Sada je: pet dec 15, 2017 5:34 am.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 115 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet feb 20, 2015 8:37 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: sri aug 18, 2010 2:07 pm
Postovi: 731
Eto, sad sam zvanicno prosvetljen :tongue:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet feb 20, 2015 8:43 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
Čestitke! :)

Sad tek počinje prava avantura samospoznaje, kad ti se nagovijesti da nisi fizičko tijelo :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet feb 20, 2015 8:55 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: sri aug 18, 2010 2:07 pm
Postovi: 731
Sjenko je napisao/la:
Čestitke! :)

Sad tek počinje prava avantura samospoznaje, kad ti se nagovijesti da nisi fizičko tijelo :)


Sprdam se ja na racun te izlizane fraze prosvetljenja ali u pravu si,
vec sam osetio svog duha i mogu reci da je to najfascinantniji osecaj koji sam ikad doziveo.

Ako imam DMT u mozgu, zasto ga ne koristiti?? :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet feb 20, 2015 9:58 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
Ne znam, ja ne volim gledat fizički i mozgovno i tjelocentrično. Po meni je tijelo projekcija svijesti i energetskog, a ne obratno, tako da, "dmt" se luči zbog povišenih stanja svijesti, a ne nastaju povišena stanja svijesti zbog lučenja dmt-a. No svakom njegovo, uživaj u vožnji :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet feb 20, 2015 11:58 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: sri aug 18, 2010 2:07 pm
Postovi: 731
Vidi sad cu ti reci moju istinu:
I ti i ja smo u pravu!
U stvari, istina je da se ta dva odigravaju potpuno sinhronizovano.
To stanje istog trenutka sam vise puta iskusio, i jedini odgovor na poznato pitanje ``sta je starije kokoska ili jaje?`` je da su iste starosti. Onaj ko to nije doziveo nece razumeti odgovor.

Dmt se luci zbog povisenog stanja svesti i poviseno stanje svesti nastaje zbog lucenja dmt-a , a kad dodje do toga, i jedno i drugo se pokrenulo ISTOG trenutka.
ZNaci oba odgovora su tacna, i iste su starosti da tako kazem.
Tako da ne bi rekao da je ili ovo ili ono, vec, kao sto i Don Huan kaze, sve je dualitet, a taj dualitet je harmonican.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sub feb 21, 2015 12:34 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
Moguće je da si u pravu, ja stvarno ne znam, pošto nemam dovoljno iskustva u viđenju da bih tvrdio jedno ili drugo. Ono što sam do sad vidio jest da se može postojati bez fizičkog, dok se nemože postojati bez onog drugog, makar za njega ne znali.

Pitanje je položaja skupne točke valjda. Kad se ona radikalno pomakne, nestane i fizičkog svijeta i fizičkog tijela. I što su u takvom obliku postojanja tijelo, mozak, hromoni, kemijski spojevi poput DMT-a i ostalo? No, sve daljnje pričanje o tome bi bilo čisto nagađanje bez direktnog iskustva.

Ono što stoji jest to dok smo u ovom obliku u kojem jesmo, vrijedi zakon "kako je gore, tako je i dolje" iliti tvojim riječima:

snoopy je napisao/la:
Dmt se luci zbog povisenog stanja svesti i poviseno stanje svesti nastaje zbog lucenja dmt-a , a kad dodje do toga, i jedno i drugo se pokrenulo ISTOG trenutka.
ZNaci oba odgovora su tacna, i iste su starosti da tako kazem.
Tako da ne bi rekao da je ili ovo ili ono, vec, kao sto i Don Huan kaze, sve je dualitet, a taj dualitet je harmonican.


:)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: uto mar 29, 2016 11:40 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Citat:
Jednom sam, u lucidnom snu došao na ideju da proučavam kako nastaju snovi. Ispred mene bilo je nešto kao ekran, što je s vremenom (kroz više snova) dobilo dubinu (zapravo ju ja nisam prije vidio). Taj ekran s dubinom, ili boje rečeno polje je polje nemanifestirane svijesti (iste one kolektivne svijesti o kojoj sam već pisao). Svakim bi udahom iz tog polja svijest uvlačio u svoju osobnu "domenu" nešto što sam vidio kao svjetleća vlakna koja bi pri dodiru s mojim umom instantno stvarala utiske koje um prepoznaje (ljude, objekte, događaje, ulice, zgrade i slično). Svakim bi izdahom grabio prema novim, nemanifestiranim vlaknima koja bi nanovo uvlačio u sebe.


Znam da "blogovi" ovdje nisu osmišljeni za neku pretjeranu interakciju s "otvarateljem teme", ali prokomentirat ću ovaj citat .

Na to kako nastaju snovi, jedino dokle su moji zaključci došli (ne ulazeći u tvoje viđenje ovih svijetlećih vlakana) je gotovo identično opisanom. Ja sam to (sebi) bila formulirala ovako:

Sanjanje počinje "ulaskom" u san. Ulazak u "san" znači gotovo bukvalni ulazak u "scenu na ekranu". Scena na ekranu se pojavljuje pred (unutarnjim) vidnim poljem kao potpuno zasićena vizualna vizija. Uočila sam da postoje različite "vrste" tih vizija, ili "scena na ekranu". One koje najbolje pašu samom izrazu "vizija" je ono što ja sebi predstavljam "psihologijskim" nazivom "hipna -gogičke / -pompičke slike" ili potpuno jasnovidne vizije. Poslije sam kod jednog autora saznala da on takve stvari naziva "potpuno nerazrijeđene slike". Identično funkcionira i početak AP, s tim što za razliku od sanjanja ili lucidnog sanjanja, u AP smo svjesni same "procedure" ili "načina" ulaska, kao neke zasebne faze (kretanja kroz kapije), dok kod "običnog" sanjanja (čak i ako je u pitanju svjesniji začetak sna), same mehanike ulaska u njega uglavnom nismo svjesni; da jesmo, to bi bila AP, a ne san(janje).

Zadržat ću se više na nastajanju unutarnjeg dijaloga (ili monologa), koji je također vrsta "sanjanja"...

Za razliku od tih "jasnovidnih scena" (potpuno i prekrasno koloriziranih vividnim bojama), uočila sam - prateći jednu tehniku (koja je uključivala voljno promatranje "ekrana") intenzivnije, a od svojih najranijih dana, često, ali ne previše intenzivno - pojavljivanje određene vrste scena koje sam dugo zvala tek "zastrte slike", a nakon uočenoga pri ovoj tehnici jednostavno "pred hipnagogičke slike". Kod spomenutog autora (inače, zove se deContrecoeur), kasnije sam uočila da iste te stvari naziva "djelomično razrijeđenim scenama". I s tim u vezi - misli, koje se javljaju kao verbalizirane ili ono što nam je znano kao unutarnji monolog - on je zvao jednostavno "potpuno razrijeđene slike". Dugo sam sumnjala na to, ali tijekom rada sa spomenutom tehnikom - točno se uočilo kako nastaje unutarni monolog. Uočilo se da on biva potaknut (ili ne i u tome je sva kvaka) zastrtim slikama. Tematikom zastrte slike, i onda mi, naš mozak, šta god - po principu asocijacije i desocijacije se "ugađa" na arhivirane scene iz jave i ako se taj proces obavi neometano - rezultat je unutarni monolog. S tim u vezi imaju dvije vrste unutarnjeg monologa i ovaj spomenuti je onaj koji nam je znan i kao "majmunski um" tj. "aktivni unutarnji mono/dijalog". Drugi sam zvala "periferni". Nebitno, ionako bih za detalje morala čeprkati po svojim rukom (švrako)pisanim arhivama. Važnije je spomenuti da kad spomenuti proces "usklađivanja s arhivom" omane ili ga spriječimo ili zapravo, ispravnije rečeno - kad stvar ide prirodnim tijekom - ono što se samo od sebe zbiva je, između ostaloga, ono što osjetimo biva "blaga energizacija", najčešće u području solarnog plexusa, a može i gotovo bilo gdje drugdje na lokaciji tijela (ostalo je upitno da li je u pitanju dotok energije (hrane) (u vidu toga što si spomenuo kao viđenje "svjetlosnih vlakana") dvojniku (kao našem bio-energetsko/duševnom ili duhovnom? pandanu) ili je tek cimanje dvojnika i njegovo doticanje, kontaktiranje ili pružanje prema izvoru svjetlosnih vlakana i izvora prema njemu).

Druga stvar koja bi se prirodno trebala dogoditi je da zirnemo ili krenemo prema tom perifernom unutarnjem kontaktu, dok je aktivni unutarnji monolog neka vrsta skretnice s tog puta. Periferni kontakt ili periferni unutarnji dijalog / monolog je kao neka vrsta percipiranja toga što si nazvao "tiho znanje", koje nam može sinuti, možemo ga zirnuti i uočiti, a možemo i ući s njim u neku vrstu pravog pristojnog dijaloga (pod određenim uvjetima) i tek tada on postaje ono što sam nazvala "periferni unutarnji dijalog". Umjesto da se uskladimo s Izvorom, mi se usklađujemo s (putem te skretnice) nekim dijelom svoje vlastite (a u određenim ne-daj-bože okolnostima i kolektivne) arhive uskladištene u sahasraričnom bućkurišu stalno kipućeg pekmeza.

Uglavnom, neke od stvari koje sam još uočila je da se jasnovidne scene nalaze "iza" zastrtih scena, tj. zastrte scene su kao prekrivke koje prekrivaju "područje" jasnovi(vi)dnih scena (to bi bili tvoji "utisci koje um prepoznaje" i koji se pojavljuju "kao na ekranu - 3d"). Zastrtima sam ih prozvala ne zbog toga, već jer izgledaju kao da su prekrivene i same nekakvom "crnom maramom", čudnovato su dvodimenzionalne (nisu pravi 3-d, već kao neki pokušaj dvodimenzionalnog predočavanja očekivanih 3-d kretanja). Osim toga, dugo sam mislila da uopće nisu niti obojane, već, ne znam, ne mogu to nazvati i crno-bijele sa svim nijansama sive, ali onda sam uočila da su ipak specifično obojane, ali zbog te tamne prekrivke djeluju kao da nisu, u svakom slučaju, čak i ta obojanost nije vividna, već je poprilično zgasnuta, i tek katkad uočljiva. Treća stvar koja se otkrila je njihova "zrnatost" i pikselizacija, kao loš prijem na analognom TV.

Sad, ispostavilo se da je sama ta "tamna marama" koja prekriva ove njom zastrte scene također priča za sebe. Ona postoji neovisno o "programu iza nje" i ima svoju vlastitu "logiku" postojanja. Katkad se dok žmirimo može uočiti kao da je neka još veća tama prekrila (ionako tamno) vidno polje. Kao neka mrlja koja se razlila. Vjerojatno su to svi uočili. Neki idu toliko daleko da su tu tamn(ij)u tamu prozvali "policajac" i kad se on pojavi, najbolje je prestati s praksom koju radimo na minimalno dan-dva. Momentalno. Ako ne prestanemo, u najboljem slučaju čudit ćemo se kako nam se odjednom sve preokrenulo na zlo tih dana: raspoloženje padne, mračne misli obuzimaju, reakcije su nam pretjerane i neprikladne (poslije se pitamo šta nas je spopalo da tako reagiramo glupo i potpuno besvjesno)... mogući su i fizički simptomi (svi odreda fantomski).

~

Napominjem da rečeno nije uočeno ništa tijekom lucidnog sanjanja (otuda možda razlike na stvarima na koje ti ili ja stavljamo naglasak), već tijekom budnosti koja mimikrira ili potpuno odražava (tj. jest) spojenost prve i druge pažnje, u periodu kad su mi te stvari u životu bile izbile u prvi plan, a neke stvari prilikom "običnog" svjesnog zaspivanja navečer koje sam znala prakticirati povremeno još od najranijih dana.


Nadam se da nećeš zamjeriti ovoliki post i da ti ne kvari koncepciju bloga ;).

lp

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sri mar 30, 2016 11:02 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
Draga Sen-sei, nimalo ne smetaš. Ja ionako više ne pišem, jer sam, nakon što sam napisao onaj post nazvan ples samsare, došao do uvida da privlačim previše neželjene pažnje.

U sanjanju polje uvijek vidim kao polje, nešto što ima dubinu. Isto tako, vlakna opisana su viđena baš u sanjanju, znači nije polusan ili na budno. U polusnu, češće vidim ekran kao nešto što nema dubinu. Između hipnogogičkih halucinacija, ilitika jasnovidnih slika koje opisuješ, tu i tamo između pojavljivanja vidim nešto kao linije, kojih je uglavnom više i paralelne su. Doduše nemoguće ih je "pratiti pogledom" jer je osjećam kao da ću se i sam fizički razvuči kao da razvlačiš žvakaču. Uz te linije, kao pozadinu slikama, vidio sam nešto što još više liči na vlakna, no još manje znam opisati. Izgleda baš kao svjetleće vlakno, nije ravno kao linije, te se diže pred mojim vidnim poljem u pokretima sličnima kao što se "kobre" diži u crtićima dok im čelavi ljudi s turbanima sviraju frule :) O tome znam još manje nego o linijama, jer ih puno puno rijeđe viđam. To je sve od vlaknastih struktura viđenih na budno ili u polusnu, sve ostale, kao i one koje su opisane u postu na koji se referiraš su viđene u sanjanju.

Iskreno, nemogu reć da mi je iz iskustva poznata razlika između zastrtih slika i onih jasnijih, tako nemogu reći ni da sam uvidio to da zastrte slike stvaraju ono što nazivaš perifernim unutarnjim dijalogom. Dapače, iz nekog mog iskustva, upravo to nekakvo periferno šaputanje koje se uvijek odvija u našoj glavi je ono što stvara slike, bilo one jasne ili manje jasne. Više no jednom sam se uhvatio da sam u ekranu/polju i započinjem misliti, te se onda ono što mislim počne pretvarati u sveobuhvatne "slike" tj. svjetove oko mene. To je doživljaj iz polusna, koji se može naoko činiti nepodudaran onim doživljajem iz sna, gdje snove stvaraju vlakna. Ono što nesmijemo zaboraviti je da iste stvari drugačije djeluju promtrane na budno, iz polusna i iz sanjanja. E sad, da li je to šaputanje tiho znanje ili ne, ne znam.

Ne znam kolko imaš iskustva sa samim dijalogom i da li si ikad pokušala proučiti što je to i odakle dolazi. Postoji pojam u kastanedi koji se naziva unutrašnjom tišinom. Svi podrazumjevaju da to znači odsustvo misli, no nije tako, to zapravo znači odsustvo unutarnjeg dijaloga koji stvara samorefleksiju, našu sliku o nama. U nekoj naprednijoj, apstraktnijoj varijanti, možemo misliti bez riječi, samo asocijacijama i idejama. Naravno ide to i dalje, u još apstraktnije varijante. E sad, poveznica između tihog znanja i tišine teško je racionalno objašnjiva, tj. jednostavno je tu. Dođe kao puni paket ideja, asocijacija, misli, opisa, osjećaja i slika, bez nekog objašnjenja. Problem je činjenica da ono što nas primorava na dijalog je jednako prilagodljivo na stvari kao i mi. Tj. može se lako desiti da se "lažno predstavi". Nije mi poznat ni "policajac", niti sam vidio ikad nešto ko tamu koja prekriva prirodnu pozadinsku tamu zatvorenih očiju. Doduše, u moju obranu, meni je kad zatvorim oči, sve samo ne tama oko mene. Oko mene oživi svijet oblika, boja, sitnih crnih rupa, eluzivnih vlakana i sličnog. Prvi put kad sam vidio da spominješ policajca sam se sjetio iskustva u kojem sam vidio mnogo crnih rupa predamnom. Inače nisam za opisivanje takvih doživljaja jer ne znam kolko opisi služe ičemu, al ajde. To je bilo iskustvo u kojem sad voljno odlučio odbiti surašivati s onim što me primorava na unutrašnji dijalog. Desilo se doslovno da sam se odvojio od glasa kojim mislim. S vremenom je taj glas počeo prijetiti i vrijeđati pošto mu svjesno nisam htio odgovoriti :) Paralelno s tim, ispalo je kao da je "uobičajni" mrak pred očima presvučen svjetlećom koprenom, koja na sebi ima sitne crne rupe. Gledajući iz daljine, cijeli spektakl izgleda kao svjetleće paunovo perije. Još sam samo jednom vidio nešto slično, kad sam zaspao meditirajući na azurit. Sekundu prije nego što sam se probudio sam se uhvatio da gledam u slični svjetleći spektakl paunovog perija, no obojan ljubičastom bojom samog azurita.

Eto tolko za sad od mene. Uopće ne smeta da pišeš, pogotovo ak vidiš poveznice sa svojim iskustvima, dapače, bit će mi drago :)

Lijepi pozdrav


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: čet mar 31, 2016 12:27 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Nije
Svetac
Tko nikad ne padne
Već je svetac onaj
Koji kad padne
Se digne
Otare prašinu sa sebe
I nastavi dalje

Sad ono: "bez riječi, samo asocijacijama i idejama".... onako, neizravno... ;

I sad ovo, kad čovjek počne otirati prašinu sa sebe okrenut uz vjetar, svo trunje će mu završiti u očima i možda će reći nešto nalik tom tvom uvidu o privlačenju previše neželjene pažnje. Poznate su mi te stvari, možda i više nego što bi mi se svidjelo ili bih željela. Bijah okrenuta prema par takvih vjetrometina neopisive snage (gdje su se stvari otele svoj kontroli i probudile stotine vragova) ili su prašine jednostavno bile premasivne i premasovne - tko će ga znati, i otada nastojim paziti na koju ću se stranu okrenuti dok otirem prašinu sa sebe... Nije da mi uvijek ide od ruke, ali hajde...
:love10:

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: čet mar 31, 2016 7:26 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
Hehe, još ja imam posebni afinitet prema padanju i ponovnom dizanju. Kao nešto mlađi sam se uvijek šalio na svoj račun, govorivši da bi nekom ekstradimenzionalnom promatraču izgledao kao energetski jo-jo :) I moram priznati, iznenadim se nekad kolko duboko mogu pasti i kolko smeća sam sposoban sa sobom pobrati.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet apr 01, 2016 10:47 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
E Sen-sei, imam par pitanja. Pošto kužim da imaš dosta znanstveni pristup s puno klasifikacija i deskripcije, volio bih da mi prokomentiraš iskustvo od sinoć.

Naime doslovno sam se pojavio u u slici, ilitiga stvorila se oko mene. Nije bilo nikakve procesa koji me doveo u nju, u jednom trenutku sam ležao u polusnu, u drugom sam bio unutar slike ili kak bi se ja izrazio unutar projekcije. Uglavnom, svijet u projekciji je bio sastavljen čisto od titravih svjetalećih struktura, ko građevina napravljenih od titravog svjetla, što plutaju u beskonačnoj tami. I tako sam malo hodao po tom svjetlećem svjetu, dosta me zanimalo po čemu hodam kad nije bilo ni jednog "čvrstog, fizičkog" oblika, tako da sam često gledao prema dolje i buljio si u noge. Sjećam se da sam u jednom trenutku, buljeći si u noge, smješeći sjetio da "moram pitati Sen-sei da mi objasni ovo iskustvo" :) Što sam više počeo razmišljati "prvim umom", budnom svješću, to mi se projekcija, ili vizija, ili štali je već počela raspadati, dok se nisam ponovno našao u svom krevet.

Tako da, izvodim dva pitanja, prvo, kakvo je, po tvojoj klasifikaciji ovo iskustvo, i drugo, možda puno bitnije pitanje, kako i zašto prva pažnja, budna svijest "razbija" vizije/projkecije? Drugo pitanje ima i podpitanje, jel to samo meni budna svijest razbija vizije/projekcije ili je kod svih tako?

Naravno pitanje nije usmjereno samo tebi, tko god ima nekakvu ideju pozvan je da odgovori :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet apr 01, 2016 2:30 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Aaa, razmetljivac jedan... ;. Kažu da su skromnost i umjerenost vrline ;-)

Citat:
Činjenica je to da, ta povišena stanja svijesti donose sa sobom potpuni nedostatak spavanja.


Od doživljaja u kojemu sam upoznala šta je istinsko stanje svijesti, pokazalo se da nema ništa "povišeno" u spomenutim nesretno prozvanim povišenim stanjima. I par godina uspješno nisu bila dio mog života. A onda sam navrat-nanos u momentu potpuno nepažnje i spuštenog garda na jednu jasnovidnu viziju posve na javi, sjedeći pred text-editorom i pisuckajući o nekim stvarima, koja je bila popraćena izgovorenom izjavom i kinestetičkim osjećajem, mic po mic do navečer se već posve našla u, kako kažeš "skupu veoma realnih projekcija" - na identičnu temu. Tjednodnevno-noćni košmar budnosti u toj "povišenoj svijesti" koja me uopće više već godinama tada (jednako kao ni sada) nije nit zanimala nit privlačila.

Citat:
Našao sam se u skupu veoma realnih "projekcija", puno realnijih nego sanjanje, usudio bih se reći, osjetilno realnije čak nego stanje budnosti.


Za mene stvari koje sam tamo "vidjela", sve odreda viđenja dojmovima, nemuštim saznanjima odmah i paralelno prevedena u pojmljive analogne stvari kao i senzacijama, polumentalnim kao nametnutim vizualizacijama i nikakva posve vividna jasnoviđenja poput onih u sanjanju.

To sam prozvala "hiperspejs", dok je možda prije nekakav pravi pravcati "hupospejs"? Tko će ga znati. Obuzela me strava i užas, iskonski strah - čije ljigave pipke sam osjećala dugo nakon - dok me neki lik tim besanim noćima vodao od nemila do nedraga kroz nekakav dojam jedne nemoguće mračne utvrđene kule cijelo vrijeme ljepljivo insinuirajući i nagovještavajući da je to ono što mene čeka. Pored te multidimenzionalne palače koja je k tome budi rečeno bila naopačke okrenuta, znači išlo se dolje, druga usporedba koja je već tada bila jasna su Danteovi krugovi pakla i naličje drveta života koje je nagrđeno sve samim klifotom do klifota, a neprekidno utiskujući identitet je vodio preko kao granica nekakve svoje verzije obrnutog daatha i same smrti u - na kraju jedan prazan prostor potpunog mračnog i praznog svemira u kojemu nema ništa stvoreno i gdje je taj lik dao do znanja da su tu neumrli majstori koji stvaraju svjetove, prava pravcata gospoda - i svašta nešta još... i ako ja to odbijem onda će me kazniti nekakvom živom smrću...

Prethodno opisano je kao veliko smetlište univerzuma i tamo se ne upotrebljava prava prima materija, već sve ono što je nakon reciklaže i čišćenja s "prave žive stvari" maknuto i odbačeno. Neprekidan je bio taj dojam da je upravo to način kako se obavlja "kreiranje svjetova". U interpretaciji tog lika, nikad izrečenoj, sve su to pokupljeni dojmovi, jer da ih nisam pokupila tj. bila u stanju pokupiti, ne bih niti vjerojatno doživjela sve to na sličan način, već bi mi prije možda bilo dozvoljeno tek da "gledam" u to kao u slike. Ovako sve je to prošlo kroz moju kogniciju i te spoznaje opačina su me dotatno dotukavale (koja blesava riječ).

Stvar je u tome, što "kreacija" uopće ne funkcionira tako. Sve to iznad rečeno je potpuna glupost i laž, nečija obmana i prijevara - jer nema drugog načina ni da se "zasad" samoodržava već to čini upravo tako "jedenjem praha zemaljskog". U kreaciji i pri kreiranju NIŠTA ne biva odbačeno. Sve biva transformirano i dovedeno u prvobitno stanje, svaki detalj, svako naizgledno smeće i govno nit je smeće nit je izlišno jer biva bukvalno cijelo oplemenjeno natrag u prima materiu. Nema tu ni truna otpada koji bi u ikakvoj vrsti reciklaže mogao biti odbačen po strani i da za njega netko može reći - e, to ne treba, hajde da JA to uzmem.

Ali takav "ja" postoji u cijelom tom procesu, i on jako dobro zna da nit išta ima nit je išta njegovo nit išta može stvoriti - OSIM ako nekoga ne prevari da mu dobrovoljno da ili mu otme, što mu je još - dok je zemlje ovakve kakva jest - moguće i dozvoljeno gutnuti, jer da nije ne bi ga ni bilo. Zašto je i zašto je to tako, drugi je par opanaka. Čak niti to znanje nije nešto što se uviđa, analizira, sintetizira, razglaba, razlaže ili spaja kao puzle. Iako svi mi sve to činimo.

Ljudsko biće, ne bih ni rekla da je uopće tu da to saznaje. Nije to nit spoznaja nit samospoznaja. Istinska naša svijest (za razliku od ovakvih povišenih stanja) je posve drugi par opanaka. Kao što si lijepo uočio kroz spominjanje treće pažnje. I kao što je i CC napomenuo tragateljima da nikako ne nastoje hotimično ovladavati drugom pažnjom te da ako se i desi to se mora razmatati ili smatati prirodnim putem življenja.

Ponekad mi se čini da sam kroz previše toga prošla i previše toga vidjela, osjećam se kao da živjeh stotine ili katkad koju tisuću, godina... i jedno sa sigurnošću znam: da i sve to imam, a ljubavi nemam - ništa sam. Tako, jedino mogu samu sebe korigirati - upoznati Zagrljaj Ljubavi Namjere biva svrha ljudskog života u ovoj kreaciji, a time i same kreacije. Sve ostalo je pride. Svi njeni detalji i čeprkanja i seciranja ne vode nikuda, ili vode u to ranije opisano "nikuda". Ali nije nužno ni nikuda, jer na kraju tog nikuda je Kirvalov zaziv čovjeka: "U pomoć!"

Ništa od svega toga i mase drugih stvari nisam nikad ni željela znati niti sad to želim, osim kao što reče Ljermontov ... da mi život u grudima dršće i dok grudi dišu mi polako... Živi i pusti druge da žive. Ali sta se može kad čovjek juri za istinom i anđeoske ptice kako one nebeske tako i one pale jednako bi u istu. Ta i glista ima svoje mjesto u kreaciji, bar ovoj... za dalje ne znam.

Idem sad pustiti misli na pašu, eno brod maslačaka se žuti usred oceana živo zazelenjele proljetne trave...
Eto toliko i hvala na gostoprimstvu :))

P.S. 2. Nije spojena s drugom... ? A sad stvarno idem pasti misli na maslacke...

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet apr 01, 2016 4:10 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
sen-sei je napisao/la:
Aaa, razmetljivac jedan... ;. Kažu da su skromnost i umjerenost vrline ;-)


Hi hi hi, gluposti :angel4:

Citat:
Od doživljaja u kojemu sam upoznala šta je istinsko stanje svijesti, pokazalo se da nema ništa "povišeno" u spomenutim nesretno prozvanim povišenim stanjima. I par godina uspješno nisu bila dio mog života. A onda sam navrat-nanos u momentu potpuno nepažnje i spuštenog garda na jednu jasnovidnu viziju posve na javi, sjedeći pred text-editorom i pisuckajući o nekim stvarima, koja je bila popraćena izgovorenom izjavom i kinestetičkim osjećajem, mic po mic do navečer se već posve našla u, kako kažeš "skupu veoma realnih projekcija" - na identičnu temu. Tjednodnevno-noćni košmar budnosti u toj "povišenoj svijesti" koja me uopće više već godinama tada (jednako kao ni sada) nije nit zanimala nit privlačila.




Možemo ih zvati i promjenjenim stanjima svijesti, ja ih zovem povišenima jer sam većinu terminologije preuzeo iz kastanede, takoreći, naučio sam ih tako zvati, ne smatram ih ikako hijerarhijski određenima spram svakodnevnog stanja svijest. Isto tako treba imati u vidu da se taj pojam odnosi na raznorazna stanja svijesti, koja se uveliko međusobno razlikuju, jednako kolko se svako razlikuje od svakodnevnog stanja. Ova koja mi onemogućuju da spavam, su rijetko neke konzistente vizije, prije jedan način postojanja, razmišljanja, djelovanja pa i viđenja, u kojem sam, više u skladu sa svojom prirodom nego što sam u nečem što mi se moglo smatrati svakodnevnim stanjem svijesti. No i to prođe.

Citat:

Za mene stvari koje sam tamo "vidjela", sve odreda viđenja dojmovima, nemuštim saznanjima odmah i paralelno prevedena u pojmljive analogne stvari kao i senzacijama, polumentalnim kao nametnutim vizualizacijama i nikakva posve vividna jasnoviđenja poput onih u sanjanju.

To sam prozvala "hiperspejs", dok je možda prije nekakav pravi pravcati "hupospejs"? Tko će ga znati. Obuzela me strava i užas, iskonski strah - čije ljigave pipke sam osjećala dugo nakon - dok me neki lik tim besanim noćima vodao od nemila do nedraga kroz nekakav dojam jedne nemoguće mračne utvrđene kule cijelo vrijeme ljepljivo insinuirajući i nagovještavajući da je to ono što mene čeka. Pored te multidimenzionalne palače koja je k tome budi rečeno bila naopačke okrenuta, znači išlo se dolje, druga usporedba koja je već tada bila jasna su Danteovi krugovi pakla i naličje drveta života koje je nagrđeno sve samim klifotom do klifota, a neprekidno utiskujući identitet je vodio preko kao granica nekakve svoje verzije obrnutog daatha i same smrti u - na kraju jedan prazan prostor potpunog mračnog i praznog svemira u kojemu nema ništa stvoreno i gdje je taj lik dao do znanja da su tu neumrli majstori koji stvaraju svjetove, prava pravcata gospoda - i svašta nešta još... i ako ja to odbijem onda će me kazniti nekakvom živom smrću...

Prethodno opisano je kao veliko smetlište univerzuma i tamo se ne upotrebljava prava prima materija, već sve ono što je nakon reciklaže i čišćenja s "prave žive stvari" maknuto i odbačeno. Neprekidan je bio taj dojam da je upravo to način kako se obavlja "kreiranje svjetova". U interpretaciji tog lika, nikad izrečenoj, sve su to pokupljeni dojmovi, jer da ih nisam pokupila tj. bila u stanju pokupiti, ne bih niti vjerojatno doživjela sve to na sličan način, već bi mi prije možda bilo dozvoljeno tek da "gledam" u to kao u slike. Ovako sve je to prošlo kroz moju kogniciju i te spoznaje opačina su me dotatno dotukavale (koja blesava riječ).

Stvar je u tome, što "kreacija" uopće ne funkcionira tako. Sve to iznad rečeno je potpuna glupost i laž, nečija obmana i prijevara - jer nema drugog načina ni da se "zasad" samoodržava već to čini upravo tako "jedenjem praha zemaljskog". U kreaciji i pri kreiranju NIŠTA ne biva odbačeno. Sve biva transformirano i dovedeno u prvobitno stanje, svaki detalj, svako naizgledno smeće i govno nit je smeće nit je izlišno jer biva bukvalno cijelo oplemenjeno natrag u prima materiu. Nema tu ni truna otpada koji bi u ikakvoj vrsti reciklaže mogao biti odbačen po strani i da za njega netko može reći - e, to ne treba, hajde da JA to uzmem.


Pa, ovo što si opisala, mene podsjeća na nešto što sam naučio nazivati vampirskim ili palim svemirima. Uzmi u obzir da postoji mnogo sustava, koji funkcioniraju na različite način, tako da mogu postojati svakavi svijetovi različiti od našeg, neki su od njih definitivno perverzija ovog našeg, ili barem uveliko različiti od onog na što smo mi naučili. Mislim da je "bitnije" od toga što si vidjela, je saznati zašto si to vidjela i kakve to veze ima s tobom, ako ikakve. "Bitnije" je što ćeš učiniti s tim što si vidjela. No opet ni pribiližno "bitno", kao ono što dalje spominješ u postu.


Citat:
Ali takav "ja" postoji u cijelom tom procesu, i on jako dobro zna da nit išta ima nit je išta njegovo nit išta može stvoriti - OSIM ako nekoga ne prevari da mu dobrovoljno da ili mu otme, što mu je još - dok je zemlje ovakve kakva jest - moguće i dozvoljeno gutnuti, jer da nije ne bi ga ni bilo. Zašto je i zašto je to tako, drugi je par opanaka. Čak niti to znanje nije nešto što se uviđa, analizira, sintetizira, razglaba, razlaže ili spaja kao puzle. Iako svi mi sve to činimo.

Ljudsko biće, ne bih ni rekla da je uopće tu da to saznaje. Nije to nit spoznaja nit samospoznaja. Istinska naša svijest (za razliku od ovakvih povišenih stanja) je posve drugi par opanaka. Kao što si lijepo uočio kroz spominjanje treće pažnje. I kao što je i CC napomenuo tragateljima da nikako ne nastoje hotimično ovladavati drugom pažnjom te da ako se i desi to se mora razmatati ili smatati prirodnim putem življenja.

Ponekad mi se čini da sam kroz previše toga prošla i previše toga vidjela, osjećam se kao da živjeh stotine ili katkad koju tisuću, godina... i jedno sa sigurnošću znam: da i sve to imam, a ljubavi nemam - ništa sam. Tako, jedino mogu samu sebe korigirati - upoznati Zagrljaj Ljubavi Namjere biva svrha ljudskog života u ovoj kreaciji, a time i same kreacije. Sve ostalo je pride. Svi njeni detalji i čeprkanja i seciranja ne vode nikuda, ili vode u to ranije opisano "nikuda". Ali nije nužno ni nikuda, jer na kraju tog nikuda je Kirvalov zaziv čovjeka: "U pomoć!"

Ništa od svega toga i mase drugih stvari nisam nikad ni željela znati niti sad to želim, osim kao što reče Ljermontov ... da mi život u grudima dršće i dok grudi dišu mi polako... Živi i pusti druge da žive. Ali sta se može kad čovjek juri za istinom i anđeoske ptice kako one nebeske tako i one pale jednako bi u istu. Ta i glista ima svoje mjesto u kreaciji, bar ovoj... za dalje ne znam.


Podcrtano je ono što smatram još "bitnijim" u prethodnom pasusu :) Slažem se s tobom, dapače vjerujem da svaki "tragatelj" treba imati neku vrstu cilja, koji ne mora nužno biti opisan riječima kao što je kod tebe, no treba imati nešto čemu teži, te treba znati, ne nužno verbalno, što je to čemu teži i što traži. Takav jedan cilj od djeluje kao korektivni faktor, da se osoba ne izgubi u moru mogućih vizija, "povišenih/promjenjenih" stanja svijesti i kategoriziranja, racionaliziranja i mentalnog popisivanja.

Čak je i odgovor na moje pitanje, zašto prva svijest, prva pažnja razbija projekcije, je povezan s time. Tvoj odgovor da nisu spojene je nekako na tragu toga, prva ne zna svoju ulogu, pa se gura na mjesto koje spada u drugu pažnju. Isto tako druga pažnja može izgurati prvu, pa se tragatelj mahom izgubi u moru vizija, takoreći jedna su drugoj korektivni faktor, kolko kužim. Opet, osoba mora moći "vidjeti" da bi došla do onog što "traži", tako da da je i druga pažnja nešto što se "vježba" i s čim se "radi", no treba se znati "zašto se s tim radi" :)

Citat:
Idem sad pustiti misli na pašu, eno brod maslačaka se žuti usred oceana živo zazelenjele proljetne trave...
Eto toliko i hvala na gostoprimstvu :))


I ja bi, no trenutačno imam neku od svojih kretenskih bolesti pa sam vezan za stolicu. I da, nema na čemu, uživaj u zelenom oceanu proljetnih mirisa :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: čet aug 04, 2016 1:02 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pon jun 21, 2010 4:59 pm
Postovi: 31
Previse texta. A, nekad sam bas mogla citat :P
Nego, Sjenko, ako si vezan za stolicu i dosadno ti je, javi se. Ja sam vezana za krevet, ali ne doslovno :P :rofl


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: čet aug 04, 2016 2:38 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pon jun 10, 2013 5:24 pm
Postovi: 41
Frida je napisao/la:
Previse texta. A, nekad sam bas mogla citat :P
Nego, Sjenko, ako si vezan za stolicu i dosadno ti je, javi se. Ja sam vezana za krevet, ali ne doslovno :P :rofl


'Si vezana u čvor, ili? :rotfl:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: čet aug 04, 2016 7:41 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: pon jun 21, 2010 4:59 pm
Postovi: 31
Nisam u cvor. Za to sam prestara :lol:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sub aug 13, 2016 4:27 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
Frida je napisao/la:
Previse texta. A, nekad sam bas mogla citat :P
Nego, Sjenko, ako si vezan za stolicu i dosadno ti je, javi se. Ja sam vezana za krevet, ali ne doslovno :P :rofl


Previše teksta, to i sam često mislim o svojim mislima :mrgreen:

U zadnje vrijeme sam sve samo ne vezan uz stolicu (to je vrijeme prošlo, za sad), dapače, kompjutora i sličnih napravica se rijetko dokopam. Zašto si ti vezana uz krevet, neka boleština?


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet apr 21, 2017 4:15 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned jan 21, 2007 5:43 pm
Postovi: 545
Kad baneš opet....

Citat:
Naime doslovno sam se pojavio u u slici, ilitiga stvorila se oko mene. Nije bilo nikakve procesa koji me doveo u nju, u jednom trenutku sam ležao u polusnu, u drugom sam bio unutar slike ili kak bi se ja izrazio unutar projekcije. Uglavnom, svijet u projekciji je bio sastavljen čisto od titravih svjetalećih struktura, ko građevina napravljenih od titravog svjetla, što plutaju u beskonačnoj tami. I tako sam malo hodao po tom svjetlećem svjetu, dosta me zanimalo po čemu hodam kad nije bilo ni jednog "čvrstog, fizičkog" oblika, tako da sam često gledao prema dolje i buljio si u noge. Sjećam se da sam u jednom trenutku, buljeći si u noge, smješeći sjetio da "moram pitati Sen-sei da mi objasni ovo iskustvo" :) Što sam više počeo razmišljati "prvim umom", budnom svješću, to mi se projekcija, ili vizija, ili štali je već počela raspadati, dok se nisam ponovno našao u svom krevet.


Gle, čitam sad to gore što si napisao tj. doživio... rijetko mi se dogodi tako direktno šta. Ali, uglavnom, podsjetilo me na neka moja, kako kažeš, "bez procesa". Mada ja uglavnom ne idem toliko u detaljno opisivanje "struktura i konsistencija" - jer, brate mili, ne mogu to riječima pohvatati, niti znam odakle bih počela (što je opet nešto što vidim, tebi dobro ide). Ja radije uzmem bojice i papir... Da ne duljim, ista stvar, ležim tako u nekom polu ne znam ni ja čemu, u biti, jedna stvar mi se mota po glavi (da ne kažem, ruminiram) i odjednom, iz čista mira - u jednom momentu ruminiram, u drugom - nisam više tu. Jednom prilikom sam se drito iz (te ove) svijesti (i s njom skupa) našla jureći kroz trokutasti tunel napravljen od sve jedan trokut za drugim, a između, ne znam šta, trokuti drukčije boje. Kroz njega uletih u neki, recimo, svijet. Nebitno sad da ga opisujem. Uglavnom, ja razmišljam u tom času: kakav je ovo svijet? Prisutan je tu i osjećaj - koji zapravo definira taj svijet. Pitam se čiji su ovo osjećaji? Nemoguće da su moji, sigurna sam da nisu... Pitam i razmišljam potpuno budna (budnom ovom sviješću, mada, kod mene je to jedna te ista po defaultu i tu i u sanjanju - nazovi me frikom, ali ja jesam svjesna postojanja prve pažnje (ili uma), iako oni nikad nisu zaživjeli u mojoj kući kao domaćini, eventualno povremeni gosti koji katkad pomisle da su podstanari), ali sam eto tamo negdje drugdje (nisam tu nikad zaspala, nit usnula, niti išta - dogodilo se kao samo od sebe ) i gledam oko sebe taj prizor, tako da ne znam - meni tu budna svijest nije ništa razbila. Stvar je prošla tj. viđenje, projekcija ili doživljaj i to je to.

HI -> LD (+ u ovoj koju sam ja opisala AP) ;-)
:hello2:

_________________
:
nei tei dta garratha


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet sep 15, 2017 1:50 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1424
Ja jesam ili „nešto“.

Pošto nisam dosta dugo pisao (oko dvije godine ako se ne varam), moja terminologija, iako još uvijek većim djelom bazirana na Castanedinim djelima uvelike se promjenila. Nije se samo moja terminologija promjenila, promjenio sam se i ja, način na koji gledam svijet, bio to ovaj fizički svijet, ili nefizički svijetovi, skriveni našim svakodnevnim osjetilima. Doduše, orginalne postavke na kojima su bazirani moji dosadašnji tekstovi su iste. Način gledanja na termine, tehnike i stanja svijesti koja sam opisivao je drugačiji, kao i poveznice između termina i stanja svijesti koje su mi donedavna bile skrivene.

U svojim prijašnjim tekstovima doticao sam se Tonala i Naguala, unutarnje tišine i razuma, stvaranja svjetova, samovažnosti, samorefleksije, spojne točke i dihotomije onostranog i ovog svijeta. Pričao sam i o Izvoru svega, nečemu što se nalazi s one strane unutrašnje tišine, riječima je neopisivo, brojevima nemjerljivo, osjetilima nevidljivo, no ipak može se naslutiti u momentima u kojim um utihne, a osjetila se izvrnu prema unutra i stope se u jedno. U jednom od svojih tekstova nazvao sam taj Izvor Tao. Uvijek sam se nadao da je to nešto što ću eventualno, kroz napredak svijesti i kroz spoznaju sebe i svijeta naći. No nikad nisam.

Također, u svojim tekstovima sam često djelio sebe na ja prve pažnje (ja sa jave, budni ja koji piše ovaj tekst) te drugi ja (ja iz druge pažnje, koji se pojavljuje u sanjanju) i makar je isto biće kao i ovaj prvi ja, ima drugačiju osobnost, drugačije pristupa problemima. Naime taj drugi ja je oslobođen samovažnosti i samorefleksije, za razliku ovog prvog ja. Nalazi se s one strane mjesta na kojem nema žaljenja (i o tome sam pisao već). Tražeći svoj „Tao“, tražeći izvor svega, našao sam nešto drugo, našao sam izvor sebe. To „nešto“, taj izvor je upravo ta poveznica između mene s jave i mene iz sanjanja.

To „nešto“ je i više od poveznice. Već prije sam pisao o vremenu kao nečemu što je jako relativno. Mi svi, ljudi kao rasa, djelimo „Tonal vremena“. Naše svijesti su usklađene „istim ili sličnim“ položajem spojne točke, da bi opažali isti svijet. Da bi na isti način opažali svijet, moramo i na isti način opažati vrijeme. Ljudi vrijeme gledaju kao nešto linearno, nešto što teče od točke a prema točki b. Da bi opažali isti svijet i isto vrijeme, ljudi moraju biti usuglašeni u kronološkom položaju događa između točke a i točke b. Isto tako gledaju na sebe kao osobe, kao subjekte koji se posredstvom životnih događaja mjenjaju kroz vrijeme. Tako pričaju samima sebi (a i drugima) svoju povijest, životnu priču, priču o sebi (što se konkretno zove samorefleksija). Za prosječnog čovjeka je vrijeme linija, počinje njegovim rođenjem i završava smrću. Jedinu interakciju koju čovjek zapravo ima s vremenom je ili putem sjećanja ili putem imaginacije, a na tima dvjema stvarima počiva samorefleksija. Sjećanje za „prošle“ događaje i imaginacija za „buduće“- Samorefleksija je ujedno i ono što nam priječi da opažamo svjetove koji su van fizikale. Zapravo, smeta nam naša vlastita slika sebe. Ali o tome kasnije.

Drugo ja (ili kako sam ga zvao drugi) opaža vrijeme na bitno drugačiji način. On vidi linije „izvana“ takoreći. Za njega, vrijeme je more prepuno takvih individualnih linija koje svaka predstavlja jedan svijet, te su unutar tih velikih svjetskih linija, linije pojedinačnih života. I ono što je bitno za naglastiti, te linije nisu odvojene jedne od drugih, isto kao svjetovi nisu odvojeni jedni od drugih. Presjecaju se na mnogim razinama, račvaju se, nastaju i nestaju u sljepim ulicama. Za njega vrijeme ne protiče, on se bazira na kauzalnosti, a ne na kronološkom poretku događaja. Kao što se vidi u tekstu „vrijeme, što je to“, određeni događaju u „budućnosti“ jednog svijeta, mogu utjecat na prošlost tog istog svjeta, ili drugih svjetova koji su ispresjecani (ili u dodiru) s tim svjetom. Vrijeme kako ga drugi opaža može nazvati „vanjskim vremenom.“

Vratimo se na ovo moje „nešto“, izvor svega što sam „ja“. To „Nešto“ za razliku od prvog ja, koji je ograničen linearnim vremenom, te drugim ja koji je ograničen „vanjskim vremenom“, nije ograničeno vremenom uopće. „Nešto“ je bezvremensko. Ono nema početak ni kraj. Nije nikad rođeno i nikad neće umrijeti. Za njega ništa ne teče, i ništa se ne mjenja, sve je oduvijek kako je, tj. „ništa nije“. Iz tog nečega, izvirem ja (koji vam ovo pišem), izvire i drugi (čije ste mnogobrojne avanture imali prilike pratiti u prethodnim postovima na ovoj mojoj temi). Davno prije nego sam bio svijest, energetsko biće, prije nego sam bio čovjek, osoba, sanjač, bio sam to „nešto“. I nakon što prestanem biti sve ovo nabrojano, ostat ću to „nešto“. Ali iz tog istog izvora izviru i mnoge druge stvari. U svakom svijetu koji sam sposoban percipirati pomacima spojne točke, postoji vrsta svijesti ili „bića“ koji izviru iz istog tog Izvora. Inače to nebi bio sposoban ni „percipirati“. Neka od tih bića su u startu negativno nastojena prema „ljudima“, na ovom forumu i mnogim drugima mogu se naći nagovještaji kakva su to bića i kakav je njihov odnos s ljudima. Ima i onih koja su „pozitivno“ nastrojena ljudima. No većina bića su jednostavno rezignirana. Ono što je potrebno za naglasiti da da se naš ljudski i svijet mnogih tih bića presjecaju na mnogim razinama, tih je sjecišta toliko mnogo da je to praktički nemoguće razumom pohvatati.

Taj izvor, to „nešto“, se u nekim istočnjačkim, ponajprije hinduističkim tradicijama zove jednostavno „Ja Jesam“. Takve tradicije tvrde da čovjek, ako želi postići samorealizaciju (najsličniji poznati koncept tome bi bio koncept prosvjetljenja), mora maknuti sve viškove koje smatra sobom. To je ponajprije osobnost i vlastita „lična“ povijest (samorefleksija). Paralelno s tim procesom treba se naučiti nevezivati za ljude, događaje i stvari koji pripadaju ovom prolaznom svijetu i vremenu (onom koje ima svoj početak i svoj kraj). Da bi se sve to postiglo, osoba mora naučiti utišati svoj unutarnji dijalog, te razdvojiti sebe od svoje slike (opet samorefleksija), i razdvojiti sebe od svojih misli (onog što namjerom [energijom pažnjom] stvara samorefleksiju). Treba naučiti svjedočiti mislima, gledati ih kako nastaju i kako nestaju, ne hvatati se za njih. Kasnije se to „stečeno“, istrenirano znanje prenosi dalje na ne vezivanje za ljude, događaje i pojave. Tek kad osoba postigne potpuno odsustvo unutarnjeg dijaloga, (što nije isto što i ne misliti, i o tom sam već pisao), može naći taj izvor sebe, naći „Ja Jesam“. Može naučiti „samo biti“, bez ikakvih viškova. No to sve zvuči puno jednostavnije nego što u praksi jest.
Mi kao ljudska bića, ograničena svojim rođenjem i smrću, uvjetovani smo (mogli bi reći programirani) da u životu tražimo ugodu i bježimo od boli. To je ponajprije biološki refleks, bol je neugodna. Neugodna je, i to s razlogom. Tu je da upozori naše tijelo (fizičko) da nešto s njim ne valja, a neugoda nas tjera da se riješimo upravo toga što ne valja. Isto se može reći za emocionalne boli (makar je tu priča ipak malo zamršenija). Ugoda također ima sasvim logčino objašnjenje. Hrana je fina, fina je zato da bi ju jeli. Jedemo, da bi živjeli. Seks je također ugodan, a služi produženju vrste. Tko bi htio jesti i seksati se da je to odvratno. Život, kao apstraktna pojava, na razini fizikale ima samo jednu svrhu, a ta svrha je da nastavi sam sebe. Zato nas tjera da izbjegavamo boli i tražimo ugodu, dok mi to radimo na bazi naših iskustava, tj. sjećanja (samorefleksije). Mi ljudi smo posebno zajebani i zbog drugih faktora, naša samorefleksija (slika ili svijest o sebi) je puno jača od recimo životinja ili mnogih nefizičkih bića, jer smo mi uvjereni da je naš odraz (tj. ličnost) suština onog što jesmo. Drugima riječima, dajemo našoj slici samih sebe važnost, što se još i zove samovažnost. Definiramo sami sebi pomoću naših sjećajanja, drugih ljudi koji nas okružuju, naših iskustava ali ponajprije patnji koje smo proživjeli u životu i uspjeha koje smo postigli. I sad reći nekom takvom jednom biću, koje je sve što zna svelo na usku i njemu vrlo važno sliku samog sebe, da on nije ta slika, da su njegove životne patnje i životni uspjesi nebitni, te da se za njih nebi trebalo vezati, nije nimalo konstruktivno i neće uroditi plodom.

U startu, većina ljudi ima dobar razlog zašto nikad nebi htjeli ni razmišljati o ovakvih stvarima. Ovakve su ideje direktni napad na osnovu onog što oni misle da jesu, na njihovu životnu priču, na njihovu osobu. No stvar je zapravo bitno gora od toga. Dok sam istraživao što sam sve ja, tj. svoj izvor, kako sam rekao, osim prvog i drugog ja, našao sam da iz istog izvora izvire i nešto što zovem čuvarom. Već prije sam pričao o razlici Tonala i Naguala. Tonal i Nagual predstavljaju totalitet svega što „mi“ jesmo. Tonal vremena (kolektivni ljudski tonal) služi upravo tome da bi ljudi kao rasa imali usuglašen pogled na svijet i protok vremena. Nagual s druge strane, su svi svjetovi u beskraju koji imaju dodira s nama. Tonal također služi tome da odvaja „čovjeka“ od Naguala, jer Nagual svojom ogromnošću i šarolikošću bi doslovno ugušio „ljudsko biće“ kao pojedinačnu jedinku. Tonal je tu da nas štiti, on je također nešto kao čuvar ovog našeg svijeta i ovog našeg ja pred drugim svjetovima. No nešto se nekad (uvjetno rečeno pošto vrijeme baš i nije linearno) desilo s Tonalom, te je on umjesto da bude čuvar i sluga, postao centar naše pažnje i gospodar.

On nam doslovno priječi da vidimo van ovog svijeta, a mi mu u tome, našim umom putem samorefleksije i samovažnosti pomažemo. Možete samo zamisliti koliko je komplicirana shema postojanja, sa svim tim svjetovima koji izviru iz istog izvora, presjecaju se i mješaju na mnogim razinama, kroz mnogo različitih svijesti u mnogim različitim vremenima. Mi (i kao pojedinci i kao rasa) na to, našim umom radimo još jednu, jednako kompliciranu shemu koja proilazi iz naše svijesti i samovažnosti. Tako da, ugrubu rečeno, mi smo duplo sjebani. Osim što nosimo teret postojanja, nosimo vlastiti teret, prožet željama (za ugodom) i strahovima (od boli). Ali ta nam shema ne treba, može se živjeti bez nje. Jedini pak način da se to postigne je da maknemo sve ono što nismo, tj. fokusiramo sa na jednu činjenicu u koju možemo biti sigurni, a to je da postojimo, da „jesmo“. Da se razumijemo, ta samorealizacija nije kraj i najviši domet ljudskog bića, to je prije preduvjet za ikakav pravi rad i dublje istraživanje postojanja.

Većina učenja, tradicija i filozofija koje nam se nude su u svojoj formi su produkti samorefleksije i samovažnosti. Na bazi nekih viđenja, ljudi su unutarnjim dijalogom stvorili ideje i povezali ih, ugradili ih u svoje osobne priče i napravili zavrzlame koje se danas nazivaju učenjima. I svaka daljnja generacija je radila na dodatnom kompliciranju već postojećeg. Ono što je tu bitno je da ljudi, koji rade na tim učenjima, učenju daju svoju energiju. Ljudi kroz generacije ulažu svoju pažnju i energiju, svoju namjeru. I ta učenja s vremenom postanu živa, van svijesti svojih sljedbenika. Postanu nešto što se zove egregor – fantomski entiteti koji je vezan za grupu koja ga je stvorila, ovisi o njenoj pažnji i energiji ali živi zasebno od nje. Isti taj fantomski entitet, bori se za pažnju (energiju) s drugim entitetima, u svoje ralje pokušava uvući nove sljedbenike, a sljedbenike koji odbiju suradnju pokušava, nekad na lijep, a nekad na izrazito ružan način vratiti pod svoje. Ta je mehanika dobro opisana u Transurfingu, djelima Vadima Zelanda, pod pojmom klatna.

No to nije isključivo jedino vezano za učenja i religije, tako je sa svakom skupinom ljudi koja ulaže namjeru i energiju u neku ideju. Tako je i sa idejom čovječanstva, ljudskim kolektivom. I sjetimo se sad onog Tonala, koji nam je trebao biti sluga i čuvar, a postao je naš kralj i fokus sve naše pažnje i energije. Postoji zasebni Tonal svakog od nas, ali postoji i kolektivni Tonal čovječanstva. I kad god netko od nas proba izaći vas granica Tonala, sačeka ga čuvar i vrati ga u tor. Da li u cijeloj toj, sad već bolesno zapetljanoj shemi postoje bića koja imaju koristi od naše situacije i duple sjebanosti, postoje, no to nije tema ovog teksta.

Poanta svega je da mi ni kao pojedinci ni kao rasa nemožemo naći kolektivnu „sreću“ i „spas“. Ali ono što svatko od nas ponaosob može je naći svoju suštinu, naći ono što „Je“ kad se sva svjetla ugase i kad svi događaji prođu. A to se nemože kad smo prezauzeti svojom vlastitom slikom i pričama, kad smo izgubljeni u vlastitom umu. Za to prvo vječna unutarnja priča naših umova mora prestati, mora nastupiti unutarnja tišina koja miče sve viškove i tek tada izranja ono što stvarno „Jesam/Jesi/Jesmo“. A iz te se pozicije dalje može svašta, nemora ništa, pa se tako može naći i ultimativni izvor svega ili „Tao“ ili neki drugi način postojanja koji možda ne počiva na duploj sjebanost i bježanju od boli i traženju ugode.

No Tonal je lukav i u kombinaciji s možebitnim entitetima (bilo fantomskim, da smo ih mi stvorili našom pažnjom, ili stvarnim nefizičkim stanovnicima drugih svjetova) koji imaju koristi od naše situacije, može jednom naivnom ljudskom biću predstaviti se ko sve i svašta, (čak i Bog, Ja Jesam, Spasitelj i što šta drugo što možete zamisliti). A tu onda nastaju nove zavrzlame i zapetljanicije.

Ovaj tekst nije poziv na raspravu. Ovaj tekst je ukratko sažimanje mojih spoznaja unutar dvije godine, koje su za pisca ovog teksta (osobu) bile dosta zahtjevne i teške, a njegovim se nedaćama ne nazire skori kraj :) Ako netko ima potrebu komentirati, slobodno, no ja zadržavam pravo da ne slažem i ne raspravljam s tom osobom, isto tako zadržavam pravo da ne odgovorim, ili čak tražim brisanje komentara. Zato što,“ frankly my dear, I don't give a shit“.

Do čitanja


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet sep 15, 2017 5:20 pm 
Offline
Početnik

Pridružen/a: čet aug 31, 2017 2:13 pm
Postovi: 5
POWERFUL =D>


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 115 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz