Ja jesam ili „nešto“.
Pošto nisam dosta dugo pisao (oko dvije godine ako se ne varam), moja terminologija, iako još uvijek većim djelom bazirana na Castanedinim djelima uvelike se promjenila. Nije se samo moja terminologija promjenila, promjenio sam se i ja, način na koji gledam svijet, bio to ovaj fizički svijet, ili nefizički svijetovi, skriveni našim svakodnevnim osjetilima. Doduše, orginalne postavke na kojima su bazirani moji dosadašnji tekstovi su iste. Način gledanja na termine, tehnike i stanja svijesti koja sam opisivao je drugačiji, kao i poveznice između termina i stanja svijesti koje su mi donedavna bile skrivene.
U svojim prijašnjim tekstovima doticao sam se Tonala i Naguala, unutarnje tišine i razuma, stvaranja svjetova, samovažnosti, samorefleksije, spojne točke i dihotomije onostranog i ovog svijeta. Pričao sam i o Izvoru svega, nečemu što se nalazi s one strane unutrašnje tišine, riječima je neopisivo, brojevima nemjerljivo, osjetilima nevidljivo, no ipak može se naslutiti u momentima u kojim um utihne, a osjetila se izvrnu prema unutra i stope se u jedno. U jednom od svojih tekstova nazvao sam taj Izvor Tao. Uvijek sam se nadao da je to nešto što ću eventualno, kroz napredak svijesti i kroz spoznaju sebe i svijeta naći. No nikad nisam.
Također, u svojim tekstovima sam često djelio sebe na ja prve pažnje (ja sa jave, budni ja koji piše ovaj tekst) te drugi ja (ja iz druge pažnje, koji se pojavljuje u sanjanju) i makar je isto biće kao i ovaj prvi ja, ima drugačiju osobnost, drugačije pristupa problemima. Naime taj drugi ja je oslobođen samovažnosti i samorefleksije, za razliku ovog prvog ja. Nalazi se s one strane mjesta na kojem nema žaljenja (i o tome sam pisao već). Tražeći svoj „Tao“, tražeći izvor svega, našao sam nešto drugo, našao sam izvor sebe. To „nešto“, taj izvor je upravo ta poveznica između mene s jave i mene iz sanjanja.
To „nešto“ je i više od poveznice. Već prije sam pisao o vremenu kao nečemu što je jako relativno. Mi svi, ljudi kao rasa, djelimo „Tonal vremena“. Naše svijesti su usklađene „istim ili sličnim“ položajem spojne točke, da bi opažali isti svijet. Da bi na isti način opažali svijet, moramo i na isti način opažati vrijeme. Ljudi vrijeme gledaju kao nešto linearno, nešto što teče od točke a prema točki b. Da bi opažali isti svijet i isto vrijeme, ljudi moraju biti usuglašeni u kronološkom položaju događa između točke a i točke b. Isto tako gledaju na sebe kao osobe, kao subjekte koji se posredstvom životnih događaja mjenjaju kroz vrijeme. Tako pričaju samima sebi (a i drugima) svoju povijest, životnu priču, priču o sebi (što se konkretno zove samorefleksija). Za prosječnog čovjeka je vrijeme linija, počinje njegovim rođenjem i završava smrću. Jedinu interakciju koju čovjek zapravo ima s vremenom je ili putem sjećanja ili putem imaginacije, a na tima dvjema stvarima počiva samorefleksija. Sjećanje za „prošle“ događaje i imaginacija za „buduće“- Samorefleksija je ujedno i ono što nam priječi da opažamo svjetove koji su van fizikale. Zapravo, smeta nam naša vlastita slika sebe. Ali o tome kasnije.
Drugo ja (ili kako sam ga zvao drugi) opaža vrijeme na bitno drugačiji način. On vidi linije „izvana“ takoreći. Za njega, vrijeme je more prepuno takvih individualnih linija koje svaka predstavlja jedan svijet, te su unutar tih velikih svjetskih linija, linije pojedinačnih života. I ono što je bitno za naglastiti, te linije nisu odvojene jedne od drugih, isto kao svjetovi nisu odvojeni jedni od drugih. Presjecaju se na mnogim razinama, račvaju se, nastaju i nestaju u sljepim ulicama. Za njega vrijeme ne protiče, on se bazira na kauzalnosti, a ne na kronološkom poretku događaja. Kao što se vidi u tekstu „vrijeme, što je to“, određeni događaju u „budućnosti“ jednog svijeta, mogu utjecat na prošlost tog istog svjeta, ili drugih svjetova koji su ispresjecani (ili u dodiru) s tim svjetom. Vrijeme kako ga drugi opaža može nazvati „vanjskim vremenom.“
Vratimo se na ovo moje „nešto“, izvor svega što sam „ja“. To „Nešto“ za razliku od prvog ja, koji je ograničen linearnim vremenom, te drugim ja koji je ograničen „vanjskim vremenom“, nije ograničeno vremenom uopće. „Nešto“ je bezvremensko. Ono nema početak ni kraj. Nije nikad rođeno i nikad neće umrijeti. Za njega ništa ne teče, i ništa se ne mjenja, sve je oduvijek kako je, tj. „ništa nije“. Iz tog nečega, izvirem ja (koji vam ovo pišem), izvire i drugi (čije ste mnogobrojne avanture imali prilike pratiti u prethodnim postovima na ovoj mojoj temi). Davno prije nego sam bio svijest, energetsko biće, prije nego sam bio čovjek, osoba, sanjač, bio sam to „nešto“. I nakon što prestanem biti sve ovo nabrojano, ostat ću to „nešto“. Ali iz tog istog izvora izviru i mnoge druge stvari. U svakom svijetu koji sam sposoban percipirati pomacima spojne točke, postoji vrsta svijesti ili „bića“ koji izviru iz istog tog Izvora. Inače to nebi bio sposoban ni „percipirati“. Neka od tih bića su u startu negativno nastojena prema „ljudima“, na ovom forumu i mnogim drugima mogu se naći nagovještaji kakva su to bića i kakav je njihov odnos s ljudima. Ima i onih koja su „pozitivno“ nastrojena ljudima. No većina bića su jednostavno rezignirana. Ono što je potrebno za naglasiti da da se naš ljudski i svijet mnogih tih bića presjecaju na mnogim razinama, tih je sjecišta toliko mnogo da je to praktički nemoguće razumom pohvatati.
Taj izvor, to „nešto“, se u nekim istočnjačkim, ponajprije hinduističkim tradicijama zove jednostavno „Ja Jesam“. Takve tradicije tvrde da čovjek, ako želi postići samorealizaciju (najsličniji poznati koncept tome bi bio koncept prosvjetljenja), mora maknuti sve viškove koje smatra sobom. To je ponajprije osobnost i vlastita „lična“ povijest (samorefleksija). Paralelno s tim procesom treba se naučiti nevezivati za ljude, događaje i stvari koji pripadaju ovom prolaznom svijetu i vremenu (onom koje ima svoj početak i svoj kraj). Da bi se sve to postiglo, osoba mora naučiti utišati svoj unutarnji dijalog, te razdvojiti sebe od svoje slike (opet samorefleksija), i razdvojiti sebe od svojih misli (onog što namjerom [energijom pažnjom] stvara samorefleksiju). Treba naučiti svjedočiti mislima, gledati ih kako nastaju i kako nestaju, ne hvatati se za njih. Kasnije se to „stečeno“, istrenirano znanje prenosi dalje na ne vezivanje za ljude, događaje i pojave. Tek kad osoba postigne potpuno odsustvo unutarnjeg dijaloga, (što nije isto što i ne misliti, i o tom sam već pisao), može naći taj izvor sebe, naći „Ja Jesam“. Može naučiti „samo biti“, bez ikakvih viškova. No to sve zvuči puno jednostavnije nego što u praksi jest.
Mi kao ljudska bića, ograničena svojim rođenjem i smrću, uvjetovani smo (mogli bi reći programirani) da u životu tražimo ugodu i bježimo od boli. To je ponajprije biološki refleks, bol je neugodna. Neugodna je, i to s razlogom. Tu je da upozori naše tijelo (fizičko) da nešto s njim ne valja, a neugoda nas tjera da se riješimo upravo toga što ne valja. Isto se može reći za emocionalne boli (makar je tu priča ipak malo zamršenija). Ugoda također ima sasvim logčino objašnjenje. Hrana je fina, fina je zato da bi ju jeli. Jedemo, da bi živjeli. Seks je također ugodan, a služi produženju vrste. Tko bi htio jesti i seksati se da je to odvratno. Život, kao apstraktna pojava, na razini fizikale ima samo jednu svrhu, a ta svrha je da nastavi sam sebe. Zato nas tjera da izbjegavamo boli i tražimo ugodu, dok mi to radimo na bazi naših iskustava, tj. sjećanja (samorefleksije). Mi ljudi smo posebno zajebani i zbog drugih faktora, naša samorefleksija (slika ili svijest o sebi) je puno jača od recimo životinja ili mnogih nefizičkih bića, jer smo mi uvjereni da je naš odraz (tj. ličnost) suština onog što jesmo. Drugima riječima, dajemo našoj slici samih sebe važnost, što se još i zove samovažnost. Definiramo sami sebi pomoću naših sjećajanja, drugih ljudi koji nas okružuju, naših iskustava ali ponajprije patnji koje smo proživjeli u životu i uspjeha koje smo postigli. I sad reći nekom takvom jednom biću, koje je sve što zna svelo na usku i njemu vrlo važno sliku samog sebe, da on nije ta slika, da su njegove životne patnje i životni uspjesi nebitni, te da se za njih nebi trebalo vezati, nije nimalo konstruktivno i neće uroditi plodom.
U startu, većina ljudi ima dobar razlog zašto nikad nebi htjeli ni razmišljati o ovakvih stvarima. Ovakve su ideje direktni napad na osnovu onog što oni misle da jesu, na njihovu životnu priču, na njihovu osobu. No stvar je zapravo bitno gora od toga. Dok sam istraživao što sam sve ja, tj. svoj izvor, kako sam rekao, osim prvog i drugog ja, našao sam da iz istog izvora izvire i nešto što zovem čuvarom. Već prije sam pričao o razlici Tonala i Naguala. Tonal i Nagual predstavljaju totalitet svega što „mi“ jesmo. Tonal vremena (kolektivni ljudski tonal) služi upravo tome da bi ljudi kao rasa imali usuglašen pogled na svijet i protok vremena. Nagual s druge strane, su svi svjetovi u beskraju koji imaju dodira s nama. Tonal također služi tome da odvaja „čovjeka“ od Naguala, jer Nagual svojom ogromnošću i šarolikošću bi doslovno ugušio „ljudsko biće“ kao pojedinačnu jedinku. Tonal je tu da nas štiti, on je također nešto kao čuvar ovog našeg svijeta i ovog našeg ja pred drugim svjetovima. No nešto se nekad (uvjetno rečeno pošto vrijeme baš i nije linearno) desilo s Tonalom, te je on umjesto da bude čuvar i sluga, postao centar naše pažnje i gospodar.
On nam doslovno priječi da vidimo van ovog svijeta, a mi mu u tome, našim umom putem samorefleksije i samovažnosti pomažemo. Možete samo zamisliti koliko je komplicirana shema postojanja, sa svim tim svjetovima koji izviru iz istog izvora, presjecaju se i mješaju na mnogim razinama, kroz mnogo različitih svijesti u mnogim različitim vremenima. Mi (i kao pojedinci i kao rasa) na to, našim umom radimo još jednu, jednako kompliciranu shemu koja proilazi iz naše svijesti i samovažnosti. Tako da, ugrubu rečeno, mi smo duplo sjebani. Osim što nosimo teret postojanja, nosimo vlastiti teret, prožet željama (za ugodom) i strahovima (od boli). Ali ta nam shema ne treba, može se živjeti bez nje. Jedini pak način da se to postigne je da maknemo sve ono što nismo, tj. fokusiramo sa na jednu činjenicu u koju možemo biti sigurni, a to je da postojimo, da „jesmo“. Da se razumijemo, ta samorealizacija nije kraj i najviši domet ljudskog bića, to je prije preduvjet za ikakav pravi rad i dublje istraživanje postojanja.
Većina učenja, tradicija i filozofija koje nam se nude su u svojoj formi su produkti samorefleksije i samovažnosti. Na bazi nekih viđenja, ljudi su unutarnjim dijalogom stvorili ideje i povezali ih, ugradili ih u svoje osobne priče i napravili zavrzlame koje se danas nazivaju učenjima. I svaka daljnja generacija je radila na dodatnom kompliciranju već postojećeg. Ono što je tu bitno je da ljudi, koji rade na tim učenjima, učenju daju svoju energiju. Ljudi kroz generacije ulažu svoju pažnju i energiju, svoju namjeru. I ta učenja s vremenom postanu živa, van svijesti svojih sljedbenika. Postanu nešto što se zove egregor – fantomski entiteti koji je vezan za grupu koja ga je stvorila, ovisi o njenoj pažnji i energiji ali živi zasebno od nje. Isti taj fantomski entitet, bori se za pažnju (energiju) s drugim entitetima, u svoje ralje pokušava uvući nove sljedbenike, a sljedbenike koji odbiju suradnju pokušava, nekad na lijep, a nekad na izrazito ružan način vratiti pod svoje. Ta je mehanika dobro opisana u Transurfingu, djelima Vadima Zelanda, pod pojmom klatna.
No to nije isključivo jedino vezano za učenja i religije, tako je sa svakom skupinom ljudi koja ulaže namjeru i energiju u neku ideju. Tako je i sa idejom čovječanstva, ljudskim kolektivom. I sjetimo se sad onog Tonala, koji nam je trebao biti sluga i čuvar, a postao je naš kralj i fokus sve naše pažnje i energije. Postoji zasebni Tonal svakog od nas, ali postoji i kolektivni Tonal čovječanstva. I kad god netko od nas proba izaći vas granica Tonala, sačeka ga čuvar i vrati ga u tor. Da li u cijeloj toj, sad već bolesno zapetljanoj shemi postoje bića koja imaju koristi od naše situacije i duple sjebanosti, postoje, no to nije tema ovog teksta.
Poanta svega je da mi ni kao pojedinci ni kao rasa nemožemo naći kolektivnu „sreću“ i „spas“. Ali ono što svatko od nas ponaosob može je naći svoju suštinu, naći ono što „Je“ kad se sva svjetla ugase i kad svi događaji prođu. A to se nemože kad smo prezauzeti svojom vlastitom slikom i pričama, kad smo izgubljeni u vlastitom umu. Za to prvo vječna unutarnja priča naših umova mora prestati, mora nastupiti unutarnja tišina koja miče sve viškove i tek tada izranja ono što stvarno „Jesam/Jesi/Jesmo“. A iz te se pozicije dalje može svašta, nemora ništa, pa se tako može naći i ultimativni izvor svega ili „Tao“ ili neki drugi način postojanja koji možda ne počiva na duploj sjebanost i bježanju od boli i traženju ugode.
No Tonal je lukav i u kombinaciji s možebitnim entitetima (bilo fantomskim, da smo ih mi stvorili našom pažnjom, ili stvarnim nefizičkim stanovnicima drugih svjetova) koji imaju koristi od naše situacije, može jednom naivnom ljudskom biću predstaviti se ko sve i svašta, (čak i Bog, Ja Jesam, Spasitelj i što šta drugo što možete zamisliti). A tu onda nastaju nove zavrzlame i zapetljanicije.
Ovaj tekst nije poziv na raspravu. Ovaj tekst je ukratko sažimanje mojih spoznaja unutar dvije godine, koje su za pisca ovog teksta (osobu) bile dosta zahtjevne i teške, a njegovim se nedaćama ne nazire skori kraj
Ako netko ima potrebu komentirati, slobodno, no ja zadržavam pravo da ne slažem i ne raspravljam s tom osobom, isto tako zadržavam pravo da ne odgovorim, ili čak tražim brisanje komentara. Zato što,“ frankly my dear, I don't give a shit“.
Do čitanja
Prijava
FAQ
Pretraživač
.
