slazem se, samo to okupiranje uma treba biti usmjereno ka pozitivnom. u suprotnom, ako se zderes, mrzis i sebe i druge jer si zarobljena u tijelu, u mjestu i vremenu, onda si pravi slasni pilic nekome.
Gledaj to ovako: zamisli da pilici odjednom spoznaju svoje gospodare. Nas ljude. Da spoznaju i njihovu srecu i nesrecu. Sve ljepote za koje su sposobni, svo zlo koje cine. Da postoji netko tko i njih na neki nacin posjeduje. Spoznali bi da su svi u istom kokosinjcu i da su samo uloga u velicanstvenoj igri koju treba odigrati do kraja. Jer ima jos uloga. Zar bi rekli, ok mi smo sada poput vas? Pustite nas da zivimo slobodno. Dajte da zivimo u vasem svijetu. Ali to je nas svijet njima. Mozda je nas svijet nama, zapravo svijet reptila. Mozemo li biti slobodni na ovoj razini? Mozemo, no sloboda prestaje tamo, gdje pocinje sloboda drugoga. Mislim da treba pronaci ljepotu i smisao ovdje gdje jesmo. Shvatiti da smo bitni za nekoga, kako bi jednog dana netko mogao biti bitan za nas. Zasto bi preskakali uloge. Ni jedna uloga ne traje vjecno. Uzivaj u svemu sto jesi, jer si sve sto znas i sve sto ne znas. Uci, istrazuj, razvijaj se, voli... No voli sve to.
Nekome si hrana, netko je tebi hrana. Jednom ces biti misao, i pomislit ces: Zelim opet sve ispocetka. Probati sve sto nisam, voljeti sve sto nisam, biti sve sto nisam bila. I shvatit ces da ne postojis, jer sve to vec opet negdje jesi. U nekome. Netko je ti. Sve je ti.
Ukratko, malo vise vedrine