Sad citiram sebe...
Citat:
Trenutno, mi smo u fazi toga da našem dijetetu škola nije na prvom mjestu i da ju prihvati kao samo još jednu od obaveza, da ćemo prije slobodno vrijeme iskoristit za igru nego za pisanje zadaća ..
... nisam naglasio da mu ni na koji način nije od nas nametnuto ništa tipa "zaboravi školu, samo se ti igraj!"
Bilo bi to jednako mješanje u djetetov izbor (programiranje, manipuliranje) kao i nametanje važnosti škole prije svega! No većina djece zna što bi izabralo između ove dvije ponuđene opcije
al ako se okrenete oko sebe uvijek ćete ćuti nekog roditelja koji urla na telefon: "Nema van na igralište dok ne napišeš zadaću!!"
***
A evo dijela knjige Jaspera Juula "Vaše kompetetntno dijete":
... To je izlaganje o zajedničkom snošenju odgovornosti za dječji razvoj i sudbinu, a ta zajednička odgovornost, prirodno, nosi sa sobom i dio krivnje. Ovo isto odnosi se i na naše odrasle partnere u ljubavnim vezama. (Koliko ja shvaćam, to općenito vrijedi za sve međuljudske odnose, ali su neposredne posljedice osobito uočljive unutar obiteljskih granica.)
U obiteljskoj terapiji ovu ideju objašnjavamo time što kažemo da interakcijski proces u obitelji (ili između partnera) može imati tri obilježja. On može biti: onaj koji stvara simptome, onaj koji održava simptome i onaj u kojem su simptomi izlječivi. Interakcija u svim obiteljima sadrži sva tri obilježja, ali u različitim omjerima i u različito vrijeme tijekom života obitelji. Ponekad je naš odnos konstruktivan i produktivan za sve članove obitelji; a ponekad, opet, može biti destruktivan; a povremeno nam je tako teško kao da gazimo po vodi.
Ovdje je najvažnije istaknuti da kvaliteta onoga što se zbiva između nas određuje napredak obitelji. Bez obzira na to je li obitelj zakazala ili napredovala, uvijek je to interakcija, a ne postupak pojedinca.
Kao što je većini ljudi jasno, interakcija se ne sastoji samo u onome što se izravno vidi u izrazu lica ili gestama, niti u onome što čujemo izraženo riječima i stavovima, već i u onome što leži "između redaka" u obliku stavova koji se podrazumijevaju, osjećaja, sukoba i cijele naše osobnosti. U obiteljskoj terapiji razlikujemo sadržaj od procesa; ono što činimo i kažemo od onoga kako to činimo i kažemo.
Tradicionalno smo naučeni sadržaj smatrati najvažnijim činiteljem. To je nepravilno. Kada su sadržaj i proces usklađeni, ta se dva činitelja povezuju u jednu cjelinu i poprimaju jednaku važnost. No, kada to nije slučaj, tada je proces važniji.
Većina nas je odrasla u obiteljima uz roditelje koji su vjerovali da je ono što nam govore moralni zakoni kojima nas uče, pravila kojih se moramo pridržavati u ponašanju, da sve to odlučuje o kvaliteti našeg odgoja. Ako su se i sami ponašali u skladu s visokim moralnim normama, onda su, svakako, nastojali postaviti, manje više, ista pravila svojoj djeci: ne laži, ne kradi, ne psuj, pristojno sjedi za stolom, pristojno razgovaraj s ljudima itd...
Bili su svjesni vlastitih kontradikcija glede sadržaja, tj. nedosljednosti između stavova i ponašanja te su znali da nisu imali sreće i da je odgoj njihove djece bio nedjelotvoran. Klasičan primjer za to je otac koji viče na sina: "Nemoj, boga mu, psovati, momče!"
Isto su tako znali da postoji određena povezanost između kvalitete roditeljskih odnosa i odrastanja njihove djece. Ako je otac pio ili krao, ili se roditelji neprestano prepirali i tukli, bilo je potpuno razumljivo da djeca nisu napredovala i da su izmicala svakom nadzoru.
No, nisu bili svjesni da je kvaliteta tog procesa bila presudna za uspjeh ili neuspjeh njihovih dobrih namjera. Oni su jedino znali da je važno "pravilno postupati" pa kada to nije dalo rezultate, onda nešto sigurno nije bilo u redu s njihovom djecom, s prijateljima njihove djece ili ih to samo Bog iskušava. A kada su preispitivali svoj uloženi trud, bilo je to, uglavnom, u sljedećem obliku: "Zar nismo bili dovoljno strpljivi? Nismo li ranije trebali vidjeti kud sve to vodi i nešto poduzeti?"
Razmišljali su upravo poput majke, opisane na početku ovog odjeljka, o tome što su učinili ili nisu učinili, a ne o tome, kako su to učinili.
U ljubavnoj vezi između dvoje ravnopravnih odraslih, oboje snose jednaku odgovornost za kvalitetu interakcije, dok odrasli snose svu odgovornost za kvalitetu odnosa s djecom. Ovo se odnosi na interakciju između djece i roditelja u obitelji; djece i odgojitelja u jaslicama, dječjim vrtićima i školama i djece i odraslih u društvu.
Ovo što sam upravo iznio nije izražavanje nekog osobitog stava spram interakcije između djece i odraslih, stava poput, primjerice, stajanja na stranu djece. Jednostavno je činjenica da, mada djeca i mladi utječu na proces u suodnosu s odraslima, oni nisu sposobni snositi odgovornost za to. Tamo gdje se odgovornost obrušava na djecu, razvoj takve djece je nezdrav.
Postupno se privikavamo na tu činjenicu i učimo o načelima koja stvaraju zdrave procese. Problem je u tome što je način utjecaja odraslih na taj proces uvelike izvan njihove kontrole. Mi na njega utječemo putem naše osobnosti, naših svjesnih i podsvjesih sukoba sa samim sobom i s drugima; putem osjećaja i raspoloženja koje zanemarujemo ili potiskujemo, putem promjena raspoloženja koje ni sami ne možemo otkriti; putem naše pretjerane želje za pravilnim postupanjem i straha od pogrešnog - da spomenemo samo neke od činitelja.
To je moć koju imamo nad našom djecom. Neovisno o osobinama s kojima su, možda, rođena, mi imamo moć u interakcijskom procesu koji određuje njihov razvoj i kvalitetu života, sve dok sami ne postanu odraslima i preuzmu stvar u svoje ruke.
Drugim riječima, ne možemo se čuvati i zaštititi, kako su vjerovali naši roditelji i njihovi roditelji, visokim moralnim načelima, ili postupati kao da većina naših suvremenika misli da je u pravu. Moramo napustiti cijelu tu zamisao da je uopće moguće postupati "pravilno".
Naprotiv, moramo stvoriti etički zakon za naše odnose s djecom i pritom dobro slušati i gledati da nam se ne omakne kakva velika pogreška, što je unatoč svemu neminovno, te otvoreno za nju preuzeti odgovornost. Jedino ovakva sprovedba etike može osloboditi djecu, kako bi se razvijala na zdrav način. Pomoć nam je na dohvat ruke u obliku dječjih kompetentnih reakcija, što nas podsjeća na nas same kada smo zapadali u neprilike.
Dopustite mi vratiti se, na trenutak, onoj nesretnoj majci i njezinoj dvojbi u pogledu odgoja njezina sina. Ona i suprug odgajali su svog sina prema dobroj staroj formuli: ako se dječak dobro razvija, treba ga hvaliti i nagraditi, a ako ne, onda ga treba pritegnuti i ograničiti mu slobodu.
U kulturi u kojoj ta obitelj živi nema dvojbe o sadržaju: radi se o tome da djeca budu dobra, marljiva i pametna u školi te da, općenito, izvršavaju ono što im roditelji kažu. Ideal je potpuna prilagodba i vanjska kontrola. Da su sadržaj i proces bili usklađeni, on bi ispao dobar mladić koji bi svoju majku smatrao prvom do Djevice Marije, a s ocem bi bio popio čašu, dvije uz nedjeljni ručak.
No, ispalo je drukčije. U interakciji je postojao destruktivni elemenat, a u takvim slučajevima, izvana nadzirani ideal odjedanput postaje opasnim. I, eto ga tu gdje stoji, s dobrim ocjenama, niskim stupnjem samosvijesti, manjkom osobne odgovornosti i čežnjom za bilo kakvom vrstom društvenog identiteta, samo pod uvjetom da ne podsjeća na roditeljski. To dovodi do preuzimanja moći od strane lošeg društva - one iste vrste moći kakvu su imali njegovi roditelji: ako činiš ono što i mi, onda te prihvaćamo; ako ne, onda van i smrzavaj se!
Majka je imala pravo pretpostavljajući da bi obrnuta strategija spram kćerke bila nedjelotvorna. U njihovoj kulturi, krenulo bi joj slabo u školi, ili bi se drsko svađala s roditeljima, ili zatrudnjela kako bi mogla otići od kuće.
Djeca surađuju i u konstruktivnim i u destruktivnim procesima u obitelji. Njihova im psiha ne dopušta razlučivanje. S razvojem njihove svjesnosti, jezika i vrijednosti, oni se postupno osposobljavaju za odbacivanje roditeljskog destruktivnog ponašanja, ali im se ono, ipak, uvlači pod kožu i postaje sastavnim dijelom njihove ličnosti. Stoga, kada se djeca počinju ponašati destruktivno ili autodestruktivno (ovisno o tome je li surađuju izravno ili nesvjesno), moguće je, s velikom sigurnošću, pretpostaviti tri stvari:
- Oni se nisu prvi u obitelji počeli ponašati destruktivno/autodestruktivno. Uvijek prvi počinju roditelji.
- Odrasli u obitelji nisu, u pravilu, svjesni svog destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja pa, u tom smislu, nisu krivi.
- Destruktivno/autodestruktivno ponašanje razvijalo se i nastajalo godinama. Mada je moguće ustvrditi određeni, ne tako davni, događaj iz djetetova života, to samo ima za posljedicu pojašnjavanje tog ponašanja. (Dojenčad, međutim, često, brže i neposrednije reagira.)
Nemoguće nam je odbaciti tu moć odraslih te postoje granice koliko se možemo pripremiti kako da je primjenjujemo, iz jednostavnog razloga, što premalo znamo o sebi i što su sva djeca različita. Nemoguće je spoznati tko je to dijete bilo koje smo imali i kakvima smo se mi pokazali, prije no što prođe dugo vremena od njihovog odvajanja od kuće.
ODGOVORNA PRIMJENA MOĆI
Roditelji različito gledaju na roditeljsku odgovornost, tj. na odgovornost za razvoj i dobrobit djece, što uključuje njihovo očitovanje tjelesne, ekonomske i društvene moći.
Nije teško odrediti da imamo pravo na primjenu fizičke sile prema trogodišnjem djetetu koje upravo treba prijeći preko ulice, a svjetlo na semaforu je crveno, ili koje liječnik treba liječiti. Na sličan način, primorani smo dobro razmotriti obiteljsku ekonomsku situaciju u cjelini i u odnosu na budućnost pa, stoga, ponekad moramo primijeniti našu ekonomsku moć.
Isto tako, normalno je da mi odlučujemo - hoćemo li dijete smjestiti u jaslice ili koju će školu pohađati šestogodišnjak. Na taj način, mi legitimiramo našu društvenu moć.
Pravi izvor sukoba počinje se najprije javljati kada se naša roditeljska odgovornost počinje natjecati s dječjom osobnom odgovornošću ili kada je potpuno preuzme. To se, po tradiciji, zbiva na sljedećim područjima: ishrana, spavanje, škola, odijevanje, domaći zadaci, džeparac i jutarnje ustajanje.
Ovome još možemo dodati "zonu sumraka" koja uključuje pospremanje, čišćenje, osobnu higijenu i posvećivanje vremena ostalim članovima obitelji (tetke, stričevi i ujaci, bake, djedovi itd.). Popis mogućih područja sukoba ponešto se razlikuje od zemlje do zemlje te prema društvenom položaj, a ja ovdje nemam namjeru, niti davati iscrpan popis, niti opisivati svako pojedino područje. Umjesto toga, izdvojit ću ih nekoliko kako bih ispitao moguće pristupe i posljedice. Ovo ne treba shvatiti kao pokušaj promicanja neke vrste anti-života bez sukoba između roditelja i djece, već kao nastojanje stvaranja smjernica za pronalaženje izlaza iz nedoumica o tomu što se stvarno u obitelji zbiva i koliko je to dobrohotno i zdravo za sve sudionike.
Primjerice, je li dobro djecu ujutro buditi ili bi to oni mogli i sami? Odgovor je da oni to s lakoćom mogu od svoje 3. godine.
Radi se o tome da je upravo pitanje početka dana jedan od onih koji uzrokuju sukobe u mnogim obiteljima, gotovo svakog jutra. Već je postalo tradicijom da se broj pokušaja buđenja djece razmjerno povećava s njihovim godinama. Ali to nema nikakve veze s činjenicom da djeca ne mogu preuzeti odgovornost da svakako ustanu na vrijeme. Pa, što je, onda, razlog tome?
To se, u pravilu, događa iz dva razloga: kao prvo, mnogi roditelji igraju dvostruku igru - bude svoju djecu, ali im istodobno govore da bi to trebali sami činiti. Drugo, djeca surađuju. Kada nešto nastavljate činiti za neku osobu, a ona je to sposobna učiniti sama, onda ta osoba postaje bespomoćna i ovisna. Ovo je primjer sudaranja razvoja osobne odgovornosti s roditeljskom odgovornošću. Postoje očigledni praktični razlozi zašto bi djeca i mladi u određenoj dobi trebali moći reagirati na budilicu i ustati kada zvoni. S druge strane, nisu li roditelji krivi ako djeca ne ustanu na vrijeme, pa im pobjegne autobus i zakasne u školu? Nisu li, jednostavno, roditelji odgovorni da im djeca na vrijeme stižu u školu?
Odgovor je jednostavan. Možete napraviti kako vam najviše odgovara. Ako ste u stanju smireno i nasmiješeno buditi svoju djecu, a ona stvarno reagiraju i ustaju, onda obvezno nastavite!
Ako, pak, s druge strane, to ne možete, onda je razumno prestati. Ako se to razvija do stupnja kada postajete živčani i uzrujani, jer ih je nužno zvati po nekoliko puta prije nego što ustanu pa vam tako loše započne dan, onda vam je to pokazatelj koji sam upravo spomenuo. Ja to zovem "destruktivnim sukobom". Sukob koji postaje sve redovitiji i u kojem dijalog između sukobljenih strana postaje sve negativniji u obliku pokuda, predbacivanja, optužbi, prostota, ironije i sarkazma.
Kada se ovo zbiva, to najprije znači da su roditelji prekoračili svoje vlastite granice te da su na sebe preuzeli odgovornost koja bi trebala pripadati djeci.
Problem se, ovdje, ne sastoji u tome može li dvoje velike djece preuzeti odgovornost. Njima je to lako. Sigurno će, najprije, nekoliko puta prespavati, ili se čak samo pretvarati da su prespavali, kako bi odgovornost prebacili na roditelje, ali će to ubrzo proći.
Problem je u tome da kada roditelji odluče preuzeti odgovornost koja, zapravo, pripada djeci, onda to uključuje dodatnu odgovornost, tj. krivnju za neuspjeh kojega su dokaz destruktivni sukobi (tj. destruktivni interakcijski proces). Tu je još i obveza vraćanja odgovornosti.
Upravo su u vezi s tim roditelji redovito neodgovorno postupali u prošlosti, pripisujući djeci svu krivnju za sukob.
Ako, umjesto toga, roditelji odluče preuzeti odgovornost u ovoj situaciji i istodobno djeci dati primjer za preuzimanje osobne odgovornosti, onda mogu sjesti sa svojom djecom i kazati nešto slično sljedećem:
"Slušajte sada. Kad ste bili mali, mislili smo da je lijepo buditi vas ujutro pa smo mi preuzeli odgovornost da ustanete na vrijeme. Ali sada mislimo da to više nije potrebno i, zapravo se, svaki dan samo uzrujavamo. Zato smo odlučili vratiti vam vašu odgovornost. Ako, tu i tamo, kasno legnete pa se budete bojali da nećete čuti budilicu, onda nam samo recite pa ćemo vam mi pomoći. Ali, inače ćete se, odsad, morati sami postarati da svako jutro ustajete na vrijeme."
Tako je odgovornost vraćena onome kome pripada, obazrivo, ali odlučno. Nitko nije okrivljen, a roditelji su pružili lijep primjer djeci. Destruktivan je proces otklonjen i
zamijenjen konstruktivnim, a to je daleko važnije za dječju budućnost, nego nekoliko zakašnjenja u školu.
Isti bi se postupak mogao opisati i u vezi sa situacijom u kojoj roditelji također preuzimaju odgovornost na sebe. Naime, radi se o odlasku djece na spavanje u određeno vrijeme svake večeri. I ta tradicija stvara nebrojene svakidašnje destruktivne sukobe.
Djeca su potpuno sposobna voditi računa o vremenu odlaske na spavanje. Kao na mnogim drugim područjima, kopirat će svoje roditelje. Uglavnom će dovoljno spavati, ali će ponekad, baš kao i njihovi roditelji, spavati premalo, jer će biti zauzeti nečim važnim, uživati u nečemu ili na televiziji gledati neki osobit program.
No, to znači da djeca trebaju odlučivati o vremenu odlaska na spavanje, ako roditelji žele drukčije. Neovisno o tome je li roditelji tako odlučuju, jer žele za sebe mir i tišinu, ili žele da se djeca dovoljno odmaraju, ili iz nekog posve drugog razloga, oni mogu primijeniti svoju moć i očitovati svoju roditeljsku odgovornost.
U takvom slučaju, jedino su oni odgovorni ako se interakcija razvija destruktivno pa na njima leži odgovornost za promjenu njihovih odluka ili stavova, ako do toga dođe. Možda je za djecu zdravije da se noću dobro naspavaju, ali onoga trenutka kada dođe do destruktivnih sukoba vezanih za vrijeme odlaska na spavanje, oni su kudikamo pogubniji za zdravlje. Proces nadvladava sadržaj; kvaliteta odnosa prevladava nad stavom i metodom.
Važno je biti svjestan definicije "destruktivnog sukoba". Obični sukobi, koji su, jednostavno, stvar različitih želja roditelja i djece, nisu nezdravi. Činjenica da djeca započinju ovako: 'O, mogu li večeras ostati malo dulje?", znak je njihovog, kao i obiteljskog zdravlja. Može se odgovoriti s 'da' ili "ne", već prema nahođenju roditelja, ili mogu započeti nekom vrstom dogovora, ovisno o situaciji. Ako je djetetov način više obramben, kao naprimjer: "O, zašto uvijek moram ići u krevet tako rano?" - onda treba ovako odgovoriti: "Zato što ja tako hoću!" (upamtite da roditelj preuzima odgovornost); ili se može postići dogovor, ako se to smatra prikladnijim. Ali
ne valja kazati: "Zato što si umoran, a ujutro moraš rano ustati." Jedna je stvar preuzeti djetetovu osobnu odgovornost, a posve druga imati monopol nad njihovim potrebama i osjećajima.
Činjenica da su djeca vrlo često svjesna onoga što bi željela raditi, ali ne tako često i onoga što im je potrebno, ne znači da i roditelji baš uvijek znaju što je djeci nužno. Pa ako dijete kaže: "Da, ali ja uopće nisam pospan!" - tada odgovor na to treba biti: Ma, znam da te to srdi, ali svejedno hoću da ideš na spavanje." Ovako treba reći i kad dijete već jedva gleda od pospanosti, a ramena su mu se objesila do koljena. Baš kao što je za kvalitetu suodnosa presudno da odrasli preuzmu odgovornost za sebe, isto je tako važno da ne zaziru od sukoba.
Sukobi sami po sebi nisu opasni po zdravlje obitelji. Opasan je način na koji se oni odvijaju.
Razmotrimo još jedno područje koje često uzrokuje sukobe - dječja domaća zadaća - i pokušajmo ga podrobno ispitati, kako bismo ustvrdili aspekte koji utječu na interakcijski proces.
Nakon što im djeca pohađaju školu 3 do 4 godine, mnogi su roditelji skloni, kao što je bio slučaj i u mojoj obitelji, dopustiti da ono početno zanimanje za dječje napredovanje u školi malo splasne. Zbog toga se roditelji pretvaraju u roditeljsku automatsku telefonsku sekretaricu, koja kaže stvari kao naprimjer:
- 'Je I' bilo dobro u školi?"
- "Imaš li što za zadaću za sutra? Nemaš? čini mi se, da ti nikad nemaš ništa za zadaću. Sigurno?"
Kontrola je zamijenila zanimanje. Ona se osjeća u boji glasa, izrazu lica te gestama i pokretima. Umjesto topline, sada je obilježje procesa hladnoća, umjesto dodira, udaljenost. Nadzor rađa neodgovornošću, a udaljenost dovodi do ravnodušnosti.
Od ove točke nadalje, postoji nekoliko mogućnosti. Ako dijete voli ići u školu i zadaću smatra svečanom dužnošću, onda će se malo toga promijeniti. Ako nije tako, počet će se pojavljivati bijele laži, varanje, poruke od učiteljice i teška svakidašnja borba oko pisanja domaće zadaće. Pa, u čemu je, onda, ovdje roditeljska dilema? U tome,
između ostalog, što su se učitelji cijelog svijeta složili i udružili u tome da je domaća zadaća odgovornost roditelja. To je i nelogično i neprimjereno te to stavlja djecu i roditelje u nemoguću situaciju.
Svjestan sam činjenice da se mnoga djeca i roditelji nauče nositi s ovakvom situacijom i uspostavljati uravnoteženu suradnju. Ali, isto toliki broj onih čiji su odnosi sa školom i jednih prema drugima manje skladni, u tome ne uspijeva.
Naravno da je posve logično da je domaća zadaća stvar koja se tiče učenika i učitelja, a roditelji bi se trebali slobodno zanimati za djetetovu zadaću i pomoći mu oko problema iz pojedinih predmeta, ako je nužno. To bi djeci pružilo mogućnost razvoja njihove osobne odgovornosti, a roditeljima mogućnost pridonošenja s njihovom roditeljskom odgovornošću i dubljim poznavanjem djeteta u situacijama kada dolazi do ozbiljnih sukoba u suradnji između učitelja i učenika. Kako sada stvari stoje,
roditeljsko se djelovanje svodi na produženu ruku učitelja.
, sve dok se ova situacija s vremenom ne promijeni, roditelji i djeca dolazit će u destruktivne sukobe zbog domaćih zadaća. Kada do toga dođe, treba primijeniti istu strategiju kao što je ona vezana za jutarnja ustajanja i odlaske na počinak: vratiti odgovornost onome kome pripada.
Ako se ovakav sukob proteže kroz dulje vrijeme, razdoblje prijelaza može biti teškim za obje strane. Djetetu je teško ponovno preuzeti osobnu odgovornost, a ništa manje teško nije ni roditeljima koji se moraju odreći kontrole. I onda, odjednom, to se ipak dogodi! Dođe taj prekrasan dan kada roditelji ponovno osjete iskreno zanimanje i iskazuju ga tako da ne uzrokuju djetetovo zatvaranje. A jednog drugog prekrasnog dana, dešava se čudo: Pitate svog dvanaestogodišnjeg sina - ima li puno za zadaću za sljedeći dan, a on vam odgovara:
- "Da, brdo! Ali sam odlučio otići u luku i pecati. Danas je pravi dan za pecanje!"
Kada dođe taj dan, problem je riješen. On je povratio osobnu odgovornost i njegov mu položaj dopušta da svoju dobrobit stavi na prvo mjesto, umjesto dužnosti, bez varanja i laganja. Za mnoge će roditelje to biti težak zalogaj - roditeljska automatska sprava za odgovore navit će se na upozorenja, dužnosti i probleme oko zaposlenja nakon školovanja - no ja vam preporučujem da to proslavite uz šampanjac!
Kvaliteta interakcije u potpunosti ovisi o roditeljskom preuzimanju djelatne odgovornosti uz dopuštenje preuzimanja odgovornosti djeci, a ne o pasivnom, malodušnom odustajanju, kad su suočeni s ovakvim neprestanim sukobima. Takva djelatna odgovornost zaustavlja destruktivne sukobe, dok ih malodušnost ("Ne vrijedi ništa govoriti!") samo stišava.
Roditelji očituju različite vidove svoje moći u mnogim prigodama svakog dana, i to u pogledu važnih i nevažnih stvari. Tako i treba biti. Sve negdje do adolescentske dobi, djeci su stvarno potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti superiornima i koji imaju djelovati na temelju svojih širih spoznaja, iskustva i znanja - kao protivnici u prijateljskom sporu, donositelji odluka i izvršitelji moći.
Sve te odluke, velike i male, važne i nevažne, ostavljaju na djecu dojam. Ona će, ako su zdrava, reagirati verbalno, emotivno i tjelesno. Djeca postaju veselom, tužnom, bijesnom, povrijeđenom, zadovoljnom, protuslove, kude i koriste se svim ostalim aspektima svog duševnog i osjećajnog raspona reakcija. Kada nam se posreći i naš se odnos s djecom odvija na najbolji način, dobivamo spontane, osobne reakcije, tako da uvijek znamo na čemu smo s njima.
U dobro nam poznatim patrijarhalnim obiteljima, bile su dopuštene tzv. pozitivne reakcije, dok su one, tzv. negativne bile zabranjene. Ti tzv. negativni osjećaji zvali su se tako jer ih okruženje nije odobravalo, a ne zato što bi bili negativnima za one koji su ih imali. To bi bilo samo u slučaju da su potisnuti.
Stoga se dječje negativne reakcije na roditeljsko očitovanje moći, po tradiciji, potiskuju, osuđuju ili kude. To ima dvije posljedice: ili prevlada potiskivanje pa dijete gubi samosvijest i postaje podložno; ili, kako dijete odrasta, te se suspregnute reakcije počinju burno iskazivati, a to dovodi do daljnjeg osuđivanja.
Preko spontanih reakcija djece i mladih najbliže smo pravom iskazivanju njihova integriteta, karaktera i bića. Prema tome, klasični, kritički način ophođenja s njima predstavlja narušavanje njihova integriteta.
Možemo se poslužiti našom ekonomskom, fizičkom i društvenom moći, kako bismo djeci pružili ili odbili stvari i okolnosti koje žele, ili su im potrebne; no kada je primjenjujemo, kako bismo njihove reakcije i osjećaje pretvorili u nešto drugo, strmoglavljujemo se niz stazu zloporabe moći. Naš nam roditeljski položaj ne daje pravo narušavati sam život. Upravo su ovakva ista etička pravila nužna za stvaranje zdravih odnosa s drugim odraslima, temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu.
Ogromna je razlika između sljedećih reakcija odraslih na dijete koje kipi od srdžbe i frustriranosti, zbog nekog ograničavanja ili odbijanja:
- "Prestani se praviti važan, inače ću se pobrinuti da stvarno dobiješ razlog za urlanje!" (U ovom najprimitivnijem obliku, ova verzija još sadrži nekoliko udaraca i naređenja za postupanje.)
- "Slušaj. Nije mi drago kada se tako uzrujaš. Žao mi je, ali ti najozbiljnije kažem "ne". Ne mogu to, jednostavno, prihvatiti." (A u najrazvijenijem obliku, glasi ovako: "0 bože! Nisam shvaćao da ti to toliko znači. Dođi ovamo i objasni mi zašto ti je to toliko važno. ")
Ni odrasli, ni djeca ne mogu se nositi s tim kada neupućeni optužuju njihovo spontano iskazivanje života. S tim u vezi, jedina razlika između djece i odraslih u tome je da djeca, tijekom nekoliko godina svoga života imaju osjećaj da je svijet radi njih stvoren, a da su njihovi roditelji svemoćni i savršeni. Ubrzo će, bez da budu poniženi, naučiti da tome nije tako.
Prijava
FAQ
Pretraživač
). To su samo najočitiji načini, drugi su manje uočljivi i svi smo im podložni jer su nas tako 'uvježbali'.
, izuzev Promatrača.
](./images/smilies/eusa_wall.gif "Brick wall")
ipak nije - već od najranije dobi filaju našu djecu s tim engleskim tako da svi budemo mali kompatibilni roboti koji će pod krinkom 'koliko jezika govoriš, toliko vrijediš' bez cenzure prihvaćat sve što dolazi s engleskog govornog područja