Lažnjaci

Uobičajeno ih nazivaju - čulima. S obzirom da ne možemo hodati kroz život začepljenih ušiju, čvrsto sklopljenih očiju, stisnutog nosa i zaključani u skafanderu kojemu smo ključ bacili - skloni smo pomisliti da ne možemo "kontrolirati" šta će sve kroz čula ući u naš vrt.
Šta ako vam kažem da to
ionako
nije
bitno?

Jer nije ovdje stvar u tome šta će ući u vaš vrt kroz čula - bilo to milom ili silom. Stvar je u onome što ćete vi misliti o tome, ako išta; kako ćete gledati na to, ako ikako; što poduzeti, ako išta. Misliti o - znači misaono se poigrati (s) idejom. A to jest vaš izbor. Samo vaš. Vaša vlastita i jedino vaša odluka. Vaša reakcija na bilo što - izbor je. Takvim ga život tretira, njegove efekte žanjete...

"Birtijaški" automatizam reakcija puka je manipulacija, suvremena dogma u koju smo obučeni i obučavani od malih nogu. Pokrivka, ništa drugo. Prije jedva nešto više (ako uopće više) od stotinu godina, taj takozvani automatizam je slovio kao "histerija" i nervna nestabilnost.

Odluka, svjesno donešena, može se razvijati u samo jednom smjeru. Taj smjer se zove: dosljedna primjena iste. Sve drugo je ćudljivost, predomišljanje, natezanje - povećanje tenzija.
I jedna od onih stvari koje čovjek može učiniti je - podariti dostatnu količinu i kvalitetu svoje pažnje, energije i vremena otkrivanju ili domišljanju NAČINA na koji hoće živjeti svoj život. A taj put počinje utvrđivanjem najbazičnijeg i najfundamentalnijeg temelja (je, sve te tri riječi znače u suštini gotovo pa jedno te isto) koji je otprilike u ovome: koji i kakav pogled na život će biti moja "nit vodilja".

Koji i kakav god izabrali, kojeg god se domislili u rečenom kontekstu - držite ga se "kao-pijan-plota". I ako ga se držite "kao-pijan-plota" - NIKOME - u njegovom zrenju - ne govoreći o njemu, ne otkrivajući pokrivku njegovog botaničkog vrta na svakom ćošetu pri svakom sudaru konverzacije, možete biti sigurni da će vrlo brzo ON početi interaktirati s vama.
Tek da vas podsjeti.
Na nešto.
Samo,
što?



Mizar: Magla

Similacija

Hm...

Drugi ljudi, situacije, iznenadne i iznenađujuće okolnosti i neki bi rekli - koincidencije, sinkroniciteti će s vremena na vrijeme pokazivati vama (ali, samo vama! iako će vam se često činiti i drugima, ali to vam se samo čini) njegovu validnost jednako kao i njegove mane i "neželjene i nepoželjne" razvoje, čak posvemašnju njegovu besmislenost i beskorisnost. I ne samo to - vi sami ćete početi racionalizirati eventualne dobrobiti od kompromitiranja istoga. Drugim riječima: hvatat ćete se u raskoraku - da činite, čak da to činite jer to želite - razbiti taj plot u komadiće. Onda će vam se činiti da netko drugi, nevidljiv možda, ili svi drugi - pokušavaju razbiti vaš plot - iako nit ga vide nit znaju za njegovo postojanje, možda tek... slute? A što ćete vi? Hoćete li ga braniti? Ili ćete nastaviti šutjeti - nikome ne govoreći o njemu, nikome ni na koji način ne dajući do znanja da je taj plot - baš vaš, da uopće imate ikakav plot?

Sve probleme po pitanju vašeg plota - rješavate, nećete vjerovati: s vašim plotom!
Ni sa kim drugim.
I jednog lijepog dana ćete otkriti da em plot nije uopće vaš, em da mnogi polažu pravo na njega i polagali su i polagat će... em da ste na dobrom putu da posve ostanete bez njega. Što će se u dogledno vrijeme i u odsudnom času i zbiti.
Možda vam je palo na pamet da ćete do tada već i sami postati (kao) taj plot? Njet. Vi ste svoju dosljednost, do tog časa, već toliko puta iskompromitirali da vas je plot zaista s pravom napustio. Ali, to je okej, zaista. Jer nije stvar u plotu. Nikad bila. Povuci - potegni.


Dvije stvari će se ovdje dogoditi: ili će se život podvrgnuti vašem (izabranom) pogledu na njega. Ili ćete se VI podvrgnuti Životu pod uvjetima koje ste sami izabrali svojim pogledom na njega. Kolariću paniću... pa ti biraj.

Uvijek se možemo... predomisliti. Valjda...
Jer, možda ne bi bilo zgorega s vremena na vrijeme Život sam upitati šta ON misli o svemu tome. I onda imate mogućnost su-djelovati sa Životom, čime On istovremeno su-djeluje s vama. Ali ne prije.

Identitet

Možda netko od vas konta
da je potpuno drukčiji
od ljudi oko njega.
Garant je u pravu.
I ako pogleda malo bolje,
uočit će da je po mnogočemu nalik,
po nečemu čak posve isti
kao i ljudi oko njega.
I opet je u pravu.

Isti, a drukčiji.
To se zove: jedinstvenost.
Autentičnost.
Izvornost.
Originalnost.
Unikat.
I nije za čuditi. Ili jest,
potpuno je čudesna stvar.

Ti si
potpuni unikat.
Nigdje
Nema
Kopije
Tebe
I ti nisi
Ničija
Kopija.



Mehdi Mouelhi : Maktoub

Sol

Zbunjenost je ljepša i narodskija riječ za disonancu, bila ista kognitivna - što je često tek diverzija za intelektualnu, i češće je emotivna, kakva god.
Zbunjenost je tako čudan poticaj da ga u konfuziji samih sebe i svega ostaloga pokušavamo riješiti kršeći anegdotalni savjet: ne okreći se sine.

I mi se onda okrenemo i hvatamo se za ono što nam je poznato, staro, koliko god ustajalo bilo - naše je, znamo ga. Po onoj: bolje vrag kojeg poznaješ nego Bog kojeg ne znaš.

Pa sam tako i ja:
ali tamo,
tu iza,
je taj prag,
hvataj ga,
ta ne može se
nešto tek tako
preskočiti,
zanemariti,
previdjeti,
pustiti,
otpustiti...
?
Ima jedno staro pravilo, ili običaj: na prag se ne staje. Prag se prekoračuje.
Ako se prag ne prekoračuje, ne prekorači - nema simfonije. Svaka nota ima određenu frekvenciju - i ono između prethodne notne frekvencije i frekvencije slijedeće note - nisu note.

U skiciranoj predodžbi, sve to između nota - uzmimo da je prag, to su pragovi. Svaka nota sadrži u sebi harmoničnu jeku svih drugih nota, ali ne i frekvencija između.
Mene je kopkalo, ne aktivno zanimalo, tek draškalo: ali šta je to između. Znate kako kaže ona stara: luda srlja tamo gdje se anđeli ne usude ni primirisati. Jedna takva luda ima i svoje pravo ime. Zove se: čovjek.

Ima ona priča o Lotovoj ženi, žena se okrenula i okamenila se, kaže priča: postala je stup soli. Čini mi se da postoji i neka slična bajka, na sličnu baš temu...
A onda druga moždana polutka voli umiješati svoje prste i doda: pa dobro je biti sol, ne? Nije li rečeno: budite sol zemaljska?

Ajme, hvataj se za glavu. Šta će čovjek sa svim tim silnim zen-koanima?

Jer ako sol obljutavi i time prestane biti slana, izgubi svoju slanost - šta će joj povratiti istu?
Džaba solite, mogli ste i pepeo bacati.
Dodajte katran i eto ga još jedan prastari običaj.
Neki vole tome dodati i perje.
Ninevskom kralju je uspjelo. Pametan čovjek.

Ima još jedna stavka kad je sol u pitanju: zemlja je posoljena onda kad je neplodna. Ili obratno.
E, tek sad me dotuče!
?
Veliko je moje neznanje.
I nema kraja na vidiku.
Stadoh al' se ne okamenih.
Stadoh i okrenuh se - prema moru.
Posoljeni morski zrak, mmmmm...

Gracija

Ima taj neki koncept, u NZ naznačen izrazom: hamartia. Riječ je bila svakodnevna, općepoznata i u općoj upotrebi. Nikome na pamet nije bilo palo da upita: a šta je to? Hoće se naći neki akademik, filozof ili teolog, leksikolog pa da mi definira njeno značenje?
Naravno da hoće, uvijek se nađe...
Ja, međutim, volim stvarima pristupati drukčije:
Postoji ono jedno piće sličnoga imena: Amaro.
Kažu da je gorak.
Gorak je osjećaj podbaciti. Podbačaj je promašaj.

Ali postoji i još jedan promašaj.
Zove se prebačaj.
Oba su, iz aspekta pogotka, potpuni i posvemašnji promašaj.
Izazov gorčine.
Koga briga što si ti snažan i silan i u stanju si toliko izbaciti taj kamen s ramena da oboriš sve daljinske rekorde; koga briga ako je meta postavljena na deset metara ispred tebe.

Igra nije ona tko će više, tko će dalje.
I nije tko će brže, tko će kraće.
A još manje tko će silnije, tko jače.
Igra je ona preciznosti, ispravne i jasne percepcije mete, trezvenosti, izbalansiranosti, usklađenosti, gracioznosti. Sklada, harmonije. Gracije.
The game of wits.
The game of hearts.

Čašu meda još niko ne popi
da je čašom grči ne zagrči.
Tako nekako.
Grk ili sladak. Vruć ili hladan.
Bljutav. Mlaka. Kako ono zovu kad je morska voda ljeti baš takva - ne osvježava ni trunke, naprotiv, mnogi kažu tek: bljak...

A mi bi onda išli u marševe i osudili cijeli svijet, ne shvaćajući da time osuđujemo jedino sebe same. Mi bi raščerečili, razapeli, rastavili na komadiće, izgazili, pogazili - kao u stampedu. I pravdamo se osjećajem zvanim: gnjev pravednika. A taj pravednik pri tome smo, dakako, mi sami. Naš osjećaj za pravdu, naše poimanje ispravnog i pogrešog, dobrog i zlog. A znamo, svjesni smo, znamo cijelo vrijeme: što je bolesnome lijek, zdravome je otrov. Ali ne, naš gnjev je predubok, naš sram je naše lice, naše pijanstvo jedino nama daruje mamurluk i glavobolju. Dok se ne otrijeznimo i ne iščeprkamo: šta je to što nas zaista i zapravo - razgoropađuje?




Nikola Vranjković: Kradljivci Mladosti

Moć

Kaže ona jedna pjesma pjesnika imena Ruben Dario:
Blago stablu jer mu je život pritajen i siv.
...
Još bolje je ne osjećati ništa, poput stijenja.
...
Jer nema veće boli no što je bol biti živ.
Niti ima većeg tereta od svjesnoga življenja.

Neću uopće pitati pjesnika: kako znaš da je stabla život pritajen i siv? Ne bi li trebalo pitati samo stablo? Kako znaš da stijenje ne osjeća ništa? Koja ti je stijena to rekla? Deder da ju i ja priupitam. (Nije da već nisam, ali o tome nećemo.) Ali kao ljudsko biće, mogu replicirati na završna dva stiha. Razumijem ih, baš kao i bilo tko.

Ono što nas boli je ujedno i ono što nas razgoropađuje: teret koji nosimo je jednostavno pretežak, toliko je težak da nas je posve prekrio, smlavio, zakopao, sravnio sa zemljom.

U svakom momentu, u bilo kojem momentu kad osvijestimo, ama samo pomislimo, nešto u nama takne tu točku, bocne tu Ahilovu petu, podsjeti na nju, mi možemo jedino kriknuti: nema većeg tereta od svjesnoga življenja. Nema veće boli no što je bol biti živ.

Svjestan, a nemoćan.
Živ, a nemoćan.

'Bolje biti pijan nego star', i nemoćan? Bolje biti mrtav nego nemoćan?
Čovjeku kojemu u tome svemu ne dođe ideja spasa kroz samodestrukciju - što je zapravo tek eskapizam - doći će mu ona destrukcije nečeg drugoga, nekog drugog, svega, bilo čega.
Nešto mrijeti mora, a jedini način koji čovjek nalazi, u raljama nemoći, u afektu da se otrese osjećaja, misli vlastite nemoći je - destrukcija. Bila ona nekog ("negativnog", popularno "niske vibre") osjećaja, (neželjene?) misli, želje, htijenja... i dalje je to - destrukcija.

Čudi li ikoga što su promućurni ljudi (mrtvaci na dopustu, ili možda prije ovdje: uvjetnoj) shvatili kako druge mogu potaknuti na destrukciju? Mašinerija proizvodnje nemoći (powerlesness) je najprofitabilnija mašinerija u svijetu. I ne para, već upravo ona - makes the world go 'round. Zato je korisno da je zemlja globus i da se vrti. Asocijativne poveznice su duboko u podsvjesti, neprimijećene, neuočene - sve i bilo što što ubaciš u čovjeka nakon toga, automatski, metodom slobodnog pada, krene upravom tim izdubljenim gravitacijskim kanalićima.

I jedino čovjek, pojedinac, svak za sebe
može
i kompetentan je
unutar sebe
podići branu.

A znamo čemu brane služe:
proizvodnji struje (power), dakako.




Legen: Jurijaši

Realnost

Realnost doživljavamo.
Realnost je nešto što doživljavamo.
To što doživljavamo je realnost.

Svako gledište na bilo što, način na koji bilo što doživljavamo također je realnost.
Kad se jedno gledište na realnost koju doživljavamo suoči s nekakvim drugim, drukčijim, čak nasuprotnim gledištem na istu tu realnost i dalje ono doživljeno ostaje realnost - nešto je doživljeno i ono to ostaje. Tek, gledište, suočavanje gledišta uvodi jedan malko širi doživljaj. Podiže stvar za stepenik.


Međutim, za neke, tu u priču sad ulazi - koji je način, gledište ispravno, da ne kažem realno, stvarno, istinsko, a koje je iluzorno, lažno, trip? Ćoravi sokak.

Dva milenija staro učenje nam je ostavilo u amanet jednu zanimljivu opasku:
ne živimo po opažanjima, već po vjeri.

I lavine su se obrušile u reviziju: stvarnost je ono što vjeruješ, stvarno je ono što vjeruješ, ako misliš i vjeruješ tako stvarnost ti je takva, ako misliš i vjeruješ 'nako stvarnost ti je 'naka. I zaključak se zaključao s neumitnošću: koliko ljudi toliko realnosti.

Biiiip!

Koliko mišljenja, vjerovanja - toliko realnosti.

Fakat nema toliko nit mišljenja nit vjerovanja, a osobito ne osjećaja i emocija, čak ni snova niti ambicija koliko ima ljudi! Realnost nije nešto vlastito tvoje, baš kao što ni zrak koji dišeš nije tvoj. A ponajmanje su to setovi mišljenja, vjerovanja, osjećaja, želja...

Zašto je prvorečeno lako za uočiti i prihvatiti, a ovo drugo, uh, katkad tako teško, gotovo nemoguće?

Realnost je nešto u što možeš ući skupa sa svima koji su u njoj ili u nju ulaze.
Kao područje ili soba, recimo da je dovoljno fleksibilnih međa ili zidova da se može proširiti dovoljno da vas sve pojedinačne primi. (Ili pustopoljina... pozornica...) I onda kad smo jednom neki broj nas stupili, ušli u nju - počinje međudjelovanje svih njenih aktera jednako kao i statista, ne zaboravimo gledateljstvo... I u momentu kad to međudjelovanje izađe iz okvira dopuštene drukčijosti od parametara te realnosti same, događa se zanimljiva stvar: realnost, ta soba ili kontejner (rekli bi neki) nestane oko vas. Jeste li vi ispali iz nje (pale vam, ili se digle, promijenile - vibre, rekli bi neki) ili se ona stidljivo i neprimjetno sama povukla ostavljajući vas na vjetrometini vas samih - pitanje je retoričko.
Ili je vrijeme za onaj... Razmještaj... Ili se još uvijek skriva iza par zavoja...

Doživljaj

Slijedeći istu analogiju, jednu te istu, onu zraka: zrak nije samo tamo vani, on nije samo "soba" oko vas. Nas.
Zrak je i u nama.
On nas prožima, njegovi konstituenti struje, kolaju našim tijelom....
Znate, zraka ima i oko strvine... I ona je u toj sobi... okružena zrakom, ali nije prožeta istim, nije u istom aktivnom međudjelovanju s njim. Ne surađuje s njim na isti način u jednoj nigdje deklariranoj simbiozi, a svi znamo da se ista naziva življenjem.

Uz to i zrak može biti zagađen, ustajao... Ili čist i svjež.

Tako je i s realnošću.
Ono što živiš je realnost.
Sve ono što doživljavaš - sada - realnost je, tvoja je realnost.
A toliko toga mi doživljavamo samo u jednom jedinom momentu!
Netko je jednom rekao: ako je doživljaj stvaran, kako razlikovati stvarnost od onoga što ona nije?

Odgovor je u pitanju samom. (Mada, slutim da je pitatelj negdje u prijevodima onih nemuštih zip-fajlova zaista mislio tek na "izvanjske događaje".)
Naši doživljaji su stvarni.
Naše doživljavanje je stvarnost, realnost.

Drugi je par opanaka kako se osjećaš u svojoj koži živeći tu realnost.
Sudjelujući u njoj, surađujući s njome.
Su. Prefiks.
Na određeni način tako, bivajući ona.

Hm...

Dok god ju takvom doživljavaš, ona je takva.
Ona jest i ti jesi, u njoj, ona.
Dok god je jedno trajanje, jedan period vremena, jedan vijek trajanja - rok trajanja, kao što je na nekim proizvodima naznačeno.
Taj vijek trajanja nečega, doživljavanja nečega na neki, izabrani način (jer ako nešto i jest bilo isprva nametnuto, jedino što ga održava, svaki daljnji moment držanja tog načina JEST izbor) se npr. u Novom Zavjetu naziva "aion", popularno "eon". Isusovi učenici bjehu, kaže se, oni "na koje je došao kraj aiona", kraj jednog vijeka trajanja, kraj jednog načina doživljavanja i življenja... unutar... jedne određene... njihove dotadašnje... možda još uvijek i tvoje... realnosti. Kraj jednog (privremenog) modusa... življenja, bivanja, su-djelovanja, kooperacije i početak nekog posve... drukčijeg.

Kako ono kaže Don Huan: "Jedan NAČIN je samo jedan način..."



Majke: Pokreni Se

Zora

Čega se bojiš, o čovječe?

Jednoga - susreta sa svojom vlastitom savješću.
Ako ti se čini kao da te neka zlosutna sjenka prati u stopu, tu i tamo ti ispriječi kamen pa se spotakneš ili te obujme neke nevidljive kandže kao u magnovenju koje ti odvlači pogled sa svega i kao da usisava u neki ljepljivi mrak, sjeti se one iznad spomenute okruženosti zrakom ali ne surađivanja s njim.


Phantasmagoria: Boje


Suočavanje sa sucem vlastite savjesti - kadija te tuži kadija te osudi - u scenarijima od kojih su neki posve groteskni i bizarni i samo je poprilično bizaran poticaj na neuobičajen pothvat. Jer taj kadija tvoje savjesti je neumoran i nikad ne spava, zbog gluposti i bedastoća te baca na lomaču, i plamen te lomače poput reflektora osvjetljava jednu točku, točku odgovornosti savjesti. Savjest je savjesno odgovorna, ona svoju službu obavlja savršeno i revno i do kraja. A njena služba nosi samo jedan naziv: ja sam ti i ti si ja. Zauvijek.

I čovjek tu može samo zavapiti: upomoć! milost!
I u odgovor sune dah života i onaj tko bješe mrtav, sad je živ.
Evo ti milost. Šta ćeš sad s njim?
Da, tek tu je Gracija.
Sada imaš savjest i milost.

Pomilovanje



Trigger ft. Milutin Jovančić : Ponor


Nema toga koga milost ne oživljava.
I ista posve čisti.
Potpuno.

A šta mi činimo?
Mi odvraćamo oči od milosti, od razumijevanja, od mudrosti i žmirimo i škiljimo naokolo tražeći savjest da joj se osvetimo. Jer nas je do osude dovela.
I nastavljamo odbijati surađivati s realnošću koja nas je zastrujila u život. I jedino i samo zbog tog odbijanja baš te suradnje života, mi se sljubimo sa svojim osuđenikom i gurkamo ga i snubimo: hajde, pokreni se, nemaj milosti, grizi kao što je tebe grizlo, udri kao što je tebe udaralo, satri kao što je tebe satrlo, mlati, divljaj, dokaži se, pokaži se...

I nikako -
Nikako da pustimo sami sebe s mirom.
Da se sudac u nama htio ili mogao sa savješću boriti, bitku bi odavno bio izborio.
I dobro je učinio što joj se posve predao, i u toj predaji mrio. Jer bolje da savjest živi namjesto arogancije, bila ista ona tašte uznositosti ili puste krivnje. Bolje da savjesnost živi namjesto osude.
Savjesnost milosti i pomirenja.

Vjera

Kao što je realnost nešto u šta možeš ući, ona je isto tako nešto što može ući u tebe. Između ulaska realnosti i časa ulaska spoznaje iste - distinkcija je ona neistovjetnosti, a sličnost tek u podudarnosti. Ono što ih poistovjećuje je fokusirano zrcaljenje, a spoznaja sama po sebi nije nikakva realnost, ona je sposobnost, alatka. U rukama majstora svaki alat briljira.

Živimo po vjeri.
Nije tu u pitanju šta tko tu vjeruje o ovome, onome, svemu, bilo čemu, koječemu, ičemu. Samo je jedna stvar ovdje u pitanju, a ona je - vjera Svevišnjega! I cijela ta podebljana italicizirana izjava je tek kratica koja stoji za:

ne živimo samo po opažanjima svjetovnih zbivanja, čak niti zbivanja u nama samima, našim svijestima, podsvjestima, osobnima ili kolektivnima, individualnim ili općim...(šta god mi mislili da o njima mislimo ili vjerovali da vjerujemo), već primarno živimo po Božjoj vjeri.

Preformulirat ću još jednom:
Ne živimo čak ni po tome kolika je mala ili silna, momentalna ili periodična, željena ili izgubljena naša vjera U Boga.
Živimo po tome i jedino i isključivo po tome kolika je Božja vjera nas samih! Zato smo živi. To je jedini razlog što smo živi, to je ono što nas je dovelo u postojanje, što nas neprekidno drži u postojanju, i na kraju krajeva, jednog dana će nas iz istog ovoga i izvesti i povesti drugdje.
To je realnost.
Jedna, jedina, objektivna jednako kao i subjektivna.
Stvarnost. S velikim S.
I nadamo se da ćemo do tada shvatiti tko smo i što smo, zapravo.



Miroslav Antić : Besmrtna pesma, Ako ti jave umro sam...

Vigor

Postoji ta nekakva volja, namjera života da izrazi i izražava - u svim mogućim kombinacijama i varijacijama, unutar okvira koje si je sam zadao.

Okvire si je zadao, po analogiji: ni slikar ne otvori sve tube s bojama i ne istiska ih na pod nasumice (iako i to može biti jedna od varijacija unutar okvira), već uobliči neku prepoznatljivu ili bar razaznatljivu skicu i obličja. Kipar neće uzeti lopate šljunka i nabacavši ih na gomilu reći: evo kipa. A još manje će zidar učiniti isto govoreći: gle kuće. Svima su nam poznati recepti za kolače, kako lijepo pišu svi sastojci na početku. Nikome ne pada na pamet naslagati sve na stol i počastiti ukućane predstavom: evo, jedite kolač, gle što sam ga lijepo posložio (da ne rečem razbacao). Je, recepti imaju i drugi dio: uputa za pripremu. Pa čak ni kad sve lijepo umiješate i skombinirate po jusu, hrsu, srsu, bosu, balkansu ili nekom drugom esu, bio isti i kozmički, još uvijek kolač nije gotov; šta gotov - pa nije ni kolač uopće. Zadani okvir za dovršetak kolača podrazumijeva (uglavnom) i njegovo pečenje. (To što nije tek za izlog, nećemo spomenuti.)

Postoji zadani okvir svakoga od vas i zadana ispuna svakoga od vas, nas.
I svak od nas je autentičan mi. Ne postoji nigdje i nikad vaša potpuna kopija. Samo original, sve originali do originala u Božjem zadanom si naumu svakoga od vas. Nas.

Ti mi, potpuno dogotovljeni, dovršeni naumljeni mi skupa sa cjelinom našeg života ovdje i svim našim međuodnosima je jedino što svakoga od nas, pojedinačno i individualno, jednako kao i grupno, kolektivno - može ispuniti, ostvariti, da ne kažem, usrećiti. Jer na kraju krajeva, jedino ti i takvi mi možemo biti savršeni efekt koji možemo i percipirati. Kažem savršeni, iako tek u kontekstu izvornosti i potpune podudarnosti s tom zamisli nas...

A te i takve nas svi mi tražimo i tražimo i tražimo li se tražimo svugdje gdje nas naše percpecije mogu odvesti, tražimo se onda u naumima raznoraznih takozvanih učitelja, motivatora, lajf-koučova, tražimo se kroz druženja, kroz domaćinstva, kroz posjedovanja jednako kao i nemanja, kroz politike i ekonomije, trenutke spokoja i samozaborava tražimo se u kulturama, predstavama, filmovima, traženjima onoga do nas jednako kao i njegovim gubljenjima, tražimo se u ideologijama, filozofijama, uvidima, snovima, mentalnim tvorevinama, pa čak i bezmislima - rešetkama i kavezima iz kojih onda tražimo izlaz, u religijama, metafizikama, u naručju ljubavnika ili ruku u vatru prijatelja... Tražimo li se? Ili se gubimo?

Gubimo predstave koje imamo o samima sebi i koje neki drugi ljudi imaju o sebi samima pa mi pomislimo da se možda tiču i nas. Pa onda tovarimo na svoja leđa svačija bremena samo da bismo već u slijedećem dahu tražili novu žrtvu na koju bismo to isto breme prebacili. I onda sve to nazivamo realnošću. I onda sve to prozivamo iluzijom.

Bilo jedno bilo drugo, prvo ili zadnje ili neko srednje - ostaje fakat: naše je. Al' najradije bismo da nije. Nit jedno nit drugo niti treće. I onda ne želimo iluziju, ali ne želimo ni realnost više - jer ne znamo nit što je jedno niti što je drugo. Ali ni fakat nije fakat više - i nije naše.

Ta čije je onda, ako nije naše? Ičije, ničije, svačije, bilo čije, javno, društveno, državno, privatno, korporativno? Onoga tko ga prvi patentira, licencira i unovči? I smijemo se, i plačemo, istovremeno, jer ne znamo da li je vrijeme da se smijemo, ili da plačemo? Jesmo li živi ljudi ili animirani zombiji? Dođu svima takvi momenti, periodi čak, pa ako vas osobno još zatekli nisu - radujte se, jer svaka luda svoju radost ima. Radost svoje izmišljene predstave na dvoru kralja željnog razbibrige. Oprostite, prijestolja. Jer isto je prazno i čovjek biva luda samo sebi samome. I publici koju si uspije okupiti. Ta dokle!?

I onda se pitamo: da li je to taj naum Božji nas, za nas? Ta predstava, parodija percepcije, travestija realnosti...
Avaj?


Mizar: Ova Ne E Mojot Dom

Memorija

Da li se realnost uopće može percipirati?
Efekti su ono što percipiramo, ali čega su efekti te naše percepcije?
Čega ako ne (tek) našeg zapostajanja?
Ali ako tek sad postajem, šta bijah moment prije?
Prijatelju, logiku je osmislio Aristotel. Patentirao bi zasigurno, ali tada nisu postojali Patentni Zavodi.

Šta si bio moment prije spoznaje? Prije nego si postao svjestan sebe u datim konotacijama, bio si nesvjestan (sebe u tim istim konotacijama). Znao si nešto drugo, jedino što si mogao tada znati, kao što i uviđaš križanje iza zavoja na cesti tek kad iz njega izađeš. Horizont, obzor granice nema.

Pomične međe optike su neobična stvar. I objektiv kamere je nešto što treba usmjeriti, podesiti parametre otvora, svjetla i fokusa, daljine... I unatoč tome, mi vidimo mutno, zagonetno čak. I nemamo ime kojim bismo prozvali ono što vidimo. Nemamo jer ga ne želimo izvući iz sjećanja jer ta sjećanja nisu naša, nisu dio naše percepcije, pa smo podozrivi, a najpodozriviji smo prema srži naše vlastite duše jer ju ne poznamo, jer ne znamo sami sebe, jer em se bojimo, em preziremo, em mrzimo sami sebe - tamo negdje u bezdanim dubinama...

"Sam u noći idem prema drumu,
što kroz maglu ljeska se u gori.
Sad pustinja nijemo sluša Boga,
i sa zvijezdom zvijezda sada zbori.
Veličanstvom sijaju nebesa,
plavim sjajem nebo zemlju zali"
(Je, Ljermontov)

Al što bolno osjeća nam srce, čeka nešto pa za nečim žali? Među rasulom porazbijanih iluzija čovjek se više nema čemu nadati. Sve njegove percepcije su učinile svoje, razbucale tu očaranost kaleidoskopima emocija, ringišpilima misli, natezanjima snova, udarcima ambicija. Moment kad se oglasi trublja spuštanja Sudnjega dana, sjećanja su ta koja te dokrajče. Ubojite suze, ubojite radosti, ubojite boli, ubojiti uzdasi. Zona sumraka...

Mrkli mrak

Jeste li znali da jedino što drži konvenciju na okupu jeste: sat? Sat, ura, časovnik... tik tak tok... bim bam bom... I kalendar.
Jeste li znali da jednom godišnje, svake godine noć i dan obrnu mjesta?
Dok nam svemir zvjezdanih nebesa ove zemaljske ravni govori jedno, naši izmišljeni kalendari i satovi tuku kontru, kontru uniformnosti svakoga dana... iovo nanovo... iznova, a staro...

Svako malo ova ravan nam ponovi podne, u ponoć. Zaista. Ne šalim se. Kad bi naši satovi (i kalendari) bili odraz objektivne realnosti zemaljske ravni u kojoj efektiramo svoje živote, kad bi bili zaista usklađeni s onim što nazivaju nebeskim vidjelima, ili tijelima, znali bismo šta nam ista govore, čemu nas uče: ne živimo po percepcijama. A opet... Čovjek danas uskraćen je i za njih i prvo mora shvatiti i prihvatiti bolnu istinu zvanu konvencije, njegove vlastite izmišljotine... Pardon, izumi, invencije. Zar je onda čudo ikakvo što najiskreniji tragači bivaju začas odvučeni... bestraga u kovitlace vlastitih mlatila.

Ali taj dan, taj jedan dan svake godine kojemu se postepeno približavalo i od kojega se opet udaljava da se vrati u konvenciju podnevnog sunca, točku na kojoj se konvencija poklapa s percepcijom, tog jednog dana, u ponoć tog jednog dana svake godine sunce je na vrhu neba, a mi pojma nemamo da je dan, iako je noć, da je podne iako je ponoć.

Kad bi se mjerili sati sideralnim danom, ispalo bi negdje u sredini oko 178. (kalendarskog) dana (godine svake - koja počinje kada zapravo?) da je već točno toga dana - istina, teklo je to postepeno - zamijenjen dan za noć tj. podne bi bilo u ponoć, a ponoć usred bijela dana, sideralno podne i sideralna ponoć naravno. Ali bukvalno, onako kako ju bilo tko može shvatiti i vidjeti: podne je kad je sunce na vrhu neba i tog dana to se zbiva kronomjerski točno: u ponoć, nula ili dvadeset i četiri sata. Vjerojatno je malo tko među vama to znao, još manje koga je zanimalo potražiti među između percepcije i konvencije (koja se i prečesto pogrešno naziva znanjem) pa je sam otkrio. A i koja bi svrha bila? Tek ovako da kao zanimljivost pripišete nekom tekstu. Zato ona infinitezimalna manjina koja se bakća(la) tim marginalijama šera sa svima koje susretne s upaljenom svijećom u noći... Pustinjaci, ili hodočasnici Života, Skrbi i Znanja koji su razbacali svoje Iskre posvuda. Krijesi. Tako je i meni jedna takva Krijes udijelila, pa ja dijelim s vama. Ali zašto baš sad? Jer...

Možda, možda je baš vaša zona sumraka pala u sto sedamdeset i osmi dan i biva zora dok vi snatrite u tripu bedare i unutarnje ljepljive magle!
Ne znam da li je istina da je noć najtamnija, mrak najmrkliji u satima pred zoru (moje percepcije to nisu nikad uspjele potvrditi), ali znam da je to čas kad se ptice bude i počinju svoj pjev. Pjev buđenja realnosti.

Puno priče a da se ne kaže praktično ništa bitno. Daj datum prosto i jednostavno, za nas proste i jednostavne.

Pjev

Mi smo zatočenici.
Mi smo zatočenici zakona.
Mi smo zatočenici zakona slobode.
Mi smo zatočenici slobode.

Paradoks?
Slobodan čovjek nije zatočenik, on je slobodan?
Zapitajte se, ako hoćete: kakav je odnos slobode i slobodnog čovjeka. Kakav on uopće može biti? Kad bi sloboda (ot)pustila (dotad) slobodno biće, to biće više ne bi bilo slobodno, ne bi više bilo pod slobodom.
Ali, zašto bismo razbijali glavu s takvim rezonom? Ta nije li ta famozna stvar zvana sloboda ionako tek naša mogućnost ili nemogućnost? Naš izbor? Naša borba? Naš zatočenik i rob?
Pusta fraza?


Kad bi sloboda (na)pustila slobodno biće, to biće više ne bi bilo slobodno.
Okej, ali valjda se i mene nešto pita?
Dozvoli da ja pitam tebe: da li te se išta tu pita?
Iskreno.

Ako misliš da te se ništa ne pita - ne poznaješ slobodu. Ne još. Jer nisi pod njom. Nije te još zarobila, nije te zatočila u svom zagrljaju. Da jeste, ne bi nikad takav odgovor izašao iz dubine tebe.
Ako misliš da te se pita, jer znaš da to i jest poanta slobode i bivanja slobodnim - ne poznaješ slobodu i nisi s njom u prijateljskom odnosu. Prijatelju se ne upada na takav način.

Ispiranje

Da se ne ponavljam, a opet - po Njemu smo svi živi, u Njemu (ili Njoj ili ?) imamo svoje bivanje. Tvorac i Čuvar naše Realnosti. Realnosti nas - koja smo mi. Nas. Mene. Tebe.

Ali, ima taj jedan neobičan koncept, koncept ispiranja mozga, ili ispranosti mozga (brainwash) koji je u suvremenom svijetu ponio još neobičnije konotacije. Kao ono - postoje ta neka "opća znanja", u koja, naravno ne ulazi ranije spomenuto poznavanje ponoćnog podneva kao ni brojna druga koja nisu tek puke izmišljotine i konvencije. Ovih zadnjih smo svi puni, dupkom puni, puna čaša da se prelijeva... Na momente svakako.

Jesu li, pak, sve naše misli, svi naši osjećaji, naše biće, ovakvi kakvima se znamo - toliko čisti, puni znanja, korektnosti, pravice (znamo li uopće šta to jest? ako nije oko-za-oko - zub-za-zub pa pod zub, šta jest?), mudrosti i razumijevanja, čak, usudit ću se reći: dostojanstva i časnosti - pa da nam ne treba nikakvo ispiranje i čišćenje tamo?

Ježimo se od ispranosti mozga kao da naša kognicija savršeno funkcionira ovakva kakva jest, i zanemarujemo da ju najčešće i koristimo da "prokljuvimo" prikrivene namjere drugih, njihove potajne želje (pa da im ili podmetnemo nogu (neki i nekad) ili ispunimo kako bismo ispali dobri i bitni (neki drugi i drukad)), agende, svjetske, kozmičke zavjere... sve to koristeći alatke kojima su nas ti isti agendari i zavjerenici - sasvim zadovoljno si mogu trljati ruke - obučili (jer tu završava njihov obzor, ili oni tu tek staju ili (za)legnu na neko (dulje?) vrijeme). I uopće ne kontamo, ne pada nam na pamet dubina jametine kognitivne disonance iz koje ječimo. Jeste li se nekad uhvatili za glavu od te ježeće spoznaje? Tko me je naučio razmišljati?

Ta nismo se mi rodili takvi. Djeca dolaze na svijet s određenom dozom autentičnosti, ali ne i s masom drugih stvari - koje nauče od nas koji smo već tu. I uče na dvije fronte: asociranjem ili disociranjem. Ista se stvar može naučiti s obje. Pa budi ti onda pametan ...


Rade Šerbedžija: Uzalud je budim

Plod

Ne živimo po percepcijama, ne živimo po čulnim ili vančulnim opažanjima, ne živimo po osvješćivanju svojih podsvijesnih ili tek manje svjesnih misli, primisli, gunđanja, oduševljavanja niti grintanja, ne živimo po uočavanju svojih emocija, pa čak niti po ostvarivanju ovih ili onih želja koje želimo ili tek priželjkujemo.
Sve
to
su
efekti.
Efekti fakta da smo živi, da živimo.
A živi smo jer postoji nešto veće i jače od nas koje nas u životu drži. To nešto ili tog nekoga ljudi zovu Bogom i mi smo njegova zamisao nas. Možete to nazvati i svojom Dušom, Oversoulom, Kvintesencijom, Duhom... meni je svejedno, ali, dozovite to... nekako. Jer ono što mi: JESMO, što u nama ukaže jesam, jesi, jest, što smo mi - milijarde i milijarde, desetke, stotine, tisuće, milijarde milijardi duša - u svim vremenima ove višestruko prožete ravni kliče i ne jauče.
Znamo li?
Pojmimo li?


Plug: Na Vratima Hrama Mudrosti

Izražaj

Susret čovjeka s Božjom zamisli njega samoga i prečesto je zasjenjen upravo njome: disonancom. Ne bi mi 'vaki kakvi smo mogli podnijeti preveć nas pravih, istinskih, pa to ide kap po kap... na rate, u obrocima... pomalo... u okvirima ove trostruko ukrižane okosne ravni.

Svi ste vi žive duše. Svak od nas. Je živa duša.
Nismo mi "porinuti u život", mi smo život koji porinuje.

Zamisli da si na vjetrometini. Zamisli da se sva životna sila koja je razvučena na tvoje postojanje tijekom svih uzastopnih časaka, decenija tvog života - i šire - u djeliću sekunde stušti na tebe: uragan nije ništa. Ali zamisli ju da te polagano ovija poput svilenog kimona milujući te stalno... svako malo, pomalo... u okvirima ove sažete ravni.

I čovjek se zapita: ček malo, a šta ja radim? na šta ja "trošim" (pardon: ulažem) svoje vrijeme, šta me raduje a šta žesti? i tako redom i tako neredom i u jednom se momentu uhvati da je upao u... upravo onu rupu koju je neprekidno kopao, iako, istini za volju, nikom osobito, nikome baš poimence, ali je kopao i to čak vrlo revno, svakodnevno, najčešće riječima i malne uvijek pukim primislima... kao leptirima koji su promakli kroz mrežu, ili osicama. I dok ne shvati gdje se to zatekao i zašto i rašta je tamo, kako može uopće početi poimati Idi, dugovi su ti poništeni?

Kamo hodiš, čovječe?


Svarica: Nebeski hodači