Prije svega pozdrav svima, nov sam na ovom forumu.

Prijavio sam se ovdje iz prostog razloga sto mi se svidjaju teme o kojima raspravljate i razmijenjujete misljanja i iskustva, ali prije svega tu sam da bi se posavjetovao i rijesio neke svoje nedoumice i probleme.

Poticem iz normalne porodice, koja zivi mirnim zivotom. Hriscanin sam, iako ni otac ni majka nisu pretjerani vjernici. Pitanje vjere i religije nikada nije bila tema nasih razgovora, pa ni danas. Posebno nije ni mene interesovalo, nisam osjecao nikakvu potrebu za tim. Prije 2-3 godine imao sam "normalan" zivot. Ludilo sa ortacima, imao sam svaku djevojku koju sam i htio..zivot kakav moze da pozeli jedan mladic. Medjutim, jedna noc je bila dovoljna da me izbaci sa tog mirnog puta. Vratio sam se kuci nakon setnje sa devojkom i legao sam u krevet i zaspao. Oko 2-3sata sam se probudio potpuno nepokretan, nisam mogao da pomjerim niti jedan dio svogs tijela. Uhvatila me panika i pokusao sam da dozovem majku koja je spavala u suprotnoj prostoriji. Sve to bilo je uzaludno. Mislim da se ne bih uplasio toliko da nisam osjetio koncentrisan i snazan pritisak u predjelu grudi. Sve to je trajalo nekih 10-ak sekundi. Sjutra ujutro sam na internetu googlao o tome, i naisao na pojam paralize sna. Sva ta teorija mi je djelovala lijepo spakovana; moj um se probudio, tjelo ne..ta neka fora. Nisam obracao vise paznju na to jer sam sve to shvatio kao prirodnu pojavu.

Nakon par dana, kada vise nisam ni razmisljao o tome, desava se isto ali ovoga puta mnogo ekstremnije. Isti fizicki osjecaj, ali uz mnogo veci osjecaj prisutnosti neceg drugog pored mene. Sta god to bilo, cuo sam da mi nesto prica na uho, duboki i zastasujuci glas. Par recenica na nekom nepoznatom jeziku, a onda osjecaj koji ne znam kako da opisem...i sada se jezim kada ga se sjetim, mozda vise jer ne postoje rijeci koje bi ga opisale. Mozda je najblizi opis; kao ds neko povraca unutar mene. Ne znam zasto i kako, uspio sam rukom da zgrabim krstic oko vrata i da u sebi recitujem "Oce nas..". Nakon toga sve je prestalo.

Kada sam o ovome pricao pojedinim ljudima rekli su mi da mi se prividjalo, da sam imao halucinacije... ali to je nemoguce. To moze samo da kaze onaj koji to nikada nije dozivio. Da sam osjetio samo fizicko...mozda bih i prihvatio..ali i danas cujem u glavi boju glasa koja mi je jasno pricala pored uha.

To je bio okidac da se zainteresujem za nesto drugo, za nesto novo, ali tu i pocinju neki problemi. Poceo sam da istrazujem taj svijet, "nevidljivog". Sto sam vise saznavao i sto sam vise bio blizi istini to je moj zivot van svega toga bio gori. Prije svega u odnosu sa drustvom. Poceo sam da osjecam da sam iznad njih, da se bave glupostima i nisu mi vise bili interesanti. Samo alkohol,alkohol,cure, alkohol... ja sam zelio da krenem u neki novi svijet, u neka nova saznanja.

I krenuo sam. Upisao sam faks u Beogradu. Gore...sam u stanu, zreliji... Jedne noci dosta premoren legnem, zaspem prilicno brzo...probudim se u stojecem polozaju u cosku sobe. Okrenem se, ja lezim na krevetu. I dalje mi nije jasno, kako se nisam uplasio, vec mi je reakcija samo bila wtf!? Jednostavno, bio sam u vremenu i prostoru ali ne i u svome tijelu...to je trajalo nekih 20 sekundi, a onda sam se probudio u svom fizickom tijelu.

To su neka moja iskustva. Zelim da napomenem da mi je tek 20 godina, i da su mi se sve ove stvari desile slucajno, nista nisam ucinio da bih ih prouzrokovao, ali su mi bile dovoljne da bih krenuo od nule.

Da li ima neko, ko bi mi objasnio sta se desilo prvog puta, kada sam cuo glas pored sebe, a sta drugog kada sam bio van svog tijela. Na koji nacim mogu svjesno da uradim astralnu proekciju, i kojoj literaturi da se posvetim.

Hvala, citamo se.

Paraliza u snu mi se javila više puta u životu. Bio je kod mene osjećaj nemoći i očaja, i osjećaj nečije prisutnosti kod toga. To mi je dokaz da postoji nevidljivi svijet, I Bog, i zlo, ali ne želim tako duboko kopati po tome. Astralne projekcije, ni u ludilu. Samo Bog, molitva, misa, iščitavanje Biblije, želja za svetim i razvoj sebe. Pisala sam o tome. Neke ideje i poticaje sam pokupila i s ove stranice
http://www.spiritualresearchfoundation.org/hr/duhovi

Sretno na putu i dobrodošao.

Ako zbilja želiš vježbati astralnu projekciju, počni s nečim lakšim, a relativno sličnim, a to je lucidno sanjanje. Da bi uopće mogao lucidno sanjati, u snu se valja osvjestiti. Po netu ima mnogo tehnika kako s time započeti. Mnoge od njih se fokusiraju na to da se za vrijeme budnog stanja traže detalji, poput gledanja prstiju svoje ruke, ili recimo gleda na sat, čitanja natpisa s papirića kojeg stalno nosiš u đepu ili nešto tome slično. U snovima stvari često ispadaju neobične, čudne. makar slične svakodnevnici, ipak od nje odskaču, Poanta takvih vježbi, tj. reality check-ova jest da čovjek tokom dana, često na umu ima namjeru da se osvjesti u snu, i da mu takve vježbe postanu nešto poput rutine, a opet vježbe moraju biti dovoljno jednostavne da ih se može raditi bilo kad i bilo gdje. Kad "reality checkovi" postanu rutina, povećava se šansa da će ih čovjek probati napravitii i u snu i zamjetiti te promjene. Ako se ne varam, takve tehnike se zovu MILD- Mnemonicly Induced Lucing Dreaming. Naravno nisu nužno potrebne, nekome je dovoljna sama namjera da uspije lucidno sanjati, koju ponavlja poput mantre prije spavanja. Dalje se treba razvijati sanjačka pažnja, no to je već malo napredniji par rukava, tj. kako u snu stvari držati fiksiranima, da ne nestanu, promjene se ili raspadnu, kako to u snovima često biva. Također pomaže da se nekad u toku noći namjerno probudiš, malo protegneš i popiješ vode ili nešto tome slično, pa ponovno kreneš spavati s namjerom da lucidno sanjaš.

Ono što bi isto bilo dobro vježbati neovisno o tome želiš li ili ne imati projekcije, je mir uma. Mogli bi to nazvati meditacijom unutarnje tišine, u kojoj svaku misao koja ti dođe pustiš da ode kako je došla. To ne treba raditi na silu i u grču, nego samo prepoznati i pustiti. Znam da u startu zvuči čudno, no treba se uhvatiti kako misliš, i onda samo prestati misliti, ili još bolje, pustiti misli da se same misle. Osim što zvuči ekstra čudno, može pomoći i kod lucidnog sanjanja ili astralne projekcije. Razlog zašto ti to predlažem je više da smiriš navalu straha i bujicu misli koja se obično stvori kad se čovjek susretne s nečim nepoznatim i strašnim kao što je paraliza sanjanja. Ako se brzo uspiješ smiriti i misli ne vladaju tobom, nego "ti njima" lakše možeš u situacijama poput paralize razaznati što je samo opsjena uma, a što je "tu i stvarno". Iz nekog mog iskustva, mnogo "glasova" koji se čuju u takvim stanjima između sna i jave su podivljale misli koje su na neki način dobile vlastiti život. Ne dvojim da postoje i neobjašnjive stvari koje nisu samo opsjena nediscipliniranog uma, ali treba ih moći ralikovati. Postoje i naprednije tehnike da se ustvrdi što je što, no za njih treba osim tihog uma i razvijena sanjačka pažnja. Te dvije stvari nadopunjuju jedna drugu, čak bi se moglo reći da su dvije strane istog novčića.

Od literature ti mogu preporučiti Castanedu, no mislim da bi bilo mudro preskočiti prve dvije njegove knjige i početi od treće koja se zove Put u Ixtlan. U njegovim djelima se nigdje ne spominju paraliza sanjanja i astralna projekcija tim riječima, no te knjige općenito pišu o tome što bi čovjek trebao raditi i "kakav bi trebao biti" ako susreće s onostranim i nepoznatim.

Za što god se doduše odlučio, želim ti sreću

Hvala na odgovorima i pomoci.

Ovaj topic koji sam otvorio, cu iskoristiti da napisem i neke druge stvari, kao i moje napredovanje.

Inace od mog prvog iskustva i zainteresovanosti za sve ovo dogodilo mi se mnogo promjena i cudnih stvari. Stalno sam sebi govorio kako sam mogao biti tako glup ranije. Kako sam se 18 godina mogao baviti tako nebitnim stvarima. A onda su se promjene samo nizale, naizgled sitne, ali itekako su promjenile moj zivot. Prva na tapetu je bila muzika. Od komercijale, kafanisanja i bitisanja po diskotekama, presaltao sam se na nesto sasvim drugo. Ekv,Rundek,Partibrejkers, punk... muzika je ucinila i prvi korak odvajanja od starog drustva. Jednostavno, muziku sam poceo shvatati kao umjetnost. Poceo sam da uzivam u njoj, da je zivim, da je osjecam. Poceo sam da citam, a kada bih gledao filmove instiktivno sam pamtio poucne recenice, sto nisam nikada prije.
Jednostavno desio mi se neki flesh, neko sazrijevanje u 1 dan. Prvo sam mislio da je faza, ali sada nakon par godina shvatam da nije.

Jedino od cega strah imam u zivotu to je zdravlje bliznjih. Ostali strahovi su ili davno prevazidjeni ili nikada nisu ni postojali. Mrak!? Oduvijek sam volio mrak... i tu je jedna stvar koja je jako neobicna i koja me buni. Uvijek u sobi spavam u potpunom mraku. Dok sam u BG-u, sam u stanu mrak mi je neophodan da bih zaspao. Volim kapmovanje, pa se cesto desi da negdje u prirodi prespavam, bez ikakvih osvjetljenja...ali kada legnem da spavam u dnevnoj sobi porodicnog stana nema sanse da zaspem bez svjetla. Ne da ne mogu zaspatil vec me neopisivo strah. I ako su druge prostorije pune ukucuna, dakle nisam ni sam, jednostavno ne smijem. Svakih 30 sekundi otvaram panicno oci sa mislju da me nesto posmatra. Jednom prilikom kada nije bilo struje cak sam molio sestru da ona spava u dnevnoj a ja u sobi. Ne znam cemu bih taj osjecaj pripisao. Strahu od mraka sigurno ne.

Za strah od mraka je bitna lokacija, povijest te lokacije, manje su šanse da je možda i netko od ukućana. Razni entiteti su teritorijalni i fenomen je da nekome smetaju, a nekome ne. To je valjda ko i sa psima, nekog će ugristi ili pokazivati mu zube, a s nekima će biti super, ko da ih ni nema.
Neke pak ni promjena lokacije ne spašava...ali po tome što pričaš to nije tvoj slučaj.