|
Član foruma |
Pridružen/a: pon jun 16, 2014 10:00 pm Postovi: 614
|
“Više” i “niže” mišljenja: naše i tuđe ideje1. Ako se bavimo ličnim promišljanjem neke teme, misaonim naporom na kakvim-takvim SVOJIM spoznajama, zaključcima, idejama – donekle (ili i bukvalno) primenjujemo postupak koji se u logici označava kao deduktivni (od opšteg ka pojedinačnom).
2. A to znači: odredimo temu/pitanje/problem i odredimo nekoliko aspekata, svojstava, teza (bilo kako da to označavamo ili shvatamo); u foto-prilogu: zdravlje kao tema.
3. Ako se „za sebe“ bavimo tim promišljanjem – mi pritom možemo da ostanemo na tom nivou višeg mišljenja, promišljanje može da teče neverbalno ili poluverbalno (kao kontemplativnost).
4. A ako je to promišljanje u sklopu bilo kakve komunikacije, dakle – i za sebe, i za druge, onda je neminovno „silaženje“ u niži nivo mišljenja, u rečenice, u pojedinačno, u detalje..
5. Pritom treba računati kao na KPZ-neminovnost na delovanje sila (u mišljenju) Distorzije/Disperzije, na Inerciju, asocijativnost, itd; jedino što tada treba naporom centripetalnosti (u čemu se treba uvežbati) ili fokusiranosti na temu, ne podlegati tim silama, maksimalno koliko je to moguće.
6. Na drugoj strani – upoznavanje sa tuđim idejama (kroz slušanje ili čitanje) se odvija primarno preko nižeg mišljenja, preko prijema rečeničnih nizova, tj. pojedinačnog i detalja, i tada primenjujemo obratni postupak, u logici označen kao induktivni, pri čemu treba da imamo misaoni napor, i UVEŽBANOST, u izdvajanju bitnog, i napor u stalnom izdizanju ka višem mišljenju, ka opštem/posebnom i suštinama. (Da ovde ne zalazimo, jer nam nije bitno, u razgraničenja i preciziranja: može nečiji govor/tekst da je sav satkan od opštih i apstraktnih konstatacija, mi ih svejedno primamo/percipiramo kao niz detalja, iskazan kroz niz rečenica, dakle, svakako – na nivou nižeg, ili „nižeg“, mišljenja. NAŠ napor na uopštavanju i izdvajanju bitnog je NAŠE izdizanje na viši nivo mišljenja.)
7. U ličnom promišljanju, ranije je već objašnjavano, nepodleganje silama Distorzije/Disperzije ostvarujemo pomoću jačanja centripetalnosti fokusa, skoro mehanički tako što se nižim mišljenjem bavimo sekvencijalno, samo u jednom, uslovno rečeno, misaonom impulsu (to je kao kraći govor ili tekst/zapis, nasuprot kontinuiranom bavljenju temom od sat i više vremena).
8. U komunikaciji, u slušanju/čitanju tuđih ideja, ne možemo na prethodni način da kontrolišemo sile Distorzije/Disperzije, jer ih ne kontroliše onaj ko govori/piše, a kojeg slušamo/čitamo, ali tada možemo da ne podležemo tim silama usredsređenošću na lovljenje suština i bitnog, pri čemu dopuštamo da nas prasak ili pljusak detalja ne dotiču, da ne „lepimo“ pažnju za njih; pažnja, upravo suprotno, treba da nam LEBDI nad njima, u smislu poslovice: „Na jedno uvo ušlo, na drugo izašlo“ (za nečiji govor).
|
|