VI dio
Ovo iznad, što je predstavljeno kao „Prva faza“, bilo bi sve čega bi čovjek trebao biti svjestan kad se počne buditi i dok se budi, tako da... „druge faze“ - nema. Znači, jednostavno da jednostavnije ne može biti. Sve u samo jednoj fazi!? Ne trebaju nam kojekakve knjige i teorije za buđenje, ne trebaju nam kursevi i učitelji za buđenje... pa, čak ni mozak ne trebamo pretjerano koristiti, odnosno, što ga manje budemo koristili, to bolje. (Dušu dalo za nas Bosance!?) Isto je tako i kad je odbrana od „sila mraka“ u pitanju, gdje ono - „Odjebi,“ ne bi važilo samo za njih, nego i za njihovog gazdu/AI.
Tako, u ovom, poslednjem dijelu ću pokušati samo pojasniti neke od gorenavedenih postavki.
**
Istinska ljudska bića i istinska svijest, nalaze se skriveni u tišini sadašnjeg trenutka a naše ličnosti ih ne vide jer su programirane da se bave pitanjima i percepcijom stvari iz prošlosti i budućnosti koji ne postoje. Tako se naše ličnosti stalno nalaze na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme.
Znači, kad postignemo sposobnost bivstvovanja u sadašnjem trenutku uz isključivanje misli, onda sve one informacije koje su nam potrebne za buđenje i svjesno življenje, dobijaćemo u trenutku u kojem jesmo, u obliku jednog - unutrašnjeg znanja. Naravno, to unutrašnje znanje će biti u vezi s tim trenutkom a ne tamo nekim... sljedećim. Dakle, to će nam stizati iznutra a ne izvana, tako da ćemo brzo postati svjesni toga, da nam niko drugi ne može reći ništa pametno kad se radi o nama, kao individualnim ljudskim bićima. Uostalom, mi smo ti koji se individualiziramo i budimo a ne oni. Kad bi i oni to radili, onda ne bi palamudili. Znači, od slušanja drugih, nema ništa, pa, neka ih sluša ko hoće. Doduše, čovjek eventualno može podijeliti svoja iskustva s onima koje to interesuje i to je sve.
Nadalje, oni koji su čitali onaj Intervju sa J. Mahu, možda se sjećaju (ukoliko im ličnost nije to cenzurisala?!), da je on tamo naveo i mogućnost nešto „direktnijih“ susreta sa Istinskim ja:
Citat:
Trenutak u kojem vaš Suvereni Integral bude prišao vašem HMS-u i objavio svoje prisustvo, nećete nikada zaboraviti, niti ćete biti u stanju da to pogrešno interpretirate kao nešto drugo, nego što to stvarno jeste. A u trenutku kad se to desi, vi ćete možda prati zube, pisati neki email ili se odmarati na kauču. To će se desiti u svoje vlastito vrijeme.
Ovo će se obično desi tragaocu na jedan način koji će biti težak za racionalizovati njegovoj ličnosti i predstaviti ga drugima uz pomoć matriks-jezika koji je dizajniran samo za opise i komunikacije lažnih pojmova i stanja u lažnoj realnosti. Doduše, to ne znači da se ne može pokušati?!
U tim momentima, kako Istinsko ja direktno pristupa čovjeku... tako ličnost splašnjava... (kao da oni ne mogu dijeliti isto mjesto u isto vrijeme?!). U momentu kad je ono tu, ličnosti više nema na vidiku, pa se tako čovjek nema čime ni iznenaditi (jer je ličnost ta koja se iznenađuje), on se nema čime ni uzbuditi (jer je ličnost ta koja se uzbuđuje), tako mu je nemoguće racionalizovati stvar (jer je ličnost ta koja racionalizuje). U svakom slučaju, to se može doživjeti ali se nema čime opisati jer onaj koji opisuje, nije sudionik događaja. U odnosu na ličnost, Istinska svijest postaje ogledalo u kojem se ona ne može ogledati i demonstrirati svoju egzistenciju jer ona objektivno ne postoji; nje nema u istinskoj realnosti, samo u lažnoj. Tako, kad Istinska svijest napravi prodor ovamo, sve ono lažno što joj se nalazi na putu i s čim ona dolazi u kontakt, jednostavno... nestaje (pa, tako i naša ličnost.) To bi bi vjerovatno bio i razlog zašto proces buđenja ide postepeno jer kad bi on bio nagao, mi bi prilikom „susreta s objektivnom ili istinskom svijesti, automatski prestali da budemo ono „sve što znamo o sebi“ tj. naša ličnost i izgubili bi identitet, prije nego što bi uspostavili novi, postepnim povezivanjem s tom Istinskom svijesti.
Isto tako, prvi „sastanak“ s Istinskom sviješću će biti kratak, međutim, nakon što se Istinsko ja povuče, ličnosti će trebati nekoliko dana za „oporavak“ ali sada će čovjek znati kako se može bez nje ljepše i svjesnije živjeti i uz puno više razumijevanja jer dok je ona nedostajala, nedostajao i cenzor i manipulator naše percepcije. Nedostajao je - onaj koji razmišlja a ne vidi. Istovremeno, neće biti strahova, briga i svih drugih klasičnih emocija, fantazija, maštarenja, drama... koje ličnost stalno štanca i projicira na nas... kako bi nas uvlačila u svoju lažnu egzistenciju ili na iluzornu pozorišnu scenu i u režiranu predstavu, na koju ona ne može uticati a u kojoj mora učestvovati; a mi ne moramo. Tako, ono što će nam ostati, nakon što nas ona privremeno napusti, biće samo jedno stanje mira i ravnoteže. Ovakav jedan događaj verifikovaće tragaocu lažnost njegove ličnosti i daće mu priliku da je on od tada zaskoči i preuzme kontrolu nad njom. (To je vjerovatno bila i svrha onog „kratkog sastanka“?!) Dakle, on je tom prilikom vidjeo kako se ona može lako izduvati, pa će ju tako on moći, nadalje, sam izduvavati... kad god to zatreba... „stavljati je u džep“ (figurativno rečeno)... pa onda vaditi... po potrebi... za svrhu komunikacije i interakcije s drugima kao i ovom realnošću uopšte.
Na primjer, prije nekih godinu dana, išao sam sa suprugom i djetetom da gledamo kitove. Dakle, imali smo namijeru da vidimo kitove izbliza, poduzeli smo određene radnje u vezi s tim, isplovili brodom u sklopu jedne organizovane ture u vezi s tim i stigli do područja gdje je bilo kitova. Međutim, naše viđenje kitova i naša interakcija s njima izbliza, nije uopšte zavisila od nas. Kitovi, koji su bili na tom području, bili su svjesni našeg prisustva i jednostavno, ukoliko nisu htjeli da uđu u interakciju s nama, zaronili bi i otišli a mi ih nismo mogli ganjati brodom da bi im se približili i doživjeli ih izbliza. Znači, to da li će tu biti kakve interakcije ili ne, određivali su kitovi a ne mi. Tako, s vremena na vrijeme, neki od kitova bi odlučio da nam se pokaže i pojavio bi se niotkuda u blizini broda, kružio bi oko njega, prevrtao se i pokazivao šta može a onda bi, u nekom momentu, jednostavno otišao. Znači, on ne samo da je određivao to - da li će biti ikakve interakcije, nego i to - koliko dugo će ona trajati. (Čisto subjektivno, stekao sam tu i jedan utisak uspostavljanja neke telepatske veze gdje sam takođe stekao i jedan drugi utisak koji mi je govorio da bih se postidio samog sebe u slučaju kad bih mogao direktno da doživim ili osjetim njihovu čistu, prirodnu svijest.)
To bi bila neka najbliža asocijacija ili aproksimacija kad se radi o opisu direktne interakcije s Istinskim Ja. Ono je to koje određuje kada će se pojaviti i koliko dugo će interakcija trajati a mi, s naše strane, treba da poduzmemo određene radnje kako bi se stekli potrebni uslovi za taj susret.
Znači, onima koji nisu zainteresovani, onima koji nemaju namjeru da vide „kita“ i nisu poduzeli određene radnje, odnosno, uložili vlastiti trud da bi došli u susret s njim, on se neće ni prikazati. „Najbolje“ što ti ljudi mogu doživjeti u ovoj realnosti, to je „prosvjetljenje“ (kako ga je J. Keel opisao u gornjem navodu) jer je ono samo analogija koja u lažnoj realnosti oslikava - istinsko buđenje ljudskog bića, u objektivnoj realnosti. Dok se „prosvjetljenje“ inducira vještačkim putem u vještački entitet, istinsko buđenje podrazumijeva jedan prirodan proces povezivanja s Istinskom sviješću.
Tako, ono što se u duhovnosti naziva „prosvjetljenje“, predstavlja samo jedan lažni odraz buđenja ljudskog bića, korišten za duhovne potrebe pripadnika vještačke realnosti.
Viđenje ili susret s „kitom“ za „normalnog“ čovjeka bi podrazumijavao poništavanje njegove ličnosti ili njeno uništenje, tako da bi ovaj prestao biti „operativan“. Ostao bi kao isključen robot, što je gore nego zombi.
Znači, kad se uspostavi „veza“ s Istinskim ja (ta veza se u gnostici naziva „magnetni centar“), odnosno, s Istinskom sviješću i kad se preuzme kontrola nad ličnosti, Generalni Zakon/AI više ne može kontrolisati tu individuu jer sada u njoj ima „nešto“ što poništava njegovo dejstvo. Istinsko poništava lažno. Ako smo razumjeli ovo, onda smo razumjeli i zašto kojekakvi „vanzemaljci“ i entiteti iz lažne realnosti, ne mogu takvim ljudima ništa. Kad ne može AI, kao će oni, kao njeni produkti?
Međutim, sve ovo ne znači da se u budućnosti nećemo morati direktno sastati s Istinskom svijesti, htjeli mi to ili ne... „kad dovoljan broj majmuna uđe u tenkove“. Dakle, koristeći kao analogiju Kusturicin film Podzemlje, gdje trubač (kao biblijski najavitelj katastrofe) u podrumskoj (lažnoj) realnosti reče: „Majmun ulazi u tenak (Istinska svijest u ljudski instrument/fizičko tijelo)... biće katastrofa! Majmun puca... granata prvo prolazi kroz kofer s novcem (uništava ono što za podrumaše-ličnosti predstavlja najveću vrijednost) a onda ruši podrumsku realnost, praveći otvor u zidu podruma. Tu bi se radilo o jednom simboličnom predstavljanju nečega što bi se moglo desiti u relativno skorijoj budućnosti kad u naša fizička tijela uđe dovoljno Istinske svijesti. U navedenom filmu, majmun je proveo dugo vremena u podrumu učestvujući u podrumaškim aktivnostima... a onda je došao i onaj momenat, koji se zove – „Dosta je bilo“. (Tekstovi u vezi s tom temom: Talas III i Zatvor i sudnji dan)
***
Nadalje, zajedno s ovim buđenjem, uz jedan osjećaj humanosti i savijesti, trebalo bi ići i jedno prirodno ispoljavanje nekih od vrlina koje idu zajedno sa Istinskom sviješću, kao što bi bilo razumijevanje, poštivanje, suosjećavanje, skromnost, smjelost i opraštanje.
Sve ovo bi se sve trebalo podrazumijevati. Doduše, možda nekome od nas malo zapne kod – opraštanja, međutim, i to se može lako razumjeti.
Naše ličnosti-mašine imaju tendenciju da zaboravljaju stvari koje im se ne sviđaju pa, čisto da se podsjetimo, ovdje ćemo ponovo navesti onaj razgovor između Gurđijeva i Uspenskog, koji je vođen negdje za vrijeme Prvog svjestkog rata i prenesen u knjizi U potrazi za čudesnim:
Citat:
Vidite, svi ovi ljudi, pokazao je niz ulicu, su jednostavno mašine — ništa više. Mislim da razumem šta mislite, rekao sam. I često sam razmišljao kako ima veoma malo toga na ovom svetu što se može odupreti tom obliku mehanizacije i izabrati sopstveni put.
Baš tu činite najveću grešku, rekao je G. Vi mislite da postoji nešto što bira sopstveni put, nešto što se može odupreti mehanizaciji; vi mislite da sve nije podjednako mehanizovano.
- Pa naravno da nije!, rekao sam. Umetnost, poezija, misao, to su fenomeni sasvim drugačijeg reda.
Sasvim su istog reda, rekao je G. I njihove aktivnosti su mehaničke kao sve drugo. Ljudi su mašine, a od mašina se ne može očekivati nikakva druga radnja osim mehaničke.
- Vrlo dobro, rekao sam. Ali zar ne postoje ljudi koji nisu mašine?
Možda postoje, rekao je G., samo to nisu ljudi koje vidite. Vi ih ne poznajete. To je ono što želim da razumete.
(…)
Ljudi se toliko razlikuju jedni od drugih - rekao sam. Mislim da ih nije moguće sve staviti pod istu kapu. Postoje divljaci, mehanizovani ljudi, intelektualci, geniji.
Sasvim tačno, rekao je G. ljudi su veoma različiti, ali istinsku razliku među njima vi ne znate i ne možete videti. Razlika o kojoj vi govorite jednostavno ne postoji. To morate razumeti.
SVI ljudi koje vidite, svi ljudi koje poznajete, svi ljudi KOJE ĆETE MOŽDA UPOZNATI su mašine, samo mašine koje rade pomoću sile spoljašnjih uticaja. Rađaju se kao mašine i umiru kao mašine. Kako se u ovo uklapaju divljaci i intelektualci?
Čak i sad, u ovom trenutku, dok razgovaramo, nekoliko miliona mašina pokušavaju da unište jedna drugu. Koja je razlika među njima? Gde su intelektualci, a gde divljaci? Svi su oni isti...
(…)
Čovek je mašina. Sva njegova dela, akcije, reči, misli, osećanja, ubeđenja, mišljenja, i navike, rezultati su spoljašnjih uticaja, spoljašnjih utisaka. Čovek ne može iz sebe proizvesti nijednu misao niti akciju. Sve što on govori, radi, misli, oseća — sve se to dešava. Čovek ne može ništa otkriti, ništa izmisliti. Sve se to dešava.
Da bi učvrstio ovu činjenicu u sebi, da bi je razumeo, da bi bio uveren u njenu istinitost, znači oslobađanje od hiljadu iluzija o čoveku, o njegovoj kreativnosti, o tome kako on svesno organizuje sopstveni život itd. Ništa slično ne postoji. Sve se dešava — čuveni pokreti, ratovi, revolucije, promene vlada, sve se to dešava. I to se dešava na istovetan način kao što se sve dešava u životu jedinke. Čovek se rađa, živi, umire, gradi kuće, čita knjige, ali ne onako kako on to želi, već kako se dešava. Sve se dešava. Čovek ne voli, ne mrzi, ne želi — sve se to dešava.
Niko vam neće poverovati ako mu kažete da on ništa ne čini. To je najuvredljivija i najneprijatnija stvar koju možete ljudima reći. Naročito je neprijatno i uvredljivo jer je istina, a niko ne želi da zna istinu.
(…)
Govorio sam našim ljudima o tim kamionima punim štaka i o mislima koje su me zaokupljale.
- Šta očekuješ?, rekao je G. Ljudi su mašine. Mašine moraju biti slepe i nesvesne, drugo nije moguće, i sva njihova dela moraju biti u skladu sa njihovom prirodom. SVE SE DEŠAVA. Niko ne čini ništa. 'Napredak' i 'civilizacija' u pravom smislu te reči se pojavljuju samo kao rezultat SVESNIH napora. Oni se ne pojavljuju kao rezultat nesvesnih mehaničkih radnji. A kakva svesna dela mogu imati mašine?
(…)
'Čovek-mašina' je moć slučaja. Njegove aktivnosti mogu slučajno upasti u kanal stvoren kosmičkim ili mehaničkim silama, i mogu se slučajnošću kretati tim kanalom neko vreme, dajući iluziju da su neki ciljevi postignuti. Takve slučajnosti postignutih rezultata za ciljeve koje smo ranije postavili sebi, ili postizanje ciljeva u manjim stvarima KOJE NEMAJU POSLEDICA, stvaraju u mehaničkom čoveku ubeđenje da je sposoban za postizanje bilo kakvog cilja, 'da je sposoban da osvoji prirodu' što bi se reklo, sposoban da 'uredi ceo svoj život', i tako dalje.
Iako ustvari on nije sposoban da učini bilo šta slično, jer ne samo da nema kontrolu nad stvarima izvan sebe već nema kontrolu ni nad svojom unutrašnjošću. (...)
On je mašina, sve mu se DEŠAVA. On ne može zaustaviti tok svojih misli, ne može kontrolisati svoju maštu, svoje emocije, svoju pažnju. On živi u subjektivnom svetu 'Ja volim', 'Ja ne volim', 'Dopada mi se', 'Ne dopada mi se', 'Ja želim', 'Ja ne želim', a to znači, ono što on misli da želi ili ono što misli da ne želi. On ne vidi stvarni svet.
Stvarni svet je skriven od njega zidom mašte. ON ŽIVI SPAVAJUĆI. On spava. Ono što se zove 'čista svest' je spavanje i to mnogo opasnije spavanje od onog noću u krevetu.
Dakle, tipičan opis zbivanja u jednoj programiranoj realnosti. Dobro, Gurđijev nije otvoreno rekao da „spoljašnji uticaji“ koji upravljaju „mašinama“ stižu od strane jedne vještačke inteligencije/AI, međutim, na osnovu svega prethodno navedenog, to bi nam trebalo biti jasno. Tako, kad je opraštanje u pitanju, to bi trebalo biti sasvim jednostavno za razumjeti. Ukoliko smo svjesni toga da kad smo bili u interakciji s drugima, da su ti drugi u stvari bile – mašine (spojene na onu AI), onda, ako nas je neka od njih povrijedila, odnosno, nanjela nam neko zlo, da li joj mi to možemo zamjeriti?! Naravno, da ne možemo jer - mašina je mašina. Tako, mi smo bili sami odgovorni za to jer nismo bili dovoljno svjesni (ili bolje rečeno, - i mi smo bili mašine) i dozvolili smo određenoj mašini da nas povrijedi. Znači, onim mašinama koje su nas ili naše bližnje povrijedile tokom naše egzistencije, trebamo oprostiti a od sada, kad god se nalazimo u interakciji s drugim mašinama, bićemo i svjesni mogućih opasnosti koje idu zajedno s njima, te stoga i – oprezni.
Kad je buđenje u pitanju, tokom tog procesa naša ličnost će nam stalno servirati greške koje smo napravili u prošlosti, kako bi nam srezala samopozdanje. (Svi imamo oraha u džepovima.) Tako ćemo morati prvo oprostiti samima sebi. Drugačije nije ni moglo ako smo svjesni toga da dok smo bili poistovijećeni s našom ličnosti/mašinom, koja se s vremena na vrijeme eratično ponašala.
I na kraju, moramo biti načisto s tim da je tzv. hiper-dimenzionalne napade skoro nemoguće izbjeći tokom našeg buđenja, međutim, što smo svjesniji njihove pozadine i mehanizma dejstvovanja, tako ćemo biti u stanju i bolje se zaštititi, odnosno, proći kroz sve to s daleko manje čvoruga na glavi i udaranja nosom u patos.
..