nisam znao gde cu sa ovim divnim clankom pa sam delic preneo ovde
clanak svakako zasluzuje paznju!
http://www.piramidasunca.ba/piramida/do ... ribina.pdf
Na tragu rečenog, i kao simptomatički indikativan uvod za početak kritički intonirane rasprave, evo jedne kratke, «zdravorazumske» i, što je najvažnije, istinite priče iz davnog petnaestog stoljeća koja (makar donekle), može pomoći u razumijevanju naprasne i grozničavo tražene zabrane iskopavanja na Visočici:
«Ljeta gospodnjeg 1432. razvila se među braćom redovnicima žestoka diskusija oko pitanja o broju zuba u ustima konja. Punih trinaest dana bjesnila je diskusija bez prestanka. Sve stare knjige i kronike bile su izvučene, i pri tom se ispoljila jedna takva divna i dubokoumna erudicija kao nikada na tome području.
Na početku četrnaestog dana jedan mladi redovnik uglednog porijekla zamoli svoje učene starješine za dozvolu da i on rekne koju riječ i – na veliko zaprepaštenje diskutanata, čija duboka mudrost bijaše veoma uznemirena – on ih zamoli da riješe stvar na jedan vulgaran i nečuven način: naime, da otvore usta jednog konja, prebroje zube i nađu rješenje svoga problema.
Na to ostali, osjećajući se duboko povrijeđeni u svom dostojanstvu, uz veliku buku i galamu navališe na nj, izudaraju ga i izbace (van). Jer, rekli su oni, sigurno je sam sotona ponukao ovoga žutokljunca da spomene taj nečuven i bezbožan put za pronalaženje istine, koji je u suprotnosti s čitavim učenjem crkvenih otaca.
Poslije još mnogo dana divlje svađe i diskusije golub se mira
spustio na naš skup, i oni, svi kao jedan, proglase da će taj problem
ostati vječna tajna zbog žalosnog nedostatka historijskih i teoloških podataka o tome, te narede da se isto zabilježi».
Ova neobična priča, sačuvana zahvaljujući upravo traženoj zabilješci, do našeg je vremena dospjela preko Francisa Bacona (1561-1626), engleskog filozofa i jednog od «najblistavijih i najsmjelijih umova» XVI i XVII stoljeća. Bacon je uzima kao zgodan primjer ilustracije «metode» netolerantnog i jalovog skolastičkog nadmudrivanja, ali i kao znakovit izraz paradoksalno žalosnog stanja u kome se nalazila naučna misao toga vremena.
Ova «metoda», koju nam F. Bacon ovdje prikazuje, ostala je ipak – milom ili silom – više od jednog milenija glavna kočnica svakog ozbiljnog naučnog razvitka. Tek u vrijeme kasne renesanse, pored ostaloga zahvaljujući i radovima samoga Bacona, opažanje i eksperiment odnijeli su definitivnu pobjedu i postali temelj moderne nauke (M. Zvonarević).
Nažalost, i punih 600 godina poslije tog mučnog događaja, nama se ovdje zbivaju strukturalno identične stvari. Svojim držanjem danas, Osmanagićevi oponenti bi da nas ponovo vrate u vrijeme beskrajno skolastičkog nadmudrivanja dokonih i dogmatski samouvjerenih redovnika. Poput zajapurene samostanske braće i protivnici Piramide zabranom kopanja, i pozivanjem na «nedostatak povijesnih podataka», s indignacijom odbacuju njeno postojanje.
...
...
Otuda neizbježno pitanje:
čemu strah od kopanja (simptomatski prepoznatljiv u horskom traženju njegove zabrane), ukoliko nam je stvarno stalo do istinske spoznaje arheološke i povijesne zbilje ovih prostora.
Istina traži jasne materijalne dokaze i protudokaze.
U tom smislu, slijedeći metodološko kritičku misao K.R. Poppera, valja podsjetiti da naučne teorije
nisu izvodi iz posmatranja, već su otkrića – nagađanja hrabro stavljena na probu, s tim da se odbace ukoliko se sukobljavaju sa posmatranjima; sa posmatranjima koja su rijetko kad slučajna, već se po pravilu poduzimaju sa određenom namjerom da se neka teorija provjeri postizanjem, ukoliko je to mogućno, odlučnog pobijanja.
Moguće objašnjenje upornog oponentskog bježanja od mogućeg «odlučnog pobijanja» (kopajuće opovrgljivosti) njihove apriorističke teze o «nepostojanju Piramide», (do)tiče se jedne psihološke zamke, koja, iz freudovski tamne psihodinamike podsvjesnog, vreba pripadnike tzv. «zatvorenih društava» kakvo je naše.
O čemu je riječ?
Dominantna karakteristika podanika «zatvorenih društava» (tj. društava oktroiranih istina), je generaliziran instinktivni otpor prema svemu novom i nepoznatom. O veličini i snazi tog otpora najbolje svjedoči činjenica da, nerijetko, čak ni formalna pripadnost akademskoj zajednici,
(diplome, institucije, certifikati...), sama po sebi, psihološki nije dovoljna da se pojedinac uspješno odupre tom instinktivnom i vrlo neugodnom strahu od nepoznatog.
U tom kontekstu univerzitetska diploma figurira samo kao «formalno pokriće za status u malograđanskom društvu» (I. Mandić), i nema uvijek onu neophodnu i oficijelno predpostavljenu intelektualnu težinu tj., «znanje» koje bi «trebala da» garantuje.
I upravo tu nastaju problemi.
Ako «znanje mijenja svog nosioca» (Hegel) u pravcu najviše intelektualne otvorenosti (spram još neotkrivenih mogućnosti Svijeta), onda, izostanak te plodonosne mijene, baca hegelovski lošu sjenku na spoznajni kredibilitet svog «vlasnika». Zato bez radikalne transformacije intelektualnog i uskofachovski dizajniranog habitusa formalnih vlasnika diploma, tj., bez mentalne tranzicije zatvorenog (eng. closed mind) u otvoreni (kritički) um, nema ni objektivnosti, ni Nauke, a, u našem slučaju – ni Piramide.
Prema američkom psihologu Miltonu Rokiću (M.Rokeach, The open and closed mind, 1960.), u slučaju fenomena «zatvorenog uma», radi se o strukturi ličnosti koja odgovara opštoj autoritarnosti ili dogmatizmu. U pitanju je zatvoren i čvrsto povezan sistem ponekad međusobno neusklađenih vjerovanja, suprotnih stavova i uvjerenja. Pristrasnost u vrednovanju, i nekritičko odbacivanje novih mogućnosti, dolazi otuda što na spoznajni proces «closed mind-a», više utiču subjektivni faktori (emocije, strasti, želje, strahovi...) nego trezveno-kritičko promišljanje i logički argumenti na tragu evidencije dostupne u ravni odnosnog realiteta.
Nakraće, to, da li Piramide ima (ili – nema), ne odlučuje a priori ni diploma u džepu, ni univerzitetski kabinet, ni članstvo u akademiji, nego, samo i isključivo – konkretan, platonovski(m) spoznajnim erosom motiviran rad na terenu. A to, u prevodu na jezik dijakritike arheološko-znanstvenog prakticizma znači: odlučno, tvrdo, žuljevito i istrajno kopanje tamo gdje nas, kao u slučaju Visočice, izazovno indikativna geosemata zazivaju. I, uz to još, svakodnevno snimanje, mjerenje, skakanje, poređenje, nadgledanje i neizbježno institucionalno-laboratorijsko ispitivanje nađenih iskopina (artefakata) sa Visočice i Plješevice.
Bez toga nema Piramide!
Jer, piramide ne niču same iz zemlje.
Niti prestaju postojati, ako ih ima, samo zato što neko tvrdi da ih – nema!