Banka nator

Danas, 11.10.2008 možemo sa sigurnošću ustvrditi dvije činjenice:

- Globalno gledano, cijeli svijet je u bankrotu.

- Novac koji isparava je prevara.
Sav novac koji isparava je kreiran iz ničega.
Sav novac koji isparava je posuđen sa kamatama.
U cirkulaciji skoro da i nema pravog novca, sistem se gotovo u cijelosti bazira na osnovi novca koji isparava.
Kreditor posjeduje i pravi novac, i novac koji isparava, i kamate.
Iznos ukupnih kamata je veći od iznosa pravog novca i iznosa novca koji isparava, zajedno.
Dug je nemoguće isplatiti.
Jednostavno, čisto, kristalno i jasno, riječ je o prevari.



I sam je Sveti Otac, Papa Ratzinger, neki dan, usred globalnog finacijskog kolapsa, proglasio postojeći bankarski sustav kulom od pijeska i izjavio da je novac ništa, vrijednost koja isparava.

Evo kako je naš Dudek, običan, prosječan čovjek bez poznavanja svemirske matematike, shvatio Papino oficijalno obraćanje cijelom svijetu:
U robovlasničkom društvu, rob po cijeli dan izvršava volju i naredbe svog gospodara.
U robovlasničkom društvu, rob za svoj rad ne prima nikakvu naknadu, plaću, osobni dohodak ili nagradu.
Bankarski sustav - kula od pijeska i novac koji ne vrijedi i ne znači ništa, mene Dudeka drže u ropstvu čitavih dvadeset stoljeća.

Krivica za postojeće stanje leži na imenima ljudi i institucija.
Krivci su bankari, političari, bankarske institucije i političke ustanove.
Vjerovatno ste primjetili da je najjači glas, glas koji kroz medije svih vrsta i tipova razara bubnjiće:"spasimo banke pod svaku cijenu".
Dopire i izvire iz svih vrsta globalnih, svjetskih političkih ustiju, ustanova i institucija.

Kako i otkuda ta konspiracija političara i bankara?
Kako to da ništa o toj konspiraciji nema u našim medijima?
Zašto se ta konspiracija skriva od očiju i ušiju javnosti?

Činjenica je da su osim ogromnog bogatstva, važni ljudi sebi priksrbili i skoro neograničenu, a koja upravo prerasta u potpuno neograničenu, Moć.
Političari su jedini ljudi na svijetu koji kreiraju probleme, i onda se prividno pred očima javnosti bore za riješavanje tih problema.
Jeste li se ikada zapitali, ako su svi političari svijeta protiv inflacije i visokih poreza, zašto onda imamo inflaciju i visoke poreze?

Ezra Pound je još davno to objasnio na jednostavan, svima lako shvatljivi način:
"Dokle god ne znaš tko je kome dužan, ne znaš ništa o politici, ne znaš ništa o povijesti, ne znaš ništa o međunarodnim problemima.
Političari su samo sluge bankarima".



Nezavisne Vijesti i Neovisne Novosti: Banka nator!

Opisat ćemo trenutno stanje na jednostavan način:
Panika u kojoj bankrotirane države spašavaju bankrotirane banke, ne predstavlja spašavanje.
Kako države nemaju novaca, novim dugovima su porobile nove generacije.
Konsolidira se i centralizira moć.
Sve postaje nacionalno i državno.
U procvatu demokracije, jedino centralna banka ostaje u privatnim rukama.
A države duguju, robuju centralnim bankama.
Naših ušteđevina nema, nikada nisu niti postojale.
Bili su to sami obični brojevi na ekranima, u koje smo uložili cijeli naš radni vijek.
Ukrali su ti život, i ti tu ne možeš ama baš ništa.
U ovakvom sistemu, mi smo već mrtvi i više ne postojimo.
Kako je moguće da smo sebe doveli u ovakvu situaciju?
U svijetu sljepih, palili smo reflektore, u svijetu gluhih, urlali smo na sav glas.
Naravno da ništa nije pomoglo.



Nemojmo i ne smijemo zaboraviti da smo iza sebe ostavili pravu pustoš.
Iza nas su stravični zločini.

Ljudi koji su nas doveli do kolapsa, objesili su Sadama Huseina.
Isti ti ljudi, nevjerovatno ali istinito, danas, kada nema više nikakve dileme, kada je svima jasno da je gotovo, sebe nagrađuju novim početkom.
Znate dragi prijatelji, novi početak i istina koja se zahvaljujući napretku tehnike, proširila među prevelikim brojem ljudi, ne idu zajedno.
Znate dragi prijatelji, u novom sistemu nije predviđena spoznaja.
Znate li dragi prijatelji, da se elektronički novac može kreirati u željenim, ogromnim količinama običnim pritiskom na dugme?
Znate dragi prijatelji, elektroničkom novcu se u roku sekunde gube svi tragovi.
Znate li dragi prijatelji, da je nauka već odavno u stanju upravljati ljudskim mozgovima pritiskanjem gumbića?
Znate li dragi prijatelji, da kvaliteta predstavlja gubitke, a škart profit?
Znate li dragi prijatelji, da zdravi i mrtvi donose gubitke, a samo bolesni predstavljaju profit?
Jeste li dragi prijatelji, dobili pozivnicu za feštu i ulazak u ekskluzivni klub?

10.10.2008
Usred najvećeg pada dionica u povijesti na globalnom nivou, širom svijeta, Silvio Berlusconi najavljuje:
"svjetski politički lideri razmatraju privremeno zatvaranje financijskih tržišta širom svijeta, dok se ne napišu nova pravila međunarodnog financijskog sistema.
Riješenje za financijsku krizu mora biti na globalnom nivou, a ne samo za jednu zemlju.
Berlusconi nije objasnio o kakvim se novim pravilima radi, osim da lideri pričaju o novom Bretton Woods-u".



Kako je ovo jedinstveni trenutak u povijesti ljudske vrste, sve ostaje na nama.
Cijela stvar je u našim rukama.
7 milijardi ljudi nasuprot par pojedinaca, pa izvolite dame i gospodo, drugovi i drugarice, prijatelji i neprijatelji, Thompsoni i Kajini, Mesići i Sanaderi, Severine i Štulići, Iskoni i Glasovi po Istrama, obrazovani i neškolovani, inteligentni i glupi, sljepi i gluhi.

Sve nas navlače na sigurne i dobre investicije JTP (ja te posjedujem).
Uložio sam svoj rad u papire koji mi obećavaju 20% kamata.
Njih sam iskoristio i kao hipoteku za novi, još veći kredit, a taj sam novac onda posudio i drugim ljudima, sve sa kamatama.
Čak sam se i osigurao u slučaju da netko od vas ne bude u stanju vraćati mi posuđene mu papire, sa kamatama.
I moj je prijatelj Marko, novac kojega sam mu posudio, posudio sa kamatama prijateljici Ivani.
Svi smo se našli zarobljeni u lancu sreće, ovisni i podložni o lančanoj reakciji:
naime, ja od svog rada, a na kojemu se bazira čitava planina novog novca i kredita, nisam stvorio ništa, zapravo sam se za vrijeme radnog vremena smrtno dosađivao.

Jednoga dana, Marko mi nije platio ratu.
Niti drugi ljudi nisu toga dana uspjeli platiti mi ratu.
Što je još gore, niti Ivana toga dana nije mogla platiti ratu Marku.
Desila se katastrofa, niti osiguravajuća kuća mi ne može nadoknaditi gubitke, jer je to u stanju samo prodajom novih investicija JTP.
Kako su svi postali sumnjičavi, nitko ih više ne želi kupiti.
Odlučio se umiješati i moj dobar prijatelj, Saša, inače predsjednik zemlje u kojoj živim.
Po višoj sili kojoj svi moraju vjerovati, odlučio je napraviti i on dobru investiciju, uzeti od mene novi JTP kredit i time kupiti sve stare, propale JTP papire koji obećavaju kamate.
Ne znam ni sam kako, ali Sašu sam uspio uvjeriti da će u vrlo kratkom roku, Marko, Ivana o ostala ekipa biti u stanju ne samo otplatiti mu stare kredite koje je kupio, nego i novi, a kojega su kao porezno obveznici obavezni plaćati, uzeo od mene.
Cijela je, ukupna brojka narasla do astronomskih veličina, koju naša zemlja niti u naučno fanatastičnim filmovima, ne može u stvarnosti zaraditi brže od jedne svjetlosne godine.
No to me u stvarnosti najmanje zanima.
Bitno je da u narednim svjetlosnim godinama, nitko ne otkrije pravu pozadinu mog dosadnog posla.
Novac koji sam zaradio, bez ikakve sumnje će savršeno poslužiti svojoj svrsi u toj namjeni.

Novac kojega koristimo ima krize i kolapse ugrađene u sebe, kao sastavne dijelove cijelog financijsko bankarskog casino-a.
Oni su lako čitljivi na samom nacrtu ove savršene ideje duga i kamata.

Novac ne nastaje kao vrijednost na osnovu neke nove vrijednosti koju smo stvorili.
Iako smo stvorili neku vrijednost, novi novac za nju moramo posuditi, i taj novac ulazi u sistem sa predznakom minus i pripadajućim mu kamatama.
Novac se može stvarati, i stvara se i bez novih vrijednosti, iz čistog vakuma.
Kada netko uzme kredit, stvorio se novi novac.
Dug je obećanje da će netko u budućnosti platiti za nešto, što hoće kupiti danas.
U zamjenu za novac koji do prije pet minuta nije postojao, netko se obavezuje da će svojim radom ili uslugama koje će u budućnosti unovčiti, isplatiti dani mu kredit.
Naravno, ovaj kredit će morati vratiti sa kamatama.

Kamate automatski znače i da će u budućnosti biti potrebno više novca, kako bi se vratio podignuti kredit u cijelosti.
Više novca kojeg treba vratiti podrazumijeva i da će onaj tko je podigao kredit, morati proizvesti više roba i usluga od onoga što mu je do sada bilo potrebno.
Kako zbog kamata mora rasti količina novca u opticaju, proporcionalno dakle mora rasti i sveukupna proizvodnja roba i usluga.

Ako količina novca raste brže od količine roba i usluga, zbog samog stvaranja novca kroz dug, uz osnovnu imamo i dodatnu inflaciju.
Ako količina novca raste sporije od količine roba i usluga, imamo bankrote, krize i depresije, deflaciju.

Države koje same izdaju novac, same i kontroliraju količinu novca u opticaju.

Države koje ne izdaju same "svoj" novac, kontroliraju količinu novca u opticaju putem centralnih banaka - neovisnih ili privatnih institucija.
Ove države povećavaju količinu novca u opticaju posuđujući ga od središnjih banaka.
Središnje banke to rade kroz frakcijsko bankarstvo, frakcijske rezerve ili djelomične depozite.
Ako zakon propisuje da banka mora u trezoru imati 0%, ili samo 2% od 100 eura, banka na taj način može posudbom nekom subjektu kreirati novi novac, novih 100 ili 98 eura, kako to već propisuje zakon.
Ako je subjekat kojemu je posuđen novi novac neka druga banka, ona također u svom trezoru zadrži dio novca kojeg je posudila, kao minimalnu količinu depozita propisanu zakonom, a od ostale svote koju će posuditi drugima, kreira novi novac, naravno stvoren kao dug na kojega i opet treba platiti kamate.
Na ovaj način, začarani se krug širi u nedogled, a ne zna se da li količina novo stvorenog novca i kamata predstavlja slučaj za policiju ili psihijatriju.
Dakle osim novim zaduživanjem, države mijenjaju, odnosno povećavaju količinu novca u opticaju i promjenama zakona o obaveznim depozitima.
Smanjivanjem obveznih depozita, "normalno" stvaranje novih 1o eura od svakog postojećeg eura može narasti i na brojku od novih 70 eura, dolara, ili bilo koje valute po svakoj postojećoj novčanici.

Uzmimo naprimjer dolar ili euro.
Svaki novi dolar ili euro predstavlja novi dolar ili euro duga, sa pripadajućim kamatama.
Novac za plaćanje kamata, mora se odnekud stvoriti.
Otkuda, ako ne iz novog rada, novih proizvoda i usluga.
Očigledno je dakle, da sistem traži konstantno povećanje novih roba i usluga, koje će isplatiti dugove sa kamatama.

I sve ovo lijepo funkcionira dok količina roba i usluga pred očima cijelog svijeta koji se pravi slijep, ne počne prevazilaziti norme civliziranog ponašanja.
Dok ne počne iskakati iz svih okvira normale, dok količina roba i usluga ne postane suluda trka zbog koje smo iza sebe ostavili pustoš, a ispred sebe otvorili ponor...
I nikome, baš nikome iz te mase demokratskih medija, institucija i ostalih ustanova, protu-terosističkih stražara i matematičkih studenata i profesora, nije zapela za oko toliko jednostavna činjenica:
Duga je uvijek više nego novca, dug je nemoguće isplatiti.

Zbog najobičnije, sasvim jednostavne prevare, proizvodimo samo škart jer samo škart stvara profit.
Zbog sulude potrebe za konstantnim povećanjem novca u opticaju, proizvodimo škart kojega ćemo sutra ponovo morati kupiti baš zbog toga što je škart.
Ako niste primjetili, i sami smo postali pravi škart.

Ako naprimjer imam svoju rock grupu, napravimo novu pjesmu i besplatno je podijelimo našim obožavateljima, nismo pomogli društvenom bruto proizvodu.
Društvo se ne smatra bogatijim, čak nas izolira.
Onog dana kada našu pjesmu zaštitimo autorskim pravima i počnemo prodavati, stvorili smo robu koja će nas sve učiniti bogatijima.

Ako si zbog potrebe odem nacijepati drva u šumu, nisam napravio nikakvu uslugu, čak sam i prekršio zakon.
Ako platim raznorazne dozvole, unajmim radnike i platim prijevoz, sve je postalo legalno i porastao je naš BDP.

Ako ti popravim automobil, prihvatit ću u zamjenu da mi na par sati pričuvaš dijete.
Iako smo ramijenili usluge, nismo pomogli našem društvenom bruto proizvodu.
Ne mogu otići u trgovinu i platiti sa "popravio sam mu automobil".
Oni primaju samo papir.
Činjenica je da imaju pravo. Ne možemo u današnjim vremenima na drugi način, ovaj komad papira je sasvim dobro sredstvo razmjene.
Činjenica je da je da je negdje greška, da svi buljimo u grešku zbog koje smo postali škart od vrste.

Po našim gospodarima koji su nas porobili između zarobljenih medija, a koji su svi odreda najdemokratskiji, najslobodniji i najposjećeniji, najmoderniji i najnezavisniji, greška nije u "dozvolite mi da kontroliram snabdijevanje novcem nacija, i nije me briga tko pravi njihove zakone".
Stravično griješimo kada se pogrešno parkiramo, pušimo, kada nam ljubimci kakaju po parkovima, i općenito, kada mislimo svojim glavama.

Sve smo monetizirali i novčanizirali, sve mora biti monetizirano i novčanizirano.
Domorodcima moramo iznajmljivati njihovu zemlju, pokrstiti ih, ljekovite biljke zamijeniti našim farmaceutskim otrovima, prirodnu hranu hamburgerima, i kako bi sve to mogli platiti, natjerati ih da rade u tvornicama oružja.
Sjećate li se da ste nekada jeli u vašim kućama? Iako je to bilo i bolje i kvalitetnije, danas se hranite po kioscima brze prehrane, novčanizirali smo i pretovili kuhanje u uslugu.
Naravno, svi smo sada mnogo bogatiji, a usput i bolesniji i deblji.

Nekada smo sami čuvali našu djecu.
Danas su sva djeca po vrtićima.
Novčanizirali smo i pretovili djetinjstvo u uslugu.
Naravno, svi smo sada mnogo bogatiji, a usput i opskrbljeniji psiho-lijekovima, kriminalom i čudovištima od djece.
Iako sva poslije redovno pohađaju sate religije, ubojstava i mita za prolaženje ispita, u neograničenim količinama.

Nekada smo se i zabavljali besplatno.
Pjevali smo i svirali, ljubili se i družili.
Danas su i vicevi na naplatu.
Naravno, svi smo sada mnogo bogatiji, ne znamo samo da li se smijemo dok plačemo, ili plačemo dok se smijemo.

I usred tog ogromnog bogatstva i napretka kojeg smo svi skupa stekli, nešto je zapelo.
Jednostavno i čisto, kristalno jasno, skoro da nije preostao niti jedan jedini segment iz naših nekadašnjih društvenih, socijalnih i kulturnih tradicija, kojega bi mogli novčanizirati.
A uništili smo mora, zaprljali vode, upropastili smo zemlje i zagadili zrak.
Svi smo svima postali neprijatelji i stranci.
Iako ovo do nekih pojedinaca još nije dospjelo, proces globalizacije je pri svom kraju.

Znate gospodo, nisu Marxa mrzili zbog toga što je htjeo nešto, ili nekakvo...
Mrzili su ga zbog toga što je sve ovo opisao do najsitnijeg detalja, a davno je bilo to.

Veljača 2005, Alan Greenspan, bivši Guverner Federalnih Rezervi:
"Možemo garantirati neograničene količine keša, ali ne možemo garantirati njegovu kupovnu moć".



Kako ovaj sistem zahtijeva neograničene količine novih isporuka koje se baziraju na novom novčaniziranju svega što nas okružuje,
kako se usred financijske krize nalazimo i usred ekološke krize, kako su planetini resursi ograničeni i kako smo ih već potrošili, a ono što nismo smo uništili, preostaje nam novčanizirati još samo jednu jedinu stvar:
nas same, odnosno onih par postotaka naših tijela koje još nismo pretvorili u novac-dug.

Naime, stare dugove bez problema možemo plaćati novim dugovima.
Ali dan ima samo 24 sata, i više od toga ne možemo raditi.
Ostaje činjenica da sve trilijarde svijeta, ne mogu kupiti 101 krompir, ako ih ima samo 100.
Upravo je to provalija u koju smo zaglibili do grla.

Spašavanja i raznorazna nova pravila će vjerovatno za koji mjesec ili godinu produžiti našu sretnu agoniju, ali krajnji ishod je samo jedan, najljepše ga je dočarao film Matrix.

Ova priča i teorija naravno padaju u vodu, ako u vrlo kratkom roku postanemo sposobni za daleka svemirska putovanja i kolonizaciju novih planeta i njihovih stanovnika...
I kao pojedinci, i kao društvo, svaki će naš pokušaj odgađanja kraja ove sigurne katastrofalne tragedije, pojačati njenu razornu moć.



Nauka nas je sve razjedinila i razdvojila.
Tehnologija nas je sve unazadila.
Novac nas je uništio.
Sami smo sebe dokrajčili.
Prvi i osnovni temelj novog društva mora biti toliko jednostavna i laka, obična istina.
Bez nje, svako je društvo osuđeno na propast.

PLUR