To nešto traži tvoju pažnju
To nešto mora da je živo biće koje ima neke svoje potrebe?
Možda te to nešto lovi?
Možda je to nešto pastir koji uzgaja svoje stado

Eto sad!
U glavi mi se izmiksao osecaj krivice sto ne posvecujem paznju potrebama nekih zivih bica koja me zato vijaju po snovima, sa strahom od pastira i svrhe njegovog uzgajanja .
Mislim da su ziva bica koja su htela moju paznju nju u stvari i dobila. Mozda se nismo samo uvek poklopili u zeljenoj i datoj vrsti paznje .
A pastir je uvek imao muke samnom, a i ja sa njim .

I meni se ovo događalo, počelo je (točnije počela sam to primjećivati) oko moje 13-te godine, nakon što sam dobila prvu menstreuaciju. U to doba već sam paralelno s tim noćnim epizodama imala neke epizode da sam znala kada će tko umrijeti. I to ljudi koje nisam poznavala, te sam budalasto znala razgovarjaući s nekime izreći - joj ne planiraj to u subotu umrijet će ti baka nećeš moći to izvesti.

I to me sve prilično zbunjivalo. I postajalo vrlo neugodno. Kako sam se plašila toga - taj se strah samo taložio na onaj s kojim sam već živjela i koji je bio razlog da svake noći, cijelog mog ranog djetinjstva odem u krevet roditeljima, ne mogavši objasniti čega se bojim.

No, iz nekog razloga - takva su me događanja dovela do onog ruba kada sam prvo počela čuti, a onda i vidjeti. To je značilo da se više nije događalo da samo osjećam ruke "nekoga" po nogama i tijelu, već da osjećam i puno više. U jednom događanju, a radi intenziteta i stvari koje su se dogodile, osjećaja daha na mom licu, smrada koji se proširio vidjela sam i dio tog nekoga. Bila sam paralizirana, s raširenim nogama. Ono što sam jako dobro zapamtila bile su žute reptilske oči. Imala sam tada već 15 godina. I mislim da me to užasnulo. Interesantno je da su takva događanja bila vezana za menstrualni ciklus. Možeš li možda i ti povezati ova događanja s time?

Cijela ta godina postala je, rekla bih sada iz ovog ugla gledanja - ključna za mene. Prvo sam dobila tumor na dojci (što je u ono doba bilo neobično bila sam rijetki slučaj mlade djevojke koja ima tumor - tada toga nije bilo kao danas), a samo 15 dana nakon te operacije, bezbolnu te i neprimjećenu gangrenu gornjih zubiju i stigla sam u bolnicu u posljedni trenutak za operaciju. Paralelno s time okolnosti moga života te mene u njemu, počele su se rušiti i krenuo je moj put depresije koja je ponekad bila toliko jaka da sam samo željela umrijeti ne bih li se spasila. Od raspada obitelji, do neuzvraćene očajničke epske ljubavi - slamana sam na sve moguće načine. Ne bih li utonula u ulogu žrtve.

No, dobra strana ovoga je da sam tokom vremena naučila suočiti se s time, kao i sa samom sobom i strahom, te istraživati dalje. I ne mislim danas da sam tada na početku primjećivanja ovih stvari preživjela radi svoje uočene snage, jer nisam je tada poznavala, niti znala što je to (iako je postojala kao ono što jednostavno jesam) - no, mislim da mi Oni nisu tada dali ni umrijeti. Sasvim im je odgovaralo da stvari budu takve. U tom dobu, javljalo se i ovo što i ti spominješ - mogućnost lucidnog sanjanja - ali kako nisam tada ništa znala o tome - nisam na to ni obraćala pažnju, niti to iskorištavala u svoju korist.

Ali da - sve što si opisala mi je poznato.

Alf

Alf,
vidis uopste mi nije palo na pamet da povezem sa menstrualnim ciklusom, a sada ne mogu da se setim... moguce da je imalo veze.
Ali ono gde mogu da povucem paralelu sa tvojim iskustvom ove ocigledno iste stvari, jeste gomila problema koju sam imala cak i kada su ti "snovi" prestali...
Nisam imala probleme na fizickom planu kao ti, ali sam unutar sebe bila bukvalno iscepkana na komadice... naravno u tinejdzerskom dobu se svi slicno osecaju, ali kod mene je to imalo tolike razmere da nisam znala sta me je snaslo, i odakle da pocnem da se borim i sta da preduzimam i kako.
Haos u porodici, haos u skoli, haos u ljubavi... nijedno polje zivota nije bilo normalno- gde bih mogla na kratko da pobegnem da se odmorim i obnovim. Samo sam menjala scenu haosa jednu za drugu. A na takvoj javi sam se osecala cudno paralizovano kao i u snu. A nisam imala nikoga kome bih mogla da se poverim. Sada shvatam da nisam ni trebala da imam, jer je to trebala biti moja licna bitka.
Pocela sam da se osecam iscrpljeno, i kao i kod tebe- javila se depresija. Bez obzira na sve, uvek sam sebi govorila da je to trenutno i da cu iz toga izaci. I uvek sam osecala da u meni postoji svetla tacka koja ce preziveti to.
Da, zaboravila sam i ovo: u jednom od snova videla sam svetlost u grudima, a ono sta me je stiskalo je bio crni obruc koji ju je stiskao- nesto poput pitona koji davi zrtvu.
I u jednom drugom snu sam videla belu ruku koja juri ka mom vratu. pokusala sam da pogledam u smeru odakle je ta ruka dolazila, ali je bila brza od mene i paralizovala me pre nego sto sam to uspela. Ali sam u tom snu nekako imala osecaj da znam da su tamo odakle je ruka dosla 3 osobe koje poznajem.
Sto je najzanimljivije u svemu- dok sam se ja tako rascepkano, depresivno i paralizovano osecala, okolina mi je govorila da "sijam","zracim" ... sto je u potpunoj suprotnosti bilo samnom u stvari. To ni danas ne mogu da shvatim, neke sam tada zbunjena pitala da li se sale samnom? Ali su mi to govorili ljudi koji ne kontaktiraju medjusobno. A ja sam sebe videla sputanu kao lutku u cauri.
A situacije opasne po zivot sam imala jos kao vrlo malo dete... gusila sam se u hermeticki zatvorenoj kutiji, davila u moru, pretrpela udarac u predeo "treceg oka", doktori su mislili su da mi je posle bezazlenog udarca lopte izrastao zlocudni tumor ( ja sam bila sigurna da nije)... ako se i to moze svesti pod tematiku zasto sam kasnije imala ovakve snove.
Potpuno se slazem sa zakljuckom koji si napisala o dobroj strani svega . I ja mislim da mi je ovo iskustvo pomoglo ( kao i sva druga losa iskustva u zivotu), i mislim da sam tada bila na raskrsnici (ili jednoj od njih) - hoce li me povuci u mulj ili cu ojacati.

Ha, ha i ja sam od poroda bila na toj listi za odstrel, pa nakon teškog poroda koji sam eto preživjela samo su se redale bolnice i dijagnoze. I bol osim one psihičke stalna fizička. Ovo za tu svjetlost - e to bi moglo biti nešto što se zove Lux - entitet koji se eto pojavi rano, koliko si godina imala kada si ga uočila? On tokom godina razvija misao kako si posebna i drugačija, pa život postaje klizav teren, prvo te izudaraju i naprave od tebe žrtvu, a onda stigne "utjeha"...no dobro je da postoji ona "nije zlato sve što sja"

Alf

Ta svetlost se nije pojavila odmah, javila se kasnije. Imala sam negde oko 16- 17 godina. Ali sam "razlicitost" kod sebe videla mnogo ranije...a ne posle napada tog entiteta...cak posle njegovog napada sam u periodima depresije mislila da sam bezvredna, neuspesna a nikako posebna u nekom pozitivnom smislu.
Znas sta me buni ?
Sa jedne strane treba unistiti "osecaj posebnosti"/ ego.
A sa druge strane ne treba osecati da si zrtva, bezvredni mali crv.
Ako se ne osecas kao mali gresni crv - sve drugo se moze okarakterisati kao da si napumpanog ega.
Ako nemas ni truncicu ega- sve ce ti biti povod da sebe vidis kao nistavilo.
A sta mislis da je bila uteha- mozda osecaj da sam ojacala?
I po cemu taj entitet bira koga ce napasti?
Zasto sada ( i vec duze vreme) ne sanjam gotovo nista?

Možda si je oko tog doba primjetila (svjetlost), to ne znači da nije bila s tobom od ranije - tko zna. Po meni sve je moguće. U svakom slučaju izgleda da nije na tebe utjecala na način da razvija tu posebnost o kojoj sam pisala. I on ne udara na "različitost" - jer svi smo različiti - već na to da ako vidi da je netko u toj različitosti tvrđi za slamanje onda se aktivira. Aktivacija je individualna - nije kolektivna i taj entitet pokuašava u biti gurati jedinstvenu priču koja pak u sebi ima dva pola - dulanost ili suprotnost. Ponekad baš radi toga što je svaka ljudska jedinka različita, u nekima postoji latentno, a djeluje prema potrebi. Ali rekla bih da on nije sam - ima tu svega....

Taj enitet ima vrlo sofisticiran način rada - uporedila bih ga s obrascem programa kontroliranja uma - recimo imaš dijete koje izažeš zlostavljanju, slamaš ga - a onda mu unutar traume koju već ima izgrađuješ posebnost (ne različitost!), tješiš ga, na način da recimo počne dobivati neke sposobnosti uviđaja, ali ga i dalje kontrolom vodiš prema recimo programima nekih religija (utjehe) - pa se događa da dobivaš vjerskog fanatika. U svakom slučaju radi tako da podiže i taj "ego". No tu je priča već malo drugačija - točnije grana se ili zaokružuje, mislim da dobiva nove smjerove ili rezervne planove.

Ako kojim slučajem ne progutaš udicu i ne zakačiš se fanatično - onda mu mrsiš konce, ali i ti sam izložiš sebe većoj patnji, a i život ti se komplicira. Dakle samo uočavanje ovog entiteta ne znači da je uspio u namjeri.

Što se tiče tog "velikog" ega - samovažnosti s jedne strane i malog bezgrešnog crva s druge - e to je mjesto rada kojem bar ja mislim treba uputiti pažnju.

Ego je posebna priča - mislim da postoji onaj naš prirodni te ovaj "veliki" za koji osobno smatram da je samo nakačenje (ne Luxa već dodatnog vrlo fizičkog entiteta najčešće vidljivog kao životinjski oblik) koje preko komponente Duha djeluje na Ličnost, nas - te nije zaista riječ o našem prirodnom ljudskom egu. Onom koji u biti postaje utjeha koju spominješ - koji sve unutar nas drži na okupu, koji ako nije samovažan zna da je prirodni dio, "čuvar" čovjeka, te da djeluje u skladu s snagom koju imamo - a koja potjeće od srži nas samih.

Taj prirodni ego je onaj dio nas koji ne luduje i ne traži pomoć izvana - kao da samo "spaja" nas, djelove nas čak i u patnji (konačno tu i doživljavamo ono "ništavilo" ili umiremo ali se i rađamo) - dok je onaj drugi "veliki ego" lažnjak koji ne samo da traži pomoć izvana - već nas (kroz Luxa) pretvara u one koji će i drugima navodno pomagati, lažno nas navodi da smo bolje nego što zaista jesmo i produbljuje traumu čineći nas ovisnijima o čarobnim "rješenjima". No, da bi prirodni "radio" bilo bi dobro da čovjek nema straha.
Čim je strah prisutan - stvari se kompliciraju i omogućuju ovom lažnom kroz želje i očekivanja, najčešće - sam daljnji rad na nama koji onda opet ima tisuće oblika.

Taj prirodni ego ima vjeru i nadu - ali ne one vjere i nade lažnoga koje žive negdje vani, koje se zovu bilo kojim pomagačkim imenom - ovaj ego - naš - to sve eto jednostavno intuitivno zna...on je samoodgovoran...on se ne plaši, a ako se i nađe na udaru, pada, ali se diže, ne boj se padanja i udaraca.

Ne znam koliko sam uspjela dočarati ono što mislim, riječi su ponekad zbunjujuće....no lažni ego je kao da netko ima stalno otvorenu rupu na nama kroz koju onda djeluje svašta.

Ne znam po čemu bira taj "Lux" žrtvu (točnije en mislim da on to radi - bira, mislim da se njega šalje), ali čini mi se da to nije problem ako si na mjestu gdje imaš širu sliku onoga što mi ovdje zovemo vrijeme, onda se stvari događaju prema potrebi. Točnije taj Lux po meni nije običan entitet - prije bih rekla da je on odraz djelovanja određenih entiteta, kao zaraza stalno prisutna i živa, koju samo prepoznavanjem držiš podalje, točnije da bi se njega riješio - moraš uočiti one druge koji stoje "iznad" njega.

Možda sanjaš ali se ne sjećaš, a možda i ne sanjaš, ne znam. Ponekad kada dulje ne sanjam isto se pitam. Snovi su mi i dalje poseban dio rada sa sobom - pa lucidnost smatram dobrim načinom, jesi li ikada lucidno "sanjala"? Da znaš da sanjaš i da vidiš da te netko napada u snu?

Alf

Razumem u potpunosti sta pricas.
U vezi ega- ja sam samo o egu razmisljala kao o "zdravom" i potrebnom ( ni po koju cenu se nisam od njega htela rastati ) i "nezdravom". Bez tog "zdravog" ega bismo bili vrlo laka meta. Uz pomoc "nezdravog" smo opet laka meta.
Ne volim razgovore tipa- da treba da se sagnemo i da molimo za "oprostaj"( najbolje da to za nas ucini neko svesteno lice ), ili da smo "bezvredni crvi" i da treba u skladu sa time i da se ponasamo. Ne mislim tako onim velikim egom, vec onim normalnim . To mnogi ne razlikuju.
Fanatici "kamenuju" one koji kazu da smisao zivota nije gutanje prasine dok ljubis necija stopala ( njima uvek treba neki sef- duhovni ili onaj na poslu)- ubedjeni su da treba kazniti svakoga ko ustane- jer je gresan zato sto je ustao .
A ne dopada mi se i ponasanje onih "duhovnih" nezaintersesovanih za sve oko njih, jer je to njima samo materijalno i nebitno. Sve je bitno, ali i ravnoteza toga. Obicno takvi nemaju empatije u sebi za druga ziva bica. Misle da su tako obuzdali ego, ali mislim da su u zabludi.
Ljudi koji traze utehu u religiji obicno misle da ce im Bog ako su nesto i zgresili- oprostiti tu turu greha sledeci put kada odu u crkvu. Pa kada dodju kuci nastave sa glupostima, do sledece ture "oprastanja".
Da, jesam lucidno sanjala, a mislim i da je i ono moje razmisljanje u snu da moram da se probudim i kako to da uradim- lucidno.

Alf, Delfina, potpuno se slažem s vama po pitanju ega. Pretraživala sam forum ali nisam uspela da pronađem ništa o Vladimiru Labatu. Njegove tehnike pomažu da se rešavanje problema ega ubrza, kao i štošta drugo.