Hmm...
Teška pitanja ovdje padaju, kao i misli. Vjerojatno treba razlikovati dva stanja misli (a možda i još neko postoji ali mi ne pada na pamet):
1. stanje pod djelovanjem različitih programa
2. stanje izvan djelovanja različitih programa.
Programi postoje, to je činjenica. Izgradili smo ih sami uz pomoć obitelji, okoline i gospodara. Programi postoje na različitim razinama tjelesnim i duhovnim. Ima ih puno. Za svaki radni proces u organizmu postoji program. No najviše nas zabrinjavaju programi koji obuhvaćaju svesno razmišljanje. Uvjerenja sam da su ti programi pod najčešćim modifikacijima i vanjskim nadzorom. Proizvodi takvih programa - misli nas usmjeravaju u svakodnevnom životu prilikom donošenja odluka: odabira zanimanja, partnera, ulice kojom vozim ili hodam, što ću danas jesti, kako ću pozdraviti poznanika na ulici, kako ću reagirati na telefonski poziv i sl.
Misao sadrži određenu energiju na kojoj vibrira. Kad vibrira šalje takvu energiju u okolinu, na sva živa i neživa bića. U interakciji s drugim živim bićima (za nežive ne znam) ove frekvencije se prema poznatom zbrajanju vektora iz fizike, međusobno pojačavaju ili poništavaju. Pri tome se vraća promijenjena frekvencija natrag do misli i mi je opažamo kao reakciju na misli koje smo poslali. Ako je misao obojena emocijama ona nosi džokera, izaziva odmah emocionalnu reakciju s druge strane, a vektori se i dalje zbrajaju (međusobno djelovanje se pojačava ili poništava). To nam je poznato kad se edna osoba počne žaliti na probleme i tegbe s kojima se susreće u životu, druga se osoba najčešće odmah ubaci u taj program i emocionalno iznosi svoje probleme. To bi bio primjer negativnog pojačavanja. A primjer pozitivnog je kad se osjećamo ispunjeno i podržano u razgovoru s osobom koja se također isto tako osjeća.
Kod poništavanja energija obje strane ili više njih gube dio svoje frekvencije u međusobnoj interakciji. Takvih imamo situacija u životu najviše, jer smo svi različite razine energije na kojima vibriramo i stalno se događaju energetske interakcije.
Pod djelovanjem programa, misli su usmjerene na rušenje frekvencije pojedinca, a po mogućnosti i više njih ili skupine (primjer kad jedna osoba zlostavlja ili maltretira neku grupu ljudi). Programi su instalirani da nas ometu u postizanju dovoljno visoke frekvencije. Strah je po meni najjači rušitelj frekvencije. Imamo svakojakih strahova od napuštanja od strane voljenih osoba, od boli, od smrti, od siromaštva, od gladi, od sramote itd.
Kad se pojavi strah ili nelagoda ili ljenost, to je sigurno program koji poput diverzanta želi minirati moju sadašnju frekvenciju.
A kakvo je stanje bez mišljenja?
Recimo: ako je čovjek žedan, ustane se i uzme nešto za piće. Da li o tome razmišlja, piše elaborate i slično? Ne, samo se ustane i uzme što treba. Kada to napravi? Kad se pojavi informacija u umu da tijelo treba vode. Kad um spozna informaciju koju tijelo odašilje tada se formira misao: "Žedan sam. Piti." Ovdje je misao u funkciji tijela. Da bi tijelo dobilo vodu, mora poslati informaciju preko uma, koji će pokrenuti misao i odaslati je u druge tjelese sustave da nabave nešto za piće. No to po meni nije stanje bez mišljenja. To je mišljenje izvan programa. No, ako netko tada treba nešto jače od vode, tu su već uključeni programi ovisnosti. Isto se odnosi i na hranu i drugo.
Stanje bez mišljenja je stanje ispod praga uma. Aali i tada nam se javljaju poneke misli, vizije, uvidi. Odakle sve to?
Mišljenja sam da su sve misli već izmišljene i raspršene u realitetu svakog čovjeka poput milijardi sitnih mjehurića od sapunice koji privučeni našim magnetnim poljem egzistiraju u našoj blizini. Kako onda k nama dolaze kad smo stanju ne-misli? Vjerojatno se privuku upravo one misli koje su usklađene s trenutačnom frekvencijom našeg uma. Pa kažemo: "Palo mi je na pamet...". Čak ni ne dajemo sebi zasluge za dotičnu misao već tom padanju na pamet. Otkud je palo, s koje visine, itd.?
Svjesnim uranjanjem u mjehuriće oko sebe odabiremo misli, a ne mislimo. Premda se nama čini da nam vizije i uvidi dolaze spontano, mi smo ih nesvesno prizvali i uronili u njih. Te su misli vjerojatno prikazane u simbolima i slikama (arhetipovima), a naš um bi trebao biti dovoljno istreniran da shvati poruku. Ako nije istreniran, tada nam preostaju čudni snovi, misli, uvidi i vizije.
Ima li Sada program? Vjerojatno nema. Ali um ima program koji se aktivira čim završi Sada. Jer kad um ne bi imao program, vjerojatno bi bio bezuman. Može li čovjek funkcionirati ako je privremeno ili povremeno bezuman, kad je u Sada? Može , ali na drugačiji način. I vjerojatno je "siguran" od negativne interakcije tek kad je u društvu sa sebi sličnima. Tada se frekvencije međusobno pojačavaju, u rezonanciji su, a trajanje Sada je duže. Pretpostavljam.
Naravno, ovo su moja razmišljanja proizašla iz tko zna kojeg programa, a dijelom iz sjećanja na Sada.
Prijava
FAQ
Pretraživač
). Ne potpuno, doduše - ali bi nam ''ovo ovde'' bilo znatno olakšano, sigurno. Neki su to već i postigli - a za sebe znam da sam mnogo dalje od toga nego što mi se sviđa. No, napred- svim silama! 
