U skladu s gnostičkim konceptom da živimo u iluziji/maji/hal-u/stereomi/virtuelnoj realnosti/kompjuterskoj simulaciji/matriksu... kao iluzorni ili virtuelni likovi, javlja se i dosta nekih pitanja...
Kakvog smisla bi imala bitka za istinu u jednoj iluziji koja se sastoji od laži koje se neprestano štancaju?
Ko može da sudjeluje u toj bitci?
Samo lažni entiteti koji nastanjuju lažnu realnost/iluziju a to bi bili mi kao ličnosti s našim imenima i prezimenima, u lijepim ili ružnim, starim ili mladim, „fizičkim“ tijelima.
U takvom slučaju – da li bi se ovdje mogo išta poduzeti - istinski svjesno?
Kako, ukoliko ne možemo imati istinsku svijest u nečemu lažnom kao što je iluzija? Da bi neko poduzeo nešto istinski svjesno, morao bi biti – istinski svjestan. S druge strane, ukoliko bi neko bio istinski svjestan, ne bi bio ovdje.
Naše dejstvovanje prosuđujemo na osnovu rezultata koji se manifestuju bolom ili zadovoljstvom, patnjom ili uživanjem kao i svim onim psihičkim stanjima i osjećajima između tih ekstrema.
Šta bi bilo stvarno objektivno u jednoj iluziji?
Ništa.
Kao lažni entiteti koji nastanjuju lažnu realnost, mi ulazimo u međusobnu interakciju i interakciju s elementima ove lažne realnosti ili iluzije. Pri tome, doživljavamo bol, ljubav, patnju, zadovoljstvo... osjećanja koja bi takođe bila objektivno nestvarna ali stvarna u odnosu na nas, kao nestvarne entitete.
Dobro-zlo bi takođe bilo nestvarno kao i „sile dobra“ i „sile zla“ jer u iluziji možemo imati samo lažni dualizam.
Sile istinske svijesti ili istinski svjesne sile, ovdje ne postoje. Jedan istinski svjestan čovjek ne može egzistirati u iluziji. (Na stranu to što mi imamo utisak da smo svjesni i nezavisni.)
Na primjer, u ovim vremenima u iluziji/laži hara (lažna) pandemija koju većina nas percipira onako kako im to mediji sugerišu, pa u skladu s tim, doživljava razne osjećaje iz prethodno pomenutog asortimana osjećaja gdje uglavnom dominiraju strah, briga, nespokoj, patnja, frustracija... ovisno od slučaja do slučaja tj. na individualnoj bazi dok ovu iluziju zajednički dijelimo.
Možemo li mi, kao lažni stanovnici lažne realnosti, popraviti na bolje stanje u njoj? Kao ono, da pobijedimo sile zla, pa onda, da svi skupa lijepo uživamo?
Možemo li mi kao lažne individue, popraviti kvalitet naše lažne egzistencije u lažnoj realnosti tj. iluziji?
Možemo li mi, uopšte, objektivno odgovoriti na ova pitanja, kad po samoj svojoj prirodi, nismo objektivni?
Dobro, neki tvrde da je jedini način prevazilaženja ovog problem taj, da – postanemo objektivni tj. objektivno postojeći tj. da svoju egzistenciju pretvorimo iz lažne u objektivnu, tako što bi dosegnuli Istinsku svijest.
Istinsku svijest/hrista/Svijest apsoluta/Svijest Prvog izvora…
Kako?
Izgleda da stvar nije baš toliko jednostavna kao u slučaju pretvaranja Pinokija u istinsko ljudsko biće?! Uz pomoć zamišljanja ne ide jer zamišljamo uz pomoć lažne svijesti.
Uz pomoć lijepih želja, ne ide jer želimo na nivou lažne svijesti i uz pomoć lažnih misli.
Uz pomoć molitvi ne ide jer se molimo onome ili onima koji se nalaze na gornjim nivoima iluzije, pa su tako i oni sami iluzorni. Ukoliko bi se molili Prvom izvoru, pitanje je da li bi nas on čuo jer bi mi, u odnosu na nešto objektivno postojeće, bili – nepostojeći. Kako Prvi izvor može čuti nešto ili nekoga ko ne postoji? Nikako.
Uz pomoć kojekakvih duhovnjačkih učenja ili tehnika, takođe ne ide jer u iluziji ne možemo imati nešto što bi pomagalo izlasku iz nje, narušavalo je kao takvu ili oslobađalo nekog iz nje. Doduše, tu bi bilo nekih stvari koje bi pomagale nekome u napredovanju u njoj, prema njenim višim spratovima. Ako si u iluziji, gdje egzistiraš na kontrolisan način, da li je bitno to na kom si njenom nivou?
Dobro, imamo li išta čvrsto za šta bi se mogli uhvatiti u ovoj iluziji? Bilo ovdje nešto čvrsto, mekano ili neopipljivo, to ne može biti i stvarno. Ukratko rečeno, kao lažni entiteti u lažnoj realnosti, šta god mi tu zagrabili, prigrlili ili prihvatili, to može, jedino, da bude - laž. Ovakva ili onakva. Šarena, jednobojna ili bezbojna, mala ili velika, nije bitno.
Navodno, u ovoj iluziji se može i napredovati prema njenim gornjim nivoima?! Tako, postoje i specijalno dizajnirane laži koje iluzornim entitetima pomažu da ostvare tako nešto. Međutim, nema ništa čvrsto što može pomoći čovjeku da izađe iz iluzije tj. da postane istinsko ljudsko biće i pređe u objektivnu realnost.
Neprestanim štancanjem laži u koje mi, kao iluzorni entiteti, uglavnom vjerujemo i emocionalno se angažujemo u vezi s njima, iluzija održava i učvršćava samu sebe. Uostalom, kad to ne bi bilo tako, iluzija bi postala suvoparna. Ovako, stalno se nešto dešava, makar i lažno, pa, bar nikome nije dosadno. Ako već ne možemo svjesno živjeti, možemo doživljavati razne događaje, pa čak i učestvovati u njima, imajući utisak da mi to svjesno radimo. Tako, istovremeno verifikujemo i svoju lažnu egzistenciju i elemente iluzije u kojoj egzistiramo. Znači, mi se nalazimo u onoj petlji povratne sprege s iluzijom. Mi i ova iluzija smo međusobno ovisni jer jedno ne može bez drugog. Dakle, onaj koji bi uspjeo da dosegne istinsku svijest i postane istinsko ljudsko biće, ne bi više mogao da ostane ovdje s nama, u ovoj iluziji.
U objektivnoj realnosti ne možeš sjedit negdje u zapećku s maskom na licu, u strahu da te ne zaskoči opasan virus, uz praćenje poslednjih pandemijskih vijesti na TV-u. Tamo toga nema. Lako je ovdje. Ponašaš se onako kako ti nalažu autoriteti odozdo ili odozgo tj. kako si programiran a osjećaš se onako kako trebaš u skladu s onim što misliš da doživljavaš. Lažni oni odozgo a lažni i mi odozdo. A pored svega, često nas hvata i neki strah koji nam se čini jako istinit a ne može biti. Pa, ovdje u iluziji, ni jedan naš osjećaj ne može biti stvarno istinit, čak ni ljubav kao jedan od onih najcjenjenijih.
Mi ne znamo kako stvari stoje u objektivnoj realnosti. Navodno, tamo vidiš objektivno, pa onda dejstvuješ u skladu s tim što vidiš i uz pomoć istinske svijesti a ne ove kojom mi ovdje baratamo. Tamo si takođe svjestan da si sam odgovoran za posljedice svoje interakcije s realnošću a ne kao ovdje, da su drugi za sve krivi, pogotovo kad ti ne ide onako kako si zamislio ili zamislila. U objektivnoj realnosti si sam svoj spasitelj a ne neko ko svog spasitelja vidi u nekome drugom i čeka na njega. Tamo nema ni potrebe da se molimo nekome ili nečemu za – nešto. U objektivnoj realnosti si svjestan svoje vlastite moći i ne kažeš, - „Šta ću ja, jadan, koji sam niko i ništa, da promijenim ili poduzmem za svoje dobro ili dobro drugih“!? U objektivnoj realnosti ćeš znati šta treba da radiš u svakom momentu i zašto a nećeš čekati da ti neko drugi to kaže.
Nije lako u objektivnoj realnosti. Nigdje ne teku med i mlijeko. Svugdje valja mućnut vlastitom glavom i mrdnut vlastitim dupetom.
Kad bi mi bili u objektivnoj realnosti, znali bi odgovore na mnoga bitna pitanja. Ovdje možemo da baratamo samo teorijama, mišljenjima ili vjerovanjima, stečenim u iluziji, na osnovu kontrolisanih ili iluzornih informacija koje dobijamo od drugih iluzornih likova. Naravno, da nismo programirani da “svoja” vjerovanja podrazumijevamo kao neko znanje, primjetili bi da je tu nešto sumnjivo. Valjda zato, ovdje, malo ko može pošteno odgovoriti na pitanje: „Šta ja stvarno znam, kad su bitne stvari u pitanju“?
A kad sam ja u pitanju, pošteno rečeno, - ne znam ništa... mada... kao i svi drugi... imam mišljenje o svemu. Hebo mišljenja i vjerovanja, bez - Znanja.
Na primjer, kad je ova pandemija u pitanju, većina nas misli ili vjeruje da se unaokolo vrzma jedan opasan virus koji može svakoga da zaskoči u bilo kojem trenutku, dok postoje i oni koji ne vjeruju u to. Tako će ovi prvi poduzimati određene mjere zaštite, dok oni drugi neće ili će folirati da poduzimaju nešto, kako ih oni prvi ne bi optužili da ugrožavaju javno zdravlje i dobrostanje a onda ih zaskočili.
„Ko nije s nama (virusom), taj je protiv nas (virusa)“, stari je moto antropoida.
Znači, većina iluzornih likova ovdje je već zaražena virusom što se očituje po njihovom izgledu (pelena-maska-brnjica na licu) i načinu razmišljanja i ponašanja, uz često poduzimanje mijera dekontaminacije, bez obzira na to što ne pokazuju simptome, pa čak i budu „negativno testirani“. Lažni dualizam mora obezbijediti i drugu stranu, kako bi se neka vrsta sukoba mogla odvijati. Ne možeš imati ‘vake bez ‘nakih. Oni ‘naki, gledaju kako da pretrpe što manju štetu usred pandemije mahnitanja koja je zahvatila ovu vremensko/prostornu tačku iluzije. U ovoj drugoj grupi ima i onih koji pokušavaju preko alternativnih izvora informacija da probude one iz prve grupe, međutim, slabo im nešto ide. Čak uveliko bivaju i cenzurisani!? Iluzorni likovi i na jednoj i na drugoj strani, međusobno se trvu oko određenih problema u iluziji jer im je iluzorna egzistencija ugrožena ili ozbiljno narušena. Sve to ide uz svakodnevno uvođenje i pojačavanje mijera totalitarne kontrole što obećava skorašnje uvođenje totalitarizma u iluziji što je valjda i razlog indukcije ovog mahnitanja. Među onim nakim ima dosta I zlih jezika koji tvrde da je tzv. 5G mreža glavni koronizator ili kovidizator. Navodno, kad te spiče talasima frekvencije 60 GHz, ne možeš više normalno ni iluzirati u iluziji. Dobiješ gripu ali ne onu običnu, nego jednu posebnu. Uostalom, one obične gripe skoro da više ni nema, mada je, nekada, od nje umiralo više ljudi. Misteriozno je netragom nastala u cjelokupnoj iluziji?!
Ponekad mi se čini da i kad bih mogao da se pretvorim u istinskog čovjeka i ispalim se odavdje u pravcu objektivne realnosti, ne bih žurio, iz čiste radoznalosti jer ovakvo mahnitanje se rijetko viđa.
**********
Ma, da se u ovoj iluziji bar ne mora stradati, patiti i umirati, mnogo bi nam bilo lakše iluzirati a ovako, nije lako ni biti iluzoran. A vala, previše je i gluposti u opticaju. Ajd, laži inekako, navikli smo ali brate, ovoliko gluposti je i za jednu iluziju previše. Ponekad mi se čini da se od gluposti ni disat ne može. Uh, da one maske mogu čovjeka bar malo zaštititi od ove silne gluposti, odmah bih jednu stavio na lice?! Ne bi ju ni skidao.
Ovdje u iluziji imamo u opticaju nešto neljudsko što i nije neko čudo. Naravno, gazda ne može biti čovjek u smislu jednog svjesnog, savijesnog i humanog bića. Valjda s tim možemo biti načisto ako ne možemo ni sa čim drugim?! Mi možemo tog entiteta nazivati i bogom a one koji su u rezonanciji s njim, odnosno, one koji služe kao njegova vozila u ovoj realnost - „sinovima božjim“, koji su u gnostici nazvani antropoidima a koje je ruski ezoteričar Gurđijev odmilja nazivao „živim mrtvacima”. Nešto neljudsko ili vještačka inteligencija bi, s ljudskog aspekta, bilo nešto mrtvo, pa tako i oni koji raspolažu samo s tom inteligencijom, tako da se odatle Gurđijev može razumjeti („Kad bi vi samo znali koliko živih mrtvaca upravlja vašim životima, razbježali bi se s užasom na sve strane“.)
Odatle se može razumjeti i ovo korona-mahnitanje koje nam diktiraju živi mrtvaci s pozicija vlasti i moći, dok mi to nismo u stanju percipirati jer da jesmo, već bi se razbježali s užasom na sve strane, tako da ni na ovom forumu ne bi niko ostao.
Dakle, ispada da u iluziji imamo žive entitete i mrtve entitete koji upravljaju i živima i mrtvima u skladu s planom i programom - vrhovnog mrtvaca?!? Kako ovo razumjeti uz pomoć lažne svijesti u lažnoj realnosti? Znači, mrtvac na vrhu piramide upravlja mrtvacima ispod sebe?! Odatle, u piramidi imamo dvije vrste mrtvaca, žive mrtvace i one koji nisu mrtvi a razmišljaju i ponašaju se kao da jesu?! Uhh, majko draga, boli glava od ove gnostike. Ko će ovo skontat?!
Prema istočnoj gnostici, svaka ličnost je mrtvac, sama po sebi tj. po svojoj prirodi. Kastaneda ju je nazvao „strana instalacija“. Ona percipira, razmišlja i ponaša se „dirigovano“ ili pod daljinskom kontrolom. Ona nema nezavisnosti, pa tako i ova moja s njenim imenom, prezimenom, nadimkom i korisničkim imenom a stalno konta da nešto sama vidi i odlučuje. Softver, daljinski kontrolisan?! Programirani auto-pilot. Implantirani vještački entitet.
Ajd, dobro.
Srećom da je ovo samo jedan teoretski koncept jer kad bi ja to stvarno vidjeo tako, pobjegao bih od samog sebe, s užasom… ako ne na sve strane… onda, bar na jednu. Znači, kod entiteta koji nisu potpuno mrtvi kao živi mrtvaci, postoji još nešto, pored njihovih ličnosti, koje kao pametno razmišljaju i pametno se ponašaju?! A toga nečega s čim su na naki način asocirani, asocirani mrtvaci/ličnosti nisu ni svjesni, manje više.
Tu i tamo im se pojavi i onaj osjećaj ljudskosti... što proizilazi iz humanosti. Istinska ljudska bića su humana i zasnivaju svoje ponašanje na humanosti, dok to kod nas, većinom nije slučaj. Moral i etika nemaju mnogo veze s tim, osim da približe stvar atropoidima, koji nemaju osjećaj humanosti, tako da mogu uspješno oponašati humano ponašanje i predstavljati se kao ljudi.
Pitanje: Odakle ljudskost ili humanost u ovoj iluziji?
Taj osjećaj postoji, međutim, ukoliko bi ljudi dejstvovali na osnovu njega, onda istorija ove realnosti ne bi ličila na istoriju jedne najobičnije klaonice. Dakle, ono ili oni koji se nalaze na vrhu vlasti i moći u ovoj realnosti, nemaju taj osjećaj, mada tu i tamo mogu folirati humanost. Kao, eto, pomažu drugima. Humanitarna pomoć ne mora da ima veze s humanošću. Nehuman entitet može pomagati drugima čisto da bi demonstrirao svoju dobrotu, moć, bogatsvo a uglavnom s ciljem kontrole onih kojima taj pomaže ili zadobijanjem ili očuvanjem vlasti nad njima.
Da li bi osjećaj humanosti u ovoj realnosti bilo nešto što bi bilo istinsko? Njegov izvor bi morao biti istinit u odnosu na izvor ove svijesti kojom mi kao ličnosti baratamo. Znači, ipak bi u iluziji imali nešto što je istinito u odnosu na lažno koje dominira na svakom njenom nivou?!
U većini slučajeva, kad se adamični čovjek nađe u situaciji gdje dobije taj osjećaj koji ga navodi da poduzme nešto u skladu s njim jer ta situacija to zahtijeva, automatski se uključuje i njegov um, čiji je izvor lažan. (I Štajner davno reče da naš um nije ukorijenjen u realnosti.) Um počinje da racionalizuje stvar pa tako, čovjek u dosta slučajeva ne postupi ljudski u datoj situaciji, mada ga je onaj osjećaj navodio na to. Znači, um često prevlada. Mentalna analitika ne dozvoli čovjeku da posluša osjećaj humanosti i dejstvuje u skladu s njim. Uostalom, nije slučajno to što je u ovoj iluziji, um taj koji caruje.
S tim u vezi, adamični čovjek takođe nije istinsko ljudsko biće, isto kao ni antropoid tj. živi mrtvac. Inteligentan i dobro obrazovan antropoid će u ovom društvu uvjek zauzimati više pozicije od normalnih adamičnih ljudi. Normalan adamični čovjek operiše uz pomoć uma koji je programiran i koji nije ukorijenjen u realnosti (kako reče Štajner). Čak i kad čita gnostičke materijale, um je taj koji interpretira pročitanje sadržaje a on to obično čini na način koji je daleko od objektivnog. Čak i oni koji ih pišu, moraju upotrebljavati um. Tako, istinsku poruku je teško razumjeti i prenositi u ovoj iluziji.
Ona popularna fraza da istina uvijek, na kraju pobjeđuje, ovdje ne pije vode. Kad bi to bilo tako, ova iluzija bi se brzo raspala.
Istinu, ovdje, ne bi imao ko da kaže i kome. Kako može jedan lažni entitet da zna istinu i prenese ju drugim lažnim entitetima?
Nikako.
Ali, opet, imamo na raspolaganju onaj osjećaj humanosti. Ne čini se mnogo, samo zato što ono kome se to čini, ionako nije objektivno postojeće, pa mu se zato to tako čini.
Pitam se kako bi, na primjer, odgovorio
policajac koji tuče nekoga zato što ovaj odbija da nosi masku, kad bi ga neko upitao:
„Izvinite, gospodine, da li ste vi - ljudsko biće“?
Taj bi, vjerovatno, imao tendenciju da odgovori da jeste!?
Ukoliko imamo na (lažnom) umu to da je jedno istinsko ljudsko biće humano, svjesno, nezavisno i savjesno, onda bi naše sljedeće pitanje moglo biti:
„Pa, dobro, zašto onda to i ne demonstrirate kroz svoje ponašanje“?
„Kako možete tvrditi da ste ljudsko biće a ponašate se kao da niste“?
(Ljudska bića se i ponašaju kao ljudska bića).
Dakle, ja kao ljudsko-biće-u-postanku, mogu da kažem da ne želim da sarađujem s onima koji svojim ponašanjem demonstriraju da oni to nisu. Bilo da se radi o policajcima, vojnicima, predsjednicima, članovima vlade, ekspertima ili bilo kome drugom i bili oni neki autoriteti ili ne.
Znači, odbijam svaku saradnju s onima koji nisu ljudska bića.
Adamični čovjek može prepoznati antropoida/nečovjeka/živog mrtvaca na osnovu osjećaja humanosti jer ga oni nemaju, što se oslikva i u njihovom ponašanju (ne u onome šta pričaju!) i jednostavno, odbiti svaku saradnju s njima, pogotovo u slučajevima gdje ovi pokušavaju da ga kontrolišu i manipulišu.
Čini se da su došla vremena u kojima se ljudsko biće mora pokazati i dokazati kao takvo, kroz svoje ponašanje a isto tako će se pokazati i oni koji to nisu?! Adamični ljudi su dosta ratovali jedni protiv drugih, pod vođstvom
antropoida?!
Vrijeme je za buđenje ili propast.