Sada je: uto okt 17, 2017 8:57 am.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 110 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Data
PostPostano: ned maj 11, 2014 4:04 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
U zadnje vrijeme osjećam stanovitu dozu depersonaliziranosti vlastite ličnosti. Svi klasični mehanizmi funkcioniranja osobnosti kod mene naravno postoje, no oni više nisu primarni i jedini faktor koji utječe na moje shvaćanje stvari, niti su jedini faktor koji određuje moje ponašanje. Kao što sam rekao, stvari poput želja, strahova, projekcija, emocija još uvijek postoje, no proces depersonalizacije koji sam prošao mi je dao priliku da u kritičnom trenutku uzmem odmak od mehanizama, koji mi omogućuje da ih sagledam. Kako je taj proces napredovao, povlačio je sa sobom veliku anksioznost, jer sve one stvari koje su me nekad veselile i ispunjavale, polako su počele gubiti smisao.

No s vremenom, odmak mi je omogućio pristup uvidima i riješenjima za moju situaciju. Ono što problem kod tih uvida je što su kompletno intuitivni i nelinearni, te je mojoj budnoj svijesti i racionalno-linearnom umu teško prevesti ono što intuitivno već zna. To i je razlog zašto otvaram ovu temu. Imam namjeru koristiti tu je kao neku vrstu rekapitulacije koja će mi omogućiti da sagledam utiske koje trenutačno osjećam. Pošto sam svjestan problema prevođenja intuitivnog u racionalno, ne namjeravam u ovoj temi pisati o vlastitom putu i sebi kao osobi, te nekim vlastitim viđenjima kako svijet i postojanje funkcioniraju, jer shvaćam da se te stavke mjenjaju ovisno o mom stanju svijesti. Netko bi mogao pomisliti da nema smisla da vodim svoj "dnevnik" na forumu, pošto jednako tako mogu pisati za sebe na listu papira, pa onda isčitavati svoje tekstove do mile volje. Forum je tu kao neka vrsta "fail-safea". Sama činjenica da je javan i dostupan svima onemogućava da u svojim pisanjima budem neiskren prema samome sebi. Lakše je lagati samog sebe, ako nitko drugi negleda, nema se pred kime javiti osjećaj srama. Tko zna, možda mi je ovo prvi i zadnji post jer ću uvidjeti da ovo nema svrhe. Ono što također želim nadodati je da ne tražim savjete. Ako se netko osjeća pozvanim dati ga, slobodno, no ukoliko ja smatram da se isti ne može primjeniti na moju situaciju, to ću i reći, te bih molio da se to poštuje.

Mjesto na kojem nema žaljenja

Simptomi koji su prethodili mojoj depersonalizaciji bili su simptomi klasične i akutne depresije. Letargija, nedostatak volje za životom i obavljanjem svakodnevnih radnji, nesanica, anksioznosti i paranoje oko budćnosti i slično. To je naravno dovelo do toga da sam ovisno o trenutačnim okolnostima razvio mnogo sustava ublažavanja boli, od ritualnog učestvovanja u socijalnim situacijama, preko narkotika, bezumnog gledanja serija, opsesivnog bavljenja tričarijama i glupostima i sličnog. Najsmješnije je to što ni jednu od tih stvari nisam stvarno želio raditi, nego je sve bilo bolje od alternative, tj. bivanja sa samim sobom. Da se razumijemo, to ne znači psihološku nevoljkost i strah od vlastitih karakternih mana, s njima sam se svima već bio susreo i priznao ih. Problem je pod a) što povišena stanja svijesti u koja sam zapadao kad bih bio sam, koja su takoreći bliža objektivnoj stvarnosti, ako ništa utoliko zato što nisu fiksna samim svojim postojanjem, zahtjevaju veliku količinu energije i discipline, a i i mira uma da bi bila održana. To je jedan od razloga zašto ratnici iz kastanedinih djela, a i mnoge druge tradicije inzistiraju na uštedi i preusmjeravanju energije i na celibatu. Pod b) povišena stanja svijesti stvaraju jaz između svakodnevnice i "pojedinca" koji sve to doživljava. Jednostavno, s vremenom sam znao da ličnost nisam ja, no kad bi bio u svijetu svakodnenice jednostavno bi bio prisiljen nositi ju. To je naravno dovodilo do nove apatije

Postepeno su mi sama povišena stanja svijesti dala odgovor na ono što me mučilo putem intuicije o kojoj sam već pričao. S vremenom sam uvidio da postoji način na koji mogu skinuti cijeli taj teret sa sebe i uživati u samoj činjenici da postojim. Naravno nisam uvijek u mogućnosti pristupiti tom stanju svijesti, no to je ionako izvan racionalne kontrole. Valja i naglasiti da svako "različito" stanje svijesti ima vlastitu "vrstu veze" s tom intuicijom i način prevođenja iste. Recimo stanja mira koja sam doživljavao skidajući teret sa samog sebe, su najbliža objektivnoj svijesti od bilo čega što sam dosad postigao na javi, a da se toga sjećam. U tim sam stanjima mogao promatrati prirodu same intuicije. Na nju se može gledati kao nešto što je živo i postoji neovisno o meni kao osobi, ako ju ja ne vidim i ne osjetim ne znači da je nema. Opet ona nije odvojena od mene, nije zasebni entitet. Postoji u kolektivnom neaktivnom stanju neovisno o bilo čemu drugome u postojanju koliko mogu vidjeti. Koliko znam, to se kod Kastanede naziva tihim znanjem. U svom prirodnom stanju tiho znanje nema potrebe za nikakvom aktivnošću, jer samo po sebi sve "zna", nepodjeljeno je i Jedinstveno. Tek fragmentirana svijest, individualna i svojstvena za jedinku, odvojena od samog tihog znanja, može na to znanje gledati kao na nešto "kolektivno" i "neaktivno", pošto su fragmentirana svijest i racionalni um nešto "aktivno", što radi stvari po linearnom principu od početka, točke a, pa do kraja, točke b.

Hajdemo obratiti pažnju na stanja individualnosti i kolektivnosti. U kolektivnom stanju, jedna svijest nebi bila "jedna", te nebi imala potrebe za ikakvim obrambenim mehanizmima. U individualnom stanju, svijest, tj. jedinka koja ju predstavlja, ima potrebu braniti se od istih takvih jedinki, zbog čisto prirode svijeta u kojem postoji. Svijet u kojem mi postojimo funkcionira na zakonima jačeg. Da li je s namjerom tako napravljen, ili je došlo do nekakve greške, ne znam. Također, kao što sam rekao, stanja povišene svijesti su nešto što zahtjeva puno energije, te je potrebno da postoji neki filter koji će dati svijesti mogućnost predaha. Tu se javlja potreba za egom. Ego sam po sebi nije loš, dapače i nepohodan je, no nije jedino što postoji. Sad, svijest koja naginje racionalnosti i individualnosti, ima potrebu razviti napredan i sposoban ego, tj. ego ima potrebu napredovati se i razvijati, učiti i prilagođavati se novim situacijama. Tako se ego utvrđuje, uči oponašanjem i prilagodbom te postaje kralj svoje domene i "gospodar svoje sudbine". Nakon nekog vremena taj proces postane automatski, sama individualnost ega onemogući svijesti da iskusti stanja kolektivnosti i tihog znanja. Ništa od toga nebi bio problem da je jedinka koja ima ego uistinu racionalna. Ultimativna racionalnost zapravo nebi bila ništa drugo nego razumjevanje tihog znanja kao strukture sastavljene od beskajno mnogo odvojenih ali povezanih procesa. No, ego nije racionalan. Iz nekog razloga, je ego ljudske svijesti sam sebe počeo doživljavati kao svijest, kao biće, te ne želi odstupiti sa svog trona, jer ne zna što ima dalje. Takoreći, ego je postao egoističan :) Tako je nastalo stanje samovažnosti. Samovažnost je ništa drugo doli jedno od stanja svijesti, koje bliže racionalnosti nego tihom znanju, no nije "vrh racionalnosti" . Samovažnost ima svoji "counterpart", stanje svijesti koje je bliže tihom znanju nego racionalnosti, a karakterizira ga, osim čišće veze s tihim znanjem, i nedostatak osjećaja važnosti kod vlastitog ega, tj. depersonaliziranje ličnost.

To stanje svijesti, razlog je ovog prvog posta. Naime, to stanje, makar je na neki način objektivnije od uobičajnog ljudskog stanja svijesti, ne djeli ništa zajedničko sa klasičnim ljudskim vrijednostima baziranima na egu. Te vrijednosti još uvijek postoje, no tvore mali, gotovi nebitni dio cjelokupne svijesti. Postane stvari problem, djelovati u zajednici ljudi s kojima ne djeliš ništa zajedničko osim toga što imaš dve ruke, dve noge, glavu i tijelo i svi te nazivaju ljudskim bićem. Jednostavno, stvari koje druge uzbuđuju kod mene ne stvaraju reakciju. Kao riješenje, u Kastanedinim djelima spominje se kontrolirana ludost. To je takoreći manipuliranje sviješću kojim pojedinac sebe svijesno dovodi u stanja svijesti u kojima osjeća "prikladnu" reakciju, no svejedno od nje ima odmak. Do neke razine sam u toj praksi uspješan. No samo do neke. Nije mi problem biti "normalan" pred kolegama s posla i fakulteta, s vremenom sam čak uspio primjeniti tu praksu i sa dugodišnjim prijateljima. Nije da se hvalim, no kombinirajući kontroliranu ludost s taktičkim izbjegavanjem, održao sam svoju masku i pred roditeljima. Pravi problem nastaje u intimnim odnosima. Jednostavno nisam dozrio do toga da depersonalno, bez samovažnosti osjećam duboke individualne osjećaje prema drugoj jedinki. Mogu ili voljeti kolektivno, kako volim svaku česticu svijesti koja je ikad postojala, ili možda nije postojala, ili mogu voljeti na stari način, sa samovažnošću i posesivnošću. Zapravo osjećam da za moju trenutačno dilemu nema riješenja, osim daljnjeg igranja lovice sa vlastitim umom i stanjima svijesti, očito jednostavno treba izdržati.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: uto maj 13, 2014 1:18 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Odnos snova i jave iliti o velikom polju svijesti

Spoznaja mogućnosti moje svijesti tekla je postupno. Ne zato što je to linearan proces, nego zato što si sama svijest neke stvari mora dopustiti. Za dio toga je odgovorna sama priroda ljudske svijesti današnjice. Od dana kad se rodimo, pa sve do zadnjeg daha naših života, učeni smo i programirani kako da držimo svoju svijest fiksiranu, mogli bi reći gotovo zabetoniranu u određenom položaju, prikladnom za suživot s ljudskom rasom. Sva vrsta moderne razonode i razbibrige dizajnirana je upravo sa svrhom fiksiranja svijesti.

Istina da pojedinac, koji ne poznaje svoje mogućnosti, no ima iskrenu želju spoznati, radom na sebi, samopromatranjem i disciplinom može donekle popraviti svoju situaciju. No to što se takvim "ovosvjetovnim" metodama da zalječiti su zapravo simptomi što se manifestiraju u svjetu svakodnevnice. Uzroci tih simptoma leže izvan granica ovosvjetovnog. Tamo ih i treba tražiti.

Učitelj Karlosa Kastanede, don Huan, djelio je ljudsko postojanje i ljudsku svijest na dvije polovice. Jedna se zove Tonal. Tonal je sve što spada u zajednički ljudski sustav interpretacije. Od najsitnijeg koncepta, pa do najmudrije filozofije, od zamisli, pa do njene kreacije i njenog objašnjenja, sve spada u Tonal. Tonal bi po mome bio svijet nastao pod posredstvom krnjeg racija i samovažnosti o kojoj sam već pričao. Njegova uloga, je zapravo osnovna uloga ega i uma, da štiti svijest od prevelike količine utisaka odjednom, te da interpretira utiske po racionalnom ključu (ili nekom drugom, zavisno od vrste bića) i stavlja ih u određene kategorije. Tako nešto je definitivno neophodno za bilo koje biće, pa i ljudsko, no nije jedino što postoji.

Druga strana se naziva Nagual. Nagual je sve ono što ne spada u svijet Tonala, sve što je Nepoznato. Osnovni problem ljudi je što kompletno zanemaruju svoju drugu stranu, ne samo da ju zanemaruju, nego ni ne priznaju da postoji. Kad i imaju neka "ekstrasenzorna" iskustva, pripisuju ih bolesti, umoru, nesanici ili čemu trećem. Ovim ne želim ulaziti u blaćenje ljudske gluposti ni u rasprave o manipulaciji, no kako netko može uopće pomisliti da shvati neko drugo, "onostrano" biće "sa višeg kata" i njegovu agendu, ako nije istražio svoju "onostranost"? Ne može, ne zato što je glup ili nesposoban, nego zato što jednostavno nema instrumente za shvaćanje i referente točke za interpretaciju. Simply, no-go.

Nagual je sam po sebi intenzivan do beskraja. Ta izjava zvuči blesavo, no dopustite mi da ju objasnim. Jedan je prosječni čovjek u jednom danu sposoban da istrpi i interpretira određeni broj utisaka. Sve preko tog broja bi dovelo do opterećanja njegovih sustava. Raspao bi se od intenziteta. Tonal je upravo tu da onemogući Nagualu da preplavi svijest. Shodno toj podjeli, don Huan i njegovi prethodnici podjelili su svoje učenje na dvije strane, desnu (tonal) i ljevu (nagual), te su, shodno prirodi svake polovice razvili vještinu kojom će djelovati ovisno o svom stanju svijesti. Za tonal to je prikradanje/traganje, za nagual to je sanjanje. Tu podjelu netreba shvatiti doslovno, jer su na neki način to dvije strane istog novčića ovisne jedino o stanju svijesti i percepcije. Valja i naglasiti, da kao što za intepretaciju pojmova iz svijeta Tonala, postoji ključ koji ja zovem racio, za svijet Naguala također postoji ključ interpretacije, a taj je upravo intuicija, ili tiho znanje koje sam već spominjao.

Sve što sam iskustveno naučio, došlo je u sanjanju. Naravno, da nisam na svijetu jave pipremio svoju ličnost (ili Tonal), iskustvo nebi bio sposoban shvatiti. Svako stanje svijesti, "tehniku" poput one za skidanje tereta za sebe, sam prvo susreo u sanjanju. Svijest koja sanja, automatski koristi onaj drugi ključ, ključ tihog znanja. "Svijest" svakodnevnice i ključ racija je ono što onemogućava ljudima da to shvate. Sanjanje je zapravo neka vrsta prirodnog štita od intenziteta Naguala.

Ono što sam osobno vidio kroz sanjanje jest da je Tonal zapravo kolektivni san ljudskog nesvjesnog. Jednom sam, u lucidnom snu došao na ideju da proučavam kako nastaju snovi. Ispred mene bilo je nešto kao ekran, što je s vremenom (kroz više snova) dobilo dubinu (zapravo ju ja nisam prije vidio). Taj ekran s dubinom, ili boje rečeno polje je polje nemanifestirane svijesti (iste one kolektivne svijesti o kojoj sam već pisao). Svakim bi udahom iz tog polja svijest uvlačio u svoju osobnu "domenu" nešto što sam vidio kao svjetleća vlakna koja bi pri dodiru s mojim umom instantno stvarala utiske koje um prepoznaje (ljude, objekte, događaje, ulice, zgrade i slično). Svakim bi izdahom grabio prema novim, nemanifestiranim vlaknima koja bi nanovo uvlačio u sebe. S vremenom sam naučio raditi s tim "ekranom" (tad sam ga još tako shvaćao) da bi mogao bolje upravljati lucidnošću svojih snova. Naravno, to nije radio ovaj "ja", koji koristi racionalni ključ, to je radio ja koji koristi ključ tihog znanja. On sam po sebi zna kako se to radi. Ono što je zanimljivo, je to da taj "drugi" ja ima kompletno drugačiju osobnost od mene. Klasičnom je čovjeku početni položaj svijest položaj samovažnosti pod raciom. Klasični položaj drugog ja je mjesto na kojem nema žaljenja, o kojem sam već pisao. Zapravo, sljedeći stanoviti "šmek" tog položaja svijesti koji sam pokupio u sanjanju mi je i dao mogućnost da to primjenim u javi.

Nakon par godina, sasvim sam slučajno pred spavanje nanovo zalutao u ekran. Tad sam otkrio da on nije dvodimenzionalan, nego je tako reći polje sa dubinom. Ono je bilo, sa stanovišta racionalno-logičnog uma koji sve radi od točke a, početka, pa do točke b, kraja, beskrajno. Na određenim "mjestima", ako se to može tako zvati, postoje nešto kao nakupine svijesti, poput grozdova skupljenih zajedno. Ploveći tako kroz to polje vidio sam da grozdovi zajednički uranjaju u samo polje, te se iz njih spuštaju "cjelokupne" već manifestirane svjetove. Drugo što sam otkrio jest to da je to polje samosvjesno. Zna samo za sebe i za svoje djelove. Ono je ujedno domena u kojoj se svjesti manifestiraju i samo znanje kako manifestirati svijest. Također uz to, ono samo po sebi je kolektivna svijest koja nema barijere između svojih djelova. Također, unutar polja postoje svijesti koje "ne spavaju" kao grozdovi, a opet nisu kompletno nemanifestirane i nekativne. Nešto kao bića koja postoje samo na razini "ideja", kao misli tihog znanja. Drugi ja je jedna takva svijest, a opet je ja :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sri maj 14, 2014 8:35 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: sri aug 18, 2010 2:07 pm
Postovi: 712
Jedini savet koji imam da predlozim je da nastavis da pises...

Tekst mi je jako prijao jer koriguje u meni sitne detalje i tekst je zreo...

Od tekstova poput ``koje kafane sam obilazio`` posle fakulteta niko nema nista, cak se gubi vreme..

Ti mi inace delujes kao bas zanimljiv lik ;)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sri maj 14, 2014 10:51 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Hvala ti Snoopy. Pišem kad ono nešto traži od mene da pišem, ne znam kad će to biti. Doduše, mogu ti priznati da rado potičem to stanje svijesti, jer mi pisanje dođe kao neki ispušni ventil za pražnjenje popisa uma i sagledavanje utisaka.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: ned maj 18, 2014 10:10 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Smisao i cilj

Neki dan me moja bolja polovica pitala koji je smisao svega što radim? Naime, ona i ja, makar polazimo od nekih istovjetnih zaključaka imamo kompletno drugačiji pristup stvarima i način da ih sebi objasnimo. Oboje polazimo od zaključka da je sve u postojanju nastalo od istog izvora. Nju to dovodi do zaključka da pošto je sve nastalo od jednog, ništa nije bitnije od nečeg drugoga, te je po njoj nepotrebno posvetiti svoju pozornost nečemu "onostranom", pošto je Sve Jedno. To je logika koju mogu razumjeti, no takva je praksa na mene neprimjenjiva. Pod a) zato što ne biram ja što će mi se dešavati, pod b) zato što bi ignoriranje nečeg neobjašnjivog što mi se desilo bilo kontraproduktivno, jer ako ništa nije bitnije od nečeg drugoga, onda nemam razloga pred ičima skrivati pogled. Nadalje, pisanjem o onom što mi se dešava je po njoj presipanje iz šupljeg u prazno, pošto sve što biva verbalizirano, automatski biva uništeno, kako ona kaže, postaje govno :)

Hajde da zajedno prođemo, moje neke odgovore na ta pitanja. Što je smisao? Nemam pojma, nisam siguran ni da ga ima. Ne znam ni da li nam treba? Meni ne treba, ja sam sasvim zadovoljan činjenicom da sam živ sada i ovdje i predamnom se otkrivaju misterije istog tog života u svim njegovim bojama i oblicima, koliko god oni lijepi ili ružni bili. Po meni život nema smisla, samo je tu kao i sve ostalo, do onog trenutka dok ne prestane biti. Svatko od nas slobodan je da ga provede kako hoće. Meni se čini, da ako netko teži samorazvoju i spoznaji, treba vidjeti što se sve nudi, a to nemože ako je ograničio svoja čula samo na svijet objekata. Postoji nešto što se kod Kastanede naziva sila centriranja. Sila centriranja je ono što stvara naš svijet, drži svijest u određenom obliku. Što duže svijest provede u nekom obliku, to se ona više zabetonira u njemu. Čudna je priroda svijesti, pošto svijest u nedostatku spoznaje o samoj sebi, identificira se sa svojim oblicima. Što je neki položaj svijesti učvršćeniji, to za osjetila te svijesti on postaje koherentniji, dobiva kontinuitet. Jedan od glavnih zadataka ratnika, jest preusmjeriti svoju energiju, tj. skupiti višak energije koji bi se iskoristio da se centrira nešto drugo, osim ovog svijeta.

Mogli bi se reći da je sila centriranja upravo ono što stvara matrix. Ljudi znaju, kako nam je svima očito, samo jedno centriranje. Da u postojanju ne postoji ni jedna "zlosutna" sila, odlučna u tome da iskorištava manje realizirana bića, sama priroda svijesti i sile centriranja bila bi dovoljna da zarobi ljude u "matrixu". Sama pak činjenica da su ljudi u matrixu u koji vjeruju kao u nešto što je objektivno i stvarno, tj. daju tom matrixu pažnju i energiju, dovoljna je da taj matrix raste i razvija se, postajući još "stvarniji". Tako nastaje začarana petlja. Raznorazni entiteti i alieni, mnogo popularni na današnjim forumima, znaju bar dva centriranja, svoje originalno i ovo naše. Čini se da su u prednosti. Netko bi mogao zaključiti da je onda dovoljno otkriti tajnu centriranja i slobodan je.

Kad jednom pojedinac spozna tajnu centriranja i sklopi neke druge svjetove, otkrit će da su oni jednako tako stvari i realni kao naš svijet. I jednako tako brzo nestanu kad se nacentrira nešto drugo. Ispada da je izlazak iz matrixa, ulazak u neki veći matrix. Sad netko bi mogao reći, HA, vidiš sve je to manipulacija! ZAKAJ BI TO IKO RADIL KAD JE BEZVEZE?! Hm, dobro pitanje. Ispada kao da imaš izbor između toga da si relativno beznačajan punoglavac u lokvi vode. Ili da si veoma beznačajni plankton u moru života. Ja biram ono drugo, jer mi je prvo premalo, kao da pokušaš nagurati slona u vešmašinu, jednostavno nejde.

To nas dovodi do drugog pitanja, što je cilj? Pa, ovo će zvučati šokantno, no čini mi se da nema nekog cilja :mrgreen: Koliko shvaćam, vanjska matrica, ona neka vodilja koja nam omogućava da centriramo realnosti po nekoj, raciju ne shvatljivoj logici, također nestaje, no tek u trenutku smrti. Onda je svijest slobodna da spozna samu sebe, ili ne. Mislim da su smisao i cilj zapravo živjeti život punim plućima, pristupajući stvarima s otvorenim umom, te u trenutku smrti biti zadovoljan i bez žaljenja. Cilj je, dragi moji, da se nauživamo života dok smo živi, da bi bili spremni dočekati svoju smrt kao njoj ravnopravni, a ne kao cmizdravci prepuni žaljenja i želje da su stvari bile drugačije. Cilj je, umrijeti dostojno, umrijeti spreman.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: čet maj 22, 2014 10:02 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Vrijeme, što je to?

Evo, da nebi bilo da je ovo tema gdje se Sjenko cijelo vrijeme pretače iz šupljeg u prazno ispričat ću par snova. Radi se o 4 snova iz 3 različite noći, no kako je radnja napredovala svaku noć, tako sam ja slabije pamtio što se dešava.

Drugi ja, o kojem sam već pisao, onaj koji je spojen na tiho znanje, češće nego rijeđe radi raznorazne vrste zadataka za raznorazna bića i svjetove. Recimo, u jednom od snova zadataku mu je bio pomoći u popravcima multidimenzionalnog broda (svemirski brod čiji su različiti djelovi bili u različitim dimenzijama). Način na koji je asistirao tom popravku bilo je direktno interfejsanje na brodski kompjuter, tj. spajanje sa umjetnog inteligencijom i preuzimanje nekih njenih funkcija za potrebe popravka. Većina tehnologije koju sam susretao po snovima je dozvoljavala interfejsanje s njom i rad s njom direktno, kao što um radi s asocijacijama.

Sve je počelo kad se u određenom svijetu, čiji se cijeli životni stil bazirao na veoma staroj ali efikasnoj tehnologiji, počela kvariti jezgra kojima su napajali cijlu tu tehnologjiu. Moramo uzeti u obzir da to nije samo jedna rasa bića nastanjivala tu dimenziju, bilo ih je više i makar nisu djelile sve ideje i poglede, koegzistirale su u miru. Također, iz perspektive nas Zemljana, takav jedan svijet može postojati samo u mašti, pošto je tehnologija koju koriste daleko naprednija od svega što mi možemo zamisliti. Ipak, ni oni nisu mogli popraviti kvar, pošto su tvorci te tehnologije davno umrli i nitko ju više ne razumije kako spada. Zaključili su da je jedini način da nabave novu jezgu i tu ja ulazim u igru. Zašto drugi ja? Pa, osim zato što, kao što sam već rekao ima mogućnost interfejsati sa većinom tehnologije, također drugi ja, baš zato što je u stalnom dodiru s tihim znanjem, iskustveno zna (ne teoretski, konceptualno ili nikako kao većina Zemljana) da su vrijeme i prostor kategorije koje ovise jedino o percepciji, dok je percepcija nešto što uvelike ovisi o volji onoga koji gleda.

No, kao što je svim naprednim civilizacijama poznato, drkanje po vremenskim linijama cijelih svjetova je opasno i potencijalno pogubno za svijet. Mala digresija, sjećam se jednog sna, tj. jednog svijeta čiji su stanovnici (inače tehnološki nerazvijeni, ali dobra srca i u harmoniji s prirodom) bili žrtve demonske kuge. Sve je u njihovom svijetu bilo podložno dekadenciji zbog invazije demonskih entiteta direktno iz najcrnjeg kaosa. Njihov sam svijet, na njihov nagovor i molbu premjestio na alternativnu vremensku liniju, koja je do tog trenutka postojala samo kao potencijalna (nikad se nigdje nije manifestirala do tad). Instant rezultat je bio više nego zadovoljavajući, nestalo je bilo kakvo prisustvo demonskog i demona. Potom sam putovao u budućnost da vidim efekte koje će promjene što sam napravio imati na taj svijet. Bile su, više nego drastične. Pošto više nije bilo ničeg da spriječi daljnji napredak, ta se rasa bića inače veoma slična ljudima veoma tehnološki i znanstveno razvila. Dapače, razvila se do te mjere da je nekad u budućnosti privukla rasu aliena koji su maltene pobili sve što je ikad bilo živo na tom svijetu, posisavši svu infrastrukturu i resurse s tog svijeta.

E sad da se vratim na originalnu temu posta. Starješine su svijeta kojem sam pomagao, skupa samnom bili svjesni mogućih posljedica diranja u vremensku liniju, pa smo zajedno riješili posjetiti prošlost svijeta paralelnog njihovom svijetu. To je bio svijet nastao iz iste početne točke kao njihov, samo se usljed drugačijih izbora njegovih stanovnika i okolnosti razvijao neznatno drugačije od prvog svijeta. Mogli bi to nazvati mirror universe. Pretpostavka je bila, da posjeta iz paralelne budućnosti neće imati utjecaja na kontinuitet vremenske linije mirror universea, kakve bi imala da posjetimo prošlost svemira o kojem se radi. I tako sam ja odputovao u prošlost paralelnog svemira, a njegovi su me stanovnici rado prihvatili i veoma se interesirali čuvši za probleme svojih susjeda iz budućnosti. Da li su mi energetsku jezgru i rekli da im javim rezultate. Zanimljivo je to, što su za razliku od svojih "counterpartova" iz paralelne budućnosti, mnogi od stanovnika paralelne prošlosti bili telepati sa veoma razvijenim višim moždanim funkcijama, što bi moglo objasniti zašto su njihovi "counterpratovi", ako su bili imali slični, mogli stvoriti tehnologiju koju njihovi potomci njihovih nemogu održavati. Stigavši u svemir iz kojeg sam krenuo, nakon male prilagodbe za razlike u tehnologijama, spojili smo energetsku jezgru na prikladno postolje. I onda je krenulo sranje.

Sve su energetske jezgre, kako sam saznao kasnije u snu, vukle energiju iz istog izvora i moraju stalno biti u kontaktu s njim. Pošto jezgra koju sam donio potječe iz mirror universa, ona je otvorila vrata u mirror universe da bi se mogla napajati. To je dovelo do stapanja dva paralelna svijeta i dva ne toliko paralelna vremenska razdoblja. Što je dulje jezgra radila, to je stapanje više napredovalo. I možete misliti, trenutačna situacija dovela je do konfuzije, nemira, pa ujedno kaosa i sukoba. No, za razliku od nas Zemljana, stanovnici oba svijeta bili su veoma civilizirani i napredni, te su znali da prepuštanje vlastitim nižim impulsima uvijek biva pogubno za onog koji se prepušta, pa su agresivni sukobi bili svedeni na minimum. Za usporedbu, stanovnici su paralelne prošlosti, makar znanstveno i tehnološki napredniji, imali manji osjećaj za moralno i etičko, no u prosjeku svejedno veći od prosječnog Zemljanina. Najveći mi je problem bio naći trajno riješenje zadovoljavajuće za obje strane. I to nebi bio toliki problem da svi nisu znali tko sam ja, pa gdje god sam došao, privlačio sam pažnju a ponekad i agresiju stanovnika. Ja sam bio onaj koji ih je doveo u tu situaciju. Svakodnevnog mene, prevladala bi krivnja i strah, ako ništa dovoljno dugo, da mi onemoguće trenutačno djelovanje. Drugi ja, kojem je početni položaj mjesto na kojem nema žaljenja, makar svjestan svega, nije nimalo bio dotaknut i zabrinut, nego je preuzeo odgovornost za svoje postupke i marljivo se bacio na riješavanje problema.

Ponajviše sam problema imao sa grupom telepata iz paralelne prošlosti, koji su bili veoma odlučni u tome da me neutraliziraju. Na njihovu nesreću, drugi ja može neposredno vidjeti energiju kako teče svemirom (to i je jedan od razloga zašto može interfejsati sa svim i svačim). Za razliku od recimo telepatije, koja koliko god napredna bila, svejedno spada unutar okvira zakona fizike nekog svemira, direktno viđenje energije zaobilazi zakone, tj. gleda u suštinu svih stvari. Tako sam, uz svo njihovo čitanje misli, znanje i pamet, prije njih znao što će misliti i gdje će me tražiti. Uz to, imao sam par bliskih susreta, pogotovo u jednom shoping mallu u kojem sam tražio nekakve podatke i opremu koja bi mi omogućila da si pribavim, potrebnu mi pomoć.

Naime do tog sam trenutka uspio spriječiti daljnje stapanje dvaju svijeta, prilagodio sam energetsku jezgru da može vući energiju direktno iz izvora u mirror universeu, bez da ga dalje privlači i ljepi na prvi svemir. Makar je proces zaustavljen, uz svo znanje i ekspertizu koju drugi posjeduje, nisam mogao sam rastaviti dva svijeta i dvije linije, bez da ih uništim. Tu negdje i završava prva noć koja se sastojala od dva sna. Dužeg u kojem je došlo do problema i u kojem sam uspio spriječiti daljnje širenje istog i kraćeg u kojem sam počeo tražiti pomoć izvana.

Naime u sanjanju često surađujem s grupom bića kojih se nikako nemogu sjetiti budan, no drugi zna sve o njima. Ovaj put, trebao sam pomoć od jedne žene, čija je rasa nedifinirana, isto kao što je i ona sva definirana po standardima bilo kakve normalnosti. Svaki svijet, koliko god napredan bio, je samo svijet, sastoji se od centriranja i kontinuiteta percepcije. Žena čiju sam pomoć trebao ne centrira svjetove. Ona je poput ultimativnog autista, ne vidi ni jedan svijet, gdje god ju doveli, ona jedino što radi je direktno opaža energiju kako teče svemirom. Ona ni ne razmišlja kako mi to radimo, verbalno, razmišlja sličnije ko drugi, asocijacijama, utiscima i šmekovima (osjećajima), s tim da to radi čišće i prirodnije od drugoga mene. Drugi ja može postojati direktno i u centriranju, no za razliku od nje, ima svoje originalno centriranje na koje se vraća u slučajno da nemože održavati povišena stanja svijesti. Ona nema, postoji između svjetova. Ipak, bila joj je potrebna moja zaštita od nereda koji su s vremenom počeli eskalirati. Mržnja stanovnika dva svjeta je postala nešto konstantno i usmjereno prema svemu što je strano, a jedna autistikinja nesospobna pričati i hodati sama, definitivno djeluje strano. Bilo ih je strah da ona ne učini još nešto "gore" njihovim svjetovima.

Uglavnom, prošetao sam svoju kolegicu po raznoraznim energetskim i tehnološkim središtima dva svijeta, i makar nije bila nešto impresionirana kulturom i raznolikošću, sjecišta dvaju svemira su je jako uzbudili, do te razine da se nasmješila. Putovati s njom bilo je lako, pošto ona ne vidi prostor kao što ga mi vidimo. Koristili smo energetske linije kao pravce, vektore za putovanja. Dovoljno je usmjeriti pažnju i odrediti pravac, te "zakoračiti". Svijet onda zapravo gubi čvrstoću i kontinuitet i kreće se oko onog koji putuje. Dapače, to je kao da na ravnoj liniji postoji prečac između točke a i točke b. Nažalost, detalja se ovog sna baš i ne sjećam. Što je san apstraktniji, što sam više izvan raznoraznih svjetova i događanja, a više u asocijacijama i apstraktniji, to manje mogu razumjeti san i povezati ga.

Treća i zadnja noć, je zapravo bila noćas. Moja je kolegica zaključila da jedini način na koji možemo spastiti dva svijeta i dvije linije jest da ih ugasimo, rastavimo i nanovo rekonstruiramo. Te smo se pridružili ostalima u kolektivnoj svijest tihog znanja. Za razliku od ostalih snova, ovaj nije imao radnju kao takvu, jednostavno je bio prepun asocijacija i ideja različitih svjesnosti (pojedinaca) prisutnih u kolektivnom procesu popravljanja dvaju svjetova. Sve se odvija u istom onom polju (ekranu) o kojem sam već pričao, mjestu gdje se manifestiraju i nestaju svjetovi. Krajnji rezultat je, bio uspješan, dva su svijeta i vremena razdvojena, te makar se najmudriji i najinteligentniji stanovnici tih svjetova sjećaju svoje nevolje, nikakvih očitih fizičkih dokaza unutar njihovih svjetova nema, kao da ih nikad nije ni bilo. Zanimljivo je jedino to, što je sudbina ta dva svijeta zauvijek povezana, makar se to iznutra (iz tih svjetova i perspektive njegovih stanovnika ne vidi), te će bilo kakve značajne promjene u prošlosti ili budućnosti jednog svijeta, utjecati na kontinuitet vremenske linije drugog svijeta, na nekoj će apstraktnoj razini, zauvijek ostati povezani.


Zadnja izmjena: Sjenko; pon maj 26, 2014 12:47 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet maj 23, 2014 2:34 am 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 5022
Moramo naći gdje ti je sakriven USB port! :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet maj 23, 2014 7:03 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Neki wireless je u igri :mrgreen:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet maj 30, 2014 4:08 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Zadnjih par dana, sve moje što inače voli pričati, šuti. Moglo bi se reći da je zatišje pred buru. U nedostatku utisaka i spoznaja, odlučio sam ovdje pejstati jednu kratku priču što sam jednoč napisao. To je bilo vrijeme kad sam bio duboko u procesu depersonalizacije, no tad još nisam imao stalni dodir sa tihim znanjem, pa sam tako reći bio sljep pred beskrajem, ostavljen da nabadam moguće alternative normalnom centriranju svijeta. Radnja se odvija u Japanu, pred kraj Meji restoracije/revolucije. To je bilo turbulentno vrijeme u Japanskoj povijesti, u kojem je običan narod uzeo stvari u svoje ruke i uz malu pomoć vanjskih "saveznika" krenuo rušiti stari japanski feudalni poredak i Tokugawa šogunat koji je do tad vladao Japanom 300 godina. Jedna od vrsta operativaca koje su koristili su se zvali hitokiriji. Hitokiri doslovno prevedeno (ako se to može s Japanskog) znači ubojica ljudi. To su bili nešto kao profesionalni ubojice, čija se imena nisu znala, niti su službeno radili za ikoju stranu. Kasnije se po njima razvila cijela franšiza priča, crtića i filmova, do kojih sam i ja u jednom trenu u životu došao. Isti su me, uz prethodnu fascinaciju s Japanskom kulturom, filozofijom i ponešto prakse u japanskim borilačkim vještinama, inspirirali da napišem kratku priču, naravno prožetu odrazom mojih misli i uvida u vrijeme kad je pisana. Sad kad ju čitam, čini mi se kao malo djetinjasta i priglupa, no šta je tu je, u jednom sam trenu života i to bio ja.

Hitokiri
(Manslayer)


Mrzim ljeta, tako vruća i spora. Kao da ljeto postoji u zasebnom vremenu, koje se kobelja i pretače iz šupljeg u prazno, reciklirajući sve misli i spoznaje doživljene u prošloj godini. Jebeno ljeto, nikako da prođe, mrzim biti u zasjedi po ljeti. Doduše zima je gora za zasjede, no... DAJ ŠUTI! Ah... Uvijek se tako zapetljaš u misli i skreneš s pameti. Kad bolje porazmislim, nekad sam mrzio zasjede općenito. Tko bi, uopće, volio sjediti danima u šikari i čekati korumpiranog državnog dužnosnika da bi mu uzeo život? No čekanje me, ovih dana, smiruje. Podsjeća me na moju povijest i na nju. Ah, ona... ŠUTI PIČKA TI MATERINA, nemoj misliti o njoj. Jedino što me u čekanju ne smiruje je ona. Prokleta bila. No sad se moram koncentrirati na zadatak. Moj um je oštrica namjere što sječe kroz iluziju i laži, te uzima živote malobrojnih i nespravnih, da bi spasio živote mnogobrojnih. To je ispravno. Ili bar ja u to vjerujem. Opet, um mi neće biti dovoljan. Moj kodachi (kratki mač), prekratak da bi bio prava katana (japanski mač), predug da bi bio tanto (nož), sa svojom zavijenom oštricom, idealan je mač za ubijanje. Duži mi neće biti ni potreban. Sjedim u šikari, kod zavoja, s unutarnje strane. Cesta je od mene udaljena pola metra, a široka je četiri. U roku od sekunde mogu biti na drugoj strani. No nikad nisam volio ubijati, neda mi se o tome razmišljati, samo me podsjeća na ono što čuči u meni, što nije vrijedno ljubavi ni razumjevanja, razlog zašto sam završio, kako sam završio, nepotpun. No dosta o tome. Ovdje sam već tri smrdljiva dana, smrdim kao kuga. Da ne spominjem da mi ponestaje hrane i vode, no to je manji problem. Ionako sam naučio biti gladan, a vode mi realno treba jedino kad pušim. To me dovodi do pravog problema, ponestaje mi moje biljne mješavine za pušenje. To je ono čeg me strah, nadam se da će državna šupčina uskoro proći. Kako sam i mislio, još jedno punjenje, jače, ali jedno. Mogao bih to pretvoriti u dva, ali ni jedno od tih punjenja nebi bilo zadovoljavajuće. Samo bi me isfrustriralo. Ove lule, divan su proizvod. Da nema njih i moje biljne mješavine, davno bi me život pregazio, jer nikad nisam pretjerano volio Sake (japanska rakija), pa čak ni zapadnjački alkohol. Meni realno, treba nešto, da mi pomogne umiriti um. Da nije bilo biljne mješavine, um bi mi preuzeo plamen, onih dana, kad sam prvi put osjetio što to znači biti čovjekom. Do tad sam mislio da sam nedodirljiv, da sam bog, sve dok ona nije uzela moja srce i u jednom očajničkom stisku, zauvijek ga obilježila. Zatim, ostavljen i sam, bio sam prepušten plamenu emocija, koji mi je razdirao um i dušu. Tek snagom vlastitoga duha, uz malu pomoć biljne mješavine, naučio sam umiriti um i goriti plamenom, bez da me opeče. Mmmmm, doista je fina, šteta što je zadnja, ovo je bila dobra berba, dobra godina... Neka, na jesen će nanovo. Sve se, pod utjecajem biljaka, mjenja. Prvo počnu titraji. Kao struje što se iz moje glave, kroz vrat, spuštaju u tijelo i ruke. Tijelo postane sporije, opušteno, gotovo voštano poput svijeće. Usporedno s njim i um se uspori,svijet počne sporije teći. Poput ljeta, onda sam u zasebnom vremenu. I titranje se uspori. Svijet je, sastavljen od beskonačnih titrajeva, izmjenjivana sitnih otoka svjetla, sa beskonačnom tamom. U ritmičkom titranju, um stvara svijet. A titraji se uspore, da da. Onda mogu gledati iz daljine, gotovo mogu vidjeti što se događa između titraja, kad nema ni svjetla ni tame. Svijet gubi na važnosti, ostajem samo ja i hrpa utisaka. Ti utisci stvaraju moj život, moju osobu, moje ja na ovom svijetu. A zapravo su ništa više nego veliki broj utisaka što se pravocrtno vrti pred očima moje svijesti. Točno određenim putem mogu ići. Poput onih čuda tehnike što ih je donio zapad, poput limenih zmajeva što lete priljubljeni uz pod, kao što zmajevi iz priča lete priljubljeni uz nebo. Mislim da se zovu valkovi, ili tako nešto. Tako je, valkovi teku, priljubljeni uz svoje tarčnice, po pravoj crti gibaju se, ne videći od kuda su došli i gdje idu. Samo beskonačne tarčnice, što prostiru se ispred i iza. Tako i ja, ko valk, letim priljubljen uz tarčnice života, dok su utisci moji kotači. I ne vidim gdje idem i od kud sam došao. Naravno, dok ne zatražim pomoć od svoje biljne prijateljice. Ona mi pomogne da gledam iz daljine, da vidim put iza sebe i put pred sobom. I u tom sam našao mir, za sad.

Koraci? Disanje? Glasovi? Ljudi! Tihi zvuk kodachia dok, po živote, izlazi iz korica... UBIJ! Ali koga? Dvoje staraca koji jedno ljetno popodne idu putem? "Uzmi sve što imamo, samo nas nemoj ozljediti". "Hmh, gubite se! I ako ikom kažete za mene, nakon smrti ću kao Tengu (japanski demon) proganjati vašu obitelj dok se zadnji potomak ne ubije i loza vam ne nestane!" Jebeni starci, koji kurac rade ovdje. Srce mi jako brzo lupa, da nisam bio napušen, udarac bi mi bio brži i sad bi u rukama držao glavu starice. Opet, da nisam bio napušen, ranije bih skužio da je dvoje staraca, a ne korumpirani političar u kočiji. Političari uvijek idu u kočiji, kretenu. Jebote, kako sam mogao biti tako glup i nespreman. Jebeni starci, mater im jebem u pičku. Sjest ću ovdje u šikaru, popiti malo vode i smiriti se. Nesmijem previše, nema je baš više. Jebote, kako se znojim i onda se to još ugrije na meni. Prokleto ljeto, mrzim ga. No neće ovo sunce na nebu biti još dugo, možda političar ni ne prođe za dana. Opet ću morati prosjediti noć, za svaki slučaj. A nemam više biljne mješavine, ah... Vrućina... Plamen me obavija, heh, kao njen plamen je. Ona, ah ona. Uvijek tako hladna i oštra, tako nedodirljiva. Kao boginja smrti, sve joj se uklanja na putu. Njoj da sječe, ne treba mač. Da se rodila kao muškarac, s duhom kojim je prožeta, bila bi najmoćniji samurai što je ikad kročio ovom zemljom. Ali rodila se kao žena. Kao i sve žene, ne zna što hoće, izgubljena je u unutarnjim previranjima. Emocionalno nestabilna, u strahu od same sebe i od života. I baš zbog toga je uvijek odlazila i uvijek se vraćala. A ja bi ju, kao pičkica, uvijek iznova prihvatio. Svaki put bi, koliko god da me je u trenutku voljela, ako me je uopće voljela, na kraju nanovo zasjekla srce i obavila plamenom. U početku sam bio ljut i zbunjen. Zašto, o zašto? Nepravda, kakva strašna nepravda. Život nije fer. Sve je to kurac, ranjeni ponos. Svaki put bi ju sve više volio, svaki put bih postajao plamen, plamen ljubavi. Što veća je ljubav, to veća je i bol. Ona igra igru, oduvijek ju je igrala. Ona ju kroji, kroji pravila. Što god bi ja učinio da ju vratim, ona bi moju akciju, moju namjeru samo preuzela i sukladno njojzi promjenila pravila, da bi dalje igrala. Ako i postoji šansa da ostatak života provedemo zajedno, onda igra mora biti prekinuta. Izvana. I iznutra. Jedino što je može prekinuti je... zvuk kotača? Kočija. Hahaha, ovaj put sam spreman. Dva stražara, vozač i poprilično velika kočija. Zašto je tako velika? Koga briga uostalom, ta je korumpiranja svinja sigurno kočiju napunila hrpom slatkih, malađhnih djevojaka, da u njih prazni svoju požudu. Šteta što će i one morati umrijeti, nesmije biti svjedoka. Približavaju se. Tihi zvuk kodachia, hahaha. Miris krvi je u zraku. Postoji osam osnovih rezova, od kojih je svaki dovoljan da usmrti čovjeka. Kratak, ali lagan, moji se kodachi kreće velikom brzinom, te se čini da radi svaki od osam rezova, odjednom. Prvi stražar nije stigao ni izvući oružje. S obje strane kočije, otvaraju se vrata, čudno, možda budala bježi, neće daleko. Stari vozač još ni ne zna da je mrtav. On je, nažalost, kolateralna žrtva, nesmije biti svjedoka. Drugi stražar je izvukao svoju katanu, no to mu i nije bilo od neke pomoći. A kočija? Političar? Gdje je? Još stražara? Šest, ne osam! NE, devet!
Ovdje nikad nije ni bilo političara, zasjeda u zasjedi.

Opet u šikari. Smiraj je dana, no svejedno je vruće i ljepljivo. Ali ovaj put, to nisu krivi ni znoj ni sunce. Krv, vruća je i ljepljiva. Zaboravio sam da moja krv tako fino miriši, prošlo je puno od kad me netko zasjekao. Krv, tako mirišljava i vruća i ljepljiva, napušta me. Život napušta moje tijelo. Jedino što me sad drži prikovanim za njega je čista volja i ratnički duh. Koliko god da sam spretan, nisam se mogao boriti protiv sve devetorice. Dugoročno pušenje biljne mješavine, me je vremenom usporilo. Prvo su shurikenima (skriveni mač, popularna ninja zvjezdica za bacanje), usporili moje pokrete. Nisam mogao ni bježati ni izmicati se. A brzinu šest katana i snagu tri nodachia (dugi japanski mač, drži se s dvije ruke) nisam uspio izdržati. Ipak, devet će ubojica, dva stražara i jedan stari vozač, biti moja pratnja u zagrobni život. Postaje sve mračnije. S istoka dolazi crna sjena. No to nije noć, to je kraj, mračna strana svjetlosnih titraja. Sve polako staje. A ona? Ah, ona... Nikad joj na kraju neću moći otkriti kako prekinuti igru. Morat će sama shvatiti. Dok sam hodao zemljom i bio s njom, nisam riješenje mogao pretočiti u riječi. Sad kad mogu, napuštam svijet i nju. Apsurdno, kao i moj život. A i samo riješenje je apsurdno, bar moj dio: "Svaki put kad zasječe moje srce, ja ću je, kao iz inata sve više voljeti. Što veća ljubav, to i veća bol. Na hladnoću, nesebično odgovoriti toplinom, predati se potpuno, usprkos svim šansama, usprkos uspjehu i neuspjehu. Ako voliš da bi nešto dobio, onda ne voliš istinski. Ako voliš, jer jednostavno voliš, onda je to to. Voljet ću ju vječno, bezuvjetno. I sad na kraju, neće me smrt uzeti, ja ću sa smrti dragovoljno poći. Jer istinski, davno sam umro u ljubavi koju osjećam za nju, davno sam se utopio u njoj. I čekat ću ju, čekat ću ju s one strane života i smrti, između titraja u vječnosti, potpun, dok se ona ne stopi samnom i kao Jedno kliznemo u Beskonačnost".


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: uto jun 03, 2014 11:49 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Princ dvorca Sjenko

Oduvijek sam bio, nekako talentiran za bilo šta vezano uz onostrano. Jednostavno bi većinu tematike znao ispravno interpretirati, shvatiti tuđe interpretacije i zašto netko misli kako misli, makar se sa time nebi slagao. Od najranijih sam dana pak imao i hendikep u vidu veoma teške i razmažene ličnosti skupa sa jednim veoma zahtjevnim umom koji se ne predaje ako stvari ne razumije do najsitnijeg detalja. Te dvije komponente su sasvim sposobne negirati sav moj "prirodni, intutivni talent" a i u procesu uništiti podosta stvari, odnosa i osjećaja u svakodnevnom životu. No, prošao sam i još uvijek prolazim stanoviti proces depersonalizacije, pa stvari svakodnevnog života više ne nose masku isključivosti, nebitne su i prolazne, kako već znamo. No, posljedice, isprva ne zapazive, su i dalje tu.

Naime nebi ni znao da samnom nešto nije u redu da nisam slučajno saznao čitajući iskustva drugih ljudi. Prvo mjesto gdje sam naletio na taj fenomen je Castaneda. Famozni skok sa litice, koji je muškim učenicima potreban jer su previše skloni racionaliziraju. Naime, realno, muški su učenici toliko glupi da je jedini način da sami sebi, bez pomoći učitelja, dokažu da tonal nije fiksni svijet i da sve ovisi o percepciji i svijesti, tako da skoče s litice u provaliju. Onaj koji je razlabavaio centriranje ovog svijeta i sposoban je skupiti neki drugi svijet namjerno, će preživjeti, a ko nije, jebiga neće. To je na neki način ekvivalent famoznom skoku u abyss, prazninu ili kako god hoćete koje se spominje u drugim tradicijama. Da se razumijemo, to, očito nije, nikakav metaforični skok, nego veoma, veoma doslovni. Drugo, saznao sam za mogućnost takvog iskustva od čovjeka koji ga je doživio. Pošto sam se nekako prešutno dogovorio sam sa sobom, na početku otvaranja ove teme da neću navoditi imena, bilo to ljudi s foruma ili ne, neću ni sad. I sad, ja sam oduvijek shvaćao iznutra što je to zapravo, shvaćam mehaniku percepcije, centriranja i nedostatka centriranja, al jebeš ti svo to shvaćanje kad ja to nemogu doživjeti.

U međuvremenu sam od tog imao tisuću i jedno iskustvo onostranog, što u sanjanju, što na javi, najčešće sam, no ponekad i u prisustvu drugih ljudi. Neka od tih iskustva su bile manipulacije, namjerno napravljene da me navode na krive zaključke, neka od njih pak su bili napadi, no opet druga su bila transformacije svijesti (pa posljedično i tijela, jer fizičko tijelo je nešto što izvire iz svijesti o fizičkome). Naravno ja sam o svakoj od tih imao tisuću i jedan koncept što bi to moglo biti, kako i zašto, pa sad nema smisla progovarati o tome, jer se moja interpretacija svijeta, bilo fizičkog ili ne, mjenjala sa mojim sazrijevanjem. I tako, s vremenom ja sam zaboravio na svoj skok s litice, mislio sam ili da još nije vrijeme, ili da je to metafora, ili rađe nisam mislio o tome.

Godine su prolazile i jedne sam večeri nevino meditirao na mineral azurit (koji je navodno povezan sa sferom trećeg oka, tad je veliki fokus mojih napora bio orijentiran na čakre) te mi uopće nije padalo na pamet nekakvo raspadanje i skok s litice. Zapravo, bio sam fasciniran zurenjem u nekakve plave niti u plavom prostoru (u to vrijeme nisam imao blage veze da se polje može pojaviti kao ekran i kao prostor). Ubrzo su se te plavkaste niti, zamjenile slike, također plavkaste. Pa su se slike počele kretati, a ja sam počeo sudjelovati u njima. Tu je krenulo nekakvo stanje dvojne, možda i trojne percpecije. Jedan dio mene je živo sudjelovao u astralnim projekcijama, istovremeno znajući da se leži u krevetu i paralelno pluta u plavom prostoru u kojem nastaju astralne projekcije. Ono što je zanimljivo da bi, često između projekcija naletio na nešto kao valove u tom plavom prostoru. Ti bi me valovi lupali direktno u ono što sam mislio da je moje treće oko i svaki taj val bi napravio ogromnu grmljavinu. Znam da sam se u jednom trenutku našao zapitan jel to grmi vani (van moje sobe) ili u tom plavom prostoru. I tako sam ušao u još jednu projekciju u kojoj sam se šetao po kući u kojoj sam odrasao, gledao svoju obitelj u njihovoj uobičajnoj rutini. Izašao sam na terasu i zapalio cigaretu. Gledao sam u nju, smješio se činjenici da pušim u projekciji, kad je naišao još jedan val.

Naime, do tad je grmljavina, makar glasna, bila prigušena nečime kao tampon zonom. Malo sam znao da je ta tampon zona zapravo moja budna svijest, upravo ova osoba koja vam sad piše ovaj tekst. Bitno je za naglasiti, da prije zadnjeg vala sam kompletno bio u tonu u astralne projekcije i plavi prostor, nestala je svijest o fizičkom tijelu. Udarac vala raspršio je i projekcije i plavičasti prostor. Raspršio je još nešto, moje noge. Naime, u trenutku udara vala moje noge premetnule su u dva snopa čiste energije. Osjećaj je bio kao da ih je netko izvadio iz fizičke ljušture i digao u zrak, no zapravo su kompletno nestale iz fizičkog svijeta. Ubrzo je transformacija zahvatila cijelo tijelo. Kako sam onda stvari gledao po čakrama, vidio sam kako se na moju korjensku čakru nastavlja transformacija, te se u stotinki proširila na cijelo tijelo. No kad je došla transformacija došla do glave, lupila je u neku vrstu blokade, što je bilo veoma bolno. Nikad do tad nisam osjetio takav strah i takvu bol odjednom, popraćenu sa zanimanjem i uzbuđenjem. Kako sam to onda sebi objasnio, "intuitivno sam otvorio krunsku čakru i pustio svu tu energiju van". Bla bla, bla bla bla.

Ono što je zablokiralo cijeli proces nije bilo ništa drugo nego upravo ovaj ja koji vam ovo piše. Jednostavno, nisam se usudio napustiti malju ljušturu svoga ega i samo biti. No opet, to iskustvo je ostavilo velikog traga na meni, oduvijek sam ga, nakon tog dana potajno priželjkivao i jednako ga se toliko pribojavao. To vani, je, strano, nepoznato, beskrajno. Što će biti sa sitnim mnome u takvom beskraju? Oću li se izgubiti? Oće li me nešto veće i jače vani uhvatiti i pojesti? Ako i ne, oću li se ikad znati vratiti? Mnogo sam puta pokušao, naravno bezuspješno, provocirati ponovo to iskustvo. Godine su prolazile, a ja sam, opet nekako zaboravio na sve to.

No to me nije puštalo na miru. Tamo oko famoznog, 21.12.2012. opet se desilo. Ovaj put sam se skutrio u sebe još brže nego prvi put. Htio sam predah, da malo porazmislim o tome što se događa. No, izgleda da je bilo kakvo mentalno promatranje te "pojave" upravo ono što je i blokira. Princ dvorca Sjenko jednostavno nije spreman ustupiti svoj tron. Nedavno, tj. ove zime, počelo se sve češće dešavati. Jednu večer, čisto intutivno, uspio sam tranformirati svoje noge u dva snopa svjetlosti. Ajme uzbuđenja. Pa sam nakon par mjeseci vidio energetsko tijelo u njegovom objektivnom, realnom obliku, koliko je to moguće unutar čahure života. Bravo ja. Ispada zapravo, da se tih zadnjih godina vučem puževim korakom po onome što je najšira sfera moga bića. Svijesnost. Tu i tamo, u različitim periodima prije i poslje ovih, naknadnih iskustava, prometao sam po svojoj glavi svoju nesposobnost da se raspadnem. I u tim periodima bilo bi, lud ko kurac, isfrustriran svojom nesposobnošću da budem ono što bi trebalo da bude. Osjećao bi se, neadekvatno, nespobosno i bezvrijedno. No svejedno, tu i tamo, "to nešto" je izranjalo i ostavljalo mi mrvice sebe, ko znakove pored puta kojima će me zauvijek mamiti.

Sličan takav period desio prije par dana. U jednom takvom trenutku čistog očaja, ležao sam na krevetu u polusnu i kontemplirao raspadanja. I u jednom sam trenu čuo "glasove". Nisu to bili ni glasovi drugih ljudi i nekakvih "realnih" bića, niti su to bile moje misli koje nekad, promatrane sa strane, budu poput "glasova". Ti glasovi su raspravljali o mojoj sudbini. Jedan, ženski, poprilično isfrustriran mnome, je rekao nešto poput, puno smo uložili u njega, a on je potpuno nesposoban za krajnji korak :) Nije prvi put da ih susrećem, no kad god bi im se približio sa svojom budnom svješću, razbježali bi se. Takoreći, dopuštaju mi da im priđem iz sanjanja i iz tišine, no nedaju racionalnom, raspričanom ja, princu dvorca da o njima svjedoči i protumbava ih po svojoj glavi. Dapače, smatraju ga kretenom, smatraju me kretenom. U sanjanju su oni pak, moji kolege iz kolektivne svijesti, s kojima surađujem i igram igru vremenskom putnika.

Nakon toga, bio sam još blago očajniji i dohvatio sam se one iste osobe koja je to iskustvo prošla. Pričajući tako s tom osobm, sjelo mi je u glavu da zapravo moram aktivno ne-raditi, raditi ništa. Ostaviti samom sebi mjesta za nepoznato i mistično. Princ dvorca Sjenko mora sići sa svog trona. Čini mi se da je to pitanje "moći". Jednostavno, princ je, uz sva ta silna onostrana iskustva stekao grandioznu sliku o sebi, kao o mudroj osobi, prožetoj mističnome i nepoznatim i sad to ne želi pustiti. A ni ne zna kako. Ni ta mu realizacija ne pomaže, zapravo ne pomaže mu ni jedna realizacija, osim nedostatka ikakvih realizacija. Jer svaka je lovljenje vlastitog repa, ne vodi nigdje. I u tom trenu, stigao je do mene divan link, koji mi je sjeo ko budali šamar, što mi je i trebalo. Jedini način da nešto napravim, je da ne radim ništa. Pozdravlja Vas razmaženi princ dvorca Sjenko :)



Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet jun 13, 2014 5:15 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Bijesni majmun

Mnogi ljudi pate u životu zbog "svojih" emocija. Koliko shvaćam, jedino čemu emocije služe jest da bi pokrenule pojedinca na djelovanje, ili ga, možda zaustavile da ne djeluje. Problem je u tome, što zapravo, um je taj koji diskriminira i određuje neke emocije kao dobre ili loše, te nam naređuje kako da se, u skladu s njima ponašamo. Ja sam recimo sretan čovjek, većinu nekakvih svojih negativnih aspekata ličnosti sam kroz život riješio tako da sam ih naučio propuštati kroz sebe, izuzev jednog. To je bijes. No to nije emocionalni bijes, jer ne biva potaknut emocionalnim podražajima. Nije ni mentalni, nastao iz koncepata o stvarima koje bi uma označio kao loše i "protiv mene" i dao zeleno svjetlo da se ljutim. Ne, to je nešto van racionalnosti i racionalnih objašnjenja. Npr, budim se bijesan. Ljut u pizdu materinu, a vjerujte mi, ne znam zašto ni na koga. Ili mi netko nešto od ukućana dobaci, onako usput, na što se nešto u meni raspameti od bijesa. Ali nije to nešto ljuto na ukućana i na primjedbu, to je jednostavno ljuto i samo traži razlog da bi se i dalje ljutilo. Evo i sad se ljutim dok ovo pišem. Jednostavno, kao da je tu, odmah ispod mog svjesnog uma i čeka priliku da se ispolji.

Mnogu od vas koji čitaju ove postove, znaju da imam posebnu vezu sa svojim snovima, te ih ne smatram mentalnom razbibrigom kojom se um zabalja dok spava. I tako sam noćas, u jednom trenu svog sanjanja zapravo namjerio saznati zašto sam bijesan. Naravno, nebi to bio pravi test da to nisam sakrio od budnog sebe i od bijesa, tj. takoreći pripremio im situaciju u kojoj će se bijes prirodno ispoljiti. Nekakva navlakuša, koje bi budni um bio svjestan, nebi uspjela manifestirati ono što trebam. Drugo, mogu uvijek i budan čekati da me nešto razbjesni, velke su šanse da neću dugo čekati. No budni ja je daleko preglup da bi išta shvatio, pogotovo dok mu je bullshit detektor zamagljen valovima i valovima bijesa. U sanjanju pak, sve što se događa se nekako jasno, a opet bogato detaljima prikazuje, bez nekakvog bla bla truć truć presipanja iz šupljeg u prazno i konstantnog preispitivanja. Isto tako, u sanjanju je čovjek, čak i nespreman, sposoban izdržati puno veće energetske intenzitete, nego što je to budan sposoban, i to se proporcionalno povećava jedno, ovisno o drugom. Također, ono što je bitno za reći, što u dosadašnjim postovima nisam, jest makar sam u sanjanju drugi, znam i za snove u kojem je budni um vodi igru.. Takoreći, drugi nema problema sa ustupanjem svog trona i tijela kad je na meni da nešto naučim. To je zato što, između nas i nema neke razlike, mi smo ja.

I tako sam, kao i obično, obavljao neke od zadatčića po sanjačkim svjetovima, kad mi je dodjeljeno da čuvam u nekakvoj prostoriji, nekakav kristal oblika onih starih disketa. Taj je kristal, u snu su ga zvali diskom, drevni "data storage device" u kojem su bile šifrirana znanja o veoma drevnim tehnologijama, koje u nedostatku boljeg opisa, služe da bi iznova stvarale sve što postoji. I tako, odjednom mi se u toj prostoriji, dok sam čuvao čip, obratilo nekakvo žensko biće, veoma ugodne vanjštine, koje, doduše nije bilo ljudsko, no drugi ne diskriminira :) I dok me to žensko biće zabavljalo, isto se takvo biće (lako moguće, isto se to biće) stvorilo kraj diska, praćeno nekakvim čuvarom iz sjene i fino ga ukralo. U istom tom trenutku, nestalo je bilo kakve podrške tihog znanja koje inače imam u snovima. Unutar sna, bio je to obični, poprilično zbunjeni Sjenko. Upravo zato što sam ja drugi, a tiho znanje je um drugoga, naučio sam u sanjanju biti oslonjen na to i uvijek znati što radim. U istom tom trenu, na mene se sručio ogromni bijes. Isti onaj koji osjećam budan, samo, zbog efekta sanjanja, nekoliko puta intenzivniji. Otprilike je šmek toga kao nečeg teškog, crvenog, gustog ali vibrantnog, živog, prodornog i agresivnog. I tako sam bijesno skakao po prostoriji u kojoj je bio disk, odbijajući se od zidova i trgajući sve pred sobom. Istovremeno sam bio obavijen crvenim, samo što to nisam kužio. U jednom trenu, stupio sam u vezu sa svojim "ostalim kolegama" zahtjevajući da se priključim potrazi za diskom, te mi je ženski glas, što bi bila nešto kao nadrađena u hijerarhiji (mislim da ju drugi smatra majkom) rekao da nisam sposoban ići u potragu jer sam nestabilan. To, je u meni razvilo takvu navalu bijesa, da je to crveno počelo prerastati sobu i gušiti me. U tom sam se trenutku, dok sam nogom razbijao nekakvu prekrasnu bisernu skulpturu, zapitao što je to što me tako opsjeda? Jednostavno, bilo mi je toliko mučno od samog tog osjećaja bijesa da nisam više htio živjeti na taj način i s tim, nit sam mogao dalje. Zagledao sam se u dubinu sebe i vidio nešto što bi bio moj osobni prostor, osobni dio onog kolektivnog polja, onog ekrana u kojem nastaju svijetovi. Taj moj osobni prostor je izvana bio punjen nečim crvenim i samosvjesnim, što se predstavljalo kao moj bijes. I to nebi bio problem, da dio mene, mome budnom umu vješto skriven, nije podržavao taj bijes. Vizualna reprezentacija tog djela mene je nešto majmunolikog izgleda, no veoma, veoma zlobno i moćno, demonsko. I ta majmunčina, prosto uživa u osjećaju silovitosti i snage. Najgora mi je realizacija bila to što sam se u snu sjetio da i na budno, dio mene uživa u toj silovitosti i osjećaju snage, osjećaju čiste i neuništive sile i prodornosti, osjećaju moći. Nakon te realizacije, probudila me teška glavobolja.

Prvih nekoliko minuta, sjedio sam zbunjen na krevetu, pokušavajući se uopće sjetiti sna. Kako je dan prolazio, glavobolja raste, a sjećanje se vraća. I mogu ja to propuštati, kao što propuštam i sve ostalo, no ovo je drugačije, ovo je veće od ličnosti. Bio sam čak i na poslu i nisam režao na kolege, no pitam se dokle tako mogu. Sad evo ovdje sjedim, trpim glavobolju i zanima me, koji mi je kurac? Što je to? Sitničavost, samovažnost, neispunjenost, trauma iz djetinjstva, nedostatak discipline i samokontrole, neostavarenost, demoni, alieni, archoni, manipulacije, čipovi, svjetsko nogometno prvenstvno, petak 13, bla bla bla truć truć truć? U meni, uz razmaženog princa, živi i veoma bijesni majmun koji uživa u osjećaju silovitosti i moći? Tko zna, možda se upotpunjuju, i daju si savjete. Nebi se čudio da su i najbolji prijatelji :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet jun 20, 2014 1:01 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
O sustavima ilitiga, što je sloboda? (Čekajući Tao)

Vjerujem da nas sve zanima da li nekad, za vrijeme naše kratke, teške egzistencije prepune vječne patnje i borbe, koja u sebi nosi tek kratke trenutke radosti i istinskog osvježenja, negdje, tamo, postoji stanje svijesti u kojem sa života prestajemo patiti? Budisti dijele sve što jest na samsaru, sve svijetove koji su lažni i koji uzrokuju patnju, i nirvanu, slobodu od samsare i od patnje. No Budda kaže da probuđeni zna da Nirvana ne postoji, te je zadatak svakog probuđenog "boddisathve" da vodi sva ostala bića u Nirvanu. Opet, Budda kaže da boddisathva zna, da nema koga odvesti u Nirvanu. Zanimljivo? No dobro, svaki poluezoterist i metafizičar bi mi sad rekao da se nema koga odvesti u Nirvanu jer smo svi Jedno. Pa dobro, ako smo svi Jedno, s čim se slažem, zašto onda kad je jedan od nas "slobodan", zašto automatski nismo svi slobodni, pa pobogu, svi smo Jedno?! Drugo, to ne riješava ovu dilemu da probuđeni zna, da nema Nirvane. Čini mi se da riješenje leži u don Juanovoj izjavi da je i vračev opis svijeta, koliko god bio kompleksan i prepun misterija, samo opis svijeta. Dapače, vračevi iz don Juanove loze su cijeli život podredili tome da uče, rade i skupljaju "svjedočenja" o nepoznatom, te sva ta svoja životna iskustva, koja ih čini individuama, skupe na hrpu, očiste se od vezanosti za njih, te ih pred smrt predaju Orlu, velikom čuvaru kozmičkog kotača stvaranja i uništenja. Zašto je to tako?

Čini mi se da je glavni problem u tome, što ljudi u svemu što rade i izučavaju tvore sustave. Npr, ima toliko i toliko dimenzija, detenziteta, astrala, pa na dnu su demoni, na vrhu su anđeli, negdje su tu i alieni, onako paralelno i usput, pa negdje su i ljušture mrtvih ljudi, minule u vremenu, pa raznorazne uzašle rase, kozmički majstori, svjetlosna braća iz budućnosti što nas paze i podučavaju i slični, a sve to objedinjuje jedan Kreator, o mudra li kozmička svijest iz koje sve izvire. Pa onda svako svoje učenje ima stupenjeve po kojem napreduješ, gdje si na početku inicijant, pa postaješ učenik, nakon čega postaješ majstor, prosvjetljuješ se i bježiš u pičku materinu. Dapače, čak i u budizmu i nagualizmu (kastaneda), na koje se najrađe pozivam, postoje određeni stupnjevi prije i poslje nekakvog prosvjetljenja ili stanja u kojem više nismo robovi vlastite samovažnosti, koja je uzrok naših želja i stremljenja, pa posljedično uzrok svih naših razočaranja i patnji. Pa to zvuči divno! I ljudi s pravom očekuju da će jednog dana postati zen mudraci koje ništa ne dira jer su prevazišli sve svoje vlastite mane, prosvjetlili se i spoznali istinu. Što ako je ta istina, da zapravo nema konačne istine? Nema nikakve slobode, ni raja, ni nirvane, ni izlaska iz patnje? Što ako nam jednostavno nema pomoći? Što ako je jedina istina koju trebamo spoznati, da nema nekakvog velikg kozmičkog sustava čiji smo mi, neizdvojivi dio? Nema 7 stepenica do neba, ni 7 paklenih jama ispod nas. Iz tog kuta gledanja, zapravo jedino što nas ograničava su sustavi koje smo sami stvorili ili tradicije i sistemi izučavanja koje pratimo. Mooji, mudri Jamajkanac sa videa iz pretprošlog posta kaže, da s vremenom, nestane i koncept slobode. Skupa s budistima, on tvrdi da su sve senzacije i svi fenomeni, zapravo odrazi koji nastaju umu, suptilna mreškanja svijesti koja pokušava spoznati što je. Eto uzmimo sad za primjer, da smo odlučili sjesti pod drvo i promatrati naše misli dok se ne prosvjetlimo ili ne krepamo. I tako sjedimo, gledamo kako misli izranjaju i zaranju, ne dopuštajući nam da nas ponesu. I tako promatramo cijeli taj proces i uviđamo da imamo objekt a misli i objekt b, onog (svijest) koji gleda misli i propušta ih. U trenutku dolazi pitanje, tko je taj tko promatra svijest, koja promatra misli? Ispada da ima i onaj "jedan" koji promatra promatrača misli. Tko tu koga gleda i tko tu šta mreška?

Ovakvu spoznaju nemoguće je uklopiti u bilo kakav sustav, jer uvijek postoji nešto što promatra sustav? Taman da prođemo cijelu kreaciju uzduž i poprijeko, te dođemo do samog Boga, postoji nešto što će promatrati Boga, te će postojati nešto što promatra promatrača koji promatra Boga?

I sad vratimo se na koncept slobode. Imamo onog koji pati i koji traži prosvjetljenje, nirvanu, slobodu. Nazvat ćemo ga prvi ja, služeći se terminologijom iz Kastanednih učenja, neka to bude ja prvE pažnje, prvi ja. Onda imamo onog koji promatra svoju patnju i shvaća da on nije svoja patnja, svoja samovažnost i svoja ličnost. Te zavapljuje tražeći sebe u onostranom, tražeći slobodu, bilo unutar svojih psihičkih procesa koji ne spadaju u poznato, bilo u nekakvim "naoko" vanjskim dimenzijama i svjetovima i sustavima. To je ja koji zaranja u nepoznato, ja druge pažnje, drugi ja. I sad on susreće samog sebe na mnogim razinama kreacije, te (bar u mojem vlastitom iskustvu) otkriva da je sve svijest, svi svjetovi i sustavi izviru iz nje i u nju se vraćaju. I u toj svijesti postoje samosvijesti (svijesti svjesne sebe) koje stvaraju svijetove, održavaju ih i po potrebi ih uništavaju. Neka je prvi ja pripadnik jednog od tih svjetova, sustava, zarobljen u malom matrixu, u maloj samsari. Tamo pak vani, gdje obitavaju svijesti vječne u kolektivnom polju, svejedno postoji nešto što ih promatra. Tako da, drugi ja je pripadnih velikog sustava koji objedinjuje sustave manje u sebi, pripadnik velikog matrixa, velike samsare. No drugi ja, svejedno vidi da postoji nešto, što promatra njega i veliki sustav, veliku samsaru. I taj, nazvat ćemo ga treći ja, ja treće pažnje (treća pažnja je u Kastanedinim djelima ono što se smatra slobodom), koji nije nigdje unutar sustava samsare (bilo velike i male). On je svugdje i nigdje, nije svugdje i nigdje, niti jest, niti nije niti oboje niti išta od navedenog? Taj ja nema potrebu sa slobodom, nema potrebu da sazna išta, nema potrebu da išta stvara, održava i uništava, nema potrebu da pobjegne od patnje. On samo Jest. A i Nije. No, svejedno, prvi ja, dok je živ u tijelu, živi podložan pravilima prvog sustava, prve samsare, koja postoji podložna pravilima drugog sustava, druge samsare, a jedno od pravila prve samsare jest da postoji samovažnost koja je uzrok sve patnje. Nezgodno. I što nam kao riješenje ostaje? Možemo pustiti sve i skočiti u Nepoznato. No tko zna gdje će nas to odvesti, bojim se da svakog prema njegovim očekivanjima i predispozicijama. Opet, možemo ostati živi i patiti, makar znamo da je sve dio samsare, a naša prava priroda nije njen dio. Hodati kao živi mrtvaci Zemljom među ljudima, ostavivši si sve opcije otvorene. No fala bogu, i za to postoje prikladne tehnike, priručnici, putevi, sustavi što nam se nude da budu od pomoći :) Jedina spoznaja što nas može tješiti jest, da ako smo dovoljno iskreni prema sebi, znamo da nemožemo znati što je to sloboda/nirvana, ali zato uvijek možemo znati što to nije.

http://en.wikipedia.org/wiki/Tao


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet jun 20, 2014 5:45 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned dec 09, 2012 2:34 am
Postovi: 792
Između moram preko rijeke i život je patnja jeste beskonačna razlika.
Još i ako rijeku prijeđeš ne moraš to nikome dokazivati, a ponajmanje sebi.
A budističke nedoumice su daleko - prvo treba spoznati sebe pa će onda i prijespomenuto valjda spontano i nebeskom milošću doći.
:lol:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: pet jun 20, 2014 6:45 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Moj je nekako problem što se čini da nema rijeke :) Valjda žurim prije vremena.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sub jun 21, 2014 8:59 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned okt 04, 2009 11:42 am
Postovi: 1904
Ovo sasvim solidno zvuči, prepoznajem to kao sličnost s nečime što znam osjećati:

"Jedina spoznaja što nas može tješiti jest, da ako smo dovoljno iskreni prema sebi, znamo da nemožemo znati što je to sloboda/nirvana, ali zato uvijek možemo znati što to nije."

a i dovoljno je za uočavanje sebe smaoga (ako ni zbog čega drugoga jer nas moguće drži u miru od svih onih potreba tvorbe sustava), samo bih osobno za sebe tvoju riječ "tješenje" promijenila u riječ "življenje", na način da je: jedina spoznaja živjeti tako da ako smo iskreni prema sebi, znamo da ne možemo znati što je to sloboda/nirvana, ali zato možemo znati što to nije.

A tu možda i nastane frka, što teško stižemo do toga da postanemo iskreni prema sebi, pa nas oni sustavi ili bilo koji drugi oblici postojanja bilo čega zavrte pa pomislimo kako je važno tko je što i gdje je i zašto je, koliko dimenzija, deziteta, sedam ovih ili onih, valjda patuljaka, a sve nas to samo odvraća od nas samih. Ili od viđenja onih raznih ja....


Alf :blob:

_________________
www.udruga-trag.hr


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sub jun 21, 2014 9:31 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Vidiš, i kastanedijanci spominju besprijekornosti i taoisti spominju De kao vrlinu, nešto što nam omogućava da spoznamo Tao, tj. dosegnemo slobodu. Uvijek mi se činilo da je iskrenost prema sebi o kojoj pričamo fundamentalni dio te besprijekornosti.

Zanimljivo je i to što se i besprijekornost a i De koriste s više konotacija, primarno kao vrlina, ali i kao unutarnja moć, nečiji integritet (nebih rekao kao ličnosti, kako se to smatra u modernom zapadnom društvu). Kod Kastanede upravo je unutarnja moć veza s Namjerom, Namjera je pak sila koja pogoni i upravlja svime u svemiru, koja prostire put pred nama. Neki pak povlače paralelu između Namjere i budističke Dharme, koja dođe kao ultimativni zakon. Tao je u tom kontekstu Oko Dharme, suštine izvora sve Namjere, a besprijekornosti tj. De su način da Namjeru shvatimo i usaglasimo se s njenim tokom. Zanimljivo je koliko se raznorazne tradicije sa suprotnih svijeta isprepliću i nadopunjuju, a pogotovo je zanimljivo kad se isprepletu s našim vlastitim iskustvima :)

Alfice, prihvaćam korekciju termina, napisao sam tješiti jer uz sve te velike riječi što ih pišem, promišljanja, meditacije i spoznaje, nalazim u sebi da mi nešto fali. Doduše čini mi se da sam na tragu da sebi otkrijem što je to, no to još nije ni za pisati ni za pretpostavljati što bi moglo biti, vidjet ćemo.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sub jun 21, 2014 11:25 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet dec 24, 2009 1:42 am
Postovi: 378
The energy which is expended in mere thinking, talking or writing is like the steam which escapes through the whistle of the railway engine. The whistle makes a noise, and is even interesting, but it cannot drive the engine.

_________________
Svo naše znanje, koje je tek informacija, može biti vrijedno ili bezvrijedno. Upijajući ga poput spužve, možemo ga lako ponavljati i pričati o njemu logično i uvjerljivo, bez da razumijemo išta o njemu.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: sub jun 21, 2014 12:12 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Problem je što ja ne znam stroj, no ni ne pokušavam se praviti da znam. Ipak ponekad mi pomaže ovdje ispustiti višak pare, hvala ti na upozorenju :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: ned jun 22, 2014 8:45 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: ned okt 04, 2009 11:42 am
Postovi: 1904
Sjenko je napisao/la:
Vidiš, i kastanedijanci spominju besprijekornosti i taoisti spominju De kao vrlinu, nešto što nam omogućava da spoznamo Tao, tj. dosegnemo slobodu. Uvijek mi se činilo da je iskrenost prema sebi o kojoj pričamo fundamentalni dio te besprijekornosti.

Zanimljivo je i to što se i besprijekornost a i De koriste s više konotacija, primarno kao vrlina, ali i kao unutarnja moć, nečiji integritet (nebih rekao kao ličnosti, kako se to smatra u modernom zapadnom društvu). Kod Kastanede upravo je unutarnja moć veza s Namjerom, Namjera je pak sila koja pogoni i upravlja svime u svemiru, koja prostire put pred nama. Neki pak povlače paralelu između Namjere i budističke Dharme, koja dođe kao ultimativni zakon. Tao je u tom kontekstu Oko Dharme, suštine izvora sve Namjere, a besprijekornosti tj. De su način da Namjeru shvatimo i usaglasimo se s njenim tokom. Zanimljivo je koliko se raznorazne tradicije sa suprotnih svijeta isprepliću i nadopunjuju, a pogotovo je zanimljivo kad se isprepletu s našim vlastitim iskustvima :)

Alfice, prihvaćam korekciju termina, napisao sam tješiti jer uz sve te velike riječi što ih pišem, promišljanja, meditacije i spoznaje, nalazim u sebi da mi nešto fali. Doduše čini mi se da sam na tragu da sebi otkrijem što je to, no to još nije ni za pisati ni za pretpostavljati što bi moglo biti, vidjet ćemo.


:hello2: onda do čitanja...

Alf :blob:

_________________
www.udruga-trag.hr


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Data
PostPostano: ned jun 22, 2014 2:01 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: čet okt 15, 2009 5:24 pm
Postovi: 1421
Moram paziti da mi se traktor ne pokvari :)

:hello2:


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 110 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


cron
Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz