Apropos... one kočije...
Odnekud da krenemo, pa... nemojte se hvatati baš za svaku... Ako nikamo i ne stignemo, uvijek se možemo počeškati po glavi.
Šta ako...
Kočija nije tijelo. Inače bi se moglo pomisliti da na taj anegdotalni vrh planine čovjek mora zaista ići "pješice"... Osim ako to "pješice" odmah u startu ne bude shvaćeno kao "skidanje tijela" - bestjelesno: kao "izlazak iz kočije". Onda se postavlja pitanje koje je i naslov topika - TKO...
Ali prvo ( ide deda

):
Ne tko sam ja, već, zaista: tko je kočija. Kočija nije tijelo.
Kočija su nakane, namjere, voljnost --- osjećaj identiteta. Bio isti fuziran (nakrivo fuziran), fragmentaran ili kakav god da već jest: MOMENTALAN.
Identitet je nešto čega pojedinac nije neprekidno svjestan. Tek upitan, kad je u zbrci... "prijelazima", onda se dotiče svog identiteta kao što se kočijaš dupetom dotiče kočije. I pita se... umuje.
Pod snažnim utjecajem konja - emocija, osjećajnog života = AFEKATA.
Osjećajnost podrazumijeva unutarnji senzibilitet. Čulnost / osjetnost izvanjski.
Unutarnji znači duše, vanjski znači tijela. (Nemojmo poskočiti prije poslovičnog "hop"a: i kočijaš je vani, ne samo kočija!)
Čovjek je utjelovljena duša.
Konji su JEDINI pokretač. Da konj nije konj već magarac... pa gdje magarac neće krenuti, može kočijaš uzde i raskidati od mlaćenja. Ne?
Konji bi, kaže se, trebali ići u smjeru koji određuje kočijaš, svakog datog momenta, ako ni zbog čeg, ono zbog uzda. I taj smjer i cijeli put, putovanje će uvelike ovisiti o stanju kočijaša - uma. Mada, ne određuje kočijaš ODREDIŠTE, on samo "usmjerava tramvaj" zadatom mu rutom.
Reći da je čovjek duhovno biće... (bila to i "nevidljiva duša") je još jedno trčanje pred rudo.
Čovjek je biće KOMUNIKACIJE. Jasno od momenta od kad dođe u ovaj svijet, pogotovo otkad progovori. Ako imate (ili ste ikad imali) oko sebe male djece, to bi trebalo biti samorazumljivo.
Većina ljudi ne mogu šutjeti, komunikacija im je nasušnija od zraka. Jednako tako, kod većine ljudi "misli su na jeziku". Poput male djece su. Ne razmišljaju, još manje promišljanju, "misle JEZIKOM". Otuda i ona... čuj šta pričaš i znat ćeš šta misliš.
To je ona nulta faza, faza prije ikakvog "otisnuća na Put", da ne kažem "rada na sebi". Tako je to kod većine ljudi, izuzetak bivajući ekstremni introverti koji su već na pragu (otiskivanja na put, na koji se ne moraju otisnuti uopće). Jer cijeli put mora započeti zauzdavanjem razasute komunikacije - razasute ČULNOŠĆU - izvanjskom senzibilnošću koja nije puno drukčija od izvanjske svjesnosti. I koja je afektivnost po "zadatoj ruti". A rutu su odredile "misaone forme" (uzde) kojih je kočijaš "proizvođač".
Senzibilnost i komunikacija podrazumijevaju svjesnost i potencijal za povećanje, proširenje iste. Svjesnost, pak, podrazumijeva dvije stvari: spoznajnost i prisutnost = identitet ( neznanog entiteta definiranog kao "kočija" u kojoj je (navodno) sakriven još misteriozniji entitet zvan "putnik" (oliti određivač odredišta) ).
U doba kočija i kočijaša, kočijini prozori su bili zastrti. Nitko nije mogao vidjeti putnika. Ima li ga uopće, a još manje šta on radi unutri.
Iako su konji predstavljeni emocijama, konji su čula i čulnost. Bez konja je kočija "mrtvo puvalo". Bez uzda kočijaš može jedino fućkati. Jer i konjima bi se fućkalo za njega. Moraju OBRATITI PAŽNJU. I u tom obraćanju pažnje zbiva se nekakav.... "afekt".
Za obraćanje pažnje je nužna doza emocionalnog stabiliteta. To je ono što pružaju uzde. Um putem emocija upravlja čulima. Upravljanje senzibilitetom je upravljanje kočijom.
Isprva vanjskim (izražajima), potom se pounutarnjuje i prelazi na istraživanje i vođenje nutarnjeg.
Vođenje kamo?
U kočiju. Prema putniku.
Spomenuta je prisutnost ranije. Ona podrazumijeva PRISEBNOST DUHA. Sabranost, usredsređenost. Mir... put prema nutarnjosti kočije.
Jer kočija ta ne vozi zemaljskim putevima, već drmusavim stazama. Nevidljivim cestama... kojima je putnik krenuo na odredište.
U suštini, alegorija je cijela "višedimenzionalna". Put je to DUHA, spoznajnosti, prisutnosti - duše ili duha, kako vam je draže - identiteta... od izvanjskoga, preko konja, uzda, kočijaša i kočija, preko zastrtih prozora i zakračunatih vrata odiznutra - prema UNUTRA. Misterija. Staze, puta. Jer nigdje nije definirano "po čemu to kočija voza". Zasigurno ne po šumama i gorama, već po putu. Nekakvom već. A taj put začas zakreće ravno prema TEBI.
Prvo dođe: !??! - neprepoznati afekt. Definiraj ga, ... UPS! Sad mi se skoro omaklo, pa neću, da se netko ne nađe uvrijeđenim.
Potom te malko uzdama. Da "proradi um" i kočijaš ti namigne.
Kočijaš je vani, nije u kočiji, ne? Ono... to je kao da vam sjedi na haubi auta. Nema pojma kamo dalje dok mu ne dovikne netko iz kočije. Kad postaneš kočija znat ćeš šta je ona.
Evo, tu ću stati. Odužilo se, kao i prečesto.
Ako se tko pita, a kamo onda? Putnik zna. I u tebi je putnik, dok putnik ne postane ti i ti on. Onda ćeš znati.
____
Aden dum dum
(ništa kod mene bez adenduma)
Političko-ekonomski (egzistencijalni, da ne reknem) AKTIVIZAM može, ali ne kad je MOTIVIRAN odizvana, od šume ili kukuruzišta kraj puta, pa čak i ako se čovjek našao upravo usred te šume ili kukuruzišta.
I tu onda ide izbor: akcija izvanjska ili nutarnja? Biraj brale. Najbolji način je koji dođe sam od sebe, da ne kažem, od iz tebe. Najbolji za stanje u kojem si, dakako. (Ti, ja, bilo tko.)
Stoga: razgraniči maglu preokupacija od bistre zone utjecaja.
Svijet u zadnjih par godina stvarno NIJE NIŠTA DRUKČIJI NEGO ŠTO JE BIO DOTAD.


Jedino što je "nabijeniji na nos". Sve to što se radilo mahnito zadnjih ovih (ili onih par) godina, radilo se uvijek i neprekidno, cijelo vrijeme (i radi se), jedino što mnogima, premnogima NIJE BILO VIDLJIVO. Revelacija svoje vrste. Sve skriveno bit će razotkriveno.
Mnogi kočijaši još uvijek ne vide. A i koji vide - treba malo vremena da se "povrate od stupora zaprepaštenosti". Zaokupljeni nekim grmom u toj šumi ili se spotakli o kamen u kukuruzištu, ni ne znaju (ili su načas smetnuli s uma) da karavane prolaze putem, da ima neki tamo Put.
