OP,
ono u vezi pitke vode je odavno poznata stvar. Kad je prije nekih 5 godina u Bosni otpočeo transfer državne imovine u ruke privatnika tj. multinacionalnih kompanija, među prvim stvarima koje su “kupljene” bilo je sarajevsko vrelo Bosne. Da li je slučajno to što je danas večina značajnijih izvora pitke vode privatizovana?
Međutim, što se vode tiče, ni biljke neće mnogo bolje proći jer se već odavno izazivaju vještačke suše uz pomoć kemtrejlsa u mnogim područjima svijeta. Sve je to povezano i sve to spada u ove “igre bez granica” koje se već odavno odvijaju u našem “podrumu”.
Sofija,
to se zove hipokrizija a što se nje tiče, mi smo to doveli do savršenstva. Optužuj druge a zažmiri kad isto to ti radiš. Odnosno, ono isto što ti radiš - tumači drugačije.
To se u gnostici naziva – laganje samog sebe. Mi smo postali umjetnici što se laganja samog sebe tiče.
Uostalom, da vidimo šta nam to biljke kažu i kako one gledaju na nas:
(iz knjige: Tajni Život Biljaka; P. Tompkins, C. Bird)
Milijuni čitalaca sovjetskih novina prvi put u saznali da postoji ideja da biljke komuniciraju s ljudima, saopćavaju svoje osjećaje, kada je u listopadu 1970. godine dnevnik Pravda objavio članak s naslovom «Što nam kazuje lišće».
«Biljke govore...one čak viču!» tvrdio se u tom članku što ga je objavio službeni organ sovjetske komunističke partije. «Nama se samo čini, nama samo izgleda, da biljke prihvaćaju krotko svoje nevolje i da šuteći podnose bol.» V. Čertkov, pisac ovog članka, opisao je tajanstvena zbivanja koja je vidjeo na vlastite oči prilikom posjeta laboratoriju za umjetnu klimu u čuvenoj Akademiji poljoprivrednih nauka Timirjazeva.»
«Pred mojim očima izdanak ječma doslovno je vrištao kad su mu korijen uronili u vrelu vodu. Naravno, njegov se «glas» nije čuo već ga je samo registrirala specijalna i osobito osjetljiva elektronska aparatura, koja je na širokoj tekućoj papirnoj vrpci nacrtala «bezdanu dolinu», da se poslužim poznatom metaforom. Kao da je pomahnitala, pisaljka instrumenta je registrirala smrtne muke izdanka, ali da ste ga pogledali ne biste ni naslutili što se s njim događalo. Dok su listići biljke, zeleni kao uvijek, stajali uspravno, njen je «organizam» već umirao. Nekakve «moždane stanice u njemu govorile su nam šta se događa.»
Reporter pravde intervjuirao je profesora Ivana Isidoroviča Gunara, pročelnika odjela za fiziologiju bilja Akademije. Gunar i njegovi asistenti izvršili su nekoliko stotina pokusa a svi su ti pokusi pokazali da se u biljkama stvaraju, proizvode električni impulsi koji su nalik na dobro istražene nervne impulse u ljudskom tijelu. Pravda je pisala da Gunar govori o biljkama kao da govori o ljudima, razlikujući njihove individualne navade, njihove individualne karakteristike i njihove individualne sklonosti. «Čak se dobija dojam da on s njima razgovara», napisao je Čertkov, «a meni je izgledalo kao da biljke obraćaju posebnu pažnju ovom dobrom, sijedom čovjeku. (str. 102, 103)
Sad ćemo se malo vratiti unazad:
Aristotel je naučavao da biljke imaju dušu...
Carl von Linne, osnivać suvremene botanike, iznio je tvrdnju da se biljke razlikuju od životinja i čovjeka samo time što se ne mogu kretati.
Početkom 20. stoljeća nadareni bečki biolog Raol France prenerazio je suvremene prirodoslovce tezom da biljke pokreću svoje tijelo i «udove» isto tako lako, nesputano i skladno kao najspretnije životinje ili kao čovjek, a da mi to ne opažamo samo zato što su ti pokreti mnogo polaganiji od naših ili životinjskih.
Biljka penjačica uvijek raste prema najbližem hvatištu, a ako se ono pomakne ili promijeni položaj, biljka će već za nekoliko sati potpuno promijeniti smjer svog rasta. Znači li to da biljka vidi izbočine na zidu, kolac u zemlji, koji će joj poslužiti kao oslonac? Kad se dogodi da penjačica mora rasti i provlačiti se između raznih zapreka, zbog čega ne vidi potencijalno hvatište, ipak ga nepogrešivo nalazi kao da zna gdje se ono nalazi pa zato ni ne raste u smijeru u kojem ne nailazi ni na kakvo uporište.
France kaže da su biljke sposobne za htijenje, tj. da rade nešto s namjerom, s određenim ciljem; biljke mogu posezati za nečim točno određenim, mogu to nešto tražiti i pronalaziti, a rade to tako da nas se doimlje tajanstveno kao najfantastičniji proizvod mašte.
Daleko od toga da bivstvuju inertno, pasivno, stanovnice livada – toga svijeta koji su stari Heleni nazvali botane – pobuđuju dojam da zapažaju što se zbiva oko njih i na to reagiraju s takvim stupnjem rafiniranosti koji nadmašuje sve što u tome mi postižemo.
(...str. 8 i 9)
Biljke imaju osjetila za orijentaciju i predskazivanje budućnosti.
(...)
France je tvrdio da biljke koje tako sigurno i nepogrešivo, na tako mnogo načina i tako brzo reagiraju na razna zbivanja u vanjskom svijetu, moraju imati nešto što im omogućuje da komuniciraju, održavaju vezu sa svijetom, i to nešto nalikuje na naša osjetila i možda ih čak nadmašuje.
Odlučno je tvrdio da biljke neprestano motre i registriraju, «bilježe» zbivanja i pojave o kojima čovjek nema ni pojma, o kojima on ne sluti da postoje, jer je zatvoren u svom antropocentričnom gledanju na svijet i misli da postoji samo ono što on subjektivno doživljava i što otkriva posredstvom svojih pet čula.
(...str. 12))
France je tvrdio da biljke imaju sva svojstva živih bića, čak i sposobnost da najžešće reaguju na zlostavljanje i da pokazuju žarku zahvalnost za svako dobro koje im uradimo. (str 13)
(...)
Backsterov Efekat
Backsterova pustolovina započela je 1966. godine. Neke večeri ostao je kasno u noć u školi za preslušavanje pomoću poligrafa, gdje je učio policajce i kontraobavještajce iz čitavog svijeta kako da se upotrebljava «detektor laži». Kad su polaznici tečaja najzad otišli, Backster je sasvim impulzivno odlučio, a da nije imao nikakve određene namjere, da pričvrsti elektrode jednog detektora laži na list svog zmajevca (Dracaenae).
Zmajevac je tropska biljka slična palmi, s velikim listovima i gustim skupinama malih cvjetova. Poznata je kao «zmajevo drvo».
(...)
Ono što je Backster doživjeo u slijedećih deset minuta izvrnulo je naglavce čitav njegov život i stubokom ga izmijenilo.
Najdjelotvorniji način da se u ljudskom biću pokrene reakcija koja je dovoljno snažna da izazove trzaj igle galvanometra jest da ugrozite njegov život. Backster je zato odlučio da upravo postupi tako sa svojom biljkom a to je uradio tako da je jedan njezin list uronio u čašu vruće kave koju je upravo držao u ruci. Na galvanometru se nije pojavila nikakva reakcija koja bi bila vrijedna spomena. Backster je nekoliko minuta razmišljao o problemu s kojim se suočio, a onda je smislio mnogo goru prijetnju: spržit će plamenom list na koji su bile pričvršćene elektrode. U istom trenutku kada mu se u mislima pojavila slika plamena, prije nego što je i posegnuo za šibicom da ostvari svoj naum, nastala je dramatična promjena na krivulji poligrama – pisaljka se naglo pomakla prema gore ostavivši iza sebe dugu uzlaznu liniju. Dok se to događalo, Backster se nije bio pomaknuo ne prema biljci ni prema detektoru laži. Je li moguće da biljka čita moje misli, da ih pogađa? – zapitao se.
Izašao je iz sobe da potrazi šibice. Kad se malo kasnije vratio u sobu, opazio je da se na poligramu pojavio novi nagli skok, očito izazvan njegovom čvrstom nakanom da ostvari prijetnju. Backster je tada preko volje izvršio svoju prijetnju i opržio list plamenom šibice. Ovaj put je poligraf reagirao slabije, a kasnije, kad se Backster samo pretvarao da ce spržiti list, nije se pojavljivala nikakva reakcija. Bilo je to upravo tako kao da biljka može razlikovati stvarnu od tobožnje namjere.
(...)
Kad su Backster i njegovi suradnici, i to sada upotrebivši druge biljke u drugim gradovima Amerike, postigli slične rezultate odnosno izvršili slična promatranja, postalo je jasno da se radi o nečem što vrijedi dublje istražiti. Ispitivanja su bila izvršena na preko dvadest i pet različitih vrsta biljaka, među kojima su se nalazile i naranče, banane, luk i salata. Rezultati pokusa, slični jedan drugom, bili su takvi da su nalagali potpuno novo gledanje na život...
(...)
U početku je Backster smatrao da je sposobnost biljaka da 'hvataju» njegove namjere nekakav oblik izvanosjetilnog zapažanja, ali je onda odlučio da odbaci taj termin. Radi se o tome da se izvanosjetilnim zapažanjem smatra percepcija koja se odvija izvan i iznad običnih pet osjetila: dodira, vida, njuha, sluha i okusa, a budući da biljke ničim ne pokazuju da bi imale oči, uši, nos ili usta i budući da su botaničari od Darwinovih vremena smatrali da biljke nemaju živčani sistem, Backster je zaključio da je osjetilo što ga posjeduju biljke mnogo bazičnije, iskonskije.
Takva razmišljanja dovela su Backstera do pretpostavke da su možda pet osjetila što ih imaju ljudi nešto što zapravo ograničava, sputava naše osjetilne sposobnosti, nešto što pokriva i tako prigušuje neku «primarnu percepciju», koja je možda zajednička čitavoj prirodi.
«Možda biljke vide bolje bez očiju», nagađao je Backster. «Možda one vide bolje bez očiju, negoli ljudi s očima.»
(...)
Za skupinu učenjaka sa Sveučilišta Yale, koji su došli da vide što on radi, Backster je priredio zanimljiv pokus kojim je očigledno dokazao da su pokreti i ponašanje jednog pauka u istoj prostoriji u kojoj je neka Backsterova biljka bila spojena s poligrafom izazvali dramatične promjene u poligramu, i da su se te promjene događale neposredno prije nego sto bi pauk počeo bježati od čovjeka koji ga je pokušavao uhvatiti.
«Izgleda da ova biljka na neki način hvata svaku paukovu odluku da bježi, i da to u njezinom listu izaziva reakciju koju registrira na poligraf», tumačio je Backster.
(...)
Kada se nade u smrtnoj opasnosti ili kada joj zaprijeti kakva zaista velika pogibelj, biljka u samoobrani, otkrio je Backster, reagira na način koji podsjeća na ponašanje tobolčara oposuma (ili, ako ćemo pravo, čovjeka): ona se «onesvijesti».
Ova se pojava dramatično očitovala kad je jednog dana u Backsterov laboratorij došao neki kanadski fiziolog koji je htio da vidi čudno ponašanje njegovih biljaka. Prva biljka koju je Backster spojio s poligrafom nije uopće reagirala a nisu reagirale ni druga ni treća biljka. Backster je tada provjerio ispravnost svih dijelova poligrafa, a onda je namjeravao izvršiti pokus sa četvrtom i petom biljkom. Uspjeh je opet izostao. Reakcija koja je najzad usljedila tek kada je došla na red šesta biljka, bila je toliko očita da se kanadskom učenjaku moglo dokazati da fenomen reagiranja biljaka doista postoji.
Backsrteru je, naravno, bilo stalo da sazna što je to djelovalo na onih prvih pet biljaka da uopće nisu reagirale. Zapitao je Kanađanina: «Recite mi, molim vas, nanosite li, možda, u svom poslu neko zlo biljkama.»
«Da», odgovorio je ovaj. «Svaku biljku s kojom sam izvršio bilo kakav pokus stavljam u peć i spržim je do pepela, jer tako dolazim do podataka o njezinoj suhoj težini, tj. težini suhe tvari od koje je sazdana. Ti su mi podaci potrebni za analize koje vršim.»
Tri četvrt sata poslije toga, kada se fiziolog već vračao na aerodrom, sve Backsterove biljke ponovo su uobičajeno reagirale.
[Hmm...hm...pitanje za vegetarijance: Kako li se tek neka jadna salata osjeća kad se vi nađete u njenoj blizini. Možda pada u nesvijest od straha!? U svakom slučaju, pošto je to izvan vaše percepcije, onda se tako nešto sigurno – ne događa!? Ili nam je percepcija, možda, - preuska, da bi primjetili neke bitne elemente - objektivne realnosti?!]
(...)
Nekom prilikom, kada je htio dokazati da biljke, pa čak i individualne stanice biljke, hvataju signale nekakvim neobjašnjenim komunikacijskim medijem, Backster je izvršio eksperiment pred novinarom dnevnika Baltimore Sun. Pokus se sastojao u tome da je Backster spojio jedan svoj filodendron s galvanometrom, a onda je počeo novinaru (kao da je on spojen s uređajem) postavljati pitanja u vezi s godinom njegovog rođenja.
Prije toga oni su se dogovorili da ce Backster novinaru za svaku godinu od 1925. do 1931. postaviti pitanje je li se rodio upravo te godine, a novinar mora na svako pitanje odgovoriti negativno, što je značilo da će ovaj šest puta slagati a jedanput reći istinu. Pošto su pitanja bila postavljena a odgovori dani, Backster je pogledao na dijagram na kojem su bile registrirane reakcije biljke na svaki novinarov odgovor i točno je pogodio godinu u kojoj se novinar rodio. To mu je odala sama biljka izazvavši nagli skok pisaljke spojene s galvanometrom kad god bi novinar «slagao» a to je, naravno, ostalo registrirano na poligramu.
Isti je pokus uspješno ponovio dr Aristide H. Esser, psihijatar i primarijus naučnoistraživačkog odjela bolnice Rockland State Hospital u Orangeburgu u saveznoj državi New York. On i njegov suradnik Douglas Dean, kemičar s tehničkog fakulteta Sveučilišta u Newarku, izvršili su pokus na jednom odraslom muškarcu, s njegovim vlastitim filodendronom, kojega je bio sam posadio s mnogo pažnje i ljubavi.
Dvojica učenjaka spojili su filodendron s poligrafom, a onda su ispitaniku postavili seriju pitanja. Prije toga su ga uputili da na neka pitanja odgovori lažno. Biljka je bez ikakve poteškoće označila preko galvanometra pitanja na koja su bili dati lažni odgovori. Dr Esser koji se prije toga rugao Backsterovim tvrdnjama kazao je: «Nije mi preostalo ništa drugo nego da samom sebi skočim u usta, da priznam da sam pogriješio.»
Backster je htio saznati da li biljke imaju memoriju, sposobnost pamćenja i mogu li je očitovati. Zato je smislio eksperiment kojemu je bio cilj da se pokuša otkriti, identificirati, nepoznati «ubojica» jedne od dviju biljaka. Za ovaj se pokus dobrovoljno prijavilo šest Backsterovih studenata, polaznika tečaja za rukovanje poligrafom, od kojih su neki bili iskusni policajci, pravi veterani svoga zvanja. Pokus je počeo tako da su svim ispitanicima bile zavezane oči, a onda je svaki nasumice izvukao iz šešira jednu od šest savijenih ceduljica. Ceduljice su bile savijene zato da niko ne može vidjeti koja prava. Naime, na toj pravoj ceduljici bile su napisane upute, a mogao ih je pročitati samo onaj tko izvuće upravo tu ceduljicu. Njemu je bilo naređeno da iz lonca za cvijeće iščupa, zgazi nogama i onda potpuno uništi jednu od dviju biljaka koje su se nalazile u prostoriji. Međutim, «ubojica» je morao izvršiti «zločin» tako da nitko ne vidi. Nitko, ni Backster ni drugi ispitanici nisu smjeli znati tko je «zločinac», pa je jedini svjedok bila druga biljka koju nije smio ni taknuti.
Kad je «ubojstvo» prve biljke bilo izvršeno, Backster je drugu biljku spojio s poligrafom, a onda je pred nju dovodio jednog po jednog sudionika pokusa. Uspio je identificirati «krivca». Kako? Ona druga preživjela biljka nije reagirala na prisutnost petorice «nedužnih» ispitanika, ali je igla galvanometra «podivljala» kada se biljci približio «krivac». Objašnjavajući rezultat pokusa, Backster je upozorio na to kako, naravno, postoji mogućnost da je biljka «uhvatila» i registrirala osjećaj krivnje počinitelja «ubojstva». Međutim, budući da je on to učinio u interesu nauke pa zato nije imao bogzna kako snažan osjećaj krivnje, ostala je jos jedna mogućnost da se objasni rezultat pokusa: možda je ona druga biljka zapamtila čovjeka koji je nanio zlo prvoj biljci pa ga je prepoznala!
~***~
Da ne dužim sada više, ovo bi trebalo biti dovoljno da se shvati da ni biljke nisu onakve kako nam se to cini. Nesto vise na ovu temu napisacu uskoro koristeci materijal iz istog izvora.
Sofija, što se «kosmičkog altruizma» tiče, i ja bih npr. mogao da se tješim činjenicom da sam jedan od rijetkih koji je sigurno spasio više životinja nego što ih je pojeo, s obzirom da je nekim slučajem lječenje životinja moja profesija. Međutim, za razliku od tebe, ja sam svjestan da bi to bio samo još jedan vid laganja samog sebe.
Činjenica koju malo ko može da shvati je ta da mi kao OPS bića, trenutno živimo u «podrumu», a zajedno s tim ide i «podrumaški» način ishrane, što podrazumijeva ishranu drugim životima. To će tako ostati sve dok smo u podrumu. U međuvremenu se samo možemo tješiti ovako ili onako, međutim, problem je u tome što to podrazumijeva laganje smog sebe, a dok god čovjek laže samog sebe, on ne može da vidi objektivnu realnost. Sve dok ne budemo u stanju vidjeti objektivnu realnost, nećemo biti u stanju da odredimo kako svoj položaj u podrumu, tako ni njegove granice, a pogotovo da pronađemo ona sakrivena vrata koja vode iz njega napolje (ili možda da uhvatimo onaj «lift/talas»?).
Prelazak na gornji sprat (4D) takođe ne mora da podrazumijeva prestanak ishrane drugim životima jer će to zavisiti isključivo od toga kakvog je polariteta dotična osoba. Oni koji i tamo ostanu u OPS 'frekvenciji', moraće da crpe energiju iz ljudi sa našeg sprata ili ih fizički jedu za vrijeme svog (privremenog) boravka na našem spratu. Postoje indikacije da ljudsko tijelo ne može da akomodira te vrste jačih OPS frekvencija u 4D, tako da su te vrste duša osuđene da se tamo inkarniraju u 'malo' drugačija (npr. reptoidna) tijela, ako se odluče za fizički način postojanja. Tako će oni nastaviti da manipulišu ljudima s našeg sprata u istom smislu kako je do tada bilo manipulisano s njima, jer na kraju krajeva, radi se o ishrani, odnosno o opstanku kojeg niko neće da dovede u pitanje.
Čini se da jedino oni koji 'gore' nastave sa OPD načinom postojanja, mogu da izbjegnu ishranu drugim životima.
Stoga, hranili se mi biljnim ili životinjskim životom dok smo ovdje, ili kombinacijom obadva, nema mnogo veze ni sa duhovnošću, niti sa izlaskom iz podruma.
Pozdrav!
P.S. Danas se u mnogim civilizovanim zemljama životinje omamljuju prije klanja (u slučaju ovaca, strujom) a kad ostvarimo malo veći «duhovni» napredak, možda ćemo početi omamljivati i biljke prije žetve. (Ovaj izraz «žetva», mnogo ljepše zvuči za uho od izraza – «klanje», zar ne?!)
Do tada ćemo zažmiriti na sve indikacije da i biljke čuju, pamte, vide, pate, osjećaju, da čak znaju i kad lažemo itd.
Danas imamo društva za zaštitu životinja a sutra ćemo možda imati i društva za zaštitu biljaka.
(Naravno, ne bi nas trebalo čuditi da ona prva mahom predvode biljožderi a ova druga - mesožderi!? Sve je to u skladu sa psihologijom - «normalnog» čovjeka.)
|