Citat:
Vijetar od D.N:
- Koje kriterije uopšt e imamo mi, da stvarno i objektivno sudjujemo ono Poruku iz viših d???
(dihotomija polariteta, onaj iz rijeke gore, zlatko)
Kriterij je stvar pojedinca. Svaki pojedinac ima svoje kriterije u ocjeni i procjeni istine. Od intuicije pa do recimo dihotomije. Zašto se iz suprostavljenjih pojmova ne bi mogla dobiti kvalitetna procjena? Naročito ako se u odnosu prema transkriptima oslanjamo na brojne dihotomije: unutarnje / vanjsko - pojedinac / okolina - tjelesno / duhovno.
Možemo analizirati transkripte i ako se recimo poigramo sa “geometrijom teksta”, njegovim prostornim rasporedom, pa ćemo vidjeti da nam transkripti nude iluziju vremena, točnije iluziju narušavanja njegova protoka, ako se riječi po tekstu pomiču lijevo, desno, gore i dole onda se puštanjem stvarnog svijeta u tekst, vrijeme može proizvoljno kretati po vremenskoj osi.
Ali isto tako možemo vidjeti da u transkriptima nema čvrstog temporalnog uporišta niti uzročno-posljedične logike, nego radnja ide naprijed-natrag, iz raznih vremenskih točaka u sadašnjost, te retrospekcijama raznih opsega i dosega vraća se u različite točke u prošlosti, kojima su češće ispričane predradnje, koje služe lakšem snalaženju čitatelja u vremenu okvirne priče.
Vrijeme u zbilji -
ispripovijedano vrijeme - potpuno je podređeno vremenu oblikovanja priče. To je vrijeme povijesne statike, vrijeme u kojemu se ne mijenjaju ni likovi ni pripovjedač. Izjednačava se ispripovijedano i pripovjedno vrijeme.
Na svakom nasumično odabranom transkriptu može se uočiti napetost između odabrane taktike i potrebe da se ugrozi ili barem propitkuje čitateljeva pozicija, a time i njegov dijapazon spoznaja i očekivanja.
Nešto što započinje kao seansa nastavlja se pred očima čitatelja odvijati kao prepričan, posredovan događaj u kojemu je ''pošiljatelj u sadašnjosti'' zapravo glavni lik u prošlosti. Sam akt pisanja biva važan kao i ono o čemu se piše. Sam čin pisanja nameće se kao čin izlaza i iskupljenja. Ostvariti, osvijestiti svoj dar, iskoristiti ga za pisanje priče o stvarnosti je izlaz iz ispraznosti življenja.
Govorim o osviještenoj, demitiziranoj i demistificiranoj naraciji koja se autoanalizira i propitkuje vlastite postupke i produkte. Ova metafikcijska samosvijest izvire iz vjerodostojnosti samonaracije, koja nastaje kao rezultat visokog stupnja autoričina poznavanja i korištenja samootkrivanja, samodefinicije i samousmjeravanja vještine pripovijedanja.
Možemo zaključiti da se radi o autorici koji uvijek iznova tematizira strahove, osamljenost i nesnalaženje psihološki načetih pojedinaca, a da pritom pripovjedni prostor obogaćuje novim pripovjedačkim strategijama, od kojih je svaka još jedna nijansa u čitanju i pogled iz novog kuta u oblikovanju autoričinog iskustvenog svijeta i svjetonazora koji iz njega proizlazi.
Citat:
Shinning:
Nije baš samo zdrav razum kriterij - zdrav razum u 3-D??? Kako da zdrav razum predje polaritet subjektivno-objektivno a kamoli svu kolićinsku i kvalitativnu masu iskustva koja nama još dodje - znaći: razum je svijest=iskustvo???? ah ....
Razum o svemu čega smo svjesni ima nešto da kaže, i to je ono što on uvijek čini. Pokušava objasniti, dati opis onoga što je na neki način sadržaj u svesti, bilo da je taj opis precizan odraz opisivanog ili samo pokušaj da bude što precizniji. Znači razum to uvijek nužno radi, pravi popis, opis, klasifikacije, kategorije, imenovanja. Ako čulnim iskustvom znamo nešto, to je neposredno čulno opažanje, ali razum također ima tu da kaže još nešto u vezi sa tim što nadilazi samo čulno opažanje, to je razumski aspekt jednog istog fenomena, onako kako njega vidi razum, tako da razum uvijek nastoji da radi ono što mu je i posao, da razumijeva, bez obzira koliko je to uspješno ili ne. Tako da on to čini na svakom nivou spoznaje fizičkom, metafizičkom, mističnom, transcendentalnom, duhovnom. Razum je uvijek prisutan jer je inherentan dio nas, fragment naše sveukupnosti.
Prijava
FAQ
Pretraživač
