"Služite mi sa strahom i radujte mi se s trepetom".

izvor: religijski kontejner


Ljudske ličnosti su podložne jednom stanju koje se naziva kognitivna disonanca. Radi se o vjerovanjima u različite i često potpuno suprotne stvari od kojih jedne pobijaju druge. Možda bi se moglo reći i to da većina nas provede cijeli svoj život u tom stanju?!



Stvar u praksi obično izgleda kao da čovjek ima najmanje dva uma koji stoje u međusobnoj kontradikciji. Čovjekova vjerovanja koja se ne slažu s njegovim doživljajima ili opservacijama i obratno a konflikt se razrješava obično uz pomoć laganja samog sebe;

George Orwell je to nazivao “dvostruko razmišljanje”, u smislu sposobnosti da čovjek istovremeno vjeruje u dvije različite stvari koje su međusobno kontradiktorne i obe ih uzima kao istinite.

**

Ovo bi bilo sasvim razumljivo ako se posmatra sa gnostičkog aspekta jer ljudskoj ličnosti bitne činjenice teško da mogu biti poznate, a njena percepcija sama po sebi nije u stanju vidjeti realnost objektivno. Tako se ličnost mora oslanjati na svoja vjerovanja, principe i predubjeđenja koja je usvojila uglavnom iz onoga što joj je ponuđeno u ovoj kontrolisanoj realnosti.

Na primjer, humanost ili čovječnost je nešto što se usko veže sa suštinskim karakteristikama normalnog ljudskog bića. S tim u vezi, patokratija (sastavljena od psihopata) koja vlada ovom planetom će naravno morati koristiti neki pojam, kao npr. "humanitarna intervencija" prilikom upražnjavanja psihopatoloških aktivnosti kako bi ih presvukla u prihvatljivu odjeću ili ogrnula “maskom trezvenosti”.

Normalan čovjek koji gleda slike ljudskog stradanja i razaranja koje mu serviraju mediji pod naslovom "humanitarna intervencija", "bitka za demokratiju" ili slično, racionalizuje stvar onako kako su kontrolori to zamislili. On sada na svjesnom nivou povezuje bomardovanje sa humanošću, a humanitarcima smatra one koji ga sprovode. Međutim, na podsvjesnom nivou, nivou njegove suštine, duše ili istinskog ja, humanost je humanost i ona nema nikakve veze sa sijanjem smrti. Tako njegov sistem vjerovanja (koji mu je instaliran izvana) dolazi u konflikt sa istinom, koja dopire odnekud iznutra. Tako dolazi do kognitivne disonance.

Isto tako, kontrolni sistem sa gornjeg sprata će preko religija upumpati u ovu realnost obilje protivrječnih koncepata. Uz dalje protivrječnosti između onoga što vijernik može sam vidjeti i onoga što propovijeda njegova religija, stanje kognitivne disonance je za njega obezbijeđeno i vjerovatno ga se neće riješiti sve do bogojavljenja.

Slično tako, pojmovi ljubav i svjetlost – koje normalan čovjek stavlja na vrh njegove liste pozitivnih pojmova – takođe se koriste od strane kontrolnog sistema za pakovanje raznoraznih dezinformacija. (Jedan od primjera je smeće koje se uz pomoć čanelinga upumpava u ovu relanost upakovano u ambalažu od ljubavi/svjetlosti.)

Naravno, kognitivna disonanca je takođe zastupljena i kod tzv. tragaoca.

Nakon što prođe kroz cijelo brdo "informacija" iz alternativnih izvora, neće biti nimalo neobično ukoliko jednom “alternativacu” ili “tragaocu” ovakav jedan tok misli prođe kroz glavu za par minuta:

[Dolazi Nibiru; to je u stvari kometa Elenin, ne, to je ipak Jupiter, vidite li kako su ga nazvali Jupiterom samo da bi nas zavarali; on je sada upravo tamo gdje je Nibiru trebao biti; ondje je lijepo navedeno da je Elenin svemirski brod a to je dokazano po njegovoj orbiti i sumnjivom kretanju; tačnije rečeno, Nibiru je vanzemaljski brod-planeta koji ima oko sebe “plašt nevidljivosti”... može se vidjeti infra-crvenim teleskopom; Nibiru se sasvim jasno vidi s južne polulopte; ma jok, već je stigao ali je u jednoj dimenziji koja je odmah do naše, pa je zato nevidljiv; ma eno ga tamo odmah pored sunca...dokaze možemo vidjeti ovdje i ovdje; ma prošao je još 2003. godine dok smo mislili da je to ona kometa Neat... a s Nibiruom stižu vanzemaljci; ne, oni su ovdje odavno, pod zemljom, u drugoj dimenziji, u gornjem denzitetu; ma jok, to su samo naše projekcije...misaone forme, halucinacije; oni nas otimaju i manipulišu već vijekovima...oni stižu ovamo samo u vremenima prije nekih velikih kataklizmi...oni nam tako stalno pomažu...oni nas jedu; a pušenje je zdravo; pušenje je štetno, i zdravo je i štetno je...ima Boga, nema Boga; ma, mi smo Bogovi; tačnije rečeno, Njegova smo manifestacija; u stvari, ja sam ovdje jedini koji stvarno postoji a svi i sve ostalo su samo projekcije, kriv sam i zaslužan za sve, kako je to lijepo navedeno u onom tamo učenju Ho_opoponoo ili tako nekako; dakle, ovo je moja realnost i ja sam je kreiram; uhh, što me neko jebeee odozgooo...; a kataklizma će biti u Novembru, tamo oko 16-og., ma jok, krajem Novembra, ma neće sve do decembra 2012; u stvari, ako preživimo onu prvu, najebaćemo kad dođe druga; svi ćemo izginuti; oni koji se popnu dovoljno visoko će preživjeti; u stvari, prije toga će doći talas, pa ćemo svi uskrsnuti i izbjeći belaj; ma jok, vanzemaljci će nas ukrcati na njihove brodove i spasiti; doći ce Isus i riješiti stvar; 100% sam siguran da će iduće godine biti smak svijeta; baš me interesuje kolika će mi biti penzija i da li cu moći preživjeti s njom, kad se penzionišem za 15 godina!?; ma, sve bih dao samo kad bih mogao izaći odavdje; ne bih čekao ni minute. Aauuu, vidi dobre ženskeee; ja što ima dupee...; izgleda koo violina; odreko bih se i prosvjetljenja i uskrsnuća samo za jednu noć s njom. “Ej, mala, dođi malo vamo, da ti čiko nešto kaže...!”]

(...)

Gdje smo ono stali...?!...aha...dakle, svaka sličnost sa stvarnim ljudima i dešavanjima nije slučajna. Naš um obično filtrira našu percepciju tako da nam ne dozvoljava da uočimo te protivriječnosti unutar našeg sistema vjerovanja (ili – kontejnera); bolje rečeno, naša percepcija i predubjeđenja se nalaze u povratnoj sprezi. Međutim, te protivriječnosti dovode do manifestacije konkretnih simptoma stresa. Depresija takođe nije ništa neobično.

***

Kognitivna disonanca za ljudsku ličnost podrazumijeva "normalno" stanje svijesti. Odatle, nije slučajno ni to što kod većine ljudi fali ono “walk the talk”; ne ponašaju se u skladu s onim što promovišu i u šta vjeruju; nemaju integriteta jer istovremeno vjeruju u različite stvari a – ne znaju.

A teoretski, mi se možemo i probuditi; prevazići kognitivnu disonancu ove ličnosti i njenu opčinjenost čarima koje joj nudi "matriks". Prevazići sve njene trenutne mentalne programe. Postati svjesni objektivne realnosti, individualizirati se i živjeti svjesno. Pretvoriti se u istinsko ljudsko biće ili “doći sebi”, - što bi se reklo.

Takve je Gurđijev opisao na sljedeći način:



Đe smo mi, đe je Europa!?



Dakle, imamo nekih šansi, teoretski, naravno!? Navodno, samo bi se trebali povezati sa Istinskim ja, odnosno, jednom komponentom našeg bića u vezi čijeg postojanja naše ličnosti takođe nisu načisto a pogotovo u vezi s načinom kako se to radi.



...

Ahahahahah

Nije smešno, u stvari je krajnje žalosno - ali prepoznao sam sebe u tome, poprilično. No, sve se to malko smiri kada nateram sve dotične strane da začepe, i kad se oslonim samo na stvari koje zaista znam,što je u glavnom to - da ništa ne znam sa nekim manjim špekulacijama oko toga. Primetio sam to da kada sve te komponente začepe, i nestane disonanca, odlično se osećam (a verujem da ovo važi za svakog kome su u bilo kom momentu zacrkli oni "odbojnici"), pa tako čak i uspem doći do nekih tu i tamo - radnih rešenja. Ali, to ništa nije permanentno, i tišina svih tih faktora teško da ima bilo kakav značaj osim "odmora za dušu" - jer, još uvek smo tu gde jesmo, i još uvek je sve takvo kakvo jeste, samo što smo trenutno mirni. Dugoročno, to ne vodi nigde.


Problem sa logičkim razlučivanjem pravih informacija od dezinformacija leži u tome što se takvom analizom događaja, iliti, čak i ispravnim, kritičkim razmišljanjem - može doći do suprostavljenih zaključaka, od kojih svi imaju jednaku logičku vrednost. Tada je jedino što je preostalo reći "ne znam" - i ponašati se u skladu sa time - što nas opet ostavlja tu gde jesmo, i stvari ostavlja takvima kakve jesu. I ukoliko ne dođemo do pravih, proverenih informacija za bazu razmišljanja i rada - do kojih se dolazi prenosom od strane onog "budnog kočijaša" - ili nekim slučajnim uplivom onog našeg "višeg ja" - ili se, pod 3, skup mehaničkih faktora poklopi u našu korist (za šta je potrebno imati mnogo više sreće nego pameti) - ostaje status quo, jer je vreme potrebno za skupljanje pozitivnih faktora/informacija iz onog "višeg ja" - malo duže nego što mi imamo godina života

No, baratanje sa svešću o tome da mi tu zapravo ništa ne znamo je korisno za jednu stvar - efikasno pakuje ego u granice kojima pripada A i time smo prisiljeni da se fokusiramo samo na ono što zaista i možemo da učinimo - samim time pravimo veću korist i sebi - a i ljudima oko nas. Verujem da kada bi se više ljudi postavilo tako, i radilo na stvarima i unutar, i van sebe koje nam zaista i jesu dostupne - situacija, i "lokalna i globalna" bi se jako brzo počela menjati nabolje - sa ili bez nibirua, Talasa,2012te i ostalog. No, pošto većini ljudi to ne pada na pamet - ostaje na nama da radimo ono što možemo, pa koliko god to nama delovalo beznačajno. Teoretski - imamo šanse.

Ovo što sam iznad napisao važi za "obične smrtnike" - pod time mislim na ljude koji su rođeni u uslovima koji su prosečni, ili ispod prosečni za ovu planetu. Uvek postoje i oni koji su od samog starta bili u boljoj poziciji - no kako su to iskoristili je naravno na njima, a za sebe znam gde se nalazim u toj priči, i sa te tačke sam i bazirao ovo razmišljanje.

Neću puno pametovat, nego ću radije citirat one koji znaju više, npr. Osho u knjizi Tantra:Vrhovno Saznanje pred kraj knjige govori...

Na početku jogi oseća svoj um
kako se obrušava poput vodopada;
na sredini toka, kao Gang,
on plovi polako i nežno;
na kraju
on je orgoman, beskrajan okean
gde se svetlost sina i majke sliva u jedno.


Ako si sada i ovde, dogodiće se prvi satori, prvi zračak prosvetljenja. I
to će biti unutrašnja situacija: Na početku jogi oseća svoj um kako se
obrušava poput vodopada… jer tvoj um počinje da se topi. Upravo je sada
kao zamrznuti glečer. Ako ostaneš opušten i prirodan, tačno u trenutku,
autentično ovde i sada, um će početi da se topi. Doveo si u to sunčevu
energiju. Ovakvo istinsko ostajanje ovde i sada uskladištava sunčevu
energiju; ne kretanje u budućnost, ne kretanje u prošlost, ti imaš toliku,
ogromnu energiju u sebi, tako da sama energija počinje da topi um.
Energija je vatra, energija je od sunca. Ako se ne krećeš nikuda,
ostaneš potpuno miran, ovde i sada, sjediniš se sa sobom, svako oticanje
prestaje, jer se kroz želje i očekivanja otiče. Otičeš zbog budućnosti; otičeš
zbog motivacija, ‘Uradi nešto, budi nešto, imaj nešto; zašto gubiš vreme
sedeći? Idi! Pokreni se! Radi!’ - a tada se otiče. Ako si samo ovde, kako
možeš da otičeš? Energija pritiče, vraća se u tebe, to postaje vatreni krug - i
tada će glečer uma početi da se topi.


Na početku jogi oseća svoj um
kako se obrušava poput vodopada.


Sve se ruši. Ceo um se ruši, ruši, ruši - možeš da se preplašiš. Kad si
blizu satorija, potreban je Majstor vrlo, vrlo duboko i intimno jer, ko će ti
reći, ‘Ne plaši se; to je divno - padni’.
Samo reč ‘pad’, i pojavljuje se strah, jer padanje znači padanje u
ambis, gubljenje tla, kretanje u nepoznato. I padanje prenosi smisao smrti;
javlja se strah.


Ako si ikada išao na neku planinu - na sam vrh, i odande pogledao
dole u ambis, dolinu - mučnina, drhtavica; javlja se strah kao da je ambis
smrt, a ti možeš u nju da upadneš. Kada se um topi, sve počinje da se ruši,
kažem, sve. Tvoja ljubav, tvoj ego, tvoja pohlepa, tvoj bes, tvoja mržnja -
sve što si do sada bio odjednom se olabavi i ruši - kao kad se kuća sruši na
stranu, postaješ sam haos, nema više reda, sva se disciplina srušila. Ti si
sebe nekako održavao; nekako si bio na okupu jer si silom održavao
kontrolu nad sobom, disciplinu. Sada, bivajući opušten i prirodan, sve se
ruši.

Mnogo toga što si potiskivao će proključati, izbiti na površinu. Naći
ćeš svuda okolo haos; bićeš baš kao ludak.
Veoma je teško proći prvi korak, jer sve što je društvo utisnulo u tebe
će pasti, sve što si učio će pasti, sve čime si bio uslovljen će pasti. Sve tvoje
navike, svi tvoji pravci - svi tvoji putevi će jednostavno nestati. Tvoj
identitet će ispariti; nećeš više biti sposoban da znaš ko si. Do sada si vrlo
dobro znao da znaš ko si bio: tvoje ime, tvoju porodicu, tvoj status u
društvu, tvoj ugled, tvoj dobar glas, ovo i ono: bio si svestan. Sada se
iznenada sve topi, gubi se identitet. Znao si mnogo toga, sada nećeš znati
ništa. Bio si mudar na način sveta; on će se srušiti i ti ćeš se osećati kao
potpuna neznalica.


To se dogodilo Sokratu. Prvi satori je bio trenutak kada je rekao,
‘Sada znam samo jedno: da ne znam ništa. Jedino saznanje koje imam je da
sam neznalica.’ To je prvi satori.
Sufiji imaju specijalan pojam za ovakvog čoveka, tipa čoveka koji
doñe do tog stanja; oni ga nazivaju mast, oni ga zovu ludak. On te gleda ne
gledajući u tebe. On tumara okolo ne znajući kuda ide. On priča besmislice.
Ne može da govori povezano - jedna reč, a zatim praznina; a zatim sledeća
reč, potpuno nepovezana sa prethodnom; rečenica, zatim sledeća rečenica
potpuno nepovezana; bez značenja, svaka čvrstina je izgubljena. Postaje
protivrečan, ne možeš se u njega pouzdati.


Zbog ovih trenutaka potrebna je škola gde ljudi mogu da vode računa
o tebi. Asrami su zbog toga počeli da postoje - jer takav čovek ne može da
bude prepušten društvu, misliće da je lud i prisiliće ga da ode u zatvor ili
ludnicu, i pokušaće da ga podvrgnu terapiji. Pokušaće da ga spuste dole,
nazad u njegovo normalno stanje - a on raste! On je pokidao sve lance
društva; on je postao haos.
Zbog toga insistiram na haotičnim meditacijama. One će ti pomoći da
doñeš do prvog satorija. Ne možeš da sediš u tišini na početku; varaćeš
sebe, ali nećeš sedeti u tišini, to nije moguće; to se može dogoditi samo u
drugom satoriju. U prvom satoriju treba da budeš haotičan, dinamičan;
treba da dozvoliš da se tvoja energija tako kreće da sve tesne košulje sa
sebe pokidaš i sve lance odbaciš. Po prvi put postaješ autsajder, nisi više
deo društva. Škola je potrebna da bi mogla da vodi računa o tebi. Potreban
je Majstor koji će ti reći, ‘Ne plaši se,’ koji će ti reći, ‘Padni lako, dozvoli
da se to dogodi; ne hvataj se ni za šta, jer će to samo odložiti trenutak -
padni!’ Što pre padneš, pre će nestati ludilo, ako se uzdržavaš ludilo može
da potraje dugo vremena.


Milioni ljudi koji uopšte nisu ludi nalaze se po ludnicama širom sveta,
kojima je potreban Majstor, kojima ne treba psihoterapija. Oni su doživeli
prvi satori i sve psihoterapije ga guraju nazad, da bude normalan. Oni su u
boljem položaju od tebe; oni su počeli da rastu, ali rast nije ukorenjen - to
mora tako da bude na početku, oni prolaze kroz prvi satori - a ti činiš od
njih krivce. Ti kažeš, ‘Ti si lud!’ - a oni nastoje da to sakriju i nastoje da se
uhvate, a što se grčevitije hvataju, ludilo će duže trajati.

Upravo nedavno, nekoliko psihoanalitičara, posebno R.D. Lang i
drugi, postali su svesni fenomena da nekolicina ludaka nije palo ispod
normalnog, u stvari, oni su otišli iza normalnog. Samo nekoliko ljudi sa
Zapada, vrlo pronicljivih ljudi, postali su toga svesni - ali Istok je toga bio
svestan oduvek, i Istok nikada nije proganjao lude ljude. Prva stvar koja će
se na Istoku uraditi je da se lud čovek dovede u školu, gde nekolicina ljudi
radi, i gde je prisutan živi Majstor. Prva stvar je da im pomognu da
dostignu satori.


Na Istoku su ludaci vrlo cenjeni; na Zapadu su oni jednostavno
osuñeni; primoravani na elektrošokove, insulinske šokove, prinuñeni iako
im to uništava mozak - jer sada se tamo rade i hirurške intervencije.
Operišu njihove mozgove i neke delove uklanjaju. Naravno, oni tada
postaju normalni, ali glupi, idioti, njihova inteligencija je izgubljena. Oni
više nisu ludi, neće više nikoga uznemiravati; oni će postati tihi deo društva
- ali ti si ih ubio ne znajući da su oni dostigli tačku odakle čovek postaje
više nego čovek. Ali, naravno, kroz haos se mora proći.
Sa voljenim Majstorom i voljenom grupom ljudi iz škole, u asramu, to
se lako prolazi, svako to lako podnese kad mu se pomogne; lako se prelazi
na sledeći stadijum. To mora da se dogodi, jer sav red koji si imao u stvari
nije red. Sva disciplina je utrpana u tebe, to nije tvoja unutrašnja disciplina.
Pre nego što se postigne unutrašnja, spoljašnja mora da se odbaci; pre nego
što se rodi novi red, stari treba da prestane - i tada će biti pukotine.
Pukotina je ludilo. Neko oseća kao da se obrušava, pada u ambis poput
vodopada, i čini mu se kao da to nema dna.
Na sredini toka se ta tačka prolazi ako je prvi satori prošao dobro, tada
se javlja novi red, koji je unutrašnji, koji dolazi iz tvog sopstvenog bića.
Sada više nije od društva, on ti nije dat od drugih, on nije tamnica. Sada se
javlja novi red, koji ima kvalitet slobode. Disciplina dolazi k tebi prirodno;
ona je tvoja sopstvena; niko te ne pita, niko ne kaže, ‘Uradi to!’ - ti
jednostavno činiš pravu stvar.


Na sredini toka, kao Gang, on polovi polako i nežno.

Obrušivši se, bučni vodopad je nestao, više nema haosa. To je drugi
satori. Postaješ poput Ganga, tekući nežno, meko; čak se nikakav zvuk ne
stvara. Hodaš kao mladoženja, tiho, graciozno; jedan potpuno novi šarm
dogodio se tvom biću - milostivost, elegancija. To je drugi nivo, u kome su
sve Bude fiksirane u statuama; jer se treći ne može uhvatiti, samo drugi ili
prvi.

itd...

Poprilično motivirajuće, ako se mene pita.
Svi prolazimo kroz to, prije ili kasnije, tako da se uopće ne brinem

Ispričavam se ako sam previše zaspamao.

Iskreno, ne znam nikog tko barem malo ne "boluje" od ovog paradoksa. Vjerujem da su izuzeti samo oni koji u svakom trenutku mogu objektivno promatrati sebe i svoje mehanizme. Pogotovo danas, u moru informacija gdje se spoznaje non stop nadopunjuju...Neminovno je da barem kratkorocno dodje do sukobljavanja nekoliko razlicitih aspekata. Unutarnja dijalektika, taj nekakav umni prigusivac intuicije, tu bi mogla biti korisna dok covjek ne razvije intuiciju u toj mjeri da ju ucini objektivnom. Opet, visoka stepenica. Cijeli svemir postavljen je na paradoksima a kada uzmemo samo hermeticka nacela i hermeticki pendulum, stvarno ispada da je pneuma / materija, gore / dolje, seksualni polariteti musko / zensko, stvarno cjelina puna paradoksa. Pitanje je, da li je kriv program ili samo supresija nizeg aspekta sebe da bi rast bio potpun? Opet, relativno / apsolutno i jaz medju vjerovanjima i nacelima...i opet....more puno paradoksa.

Kognitivna disonanca jeste, pa recimo da je dobar termin. Međutim, njega trebamo promatrati kao podskup disonance koja postoji između onog izvornog u nama i svijeta u kojem se rodimo. Posljedica ove disonance koja je vrlo jaka i koja u ranom djetinjstvu samo raste i stvara prazninu ili procijepe/ili traume, jeste da su sve kasnije disonance vrlo lako ljepljive - imaju već utvrđen teren. Stvarna disonanca koju "na kraju balade" trebamo riješiti i jeste ova: disonanca Božije iskre/duše sa svim svojim, i ovog svijeta.

Sve kasnije disonance lako nalaze mjesta u normalnom čovjeku, jer je mjesto već omeđeno.

Religija i sve druge disonance (barem većina njih) bivaju utiskivane preko roditelja, ili onih koji od prvih dana odgajaju dijete. Sve ono kasnije u životu je "mala maca" u usporedbi s ovim ranim disonancama koje su vrlo duboko i vrlo teško je svjesno doprijeti do njih.

Koliko god izgledalo skoro nemoguće, jer sva utiskivanja u malom djetetu stvaraju distorziju, ipak je moguće cijelo vrijeme imati u vidu - ne izgubiti iz percepcije božiju iskru/dušu. Vjerujem da dosta ljudi ipak prate prvobitnu istinu o sebi, koliko god ovo zvučalo pomalo fantastično.

Nema goreg paradoksa od onog kad dijete svim svojim osjećajima ZNA da je nešto pogrešno, a roditelji koji ga VOLE ga tjeraju da radi nešto što se potpuno protivi njegovim osjećajima.

Kognitivna disonanca odrasle osobe koja nije izgubila iz vida svrhu svojega postojanja, je manji problem - jer danas je dovoljna jedna internetska stranica kao što je ovaj forum da se određene laži vrlo brzo razotkriju.

Problem je ovaj: Zbog disonanci i distorzija koje su učinile od čovjeka egoističnog/samoljubivog i sebi samodostatnog po materijalnim mjerilima, on više i ne ŽELI otkrivati nekakve istine. Nema više motiva, a motiv treba biti želja za promjenama i traženje stvarnog smisla u svemu ovomu.

Primarna disonaca je između ovog svijeta i transcedentalnog svijeta. Uostalom, kako god to nazvali, transcedentalni, onostrani, Universum/Bog, što god mislili i vjerovali da jeste na "drugoj strani", to jeste u disonaci sa našim materijalnim svijetom.

uoči nove godine zateknem se na familijarnoj sjedeljci,i u jednom momentu izmedju roditelja se zapodjenu priča o djeci i deda mrazu,pa je svako iznosio svoja iskustva,neki su u jednom momentu smatrajući da im je dijete dovoljno veliko,saopštavali mu da djed mraz ne postoji,pa je dijete doživljavalo ogromno razočarenje,neki bi se izlanuli ali bi im dijete hladno prešlo preko toga(ignore),a neki bi već znali da ne postoji,al bi i dalje igralo igru kao da postoji...to me je podsjetilo koliko je moćan sistem vjerovanja,a podsjetilo me je i kako je moj sistem doživio totalni slom,i tu je nastala tačka bez povratka,stvari poslije toga nece biti iste...

u ljeto 2010. bio sam na ljetovanju u Promajni kraj Makarske,narintao sam se dobro prije toga,pa mi je odmor sjeo kao budali šamar,domaćin nam je ljubazno pokazao gdje ima lijepe hladovine,bivajući u stanju totalne opuštenosti kod mene je krenuo tok misli "ah,ovo je pravi život,vidi kako nam je dobro,vidi ovo moje društvo,vidi onog galeba tamo,pučinu,djecu,bla,bla",sve dok mi u jednom momentu nije nešto postalo veoma čudno,čekaj malo...nešto veoma odudara...da bih shvatio da je to što odudara upravo "šuma" u kojoj se nalazimo,kao da sam odjednom "progledao",sve što sam znao je da je to drveće zimzeleno i nista više,i mozgam ja tako i mozgam "otkud to tu?",i nailazeći na zid,upadam u standardnu floskulu "ah,ima ko će da misli o tome",BINGO!!! najpoželjnija moguća opcija uz onu "sve je to zbog para",i tu se tada sve završilo...

devet godina poslije u ljeto 2019.odlučio sam da se konačno pozabavim fenomenom ratova(valjda podsvjesno "inspirisan"ludilom koje je protutnjalo ovdje),pa su tako alternativci i "teoretičari zavjere"(ili preciznije obmane) došli na red,ali odakle početi?(William Bramley-Bogovi iz raja je došlo kasnije zahvaljujući Galaksiji) o Dejvid Ajku sam imao natuknice posto sam i ranije znao tu i tamo nabasati na Pantelijin sajt (tamo je bilo svega,neke stvari sam lako vario,a neke nikako),čekaj malo,ne želim jeftine SF price o reptilima koji hodaju na dve noge,kakvo je to sranje? ali sam istovremeno uvidio da se Krešimir Mišak veoma pohvalno izražavao o njegovom radu,njegove odredjene emisije sam znao gledati naelektrisan,a neke su mi znale biti i dosadnjikave,ipak čovjek je ostavljao utisak da je sa obema nogama na zemlji,evo meni solomonskog rješenja,potraziću neku njegovu knjigu pa ćemo vidjeti "cega tu ima"

izbor je pao na dve(jedine koje sam mogao naći na netu,lokalna biblioteka nije imala ništa,a nema ni sada,ccc...),1.Sve piše u novinama,2.Dečki,odjebite u skokovima,koje su u stvari"dva poluvremena iste utakmice",a tamo je bilo svega,manipulacije ljudima,u medicini,sublimirane poruke,chemtrailsi,mikrocipovi,pelcovi,HARP,itd,itd...poceo sam da uvidjam da je paukova mreža mnogo veća nego sto sam mislio,nešto sasvim drugo je počelo da se pomalja na vidiku,zainteresovalo me jako,kakav je ovo svijet,sta je ovo?i onda sam dosao do 8.poglavlja(dečki,odjebite u skokovima)PRIČE IZ ŠUME BOROVE ili što se dogadja kad ljudi zaborave...uhhh,čovjece,kako me je samo pogodilo,kad se samo sjetim...kao da sam vremeplovom bio prebačen u Promajnu 2010.sve nejasnoće koje sam imao,tamo su pisale crno na bijelo...

svijet je počeo da se ruši oko mene,upao sam u najintenzivniju krizu u svom životu(za koju nisam znao ni da postoji,ni da je uopšte moguća),nije mi bilo dobro,stalno mi je bila misao "ne,to ne može biti,to nije moguće",moj sistem vjerovanja je doživio totalni krah,bio sam zbunjen,ošamućen,dezorjentisan,totalno izbačen iz centra...zabavna činjenica je da bih u interakciji sa ljudima bio sasvim funkcionalan,ali ostajući sam,košmar se vraćao,i potrajalo je...nemam pojma je li to bilo 5,7,10 dana,ali su bili veoma,veoma dugi,nešto slično ima u filmu matrix,kad se glavnom liku saopšti kako stvari stoje,pa on krene da povraća,iako je slutio da stvari i nisu u najboljem redu,valjda je to ta kognitivna disonanca mislio sam si...(onako usput,kako oni u filmu znaju za sve te nijanse?) momentalno sam znao da ću to morati prebroditi sam,kakav mi je bio izbor? otići mozda psihologu,pa šta ti je?znate,oni borovi u Dalmaciji,nije im tamo mjesto...stvarno?dečko evo tebi šaka pilula (u najboljem slučaju)...

kad se prašina(konačno)slegla," aaa,znači tako",počeo sam svijet da gledam sasvim drugim očima(ili sto kaze Mišak,stavio sam druge naočale),i sa vremenskim odmakom počeo sam se pitati šta me je tu tako pogodilo,šta ja imam sa borovom šumom tamo negdje u Dalmaciji,u cemu je stvar?dugo mi je trebalo vremena(pLandemija je uvelike bila u toku,pa sam sad imao i vremena i nekakvog "treninga"),kakav je to um koji je to osmislio,tako lagano da ti ga zavuče,da to na prvu i ne osjetiš,i jos sa vremenom da počneš da misliš da "to tako i treba",veoma podmuklo i hinjski,u isti mah i veoma inteligentno!?koliki bi mu bio IQ?ako genijalci imaju 300 i nešto,ovaj bi po mojoj procjeni imao 500,veeeeoma daleko je to promišljanje...otto von hasburg da to osmisli,nema jebene šanse,LJUDI TAKO NE RAZMIŠLJAJU,i ne samo to,izgleda da nas "to nešto"poznaje bolje nego mi same sebe,pa ti poturi sistem skuvane žabe...obratiti pažnju kako se baka rasplakala za vrijeme požara,"zato sto je tu šumu sadio djed"! kasnije sam nabasao na priču o pronicljivom engleskom lordu koji je izjavio "nešto je skriveno iza kraljevskog prijestolja,nešto što je moćnije i od samog kralja!"mmm,da,ima mi taj šmek,rekao bih...isto tako za vrijeme pLandemije često sam se vracao 8.poglavlju-godina svinjske gripe(sve piše u novinama),jer su obrasci bili isti,i tada i za vrijeme covida...krčkalo se to izgleda veoma dugo,sa druge strane kockice počele malo po malo da se sklapaju kako stvari zaista funkcionišu,pred sami covid došao princ čarls u Srbiju,samo mala notica u novinama,tek onako,nikakvo slikanje,paparaci...ništa!došao valjda što se uželio leskovačkog roštilja?duša moja,ma svakako...da je došao ranije,možda ne bih ni obratio pažnju,ovako friško "resetovan"...eh,eh,neće to sad ići tako (o)lako

kasnije sam osluškivao da li je još neko imao nekakvo slično iskustvo,i našao sam ga,mislim da je Krešo gostovao kod Ratka,pričao je o nekom dotadašnjem mejnstrim naučniku,koji je bio mejnstrim sve dok nije otišao u Balbek,pa uživo vidio kameni (zdenka sir)"trokutić" od 4 000 tona(!!),pa mu se sve što je "znao" do tada totalno "ispremještalo",dakle,ima nas još

https://www.flickr.com/photos/kartaba/14525392303