Nije bitno što pričaš ti, ja, netko treći, nebitne su sve naše priče.Samo nas naš um prevrće bezveze .Bitno je što radiš. Bitna su djela. Zato se jadan sat u danu koncentriraj na ono što želiš ili moraš raditi. I cijeli život će ti se pomicati prema tome.I dalje ćeš ponavljati svoje priče, ali će te tvoja podsvijest voditi u drugom smjeru.

Da bi upoznao nove ljude, da bi oni dosli, stari moraju da odu. Stari ce otici sami onda kada ne mogu "podneti" tvoje prisustvo koje si ti zadao onim u sta verujes.
Mozda ce se oni promeniti kroz tvoje prisustvo mozda ne, to je njihova slobodna volja.
To im nudis.
Odlazis bez da ih mrzis. Molis se za njih.

I dolaze novi ljudi, koji prepoznaju tvoje prisustvo, postuju ga,
Jer veruju u slicno sto i ti, a opet drugaciji su, pa time i zanimljivi.

Razlicito se prepoznaje po onome u sta veruje, ono u sta veruje covek ogleda se u njegovom hodu , govoru, delovanju , ophodjenju prema ljudima u njegovoj prisutnosti uvek i svuda.

Drugaciji ljudi dolaze kako mi postajemo drugaciji.

Ja ipak uprkos svemu, uprkos mojoj tami i negativnošću, ne prestajem da volim ovaj život zbog mnogo stvari koje su mi se desile u njemu i dokazale postojanje Višeg. Danas, nakon što sam pisao ova dva posta na forumu, uzeo sam da čitam knjižicu od nekih 100 strana, intervju sa Ocem Tadejom, koja je sasvim slučajno ispala u toku jutra iz mnoštva slavskih kesa koje je moja majka premještala.

Ja sam je otvorio tek poslije onoga što ću vam pisati, i kada sam došao do određenog dijela sjetih se svoga posta i onoga ''niko me ne razumije''. A evo jednog dijela koji mi je izvukao iskren osmijeh.



Ljepše se osjećam. Mislim da ću prošetati i izaći malo na vazduh. A kada se ja uspijevam izboriti sa ovom tamom, možete i vi. Slava Bogu.

Neka djevojka je patila od depresije. Javila se nekom psihijatru, on je rekao : napravi biciklom deset km, pretrčii četiri km, preplivaj jezero, pa mi se javi. Ona je to učinila i rekla da je više ne muči depresija. Bar jedan sat u danu se koncentriraj na neko djelo, a misli, osjećaje, ljude stavi u drugi plan. Jer ljudi poput onog hrčka koji trči u krug stalno vrte jedne te iste priče. Svak svoju priču

U pravu si što se tiče svega toga. Ali to sa mnom definitivno nije problem, ta klasična depresija. Kako bi klinički mogao najbliže opisati ono kako se ja osjećam mogao bih reći kombinacija depresije, apatije i bipolarnog poremećaja. Tako sam se osjećao i prije trovanja sebe, da me ne bi opet neko okarakterisao kao narkomana koji krizira

Ali da, u pravu si, priroda i fizička aktivnost, rad, najbolji lijek definitivno. Ali ja imam te neke nalete volje, npr. vrati mi se volja za školovanjem, sve mi ide odlično mjesec dva i onda se ukanalim. Bukvalno iz krajnosti u krajnost idem. Jednostavno ne mogu naći zainteresovanost za sebe ni u čemu do sad, krenem se nečim baviti i kada vidim da sam uspješan u tome to mi uopšte ne bude zanimljivo i to batalim.

Kao mali krenuo sam da pjevam, najbolji u grupi - izgubio zainteresovanost.
Krenuo da slikam - par radova objavljeno, čim sam se krenuo isticati - izgubio zainteresovanost.
Bavio se grafičkim dizajnom od 2011 do 2013, vidio da mi ide i imao neku finansijsku dobit - izgubio zainteresovanost.
Čak sam krenuo učiti programske jezike, zanimljivo mi to sve bilo i nakon pola godine batalim i to.
Bavio se i raznoraznim sportovima, nije mi bilo zanimljivo.
Pokretao karijere na nekim gaming zajednicama, dolazio do nekih uglednijih mjesta za brzo vrijeme jer su ljudi uglavnom prema meni ophode sa poštovanjem, što je vjerovatno samo moja refleksija jer iste gledam tako.
I tako u nedogled, nema čim se nisam počinjao baviti i nakon što sam vidio da mi to ide i da to mogu jednostavno ne znam, to mi nije zanimljivo a takav sam da skroz iksiram stvari koje meni nemaju dušu, dakle na koje ja mogu trošiti energiju.

Razmišljam dosta o sebi i vjerujem da sam grešku napravio jako mlad gradeći jak i čvrst superego, koji je u kombinaciji sa nekim mojim osobinama potvrdio te moje gorde stavove i misli, natjerao me da vjerujem da sam ja nešto superiorno u odnosu na ostale i napravio od mene ono što jesam sada, problematično govno A sa druge strane, svoje djetinjstvo ne bih mogao preživjeti bez tog superega, definitivno vam to garantujem, vjerovatno bih negdje sa 10-11 godina počinio samoubistvo ili tako nešto.
I zato ga sada razbijam onim čime se jedino može i razbiti ta nečista sila, vjerom. Ego je demonske prirode, mi nismo stvoreni da živimo sa njim i jedino što nam može dati u životu jesu problemi.