Hvala, charmer_forever!
Volim kada se stvari poklope.
Prebacila sam ovo u odgovarajucu temu, da izbegnem spamanje pa drugom topicu.
Citat:
Idite u sumu osetite zdravo drvo i zagrlite ga!Neka vase srce razgovara sa drvetom.Pustite ga da oseti energiju drveta i njegovu dusu.Oseticete treptaje u srcanoj cakri.Posle vise puta ona ce poceti da gori!
Proverite i uverite se.Samo prakticne stvari!
Paaaa, ono, nije bas da praktikujem grljenje drveca, ali mi se ideja o razgovaranju veoma dopada: niko ti ne upada u rec, mozes da budes u pravu koliko hoces, ... Super!
Salim se, naravno, razumem sta hoces da kazes.
Ali evo jednog teksta za praktikovanje citanja.
Izdvojila sam par pasusa koji su meni licno vazni:
OSJEĆAJ ODVOJENOSTI
Nedostatak dodira sa samima sobom dovodi također i do doživljaja separacije, izdvojenosti od svijeta koji nas okružuje. Osjećaj odvojenosti je osnovni uzrok sebičnosti, anksioznosti i nesreće. Neprestano težimo njegovu nadvladavanju svojim nesvjesnim, samoporažavajućim ponašanjem, u koje ubrajam i zlouporabu stvari, konformizam, potrošačko ludilo, masovne zabave, ovisne ljubavi, nesebična žrtvovanja, žudnju za priznanjima, te općenito bilo koju vrstu ovisnosti; no, naporno ostvarenje ovakvih težnji donosi nam samo privremeno olakšanje.
Zbog naše osobne povijesti suzbijanja, sami smo uzrokovali blokiranje energije, i tako je spriječili da skladno i nesputano teče središtima. Svrha svake psihološke terapije je naša promjena, kojom ćemo dopustiti energiji da nesmetano proteče kroz središta.
Kao središta energije, čakre su smještene u energetskom tijelu. Energetsko tijelo, koje još nazivamo i astralnim, emocionalnim ili psihičkim tijelom, svojim je oblikom zapravo istovjetno našem fizičkom tijelu i postoji podudarajući se s njim, iako se od njega može i odvojiti pod određenim uvjetima - primjerice, kad spavamo.
Čakre se moraju buditi korak po korak. Naša se vrsta, gledano u cjelini, nalazi upravo u trenutku razvijanja središta srca. Međutim, nije moguće krenuti naprijed, prema Srcu, usmjeravajući se jedino na samo Srce, zanemarujući pritom suzbijene materijale i kaos, koji vlada u prva tri središta. Središta nazvana Opstanak, Uzbuđenje i Moć moraju se integrirati prije no što Srce može uistinu započeti djelovati. Oni što tragaju za duhovnošću često čine pogrešku, pokušavajući integrirati Srce prije nižih središta. Nastojanja da se Srce probudi što prije, makar i prerano, vode doživljaju kolebljivosti u Srcu, s primjesama još uvijek neriješenih negativnosti iz nižih središta.
Središte se smatra integriranim kad doživljavanje dualističkih osobina tog središta postane uravnoteženo. To znači, da smo naučili prepoznati i prihvatiti oba polariteta dualnosti - i "pozitivan" i "negativan", uključujući ih u naša načelno pozitivna iskustva. Više nema velikih izbjegavanja ili mnogih suzbijanja, a nekad suzbijene energije su sada pročišćene. Pa i kad ne možemo iskreno reći da smo naučili doživjeti negativan pol na usklađen i harmoničan način, barem smo naučili kako da ga prihvatimo, te stvaralački obradimo - primjerice, integrativnim postupkom.
Neintegrirani, postajemo ovisni na različitim razinama iskustva. Ovisni smo o "pozitivnoj" strani bilo kojeg dualističkog doživljaja, jer ne želimo iskusiti "negativnu" stranu njegove dualnosti. Pokušavamo pobjeći na pozitivnu stranu, često čak i ne primjećujući, da obje strane svoje postojanje duguju jedna drugoj, i ovise jedna o drugoj.
No, zbog prirode dualizma, što se više trudimo doživjeti jedino onu pozitivnu stranu, utoliko više stvaramo onu negativnu. Postajemo frustrirani. Pokušavamo suzbiti negativno sa što više pozitivnih iskustava, a time samo narasta ciklus ovisnosti. Jer, ovisnost se ne javlja samo na razini Uzbuđenja, gdje je obično prepoznajemo, već i u svih pet središta iznad njega. Razvijamo duboku glad za nekom određenom potrebom, no, ma što mi radili daje zadovoljimo, glad je prisutna, ili se čak i uvećava.
Ovisničko ponašanje poznajemo i pod nazivom "prisilno" ili "kompulzivno".
Svaka se ovisnost može povezati s određenim središtem svijesti. Ovisnost je rezultat neuravnoteženosti energije u tom određenom središtu. Središte je blokirano, i više ne doživljava uobičajeno protjecanje energije iz središta zdravlja. A blokirano je zbog našeg suzbijanja. Izbjegavajući da osjećamo u tom središtu, mi sami uzrokujemo nastajanje blokada. Da bi se blokada i održala, potrebna joj je energija, a ovu joj energiju šalje upravo ovisnost.
Žudnje, koje se u nama javljaju za nekim određenim predmetom ovisnosti su naučene. Doživljavanjem učimo da se do energije može doći iz određenih izvora, te je zatim iskoristiti za održavanje našeg blokade. Kad blokada započne slabiti jer se smanjuje energija suzbijanja, na trenutke ćemo ugledati tračke onoga što se suzbijalo, pa počinjemo osjećati neugodu, anksioznost, depresiju i tako dalje. Tada iznova jurimo u potragu za ovisničkim iskustvom, da bismo zadobili energiju potrebnu za blokiranje naših osjećaja. Osjećaji se ponovo suzbijaju, pa opet iznova...i uvijek nanovo.
Kako suzbijeni osjećaji nastavljaju rasti, i energija suzbijanja mora također nastaviti s uvećavanjem, a to dovodi do ogromnih količina energije i izvanrednih sredstava, koja moramo svaki put upotrijebiti da bismo pronašli toliku energiju.
ČAKRE
… Sustav čakri upotpunjava prazninu u suvremenoj psihologiji, pružajući nam matricu koja se može koristiti da bi se razvrstale energetske potrebe koje su u nas, kao ljudska bića, programirane. Korištenje sustava čakri pri tome nam je uistinu od velike pomoći, jer nam daje suštinske odredišne točke i pojmove koji nam omogućuju da lakše prepoznamo blokade stvorene u nama samima. Svjesnost, prvi stupanj u postupku, postaje time znatno olakšan.
Čakre su energetska središta, no možete ih zamisliti i kao središta svijesti, osjećaja, potreba ili doživljavanja. One su "pokretači" kojima se psihologija bavi u najširem smislu. Svako središte ili čakra, kao naziv pod kojim su još poznata, pruža određeni okvir kroz koji nam dolazi naša osobna percepcija svijeta što nas okružuje. Dok rastemo, mijenjamo našu glavnu usmjerenost s "nižih" središta na ona "viša". Mijenja se naš pogled na svijet, drukčije ga doživljavamo. Razvijamo one više sposobnosti ljudskih mogućnosti.
U tijelu ima mnogo energetskih središta, no obično ih se samo sedam smatra onima od glavnog značaja. Svi mi imamo barem minimum djelatnosti u svakom od tih središta, samo što će se neka od njih snažno razviti, dok druga neće, a to ovisi o samoj osobi. Osobnu uravnoteženost razvitka kroz središta određuje naša razina svijesti. Razumijevanje sustava čakri pružit će nam uvid u način nastajanja blokada u energetskom sustavu, te nam pomoći da ih prepoznamo i učinkovitije se pozabavimo njima unutar sebe.
Čakre se nalaze tamo,
gdje su smještene naše blokade
Zbog naše osobne povijesti suzbijanja, sami smo uzrokovali blokiranje energije, i tako je spriječili da skladno i nesputano teče središtima. Svrha svake psihološke terapije je naša promjena, kojom ćemo dopustiti energiji da nesmetano proteče kroz središta.
Kao središta energije, čakre su smještene u energetskom tijelu. Energetsko tijelo, koje još nazivamo i astralnim, emocionalnim ili psihičkim tijelom, svojim je oblikom zapravo istovjetno našem fizičkom tijelu i postoji podudarajući se s njim, iako se od njega može i odvojiti pod određenim uvjetima - primjerice, kad spavamo.
Pri uobičajeno budnoj svijesti najčešće ne osjećamo razliku između našeg energetskog i fizičkog tijela. Osjećanja i osjećaje, koje se u stvarnosti pojavljuju u čakrama energetskog tijela, doživljavamo kao da se događaju u našem fizičkom tijelu. Tada, iz posve praktičnih razloga, u svom djelovanju počinjemo stapati ova svoja dva tijela, odnoseći se prema njima kao prema zadaći, djelatnosti koju tijelo ima - biti dom našim sposobnostima osjećanja; zbog toga i naglašavamo da treba doći u dodir sa svojim fizičkim tijelom, putem kojega ćemo zatim dospjeti i do osjećaja.
"Čakra" je riječ, koja na sanskrtu znači "kotač". Ovaj naziv posve odgovara, jer se čakre uistinu neprekidno nalaze u vrtložnim kretanjima. Doslovce su sastavljene od energije, a psihičkom vizijom gledane, imaju i svoj oblik i boju. Kako one same i jesu energija, čakre bismo trebali smatrati opipljivima u prirodi; istina, mnogo profinjenijima od fizičkog, no ipak dovoljno stvarnima, da ih ne bi trebalo smatrati samo "mentalnima".
Upravo zbog ove njihove opipljivosti, za čakre se kaže da su "psiho-fiziološke". Predstavljaju stanja svijesti za koja se često pogrešno smatra da su tek mentalna; no, kako imaju energetsko -fizičku osnovu, može ih se obrađivati kroz tijelo, stoje dokazala svaka od poznatih tehnika rada na tijelu, ostvarujući i značajne rezultate u poticanju i pobuđivanju svijesti. Trebate shvatiti, da su upravo ova središta od suštinske važnosti, jer izravno utječu na vaše svakodnevno životno stanje: i na to kako se osjećate, i na ono što osjećate, na ono čime se bavite, i tako redom.
Stvarno zdravlje središta jednako je njegovoj sposobnosti da prihvati i izrazi univerzalnu energiju u svijest, i to kroz funkciju osjećanja. Zdrave čakre vibriraju. Bolesne čakre su blokirane i nepokretne; energija njima ne teče lagano, što dovodi do negativnih stanja kakva su depresije, ovisnosti ili slabo zdravlje.
Kad se središta potaknu i uravnoteže - bilo disanjem ili radom s tijelom - blokirana se energija oslobađa. Ishod je emocionalno pročišćenje, koje se može pretvoriti u silnu katarzu; tek tada postaje bjelodano, koliko dubinski ovo energetsko tijelo utječe na naše psihološko stanje. Uravnoteženju energije može se pomoći i iscjeljujućim kristalima. Njihova atomska vibrirajuća struktura omogućava im da stupe u dodir s aurom, energetskim tijelom i čakrama, te da pročiste postojeće blokade i time pospješe protok energije.
Čakre su smještene na
posve određenim mjestima u tijelu
Čakre su u tijelu raspoređene od baze kičme do vrha glave, u uzlaznom poretku svijesti. Iako se obično ne mogu izravno osjetiti, povećavanjem osjetljivosti prema vlastitom tijelu omogućit ćete si da i osjetite ta središta, kao da su smještena u vašem fizičkom tijelu.
Ova sposobnost pomaže da se stupi u dodir s blokiranom energijom, ali i da se ona pokrene. Joga položaji naročito razvijaju osjetljivost na čakre, kao i na kretanja prane u tijelu.
Postoji sedam glavnih čakri, smještenih od baze do vrha tijela
NAZIV - POLOŽAJ - ZNAČENJE
7. SAHASRARA - Vrh glave - Duhovnost (kruna)
6. AJNA - Čelo - Intuicija
5. VISUDDHA - Grlo - Stvaralaštvo
4. ANAHATA - Grudi - Srce, emocije
3. MANIPURA - Solarni pleksus / pupak - Moć
2. SVADHISTHANA - Niži abdomen / slezena - Uzbuđenje
1. MULADHARA - Baza kičme - Opstanak
Prva tri središta - Opstanak, Uzbuđenje i Moć - su aktivna, no u većine ljudi današnjice ne i integrirana središta. Iako nam pribavljaju onu sirovu snagu potrebnu za djelovanje u našem materijalnom svijetu, ona su prvenstveno sebični oblici svijesti, koji iskazuju mnoge negativnosti upravo stoga, što su obično suzbijeni i ne-integrirani.
Četvrto središte, Srce, raspolaže sposobnošću da ne bude sebično, ali se obično oslanja na tri niža središta. Tada ljubav teži posesivnosti.
Posljednja tri središta - Stvaralačko, Intuitivno i Duhovno - jasnije obilježavaju usmjerenje prema onom nesebičnom, i višoj svijesti u nama. Samo, ova tri središta nisu aktivna kod najvećeg dijela suvremenih ljudi. Oslonjena na ova tri središta, ljubav postaje nesebična.
Zbog čega je bolje biti nesebičan, no sebičan? Iz jednog vrlo sebičnog razloga: da budemo sretni. No, što je uzrok našoj sebičnosti? Problem započinje s nedostatkom sposobnosti da osjećamo, sa zatvaranjem prema vlastitim energijama i odbacivanjem sebe.
OSJEĆAJ ODVOJENOSTI
Nedostatak dodira sa samima sobom dovodi također i do doživljaja separacije, izdvojenosti od svijeta koji nas okružuje. Osjećaj odvojenosti je osnovni uzrok sebičnosti, anksioznosti i nesreće. Neprestano težimo njegovu nadvladavanju svojim nesvjesnim, samoporažavajućim ponašanjem, u koje ubrajam i zlouporabu stvari, konformizam, potrošačko ludilo, masovne zabave, ovisne ljubavi, nesebična žrtvovanja, žudnju za priznanjima, te općenito bilo koju vrstu ovisnosti; no, naporno ostvarenje ovakvih težnji donosi nam samo privremeno olakšanje. Upravo je ovaj osjećaj odvojenosti i izolacije ono, na što se misli pod istočnjačkim konceptom ega.
Kad se o sebičnosti govori u duhovnom ili psihološkom smislu, ono na što se pod tim uistinu misli, je osjećaj odvojenosti od ostalih. Ponekad nas sebičnost zbunjuje, jer je izjednačujemo s nedostatkom darežljivosti i velikodušnosti. Trebalo bi shvatiti, da nadvladati sebičnost znači mnogo više, no naprosto započeti njegovati osjećaj velikodušnosti prema drugima. Naravno, velikodušnost će biti rezultat više svijesti, no također je moguće biti velikodušan i iz posve sebičnih razloga, ili bi osoba koja traga za duhovnim mogla svjesno odabrati davanje samo zato, jer se to uklapa u duhovni lik koji o sebi stvara.
Ono što uistinu podrazumijevamo pod nesebičnošću je promjena osnovnog zapažanja - da smo odvojena, izolirana bića - dakle, percepcija potpuno suprotna onoj, koja je danas toliko uobičajena. Dok se ova promjena svijesti ne dogodi, nema svrhe pokušavati glumiti nesebičnost. To nas samo čini licemjerima, iako bi možda i iz našeg jednostavnog, i tobože nešto obzirnijeg stava, moglo proizaći i poneko dobro.
Niža središta odvode u izolaciju
Nikad nećete moći nadvladati sebičnost i izolaciju dok ste uronjeni u tri niža središta - Opstanak, Uzbuđenje i Moć -jer, takva je naprosto njihova priroda. Pogled s njihove točke može biti jedino usmjeren na sebe, izoliran i nesretan, pa čak i kad se na tim razinama postigao uspjeh. Niža središta pojačavaju izolaciju koja se doživljava zbog općenitog nedostatka osjećanja. Možete dosegnuti nesebičnost i neizoliranost aktiviranjem svojih viših središta, kroz razborit rad na samom sebi.
Nadalje, u tri niža središta vrlo snažno djeluje zakon dualnosti. Ni u kakvom dostignuću ili posjedovanju osoba ne može pronaći ono pravo i trajno zadovoljstvo, zbog promjenjivog stava prema zadovoljstvu / patnji. Zadovoljstvo joj postaje providni zaklon, koji nikad u cijelosti ne prekriva njenu jalovost, izolaciju u nutrini; patnju pak doživljava kao stvarnost, kojoj ne može pobjeći. Kad konačno spoznamo da velik dio ljudi oko nas i u svijetu nastoji djelovati, ali također iz nižih središta, te da je jednako tako prepun suzbijanja i blokada na istim razinama kao i mi, tek tada počinjemo nazirati sliku o stvarnom stanju stvari.
FUNKCIJE OSOBNOSTI
Čakre ne smijemo smatrati s djelatnostima osobnosti. Osim Tjelesne, postoje i Mentalna, Intelektualna i Duhovna djelatnost. A svaka od ovih djelatnosti odgovara pojedinom stupnju postupka.
Čakra oblikuje spone i povezuje sve navedene djelatnosti. Moguće je nalaziti se u nižoj čakri, te usprkos tome odašiljati sve svoje mentalne i intelektualne sposobnosti za usluživanje onih viših središta. Naše sposobnosti mogu biti briljantne, a može se činiti i da raspolažemo nevjerojatnim vještinama, no ako smo usmjereni na niža središta, djelujemo na razini egocentričnosti, ili na kraju čak i porazno po same sebe.
Ovo je značajno shvaćanje, i treba ga uvidjeti. Naša razina mentalnih i intelektualnih sposobnosti nije ni u kakvoj svezi s razinom svijesti na kojoj djelujemo.
U našoj se kulturi naglasak pogrešno stavlja na mentalne sposobnosti i osobnost. Ako smo pametni, pretpostavlja se da nam ništa više niti ne treba. Čitavo je naše obrazovanje i vježbanje intelektualno. Teško da postoji ikakva svijest o potrebi emocionalnog rasta, do kojeg dolazi razvijanjem središta osjećaja. A zbog čega je to važno? Zato, što zbog svoje usmjerenosti prema nižima, i neznanja o postojanju onih viših središta, nikad nećemo pronaći sreću i ispunjenje.
RAZVIJANJE
Okomit raspored središta u tijelu simbolički ukazuje i na relativne razine svijesti, i na redoslijed njihova razvijanja. Teoretski, buđenju svakog od središta trebao bi prethoditi uravnotežen i skladan rad onog ispred njega. Međutim, središta se ne razbuđuju uvijek pravim redoslijedom, doprinoseći tako neravnoteži energija, a time i psihičkoj neuravnoteženosti, kako onda to doživljavamo.
Buđenje pojedinih čakri stvar je evolucije. Mi kao jedinke tijekom vremena rastemo, i sazrijevamo. Evolucijska shema postat će jasnija, kad uključimo pojam reinkarnacije. Tada se s više smisla može odgovoriti na pitanja kao što su - zbog čega rast traje toliko dugo, zašto se pojedinci nalaze na toliko različitim razinama, zbog čega nije nikad kasno započeti raditi na samom sebi, i zbog čega je glupo to ne učiniti. Jer, rastemo polagano, od života do života. Štoviše, život nanije kao pojedincima oblikovan tako, da nam osigurava upravo one okolnosti koje pospješuju naš rast, iako nam se one ponekad mogu činiti teškima.
Budite pažljivi, da ne biste prerano probudili Srce
Čakre se moraju buditi korak po korak. Naša se vrsta, gledano u cjelini, nalazi upravo u trenutku razvijanja središta srca. Međutim, nije moguće krenuti naprijed, prema Srcu, usmjeravajući se jedino na samo Srce, zanemarujući pritom suzbijene materijale i kaos, koji vlada u prva tri središta. Središta nazvana Opstanak, Uzbuđenje i Moć moraju se integrirati prije no što Srce može uistinu započeti djelovati. Oni što tragaju za duhovnošću često čine pogrešku, pokušavajući integrirati Srce prije nižih središta. Nastojanja da se Srce probudi što prije, makar i prerano, vode doživljaju kolebljivosti u Srcu, s primjesama još uvijek neriješenih negativnosti iz nižih središta.
No, napredovanjem integracije i pročišćenjem nižih središta, što se može postići tehnikama koje učite, izmijenit će se osobina ovih središta. Do ove promjene ne može doći namjerno, niti se njome može upravljati, već se odvija automatski. A kad se jednom integrira, središte će se samo ponašati drukčije, na jedan - moglo bi se reći - zreliji, odrasliji način. Doći će pod nadzor; bit će manje orijentirano na sebe. Bit će i manje problema s izražavanjem dualnosti, pa će samo središte osigurati snagu potrebnu onom središtu, koje se nalazi iznad njega.
Ako je niže središte integrirano, ono sljedeće koje se nalazi iznad njega spontano će proraditi, prirodno i postupno. Razlog zbog kojeg ne napredujemo polagano i nježno u središte Srca nalazi se u tome, da nam niža tri središta još uvijek nisu integrirana, iako su aktivna. Kad će se integrirati, tri će niža središta postati pravi pokretači, generatori snage, podupirući spontano buđenje Srca. Ako nastojimo probuditi svoje središte Srca bez ove potpore, vrlo je vjerojatno da za to nećemo naći dovoljno potrebne energije.
INTEGRIRANJE I OVISNOST
Središte se smatra integriranim kad doživljavanje dualističkih osobina tog središta postane uravnoteženo. To znači, da smo naučili prepoznati i prihvatiti oba polariteta dualnosti - i "pozitivan" i "negativan", uključujući ih u naša načelno pozitivna iskustva. Više nema velikih izbjegavanja ili mnogih suzbijanja, a nekad suzbijene energije su sada pročišćene. Pa i kad ne možemo iskreno reći da smo naučili doživjeti negativan pol na usklađen i harmoničan način, barem smo naučili kako da ga prihvatimo, te stvaralački obradimo - primjerice, integrativnim postupkom.
Neintegrirani, postajemo ovisni na različitim razinama iskustva. Ovisni smo o "pozitivnoj" strani bilo kojeg dualističkog doživljaja, jer ne želimo iskusiti "negativnu" stranu njegove dualnosti. Pokušavamo pobjeći na pozitivnu stranu, često čak i ne primjećujući, da obje strane svoje postojanje duguju jedna drugoj, i ovise jedna o drugoj.
No, zbog prirode dualizma, što se više trudimo doživjeti jedino onu pozitivnu stranu, utoliko više stvaramo onu negativnu. Postajemo frustrirani. Pokušavamo suzbiti negativno sa što više pozitivnih iskustava, a time samo narasta ciklus ovisnosti. Jer, ovisnost se ne javlja samo na razini Uzbuđenja, gdje je obično prepoznajemo, već i u svih pet središta iznad njega. Razvijamo duboku glad za nekom određenom potrebom, no, ma što mi radili daje zadovoljimo, glad je prisutna, ili se čak i uvećava. Ovisničko ponašanje poznajemo i pod nazivom "prisilno" ili "kompulzivno".
Ovisnost zahtijeva psihičku energiju
Svaka se ovisnost može povezati s određenim središtem svijesti. Ovisnost je rezultat neuravnoteženosti energije u tom određenom središtu. Središte je blokirano, i više ne doživljava uobičajeno protjecanje energije iz središta zdravlja. A blokirano je zbog našeg suzbijanja. Izbjegavajući da osjećamo u tom središtu, mi sami uzrokujemo nastajanje blokada. Da bi se blokada i održala, potrebna joj je energija, a ovu joj energiju šalje upravo ovisnost.
Žudnje, koje se u nama javljaju za nekim određenim predmetom ovisnosti su naučene. Doživljavanjem učimo da se do energije može doći iz određenih izvora, te je zatim iskoristiti za održavanje našeg blokade. Kad blokada započne slabiti jer se smanjuje energija suzbijanja, na trenutke ćemo ugledati tračke onoga što se suzbijalo, pa počinjemo osjećati neugodu, anksioznost, depresiju i tako dalje. Tada iznova jurimo u potragu za ovisničkim iskustvom, da bismo zadobili energiju potrebnu za blokiranje naših osjećaja. Osjećaji se ponovo suzbijaju, pa opet iznova...i uvijek nanovo.
Kako suzbijeni osjećaji nastavljaju rasti, i energija suzbijanja mora također nastaviti s uvećavanjem, a to dovodi do ogromnih količina energije i izvanrednih sredstava, koja moramo svaki put upotrijebiti da bismo pronašli toliku energiju. Ulazimo u prošireni ciklus ovisnosti. U njemu cjelokupna ovisnost pribavlja naknadne količine energije, uzimajući ih bilo iz vanjskih izvora, ili iz unutarnjih tjelesnih pričuva.
Uobičajeno je, da postajemo ovisni o komplementu negativnog iskustva tog središta. Međutim, možemo pobjeći i u drugo, najčešće ono više središte, iz kojega ćemo uzimati energiju. Tako će više središte suzbiti patnju nižeg središta. Prema tome, doživimo li anksioznost proizašlu iz neintegriranog prvog središta, možemo je pokušati suzbiti postajući prisilno ovisni o sigurnosti i bogatstvu, ali je možemo suzbiti i prisilnim traganjem u višim središtima - traganjem za seksom, moći, ljubavlju, pa možda čak i za stvaralaštvom.
Prvi korak u slamanju ovisnosti je razumijevanje načina, na koji čitav ovaj sustav djeluje. Kad jednom spoznate zbog čega kompulzivno ili prisilno djelujete, oslabit ćete moć koju ima ovisnost. Morate prestati uzmicati u doživljaj ovisnosti. Obradite nagon za ovisnošću, jednako kao što trebate obraditi osjećaj koji ste suzbijali tom ovisnošću. Obrada može biti glavni pristup, no i ostali pristupi isto tako pomažu - bila to terapija, podrška dobivena u grupi, ili medicinska pomoć u slučajevima ovisnosti o različitim kemijskim sredstvima.
Kad se suočite s osjećajima koji su vezani uz vašu ovisnost, susrećete se oči u oči sa svojim demonom. Morate shvatiti da pročišćavate nagomilanu negativnost: samo nastavite, ali strpljivo i nježno, što osjećajnije. Ne zahtijevajte previše od samog sebe, ali nemojte niti tek tako umaknuti s poprišta. Morate ostvariti profinjenu ravnotežu, osjećaj da ste učinili jedan trajni pomak na bolje. Dok učite kako raditi na sebi, zatrebat će vam i poneki novi alat, koji će vam nevjerojatno mnogo pomoći. Bit ćete sposobni pročistiti negativnost, koja vas je prije nagonila da djelujete na ovisnički način.
SREDIŠTA SVIJESTI
1. Opstanak - MULADHARA čakra, korijenski centar
Središte nazvano Opstanak najhitnije je ne samo svim ljudskim bićima, već i svim drugim oblicima života. Ovo energetsko središte smješteno je odmah ispod baze kičme. Bavi se fizičkim preživljavanjem, sigurnošću, zdravljem, novcem, a dom je većine naših primarnih strahova, uključujući ovdje i strah od smrti. Uistinu, sve čime je zapravo središte Opstanak motivirano, podupire upravo strah od smrti. No, toga obično nismo ni sami svjesni, misleći da smo zabavljeni mnogim drugim, trenutačnijim i površnijim okolnostima.
Biti usmjeren, ali ne i integriran u središtu Opstanka, znači da na svijet gledamo kao na džunglu u kojoj se moramo boriti za goli život. Počinjemo brinuti samo za vlastite osnovne potrebe, i prije svega razvijamo osobinu sebičnosti. Pritom postoji i vjerojatnost pojave ovisnosti o bilo čemu što predstavlja sigurnost.
Ovisnost znači, da bez obzira koliko mnogo "sigurnosti" uistinu ostvarili, neprekidno osjećamo nesigurnost i strah; to će se i nastaviti, jer ovo središte ima vrlo snažno izraženu dualističku prirodu. Kad je strah glavni motiv za jurnjavom i postizanjem materijalnih ciljeva, on ne nestaje ni kad ih jednom u cijelosti ostvarimo. Naprotiv, što više ih postižemo, mislimo da i trebamo više, i taj se krug nikad ne zatvara.
Svakako, osnovne fizičke potrebe moraju se zadovoljiti, ali ono što je pritom važno, to je naš osjećaj diskriminacije. Nepostojanje integriranosti znači, da ćemo nerealno gledati na vlastite potrebe, da nikad nećemo biti dovoljno zadovoljni i sigurni, bez obzira koliko imali. Djelovat ćemo zbog straha, a taj se strah neće prigušiti našim postignućima ili posjedovanjem bilo čega, za što mislimo da nam je neophodno kako bismo se osjetili sigurnima.
Ono što zapravo radimo, je traženje novih situacija na koje ćemo projicirati svoj strah. Pobrinemo se za jednu od "potreba", i čini se da je strah nestao, no on se pojavljuje na površini na nekom drugom mjestu, što nas tjera na pomisao, da sad moramo riješiti ovu drugu "potrebu". Ove se potrebe čine stvarnima i opravdanima. Ne uviđamo, da nam ih zapravo donosi naš suspregnuti strah. Ciklus se nastavlja, jer se nikad ne suočavamo sa samim strahom, niti ga ne integriramo, a upravo on se nalazi iza svih ovisnih nagona središta Opstanka. S tim se strahom izravno suočavamo kroz naš postupak. Ishod je integracija i pročišćenje, a ne samo njegovo privremeno suzbijanje.
Ako nismo integrirani na razini Opstanka, to je stoga što se opiremo strahu od gubitka, i suzbijamo strahove od neimaštine, fizičke boli ili bolesti, no uglavnom je strah od smrti. Rezultat toga je, da se suzbijeni strah neprekidno pojavljuje kao tjeskoba (anksioznost). Postajemo progonjeni tjeskobom, nalazimo se u zamci i neprekidno nas opsjeda središte svijesti Opstanka.
Tjeskobu projiciramo na određene, samovoljno i despotski odabrane situacije; postajemo sumnjičavi, nepovjerljivi i paranoidni. Osjećamo izolaciju, jer je ovo prvo središte svijesti usmjereno samo na sebe više od sviju ostalih. Zamišljamo da bismo bili sretni i sigurni imajući u svom posjedu još samo ovo, ili još samo bolji posao, nešto više novca, ili bilo što drugo. Ovakve uobrazilje (fantazije) nailaze zato, jer smo usmjereni jedino na prvo središte, ali ne i integrirani u njemu. Možda ste već i sami zamijetili - upravo bi ovdje većina ljudi danas mogla pronaći sebe.
Osjećaji vezani uz ovo središte, koji će ipak spremno odgovoriti na postupak, bili bi: strah - općenito uzevši, no da budemo točniji, strah koji nastaje zbog prijetnje od materijalnih gubitaka ili nedostatka sredstava, od tjelesnih povreda i bolesti, od smrti; opća tjeskoba, posesivnost, sebičnost, nesigurnost, paranoja; osjećaj ograničavanja ili kašnjenja, osjećaj napada na vlastite fizičke ili psihološke granice, te želja za zaštitom, sigurnošću i u osnovi - za preživljavanjem.
Ako ste integrirali ovo središte, onda su vaša viša središta već aktivirana. Tada središte Opstanka doživljavate na pozitivniji način. Već shvaćate da su promjene u životu neizbježne, te da vas težnja za posjedovanjem bilo čega - ako je proizašla iz straha - zatvara u opisani krug ovisnosti. Ako samo prihvatite, da je nesigurnost neodvojivi dio postojanja, nećete više osjećati da morate biti prisilni stražar protiv bilo kakvih nedostataka ili manjaka. Poklanjajući svoje povjerenje struji života, utvrdit ćete da ipak imate sve što vam je potrebno. Paradoksalno je, no prihvaćanjem nesigurnosti i neizvjesnosti ostvarujete osjećaj sigurnosti, postojanosti i utemeljenosti. Središte Opstanak će vam odsada služiti kao osnova za jedan znatno više HUMANISTIČKI pogled na svijet.
2. Uzbuđenje - SVADHISTHANA čakra, križni sakralni centar
Središte Uzbuđenja, smješteno u donjem abdomenu, sljedeće je glavno središte koje se aktivira tijekom naše evolucije. To je središte osjetljivosti i seksualnosti. Svijet - gledan s položaja središta Uzbuđenja - postaje izvor zadovoljenja užitaka, a na ljude gledamo kao na predmete, koje treba iskoristiti.
I iako se najraznovrsnije potrebe za uzbuđenjem prvenstveno iskazuju kroz seks, one mogu preuzeti i oblik čežnje za dodirom, za hranom, pićem, drogama, pušenjem, zabavljanjem, televizijom, glazbom, luksuzom, ili bilo kojim drugim osjetilnim zadovoljstvom. Sve ove djelatnosti pospješuju razvitak ovog drugog središta, i sve one mogu postati žarište ovisnosti, ako to središte nije integrirano. Spomenute žudnje se stoga na razini Uzbuđenja vrlo često međusobno isprepliću, pa zato - kad ste seksualno frustrirani - zadovoljštinu možete pronaći trošeći energiju na hranu, ili zabavljajući se.
Kako je Uzbuđenje sljedeće središte, smješteno odmah iznad Opstanka, ono može poslužiti za pružanje olakšanja tom središtu. Ako niste integrirani u prvom, možete pobjeći u drugo središte. Djelujući tako s više razine, možete čak i zaboraviti svoje nesigurnosti i strah, te za neko vrijeme čak osjećati da ste ih uspjeli staviti pod nadzor. U našem su društvu upravo zabavljanje i seks postali neobično važni za suzbijanje tjeskobe zbog preživljavanja.
Neintegriranost se ovdje obično izražava i bavi seksualnim pitanjima. Postoji temeljno i podsvjesno odbacivanje seksualnog nagona, što kao ishod ima seksualno potiskivanje. To dovodi do seksualne ovisnosti, a njen je rezultat, da je nemoguće ostvariti potpuno zadovoljenje. Seksualna ovisnost može se pojaviti u jednom od sljedeća dva oblika:
Prvi je onaj, u kojemu - ma koliko često vodili ljubav - ne možemo pronaći olakšanje koje tražimo, već nastavljamo tražiti još više. Seksualne potrebe postaju prisilne. Pritom čak možemo misliti da nemamo nikakvih seksualnih problema, i to upravo zbog naše sposobnosti da se u tolikoj mjeri upuštamo u odnose. Drugi oblik seksualne ovisnosti dovodi do nesposobnosti da se stvarno upustimo u seksualni odnos zbog samoblokade. No, ako je središte Uzbuđenja integrirano, seksu pristupamo na uravnotežen i razborit način.
Osjećanja koja se mogu obrađivati u ovom središtu uključuju osjećaj seksualne želje, frustracije, prisile, nasilja, nesposobnosti, gnušanja; žudnje i frustriranih želja za dodirom, hranom, alkoholom, drogama, pušenjem, zabavljanjem, televizijom, te svim drugim fizičkim uzbuđenjima, koja bi takva jedna frustracija mogla iznjedriti.
No, ovo drugo središte je i središte društvenosti, pa svi mi osjećamo potrebu za igrom, kao i za sudjelovanjem u zajedničkim svečanostima i umjetnosti, koja također može djelovati na ovoj razini. Uspješna integracija ovog središta dovodi do razvijanja KULTIVIRANOG društva.
3. Moć - MANIPURA čakra, pupčani centar, centar vatre
Treća je glavna čakra - Moć, a smještena je u solarnom pleksusu / slezeni. Ovo središte je psihološki dom našeg ega, a bavi se potrebama za agresivnošću, natjecateljskim duhom, priznanjima, slikom koju imamo o sebi, statusom, te općenito - značenjem. Pokušavamo zadovoljiti ove potrebe izjednačujući ih s imovinom, kupovanjem, talentima, postignućima, ili bilo čime za što nam se čini da uvećava našu važnost. Moguće je pobjeći od straha iz prvog središta ili seksualnih poteškoća drugog središta u Moć, ali samo zato da bismo se zatekli u njenoj zamci.
Ako smo izrazito neintegrirani na razini Moći, tada nismo ni svjesni koliko duboko žudimo za priznanjem onih koji nas okružuju, a niti stupnja do kojega ćemo sami sebe izmučiti, samo da bismo to priznanje i dobili. Postajemo ovisni o uspjehu ili postignućima zbog te strahovite gladi za priznanjima. Međutim, i kad ih postižemo, nikakva nas primljena priznanja ne mogu zadovoljiti. Neprekidno osjećamo da trebamo još više, i pod unutarnjom prisilom nastavljamo svoju jurnjavu za nedostižnim. Ovo je središte, u kojem postaje najvažnije da naučimo: "Mi smo dovoljni" upravo takvi, kakvi jesmo. Možemo i u stvarnosti postati uspješni na materijalnoj razini, no teško da ćemo osjetiti onu prazninu, koja vlada u našoj nutrini. Praznina je dualistički aspekt središta Moći. Praznina je ona, koja nam šapuće da nismo nimalo važni, da ne značimo ništa. Ne možemo to prihvatiti, i postajemo progonjeni. Umjesto da nas podsvjesno motivira i daje bez prestanka moramo suzbijati, valjalo bi naučiti kako da obradimo taj osjećaj, i kako da ga integriramo.
Poremećaj potrebe za značenjem može se pojaviti na bilo kojoj razini naših djelatnosti. Intelektualci, znanstvenici, umjetnici, pa čak i (a možda bi zapravo trebalo reći: naročito) oni koji traže duhovno -sve njih može podsvjesno tjerati ova ista glad za uvažavanjem: da budu "više".
Dok govorim o radu sa središtem Moći, morate shvatiti da ja ne osuđujem postignuća, uspjeh, imovinu ili priznanja, kad se događaju kao ishodi stvarnih doprinosa neke osobe. Samo pokušavam ukazati na važnost nadziranja onih prisilnih i destruktivnih nagona za priznanjem, koji se stvaraju iz neintegriranog središta Moći. A većinu nas upravo ono i pokreće, i to mnogo više no što smo toga svjesni.
Poremećene potrebe za priznanjima i važnošću mogu poprimiti oblik potrebe za prisilnim ubrizgavanjem Moći. Osjećamo svoju važnost i utjecaj koji imamo na druge zbog položaja koji smo dosegli, a koji zauzvrat ovisi o onome što imamo, o našim znanjima, vještinama itd. Ove injekcije Moći mogu biti duboko i posvema proždiru-će, naročito nekome tko na njih nije naviknut.
Njima se zapravo hranimo energijom drugih. Pozornost koju su nam oni prisiljeni iskazivati, ili su uvjereni da nam je trebaju ukazati, u stvari je pravi prijenos njihove energije u našem smjeru. To se vrlo živopisno može vidjeti kod bilo kojeg izvođača ili nekoga, tko se nalazi pred gledateljstvom, dok se mnogo manje dramatično događa prilikom susreta u dvoje. Postajemo ovisni o tom prijenosu energije -možda je to i najjača ovisnost, koja se može odvijati u bilo kojem od tri niža središta.
Problem se kod ovisnosti o Moći nalazi u tome, da se ona naprosto mora iskusiti dualistički. Nevjerojatne vrhunce uravnotežuju jednako toliko nevjerojatni depresivni padovi. Amplituda tih kretanja, a to se posebno odnosi na osobe izložene svjetlima pozornice, postaje uništavajuća. Ovisna osoba obično ne razumije što se događa, pa često razvija ovisnosti vezane uz drugo središte, samo da bi prebrodila razdoblja tog pada, napredujući tako u svom kretanju spiralnom silaznom putanjom.
Središte Moći odgovara tradicionalnom poimanju uloge muškarca. Muškarci su naročito podložni toj žestokoj jurnjavi ako im nedostaje integracija u ovom središtu, jer ga doživljavaju kao ugrožavanje svog muškog identiteta. Ukoliko pritom mogu stupiti u dodir s onim hermafroditskim dijelom sebe, ipak će nešto laganije podnijeti svoje neintegrirane osjećaje središta Moći. Ženama je pak potrebno razvijanje ovog središta, kako bi uravnotežile svoju unutarnju muško / žensku polarnost. To ne znači da bi stoga trebale nastupati agresivnije, već integrirati svoje osjećaje u ovo središte, dopuštajući da se pojavi njihova izvorna, nedominantna snaga.
Kad se identificiramo s projiciranim potrebama Moći, a zatim doživimo frustrirajuće situacije, u njima ispoljavamo osjećaj koji poznajemo kao srdžbu. Za srdžbu se smatra, da nastaje u središtu Moći, no osjećamo je i pohranjujemo u sva tri niža središta.
Integracija ovih središta započinje sviješću o jalovosti naših pokušaja da zadovoljimo ono, što nije integrirano - sve vrste naših potreba za Moći, te da odbijemo da nas one i nadalje tjeraju i pokreću. Obradom tih nagona Moći postižemo ravnotežu u potvrđivanju vlastite vrijednosti i naše uloge u društvu, pa oni prestaju biti naš neprekidan motiv djelovanja.
Osjećaji vezani uz ovo središte, koji će nam odgovoriti tijekom postupka, uključuju: srdžbu, agresivnost, neprijateljstvo, frustraciju, osjećaj bezvrijednosti, nedoraslost, bespomoćnost, slabost, prazninu; osjećaj da nas blokiraju oni oko nas ili okolnosti, da smo iskorištavani, izmanipulirani ili prevareni, da smo okrivljeni ili zlostavljani; da nam ne odaju priznanja koja smo zavrijedili; želju za postizanjem vlastitog značaja ili važnosti, želju za priznanjima, odobravanjima i pažnjom, želju da vladamo i utječemo na druge, želju da nadziremo; osjećaje vezane uz oca i općenito mušku stranu karaktera; patnju, jer od oca nismo primili sve što nanije trebalo.
Postajući integriraniji u središtu Moći, počinjemo uviđati da u svakom ljudskom biću postoji potreba za ispunjenjem, no da je ona takve vrste, da nije neophodno nalijepiti baš svoje ime na neko djelo, da bismo osjetili ispunjenost. Više ne tražimo prvenstveno priznanja, osim za svoje značajne doprinose. Međutim, uvijek će u nama postojati ona ljudska strana, koja će tražiti i trebati priznanje drugih. Ne bismo se trebali opirati ovom svom osjećajnom aspektu, iako nas ne bi trebao motivirati. U obradi tijekom postupka, pokušajte ništa ne mijenjati. Prihvatite se naprosto takvima kakvi jeste, s bilo kojim od spomenutih privjesaka koje u sebi prepoznajete, no - ne djelujte na njih. Integracija središta Moći dovest će vas sama do uravnoteženijeg izražavanja vlastite SNAGE.
4. Srce - ANAHATA čakra, sjedište božanskog jastva (sjedište Atme)
Čakra Srca nalazi se u središtu prsnog koša. Kao prvo od onih viših središta, Srce je mjesto na kojem se počinje razvijati naša sposobnost za stvarno, iskreno čovjekoljublje. Postajemo svjesni svoje povezanosti s drugima.
Srce je središte bezuvjetne ljubavi. Većina bi se nas složila s time, daje bezuvjetna ljubav uistinu ono najpoželjnije, no tada bismo obično završili u samokritici, smatrajući da nismo sposobni živjeti u skladu s takvim idealom. Ali, nije problem u tome što mi to ne bismo mogli, već u tome, da je naš pojam ideala pogrešan. Moramo proširiti svoje shvaćanje onoga, što se podrazumijeva pod bezuvjetnom ljubavlju.
Pretpostavljamo da voljeti nekoga znači, da nam se ta osoba jako sviđa. Takva naklonost obično u sebi uključuje i to, da nam se ona ne bi sviđala, kad ne bi bili ispunjeni određeni uvjeti. U sentimentalnim vezama imamo čitave spiskove uvjeta koje bi ona trebala ispunjavati, ili više nećemo u nju biti "zaljubljeni". Ovo se naziva "ovisna" ljubav, jer ovisi o mnogim uvjetima, ali i zato, jer njome postajemo psihološki ovisni o drugoj osobi.
Ovisna ljubav usko je vezana uz niža središta svijesti, i izrazito je usmjerena na samu sebe. Doživljava se dualistički, i upravo zbog toga nikad ne traje dugo. U stvari, vjerojatno niti u našim najbliskijim odnosima s drugima nikad ne uspijevamo nadrasti određenu mjeru ovisne ljubavi, ali tijekom rada na vlastitom rastu ova ovisnost postaje sve manja, a time i naša dualistička iskustva. Postajemo svjesni sami sebe, i načina na koji pristupamo vezi.
Što je onda prava ljubav? Ljubav je prihvaćanje, a bezuvjetna ljubav je bezuvjetno prihvaćanje. Voljeti nekoga bezuvjetno znači, da smo u stanju prihvatiti ga, čak i ako nam se možda ne sviđa način, na koji ga trenutno percipiramo.
Bezuvjetno voljeti samog sebe znači, opet, da smo u svako vrijeme spremni prihvatiti svoje osjećaje, bili oni ugodni ili neugodni. Prihvaćanje vlastitih osjećaja takvima kakvi nailaze odvodi nas u ljubav prema sebi, što se posve prirodnim putem širi i prerasta u prihvaćanje i ljubav prema drugima. Prihvaćanje samog sebe je sposobnost koju prvo valja razumjeti, a zatim i razvijati. Ono je rezultat rada više svijesti, no može se dogoditi i obrnuto: da nas samo odvede do više svijesti, jednom kad se razvije.
Možda će vam se na prvi pogled učiniti nejasnim, zbog čega biste, zaboga, uopće i željeli takvu nekakvu "višu" svijest? Sve što vam na to mogu reći, bilo bi, da morate imati intuiciju koja vam govori, da je viša svijest moguća, te da vam može pružiti odgovor na probleme s kojima se danas suočavate. Viša svijest vas može dovesti do jednog oblika sreće koji ne možete niti zamisliti prije no što do njega ne doprete, ali koji postoji u stvarnosti. Upravo to je ono, što nam pjesnici i proroci oduvijek pokušavaju poručiti.
Srce je središte ženstvenosti. Žene mnogo lakše osjećaju i izražavaju onaj brižan i nježan aspekt višeg Srca, no muškarci. U isto vrijeme, možda su ranjivije kad se radi o nižim aspektima Srca - ovisnosti i emocionalnosti. Muškarci trebaju naučiti pokrenuti i integrirati upravo ovo središte, i to kao najvažniji i prvenstveni dio svog rada na sebi.
Središte Srca je mjesto, gdje se osjećamo osamljeni. Moramo shvatiti da je samoća samo dualistički dodatak osjećaju ugode, koji crpimo iz ovisne ljubavi. Uspijete li integrirati osamljenost, natkrilit ćete ovu dualnost (ovisna ljubav / samoća), i time postati spremni za doživljaj stvarne ljubavi. Nećete li, pak, moći integrirati osamljenost, ostajete vezani uz ovisnički ciklus i uz ovisnu ljubav.
Osjećaji koji se odnose na Srce, a koji se u postupku obrađuju, su: osamljenost, izolacija, tuga, stid, slomljeno srce, ljubomora; duboka žalost zbog gubitka drugih; osjećaj napuštenosti, zanemarenosti, neuzvraćanja ljubavi koju zaslužujemo, odbačenosti i neprihvaćanja od strane drugih; osjećaja da nas mrze ili naše mržnje prema drugima; želja za ljubavlju, prihvaćanjem, pripadanjem; osjećaji vezani uz majku i nedostatak majčinske ljubavi kad nam je bila potrebna.
Tijekom integriranja Srca, doživljavate bezuvjetno prihvaćanje samog sebe. Više ne ovisite o drugima i njihovu prihvaćanju, cjeloviti ste u svojoj nutrini. I kako u vama raste ljubav bez nekog vanjskog uzroka, ljubav pročišćena od ovisnosti, tako sve više u sebi osjećate buđenje želje da pomažete drugima. Dajete bez očekivanja; niste emocionalno ovisni o ishodima tog davanja. Razvijate sposobnost da njegujete. Oni oko vas će osjetiti, da ne dajete imajući na umu bilo kakve uvjete. Doživljavate iskustvo BEZUVJETNE LJUBAVI.
5. Stvaralačko - VISUDDHA čakra, centar pročišćavanja, grleni centar
Stvaralačko središte predstavlja petu čakru, smještenu u grlu. Ona je središte našeg izražavanja. Činjenica, da Stvaralačko središte dolazi nakon središta Srca, ukazuje na to daje onaj naš iskreni, istinski samoizričaj moguć tek nakon što smo integrirali Srce. Pa ipak, mnogi ljudi - primjerice, iz javnog života - raspolažu izrazitim vještinama izražavanja; samo, one ne dolaze iz Srca.
To je moguće stoga, što i niži aspekti Stvaralačkog mogu imati veliku snagu. Neintegrirano, Stvaralačko središte će poslužiti prvim, nižim središtima, a naročito središtu Moći. Rezultat toga su moći izražavanja, ali usmjerene na sebe.
Kad je Srce aktivno i integrirano, Stvaralačko središte počinje djelovati na svojim višim razinama. A kad smo motivirani ljubavlju, djelujemo na nesebičan način. Ne činimo tako zbog sebe, pa čak niti zbog onih profinjenih zadovoljstava koja nam donose naša mnoga "nesebična" djela. Motivirani ljubavlju, prenijeti smo u novi odnos sa svemirom; i upravo stoga što to ne činimo zbog sebe, vraća nam se ono što radimo, i to - umnoženo. Dobivamo, bez da smo to očekivali. Pokrećemo Zakon Blagostanja, višu funkciju Stvaralačkog središta. Zakon Blagostanja je aspekt izražajnih snaga Stvaralačkog središta, a glasi: sve ono što daješ, uvećano će ti se i vratiti.
Da bismo doživjeli istinito iskustvo svijesti Blagostanja, prethodno trebamo integrirati Srce. Ljudi čuju za Blagostanje, i pokušavaju ga u sebi probuditi. No, njihov je problem u tome, što dolaze iz straha, pa time samo pokušavaju zadovoljiti svoju ovisnost. Ne dolaze iz ljubavi nastale u integriranom Srcu, a Blagostanje se ne može pobuditi strahom, već ljubavlju. Blagostanje je viša funkcija Stvaralačkog središta, i ne može se upotrijebiti za osobne dobitke, kao što se mogu mnoge od nižih osobina tog središta.
Zapravo je ovakvo ograničavanje za naše vlastito dobro. Kad bismo mogli iskoristiti načelo sadržano u Blagostanju sada, na ovoj razini rasta na kojoj se nalazimo, prizvah bismo na sebe sve moguće vrste nevolja. Naglašavali bismo uglavnom strah i ostale negativnosti koje bi nam se zatim, uvećane, i vratile. Da bi se Blagostanje potaklo, prvo moramo raditi na svojim nižim središtima, jer se Srce ne može integrirati bez prethodne integracije triju nižih središta.
Osjećaji ovog središta, koje možemo obraditi, mogu biti: nesposobnost da se izrazimo ili družimo; unutarnja praznina nastala intenzivnim stvaralačkim radom; stvaralačka blokada; želja da stvaramo, ili da se izrazimo.
Umjetnici i kreativni ljudi najvećim dijelom rade iz svog Stvaralačkog središta. Međutim, da bi neko djelo bilo nadahnuto, mora ga podržavati integrirano središte Srca. Umjetnošću se moramo baviti zbog ljubavi koju osjećamo, radeći je. Ako je motiviranost isprepletena s nižim središtem, vezanim uz potrebe za preživljavanjem ili priznanjima, onemogućen je istinski umjetnički doživljaj. Može postojati i mješavina svega onoga od čega se sastoji motivacija - tada će se u skladu s time izmijeniti i stvaralačko iskustvo.
Kad dolazite iz Srca, razbuđujete onu čistu radost pravog stvaralačkog čina. A kad dolazite, na primjer, iz Moći, strmoglavce padate u dualističke iskustvo, u osjećaj zadovoljstva što primjećujete da dobivate priznanje za svoj rad, ali i patnje - jer, vaša glad za priznanjima ipak ostaje nezadovoljena. Tada ograničavate svoju sposobnost za istinsko IZRAŽAVANJE.
6. Intuitivno - AJNA čakra, "treće oko"
Šesto središte poznato je kao Intuitivno, ili središte Promatrača. Naći ćemo ga na čelu, odmah iznad obrva - klasičnu točku "Trećeg oka". Ovdje se općenito pobuđuje sposobnost za intuitivne spoznaje i osjećaje.
Točka Trećeg oka predstavlja harmonično sjedinjenje lijeve i desne moždane funkcije. Sposobnosti lijeve polutke iskazuju se kroz naš logičan, razborit, racionalan um koji obično koristimo. Desna polutka je naša intuitivna, stvaralačka i osjećajna strana, koja je u našoj kulturi počesto uspavana. Kad se ona potakne na rad zahvaljujući djelovanju Trećeg oka, razbuđujemo desnu moždanu polutku, te nam dopušta pristup. Razmišljanja i nadalje ostaju i imaju mjesta u našim životima, ali sad možemo koristiti uravnoteženu količinu misaonosti i osjećaja u našem viđenju života. Ne pokušavamo više mudrovati tamo, gdje bismo trebali biti intuitivni.
Osjećanja ovog središta, koja možemo obraditi integrativnim postupkom su, općenito govoreći, intuitivni osjećaji. Sposobnost postajanja Promatračem šestog središta naročita je osobina, koja označava početak onoga, što se može nazvati i "transcendentalna" svijest višeg Ja. Nadilazimo percepciju samoga sebe kao izoliranog ega. Ne doživljavamo se više kao netko tko "nekome čini", ili kome "neki čine" nešto, već samo kao "činimo". Vršitelj radnje i sama radnja postaju jedno. Ovo se može učiniti udaljenim od bilo koje svjesne misli koju ste iskusili ili do koje vam je stalo, no središte Promatrača postaje zapravo važnije od svih ostalih središta, dok smo zabavljeni radom na sebi.
Točka zapažanja u ulozi Promatrača postaje naša glavna prednost; samo je prvo trebamo probuditi, prije no što krenemo u suzbijene sadržaje, skrivene u nižim središtima. Jer, materijal iz nižih središta mnogo ćemo lakše obraditi i integrirati upravo zahvaljujući sposobnosti neidentifikacije i iscjeljujućoj snazi koja se ostvaruje kroz probuđeno središte Promatrača.
Otkrit ćete da, čim vam jednom načela o kojima se radi postanu bliska, uključivanje položaja Promatrača nije neka udaljena tajanstvena mogućnost, već vrlo konkretan, praktičan, ostvariv oblik svijesti, koji se jednostavno i lako može koristiti u svakodnevnom životu. Buđenje Srca omogućuje nam da volimo sebe, no preuzimanje uloge Promatrača označava pravi početak TRANSCENDENTNOSTI.
7. Duhovno - SAHASRARA čakra, tjemeni centar, samoostvarenje
Duhovno središte ili kako ga još nazivamo - krunska čakra, na vrhu je glave, odmah izvan tijela. To je središte kozmičke svijesti, u kojoj pojedinačno Ja spoznaje svoje sjedinjenje s univerzalnim Ja.
Da biste prišli Duhovnom, morate biti integrirani u svim nižim središtima, i u cijelosti živjeti u ovom, sadašnjem trenutku. Bilo koja želja dostatna je da vas izvede iz trenutka, i vrati u vaše postojanje, utemeljeno na vremenu.
Smatrajte se sretnikom, uspijete li doživjeti kozmičku svijest, makar i na tren. Jer, ona je za veliku većinu nas još uvijek samo budućnost, a pokušavati opisati ono što je u samoj svojoj suštini neopisiv doživljaj, bio bi posve uzaludan trud. Dovoljno je znati, da takva svijest postoji, te da označava vrhunac evolucije čovjeka -iskustvo SJEDINJENJA.[/b]
Prijava
FAQ
Pretraživač
)
