Delfina je napisao/la:
Kada sam bila u tinejdzerskim godinama, svake noci, cim bih zaspala, nesto tesko bi mi se navalilo na grudi tolikom tezinom, da me je bukvalno utiskivalo u krevet. Iako taj pritisak nisam osecala na rukama i nogama, nisam mogla da ih pomerim, a ni da pustim glas.
Prvi put kada se to dogodilo, osetila sam ruku koja me dodirnula po nogama, i ubrzavala kretanje kako se priblizavala grudima, imala sam osecaj da je "pronasla sta je trazila".
Svaki sledeci put je bilo kao sto sam prvo opisala. I tako, mesecima.
Onda sam jedne noci dok se to desavalo u snu rekla da moram da se probudim, ali nisam uspevala. Onda sam u snu razmisljala kako da prevarim napadaca, sta da uradim? I to sve razmisljam dok i dalje osecam strahovit pritisak na grudima.
Zakljucila sam da treba da uradim nesto sta od mene ne ocekuje. Krenula sam od toga da ne mogu da ispustim glas. Od mene se znaci ocekuje da vicem...a sta ce biti ako ne vicem, vec mirno izgovorim- recimo prvo slovo azbuke- "A"? Cim sam to izgovorila mirno, probudila sam se i pritisak je nestao.
Sedela sam u krevetu i razmisljala:
"Ne bojim se, i sada cu mirno da nastavim da spavam, odmah.Ne bojim te se ."
I tada je sve prestalo.
Ali, posle nekoliko godina se samo jednom pojavilo, samo ovoga puta nisam spavala.
Lezala sam na stomaku, okrenuta ka zidu, potpuno budna, dok su svi spavali. Odjednom, osetila sam strasan pritisak na ledja u visini grudi. Pomislila sam :"Sta je sad ovo, pa budna sam?"
Onda sam opet razmisljala gde bi mogla biti slaba tacka tog pritiska. Osetila sam da pritisak nije tacno usmeren u visini grudi, vec je malo pomeren ka levom ramenu ( mozda zato sto lezim na stomaku?). Pocela sam da pokusavam da se izmigoljim nadesno i sto sam vise to pokusavala, mogla sam sve vise da se pokrecem iako sam donekle i dalje osecala nekakvu paralizovanost, ali se ona smanjivala. Izvukla sam se, pogledala po sobi, nista nisam videla. I to je bio poslednji put da se to desilo.
Rekla bih da je nesto trazilo moj strah, moju dusu...
I meni se ovo događalo, počelo je (točnije počela sam to primjećivati) oko moje 13-te godine, nakon što sam dobila prvu menstreuaciju. U to doba već sam paralelno s tim noćnim epizodama imala neke epizode da sam znala kada će tko umrijeti. I to ljudi koje nisam poznavala, te sam budalasto znala razgovarjaući s nekime izreći - joj ne planiraj to u subotu umrijet će ti baka nećeš moći to izvesti.
I to me sve prilično zbunjivalo. I postajalo vrlo neugodno. Kako sam se plašila toga - taj se strah samo taložio na onaj s kojim sam već živjela i koji je bio razlog da svake noći, cijelog mog ranog djetinjstva odem u krevet roditeljima, ne mogavši objasniti čega se bojim.
No, iz nekog razloga - takva su me događanja dovela do onog ruba kada sam prvo počela čuti, a onda i vidjeti. To je značilo da se više nije događalo da samo osjećam ruke "nekoga" po nogama i tijelu, već da osjećam i puno više. U jednom događanju, a radi intenziteta i stvari koje su se dogodile, osjećaja daha na mom licu, smrada koji se proširio vidjela sam i dio tog nekoga. Bila sam paralizirana, s raširenim nogama. Ono što sam jako dobro zapamtila bile su žute reptilske oči. Imala sam tada već 15 godina. I mislim da me to užasnulo. Interesantno je da su takva događanja bila vezana za menstrualni ciklus. Možeš li možda i ti povezati ova događanja s time?
Cijela ta godina postala je, rekla bih sada iz ovog ugla gledanja - ključna za mene. Prvo sam dobila tumor na dojci (što je u ono doba bilo neobično bila sam rijetki slučaj mlade djevojke koja ima tumor - tada toga nije bilo kao danas), a samo 15 dana nakon te operacije, bezbolnu te i neprimjećenu gangrenu gornjih zubiju i stigla sam u bolnicu u posljedni trenutak za operaciju. Paralelno s time okolnosti moga života te mene u njemu, počele su se rušiti i krenuo je moj put depresije koja je ponekad bila toliko jaka da sam samo željela umrijeti ne bih li se spasila. Od raspada obitelji, do neuzvraćene očajničke epske ljubavi - slamana sam na sve moguće načine. Ne bih li utonula u ulogu žrtve.
No, dobra strana ovoga je da sam tokom vremena naučila suočiti se s time, kao i sa samom sobom i strahom, te istraživati dalje. I ne mislim danas da sam tada na početku primjećivanja ovih stvari preživjela radi svoje uočene snage, jer nisam je tada poznavala, niti znala što je to (iako je postojala kao ono što jednostavno jesam) - no, mislim da mi Oni nisu tada dali ni umrijeti. Sasvim im je odgovaralo da stvari budu takve. U tom dobu, javljalo se i ovo što i ti spominješ - mogućnost lucidnog sanjanja - ali kako nisam tada ništa znala o tome - nisam na to ni obraćala pažnju, niti to iskorištavala u svoju korist.
Ali da - sve što si opisala mi je poznato.
Alf