Sada je: pet dec 15, 2017 5:28 am.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 77 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: pet jul 01, 2016 10:47 am 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 3826
Rajko je napisao/la:
Ipak da dodam da su rezultati samo privremeni.

...kaže ličnost... jer s njenog aspekta, što proces samopamćenja ili samoposmatranja traje duže, dotle će i volan duže biti u njenim rukama. (Treba li to tako ići do... bogojavljenja?! Kad ličnost automatski dobije nagon da reaguje na nešto sa dvije poruke zaredom, uskačići samoj sebi u riječ, onda možda „nešto nije u redu“?! Gje je sada ono "samoposmatranje"?! Zaboravila?!)

pa, da ponovimo:

Citat:
galaksija: S obzirom da živimo u jednom „moru laži“, u lažnoj realnosti, baziranoj na lažnoj svijesti koju očitava naša ličnost kao „predstavnik“ te lažne svijesti, tako je i u ovom slučaju moja ličnost popušila i napisala tekst Bitka za dušu, koji bi bio samo polovično tačan, posmatrajući ga iz neke današnje perspektive koja je nastala spoznajom da šta god ličnost percipira i piše, ne može biti objektivno, te da se moramo izmiještati napolje iz nje, kako bi „kalibrirali percepciju“ i dobijali objektivniju sliku.

U svakom slučaju sa stanovišta lažne realnosti koju naseljavaju lažne individue, odnosno, ličnosti, moglo bi se reći da je ovaj tekst Bitka za dušu, prilično ispravan. Međutim, ukoliko uzmemo u obzir da postoji i istinska realnost, onda bi iz te druge perspektive, ovaj tekst bio neispravan. Dakle, zavisi odakle gledamo.

Na primjer, sa stanovišta naše ličnosti kao jednog vještačkog ili lažnog entiteta koji egzistira u lažnoj realnosti a doživljava ju istinski i na bazi polariteta, taj entitet će takođe prosuđivati kvalitet svoje (lažne) egzistencije. On može biti sretan ili nesretan u vezi sa svojom egzistencijom, zadovoljan ili nezadovoljan, i kako god on nju doživljavao, to će za njega biti istinito. Tako, oni entiteti-ličnosti koji su podrvrguti nekim malo žešćim oblicima manipulacije usljed kojih mogu da doživljaju bol i patnju, mogu da poduzmu određene radnje koje će im omogućiti da zaustave tu manipulaciju, te si tako olakšaju svoju lažnu egzistenciju. U tom smislu, mislim da je Dr Malanga najdalje otišao što je to moguće, kad se o lažnom terenu radi i kad se radi o pomaganju lažnjacima koji ga naseljavaju. Tako, kao jedan od lažnjaka i moja ličnost je tu popušila jer je ugradila njegove teoreme u tekst Bitka za Dušu, kao i u sliku koja bi bila prilično ispravna na nivou lažne realnosti ali pogrešna u objektivnom smislu.

Znači, u jednoj lažnoj realnosti, možemo imati samo kopije ili reflekcije nečega što objektivno postoji u objektivnoj realnosti. Moja ličnost, kao stanovnik lažne realnosti, prije nekoliko godina je uspjela nekako primjetiti neke nedosljednosti kod Malanginih definicija komponenti bića, te tako i postupaka i rezultata njihove integracije, što je ona i izrazila pod temom „Moj slučaj“ (Lična iskustva) na forumu, međutim, nije ih uspjela racionalizovati, što bi bilo sasvim normalno kad su ličnosti u pitanju. Tako, ono što sam primjetio, bilo je to da nakon Malangine integracije komponenti (duh-um-duša ili DUD), čovjek ostaje tukmak kao što je bio i prije s tim što on možda neće imati više problema s „vanzemaljskom interakcijom“. S druge strane, u istočnoj gnostici je predstavljen koncept da nakon integracije sa Istinskim ja ili „gornjim centrima Duše“, čovjek se individualizira, izlazi iz domena Generalnog zakona-AI, postaje daleko svjesniji itd... te poduzima radnje koje su bazirane na jednom razumijevanju. U svakom slučaju, iz aviona se vidjelo da to nije bio slučaj s onima koji su prošli kroz Malangine tehnike. Malanga je govorio da će IS (integrisana svijest) odlučivati u vezi s čovjekovom interakcijom s realnošću izvan percepcije ličnosti, te je pravdao to što ličnost nije bila u stanju da vidi dejstvovanje IS-a, „doživljajnim efektom“ u smislu da život ne bi bio interesantan kad bi ličnost sve vidjela. Sasvim razumljivo, kad se o lažnom terenu i lažnom entitetu radi. Dakle, to bi bilo vjerovatno najdalje koliko se može otići u ovoj realnosti kad se radi o oponašanju stvarne integracije ljudskog bića!?

Znači, kao nešto što je po svojoj suštini lažno, ličnost bi baratala i lažnim komponentama ljudskog bića gdje bi duša bila produžetak donjeg emocionalnog centra, duh bi bio izraz donjeg motornog centra a um, predstavnik donjeg intelektualnog centra. Te komponente, kako god da ih premetnemo, udružimo, pa čak i integrišemo, opet ostaju – donje, odnosno, lažne a šta god one radile, sa stanovišta objektivne realnosti, svodilo bi se na jedno presipanje iz šupljeg u prazno, čije rezultate bi očitavalo nešto što je takođe lažno tj. naše ličnosti. Tako i tukmak ostaje – tukmak, kokoš ostaje kokoš, zajedno sa svojom kokošijom egzistencijom u... kokošinjcu.

S tim u vezi, ono što je navedeno u tekstu Bitka za dušu, može biti od pomoći... ličnostima... kad se radi o popravljanju kvaliteta njihove lažne egzistencije u lažnoj realnosti.

Tako, s neke objektivnije tačke gledišta, moglo bi se reći da je tekst Bitka za dušu jedna lijepa mješavina informacija i dezinformacija. Posmatrajući stvar iz istog ugla, ovu temu bi trebalo izbrisati s foruma, jer ne odražava neku veću dozu istine, međutim, u tom slučaju bi onda trebalo obrisati i bar 90% drugih tema kojima se bave naše ličnosti jer čime god se one bavile, slabo će piti vode u objektivnoj realnosti. Na kraju krajeva, internet forumi ionako služe kao mjesta gdje ličnosti kao lažne tvorevine, mogu da diskutuju ovu realnost, kao jednu lažnu tvorevinu, pa u tom kontekstu – zadržaćemo ovdje i ovu temu.

U suštini, jedini način “bitke za Dušu” na nivou nas kao lažnjaka, podrazumijevao bi jedan proces povezivanja s njom. Tu bi takođe trebali biti svjesni činjenice da se tu ne radi o onoj duši koja se javlja u sklopu hipnotičkih seansi i mentalnih vizualizacija koje je Dr Malanga promovisao, nego o istinskoj Duši ili Istinskom ja koja se nalazi izvan domena lažne svijesti kojom barata naša ličnost a istovremeno je prisutna u “našem” fizičkom tijelu.

Naravno, tu se javlja pitanje, kako percipirati nešto što je u nama i što je odijeljeno od naše ličnosti jednim, skoro neprobojnim “zidom”? A percipirati bi to morali bez upotrebe misli (misli bi pripadale ličnostima, odnosno, njihovom intelektualnom centru, pa bi se čak moglo reći da uz moć telepatije jedna ličnost može komunicirati s drugom ali ličnost ne bi mogla komunicirati s Istinskom dušom) i bez čula kojim raspolaže naša ličnost, tj. bez čula vida, bez čula sluha, bez čula mirisa i okusa, bez upotrebe imaginacije… bez upotrebe emocija… jer nešto što je istinito, ne može se percipirati uz pomoć… lažnih instrumenata… stvorenih za potrebe percepcije… lažne realnosti, bazirane na… lažnoj svijesti.

Trenutno, ovakvi kakvi jesmo, mi ne možemo čak ni zamisliti jednu egzistenciju u kojoj bi percipirali samo - sadašnji trenutak bez kojekakvih misaonih kalkulacija ili analitike… sadašnji trenutak u kojem bi bili svjesni sebe i svoje okoline… sadašnji trenutak u kojem bi razumijevali sebe i dešavanja u našoj okolini… sadašnji trenutak u kojem bi jednostavno znali šta trebamo da radimo… gdje bi svako naše dejstvovanje u tom trenutku bilo zasnovano na jednom dubokom razumijevanju… na svjesnosti i… humanosti.

[Na primjer, u jednom momentu bi znali da trebamo početi prati suđe (deterđenta će biti dovoljno jer smo u jednom od prethodnih trenutaka znali da ga trebamo kupiti), u drugom, da je vrijeme da pristavimo pasulj i dok se on krčka, odjednom ćemo znati da trebamo nacijepati drva, tako da prije nego što smo stavili zapršku u pasulj, primjetićemo da smo donjeli drva u kuću, naložili peć, napravili i salatu… izbacili smeće, završili s pranjem suđa, rasčistili sto, popričali telefonom s punicom, nahranili kokoši i pokupili jaja a pasulj će biti gotov upravo u trenutku, kad dijete dođe iz škole i supruga s posla. Pasulj će biti odličan jer smo znali u svakom trenutku šta treba staviti u lonac, uključujući i koliko tačno soli a da ne bude preslan ili bljutav a sve što smo stavili u lonac, nabavili smo u nekom od prethodnih trenutaka na koje nećemo gledati kao na neku “prošlost”… kad dijete upali TV, čućemo nekog političara kako se proserava sa sasvim ozbiljnim izrazom na licu kao da govori neke više istine ali se nećemo nervirati jer ćemo razumjeti stvar a takođe kad prikažu kojekakve psihopatološke aktivnost koje su se odigrale ili se trenutno odigravaju u svijetu, nećemo se identifikovati s žrtvama, niti emocionalno reagovati jer nećemo imati čime (ličnost je sada izduvana i nalazi se tamo negdje duboko u džepu od hlača, odakle smo je izvadili napolje samo za ono vrijeme dok smo pričali s punicom) a nećemo imati ni potrebe jer ćemo znati da smo u svakom trenutku na pravom mjestu a takođe, biće tu i neko duboko znanje o tome da ovi neće još dugo. (“Pišaj, pišaj, nećeš dugo,” što reče drug Crni onom Švabi u filmu Podzemlje.)]

S obzirom na to da jedno takvo stanje ne ide zajedno sa našom ličnosti i emocijama koje joj pripadaju i koja sada mirno spava u našem džepu, tako se ne bi imali uz pomoć čega plašiti, uzbuđivati, nervirati, brinuti itd. Naravno, istinsku realnost i način bivstvovanja istinskih ljudskih bića, za nas lažnjake trenutno je skoro nemoguće i zamisliti, mada to ne mora značiti da ne možemo bar… kontemplirati… takve stvari!?

**************************

Ukoliko bi se vratili na onaj dijagram predočen u tekstu Zatvor i sudnji dan, nalazili se mi s ove strane zatvora u fizičkim tijelima ili s one druge, bez fizičkih tijela (u sklopu onoga HMS-a i IUS-a), mi bi bili “mrtvaci” ne samo tamo, nego i ovdje, u odnosu na način egzistencije Istinskih ljudskih bića. Ili, bolje rečeno, oni od nas koji egzistiraju u ovoj realnosti bez Istinskih ja u sebi, bili bi “živi-mrtvaci” (antropoidi) dok oni koji imaju u sebi Istinsko ja, bili bi “živi-polumrtvaci”, sve dok su poistovjećeni sa svojim ličnostima.

Ovo nije toliko teško za razumjeti a može se uzeti i čisto informativno… dok se ne razumije. Kad se nalazimo s ove strane u fizičkim tijelima, Istinsko ljudsko biće je sahranjeno u njima dok istovremeno ličnost koja je nakačena na određeno fizičko tijelo, zajedno s njenim imenom i prezimenom (i nadimkom, naravno), folira da je živa, nezavisna, slobodna i da ima neki kontinuitet jer je tako… programirana. Jedan dio njenog programa bi bio upload-iran u nju prije nego što je nakače na ljudski fetus dok se drugi dio programa u nju upload-ira za vrijeme njenog iluzornog života u fizičkoj realnosti, uglavnom kroz društveni odgoj, edukaciju, dakle, daunlodiranjem ili apsorbovanjem dezinformacija koje se distribuiraju iz raznoraznih izvora u ovoj realnosti a ponekad i “programiranjima” i “reprogramiranjima” uz pomoć direktnih intervencija kontrolnog sistema, što može spadati u sklop dinamike koja se percipira i kao “vanzemaljske otmice”.

Prema gnostičkom konceptu, oni od nas, koji “imaju živog u sebi” u ovoj fizičkoj realnosti, (“živi” bi podrazumijevao - Istinsko ljudsko biće jer jedino ono može podrazumijevati nešto što je ovdje stvarno živo), nakon “odjave” odavdje, zadržavaju “astralno” tijelo i svoju ličnost koja će i dalje da “čuva” onu “živu komponentu” neko vrijeme, koje bi po našem konceptu vremena trajalo nekih 40 dana, nakon čega ova naša ličnost doživljava “drugu (ili pravu) smrt” (odatle i običaj “davanja pomena” umrlima nakon 40 dana od smrti fizičkog tijela.) S obzirom da kontrolni sistem barata s nekih 9 tipova ličnosti, jedan od tih tipova bi bio izabran i nakačen na novi fetus u kojeg bi prethodno bilo prebačeno Istinsko ljudsko biće s ciljem da nova ličnost bude njegov “tamničar” nakon rođenja.

Zadržavanjem ličnosti neko vrijeme živom i s “druge strane”, obezbijedilo bi se to da se onaj koji dospije tamo, i dalje ponaša unutar programskog sklopa i tako, da ne diže uzbunu među onima koji nastanjuju drugu stranu, uključujući i tzv. anđele, čiče s bradom, duhovne učitelje i uskrsnute majstore ili da ih on bar ne tuče tamo, sve dok se ne nađe novo fizičko tijelo i ličnost za “živoga” i tako obezbijede uslovi za njegovu ponovnu inkarnaciju u sklopu fizičkog dijela zatvora. Kad se to postigne, ova naša ličnost ide u kantu za smeće. Onaj koji nije svjestan ovdje, nije svjestan ni tamo a onaj koji bi bio svjestan ovdje, bio bi svjestan i tamo. Odatle, ono što bi bila istinska svjesnost u istinskoj realnosti, istovremeno bi bila istinska opasnost za kontrolni sistem i lažnu relnost koju on stvara i održava.

Ovakvo jedno stanje moglo bi se promijeniti jedino u slučaju kad bi se otvorio jedan “prozor”, “kapija” ili napravila rupa u zidu zatvora što bi obezbijedilo prodor Istinske svijesti u njega (Talas) što bi nadalje dovelo do jednog masovnog “podizanja živih iz mrtvih” na obje strane zatvora, uključujući i sve one druge ekskluzivne zone u sklopu IUS-a. To bi ujedno bio i razlog zašto se oni koji se ovdje uspiju da osvijeste ne boje fizičke smrti. Oni znaju da ako su sada u stanju da svjesno egzistiraju na ovoj strani, biće u stanju da svjesno egzistiraju i na drugoj strani… a isto tako, ako prestanu burgijati s ove strane, nastaviće burgijati s one… burgijom… ili čekičem ili bilo čim drugim što funkcioniše… kad je rasturanje strukture i zidova zatvora-matriksa u pitanju i naravno, svjesno i sa razumijevanjem onoga šta rade…

Mislim da su unutar zatvora neki već dostigli dovoljnu svjesnost i počeli su da „burgijaju“, tako da je samo pitanje vremena kad će doći do „promaje“. Što nas više bude burgijalo u tom pravcu, prije će doći i do propuha u zatvoru, pa tako i do njegovog rušenja. Onda će oni koji su ga napravili, morati praviti neki novi, pa će opet zarobiti neke od nas... a neki od nas će se možda infiltrirati tu i dobrovoljno... pa će neki od nas, jednog dana, doći sebi i početi da... burgijaju... u onom kokošinjcu u kojem su se zadesili... sve dok ga ne rasture... dok će kokoši... kokodakati a psi... lajati, u skladu s onom izrekom... „kokoši kokodaču... karavani prolaze“... (ili tako nekako?!).

Uostalom, sve ovo bi možda podrazumijevalo razvoj Istinske svijesti i njeno manifestovanje kroz nas koji podrazumijevamo njene individualne predstavnike!? (Naravno, nisam mislio na ove ličnosti koje su nam trenutno nakačene i koje čitaju ovaj tekst; međutim, to može uključiti i njih, ukoliko se one slože da pređu u naše džepove i da se ponašaju onako kako im mi kažemo. To će ih ujedno spasiti da ne riknu 40 dana nakon naše fizičke odjave odavdje.)


(naravno, i ovo je bilo rečeno kroz ličnost; a možda jednom dođemo u situaciju da komuniciramo kroz Istinsko ja, ako bude potrebno da uopšte nešto diskutujemo?!)

...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: pet jul 01, 2016 4:37 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pet dec 02, 2011 7:28 am
Postovi: 512
Kad se dijete rodi ono je Biće. Kako odrasta i odgaja se Biće se gubi, a dijete postaje Ličnost. Čovjek mora ponovno postati Biće. "Zaista, kažem vam, tko ne prihvati kraljevstva Božjeg kao dijete, doista neće ući u njega."
A kakva su djeca? Djeca su čista radost, neopterećena brigama. Odrasli su poput bogataša koji ima puno "imanja", odnosno puno briga i problema o kojima se brine.
"Šuti, moli, radi." Kad bi bar dijelom u danu prihvatili da se ponašamo po ovom geslu, utišali bi svoj govor i misli, i lakše prihvaćali dobro i zlo koje nam se događa.
Jer na našem Zatvoru ograde uopće nema, ograda je imaginarna i možemo otići kad sazrijemo.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: pet jul 08, 2016 10:37 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Samo naglas razmišljam...

Možemo li uopće smisleno pričati o borbi za dušu a da ne odemo korak dalje? Da ne stanemo bar na prag nekakve cjelovitosti priče?

Ako uzmemo da su kruha i igara alfa i omega nikome ništa od ovoga na pamet palo ne bi. Ne samo jer koga briga već jer i svakoga jednako boli briga, šta na umu to na drumu... Svakom nešto više paše a pasanja se jednako hrvu kao i tlače ili miluju dok se miluju. Postoje li pasanja koja se, iako različita, ne sukobljavaju i ne tlače, već jedna druga podržavaju... Gdje to je? Kada?

Isto tako, da je "put znanja", tako nesretno prozvan i opisivan onaj famozni način drveta "spoznaje" dobra i zla, jedini put - nema spasa i nema van: sjedi di si ni za di si nisi. Nikakve gnoze niti metafizike ne bi vodile nikuda do u spoznaju krajnjeg beznađa iz kojeg jedini izlaz ispada anihilacija svega i ništavilo. "S ljubavlju" - kako reče Ra. Blažena eutanazija... Znanje pobija život, život čak i znanje (p)održava...

~~~

Opisat ću kako shvaćam treći put i predstavljen je (kad je prvi put obznanjen) kao "prava informacija". Ili jednostavno dobre vijesti. Možeš li zamisliti?

Ako uzmemo npr. da je slika naše duše Krist, kaže se da nas je Bog u Kristu pomirio sa Sobom, ne zamjerajući nikome ništa, nitko ne manipulirajući ni sa kim na razini duše, ajmo reć - ni zemaljski ni vanzemaljski kontejnerocajci, iz aspekta duše, ne mogu našoj duši koje je slika Krist, ništa (mogu nas jedino fizički ozlijediti kad i jedino kad i ako to mogu); i jedino što je toj našoj duši povjereno je poruka pomirenja koja od nas ne traži ništa osim da iz nje i sukladno njoj živimo. Pomirenje je pak naravno nešto što nema ni smisla ni svrhe bez percipiranog konflikta, bez percepcije zlonamjernosti ili nekakvog multidimenzionalnog popušavanja kroz "put zmije".

Tu je taj neki koncept Oca naše duše koje je slika Krist... I onda dalje kaže, Ovaj svijet (njegov "princ") je ubio dušu, razapet sam s Kristom, mojom dušom. I nisam više ja (vanjski ja, stari ja) taj koji živim, već je to moja duša koje je slika uskrsnuli Krist, koja živi i živa je u meni.

I sad taj moj život takvog novog čovjeka koji živim, kako ga živim? Izvana ništa se promijenilo izgleda kao da nije, i puko je moje postojanje jedino vjera, namjera i zamisao kroz (i od) jednog novog, unutarnjeg mene, moje duše. Kaže se u kabali ---(na koju uopće ne gledam kao što na nju gledaju kabalisti, za mene je veza "svijeta bliskosti" (Acilut) s Ruah-ha-Elohim (koji je Otac-koji-jest) i mene kao (perceptivnog i poimajućeg) ljudskog bića (koje živi u svijetu Yeciraha) direktna - bez posredovanja Briaha (entiteta koji pažnju svrću na sebe, na bilo što drugo osim na Acilut) ili bilo kojeg drugog koji ili što bi se umetnulo "između")--- da je vrlina Tifereta, koji je razina duše na kabalističkom drvetu života, predanost i povjerenje. Kako se onda duša u meni bori za samu sebe ako ne takvom predanošću i povjerenjem, duranjem u toj zamisli novog mene, toj namjeri i uvjerenosti? Ono, Bog je u Kristu koji je duše naše slika izjavio nešto kao 'nisam protiv vas, ja sam ZA vašu dušu, ja sam na vašoj strani', na strani našeg unutarnjeg čovjeka, našeg Pravog ja... I ne samo to, već i ja sam taj koji je 'roditelj' te naše duše. Tako mi, naši vanjski mi, nismo ni roditelji ni tvorci ni oblikovatelji naše duše, već je duša nešto novo i nova je posuda u koju se naš vanjski čovjek, naši stari, lažni mi uliti ne možemo. To je kao ovo:

Valjda? je napisao/la:
Hrist je bio vozač bicikla koji je pokušavao i vas naučiti da vozite, a oni pokušavaju da vas navedu da vozite njega, jer ako pokušavate voziti njega, nikad nećete voziti bicikl i - uhvaćeni ste.


Čovjek dođe i kaže da dušu smatra nečim bitnim, nečim do čega treba doći i svim silama zadržati ju, dok istovremeno čini i govori i izvlači iz iskustava (vanjskog čovjeka) sve i svašta samo da ne "upikne" prstom u nju i upiknuvši ju probudi ju u sebi. Ne samo da će se um vanjskog čovjeka buniti protiv nje, kako intelektualno tako i emocionalno - jer ne može pojmiti ništa osim "pa onda mene nema!????" u toj priči... i poticat će na neprekidno traženje dalje, ajmo potražiti negdje drugdje, uvijek negdje drugdje, uvijek oko kere do u bestraga. A u stvarnosti - do kraja svog života. Svima je u startu ukazano na smrtnost nas samih, našeg "vanjskog čovjeka", ali ne, mi kontamo da je nešto u nama besmrtno i da je tom nečem u nama toliko stalo do nas da će ono kad mi umremo učiniti sve da nas, vanjske nas - spasi. A za života - ajmo ga ignorirati i uvijek stalno tražiti i tražiti i tražiti i biti tragatelji metode i tehnike - koje sve, istini za volju, imaju za cilj da nas vraćaju na ono što odbijamo "upiknuti". Kabalističkim riječnikom - umjesto da ide u "viši svijet" - ruje i kopa si rupu u onaj najniže materije i neke vrste "recikliranja" iste: Asiaha naime i "praha zemaljskog", pa bio on prah ili fluid.

Ista spomenuta kabala (bez potrebe ikakvih mistificiranja ili kad apstaktirane mistifikacije ili mistificirane apstrakcije aspekata i svjetova s nje spadnu, jer veo pada bivajući "rastrgan napola") kaže da je iluzija Tifereta identifikacija, pa zato ne mogu reći ja jesam Krist ili ja jesam moja duša jer i duša će proći kroz iskustvo smrti na kraju moje priče ovdje i biti preobražena u odjeću životvornog duha kojeg je slika uzašli, nebeski čovjek (hm, izgledat ćemo kao ljudi a ne kao jaja?). Ako smo u cijelu ovozemaljsku priču ušli kad je nekakvo nešto zvano Božji živi dah udahnut u adama, umetnut u obličje duše u Postanku 2, koje je opet u Postanku 3 bilo obučeno u kožu (čime je započeo proces multipliciranja tako da je taj živi dah - u svima nama), a iz ovozemaljske priče izlazimo na sličan način s tim što ne izlazimo kao živi dahovi već životvorni i živodajni duhovi kojih je opet jedan te isti Otac - mogu jedino upitati, šta ako je to Istina i stvarno stanje (iza) stvari, ta poruka pomirenja kroz otkrivanje dramaturgije cijele ove kreacije i nas u njoj? ...

Duša naše duše je (cjelovito) živo biće, a ne neki njen aspekt. Kad bi se sve odlike duše poslagale na policu, još uvijek one ne bi sačinile živu dušu. Da naslažemo sve kaplje iz oceana jednu do druge još uvijek to ne bi bio ocean. Samo netko već fuziran može potaknuti fuziju u bilo kome od nas. Svaka ostala fuzija koju pokušavamo sami koristeći "aspekte" kako kontamo (po nekakvom receptu, šemi, grafikonu ili tek našem kontanju) da bi trebalo samo pravi nakaradu ili frankenštajna. Duša naše duše ili ono što neki nazivaju da je tek duša - već jest, i nije nešto što se treba "napraviti". Već jest, i nije nešto što se treba razviti. Već tek možda "probuditi" ili "osvijestiti" - ili, radije, tek upiknuti pomišlju, taknuti naklonošću - kroz uvjerenost i mir(ovanje) vanjske ličnosti i onda ju na isti način "puštati" da se počne izražavati, nastavi izražavati i konačno zaživi(mo njome i po njoj). Ali prije aktivnog izražaja možda nije naodmet naučiti s povjerenjem usnuti u njoj ili s njom?

Duša naše duše, životvorni uskrsnuli duh... u obličju nebeskog čovjeka, naše duše koje je Krist slika i prilika, Krist, brat naš po istome duhu (životvornom - zoepoiesis). I taj duh biva ono što se u nama rađa tzv. drugim rođenjem. Prvi čovjek, Adam, mi stari mi, jesmo prvo duševni (odatle počinjemo, to nije nešto čemu težimo), slika te žive duše biva Adam sam i to je sve ono što misli svijet da o duši zna (sve one varijacije definiranja). To je "duša" s mrtvom Riječi. Od Početka. Zadnji, dovršeni čovjek sa životvornim duhom u sebi, slika kojega je Krist, je dovršetak priče stvaranja i ispunjenje Božjeg nauma ove kreacije --- kroz rezurekciju onoga što je bilo umrtvljeno i za nas i s naše točke gledišta - mrtvo (zbog umnožavanja u nama i ni zbog čeg drugog, jer da nije, ne bi nas - kao dovršenih duša - niti bilo, niti nas na bilo koji drugi način niti može biti). Nauma za nas. Duša naše duše. Isti je umro na tom drvetu spoznaje dobra i zla na samom Početku priče. Riječ (utisnuta u živu dušu u Postanku 2) je ta koja je umrla u nama. I ta riječ je "duša naše duše". I stvori ju Bog po svojoj zamisli i kako mu se svidjelo... I predomislio se nije ni dan danas.

Okani se drveta spoznaje dobra i zla i njegovih plodova. To je sve. Vrati se na Riječ i jedi s drveta Života kao i svih drugih drveta, osim tog jednog jer ono poriče sve ostalo. Ono poriče slobodu, poriče život, poriče spoznaju, poriče SVE. To je smrt. Paranoidno negira svrhu kreacije, jer je i samo izuzeto iz nje. Fokus fokus fokus. Smrt ne kreira. Ona uništava. Smrt cjelovitosti izgleda kao da omogućuje umnažanje, ali nije poanta u smrti, već u onome što biva umnažano. U faktu da je cjelovitost ta koja omogućuje ucjelovljivanje svega drugoga i u svemu drugome. Ne smrt. Da čahura nije umrla leptira ne bi bilo - ali da li je bit u smrti čahure ili u rađanju leptira? Naglasci su poput stepenika koji vode ili gore i dalje i višlje ili ne. Oni su poput "lokatora odredišta". To je kao u lucidnom snu ili AP - šta zamisliš - tamo si.

~~~

Čini mi se da je okosnica ovdje opisana, u najkraćim crtama, poruka zabilježena u stranicama sv.Pisma ovakvom kakvim ga znamo, kao i u ranokršćanskim napisima samim. Ovi zadnji, kao i sv. Pismo samo, otkrivaju da su bili svjesni DVA PUTA. Izvorni Božji Put (drveta života) i tzv. put zmije (kojim sav svijet ide jer drugog puta ne poznaje, niti prirodno može poznavati). Pa ili startamo tek od njega ili od onog što bi prije njega, u uvodu priče čak ili posveti na početku knjige... Bez intervencije samog Puta Drveta Života mi ga nikad - bivajući i rođeni svi odreda u putu zmije - ne bismo niti bili svjesni niti znali. Mi možemo čitati te stvari do besvijesti, ali šta god bilo u nama što može "upasti u rezonanciju" s otkrivenim stvarima Puta - nije do nas. I što prije shvatimo da nije do nas - to prije možemo pokopčati makar toliko da zategnemo pojas prije nego što poletimo...

Put zmije je (u vrijeme kad je put drveta života bio otkriven) prvo bio viđen kroz uske okvire unutar kojih je Put Života bio otkriven kao očiti sukob s tadašnjim judaizmom, ali takvu misinterpretaciju je Pavle pokušao odmah sasjeći u korijenu. Ne samo on, već i ostali apostoli ukazivali su i upozoravali na opasnost od tog drugog puta, lažnih učitelja i čudotvoraca koji nisu u sebi nalazili Ljubav Božju nit Kristovu. Povijest je to ostavila zabilježenim pod skupnim imenom gnostike (izvro iz misterijskih religija i astroteologije) i njenim prvim (?), bar očitim, pokušajem uplitanja i infiltracije u kristov i Božji Put kroz zgodu o Šimunu Magu(su). Zapravo nije to priča o infiltraciji već blatantnom lopovluku jer je Magus htio kupiti darove Duha Svetog za svoje vlastite naume, naume jednog drugog učenja, jednog drugog nauma kojeg su ti rani kršćani znali kao Satanov kontraplan...

Gnostička rana struja (ne brkam ovdje posve Moravjevovu Gnozu npr., ne posve s obzirom da je ona neka kombinacija izvornokršćanskih elemenata Puta (Života) iz pravoslavlja i kabalističkih elemenata, sve sa nekim bazama puno starijih učenja misterija, skupa s elementima tog starog gnostičkog štiha koji je, za nepovjerovat, plutao po "kanalizacijskim učenjima" svog doba (entiteti nas ni tada nisu ostavljali na miru) --- od sinkretiziranja čini se pobjeći ne možemo?), kad god da je začeta a čini mi se da je začeta još na početku, paralelno s ovom prethodno rečenom, i ne samo s obzirom da su ti rani kršćani koji se niti nisu zvali kršćanima već onima koji slijede Put (Krista koji je Put, Istina i Život), svoj je početak pronašla u Adamovoj reakciji nakon jedenja ploda drveta spoznaje dobra I zla, naime sram, strah i odbojnost prema Istini, pa čak i onoj običnijoj istini izraženog međuodnosa prema i sebi i Evi i činu svojih ruku samih (vidi Gen 3) i osjećaju prevarenosti zbog očitog sukobljavanja, proturječja između Božje riječi, Zmijinih riječi i posljedičnog efekta i reakcije na jedenje s tog drveta.

Drvo je pak odmah dalo prve plodove: sram, strah, odvojenost, čak mržnja... i smrt. Našli su sebe da su i dalje živi (nisu umrli)... Jesu li uopće bili svjesni što JEST u njima zamrlo istog časa? Ništa manje nego mi - bi to smrt Božjeg ljubljenog Sina. Smrt Ljubavi na samom početku kreacije, od začetka svijeta kao što apostoli i naznačavaju... Nitko toga svjestan bio nije, ne zmija, ne Eva i ne Adam. Tajna, misterija skrivena od početka svijeta, otkriva se sad kroz Krista onima na koje je došao kraj doba, eona, suntelia aion. Kraj, dovršetak, plod, svrha i smisao... svega.

Nemajući u sebi Ljubavi Božje, ne nalazeći u sebi želje za bilo kakvim dubljim razumijevanjem osim ljubavi za sebe uzvišene same (uvijek iznova ne žele da se cijela priča čuje već samo jedan aspekt, onaj njihov, onaj bili biste kao bogovi i jedino vam Bog sam (i Njegova zamisao) u tome smeta), gnostici su tu kod priče o Padu stali, zabetonirali se u odbojnosti i počeli i vidjeli začetak strašnog kozmičkog dualizma ravnopravlja dobra i zla koje je postojeće zlo samo po sebi uz sva ostala iskrivljenja koja su uslijedila u mirijadama učenja i tradicija. Isto je, iako je bilo namjereno za dobro (otkriva nam Isus), podignuto na pijedestal koji mu ne pripada, onaj Najvišega (tu su priče o Satanu kao Luciferu koji je htio biti ravan Bogu i izigravati Boga samog, vidljive u tumačenjima nekih pasusa Izaije i Ezekiela)... Jeste li se ikad, ako ste pročitali ili čuli onu: i posta adam kao jedan od nas, jeste li se zapitali pitanje koje samo malo dijete može upitati u svojoj naivnosti i slobodoumlju (još neispranog mozga)? Naime: kao koji jedan? Kao onaj koji je adama - živu dušu čovjeka upozorio da ne jede ili kao onaj koji je adamu - muškarcu i ženi prenio nećete vi umrijeti?

Izvorni kršćanski nauk ide od prije zgode samog jedenja i marginalne zabrane i u tzv. Padu ne vidi pad u zlu materiju savršenog ili besmrtnog adama muškarca i žene koji se ne želi promijeniti ili tek naum zmije koja želi status quo svoje privremene nadmoći slijedeći tzv. Satanov kontraplan. Već imajući otvorene oči budne svoje duše koje je slika krist, vidi tog istog krista, živu dušu tek stvorenu, a dobrovoljno razapetu od početka stvaranja, od samog Početka. Iznova rođenu iz smrti u život u kristu. Duša je od početka - događaji manifestirani u povijest tek kasnije, prije dva milenija, i time otkriveni svima kroz evanđelje koje je prava i istinita informacija - ostajući u šutnji pred zmijom, krvnikom, mirna i tiha poput janjeta Božjeg svojevoljno i s punim povjerenjem u naum Boga, njenog koje je slika Krist, Oca, pošla u smrt za život mnogih. Bi to smrt Oca i Riječi Njegove zarad ukazivanja na uskrsnuće i pobjedu nad smrću... Mnoštva istih takvih duša koje ju slijede na Božjem Putu. Za dušu pad nije pad već silazak Duha Svetog kroz Krista, Duha Ljubavi koji je time roditelj svih nas.

Put kojeg Krist otkriva je onaj koji je Drveta Života. Put zatvoren sjemenu zmije, otvoren sjemenu žene....

Što vidim kao - s našeg aspekta - primarnu razliku između dva puta, mnogim čitateljima neće leći, nekima opet hoće:
Ideja puta zmije je da MI možemo nešto učiniti i doprinijeti razvoju stvari - nešto poduzeti, prakticirati neke tehnike, slijediti neke metodologije i kao tako se razvijamo i osvještavamo. To je PRIMARNO u putu zmije.
Ideja puta života je da je SVE već obavljeno: Tetelestai! Dovršeno je. Svršeno je. Gotovo je. Bazira se na uvjerenosti u rečeno. Držati se te zamisli kao pijan plota je ono što mi činimo. A opet, i to što izgleda da činimo mi - ne činimo mi, već se zamisao sama, svojom vlastitom moći - razmata u nama. I mi jesmo ona... Sve što treba je povjerovati da je to tako. I, za nepovjerovat - to biva tako. To je ta nekakva uputa koju su nam ostavili apostoli. Ta tko vas je opet nasanjkao pa da pomislite da morate nešto činiti, prakticirati neke stvari? Sve je za vas počelo time što ste povjerovali: čuli ste i povjerovali; ne zato što ste palili tamjan, ne zato što ste izvršili ovaj ili onaj naputak neke tradicije (zakona? jer na koncu konca, sva učenja postavljaju svoje "muss"-ove), jeli ili nejeli ovo ili ono, vodali svjetske politike, ekonomije i ekologije... Ispričana vam je cjelovita priča. Vi ste u sebi pronašli rezonanciju s njom - povjerovali ste. Mogli ste ju zamisliti - hej, pa da. I tog momenta sve je za vas počelo iznova. Staro je zamrlo, vidik novoga se otkrio - a šta mi? Možda ipak ja tu mogu nešto "poduzeti" i malko "pripomoći"? Iovo nanovo:


Valjda? je napisao/la:
Hrist je bio vozač bicikla koji je pokušavao i vas naučiti da vozite, a oni pokušavaju da vas navedu da vozite njega, jer ako pokušavate voziti njega, nikad nećete voziti bicikl i - uhvaćeni ste.


Krist koji je slika i prilika duše naše duše je svojim životom, svojom smrću, svojim uskrsnućem... manifestirao u povijesti zemlje priču s Početka iz Edena. Priču edenskog - nebeskog čovjeka koji je usnuo dubokim snom... i spavao dok nije došao njegov moment da se rodi kao ljudsko biće, tako se rodio, ostvario u povijesti i ovoj stvarnosti ono što se odigralo tamo. I to je to. Sve ima smisla što su nam ostavili zapisano u NZ, jasno kao dan (unatoč lošim prijevodima jednako kao i našim i nerazumijevanjima ljudi koji su tada živjeli i zapisivali sve to), ukazivano diljem SZ. Ali mi ne možemo pojmiti dok ne možemo pojmiti.

Kako onda da vozimo taj bicikl, a ne da neprekidno pokušavamo vozati krista?


Samo naglas razmišljam...

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: pet jul 08, 2016 1:12 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pet dec 02, 2011 7:28 am
Postovi: 512
Svakodnevno doživljavamo stres kome naš um nije dorastao. Primjer, kad se mlada djevojka zaljubi njezin um nije dorastao tom stresu i ona ne zna kako se nositi s tim. Kad se zaljubi žena od 30 ili 40 godina ona već prepoznaje sve što joj se događa.
Zašto svakodnevno iščitavati Bibliju? Zato što je Biblija slika naših života. Rugali su se Isusu: spašavaš druge, spasi sam sebe ako možeš. Tako smo i mi pozvani da spasimo sami sebe. Petar i Juda su izdali Isusa. Oni su slika svih onih naših izdajica koji nas pokopaju ili nas se odriču. Biblija pokušava razviti naš um, jer svatko od nas se prije ili kasnije mora suočiti s vlastitom smrtnošću, kao i s vrijeđanjem, ponižavanjem, pljuvanjem, izdajom.
Viša svijest se stalno pokušava probiti do našeg uma. Kad čitamo Bibliju, uspoređujemo sa svojom situacijom, odemo spavati, pa lucidno sanjamo. To nam se um proširuje.
Kad govorim: šuti i radi... To nije tehnika i jest tehnika, jer od našeg brbljanja, od naše teatralnosti viša svijest ne može se nikako probiti. Stalno vrtimo svoj film i onda naravno ne možemo ništa naučiti. A odgovori su također unutar svakog od nas.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: uto sep 13, 2016 12:39 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Luciferov efekt - Što se dogodi dobrim ljudima da postanu zli?

Gdje je granica između dobra i zla? Jesu li jedni ljudi na strani dobra, a drugi na strani zla? Može li se ta granica prijeći i ako da, pod kojim uvjetima?

Ovim pitanjima bavio se poznati psiholog Philip Zimbardo te je odlučio eksperimentom dobiti odgovore na njih.

Često je mišljenje da je granica između dobra i zla vrlo jasna i nepromjenjiva te da su neki ljudi na strani dobra, dok su drugi na strani zla. Tijekom povijesti svjedočilo se mnogim događajima u kojima su ljudi bili spremni učiniti zlo i nepravdu jedni drugima.

Velik broj ljudi smatra da se u takvim situacijama radi jednostavno o ljudima koji su zli tj. da se radi o osobinama ličnosti ili karakteru. Često se ne uzimaju u obzir i drugi faktori koji mogu rezultirati takvim ponašanjem i učiniti prosječnog pojedinca, koji se inače pridržava društvenih i moralnih vrijednosti, zlim. Philip Zimbardo odlučio je provesti eksperiment kako bi dokazao da je granica između dobra i zla ustvari vrlo tanka i da situacija može navesti ‘dobre’ ljude da prijeđu tu granicu.

U kolovozu 1971. godine Zimbardo je proveo eksperiment, poznatiji pod nazivom ‘The Standford Prison Experiment’, koji se smatra istovremeno jednim od najpoznatijih i najozloglašenijih eksperimenata, a saznanja do kojih je došao uzdrmala su i stručnjake i javnost.


Sudionici u eksperimentu

Sudionici su bili studenti u dobi od 24 godine, dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja, emocionalno stabilni, iznadprosječne inteligencije i bez povijesti ranije zlouporabe psihoaktivnih sredstava i sudjelovanja u kriminalnim radnjama. Prijavili su se preko oglasa u novinama kojim su se tražili volonteri za sudjelovanje u psihologijskom istraživanju efekata zatvorskog života. Sudjelovanjem su zaradili 15 dolara dnevno. Mladići su nasumično podijeljeni u dvije grupe – zatvorenici i stražari.


Prikaz eksperimenta

Svrha eksperimenta bila je provjeriti hoće li doći do promjene u ponašanju sudionika s obzirom na dodijeljene uloge te u kojem će smjeru te promjene ići. Kako bi eksperiment bio što vjerodostojniji, Zimbardo je simulirao stvarno zatvorsko okruženje u podrumu zgrade Stanfordskog odsjeka za psihologiju. Sudionici – zatvorenici čak su i uhićeni od strane policije u svojim domovima i to pod optužbom da su počinili oružanu pljačku i provalu. Nakon što su im pročitana prava, obavljeno pretraživanje i stavljene lisice, policijskim autom odvezeni su u postaju gdje je obavljena standardna identifikacija osumnjičenih. Po dolasku u zatvorsko okruženje, upoznati su s upraviteljem, detaljno pretraženi, oduzeta im je odjeća te zaprašeni su praškom protiv ušiju. Zatim su dobili uniforme (haljine bez donjeg rublja na kojima se nalazio identifikacijski broj), kape te lance s lokotom koje su nosili oko desnog gležnja. Navedeno je imalo za cilj izazvati osjećaj poniženja, demaskuliniziranosti, potlačenosti i deindividualizacije tj. funkcionalno simulirati zatvorske uvjete.

Sudionici – stražari nisu prošli nikakvu obuku, nego imali su potpunu slobodu učiniti što god oni smatraju potrebnim (fizičko nasilje bilo je zabranjeno) kako bi održali red u zatvoru. Svi su imali zelenosmeđu uniformu, pendrek, zviždaljku i sunčane naočale (u svrhu očuvanja anonimnosti). U početku ni zatvorenici ni stražari nisu bili uživljeni u uloge. Zatvorenici nisu ozbiljno shvaćali zaduženja, a stražari nisu znali kako se nametnuti kao autoritet. Prvi dan prošao je bez incidenta, no sljedeće jutro zatvorenici su organizirali pobunu. Nakon toga stražari su postali nasilniji i nehumaniji. Na početku su neposluh i neprikladno ponašanje kažnjavali sklekovima, no nakon pobune stavili su nekolicinu u samicu, oduzeli su im odjeću i krevete. Okrutnost stražara čak je bila toliko velika da su zatvorenicima kontrolirali i obavljanje nužde i prisiljavali ih da istu obavljaju u kantama u ćelijama. Također, izazvali su sukobe i nepovjerenje među zatvorenicima tako što su samo nekolicinu stavili u ćeliju s privilegijama. Nakon nekoliko dana moglo se razlikovati tri vrste stražara: stroge, ali poštene stražare, stražare koji nikada nisu kažnjavali i neprijateljski raspoložene stražare, sklone nasilju i ponižavanju.

Zatvorenici su se nosili s navedenom situacijom na razne načine. Nekoliko zatvorenika napustilo je eksperiment zbog emocionalnog sloma, neki su se bunili i borili protiv stražara, a neki su bili dobri zatvorenici i time nastojali biti u milosti stražara. Do kraja eksperimenta više nije bilo jedinstva, samo hrpa izoliranih pojedinaca, poput ratnih zarobljenika ili mentalnih bolesnika. Stražari su preuzeli potpunu kontrolu u zatvoru, te su od zatvorenika tražili slijepu poslušnost. Tijekom eksperimenta organizirane su i posjete za roditelje i prijatelje. Također, organiziran je i posjet katoličkog svećenika koji je razgovarao sa svim zatvorenicima i koji im je savjetovao da potraže pravnu pomoć jer to je jedini način da izađu iz zatvora. Time se dodatno zamaglila slika sudionika o tome radi li se ovdje o eksperimentu ili stvarnoj situaciji te gdje završava uloga i počinje njihov vlastiti identitet. Čak je organiziran i Odbor za uvjetni otpust pred koji je dovedeno nekoliko zatvorenika.

Zanimljivo je da su zatvorenici bili spremni odreći se dosad zarađenih novaca kako bi bili pomilovani te da nijedan zatvorenik nije tada zatražio da napusti eksperiment. Očigledno je da je njihov osjećaj realnosti bio pomaknut i da navedenu situaciju nisu više doživljavali kao eksperiment. Prvi sudionik napustio je eksperiment nakon manje od 36 sati jer počeo je pokazivati znakove akutnog stresa. Zbog lošeg zdravstvenog i psihičkog stanja, još je jedan sudionik napustio eksperiment i njegovo je stanje bilo toliko loše da je Zimbardu trebalo neko vrijeme da ga uvjeri da nije u pravom zatvoru i da samo sudjeluje u istraživanju. Sve ih je više počelo pokazivati znakove psihološkog stresa i dodatnih pet zatvorenika otpušteno je ranije. Zimbardo je eksperiment prekinuo 20. kolovoza 1971. godine.

Planirani dvotjedni eksperiment završio je ranije zbog narušenog psihičkog zdravlja grupe zatvorenika i iznimno nasilnog i sadističkog ponašanja grupe stražara tijekom noći, kada su mislili da ih nitko ne vidi. Zadnjeg dana održan je niz susreta, sa svakom grupom (zatvorenici, stražari, osoblje) posebno i na kraju zajedno. Tijekom tog susreta svatko je bio u mogućnosti izraziti svoje osjećaje i iskustva te raspravljalo se o mogućim alternativama za određena ponašanja koja su se pojavila.


Doprinos eksperimenta

Navedenim eksperimentom Zimbardo je došao do nekoliko važnih zaključaka. Ukazao je na velik utjecaj situacije na ponašanje pojedinca. Unatoč uvriježenom mišljenju da su ‘zli’ ljudi jednostavno takvi zbog svojih osobina ličnosti ili karaktera, ovim eksperimentom pokazao je da postoje određeni uvjeti koji mogu izazvati u ljudima ono najgore. Što se ustvari dogodilo tijekom tog eksperimenta da su određeni sudionici, inače neskloni nasilju, postali nasilni i nehumani?

Prvo, došlo je do deindividuacije određenih pojedinaca. Deindividuacija se odnosi na promijenjeno ponašanje i doživljavanje sebe kao pojedinca u nekoj grupnoj situaciji. Osoba se ponaša na način koji nije tipičan za nju (ne ponaša se u skladu s prethodno usvojenim društvenim i moralnim vrijednostima) pod utjecajem socijalne situacije. Posljedica deindividuacije manifestiranje je ponašanja koja su neprimjerena ili neprihvatljiva, poput nasilja. Kada dođe do deindividuacije, ponašanje najčešće nije određeno vlastitim izborom, nego situacijom i zahtjevima koje ona stavlja pred pojedinca. U navedenom eksperimentu, deindividuaciji je pridonio osjećaj anonimnosti (zatvorenici su imali kute i kape, stražari uniforme i naočale), difuzija odgovornosti (stražari su znali da postoje eksperimentatori koji nadziru samu provedbu i očekivali su da će intervenirati ukoliko oni neprikladno reagiraju) te sama prisutnost drugih sudionika.

Drugi važan faktor bio je utjecaj uloga (zatvorenik-stražar) koje su sudionicima dodijeljene. Naime, uloga određuje doživljavanje i ponašanje koje se očekuje od nekog pojedinca. Tako su se i sudionici u eksperimentu ponašali onako kako su smatrali da je prihvatljivo i očekivano, s obzirom na njihovu ulogu pa čak i na načine koji im nisu svojstveni s obzirom na osobine ličnosti i karakter.

Ovo istraživanje jasan je pokazatelj kako uloga može preuzeti osobu i potisnuti osobne i etičke norme na drugo mjesto. U psihologiji je ovaj fenomen nazvan Lucifer efektom i odnosi se na drastičnu promjenu ljudskog karaktera, kada se dobri ljudi, pod utjecajem određene situacije, ponašaju nasilno, devijantno ili destruktivno. Izloženost određenoj socijalnoj situaciji potiskuje ranije usvojene društvene i moralne vrijednosti, što pogoduje manifestaciji neprilagođenih oblika ponašanja.

(članak preuzet)

~~

Segmenti knjige:
https://www.4shared.com/web/preview/pdf/O0BUqHyaba

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: uto sep 13, 2016 3:41 pm 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen/a: sub jan 24, 2004 11:24 am
Postovi: 3826
U sklopu tog eksperimenta se u suštini desilo to da je među stražarima jedan psihopata izbio na mjesto vođe i onda se okružio ljudima koji su imali određene „psihičke nedostatke,“ te kao takvi bili prijemčivi za njegovu manipulaciju što je dinamika koja je predstavljena u knjizi Lobačevskog, Politička ponerologija. Onda su oni napravili neku vrstu hijerarhije u sklopu straže i „strahovladu“ u zatvoru... (odnekud poznato?!) Naravno, rezultati eksperimenta su uglavnom bili tumačeni u smislu da će skoro svako pribjegavati nasilju nad drugim ljudskim bićima ukoliko mu se ukaže prilika. Psihopata na čelu grupe i njegova selekcija kadrova prilikom formiranja zatvorske patokratije, nisu bili pominjani u tom smislu (jer se slično dešava u političkim hijerarhijama i drugdje u - ovom zatvoru.) Još ako bi dodali malo gnostike, onda se može reći da su antropoidi koji su se zadesili među stražarima, preuzeli kompletno na sebe „stražarenje“ ili manipulaciju zatvorenika i rezultati su bili sasvim u skladu s njihovim stanjem svijesti kojem nedostaje uticaj Istinske svijesti, kojeg mogu da dobijaju samo oni koji imaju u sebi Istinsko ja ili Istinsku dušu.

U svakom slučaju, taj eksperiment je bio samo jedna dobra reflekcija dešavanja u ovoj realnosti.

..

P.S. O ovome sam već pisao prije nekih 5 godina – OVDJE, pa se možemo podsjetiti:
Citat:
Danas se kroz mnoge kanale širi teorija da svaki čovjek ima prirodnu osobinu da čini zlo drugima ukoliko se on samo “nađe u pogodnoj situaciji ili uslovima”. Na primjer, u videotekama se može naći film Eksperiment koji je snimljen na osnovu jednog istinitog događaja. Uzeli su grupu ljudi za svrhu jednog eksperimenta što im je trebalo biti i dobro plaćeno. Koliko se sjećam, od njih se tražilo samo da provedu prilično kratko vrijeme u zatvoru, možda jednu ili dvije sedmice. Pola njih su trebali igrati ulogu čuvara a druga polovina ulogu zatvorenika. Tako su ih podijelili na dvije grupe, “čuvarima” su dali uniforme, dok su one druge zatvorili u ćelije. Eksperiment je morao biti prekinut nakon samo par dana!? Šta se desilo?! „Čuvari“ su se počeli iživljavati na „zatvorenicima“, prilikom čega je jedan od zatvorenika bio ubijen, nekoliko ih je bilo teško ozljeđeno a “čuvari” su pokušali silovati i doktoricu koja je sprovodila i nadgledala taj eksperiment.

Gledanjem ovog filma normalnim ljudima se stvarno nameće zaključak da će čovjek činiti zlo drugima kad mu se za to ukaže prilika. Međutim, ukoliko bi čovjek posjedovao osnovno znanje iz polja psihologije na temu psihopatije, onda bi u istom filmu mogao prepoznati dinamiku koju je opisao Lobačevski u knjizi Politička ponerologija, gdje psihopata (koji se slučajno zadesio među grupom “čuvara zatvora”) odmah staje na čelo grupe, te počinje da „ponerizira“ grupu, odnosno, „transpersonalizira“ ostale „čuvare“, od kojih ga jedan veći broj njih počinje slijepo slijediti, dok su ga drugi slušali čisto zbog straha. Tu se upravo vidi taj „fenomen“ pogubnog dejstva psihopate na umove tzv. „normalnih“ ljudi koji jednostavno nemaju nikakav mehanizam zaštite od njegovog uticaja, te postaju marionete u njegovim rukama.

Isto tako, u materijalima koji pokušavaju provući teoriju “svaki čovjek je zao kad mu se pruži prilika,” psihopatija se nekim “slučajem” ne pominje. Prilično je jasno da se ovdje radi o orkestriranim aktivnostima od strane patokratije da se unese što više dezinformacija kako bi se napravila konfuzija i da se svi ljudi poistovijete sa psihopatama, te da se tako i jedni i drugi mogu smatrati - normalnim.

Na primjer, Philip Zimbardo, psiholog iz San Franciska je objavio i jednu knjigu gdje mu primjer zbivanja u ovom eksperimentu služi kao potpora za njegovu tvrdnju da je - “svako od nas u datim okolnostima sposoban da se ponaša nasilno i sadistički”. On ovaj koncept onda primjenjuje za odbranu onih američkih vojnika koji su se iživljavali na svakojake načine na zatvorenicima u Bagdadskom zatvoru Abu Ghraib, predstavljajući te mučitelje ljudi – nedužnim žrtvama.

(Interesantan tekst na ovu temu, može se naći ovdje: LINK)

Naravno, ovdje ne bi smjeli izbaciti i bebu iz lavora, zajedno s prljavom vodom u kojoj smo je okupali. Činjenica jeste da je većina ovih zatvorskih čuvara bila transpersonalizirana, tj. nisu oni svi bili klasične psihopate, međutim, u svom transpersonalizovanom stanju, njihovo PONAŠANJE se nije drastično razlikovalo od ponašanja klasičnih psihopata.

Svi smo mi manje više ‘transpersonalizovani’, usljed slabog prirodnog imuniteta na psiho-patološki materijal kojem smo neprestano izloženi od svog rođenja pa do danas, međutim, nije tačno to da su to normalne osobine ljudi. One mogu biti prisutne u manjoj ili većoj mjeri u transpersonalizovanim osobama a onda aktivirane izvana kad to “kontrolorima” odgovara. Međutim, stanje svijesti psihopata i ‘normalnih’ ljudi se ne može porediti i izjednačavati.

Isto tako, u navedenom eksperimentu, kao i u Abu Ghraib zatvoru, bilo je i onih koji su nisu potpali pod psiho-patološke uticaje, te su u takvim sredinama pokazali i jedno ljudsko ponašanje. A niko da postavi pitanje, - ŠTA TO NJIH ČINI OTPORNIM?! Zašto oni nisu uzeli učešća u tim psiho-patološkim aktivnostima?! Pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da takve individue kao “crne ovce”, brzo dolaze na udar ostalih!

Dakle, može se!


U stvari, napisao prije 9 godina #-o u članku: Bitno je očima nevidljivo

...


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: sub dec 10, 2016 5:45 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned dec 09, 2012 2:34 am
Postovi: 792
Ivan Pernar, Facebook, 10. 12. 2016.: Prije mjesec dana hodao sam Vlaškom ulicom u smjeru centra i pitao se: "Zašto ja? Zašto netko drugi nije ta osoba koja potkopava sustav i kojeg taj isti sustav pokušava slomiti."
To pitanje ostalo je bez odgovora, zapravo, ja sam ostao bez odgovora na pitanje - zašto ne netko drugi?
Svatko od vas zapravo si može postaviti isto pitanje, zašto baš ja dovodim u pitanje način upravljanja našom zemljom, zašto baš ja pratim Pernara, a ne netko drugi oko mene.
Bilo bi vam lakše da ne znate stvari o kojima govorim i da bezbrižno možete čekati bolje sutra koje u ovom sustavu nikada neće doći.
Bilo bi i meni lijepše i lakše u životu da ne moram govoriti stvari o kojima govorim.
Međutim, život nas je doveo tu gdje jesmo, i vas i mene, niti ste vi birali da budete tu gdje jeste, niti sam ja to izabrao.
Koliko god vam se to činilo slučajno i moj životni put je slučajan. Da nisam shvatio to što jesam vjerojatno ne bi bio ovdje, a ne bi ni vi.
Uglavnom, hoću vam reći da će se sustav iživljavati nadamnom i da je samo pitanje trenutka kada će me osuditi i staviti u zatvor.
Nemojte na to gledati kao tragičan događaj, to je sve dio puta i ne radi se o ničem osobnom, to je klasičan obrazac ponašanja svakog totalitarnog sustava.
Moja molba za vas je samo jedna, da ne posustanete, da se ne predate i da ne izgubite nadu. Prava borba tek tada počinje jer ćete tada vi preuzeti moju ulogu i nastaviti tamo gdje su mene zaustavili.
Na kraju, ovaj sustav će se slomiti kao i nekad komunistički, pješćani sat ide i njegovo vrijeme odlazi u nepovrat.
U jednom trenutku, sustav će morati priznati poraz i tada ću ja biti oslobođen, to će biti trijumf koji bi oni htjeli zaustaviti na svaki mogući način, ali neće moći jer njihova borba nije protiv vas ili mene, nego protiv istine.

:thumbup:
:ontopic:
=D>
:love9:
:love3:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: uto jun 27, 2017 4:17 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned dec 09, 2012 2:34 am
Postovi: 792
galaksija je napisao/la:
Ovakav jedan način krajnje individualizirane egzistencije je nama teško zamisliv jer smo manje više programirani tako da budemo zavisni od kojekakvih “autoriteta”, odozgo ili odozdo. Uostalom, nije slučajno to što je Gurđijev navodio da je buđenje jedan proces “protiv prirode i protiv boga.” Čovjek se tu suprostavlja jednom predatorskom sistemu koji je njemu namijenio “prirodnu” ulogu žrtve (gnostički rečeno: “hrane za Mjesec”) i u kome čak i ono što se predstavlja “bogom” podrazumijeva jednog od malo žešćih predatora (kako su ga npr. percipirale neke duše u sklopu seansi regresivne terapije.) Odatle, vraćanje njemu poslije svake inkarnacije može da bude poželjno od strane većine ljudskih bića (jer su tako programirani) ali ne mora da bude i - OBAVEZNO za SVA ljudska bića. Tako, buđenje podrazumijeva i ostvarivanje jednog prava da ljudsko biće postane nezavisno i krene svojim putem.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: uto jun 27, 2017 4:43 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned dec 09, 2012 2:34 am
Postovi: 792
Dugo ne pogledah ovako prosvjetljujući video.
Afrički tvor je potpuno mentalno izmanipuliran: zaboravljajući svoju roditeljsku funkciju, opetovano vuče prst vlasnika do kutije svojih novorođenih, i u trenutku kada vlasnik to konačno i učini — tvor trči pored njegove ruke u slobodu, iako je i dalje, svakako, u ropstvu.
Navedeno ponašanje je, na ovaj ili onaj način, svojstveno svim domaćim životinjama, ali ovaj video eklatantno i zgusnuto prikazuje ropstvo.
Kako bi tvor riješio svoju situaciju?
Jedino bijegom, na miran način, ili ako je spomenuto nemoguće, ujedom vlasnika i napuštanjem, nažalost, svojih mladunaca, jer sumnjam da bi, uz njihovo vrlo bučno glasanje, bio u stanju da to učini tiho i nenametljivo, tako da ga vlasnik ne čuje.
Hrana, topli dom, sigurnost, mladunci i vlasnik koji se brine o njima kao što se brinuo i brine i o njihovom roditelju.
Jezivo...!
:wink:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: pon aug 21, 2017 10:38 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
"Može li se nazvati "oslobođenje" kada drugi ljudi na sebe uzmu (pravo) da vas oslobode sukladno njihovoj ideji toga što bi vaše oslobođenje trebalo biti?"
Nije li "oslobođenje" nešto što bi svaka osoba trebala sama za sebe definirati?

Uzet ću za primjer nešto o čemu je Pavle pisao u Novom Zavjetu, a onda ću primjer proširiti na nešto posve drugo.
Uzmimo koncept "grijeha". Većina nas - nema blagog pojma šta "grijeh" jest niti šta predstavlja. Pavle je otišao toliko daleko da je izjavio nešto u stilu da, da nema Zakona - ne bi bilo niti grijeha, jer Zakon je taj koji je u nama osvijetlio (ili potakao) grijeh. To ne znači da Zakon ne valja, to ne znači da je Zakon loš, nastavlja Pavle - naprotiv. Taj smjer je dobrim dijelom i stranputica i distrakcija... Ima to nešto u nama, nešto na šta je teško ukazati prstom, hoćemo li to nazvati "bunt", brojni su to tako zvali, bunt, pobuna... drugdje "pad"... kao neka inherentna nemogućnost da učinimo, sprovedemo kako treba stvar do kraja. Nije riječ za Pavla bila tek da ti stari Izraelci ne poštuju dani im od Boga Zakon (takvim su ga prihvaćali, i to nema smisla osporavati, jer to je kao intelektualno osporavati fakte koje generacije ljudi jednostavno žive u svojim svakodnevicama, što je totalna bedastost (i ista ona stranputica) i time dolazimo upravo na potvrdnu prethodne rečenice: ima to nešto u nama "naopačke" i što uništava samu polazišnu točku jednako kao i sposobnost koje se prihvatimo, u ovom slučaju: onu intelekta), već čovjek (oni) to jednostavno nisu bili u stanju, nisu mogli, to je izvan dosega ljudskog bića. Izvan je da čovjek učini i neprekidno čini bilo što dobro, da ispravno provede do kraja bilo što dobro čega se prihvati, da ostvari, da "pogodi u metu" i postigne zadani cilj. U biti, u tim kontekstima je i grčki izraz koji je preveden kao "grijeh" - hamartia (imenica) i hamartano (griješiti). I s tim u vezi Pavle kaže: svi su "promašili metu" (zgriješili) i nisu dostigli slavu Božju. Neki će u tome vidjeti entropiju, neki neprekidno degeneriranje, raspadanje, kvarenje - svega. Ostavi jabuku na stolu i za par dana počet će trunuti. Ostavi auto vani i za par godina naći ćeš zahrđalu krntiju. Ne diraj neki broj godina godina jabukovo drvo i besplodne grane začas će ugušiti one koje daju plodove. Sva priroda odgovara - rezonira sa čovjekovim stanjem, znali su to još prije par tisuća godina, znao je to Mojsije dok je bilježio Postanak 3. Sva tehnologija usmjerena je na to da krpa, krpa i krpa, gradi štake za čovjekove očigledne manjkavosti - manjkavosti u onome što bi želio postići i onoga što je u stanju postići (prepušten sebi).

Pavle je ideju, koja može bit i nije tek puka intelektualna ideja, s obzirom da je tako bolno očigledna u našim životima (osobnim jednako kao i onom društvenom) i svijetu oko nas - uočio i izvan Izraela i Zakona, među ostalim narodima kad je rekao da se svi povode za nekakvim vrijednostima, svi imaju nekakve sisteme vjerovanja, svjetonazora i pristupa sebi, drugima, prirodi, svijetu, svemu, i jednako tako "padaju" na testu življenja istih. Pavle nastavlja da rečeno ne izražava zato da ikoga optuži, osudi ili išta slično, već naprotiv, potiče na suprotno, potiče na potrebu da opravdavamo jedni druge, a ne da se osuđujemo ili upiremo prste jedni u druge. Svi smo u istom sosu. Isti koncept, kao i kod Izraela i Zakona, javlja se kod ostalih naroda - svih ljudi i bilo čega što si zadaju ispoštovati i toga se držati. Daš časnu riječ u ponedjeljak i do nedjelje više ne znaš ni o čemu je bila riječ, a kamoli da je bila časna.

U tome je problem. U tome je srž problema i problematike ljudskog života. Koliko god visoke i moralne i humane ideale mi postavili sebi kao cilj - nema šanse da ih postignemo. Nitko nikad nije. I suludo je reći da im ideali nisu valjali, ili da su bili nerealni... S obzirom na ljudsku sposobnost možda i jesu? ali realnost možda ne bi trebala biti nešto što se može nužno ograničiti "mojom sposobnošću" ili "tvojom sposobnošću", jer postizanje bilo čega iznad ili više od onoga što momentalno jest podrazumijeva negdje postojanje, realno postojanje ostvarene činjenice koja se sada nastoji postići. Gdje? Negdje. Kad? Nekad.

S Hristianom, tu u priču ulazi Isus krist, kao čovjek koji je rođen kao manifestacija takvog postignuća. Budući čovjek koji je puno više nego jučerašnji ili sadašnji čovjek. Iako čovjek, on nije samo čovjek, jer "samo čovjek" je ono što smo ti i/ili ja. Mi bivamo čovjek od jučer/sada (za brojne generacije jučer, za naših života - sada), on je bio jednako takav čovjek kao i mi, ali je bio i ono što bi čovjek-od-sutra trebao biti. I bivajući to tada - to je i danas, sada i bit će i sutra. Uvijek. Nije u pitanju neki puki ideal za nas, u pitanju je konkretna stvarnost. Kako do toga cilja?

S obzirom na ranije rečeno, pretpostavljam da se možemo složiti da je entropija fakat. Ako se složimo da je entropija fakat, to je jednako kao da smo se složili da je grijeh fakat. Jer, istini za volju - razlike nema. Pavle ju nije vidio, Petar ju nije vidio, Jakov ju nije vidio - nitko od novozavjetnih pisaca ju nije vidio. Isti ti pisci, dali su upute, dali su odgovor na gornje pitanje. A opet, i zaista svakome od nas je na volju i izbor hoćemo li mi smoći u sebi snage, samosvijesti i zdravog samopoštovanja i otisnuti se na taj put ili nećemo. Hoćemo li, želimo li, možemo li ili nećemo, ne želimo i ne možemo. Jer idemo nekim drugim putevima i jer - i opet, bukvalno i banalno: vjerujemo nekome drugome. I opet, svak mora odlučiti za sebe.

Da se vratim na primjer i proširenje primjera, s obzirom da sam ga gornjim odlomkom već i zagrebala.

Mi danas imamo mali milijun škola, dostupnih učenja, tehnika... smišljaju se i izmišljaju nove... sve one nečemu služe i imaju koristi za nešto kao što i bilo što nečemu služi i za nešto može biti korisno. Za nešto. Da li je korisno za nešto drugo - drugo je pitanje. Najčešće nije. Masa tehnika ima neku svrhu i dovodi do nečega, ali da li dovodi do onoga što želimo riješiti, do postizanja cilja kojeg smo si naumili postići - i opet, druga su pitanja.

Tko god je išta postigao, onako kako je zamislio - ako će biti iskren, mora uzeti u obzir nekakav "faktor x", nešto nezamislivo, nešto nepojmljivo, dodir "fortune", posrećilo se, potrefilo se... I unatoč svim recepturama, mora se uzeti u obzir nezamislivo i nepojmljivo, kao što su "nepojmljivi putevi Gospodnji" - da se bilo koji zadani cilj ostvari onako kako je zadan i bez štete, kako namjerne ičemu tako i one kolateralne.

Ne želim kritizirati ni jedna učenja. Uzet ću kao primjer - dođe neki učitelj i uvjerava vas da je problem u željama, da je sama činjenica što vi išta želite problem. Kad ništa ne biste željeli - problem neostvarenja želje bi nestao. Nestao bi i problem ostvarenja želje, jer kad želju ostvarite (kako god), vi prijeđete na slijedeću i tako željenje je problem u takvim učenjima jer tome nema kraja. Jednako kao što kad danas jedete morat ćete i sutra jer ćete ogladnjeti. Udahnete sad malo zraka i opet ćete za koji broj sekundi ili minuta morati opet udahnuti, uz to što ćete morati zrak i izdahnuti u međuvremenu. Uvjeravaju vas da su vaše sposobnosti da nešto želite problem, vaša htijenja su problem, vaši osjećaji, to što ste u stanju osjećati je problem, pa čak i to što mislite i misaona ste bića ispada problem. Ama njima je problem što ste uopće živi i recept, kad se dovede do kraja, svog dosljednog i razumnog kraja - problem života i sve probleme življenja ćete riješiti smrću. Ali, ko zavraga onda ćete se reinkarnirati i iovo nanovo. Halo? Nikome tu nešto ne štima? Ne zvonca? U toj logici... u tom rezonu... Možda se problem krivo definira? Možda se traži na krivome mjestu? I nije čudo što se nalazi sve i svašta samo ne ono što zaista jest srž i suština "ljudske problematike".

Da li je, s druge strane, opet problem to što smo mi osjećajna i osjetljiva bića, pa smo u stanju patiti, jer neki nam kažu da je problem ljudske patnje onaj koji treba riješiti tako što ćete eliminirati sposobnost (su)osjećanja. Ako bi svi bili mašine - nitko ne bi patio, jer mašine ne boli ništa. Nisu sposobne za bol i patnju. Zato ih i zovemo mašinama. I obavezno treba tražiti (ili izmisliti i zamišljanjem stvoriti) "mašinstvo" i mehaničnost u nama i onda "nadići" tu mehaničnost i mašinskost uvođenjem veće "ljudskosti". A jedini način da uvedete više ljudskosti u ovakav stav je da ga bacite u koš za smeće, tu ideju mašinstva, čovjeka kao nekakve mehaničke sprave i stroja. Ljudski problem se mora definirati u ljudskim terminima, a ne onim strojarstva, kibernetike pa čak ni onom biologije, zoologije, fiziologije, neurologije... općenito.



Već sam bila spomenula koliko sam sklona onoj Kockicinoj: "u svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo".
Sad ću dodati, a za drugarstvo je apsolutno - ponavljam: apsolutno irelevantno pod kojim političkim sistemom će ga pojedinac izraziti, pod kojim ekonomskim, kulturnim ili civilizacijskim legislativama (pisanim i nepisanim) će ih pojedinac izraziti. Također je jednako irelevantno pod kape kojih metafizičkih gurua se pojedinac postavlja, i ne samo s obzirom da niti jedan od tih gurua u svojoj samodopadnosti i pametnjakovićosti - nikad nikome od svojih "učenika" ne pristupa kao prema prijatelju. Ok, možda malo teža kritika, možda pregeneralizacijska, ali nit ne izdvajam niti jednog poimence, već pričam o "guruizmu" tog i takvog tipa kao nekakvom "konglomeratu". Osim...

Drugarstvo je iznad morala, iznad savjesti, iznad etičkih premisa.
Drugarstvo je nemoguće zakonima regulirati.
Ako čovjek nije čovjeku brat - onda mu je vuk. Zato je Isus i izjavio: tko nije sa mnom, protiv mene je.
Nema sredine ovdje. Ako mi nisi prijatelj onda si mi ne-prijatelj. Ako u odnosu nismo ni prijatelji - odnosa nema. Podozrenje nije odnos. Slatkorječivost nije odnos (s drugim). To je tlaka i ljigež. To je izdaja, to je hipokrizija, to je licemjerje. (To su odlike samog pojedinca koje tek projicira i izražava van kad se nađe s nekim drugim. To je on sam. Zato to NIJE međuodnos, već samoodnos.) Takvi smo mi ljudi.

Znate što nas zgražava i gnjevi nemoći? Pogledajmo društvo u kojem živimo: korupcija, kriminal, nepotizam, podobnost, uhljebljenost (tako su to prozvali)... sve, baš sve je i otvoreni i prikriveni napad na naš odnos jednih s drugima, napad na drugarstvo, na SUŠTINU drugarstva, prijateljstva. Njegovo korumpiranje, iskrivljavanje i izvrtanje u nešto ljigavo poput reketiranja, ucjena, mito(logija) = potkupljivanje. Znamo li da nešto POTkupiti znači kupiti ispod cijene? Čini se kao dobar biznis, ne? Ali odlikuje ga prijevara, licemjernost, osjećaj velike (ili bar veće) važnosti samog sebe koji otvrđuje obraz do te mjere da postane ko đon... i zaraza se širi... Ako krene čovjek razmišljati u ovom smjeru, svašta tu ispliva na površinu... svašta što smatramo "normalnim" u današnjim okolnostima vrlo lako ispadne kao jedna ogromna kolektivna misaona forma čađi koja je dosad već narasla poprilično i dobila cijelu masu sebi-sličnih frakcija.

Razmislite o tome. Možda djeluje presimplistički, možda naivno, možda djetinje, možda je zapravo jedino što u sebe uključuje i mene i tebe i naš međuodnos kao i percepciju trećega (na n-tu) i njegovo uključivanje u, inkluziju a ne "ekskluziju, ekskluzivnosti, elitizam". To je sa svjetovne, zemaljske, prizemljene, svakodnevne, pragmatične i nadasve najduhovnije točke gledišta života svakog od nas. I to je ono što nam je ukradeno. Svakome od nas. Ili se krade i neprekidno skriva zločinjenje. I mi to ne vidimo. A to što se najčešće smatra dušom ispada prva i zadnja žrtva. Negdje ... gdje ? ... postoji jedno carstvo - u njemu caruje drugarstvo. Carstvo je to naše duše. Ako je Duh sebe ZDRUŽIO sa tijelom i kao rezultat tog združivanja nastala živa duša... koliko slojeva distrakcija se mora silom uglaviti pa da sakrije očiglednost?

Može li zaista biti kako je lik prije par sto godina izjavio: individualni odnosi drugarstva i prijateljstva su jedini i najveći neprijatelj poretku, sistemu. (Parafraza je iz jedne knjige koja je sadržavala masu informacija o različitim gledištima i praksama vezano uz tematiku angelologije i demonologije kroz povijest. Meni je primarno zazvonilo upravo parafrazirano jer su autoriteti shvatili da kad se sve zbroji i oduzme - rečeno je fundamentalni problem koji jedini ima moć spriječiti potpuni uspjeh bilo koje i kakve indoktrinacije.)

I nije bezvraga takav zaključak. Što mislite, zašto su uvedeni porezi na dobrosusjedsko pomaganje npr. orezivanja voćki? Niste znali da postoji takav zakon? Koliko se "enforsa" je druga stvar. Nije bezvraga ne zato, već jer je suština (početka, sredine ili neke druge faze) razumijevanja Postanka 3 u svjetlu novozavjetnih otkrića.

Hvala na čitanju.

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: čet okt 05, 2017 12:49 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Duša - Tiferet (prvi dio)


U kabalističkoj tradiciji (ili tradicijama) duša je naznačena sefirom Tiferet.
Neću pisati naširoko o kabali, tek ću prenijeti za topik relevantan korak i to u najpristupačnijoj verziji kabale na koju sam ikad naišla (kroz tekstove Colina Low-a, koji je u biti i autor materijala (A depth of beginning) kojeg dio prenosim ovdje). Duši se ovdje pristupa (od ukupno sedam) u tzv. četvrtom koraku kroz povezanost prethodna tri (Hod - Znanje (Korak Dva), Necah - Razumijevanje (Korak Tri) i Jesod-Malkut - Postojanje (Korak Jedan). Da bi se pojavila bilo koja velika promjena svijesti, ova tri faktora moraju se usuglasiti. I upravo tu veliku promjenu svijesti naznačava sefira Tiferet - Duša u kabali.

Triada sefirota: Yesod, Hod i Netzach čini "normalnu svijest" koju u svom životu uobičajeno doživljavamo u nama samima i drugim ljudima. Ova razina svijesti snažno je magična; pokušajte se udaljiti od nje na bilo koji period vremena i otkrit ćete snagu sile i oblika koji ju podržavaju. Nije pretjerivanje reći da je većina ljudi potpuno nesposobna napustiti ovo stanje, čak i kada to žele, čak i kada to očajnički pokušavaju.

Tiphereth predstavlja stanje postojanja koje "otključava" energiju "normalne svijesti" i slijedeća je odredišna točka na Putu.

Budisti koriste Kotač Samsare kao simbol ponovnog pojavljivanja situacija kroz živote ljudi: rođenja, smrti, plač, bol, tuga, gubitak. U priči o Ludi (svi mi na put krećemo kao prave male lude koje nemaju pojma ni o čemu iako misle da svašta znaju), Kotač simbolizira ponovno pojavljivanje sličnih situacija kroz cijeli život. Situacije se ponavljaju jer budalast čovjek ostaje nesvjestan načina na koji njegova osobnost oblikuje njegove veze i odnose s okolinom (koja uključuje druge ljude) i svijetom, i stoga mora izmisliti objašnjenja za stvari koje mu se događaju, ali na način da on sam ispadne nevina žrtva okolnosti. Npr. pogledajte alkoholičara koji se stalno nalazi u situacijama koje se ponavljaju - nasilje, dugovi, bolest - zbog njegovog opijanja, ali koji neće ili ne može promijeniti svoje ponašanje. Slične se stvari događaju zbog ljubomore, pohlepe, požude, sebičnosti, neiskrenosti itd., ali što je suptilniji i finiji porok, Luda je manje voljna priznati ga, i stoga je osuđena patiti i proživljavati njegove posljedice.

Nije ovdje stvar u poroku. Stvar je u nespremnosti i nevoljnosti da se preuzme odgovornost za situacije koje on stvara. Ljudi koriste tri primarna mehanizma izbjegavanja odgovornosti: racionalizacija, identifikacija i opravdavanje.

Racionalizacija je proces pribavljanja prividno racionalnih objašnjenja za ponašanje koje je sve, samo ne racionalno. Osoba koja kasni na posao jer je zaspala nakon noćašnjeg pijančevanja, teško će to priznati - reći će da se ispraznio akumulator na automobilu ili da je upala u prometnu gužvu ili nešto treće. Riječ je više o neistini nego istinskoj racionalizaciji, ali bit je u tome da se pronađe bilo kakvo racionalno i razumno moguće objašnjenje, samo da se izbjegne istina koja za sobom povlači odgovornost za postupke. Odlika racionalizacije je ta da objašnjenje obično neće uvjeriti nikoga drugoga osim same osobe koja racionalizira. Najuvriježenije navike često idu ruku pod ruku s dugim i složenim racionalizacijama, i osoba s racionalnim izgovorima može oštro suditi svemu i svakome, te postati ozlojeđena kad je se izazove.

Opravdavanja često funkcioniraju usporedbama - ponašanje se opravdava ponašanjem neke druge osobe. Uzmite starije dijete koje tuče mlađeg brata - 'on je mene udario prvi', opravdava se poslije.

Identifikacija je najpodmuklija. Osoba opravdava svoje ponašanje pripadanjem određenoj grupi ili tipu. Muškarac može agresivno reagirati na problem jer se toliko snažno identificira sa stereotipom muškosti da ne može smisliti bolje rješenje.

U svakom od ovih slučajeva osoba smatra da je njeno ponašanje bilo neophodno. Nema alternative. Ovo je temelj svjesnosti ega, identifikacije s ponašanjem. Promjena ponašanja izjednačena je s gubitkom identiteta i stoga se kategorički odbija. Ako takvo duboko ukorijenjeno ponašanje ostane nepromijenjeno i nakon suočavanja i ulaženja u 'duhovni razvoj', negativne će se situacije nastaviti ponavljati, i svaki put kad se ponove, desit će se isti obrazac krivnje, obično kroz racionalizaciju ili opravdavanje. Čovjek mora konačno shvatiti da on nije ono što on čini.



To je Kotač. Luda provede neko vrijeme 'sam u divljini' puta koji povezuje Yesod s nepoznanicom zvanom: Tipheret - "lupajući glavom" o nevidljivi zid nevidljive granice između trećeg i četvrtog koraka; i onda upozna drugu glamuroznu Visoku Svećenicu - (vraća se u područje Yesoda), postane ponovno Car - (hoda područjem Hoda) prepun novih ideja, prolazi putem Ljubavnika - (krećući se putem od Hoda prema Netzachu), bori se da zadobije kontrolu nad svojom Kočijom - (nađe se opet u području Netzacha), provede više vremena kao Pustinjak u divljini - (ponavljajući rutu od Netzacha prema Yesodu) i ponovno biva izbačena s puta: natrag k Visokoj Svećenici.

Neki provedu godine ponavljajući ovaj krug. To su vječni aspiranti, vječiti tragatelji za nečim, pridružuju se grupama, ponavljaju ciklus pražnjenja i punjenja i onda ispadnu i odustanu strahovito ogorčeni. Uvijek nešto nije u redu sa sustavom.
Ipak, Kotač nije nužno statična ponavljajuća ista situacija. Svaki put, svaki ponovljeni krug donosi sa sobom ponešto mudrosti, poneki uvid.

Važno je da Luda počne prepoznavati da je ona sama slučaj, nepredvidiva zbirka ponašanja, mišljenja, izgovora, predrasuda i reakcija koji ni u kojem smislu nisu neophodni. Ako se osoba čvrsto uhvati za slamke i ostatke, može cijeli život provesti vrteći se na istom kotaču, uvijek tražeći duhovni rast (ili željeni razvoj bilo koje situacije) koji se nikad ne događa. Često tek snažan šok može izazvati veliku preobrazbu u osobi, šok koji djeluje kao katalizator psihičke promjene i rasta. Gubitak posla, smrt, prekid veze, bolest... - to su katalizatori koji Ludu mogu navesti da prestane udovoljavanja svom egu smatrati neophodnima.

~~

(ima dalje...)

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: čet okt 05, 2017 12:50 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Duša - Tiferet (drugi dio)

ILUZIJA TIFERETA JE IDENTIFIKACIJA.

Upitani "tko ste vi?", ljudi obično počinju kao "ja sam čovjek", "ja sam vozač kamiona", "ja sam Pavle Marin", "imam 50 kilograma". Pritisnuti dalje, počnu nabrajati svoje vrline i način ponašanja: "meni se može vjerovati", "lako gubim strpljenje", "bojim se paukova", "obožavam sladoled". Nevjerojatno je uobičajeno da se ljudi identificiraju sa cjelokupnošću svojih uvjerenja i načina ponašanja, i njihovu će svetost braniti često do smrti - uvjerenja i ponašanje mogu čovjeku život učiniti živim paklom, a on će ih se i dalje držati čvrsto poput pitona.

Nesposobnost da se odmakne i sagleda svoje ponašanje i uvjerenja na neosoban način proizvodi svojevrsnu ego-centričnost: osjećaj osobnog identiteta temelji se na skupu uvjerenja i ponašanja koji su uvelike nesvjesni (čovjek može biti potpuno nesvjestan svoje groteskne sebičnosti, silne potrebe za pažnjom) i u isto vrijeme čovjek ih shvaća kao posebno jedinstvene i svete. Zar je čudno onda što nam drugi ljudi imaju tako malo smisla, a njihova uvjerenja i ponašanje držimo totalno neshvatljivima?

~~

Iluzija Tipheretha, da zaključimo, ovdje je pogrešna identifikacija sa skupom uvjerenja i ponašanja. To može biti i identifikacija sa društvenom maskom, Personom. A što se tiče pitanja "tko ste vi?", ima li uopće odgovora? Ukoliko je odgovor nešto što nije proizvoljna zbirka prolaznih stvari, tada vi niste svoje ponašanje - ponašanje se može promijeniti; vi niste svoja uvjerenja - uvjerenja se mogu promijeniti; vi niste svoja uloga u društvu - vaša uloga u društvu se može promijeniti; vi niste svoje tijelo - vaše se tijelo stalno mijenja. Od ovoga nam ostaje osjećaj praznine, ispraznosti i bezvrijednosti.

Intelekt pokušava riješiti zen koan nad svim koanima ali nema sidro za koje bi se mogao uhvatiti. Zar ne postoji središte mog bića, nešto što sam "ja", nema osovine u svemiru, nema moralnosti, nema dobrog, nema zlog? Zar živim u besmislenom, proizvoljnom svemiru u kojem je jedno uvjerenje jednako dobro kao i bilo koje drugo, u kojem je prihvatljivo svako ponašanje dok se mogu s njim izvući? Ovaj osjećaj praznine i ispraznosti ljuštura je Tipheretha, Tipheretha kao Prazne Sobe u kojoj Nema Ničega.

~~

Mnogi ostaju na ovom stupnju dugo vremena, ponekad godinama, bez imalo namjere da nastave dalje, zadovoljavajući se čvrstim temeljem, zaokruženom i upotpunjenom osobnošću koja im daje istinsku neovisnost - vrlinu Yesoda. To nije "pogrešno". Postigli su više nego neki od nas koje još uvijek udaraju vjetrovi okolnosti.

Prije razotkrivanja Jastva, ovo je najvažniji stupanj među prvih deset. Ovdje stoji mogućnost da se transcendira osobnost i započne shvaćanje Jastva.

To uopće nije lako, jer su vrata do Jastva uska i moramo proći kroz koprenu (Yesod i Put Hod prema Netzachu) koja zakriva svjetlost Jastva. Prijelaz od svjesnosti osobnosti do svjesnosti Jastva zahtijeva žrtvu. Žrtva ovdje znači preinaku ili promjenu, a ne neku vrstu odricanja. Morat ćemo promijeniti naše stavove prema nekim manje ili više čvrsto ukorijenjenim idejama, idealima i iluzijama. Osobnost doživljava iskustvo pročišćujućeg svjetla samo-ispitivanja.

Navike teško odumiru. A to je upravo ono što ovdje doživljavamo. Možemo otkriti da moramo slijediti put Kotača vrteći se oko instinkata, intelekta i osjećaja ponovno i ponovno i ponovno, otkrivajući i ujedinjujući dijelove osobnosti koje smo previđali prije nego smo ušli u područje srca, gdje boravi Jastvo. Stoga je ovo period iskušenja i teškoća. Stav privlači okolinu. Razmislite o tome.

~~

Da bi se krenulo dalje, na slijedeći Korak Puta potrebna je samo predanost i povjerenje. Užad koja vezuje svijest za osobnost mora biti olabavljena i otpuštena, osobnost ostavljena iza nas (ali nikako zaboravljena ili izgubljena), kako bismo mogli otkriti Jastvo nagi kao novorođenče. Ovaj Korak i ova predanost zahtijevaju najčvršće temelje i ogromnu količinu hrabrosti.

Ako odlučimo nastaviti, morat ćemo prilagoditi naše stavove, želje i namjere i dovesti ih u sklad sa uvjetima svjesnosti Jastva, koje ne razumijemo, koje ne možemo potpuno razumjeti, jer vidimo "kao u ogledalu, mutno" i moramo jednostavno imati povjerenja u Jastvo. Ako pronađemo hrabrosti, možemo to učiniti, jer Jastvo koje tražimo nije stranac; to je Ja koje mi jesmo, a ne osobnost koja nismo. Osobnost je jednostavno sredstvo kroz koje se Ja izražava, i koje ona zapravo cijelo vrijeme promiče, samo što mi nismo bili svjesni tog Ja, budući smo se identificirali s različitim aspektima osobnosti.

~~

Buđenje Jastva. Četvrti korak Puta. Prije nego što on može postati stalan, prolazimo vrijeme priprema i testiranja. Čuli smo glas Jastva, spoznali smo njegove impulse i polako nam je data mogućnost da vidimo sebe kakvi jesmo. Ostatak putovanja trebat će sve naše vrline.

Nakon četvrtog koraka možemo postati ujedinjeni na način koji nije lako opisati. Imamo stalne centre koji su povezani u Vječnosti, i istinski smo "članovi, jedni drugih".

Naš centar postojanja se na (ovom,) Četvrtom koraku prebacuje na Jastvo. Dobijamo prve utiske duhovne svjesnosti i toplinu univerzalne ljubavi. To je promjena u našem centru gravitacije. Nakon takve promjene, nikad više ne možemo biti isti.

Zasad, naše je biće još uvijek centrirano u Osobnosti. Istovremeno, počinjemo svjesno primati utiske iz Jastva koji teku prema Osobnosti i bude njen odgovor.

~~

(nastavak ide...)

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: čet okt 05, 2017 12:51 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Duša - Tiferet (treći dio)

Tek sada Luda može krenuti putem svoje duše.

Duša nije mjesto, niti stanje. Duša jest proces.

Mjesto utemeljenja našeg ega je naša podsvijest (Yesod). Podsvjest je temelj, a temelji su uvijek snažni, moraju to biti da bi izdržali cijelu zgradu. Gdje bismo bili bez bar ponekog instinkta, poriva, poticaja da nas provedu kroz dan? Bili naši porivi ispravni ili pogrešni, donekle je nebitno - bar činimo nešto. Ego je možda nasumična upamćena zbirka ponašanja, ali bolje i to nego nikakvo ponašanje.

Snaga Duše je jednostavno Snaga. Ona je posve drukčija od snage ega bazirane na podsvijesti, koja je utemeljena na fiksnim ponašanjima koja se smatraju neophodnim ponašanjima. U duši nema fiksnih točaka; ponavljanja su promjenljiva i prilagođena situacijama, i dok ego može imitirati ovaj stav, u stvarnim ga uvjetima izdaje njegov nedostatak fluidnosti. Snaga duše je u prikladnosti - ponašanja fluidno odgovaraju situacijama, a ne obratno (što je upravo ono što se događa kada racionalizacija rekonstruira događaje i promijeni povijest kako bi zadovoljila ego).

~~

Sephira Tipharet

Došli smo do točke koja je izuzetno suptilna predstava ravnoteže, do Tipheretha samog. On predstavlja Samo-kontrolu - kontrolu Duše, Jastva nad nižim razinama kojima vlada Yesod i Osobnost. Duša je mirna, osobnost poslušna. Upravo je ovo točan opis odnosa koji ćemo otkriti prema osobnosti kad razotkrijemo Jastvo. Postajemo svjesni slobode i jasnoće. Može se opisati kao dan u prirodi nakon kiše. Sve je jasnije i oštrije, bistrije. Ne možemo se više zavaravati oko toga što želimo ili što jesmo. Možemo ignorirati ono što vidimo, ali nikad nećemo moći ignorirati činjenicu da smo vidjeli.

Tiphereth, srce Drveta Života, srce čovjeka, i kao u Rim, svi putove vode do njega (osim Malkutha)!!!, jest Ljepota, Istina, Milosrđe. Tipheret jasno predstavlja nešto od središnje važnosti, ako ništa drugo, ovo nam je mjesto dosad bilo cilj. Što on predstavlja? Možete li u svom umu vidjeti, zamisliti što je Tipheret? Osjećate li išta kad mislite (meditirate) o njemu? Možete li definirati što Tiphereth znači? Zaboravite! Ni ne pokušavajte! Ili, bolje, pokušajte, dajte sve od sebe. Brzo ćete shvatiti da je Tiphereth kao i Zen.

"Način Zena je da udara, uzbuđuje, golica i iscrpljuje intelekt (sefira Hod) sve dok on ne shvati da je intelektualiziranje samo mišljenje "o"; način Zena će izazivati, dražiti i ponovno iscrpljivati emocije (sefira Necah) dok se ne shvati da je emocija samo osjećaj "o", i tada će sunuti, ali ne prije nego učenik bude doveden do intelektualnog i emocionalnog bezizlaza, preko mosta iznad jaza između drugorazrednog kontakta s realnošću putem predodžbi i iskustva iz prve ruke".


Što god kažete da Tiferet jest, on nije; što god zamislite da on predstavlja, on to nije; što god osjetite da bi on mogao biti, on nije; to je prazna soba. Tamo nema ničega. Oblici svijesti prikladni Hodu, Yesodu i Netzachu jednostavno nisu prikladni nečemu toliko jasno i nedvojbeno različitom od navedene triade.

Pa što je onda Tiphereth?

Rečeno je da je Vrlina Tipheretha Predanost Radu. Što je "Rad"? Proučavanjem literature možete doći do odgovora da je Rad uzdizanje ljudskog bića u svakom pogledu do savršenstva. Ili da je to spašavanje planete od industrijskog zagađenja. Ili da je to poboljšanje i poučavanje znanja ili je to možda duhovno otkupljenje čovječanstva. Neki tada po cijele dane provedu u crkvi moleći se za spas, neki spale dovoljno tamjana da bi mogli otplatiti nacionalni dug Hrvatske, neki razgovaraju s Bogom ili svojim Anđelom Čuvarom neprekidno i svakojakim sitnicama pridaju svoju nepokolebljivu posvećenost Velikom Radu. Ovaj entuzijazam, posvećenost, osobna žrtva i osjećaj moralne svrhe vodi razvijanju točno određene osobnosti: propovjedačke, prosuđivačke, poniznog sluge viših sila sa slijepom crtom netolerancije. Oni koji žive blizu takvog žara prisjetit će se da je porok Tipharetha samo-važnost i taština. A iluzija identifikacija.

Čovjek se ovako godinama može vrtjeti u krug, donoseći planeti dobrobiti napredne duhovne svjesnosti, i izgleda da je ovo neophodno. Čovjek mora iz sebe "iznojiti" raznorazne osobne opsesije, i prazna soba Tipheretha je savršeno mjesto za odvijanje ove osobne drame. Ukoliko je predanost Radu iskrena i istinska, prije ili kasnije ruka sudbine se spušta na čovjeka i tada se sve mijenja.

Pokušaj da se prodre u prirodu Tipheretha donosi sa sobom umišljenu aroganciju, samovažnost i taštinu, dok se konačno ne dogodi neizbježno i život čovjekov se počne rušiti oko njega. Kaos je različit od osobe do osobe; kod nekih se potpuno naopako okreće predstava o tome što je važno, dok se u drugima emocionalna vezanost za navike, životni stil, posjede ili veze pretvara u prah. Demon lažnog ja pretrpio je ogroman udarac i počeo je teturati, i upravo taj trenutak predstavlja priliku za stvarnu promjenu i svitanje zlatnog sunca Tipheretha.


~~

Stanje postojanja predstavljeno Tipherethom apsolutno je drugačije od onoga što većina ljudi doživljava kao normalnu svijest. Jednom postignuta, promjena je neopoziva i stalna; uzrokuje trajnu promjenu načina na koji se doživljava život. Prepoznaje se istog časa kad se pojavi... kao da svaka stanica u tijelu istovremeno viče "Dakle to je to!". Tiphereth je kralj, žrtvovani bog i dijete (redom Kether Assiah-a, materijalnog svijeta, Tiphereth Yetzirah-a, svijeta oblika, Malkuth Briah-a, svijeta stvaranja).

Tiphereth predstavlja "sliku Boga", "boravište Boga u čovjeku "; on je simbol središnjice, centra, ravnoteže i iznad svega, cjelovitosti. Može biti prazna soba, zjapeća šupljina, ili može biti srce i toplo sjajno sunce.

Tiphereth je simbol ljudskog bića koje živi u potpunoj svjesnosti vanjskog i unutarnjeg, koje ne poriče niti realnost svijeta niti tajne sebe-svjesnosti, i koji pokušava pomiriti potrebe i jednog i drugog u harmoničnoj ravnoteži.

Mnoga učenja i pristupi završavaju na ovoj točki, jer kad se razotkrije Jastvo, pronađen je izraz Neba u čovjeku.
Mnoga druga pak idu dalje. Oni koji idu dalje, moraju poduzeti još tri velika Koraka. Da bi istinski spoznali Jastvo, prvo moramo otkriti Jastvo, i zatim učiti biti Jastvo. Istražujemo i ujedinjujemo dijelove Jastva slično kao što smo činili i s osobnošću. I ovdje postoje stvari koje moramo riješiti, nakon čega dolazi ostvarenje Jastva, na način da čovjek shvaća vrijednost koju je otkrio i pronalazi njene praktične izraze. Na svakom se koraku možemo zaustaviti, ako želimo, i "utvrditi gradivo", pa tako i ovdje.

Put koji je još pred nama potraga je za Duhom...

~~

(ima još...)

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: čet okt 05, 2017 12:52 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Duša - Tiferet (četvrti dio)

Putevi prema Duši su veliki preokreti. Obično je potreban značajan šok koji će uzdrmati ego s njegovih tračnica za dovoljno dug period da Luda uoči alternative.

Carski put (kroz Hod) je Obješeni. Fiksne i ukorijenjene ideje bivaju okrenute naopačke. Veličanstvene intelektualne sheme pretvaraju se u prah i pepeo. Ono što je izgledalo neoborivo i neporecivo, univerzalne istine - odjednom ostanu bez supstance i značenja i njihove točne suprotnosti izgledaju jednako vrijedne.

Racio - razum biva izdan.

~~

Kada čovjek učini tako velik korak kao što je ovaj koji smo mi učinili, ne samo da je prirodno, već je i neophodno utvrditi svoj položaj osvrtom na sve što je prošao kako bi stekao jasnu ideju o tome gdje se nalazi.

Sada to možemo učiniti korištenjem analitičkih i kritičkih sposobnosti intelekta (ispod nas u Hodu). Pogled intelekta na Jastvo i otkrivanje Jastva, koji smo imali na Drugom koraku, sada je na neki način okrenut gotovo naopačke. Mogli smo vidjeti da će razotkrivanje Jastva zahtijevati neku vrstu žrtve, ali i da smo žrtvu smatrali nekom vrstom gubitka. Sada smo u stanju shvatiti i cijeniti činjenicu da smo zapravo dobili, i to poprilično; da moć intelekta sada može biti čista sila, sila i sposobnost koju smo, vjerojatno po prvi put, u mogućnosti koristiti potpuno svjesno, bez da identificiramo naše Ja sa našim mislima i idejama.



Jer, MI NISMO NAŠE MISLI, MI IMAMO MISLI.

Također smo u stanju vidjeti koliko smo bili nepotpuni tijekom prvih deset stupnjeva. Sada smo sposobni koristiti naš intelekt, promatrati naše misli kao odvojene od nas, kao pojedinačne događaje koji su dio našeg životnog iskustva.

U životu, sad vidimo - postoje slijedeće vrste 'događaja':

vanjski događaji koji se događaju u okolnostima naše okoline,
utječu na nas u manjem ili većem stupnju,
i unutarnji događaji koji se odvijaju unutar nas - kao pojedinačne misli ili proces razmišljanja u cjelini - i
koji neprekidno međudjeluju s vanjskim događajima.

I mi smo sada sposobni zapažati te procese, i unutarnje i vanjske i obostrano međudjelujuće, bez da se olako identificiramo s bilo kojim događajem ili okolnošću. Na našem daljnjem putu nadamo se naučiti kako izabrati. Za to nam je potreban jasan, budan i pažljiv intelekt (sefira Hod), a on to može biti samo ako smo se mi prestali identificirati s njim.

~~

Put Kočija (kroz sefira Necah) je Smrt. Postoji kraj dubokim emocionalnim vezanostima. Klasični scenarij razvoda, kada čovjek izgubi svog partnera, djecu, dom i svoj automobil tek je jedan od mogućih primjera. Napuštanje 'duhovne skupine', prijateljstva od malih nogu... može biti gotovo jednako traumatično.

Niti Obješeni niti Smrt nisu sami po sebi dovoljni da podupru ogromno prevrednovanje vrijednosti potrebno da se ostavi ego daleko iza sebe. Možda će proći godine introspekcije i voljnosti za brojne nove emocionalne i intelektualne situacije prije nego što se pojavi snaga Duše. Oni su tek okidači. Prividno neuništivo bure ega udara u vrh brijega okolnosti i započinje propadati. Za razliku od Titanika, njegovo tonjenje nije matematička sigurnost, i posada će izvesti nemoguća djela hrabrosti da ga održi na površini, stvarajući ogromne splavove racionalizacija, opravdanja i identifikacija kako bi plamen nade u njemu nastavio tinjati.

~~

Prije nego što možemo krenuti i dotaći više razine iznad Tipharetha, moramo stvoriti zdrav osjećajni temelj radi uravnoteženja intelekta. Stoga se na ovom stupnju osvrćemo natrag na Netzach i Treći korak.

Osoba koja se bazira na osjećajima, za razliku od osobe koja se bazira na intelektu, osjeća važnost promjene koja se događa kad se otkrije Jastvo, i dok funkcioniramo na nižim razinama, takva vrsta razmatranja može potaći nesvjesne aspekte života u koje većina od nas ni ne želi zaviriti. Bojimo ih se jer su nam nepoznati i povezujemo ih s nekom vrstom smrti. Dostići Jastvo na razini osjećaja uključuje lutanja među ovim nesvjesnim elementima koji prividno predstavljaju stvarnu prijetnju svijesti samoj, hodanje kroz dolinu sjenki. Postaje nam jasno da smo, na neki način, iskusili jednu vrstu smrti. Osoba koja smo bili prije zauvijek je nestala, i iako mogu ostati tragovi, nikad se više ne možemo vratiti toj osobi i identificirati se s osobnošću kao što smo mogli prije.

Jer, MI NISMO OSJEĆAJI, MI IMAMO OSJEĆAJE.

Čineći upotrebu osjećaja i misli svjesnom, putem svijesti o Jastvu, možemo koristiti osobnost u službi kasnijih koračanja. Simbolizam smrti ovdje je dvostruk: ako bismo kliznuli unatrag na putu i ponovno se identificirali s osjećajima, bila bi to vrsta smrti za našu novo-probuđenu svjesnost.

~~

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: čet okt 05, 2017 12:56 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Duša - Tiferet (peti dio)

Netzach je jedan korak iznad Hoda i najbliži je doticaju s Jastvom među elementima donje razine. Također, on prima utjecaj direktno iz središnjeg Tipharetha, prirodnim putem silaska munje. Istina u Netzachu nije još prošla kroz toliko filtera i osoba utemeljena na osjećajnoj prirodi spremnije poseže za osjećajima kao sredstvom za razotkrivanje Jastva nego više intelektualna osoba koja mora analizirati i razvrstati istine prije nego ih prizna. Nedostatak za osjećajniju osobu je, naravno, u tome što intuitivna percepcija istine ne oslobađa nikoga od razvijanja intelektualnih aspekata osobnosti sa svrhom stvaranja ravnoteže i razumijevanja iskustva. Sebe-svjesna (svjesna Duše, Jastva) osoba, dok gleda s položaja Jastva na prirodu osjećaja, u stanju je shvatiti da koliko god osjećaji bili blizu istinskog Jastva, oni su ipak još uvijek samo posjed i čine jednak udio u osobnosti kao i ostali dijelovi.

Ovdje se također otvara mogućnost prevazilaženja straha od smrti, jer kad smo pronašli Jastvo, otvaramo se za kontakt za Duhom. Jasnoća koju donosi svjesnost Jastva, kako napredujemo, čini nepoznato poznatim. Možemo otkriti besmrtnost i vječnost. Tijelo umire; ali mi nismo tijelo. Mi imamo tijelo, to je sve. Misao može umrijeti; ali mi nismo misao. Mi imamo misli. Osjećaj može umrijeti; ali mi nismo osjećaj. Mi imamo osjećaje.

Spremni smo krenuti prema prvom od dubljih ili viših, nazovite ih kako hoćete, razina iza Duše, na kojima Duša temelji svoje postojanje.

~~~~ ~~

Duša je na slijedećem, petom koraku putovanja - proces, ne mjesto ili stanje.

Luda uči tretirati svaku novu situaciju kao mogućnost i priliku da ponovno stvori samog sebe. Više nema fiksan osjećaj identiteta, više se ne identificira sa svojim spolom, društvenom grupom, svojim društvenim ulogama, svojom nacionalnošću, svojim dobom niti bilo kakvim dogovorom i konvencijom koji joj govore što bi trebala biti. Njen identitet je određen moralnom svrhom. Luda se odlučuje za ono za što vjeruje da je najbolji mogući ishod za sve uključene u svaku novu situaciju u kojoj se nađe i prilagođava se da postigne taj ishod.

Ovo je težak put. Postoji tek nekolicina smjernica i svake se situacije prihvaća onako kako ona dolazi. Luda upotrebljava sve što je naučio do sada, kako bi se nosio sa stvarnim životom. Kada je potrebna ljutnja, ona je ljuta. Kada je potreban razum, ona je razumna. Kada su suze jedini odgovor, Luda plače. Kada je prikladna izdržljivost i trpljenje, Luda trpi.

Više ne može lizati svoje rane racionalizacijom ili opravdavanjem. Izložena je svojim greškama i promašajima. Nema povlačenja od vlastitih manjkavosti i nedostataka. Sve što može učiniti je stalno se ispitivati i propitivati, stalno postavljati pitanje 'što je bolje'. Nema najboljega, ali uvijek postoji nešto drugačije, nešto što bi moglo biti bolje. Luda neprekidno razotkriva samog sebe, ponovno sebe stvara u svjetlosti promjenljivih situacija.

Luda je sada fluidna, nema nikakav određeni osjećaj o tome tko ili što je. Prilagođava se svakoj novoj situaciji, i kako se mijenjaju okolnosti, oblikuje sebe kao kipar, zadržavajući ono što joj se sviđa, odbacujući sve i bilo što što ne služi svrsi. Ova fluidnost, stalno ponovno izumljivanje sebe samog, može izgledati prijeteće ljudima koji shvaćaju da je Luda sposobna pokušati bilo što što izabere. Jedino što ju spriječava je razina njenog 'urođenog' moralnog osjećaja ispravnog i pogrešnog, osjećaj da su drugi ljudi bitni - kao što je rekao Kant: kategorički je imperativ ljude tretirati kao ciljeve, a ne sredstva.

Rizici, pak, postoje...

Duša je u ovim tekstovima analogna gnostičkoj Individualnosti. Iako su prva tri koraka, manje-više, također analogna Gnozi (gnostici), više o njima možete pročitati ovdje:
https://web.archive.org/web/20090904022 ... abala.html

(kraj serije tekstova)
~~ ~~ ~~


Može biti da je svačiji put svačiji put, u onom smislu da svak ima svoj put kojim ide u životu - živi životom koji naziva svojim.

To je, ipak, nalik onoj izreci u kabali, gdje se svakome savjetuje da ne odustane od nekakvog "rada na sebi" prije razine Tifereta. Svakome se preporučuje da "dođe do Tifereta". Barem jednom.
Da, put mnogih ne uključuje ništa slično nečijoj ideji duhovnog napredovanja, ne svjesno i tek kroz kontakt s nekim tko svjesnije napreduje može nadoći na ideju da ipak nekako duhovno napreduje u životu bio toga dotad svjestan ili ne. Tako može doći kod njega do jednog malog - praktički "darovanog" - Tifereta.

Taj drugi, pak, koji, recimo, svjesnije duhovno napreduje, može više puta, masu puta kružiti nižim sefirotima dok ne dođe do nekakvog Tifereta kojim će biti, ajmo reći - "zadovoljan". Osjeća da je to za njega: to, da je njemu dosta i dovoljno dokud je sad stigao i tako, malko razvijeniji, ima zreliji pogled kako na život, druge, tako i na sebe. I cijelo vrijeme nastavlja nekako "zirkati" na sebe u toj priči. U toj, kao, Velikoj Igri... sudjeluje i shvaća da može manifestirati solidno diskriminacije, solidno neovisnosti, solidno nesebičnosti (vrline ranijih sefirota) i ni sa čim se ne identificirati (previše). Sve nekako s mjerom i određenom "lakoćom" u pristupu svemu i bilo čemu. I tako i u tom stanju ili dinamizmu nastaviti do kraja života... I to je, u najvećem broju slučajeva - smislenost metafizičkog rada za većinu ljudi. Sve "relativizirati" i kružiti donjim sefirotima kad treba, vraćati se u Tiferet i tako neprekidno, do kraja života. I to je OK. Zaista.

Neki pak, puno prije kraja, bivaju suočeni sa "zidom" Tifereta, sa "zidom" Velike Igre i "kraj priče" ih strefi puno (ili dovoljno) prije kraja života. Bili su čuli "zov" predanosti i povjerenja Tifereta, uletjeli u njega grlom u jagode i vrtili se koliko su mogli ili morali. I za razliku od ovih prethodnih kod kojih predanost i povjerenje ostaju do kraja života čvrsto utemeljeni u Tiferetu, nešto od s one strane Daatha ih zove. Ne znaju šta je to, ali znaju da je vrijeme za njih da krenu dalje. Taj zov koji ječi svakim njihovim dahom i porom unutarnjeg bića je za njih nešto puno stvarnije od života "iz Tifereta".

:love3:

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: sub okt 28, 2017 11:58 am 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned dec 27, 2015 12:22 am
Postovi: 46
Bitka za dusu je odavno izgubljena. Prvo, vecina ljudi nema sta da izgubi. Drugo, same duse nisu nista posebno. Lijepo zvuci kada se kaze - sustina, nesto sto je mocno, jako... Ipak to nije tako. Same duse su kao mala djeca. Programirane i zatocene. Zato se i inkarniraju. Zato sve zaboravljaju.

Ovo sto cu reci je strasno. Duse se radjaju u ovom paklu. Poslije smrti, duse takodje idu u pakao. I "tamo" je paklena realnost. Nema tu nikakvog ucenja duse, nema tu karme. To je zatvor, i tamo i ovdje. Pita li se neko - pa sta je smisao... Pa nema ga. Takvo je ovo mjesto gdje zivimo. Ovce se kolju, pilici se peku, raste cvijece, sija Sunce, umires...
Kada covjek umre, u dusi ostane tek djelic uspomena. Zivio sam, jeo sam, nekoga sam volio... Totalna smrt nastaje novim rodjenjem u novom tijelu. Besmisleno, odvratno, okrutno. Nema tu nikakvog kontinuiteta postojanja.
Sama sjecanja na prosle zivote su vecninom lazna. Mogu ih imati i ljudi bez duse sto je neobicno. Sta bi se to sjecalo kada prvi i zadnji put postoje? Ljudi mogu imati neka sjecanja na prosle zivote koja se podudaraju i tako izgleda da imaju tezinu i da su realna. Recimo da su zivjeli na Atlnatidi i slicno. Istovremeno se moze dogoditi da takvi ljudi nemaju dusu. Sve je to igra uma. Astralni i etericni svjetovi su igre uma.
Zato na putu individualnosti, covjek ne ide u takve svjetove. Covjek ne otvara trece oko. Sve to je obmana. Neko ce reci trece oko je oko duse. Nije. Otvaraju ga i ljudi bez duse.

Tek rijetko, jaaaako rijetko, dusa u sebi sakupi ljubavi kroz besmislene zivote koje je "prozivjela". Sakupi i odredjenu mudrost. i sada ako se podesi da se rodi u takvom tijelu, u takvim okolnostima, gdje ce moci "kucati" na licnost... moguce je da dusa sve vise ima uticaja na licnost i da se jednom krenu povezivati.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: ned okt 29, 2017 8:13 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri okt 05, 2005 9:01 pm
Postovi: 939
cago...
kako si došao do saznanja koja ovdje opisuješ?

_________________
Bitno je očima nevidljivo


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: ned okt 29, 2017 1:08 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned dec 27, 2015 12:22 am
Postovi: 46
arwen dor je napisao/la:
cago...
kako si došao do saznanja koja ovdje opisuješ?


Prosao sam kompletan put i razvoj duse, koji jedna dusa moze proci na bilo kojoj planeti, u bilo kojoj realnosti.
Za mene vise nema radjanja.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: ned okt 29, 2017 4:08 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pon okt 04, 2010 10:12 am
Postovi: 184
Cago je napisao/la:
arwen dor je napisao/la:
cago...
kako si došao do saznanja koja ovdje opisuješ?


Prosao sam kompletan put i razvoj duse, koji jedna dusa moze proci na bilo kojoj planeti, u bilo kojoj realnosti.
Za mene vise nema radjanja.


Je li bilo prepreka na tom putu i kako si ih savladao?


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Bitka za dušu!?
PostPostano: ned okt 29, 2017 7:23 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned dec 27, 2015 12:22 am
Postovi: 46
zoka je napisao/la:
Cago je napisao/la:
arwen dor je napisao/la:
cago...
kako si došao do saznanja koja ovdje opisuješ?


Prosao sam kompletan put i razvoj duse, koji jedna dusa moze proci na bilo kojoj planeti, u bilo kojoj realnosti.
Za mene vise nema radjanja.


Je li bilo prepreka na tom putu i kako si ih savladao?


Zoka, naravno da je bilo prepreka. Vise puta sam mogao umrijeti i poludjeti. Pisem svoje znanje, ne zanima me da li mi neko vjeruje. Zivim normalan zivot, miran i tih. Pisem za dobre ljude.
Isao sam putem individualnosti. Putem srca a ne uma. istrazivao sam, godinama sam citao ovaj i slicne sajtove. Citao duhovne knjige. Jedan period sam zavolio i Theravada budizam. Najvise zbog ljubavi koji mnogi budisti imaju prema zivim bicima.
Ipak to nije bio moj put. Ni to za mene nije dobar put jer nije put individualnosti. Biti dobar covjek, koji zna sta je ljubav, je dobar temelj za napredak.
Ja sam bio dosta bojazljiv lik (34 godine imam). Zanimalo me je ko sam, sta sam i nesto mi nije dalo mira. Prolazio sam velike unutrasnje krize, patio... I u jednom trenutku licnost i dusa su se povezali. Neki bi rekli spajali su se visi i nizi centri, sto je samo jedno ucenje, samo jedan naziv. Dobio sam sesto culo koje je culo duse. Slusao sam ga, osluskivao i ono me je vodilo dalje. Dana nisam stao i odmorio se, samo sam isao dalje. Postajao sam svjesniji, a ljubav je rasla u meni. Dozivljavao nezapamcene napade ali isao dalje.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 77 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz