Malo sam razmisljala o ovome. Moram da priznam da me je zaintrigirao razgovor.
Citat:
ipak se ovdje radi o dva odvojena tipa krađe energije.
Mislim da je veoma tacno i da postoji jasna razlika izmedju ova dva tipa „zrtve"-kradljivca energije.
Prvi je podsvesno ponavljanje igrice naucene u detinjstvu, koja nam je omogucavala da dobijemo ljubav (energiju) od neposredne okoline i reakcije na pritiskanje emocionalnih dugmica, sto mozda najvise od svega nase ponasanje cini mehanickim. Osecaj oslobodjenosti kada uspemo da deaktiviramo neke svoje emocionalne dugmice je ogroman i ume da bude varljiv. Ponekad pomislimo da smo time zavrsili posao. Naravno da nismo.
No, vec je bilo reci o tome, ovde je veoma dobro opisano, ne bih dalje sirila pricu u tom pravcu.
Rekla bih samo da osobe koje igraju igricu zrtve najcesce same sebe hrane osecajem samosazaljenja i truncicama sazaljenja koje se mogu pokupiti iz okoline: okolnosti koje su se urotile protiv osobe, pa joj stalno sve ide naopako, porodica za koju se zrtvuje itd, itd.
Drugi tip mi je trenutno zanimljiviji: glavna odliku koju bih izdvojila je manipulacija. Ovom tipu nije dovoljna samo energija, vazno je uspostaviti kontrolu nad drugim. Kradljivac energije koji igra ulogu zrtve veoma umesno manipulise osecajem odgovornosti/saosecanja kod drugog, stavljajuci ga na taj nacin efikasno pod svoju kontrolu i postizuci zeljene ciljeve. Takodje dobro opisano; dodala bih samo da je uspostavljanje kontrole i vladanje nad drugim bicima motiv sam po sebi.
Za razliku od prvog tipa cije je ponasanje mehanicko – ponavljanje igrice – drugi tip pokazuje izuzetno bogat dijapazon raznovrsnih nacina delovanja, pocevsi od isticanja sopstvenih zasluga, pri cemu se kod drugog budi osecaj odgovornosti (ja to i to, a ti meni tako), preko prica o nesrecnom detinjstvu (nikada nisam osetio ljubav, verovao sam da cu je naci pored tebe, ali eto…) itd, itd.
Ova vrsta manipulacije se ne odvija samo medju supruznicima/partnerima, vec podjednako cesto na poslu ili drugim nivoima odnosa. Takodje, slobodno se kombinuje sa drugim nacinima iscrpljivanja i kradje energije: napadom, optuzbama, lobiranjem sa strane, na primer, sto nije karakteristicno za prvi tip.
Apsolutno bih se slozila da medju oba tipa ima i muskaraca i zena uz neznatne nijanse u nastupu.
Prema mom iskustvu - mada dopustam da se varam - oba tipa – i mehanicki i manipulatorski – odlikuje pricljivost, mozda najvise od svih tipova. Ovo je ekstremno verbalan tip. I ono sto ce “normalnom” coveku (odn. onom sa nekom drugom igricom/programom) izgledati krajnje neprimereno, ovom kradljivcu (posebno drugom tipu) nikada nije: on se nikada nece libiti da istakne svoje (precenjene) zasluge (toliki sam trud ulozio), da pobudjuje odgovornost kod drugoga za ono za sta ovaj nikako ne moze biti kriv (prica o nesrecnom detinjstvu na primer) i svesno ce igrati na kartu tudjeg dobrog vaspitanja: “normalan covek” (vidi prethodnu definiciju) ce izuzetno retko uci u raspravu o tome ciji je doprinos veci, u osporavanje tudjeg doprinosa ili isticanje svog – za njega se to podrazumeva - niti ce dovoditi u pitanje i cackati po stvarima koje smatra delom tudje intime i iskrenim osecanjima druge osobe. Nije nimalo lako izgraditi efikasan sistem odbrane od ovog tipa. Iskustvo dosta pomaze.
Izuzetno uspesan tip.
Medjutim, kod
istinske zrtve nasilja se odvija potpuno drugaciji proces.
Dete koje je bilo izlozeno nasilju, pogotovo ako je ono bilo ekstremno, neretko disocira, odvoji, taj deo sebe i postojanje ovog dela licnosti biva potpuno nedostupno dnevnoj svesti. Po pravilu u pozadini trauma stoji osecaj neodredjene, neosnovane ali veoma snazne krivice. Ove trauma se prilicno tesko otkrivaju, zrtve se izuzetno nerado suocavaju sa njima.
Kod starijih osoba se javlja slican fenomen, delimicno ublazen, jer ga odrasla svest ipak moze razluciti. Medjutim, on se ipak javlja i zrtva nasilja je neretko kao hipnotisana, njena vitalna energija je isisana.
Opcinioci.
Dobar primer za ovo su logorski zatvorenici. Fenomen koji me je uvak kopkao: kako je nekolicina naoruzanih ljudi uspevala da odrzi savrsenu poslusnost medju hiljadama logorasa, koji pri tome nisu imali sta da izgube. Zapanjujuci fenomen.
Mogla bih da ga prosirim na sve “nas”.
Psihoterapeuti i treneri koji rade sa zrtvama nasilja prolaze kroz specijalne treninge (trebalo bi, kod nas se ovi standardi cesto ne ispostuju) ciji je cilj „neanticipacija“: delimicno da bi se sami zastitili, da ne bi usisali ovaj materijal, sa druge strane i da bi efikasnije pruzili pomoc.
Kod nasilja u porodici se javlja slican fenomen, mada doduse pokazuje brojne varijacije. Zrtve nasilja se veoma retko odlucuju da govore o tome, da nema sos-telefona, podaci bi bili potpuno nepoznati, ovako samo idu znatno ispod realne slike. Pokusavaju same da nadju izlaz, umesto da pomoc traze i rukama i nogama tamo gde bi je eventualno mogle naci. Ima izuzetaka, izmedju ostalog onaj primer sa potresom mozga je jedan takav. Izuzetno snazan karakter, uz to, ni najmanje ne odgovara predstavama o zrtvi. Hm, dakle, definitivno je steta sto nema nikakvih podataka od ranije.
Ima i uspesno isplaniranih strategija, posle kojih se otpocinju potpuno normalne veze. Ili vise nikada ne zapocinju ikakve veze.
Naravno da ima i tipova koji nasilje koje trpe odlicno uklapaju u svoju igricu. Cesto ponavljaju isti obrazac sa drugim partnerom. To je onda gotovo iskljucivo onaj prvi tip. Rekla bih da drugi tip sve to ipak radi malo drugacije.
Tako, otprilike. I – da ponovim – bez namere da umanjim odgovornost pojedinca za okolnosti u kojima zivi i za ono sto ce uciniti od svoga zivota, mislim da je ovde izuzetno vazno napraviti jasnu razliku, jer se u javnosti vec dugo sugerise taj obrazac da zrtva nasilja u stvari uziva u nasilju, pa joj nasilnik u stvari cini neku vrstu usluge.
Te tako nasilje neprimeceno moze da traje i dalje, a zrtvi se resavanje ionako teske situacije jos vise otezava.
Vazno je izmedju ostalog i zbog toga sto kada zrtva nasilja pocne da govori o pretrpljenom to je prvi korak u dekontaminaciji i izlecenju. Oprezno, naravno, jer je tudja patnja na zalost omiljena hrana nemalog broja ljudi.
Takodje, govoriti, jer mislim da zrtvi znanje o ovom fenomenu apsolutno moze pomoci da stekne odredjenu otpornost i izbegne ovo „hipnotisano“ stanje. Ili ovakve situacije u zivotu.
