Mislim da smo krenuli putem ka kući! Time ne mislim na smrt, već na duboko poniranje u sebe, jer nekako to je jedini način da se vratimo sami sebi. Zato sam nedavno i rekla sve je ovo izvrsno!
Ubrzanje koje promatramo i osjećamo - divna je prilika, ali na prvi pogled zbunjujuća. Metež u onome što vidimo, čujemo i svrstavamo unutar sebe je normalan, jer da tome nije tako, mislim da se uopće ne bismo mijenjali. Osobno nisam apokaliptična, ne u smislu nestajanja čovječanstva. Dapače, mislim da imamo priliku izroniti i udahnuti, sad, ovog trena i promijeniti sve. Ali svako za sebe.
Nikada do sada nisam imala osjećaj koji ti kaže da govoriš, a šutiš!
Malo mi je teško objasniti, ali vjerujem da će svatko od vas forumaša znati o čemu pričam.
Jer sve se vrti oko one glavne misli koju imamo u posljednje vrijeme - upozoriti ostale.
I u potpunosti je razumljiva ta pobuda, samo nekako, puno je teže izvediva!
Upravo iz razloga što nam "daju" da neke informacije izlaze. I mnogi će pomisliti - evo - sve je izrečeno. A mi, s žmarcima osjećamo da ništa nije izrečeno!
I tako gulimo tu jabuku misleći kako je prevelika i previše kore ima.
Nismo li upravo zato ovdje gdje jesmo, da budemo otvoreni i spremni guliti i guliti! I ne zamarati sebe dajući strahu, tjeskobi ili nečem trećem prostora da nas uvede i stanje "kad ću je konačno oguliti"?
Kažu da je strpljenje nužno na ovome putu, a ono što ne vidimo je možda već tu!
Mislim da je sve upravo onakvo kakvo treba biti.
Ptice još uvijek pjevaju, poslušajte ih, djeca se još uvijek smiju, nasmiješimo se i mi!
Bitno je ne odustati, ne umoriti se, guliti dalje i znati - na dobrom smo putu!
Alf
