Kršćanstvo kao mistična činjenica
i drevne misterije

SD 8
Rudolf Steiner


Predgovor drugom izdanju

I Točke gledišta

II Misteriji i misterijska mudrost

III Grčki mudraci prije Platona u svijetlu misterijske mudrosti

IV Platon kao mistik

V Misterijska mudrost i mit

VI Egipatska misterijska mudrost

VII Evanđelja

VIII Lazarovo čudo

IX Apokalipsa po Ivanu

X Isus i njegova povijesna pozadina

XI O naravi kršćanstva

XII Kršćanstvo i poganska mudrost

XIII Augustin i Crkva

Neki komentari

Predgovor drugom izdanju

Autor je ovaj rad nazvao 'Kršćanstvo kao mistična činjenica', kada je sažeo sadržaj predavanja koje je održao 1902. prije osam godina. Ovim naslovom se željelo ukazati na poseban karakter knjige. Ne samo da se pokušalo povijesno prikazati mistični sadržaj kršćanstva, nego je također pojava kršćanstva prikazana s mističnog gledišta. Temeljna ideja bila je da su u nastanku kršćanstva na djelu bile duhovne činjenice, koje se može vidjeti samo ovakvim pogledom. Sam sadržaj knjige opravdava to da njen autor ne naziva 'mističnim' gledište koje se drži maglovitih, više emocionalnih uvida, nego strogo 'znanstvenog izlaganja'. U širokim krugovima 'misticizam' se trenutno shvaća na ovaj način i stoga ga vjerojatno mnogi objašnjavaju kao područje duševnog života koje ne može imati nikakve veze sa 'pravom znanošću'. U smislu ove knjige riječ 'misticizam' se koristi za opisivanje duhovne činjenice čija se bit može spoznati, samo ako se spoznaja uzima iz izvora samog duhovnog života. Svatko tko odbacuje vrstu znanja koje crpi iz takvih izvora, neće moći zauzeti stav o sadržaju ove knjige. Samo oni koji prihvaćaju 'misticizam' u smislu da može sadržavati istu jasnoću kao u pravom prikazu znanstvenih veza, prihvatit će kako se sadržaj kršćanstva mistično opisuje kao misticizam. Jer nije bitan samo sadržaj napisanog, nego prije svega - vrsta spoznaje kojom se prezentira.

U našem današnjem vremenu, mnogi još imaju jaku averziju prema takvim načinima spoznaje. Vide ih kao proturječne pravoj znanosti. I to nije slučaj samo s onima koji jednostavno žele prihvatiti svjetonazor temeljen na 'istinskom znanstvenom znanju' za koje vjeruju da je valjano, već i s onima koji, kao ispovjednici kršćanstva, žele razmotriti njegovu bit. Autor ovog djela stoji na stajalištu da sadašnja znanstvena dostignuća zahtijevaju uzdizanje do istinskog misticizma. Ovakvo gledanje može pokazati da je drugačiji odnos prema spoznaji u suprotnosti sa svime što znanstvena dostignuća nude. Činjenice ove prirodne znanosti ne mogu se dokučiti korištenjem sredstava spoznaje kojima bi se mnogi ljudi koji misle da stoje na čvrstom tlu prirodne znanosti htjeli koristiti.

Ovu knjigu neće odbaciti samo oni koji mogu priznati da je potpuno uvažavanje našeg sadašnjeg, divljenja vrijednog znanja o prirodi, kompatibilno s istinskim misticizmom.

Kroz ono što se naziva 'mističnim znanjem', autor ove knjige ima za cilj pokazati kako je izvor kršćanstva imao svoje preduvjete u misterijima pretkršćanske ere. Ovaj 'pretkršćanski misticizam' predstavlja tlo u kojem kršćanstvo uspijeva kao samostalno sjeme. Ovo gledište omogućuje razumijevanje kršćanstva u njegovoj samostalnoj biti, unatoč tome što njegov razvoj slijedi iz pretkršćanske mistike.
Ako se ovakvo gledište zanemari, previše je lako shvatiti ovu neovisnost, vjerujući da je ono što je već postojalo u pretkršćanskom misticizmu, samo dalje razvijeno u kršćanstvu. Mnoga suvremena mišljenja padaju u ovu zabludu, uspoređujući sadržaj kršćanstva s pretkršćanskim pogledima, i tada vjeruju da su kršćanski pogledi samo daljnji razvoj tih pretkršćanskih pogleda. Ova knjiga ima za cilj pokazati da kršćanstvo pretpostavlja prethodni misticizam, baš kao što sjeme biljke pretpostavlja svoje tlo. Poznavanjem njegova podrijetla želi se istaknuti bit kršćanstva upravo u njegovoj jedinstvenosti, a ne izbrisati je.

Autor s dubokim zadovoljstvom može reći da je ovakvim prikazom 'biti kršćanstva' naišao na odobravanje ličnosti koja je svojim značajnim spisima o duhovnom životu čovječanstva obogatila kulturu našeg vremena. Edouard Schuré, autor 'Grands Initiés' složio se sa stajalištima ove knjige do te mjere da ju je sam preveo na francuski (pod naslovom 'Les mystéres antiques et les mystéres chrétiennes'). Tek usput, a kao simptom trenutne čežnje da se bit kršćanstva shvati u duhu ove knjige, treba spomenuti da je prvo izdanje osim francuskog, prevedeno i na druge europske jezike.

Autor se nije osjećao prisiljenim mijenjati bilo što bitno kada je objavljeno ovo drugo izdanje, u odnosu na prvo izdanje. S druge strane, postoje proširenja onog prikazanog prije osam godina. Također se neke stvari pokušao prikazati preciznije i detaljnije nego je tada bilo moguće. Nažalost, zbog velike zauzetosti autora, proteklo je dosta vremena od trenutka rasprodaje prve naklade do izlaska ove druge.

Napisano u svibnju 1910.
Rudolf Steiner

I. Točke gledišta

Znanstveno razmišljanje imalo je dubok utjecaj na moderni intelektualni život. Sve je manje moguće govoriti o duhovnim potrebama, o 'životu duše' bez da se time bavimo osim na osnovu ideja i spoznaja prirodne znanosti. Svakako: ima još mnogo ljudi koji zadovoljavaju te potrebe ne dopuštajući znanstvenoj struji da remeti njihov duhovni život. Oni koji čuju puls vremena, ne mogu biti jedni od njih. Sve većom brzinom, ideje izvučene iz znanja o prirodi osvajaju ljudske glave; i srca slijede, iako mnogo manje rado, iako često obeshrabreno i oklijevajući. Nije bitan samo broj onih koji su osvojeni; nego radije da postoji moć svojstvena znanstvenom razmišljanju koja daje uvjerenje onima koji obraćaju pozornost: da ovo razmišljanje sadrži nešto što suvremeni svjetonazor ne može susresti, a da iz toga ne stekne značajne dojmove. Mnogi od izdanaka ovakvog razmišljanja opravdano zahtijevaju odbacivanje takvih ideja. Ali na tome se ne može stati u dobu u kojem se najširi krugovi okreću takvom načinu razmišljanja i privlače ga kao nekom magičnom moći. Činjenica da pojedinci vide kako nas je stvarna znanost 'odavno' odvela izvan 'prostih sila i materijalne mudrosti' materijalizma, to ne mijenja. Puno više pažnje, čini se, treba posvetiti onima koji hrabro izjavljuju da su znanstvene ideje one na kojima se mora graditi nova religija. Čak i ako se nekome tko poznaje dublje duhovne interese čovječanstva čine plitke i površne, on ih ipak mora poslušati; jer se pozornost današnjice okreće njima; i postoje razlozi da se vjeruje da će u bliskoj budućnosti privlačiti sve više pažnje. A u obzir dolaze i oni drugi, čiji interesi srca zaostaju za onima glave. To su oni čiji umovi ne mogu prihvatiti znanstvene ideje. Teret dokazivanja im je težak. Ali tim idejama ne mogu biti zadovoljene potrebe njihovih umova. One pružaju perspektivu koja je previše sumorna za zadovoljstvo. Treba li se ljudska duša uzdići do ljepote, istine i dobrote, tek da bi bila odnesena kao u mjehuriću od pjene koju je materijalni mozak napuhao? To je osjećaj koji mnoge ljude pritišće poput noćne more. A i znanstvene ideje ih pritišću, zato jer se nameću velikom silom autoriteta. Takvi ljudi, koliko mogu, ostaju slijepi na ovaj sukob u svojim dušama. Da, oni se tješe govoreći da je ljudskoj duši u tim stvarima uskraćena potpuna jasnoća. Oni misle znanstveno u onoj mjeri u kojoj to zahtijeva iskustvo osjetila i logika razumijevanja; ali zadržavaju svoje religiozne osjećaje i radije ostaju u tami koja im zamagljuje razumijevanje ovih stvari. Nemaju hrabrosti doći do jasnoće.

U to ne može biti sumnje: znanstveni način razmišljanja je najmoćnija sila u duhovnom životu modernog doba. I svatko tko govori o duhovnim interesima čovječanstva ne smije je zanemariti. Ali također nema sumnje da je način na koji ona u početku zadovoljava duhovne potrebe, površan i plitak. Bilo bi tužno kad bi to bio ispravan način. Ili ne bi bilo depresivno da se čovjek mora složiti čim netko kaže: "Misao je oblik moći. Hodamo pomoću iste sile kojom i mislimo. Čovjek je organizam koji različite oblike sile pretvara u misaonu silu, organizam koji održavamo u aktivnosti onim što nazivamo 'hranom', i s kojim proizvodimo ono što nazivamo mišlju. Kakav je to divan kemijski proces koji bi puku količinu hrane mogao pretvoriti u božansku tragediju 'Hamleta'."? To piše u pamfletu Roberta G. Ingersolis pod naslovom 'Moderni sumrak bogova'. - Čak i ako takve misli naiđu na malo odobravanja kada ih netko izrazi: nije važno. Glavno je to da se bezbroj ljudi vidi prisiljenim znanstvenim načinom razmišljanja, zauzeti stav prema procesima u svijetu u smislu gornjih rečenica, čak i ako misle da to ne čine.

Zasigurno bi te stvari bile tužne, kada bi sama prirodna znanost bila prisiljena pridržavati se ispovijedanja koje proklamiraju mnogi njezini noviji proroci. To je vrlo neutješno za svakoga tko je iz sadržaja ove prirodne znanosti stekao uvjerenje da je njezin način razmišljanja valjan, a metode nepokolebljive. Jer takav si mora reći: ma koliko se ljudi svađali oko pojedinih pitanja; neka se pišu tomovi za tomovima, skupljaju zapažanja o zapažanjima o 'borbi za egzistenciju' i njezinoj beznačajnosti, o 'svemoći' ili 'nemoći' 'prirodnog odabira': sama prirodna znanost ide u smjeru koji, u određenim granicama, mora nailaziti na odobravanje u sve većem stupnju.

No jesu li zahtjevi prirodne znanosti doista oni o kojima govore neki njezini predstavnici? A da to nisu, dokazuje i samo ponašanje ovih predstavnika. Njihovo ponašanje nije isto u njihovoj oblasti, onako kako mnogi opisuju i traže za druge oblasti. Ili bi Darwin i Ernst Haeckel ikada došli do velikih otkrića na polju razvoja života da su, umjesto da promatraju život i strukturu živih bića, otišli u laboratorij provoditi kemijske pokuse na komadiću izrezanom iz organizma? Bi li Lyell bio u stanju prikazati razvoj zemljine kore da nije ispitivao slojeve Zemlje i njihov sadržaj, nego da je ispitivao kemijska svojstva bezbrojnog kamenja? Zaista morate ići stopama ovih istraživača, koji se predstavljaju kao monumentalne figure u suvremenom razvoju znanosti! Tada će se to primijeniti i u višim područjima duhovnog života, kao što se to čini na polju promatranja prirode. Čovjek tada neće povjerovati da je shvatio bit 'božanske' tragedije Hamleta ako kaže: čudesan kemijski proces preobrazio je kvantum hrane u tu tragediju. U to nitko neće povjerovati više nego što bilo koji prirodni znanstvenik može ozbiljno vjerovati da je shvatio ulogu topline u evoluciji Zemlje kada je proučavao učinak topline na sumpor u kemijskoj retorti. On ne pokušava razumjeti strukturu ljudskog mozga tako što će izvaditi komadić iz glave i ispitati kako na njega djeluje lužina, već će se zapitati kako on nastaje iz organa nižih organizama.

Dakle, ipak je istina: svatko tko istražuje bit duha, može učiti samo od prirodnih znanosti. Sve što mora učiniti je zapravo učiniti na način kako ona to radi. Samo se ne smije dati zavarati onim što mu pojedini predstavnici prirodne znanosti žele reći. On bi u duhovnom području trebao istraživati onako kao što ona radi u fizičkom; ali ne treba usvojiti mišljenja koja oni iznose o duhovnom svijetu, zamagljena njihovim razmišljanjem o čisto fizičkim stvarima.

Čovjek djeluje u duhu prirodne znanosti samo ako promatra duhovni razvoj ljudskih bića jednako nepristrano kao što prirodoslovac promatra osjetilni svijet. Na području duhovnog života, dolazimo do načina gledanja na stvari koji se razlikuje od čisto znanstvenog, kao što se geološko razlikuje od čisto fizičkog, a istraživanje razvoja života razlikuje se od istraživanja pukih kemijskih zakona. Vodite se višim metodama, koje možda nisu iste kao one prirodnih znanosti, ali su ipak posve u skladu s njihovim duhom. Kao rezultat toga, mnogi jednostrani pogledi na prirodna istraživanja mogu se modificirati ili ispraviti s drugog gledišta; ali to samo nastavlja prirodnu znanost; o nju se nismo ogriješili. - Samo takve metode mogu dovesti do istinski prodornog duhovnog razvoja, poput kršćanstva ili drugih religijskih koncepata. Tko god ih koristi, može izazvati kontradikciju kod nekih ličnosti koje vjeruju da misle znanstveno: ali on zna da je u potpunom skladu s istinski znanstvenim načinom razmišljanja.

Istraživač također mora ići dalje od čisto povijesnog istraživanja dokumenata duhovnog života. To mora učiniti upravo zbog stava koji proizlazi iz promišljanja prirodnih događaja. Malo je vrijedno u objašnjavanju kemijskog zakona opisivati retorte, posude i pincete koje su dovele do otkrića zakona. Ali isto tako i jednako malo vrijedi identificirati povijesne izvore iz kojih je crpio evanđelist Luka, kako bi objasnio povijest kršćanstva; ili iz kojih je sastavljeno Ivanovo 'Tajno otkrivenje'. 'Povijest' može biti samo predvorje stvarnog istraživanja. Ne može se ništa naučiti o idejama koje prevladavaju u Mojsijevim spisima ili u predajama grčkih mitova, slijedeći povijesno podrijetlo dokumenata. U njima su dotične ideje našle samo vanjski izraz. A prirodoslovac koji želi istražiti prirodu 'čovjeka', također ne prati kako je riječ 'čovjek' nastala i kako se razvila u jeziku. On se drži stvari, a ne riječi u kojoj stvar dolazi do izražaja. I u duhovnom životu, također se treba držati duha, a ne vanjskih dokumenata.

II. Misteriji i misterijska mudrost

Nešto poput vela misterije visi nad načinom na koji su, unutar drevnih kultura, oni koji traže dublji religiozni i kognitivni život, zadovoljavali svoje duhovne potrebe, osim onoga što su nudile popularne narodne religije. Odvedeni smo u tamu tajanstvenih kultova, kada istražujemo zadovoljenje takvih potreba. Bilo koja osobnost koja pronađe takvo zadovoljenje, na neko vrijeme izmiče našem pogledu. Vidimo kako joj narodne religije u početku ne mogu dati ono što njeno srce traži. Ona priznaje bogove; ali zna da se velike zagonetke egzistencije ne otkrivaju u običnom pogledu na bogove. Ona traži mudrost koju brižno čuva zajednica svećeničkih mudraca. U toj zajednici traži utočište za dušu. Ako mudraci misle da je dovoljno pripremljena, vodit će je s razine na razinu do višeg uvida, na način koji je izvan pogleda stranaca. Ono što joj se sada događa skriveno je od neupućenih. Neko vrijeme izgleda kao potpuno udaljena od zemaljskog svijeta. Čini se kao da je prebačena u tajni svijet. - A kada se vrati na svijetlo dana, pred nama stoji drugačija, potpuno transformirana osobnost. Osobnost koja ne može pronaći dovoljno uzvišene riječi da izrazi koliko je to iskustvo bilo značajno za nju. Ona sama sebi izgleda, ne samo figurativno, nego u smislu najviše stvarnosti, kao da je prošla kroz smrt i probudila se u novi, viši život. I jasno je da njene riječi ne može istinski razumjeti nitko tko nije doživio nešto slično. To je bio slučaj s ljudima koji su kroz misterije bili inicirani u taj tajanstveni sadržaj mudrosti koji je ljudima uskraćen, i koji je bacao svijetlo na najviša pitanja. Rame uz rame uz narodnu religiju bila je i ova 'tajna' religija izabranih. Iz povijesne perspektive, njeno podrijetlo je zatamnjeno u tami podrijetla naroda. Ima ih kod starih naroda posvuda, koliko se u njih može steći uvid. Mudraci ovih naroda o misterijima govore s najvećim poštovanjem. - Što se u njima krilo? I što su otkrili onome tko je u njih bio iniciran?

Tajanstvenost njihove pojave još je veća kada se shvati da su misterije i stari smatrali nečim opasnim. Put do tajni egzistencije vodio je kroz svijet užasa. I teško onome tko ih je nedostojan pokušao dosegnuti. - Nije bilo većeg zločina od 'izdaje' tajni neupućenima. 'Izdaja' je kažnjavana smrću i oduzimanjem imovine. Poznato je da je pjesnik Eshil bio optužen da je nešto od misterija iznio na pozornicu. Mogao je izbjeći smrt samo bijegom na Dionizijev žrtvenik i 'pravnim' dokazivanjem da nikada nije bio iniciran.

Ono što drevni ljudi govore o tim tajnama nešto govori, ali je i dvosmisleno. Posvećenik je uvjeren da je grešno govoriti ono što zna; a također i da je griješno za neupućene to čuti. Plutarh govori o strahu onih koji će biti inicirani i uspoređuje njihovo stanje s pripremom za smrt. Inicijaciji je morao prethoditi poseban način života. Njemu je bila namjena u osjetilnost unijeti snagu duha. Post, samotni život, neka kazivanja i određene duhovne vježbe trebali su služiti toj svrsi. Za što god je osoba vezana u običnom životu, za nju bi trebalo izgubiti svaku vrijednost. Cijeli smjer osjećaja i emocionalnog života morao se promijeniti. - O smislu ovakvih vježbi i testova ne može biti dvojbe. Mudrost koja je trebala biti predstavljena osobi koju treba inicirati, mogla je imati pravi učinak na njenu dušu samo ako je ona prvo preobrazila svoj svijet nižih osjećaja. Bila je uvedena u život duha. Trebala bi vidjeti viši svijet. Nije mogao razviti odnos s njim bez prethodnih vježbi i testova. Upravo je taj odnos bio bitan. Svatko tko želi ispravno razmišljati o ovim stvarima, mora imati iskustvo o intimnim činjenicama života spoznaje. Moramo osjećati da postoje dva veoma odvojena odnosa prema onome što nudi najviše znanje. - Svijet koji čovjeka okružuje je prije svega njegov stvarni svijet. On dodiruje, čuje i vidi što se događa. Stvari nazivamo stvarima jer ih opažamo svojim osjetilima. I razmišljamo o njima kako bi razumjeli njihovu povezanost. - S druge strane, ono što nastaje u našoj duši nije nam u početku stvarnost u istom smislu. To su samo 'puke' misli i ideje. U njima vidimo samo slike osjetilne stvarnosti. Same stvari nemaju stvarnost. Ne možemo ih dirati; ne čujemo ih i ne vidimo.

Postoji još jedan odnos prema svijetu. Svatko tko se apsolutno drži upravo opisanog tipa stvarnosti teško da će to razumjeti. Za određene ljude to se događa u određenom trenutku njihova života. Za njih je cijeli njihov odnos sa svijetom obrnut. Oni strukture koje se pojavljuju u duhovnom životu njihove duše nazivaju istinskim stvarima. I ono što osjetila čuju, što dodiruju i vide, tome pripisuju stvarnost niže vrste. Znaju da ne mogu dokazati ono što govore. Znaju da mogu samo pričati o svojim novim iskustvima. I da se svojim pričama suočavaju s drugima na isti način, kao što se osoba koja vidi prenoseći percepcije svojih očiju, suočava sa slijepima od rođenja. Obvezuju se prenijeti svoj unutarnja iskustva u uvjerenju da postoje drugi oko njih čije su duhovne oči još uvijek zatvorene, ali čije misaono razumijevanje može biti omogućeno snagom onoga što se priopćava. Jer imaju vjeru u čovječanstvo i žele otvoriti duhovne oči. Oni mogu samo položiti plodove koje je njihov duh sakupio; hoće li druga osoba to vidjeti, ovisi o tome ima li razumijevanja za ono što duhovno oko vidi. - Ima nešto u ljudima što ih u početku sprječava da vide duhovnim očima. U početku toga uopće nema. Čovjek je ono što jest u svojim osjetilima; a njegovo razumijevanje samo je tumač i sudac njegovih osjetila. Ta bi osjetila loše obavljala svoj posao kad ne bi inzistirala na vjernosti i nepogrešivosti njegovih izjava. Oko bi bilo loše oko, ako ne bi tvrdilo bezuvjetnu stvarnost svojih vizualnih percepcija. Oko ima svoje pravo. Niti oko gubi svoja prava preko duhovnog oka. Ovo duhovno oko samo dopušta stvari osjetilnog oka vidjeti u višem svijetlu. Čovjek tada ne poriče ništa od onoga što je osjetilno oko vidjelo. Ali ono što je viđeno zrači novim sjajem koji do sada nije viđen. I tada znate da ste isprva vidjeli samo nižu stvarnost. Čovjek sada vidi istu stvar; ali vidi uronjenu u nešto više, u duh. Sada je pitanje i osjeća li se ono što se vidi. Svatko tko stoji samo pred osjetilnim sa živim senzacijama i osjećajima, ove više stvari, vidi kao 'fatamorganu', puku 'fantaziju'. Njegovi osjećaji usmjereni su samo na osjetilno. Poseže u prazninu, kada želi dokučiti duhovne strukture. Povlače se od njega kada ih pokuša osjetiti. To su samo misli. On ih misli; on ne živi u njima. Za njega su to slike, nestvarnije od prolaznih snova. Dižu se kao pjenaste formacije kada se suoči sa svojom stvarnošću; nestaju u usporedbi s masivnom, čvrsto izgrađenom stvarnošću o kojoj mu govore njegova osjetila. - Drugačiji je onaj koji je promijenio svoje osjećaje, i osjećaje prema stvarnosti. Za njega je ta stvarnost izgubila svoju apsolutnu stabilnost, svoju bezuvjetnu vrijednost. Njegova osjetila i njegovi osjećaji ne trebaju otupjeti. Ali počinju sumnjati u svoju apsolutnu vladavinu; ostavljaju prostor za nešto drugo. Taj prostor počinje oživljavati svijet duha.

Ovdje postoji mogućnost koja može biti strašna. To je da čovjek gubi senzacije i osjećaje za neposrednu stvarnost, a pred njim se ne otvara nova. Zatim lebdi kao u praznini. Osjeća se mrtav. Stare vrijednosti su nestale i nisu se pojavile nove. Svijet i čovjek tada za njega više ne postoje. - Ali to nije samo mogućnost. To će postati stvarnost za svakoga tko želi postići više znanje. On doseže točku u kojoj sav život duh proglašava smrću. Njega tada više nema na svijetu. On je ispod svijeta - u podzemlju. Prolazi kroz Had. Dobro za njega ako ne potone. Kad se pred njim otvori novi svijet. Ili nestaje; ili iznova stoji pred sobom kao preobražena osoba. U potonjem slučaju novo Sunce, nova Zemlja, stoji pred njim. Cijeli mu se svijet preporodio iz duhovne vatre.

I tako inicirani opisuju što se s njima dogodilo kroz misterije. Menippus kaže kako je putovao u Babilon kako bi ga Zoroasterovi nasljednici odveli u Had i natrag. On kaže da je u svojim lutanjima plivao kroz velike vode; da je prošao kroz vatru i led. Za mistike se čuje da su se prestrašili isukanog mača i da je 'potekla krv'. Čovjek razumije takve riječi ako poznaje mjesto prijelaza iz nižeg u više znanje. Osjetili ste kako se sva čvrsta materija, kako se sve čulno rastopilo u vodu; izgubili su tlo pod nogama. Sve što se prije smatralo živim bilo je ubijeno. Kao što mač prolazi kroz toplo tijelo, duh je prošao kroz sav osjetilni život; vidjelo se kako teče krv osjetilnosti. Ali pojavio se novi život. Uskrsnuli smo iz podzemlja. O tome govori govornik Aristid. "Mislio sam da sam dotaknuo Boga, osjetio kako se približava, a bio sam između jave i sna; moj duh je bio vrlo lagan, tako da nitko tko nije 'iniciran' to ne može reći i razumjeti." Ova nova egzistencija nije podložna zakonima nižeg života. Rast i propadanje ne utječu na njega. O vječnom se može puno govoriti; ali ako nije prošao put u Had, njegove riječi su 'buka i dim'. Posvećenici imaju novi pogled na život. Tek sada se smatraju ovlaštenima govoriti o besmrtnosti. Oni znaju da onaj tko govori o besmrtnosti, a ne poznaje 'inicirane', govori o tome nešto što ne razumije. Takva osoba pripisuje besmrtnost stvari koja je podložna zakonima stvaranja i propadanja. - Mistici ne žele steći puko uvjerenje o vječnoj biti života. Prema gledištu misterija, takvo vjerovanje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Jer prema takvom gledanju, vječno uopće nije živo prisutno u neiniciranima. Kad bi takav govorio o vječnom, ne bi govorio ni o čemu. Umjesto toga, inicirani upravo traže to vječno. Prvo moraju probuditi vječno u sebi; onda možete razgovarati o tome. Stoga za njih Platonove grube riječi imaju punu vrijednost, da tko nije iniciran tone u blato; i da samo oni koji su iskusili mistični život ulaze u vječnost. Samo se tako mogu razumjeti riječi u Sofoklovom fragmentu: "Kako su sretni oni koji su inicirani ući u carstvo sjena. Oni tamo žive sami - drugima su samo muke i nevolje suđene."

Zar se, dakle, ne opisuju opasnosti kada se govori o misterijima? Nije li čovjeku oduzeti sreću, dapače najveću životnu vrijednost, odvesti ga na vrata podzemlja? Strašna je to odgovornost za takav čin. Pa ipak: možemo li izbjeći tu odgovornost? Bila su to pitanja koja si je inicijat morao postaviti. Bio je mišljenja da je um naroda prema njegovom znanju, kao tama prema svijetlu. Ali u toj tami živi nevina sreća. Mistici su smatrali da se u tu sreću ne treba zločesto miješati. Kako bi bilo da je mistik 'izdao' svoju tajnu? Govorio bi riječi, ništa osim riječi. Nigdje ne bi bilo osjećaja i emocija koje bi uhvatile duh iz ovih riječi. To bi uključivao pripremu, vježbe i testove i cjelokupnu promjenu osjetilnog života. Bez toga bi slušatelj bio bačen u prazninu, u ništavilo. Ono što ga je veselilo bilo bi mu oduzeto; a ništa mu nisi mogao dati zauzvrat. Da, nisi mu mogao ništa ni oduzeti. Nije mogao pukim riječima promijeniti svoj život osjećaja. Mogao je osjetiti i iskusiti stvarnost samo u stvarima osjetila. Nije mu se moglo dati ništa više od strašnog predosjećaja koji mu uništava život. To je trebalo promatrati kao zločin. Ovo više ne može u potpunosti vrijediti za postizanje duhovne spoznaje u sadašnjosti. To se može pojmovno shvatiti, jer moderno čovječanstvo ima pojmovnu sposobnost koja je nedostajala starom. Danas mogu postojati ljudi koji imaju znanje o duhovnom svijetu kroz vlastito iskustvo; a s njima se mogu suočiti oni koji ovo iskustvo shvaćaju pojmovno. Starijem čovječanstvu nedostajala je takva konceptualna sposobnost. Stara tajanstvena mudrost je poput stakleničke biljke koju treba paziti i njegovati u osami. Svatko tko je unese u svakodnevno ozračje, daje joj odušak života u kojem ne može uspjeti. Pretapa se u ništa, pred jetkim sudom moderne znanosti i logike. Odreknimo se stoga na neko vrijeme svega obrazovanja koje nam je donijelo mikroskop, teleskop i znanstveni način razmišljanja; očistimo svoje nespretne ruke koje su bile zauzete seciranjem i eksperimentiranjem, kako bismo mogli čisti ući u hram misterija. To zahtijeva istinsku nepristranost.

Za mistika je prije svega važno raspoloženje u kojem pristupa onome što doživljava kao najviše, kao što su odgovori na pitanja egzistencije. Pogotovo u naše vrijeme, kada se za znanje priznaje samo ono grubo znanstveno, postaje teško povjerovati da je u najvišim stvarima važno raspoloženje. To pak znanje čini intimnom stvari. Ali za mistika je to tako. Recite nekome rješenje zagonetke svijeta! Daj mu gotovu! Mistik će otkriti da je sve prazan zvuk, osim ako se osobnost ne suoči s tim rješenjem na pravi način. To rješenje je ništa; razbit će se ako osjećaj ne zahvati posebna vatra koja je neophodna. Neka sretnete božanstvo! Ili je ništa ili je sve. Ništa je ako mu pristupite u raspoloženju u kojem se susrećete sa svakodnevnim stvarima. Sve je ako ste spremni za to, usklađeni. Ono što je božanstvo samo za sebe, stvar je koja ne utječe na vas: hoće li vas ostaviti takvima kakvi jeste ili će vas pretvoriti u drugu osobu: to je ono što je važno. Ali to ovisi samo o vama. Obrazovanje, razvoj najintimnijih snaga vaše osobnosti morali su vas pripremiti tako da ono što božanstvo može učiniti može biti zapanjeno u vama. Važno je kako primate ono što vam se predstavlja. Plutarh je izvijestio o ovom obrazovanju; govorio je o pozdravu koji mistik upućuje božanstvu koje ga susreće: "Jer Bog takoreći, svakoga od nas koji mu se ovdje približimo pozdravlja sa: 'Spoznaj samog sebe', što svakako nije ništa gore od uobičajenog pozdrava: 'Pozdrav'. Ali mi božanstvu odgovaramo riječima: 'Ti jesi', i time mu pružamo pozdrav kao istinskom, izvornom i jedinom, koji mu pripada. Jer mi zapravo nemamo udjela u tom biću, već svaka smrtna priroda, dok leži u sredini između stvaranja i uništenja, samo pokazuje izgled i slabu i nesigurnu iluziju same sebe; ako sada to pokušate shvatiti svojim razumom, to je poput jako stisnute vode, koja se samo kvari i zgrušava zbog pritiska i kompresije, i kvari ono što sadrži; razumijevanje, slijedeći sasvim jasnu ideju da je svako biće podložno slučaju i promjeni, ponekad luta do svog ishodišta, ponekad do svoje propasti, i ne može pojmiti ništa trajno ili istinski postojeće. Jer kako kaže Heraklit, ne može se dva puta plivati na istom valu, niti se smrtno biće može dva puta dohvatiti u istom stanju, jer, silovitošću i brzinom kretanja ono samo sebe uništava i ponovno se sjedinjuje; nastaje i nestaje, dolazi i odlazi. Dakle, ono što postaje nikada ne može dosegnuti istinsko biće, jer stvaranje nikada ne prestaje niti dolazi do zastoja, već promjena počinje od sjemena, formirajući embrij, zatim dijete, zatim mladića, muškarca, starog i starca, u tome što je prethodni izvor i doba uvijek uništeno od strane kasnijeg. Stoga nam je smiješno bojati se jedne smrti, jer već smo umrli i umireno na toliko načina. Jer ne samo da je, smrt vatre stvaranje zraka, a smrt zraka stvaranje vode, nego se to još jasnije može uočiti u samom čovjeku; jak čovjek umire kada ostari, mladić kada postane muškarac, dječak kada postane mladić, dijete kada postane dječak. Jučer umire u danas, danas umire u sutra; ništa ne ostaje niti je jedinstvo, već postajemo mnoge stvari dok se materija kreće oko slike, oko zajedničkog oblika. Jer kako bismo, da smo uvijek isti, sada nalazili zadovoljstvo u drugačijim stvarima nego prije, voljeli i mrzili, divili se i okrivljavali suprotne stvari, govorili drugačije, prepuštali se drugim strastima, ako ne bismo imali i drugačiji oblik, različite forme i prihvatili druga osjetila? Jer bez promjene nije moguće doći u drugačije stanje, a onaj koji se mijenja više nije isti; ali ako nije isti, onda ga više nema i mijenja se upravo iz tog razloga postajući nešto drugačije. Osjetilno nas opažanje zavodi samo zato jer ne poznajemo istinsko biće, i za njega pogrešno uzimamo ono što je samo privid. (Plutarh, O 'EI' u Delfima, 17 i 18.)

Plutarh često sebe karakterizira kao inicijata. Ono što nam on ovdje opisuje uvjet je života mistika. Čovjek postiže mudrost kroz koju duh prozire iluziju osjetilnog života. Sve što osjetilnost vidi kao bitak, kao stvarnost, uronjeno je u tijek postojanja. I kao što se to događa sa svim drugim stvarima na svijetu, tako je i sa samim čovjekom. Pred njegovim duhovnim okom on se sam razleti u komadiće; njegova se cjelovitost rastvara u dijelove, u prolazne pojave. Rođenje i smrt gube svoje posebno značenje; postaju trenuci nastajanja i propadanja, kao i sve ostalo što se događa. Ono najviše, ne može se naći u kontekstu postajanja i nestajanja. Može se tražiti samo u onome što je uistinu trajno, što se osvrće na prošlost i raduje se onome što dolazi. To je viša razina znanja: pronaći ovaj završetak unatrag i naprijed. Duh je taj koji se otkriva u, i kroz osjetilno. To nema nikakve veze sa osjetilnom egzistencijom. Ne nastaje niti nestaje na isti način kao osjetilne pojave. Svatko tko živi samo u svijetu osjetila, ima taj duh skriven u sebi; svatko tko vidi kroz iluziju svijeta osjetila, ima ga u sebi kao očitu stvarnost. Svatko tko postigne takav uvid razvio je novog člana u sebi. Dogodilo mu se nešto poput biljke koja prvo ima samo zeleno lišće, a zatim je iznikao obojeni cvijet. Svakako: sile kojima je cvijet nastao bile su već skrivene u biljci prije nego što je cvijet nastao, ali je tek tim nastankom postao stvarnost.

Božanske duhovne moći također leže skrivene u čisto osjetilnom čovjeku; ali samo kod mistika su otkrivena stvarnost. U tome leži transformacija koja se događa s mistikom. On je svojim razvojem dodao nešto novo onom postojećem u svijetu. Osjetilni svijet učinio ga je osjetilnom osobom, a zatim ga je prepustio samom sebi. Priroda je time ispunila svoju misiju. Ono što ona može napraviti sa silama koje djeluju u ljudima je iscrpljeno. Ali same te snage još nisu iscrpljene. One leže kao začarane u čisto prirodnom ljudskom biću i čekaju svoje spasenje. Ne mogu se iskupiti; one će nestati u ništavilo ako ih čovjek ne zahvati i dalje ne razvije; ako ono što leži skriveno u njemu ne probudi u stvarnu egzistenciju. - Priroda se razvija od najnesavršenijeg do savršenog. Ona vodi bića kroz širok niz faza kroz sve oblike živih bića do osjetilnog čovjeka. Ovaj čovjek otvara oči u svojoj osjetilnosti i postaje svjestan sebe kao osjetilno stvarnog, promjenjivog bića. Ali on također, u sebi još uvijek osjeća sile iz kojih se rađa ova osjetilnost. Te sile nisu ono promjenjivo, jer je promjenjivo proizašlo iz njih. Ljudi ih u sebi nose kao znak da u njima ima više života od onoga što opažaju svojim osjetilima. Ono što kroz njih može nastati još nije. Čovjek osjeća da u njemu svijetli nešto što je stvorilo sve, pa i njega samog; i osjeća da će to biti nešto što će ga potaknuti na veću kreativnost. To je u njemu, bilo je prije njegove fizičke pojave, bit će i nakon nje. Kroz to je postao, ali mu je dopušteno da to sam zahvati, i sudjeluje u stvaranju. Takvi osjećaji žive u drevnom mistiku nakon inicijacije. Osjećao je ono vječno, božansko. Njegovi postupci trebali bi postati poveznica te božanske aktivnosti. On može sebi reći: otkrio sam više 'Ja' u sebi, ali ovo 'Ja' se proteže izvan granica moje osjetilne egzistencije; ono je bilo prije mog rođenja, bit će i nakon moje smrti. Ovo 'Ja' stvoreno je od vječnosti; stvarat će u vječnosti. Moja osjetilna osobnost tvorevina je ovog 'Ja'. Ali integriralo me u sebe; stvara u meni, ja sam njegov dio. Ono što sada stvaram nešto je više od osjetilnog. Moja osobnost je samo sredstvo za ovu kreativnu snagu, za ovo božansko u meni. Tako je mistik doživio svoje obogotvorenje. Mistici su svoj pravi duh nazivali snagom koja je sjala u njima. Oni su bili rezultat tog duha. Njihovo stanje im je izgledalo kao da se novo biće uselilo u njih i zavladalo njihovim organima. Bilo je to biće koje je stajalo između njih, kao osjetilne osobnosti, i između svevladajuće kozmičke sile, božanstva. Mistik je tražio ovaj pravi duh. Rekao je u sebi: postao sam čovjek u velikoj prirodi. Ali priroda nije završila svoj posao. Taj završetak moram sam preuzeti. Ali ne mogu to učiniti u grubom carstvu prirode, kojem pripada i moja osjetilna osobnost. Što god se moglo razviti u toj oblasti, razvijeno je. Zato moram otići iz ovog carstva. Moram nastaviti graditi u carstvu duha, ondje gdje je priroda stala. Moram si stvoriti ozračje života, koje se ne može pronaći u vanjskoj prirodi. Ovo ozračje života, za mistika je bilo pripremljeno u misterijskim hramovima. Tamo su se probudile moći koje su u njemu spavale; tamo su se transformirale u više, kreativne, duhovne prirode. Ova transformacija bila je delikatan proces. Nije mogao podnijeti surov dnevni zrak. Ali jednom kada je ispunio svoju zadaću, tada je čovjek postao stijena koja je utemeljena u vječnom i koja je mogla odoljeti svim olujama. Jednostavno nije mogao drugima reći što proživljava.

Plutarh tvrdi da se u misterijima 'mogu pronaći najveća otkrića i tumačenja o pravoj prirodi demona'. A od Cicerona saznajemo da se u misterijima, 'kada su objašnjeni i svedeni na njihovo značenje, prepoznaje priroda stvari, a ne priroda bogova. (Plutarh, 'O propadanju proročišta'; i Ciceron 'O prirodi bogova'). Iz takvih izvještaja može se jasno vidjeti da su mistici imali viši uvid u prirodu stvari od onih koje je pučka religija mogla dati. Da, vidi se iz ovoga da su demoni, to jest duhovna bića, i sami bogovi trebali objašnjenje. Tako su se vratili bićima koja su višeg reda od demona i bogova. I to je bila bit misterijske mudrosti. Ljudi su bogove i demone predstavljali slikama čiji je sadržaj u potpunosti bio preuzet iz čulnog, stvarnog svijeta. Zar u vječnost takvih bogova ne bi sumnjao onaj tko je shvatio bit vječnog! Kako bi Zeus, iz popularnih predodžbi mogao biti vječan, kad je imao osobine prolaznog bića? - Misticima je jedno bilo jasno: čovjek do svoje ideje o bogovima dolazi na drugačiji način nego što dolazi do predodžbe o drugim stvarima. Nešto u vanjskom svijetu tjera me da stvorim vrlo specifičnu ideju o tome. Za razliku od ove vrste, formiranje ideja o bogovima ima nešto slobodno, pa čak i proizvoljno. Nedostaje prisila vanjskog svijeta. Razmišljanje nas uči da s bogovima zamišljamo nešto za što nema vanjske kontrole. To ljude dovodi u položaj logičke neizvjesnosti. Čovjek se počinje osjećati kao stvoritelj svojih bogova. Da, pita se: kako da u svojim predodžbama prijeđem onkraj fizičke stvarnosti? Mistik se morao prepuštati takvim mislima. Pogledaj samo sve te ideje o bogovima, mogao je pomisliti. Ne liče li oni na stvorenja koja se susreću u svijetu osjetila? Nije li ih čovjek sam za sebe stvorio, razmišljajući ili dodajući prirodi osjetilnog svijeta, ova ili ona svojstva? Nekulturan čovjek koji voli lov, stvara raj u kojem se održavaju najljepši lovovi za bogove. A Grk na svoj Olimp smješta božanske ličnosti čiji su uzori u grčkoj stvarnosti.

Filozof Ksenofan (575. do 480.)oštrom je logikom ukazao na tu činjenicu. Znamo da su stariji grčki filozofi definitivno ovisili o misterijskoj mudrosti. Počevši od Heraklita, to se posebno vidi. Stoga se ono što Ksenofan kaže lako može uzeti kao uvjerenje mistika. Kaže:

Ljudi, koji misle da su bogovi stvoreni na njihovu sliku
Daju im svoja osjetila, i glas i tijelo.
Ali ako bi volovi i lavovi posjedovali ruke,
Slikali rukama i radili kao ljudi,
Slikali bi bogove i davali im tijela poput svojih.
Dakle, svaki bi bio sačinjen od tijela,
Konji bi bogove slikali nalik na konje i goveda nalik na goveda.

Kroz takav uvid čovjek može početi sumnjati u sve što je božansko. Može odbaciti poeziju bogova, i prepoznati kao stvarnost, samo ono na što ga njegova osjetila prisiljavaju. Ali mistik ne postaje takav sumnjivac. Vidio je da je taj koji sumnja poput biljke koja sama sebi govori: moj obojeni cvijet je ništavan i uzaludan; jer ja sam potpuna sa svojim zelenim lišćem; ono što dodajem samo je iluzorno. Ali isto tako mistik se nije mogao zaustaviti na tako stvorenim bogovima, na narodnim bogovima. Kad bi biljka mogla misliti, vidjela bi da su sile koje su stvorile zeleno lišće također predodređene da stvore obojani cvijet. Ali ne bi prestala sama istraživati te moći, da ih ugleda. I tako se mistik odnosio prema bogovima naroda. Nije ih zanijekao, nije ih proglasio ispraznim; ali je znao da ih je stvorio čovjek. Iste prirodne sile, isti božanski element koji stvara u prirodi, stvara i u mistiku. I u njemu stvara predodžbe bogova. On želi vidjeti ovu moć stvaranja boga. Ona nije poput narodnih bogova; to je nešto više. Ksenofan također ukazuje na to:

Jedan Bog je najveći među bogovima i među ljudima
Ni tijelom sličan smrtnicima, ni mislima.

Ovaj Bog je također bio bog misterija. Mogao bi se nazvati 'skrivenim bogom'. Jer nigdje - tako se zamišljalo - ne bi ga mogla naći osoba samo osjetilna. Okrenite svoj pogled prema van, prema stvarima; ne nalazite božansko. Napregnite svoj um; možda ćete razumjeti po kojim zakonima stvari nastaju i nestaju; ali ni to razumijevanje ne pokazuje ništa božansko. Zasitite svoju maštu religioznim osjećajem; možete stvoriti slike bića koje možete smatrati bogovima; ali vaš um ih razdire, jer vam pokazuje da ste ih sami stvorili i materijal posudili iz svijeta osjetila. Ako na stvari oko sebe gledaš s razumijevanjem, mora da si poricatelj Boga. Jer Bog je skriven od osjetila i vašeg razuma, koji vam tumači samo osjetilne događaje. Bog leži začaran u svijetu. I potrebna ti je njegova snaga da ga pronađeš. Tu moć moraš probuditi u sebi. To su učenja koja je primio drevni inicijat. I sad je za njega počela velika drama, u koju je živ progutan. Drama se sastojala ni više ni manje nego od otkupljenja začaranog Boga. Gdje je Bog? To je bilo pitanje koje je postavila duša mistika. Bog nije, ali priroda jest. Mora se naći u prirodi. U njoj je našao začarani grob. U jednom višem smislu mistik je uzeo riječi: Bog je ljubav. Jer Bog je beskrajno proširio tu ljubav. Dao se u beskrajnoj ljubavi; izlio se; rascjepkao se u raznolikost prirodnih stvari; one žive, a on ne živi u njima. U njima počiva. On živi u ljudima. A čovjek može u sebi iskusiti život Boga. Ako ga se želi spoznati, spoznaja se mora otkupiti stvaranjem istog. - Čovjek sada gleda u sebe. Božansko djeluje u njegovoj duši kao skrivena kreativna sila, još nepostojeća. Unutar ove duše je mjesto gdje začarano božanstvo može oživjeti. Duša je majka koja može primiti božansko iz prirode. Neka duša bude oplođena prirodom i ona će roditi nešto božansko. Ono se rađa iz braka duše s prirodom. To više nije 'skriveno' božansko, otkriveno je. Ima život, zamjetan život, kreće se među ljudima. To je raščarani duh u čovjeku, izdanak začaranog božanskog. On nije veliki Bog, koji je bio, koji jest, i koji će biti; ali se u određenom smislu može uzeti kao njegovo otkrivenje. Otac ostaje tiho skriven; Sin se rađa u čovjeku, u vlastitoj duši. Mistična spoznaja je, dakle, stvarni proces u procesu svijeta. To je rođenje klice Božje. To je proces stvaran kao i bilo koji drugi prirodni proces, samo na višoj razini. To je velika tajna mistika, da on sam otkupljuje Božje potomstvo, stvarajući ga, ali da se prethodno pripremi da prepozna i to Božje potomstvo koje je stvorio. Ne-mistiku nedostaje osjećaj za Oca ove klice. Jer Otac začaran drijema. Izdanak se pojavljuje kao djevica. Izgleda kao da ga je duša neoplođena nosila. Sva ostala djeca rođena, začeta su iz osjetilnog svijeta. Oca možete vidjeti i dodirnuti ovdje. Ima osjetilni život. Samo Božje potomstvo, začeo je sam vječni, skriveni Bog Otac.

III. Grčki mudraci prije Platona u svijetlu misterijske mudrosti

Iz brojnih činjenica, vidimo da je filozofska mudrost starih Grka stajala na istom misaonom temelju kao i mistična spoznaja. Velike filozofe možete razumjeti samo ako im pristupite s osjećajima koje ste stekli promatrajući misterije. S kakvim poštovanjem Platon govori o 'tajnim učenjima' i 'Fedonu': "I gotovo izgleda da oni koji su naredili da budemo zaređeni nisu uopće loši ljudi, nego nam već dugo vremena ukazuju da tko neposvećen i nesvet dođe u podzemni svijet, završit će ležeći u blatu; ali onaj pročišćeni i posvećeni, kad ondje stigne, prebiva s bogovima. Jer, kažu oni koji se bave ređenjem, Tirso-nosaca je mnogo, ali malo je onih koji su istinski posvećeni. Ali to, po mom mišljenju, nisu nitko drugi doli oni koji su ispravno težili mudrosti, među koje sam i ja uspio doći, koliko sam mogao, i težio tome na sve načine." - Dakle, o ređenjima može govoriti samo onaj tko svoju težnju za mudrošću, u potpunosti stavlja u službu stava, koji je ređenjima generiran. I nema sumnje da jarko svijetlo pada na riječi velikih grčkih filozofa kada ih osvijetlimo iz perspektive misterija.

Od Heraklita (535.-475.pr.Kr.) iz Efeza, odnos prema biti misterija dat je bez daljnjeg kroz izreku o njemu koja se prenosi, i koja kaže da su njegove misli 'neprohodne' i da se svakom tko dođe do njih bez posvećenja događa samo 'tama i mrak', a da su s druge strane, osvijetljene Suncem za one koji su uvedeni u misterije. A kad se za njegovu knjigu kaže da ju je stavio u Artemidin hram, to također ne znači ništa drugo nego da su je mogli razumjeti samo inicirani ljudi. (Edmund Pfleiderer je već pružio povijesne informacije koje govore o Heraklitovom odnosu prema misterijima. Usporedi njegovu knjigu 'Filozofija Heraklita iz Efeza u svijetlu misterijske ideje', Berlin 1886.) Heraklit je nazvan 'mračnim'; iz razloga jer je samo ključ misterija bacio svijetlo na njegove poglede.

Heraklit pred nas dolazi kao čovjek s najvećom ozbiljnošću u životu. Doslovno iz njegovih crta lica možete vidjeti, ako ih možete vizualizirati, da je u sebi imao intimu znanja za koje je znao da ih riječi mogu samo naznačiti, a ne izraziti. Na temelju takvog stava nastala je njegova poznata izreka: 'Sve teče', koju nam Plutarh objašnjava riječima: "Ne može se dvaput ući u isti tijek, niti se može dvaput dodirnuti smrtno biće. Dapače, oštrinom i brzinom raspršuje se i opet skuplja, radije ne sada i kasnije, nego se u isto vrijeme skuplja i stišava, dolazi i odlazi". Čovjek koji ovako razmišlja prozreo je prirodu prolaznih stvari. Zato što se osjećao ponukanim okarakterizirati prirodu prolaznosti čak i grubim riječima. Ne može se dati takva karakterizacija ako se prolaznost ne mjeri s vječnošću. I ne možete proširiti ovu karakteristiku na ljude, ako niste pogledali u njihovu nutrinu. Heraklit je ovu karakteristiku proširio i na ljude: "Isto je i život i smrt, budnost i spavanje, mlado i staro, ovo se mijenja u ono, ono je sad opet ovo". Ova rečenica izražava potpuno prepoznavanje iluzije naše osobnosti. Još snažnije kaže: "Život i smrt su u našim životima, kao i u našim smrtima". Što to znači osim da se samo sa stajališta prolaznosti život može cijeniti više od smrti. Umiranje je prolaznost da bi se napravio put za novi život; ali u novom životu vječno živi kao i u starom. Isto vječno pojavljuje se u prolaznom životu kao i u smrti. Kad čovjek jednom shvati ovo vječno, na smrt gleda s istim osjećajem kao i na život. Samo ako u sebi ne može probuditi ovo vječno, život za njega ima posebnu vrijednost. Rečenicu 'Sve teče' možete izgovoriti tisuću puta; ako to ne kažete s ovakvim emotivnim sadržajem, nije ništa. Znanje o vječnom nastajanju je bezvrijedno, ako ne uklanja našu vezanost za to nastajanje. Upravo je okretanje od žudnje za životom, ono što gura prema prolaznome, na što Heraklit misli svojom izrekom. "Kako da kažemo o našem svakodnevnom životu: mi jesmo, budući da znamo sa stajališta vječnog: mi jesmo i nismo". (usporedi Heraklitov fragment br. 81). "Had i Dioniz su isto" naziv je jednog od Heraklitovih fragmenata. Dioniz, bog životne radosti, klijanja i rasta, kojemu su se svetkovale dionizijske svečanosti: za Heraklita je on isto što i Had, bog uništenja, bog razaranja. Samo oni koji vide smrt u životu, i život u smrti, i u jednom i u drugom ono vječno koje je nadređeno životu i smrti, mogu u pravom svijetlu vidjeti nedostatke i prednosti egzistencije. Nedostaci tada nalaze i svoje opravdanje, jer i u njima živi ono vječno. Ono što oni jesu sa stajališta ograničenog, nižeg života, tako samo izgleda: "Ono što ljudi žele nije da im bude bolje: bolest čini zdravlje slatkim i dobrim, glad vas čini sitima, rad vas čini odmornim". "More je najčišća i najmanje čista voda, pitka i korisna za ribe, nepitka i pogubna za ljude". Heraklit ne želi prvenstveno ukazati na prolaznost zemaljskih stvari, nego na sjaj i veličanstvenost vječnosti. - Heraklit je govorio oštre riječi protiv Homera i Hesioda i protiv učenih tog vremena. Želio je ukazati na prirodu njihova mišljenja, koje se drži samo prolaznoga. Nije želio bogove obdarene s osobinama preuzetim iz prolaznog svijeta. I nije mogao smatrati najvišom znanošću onu koja istražuje zakone stvaranja i propadanja stvari. - Za njega iz prolaznog progovara nešto vječno. A za to vječno postoji dubok simbol. Povratak u sebe je harmonija svijeta, poput lire i gudala. Sve leži na ovoj slici. Jedinstvo se postiže divergentnim snagama i usklađivanjem divergentnih snaga. Kako jedan ton proturječi drugome; a ipak kako zajedno s njim ostvaruje sklad. Primijenite ovo na duhovni svijet; i imate jednu misao Heraklita: "Besmrtnici su smrtni, smrtnici su besmrtni, živeći smrt onih, umirući život ovih".

Čovjekova je izvorna krivnja kada se svojim znanjem drži prolaznog. Pritom se okreće od vječnog. To život čini opasnim. Ono što mu se događa, događa mu se od života. Ali to gubi na značaju ako on više ne cijeni život. Tada će mu se vratiti nevinost. Osjeća se kao da bi se mogao vratiti u djetinjstvo, daleko od takozvane ozbiljnosti života. Što to odrasla osoba shvaća ozbiljno, s čime se dijete samo igra? Ali osoba koja zna postaje poput djeteta. 'Ozbiljne' vrijednosti gube svoju vrijednost, iz perspektive vječnosti. Život se tada čini kao igra. 'Vječnost je', kaže Heraklit, 'dječja igra, vladavina djeteta'. Gdje leži izvorna krivnja? Ona leži u tome da s najvećom ozbiljnošću shvaćamo ono čemu se ta ozbiljnost ne bi trebala pridavati. Bog se izlio u svijet stvari. Svatko tko prihvaća stvari bez Boga, ozbiljno ih shvaća kao 'Božje grobove'. Morao bi se s njima igrati kao dijete, ali iskoristiti svoju ozbiljnost da iz njih izvuče ono božansko, što u njima začarano spava.

Kontemplacija o vječnom ima učinak gorenja, čak spaljujući učinak na naše obične fantazije o stvarima. Duh rastvara osjetilne misli; on ih tjera da se tope. On je oganj koji proždire. To je viši smisao heraklitovske ideje da je vatra izvorna tvar svih stvari. Zasigurno ovu ideju treba uzeti u smislu običnog fizičkog objašnjenja pojava u svijetu. Ali Heraklita ne razumije nitko tko o njemu ne razmišlja kao što je Filon, koji je živio u vrijeme nastanka kršćanstva, razmišljao o zakonima Biblije. "Postoje ljudi", rekao je "koji pisane zakone smatraju samo simbolima duhovnih učenja, koji pažljivo traže ovo drugo, ali preziru ovo prvo; Takve ljude mogu samo kriviti, jer bi se trebali baviti i jednim i drugim: poznavanjem skrivenog smisla i promatranjem otvorenog". - Ako netko raspravlja o tome je li Heraklit svojim pojmom vatre mislio na osjetilnu vatru ili je vatra bila samo simbol vječnog duha koji rastapa i ponovno oblikuje stvari, taj izvrće misao. Mislio je na oboje; i ni na jedno, ni na drugo. Za njega je duh također živio i u običnoj vatri. A sila koja je fizički aktivna u vatri živi na višoj razini u ljudskoj duši, koja u svom loncu topi osjetilno znanje i omogućuje da iz njega izroni vizija vječnog.

Osobito je Heraklita lako pogrešno shvatiti. Dopušta da rat bude otac stvari. Ali za njega to je samo 'otac' stvari, a ne vječnog. Da u svijetu nema suprotnosti, da ne postoji široka lepeza suprotstavljenih interesa, ne bi bilo svijeta nastajanja i prolaznosti. Ali ono što se u tom sukobu otkriva, što se u njega izlijeva: to nije rat, to je harmonija. Upravo zato što se u svemu vodi rat, duh mudraca trebao bi se poput vatre kretati nad stvarima i pretvarati ih u harmoniju. Iz toga sja velika ideja heraklitske mudrosti. Što je čovjek kao osobno biće? Za Heraklita, ovo pitanje iz ove ideje dobiva odgovor. Čovjek je mješavina sukobljenih elemenata u koju se ulilo božanstvo. Tako se pronalazi. Tako on postaje svjestan duha u sebi. Ali taj duh je rođen iz sukoba između elemenata. Ali kaže da on također elemente umiruje. U čovjeku priroda stvara i nadilazi sebe. To je ista sve-jedna sila koja je stvorila sukob, mješavinu; i koja bi ponovno trebala mudro eliminirati taj sukob. Tu imamo vječitu dvojnost koja živi u čovjeku; vječna suprotnost između vremenskog i vječnog. Kroz vječnost je postao nešto vrlo specifično; i iz toga treba stvoriti nešto više. On je ovisan i neovisan. Može sudjelovati u vječnom duhu samo razmjerno mješavini kojom je vječni duh djelovao u njemu. I upravo je zato pozvan da iz vremenskog stvori vječno. Duh djeluje u njemu. Ali u njemu djeluje na poseban način. On radi izvan vremenskog. Da nešto prolazno djeluje kao nešto vječno, da pokreće i napaja kao nešto vječno: to je osobitost ljudske duše. To ga čini sličnim Bogu i crvu u isto vrijeme. Kao rezultat toga, čovjek stoji u sredini između Boga i životinje. Ovaj poriv i snaga u njemu je demonska. To je ono što u njemu seže iz njega samog. Heraklit je upečatljivo istaknuo ovu činjenicu: "Demon je čovjekova sudbina". (Ovdje se misli na demona u grčkom smislu. U modernom smislu trebalo bi reći: duh.) Za Heraklita, ono što živi u čovjeku širi se daleko izvan osobnog. Ovo osobno je nositelj nečeg demonskog. Demonsko koje nije zatvoreno unutar granica osobnosti, za koje umiranje i rađanje osobnosti nemaju smisla. Kakve veze ovo demonsko ima s onim što nastaje i nestaje kao osobnost? Osobnost je samo jedan oblik manifestacije za demonsko. Nositelj takvog znanja gleda dalje od sebe, i naprijed i natrag. Činjenica da u sebi proživljava demonske stvari svjedoči o vječnosti njega samog. I više ne može tom demonskom elementu pripisati jedinu svrhu to da ispuni osobnost. Jer samo jedna od manifestacija demonskog može biti osobna. Demon se ne može zatvoriti unutar osobnosti. Ima moć oživjeti mnoge osobnosti. Sposoban je mijenjati se iz osobnosti u osobnost. Velika ideja reinkarnacije izvire iz heraklitskih pretpostavki kao nešto samorazumljivo. Ali ne samo misao, već iskustvo ove reinkarnacije. Misao vas samo priprema za ovo iskustvo. Svatko tko postane svjestan demonskog u sebi ne smatra ga nevinim, početnim. Ima svojstva. Zašto to ima? Zašto imam sklonosti? Zato što su druge ličnosti već radile na mom demonu. I što će se dogoditi s onim što činim demonu ako ne mogu pretpostaviti da su njegovi zadaci u mojoj osobnosti iscrpljeni? Pripremam se za buduću osobnost. Nešto se postavlja između mene i jedinstva svijeta, što se proteže izvan mene ali još nije isto što i božanstvo. Moj je demon između. Kao što sam ja danas samo rezultat jučerašnjeg dana, moje sutra će biti samo rezultat mojeg danas: tako je i moj život rezultat drugoga; i to će biti razlog za drugi. Baš kao što se zemaljsko ljudsko biće osvrće na brojne jučerašnje dane, i unaprijed na brojna sutra, tako se i duša mudrog čovjeka osvrće na brojne živote u prošlosti i brojne živote u budućnosti. Ono što sam jučer stekao, što se tiče misli i vještina, koristim danas. Nije li to tako u životu? Ne ulaze li ljudi u horizont egzistencije s najrazličitijim sposobnostima? Odakle dolazi ta razlika? Dolazi li niotkuda? - Naša prirodna znanost ima velike zasluge za protjerivanje čuda iz naših pogleda na organski život. David Friedrich Strauss ('Stara i nova vjera') opisuje kao veliko postignuće modernog vremena to što više ne mislimo da je savršeno organsko stvorenje stvoreno čudom ni iz čega. Savršenstvo razumijemo kada ga možemo objasniti razvojem iz nesavršenosti. Građa majmuna više nije čudo ako možemo pretpostaviti da su drevne ribe bile preteče majmuna i da su se postupno mijenjale. Prihvatimo barem malo toga u odnosu na duh, onoga što nam se čini ispravnim u odnosu na prirodu. Treba li savršeni duh imati iste kvalifikacije kao nesavršeni? Treba li Goethe imati iste prethodnike kao bilo koji Hotentot? Kao što riba nema iste preduvjete kao majmun, Goetheov duh nema iste duhovne preduvjete kao onaj u divljaka. Duhovno podrijetlo Goetheova duha razlikuje se od onoga duha u divljaka. Duh je nastao kao i tijelo. Duh kod Goethea ima više predaka nego onaj u divljaka. Uzmimo doktrinu reinkarnacije u ovom smislu i više je nećemo smatrati 'neznanstvenom'. Tada ćemo na pravi način protumačiti ono što nađemo u duši. Neće se prihvatiti ono što se daje kao čudo. Činjenicu da znam pisati dugujem činjenici da sam naučio pisati. Nitko ne može sjesti i pisati tko nikada prije nije imao olovku u ruci. Ali ovaj ili onaj bi trebao imati genij, čistim čudom. Ne, taj genij također se mora steći: mora se naučiti. A kad se pojavi u osobi, nazivamo to duhovnim. Ali i ovaj duh je učio; on je u prošlom životu stekao ono što 'može učiniti u kasnijem životu. To, i samo to, bila je ideja vječnosti koju su Heraklit i drugi grčki mudraci imali na umu. Nikada nije bio u pitanju nastavak njihove neposredne osobnosti. Usporedite Empedoklov govor ( 490-430. pr.Kr.) On kaže za one koji prihvaćaju ono što je dano samo kao čudo:

Ludi su, jer njihove misli ne dopiru daleko,
Oni koji zamišljaju da nešto što prije nije postojalo može postojati,
Ili nešto potpuno umre i potpuno nestane.
Nastati iz nepostojanja apsolutno nije moguće;
Također je potpuno nemoguće da bića potpuno nestanu;
Jer uvijek ostaje, gdje god ga potisnete.
Tko je upućen u to, nikada neće tako misliti,
Da samo dok žive, ono što se sada zove život,
Samo dok jesu i primaju patnje i radosti,
Da su prije nego su postali ljudi i kada umru, da su ništa.

Grčki mudrac nije ni postavljao pitanje postoji li nešto vječno u čovjeku; nego samo ono, u čemu se to vječno sastoji i kako ga čovjek u sebi može njegovati i brinuti se. Jer mu je od samog početka bilo jasno da ljudi žive kao posredna bića između zemaljskog i božanskog. Nije bilo govora o božanskom biću vani i izvan svjetovnog. Božansko živi u čovjeku; tamo živi samo na ljudski način. To je sila koja tjera čovjeka da sebe čini sve božanskijim i božanstvenijim. Samo oni koji tako razmišljaju mogu govoriti kao Empedoklo:

Kad napustiš svoje tijelo i zaljuljaš se u slobodni eter,
Bit ćeš besmrtni bog, pobjegao od smrti. -

Što se može dogoditi s ljudskim životom s ove točke gledišta? Može se inicirati u magični kružni poredak vječnog. Jer unutar njega moraju postojati snage koje puki prirodni život ne može razviti. I ovaj bi život mogao proći neiskorišten, ako bi ove moći ostale neiskorištene. Otvoriti ih i time učiniti ljude sličnijima onom božanskom: to je bila zadaća misterija. A to su si i grčki mudraci postavili kao zadatak. Tako shvaćamo Platonovu izreku da 'tko nesvet i neposvećen stigne u podzemni svijet, ležat će u blatu, a pročišćeni i posvećeni čovjek, kad tamo stigne, živi s bogovima'. Imamo posla s idejom besmrtnosti, čije značenje leži u svijetu kao cjelini. Sve što čovjek čini da probudi ono vječno u sebi, čini da poveća vrijednost svijeta. Kao onaj koji spoznaje, on nije dokoni promatrač svijeta u cjelini, stvarajući slike onoga što bi bilo i bez njega. Njegova spoznajna moć je viša, kreativna prirodna sila. Ono što duhovno treperi u njemu je božansko koje je prethodno bilo začarano, i koje bi, bez njegove spoznaje, ostalo ležati na ugaru i moralo čekati drugog da ga raščara. Tako ljudska osobnost ne živi u sebi i za sebe; ona živi za svijet. Život se širi daleko izvan individualne egzistencije kada se gleda na ovaj način. Unutar takvog pogleda razumiju se rečenice poput Pindarove, koja daje pogled na vječno: "Blago onom tko ih je vidio pa sišao pod šuplju Zemlju; on zna kraj života, on zna početak obećan od Zeusa."

Čovjek razumije ponosne crte lica i usamljenost takvih mudraca kakav je bio Heraklit. S ponosom su mogli reći da su im mnoge stvari bile očite; jer svoje znanje nisu pripisivali svojoj prolaznoj osobnosti, već vječnom demonu u sebi. Njihov ponos imao je, kao neophodan dodatak pečat skromnosti i poniznosti koja je izražena riječima: Svo znanje o propadljivim stvarima je u vječnom tijeku, kao i same propadljive stvari. Heraklit igrom naziva vječni svijet; mogao bi to nazvati i najvećom ozbiljnošću. Ali riječ ozbiljnost je istrošena primjenom na zemaljska iskustva. Igra vječnog ostavlja čovjeku sigurnost života, i oduzima mu ozbiljnost izniklu iz prolaznog.

Drugačiji svjetonazor od Heraklitovog temelji se na misterijskom znanju unutar Pitagorina gledanja, iz šestog stoljeća prije Krista, u zajednici osnovanoj u južnoj Italiji. Pitagorejci su temelje stvari vidjeli u brojevima i figurama, čije su zakone istraživali kroz matematiku. Aristotel o njima kaže: "Oni su prvi razvili matematiku, a kako su bili posve zaokupljeni njome, smatrali su početke nje i počecima svih stvari. Budući da su brojevi, prirodno prva stvar u matematici, a oni su vjerovali da u brojevima vide mnogo sličnosti sa stvarima i nastajanjem, mnogo više u brojevima nego u vatri, zemlji i vodi, tako se jedno svojstvo brojeva smatralo pravdom, drugo dušom i duhom, treće vremenom i tako dalje za sve ostalo. I u brojevima su nalazili svojstva i odnose harmonije, a tako je izgledalo i sve ostalo u cijeloj prirodi, slika brojeva, i brojevi su izgledali kao prva stvar u prirodi".

Matematičko-znanstveno razmatranje prirodnih pojava mora uvijek dovesti do stanovitog pitagorejstva. Kad se udari žica određene duljine, proizvodi se određeni zvuk. Ako se žica skraćuje u određenim brojčanim omjerima, uvijek se proizvode različiti tonovi. Visine se mogu izraziti numeričkim omjerima. Fizika također izražava odnose boja kroz brojeve. Kada se dva tijela spajaju u jednu tvar, uvijek se događa da vrlo određena količina jedne tvari, koja se jednom zauvijek može izraziti brojevima, spoji s jednakom količinom druge tvari. Smisao za promatranje pitagorejaca bio je usmjeren prema takvim nizovima mjera i brojeva u prirodi. Sličnu ulogu u prirodi imaju i geometrijski likovi. Astronomija je, naprimjer, matematika primijenjena na nebeska tijela. Ono što je postalo važno za predodžbe pitagorejaca je činjenica da čovjek istražuje zakone brojeva i likova potpuno za sebe, isključivo kroz svoje duhovne operacije; i da kada gleda u prirodu, stvari slijede zakone koje je on uspostavio u svojoj duši. Čovjek za sebe oblikuje pojam elipse; on utvrđuje zakone elipse. I nebeska tijela se kreću prema zakonima koje je on uspostavio. (Naravno, ovdje nisu važni astronomski pogledi pitagorejaca. Ono što se može reći o njihovim pogledima, može se reći i za Kopernikove u kontekstu koji ovdje razmatramo.) Iz ovoga izravno slijedi da djelatnosti ljudske duše nije nešto odvojeno od izvan ostatka svijeta, nego da se u tim aktivnostima izražava ono što prožima svijet kao zakonit poredak. Pitagorejac je rekao za sebe: osjetila pokazuju ljudima osjetilne pojave. Ali ona ne pokazuju skladne poretke koje stvari slijede. Umjesto toga, ljudski duh prvo u sebi mora pronaći taj skladni poredak, ako ga želi vidjeti vani u svijetu. Dublji smisao svijeta, ono što u njemu vlada kao vječna, zakonita nužnost: to izlazi na vidjelo u ljudskoj duši, i tamo je u njoj prisutno kao stvarnost. Smisao svijeta nastaje u duši. Taj smisao ne leži u onome što se vidi. čuje, dodirne, već u onome što duša iznosi na vidjelo iz svojih dubokih zakutaka. Vječni poredci su dakle skriveni u dubini duše. Siđi u dušu i naći ćeš vječno. Bog, vječna harmonija svijeta, nalazi se u ljudskoj duši. Duša nije ograničena na tjelesnost koja je zatvorena u ljudskoj koži. Jer ono što se u duši rađa jesu poredci po kojima svjetovi kruže u nebeskom prostoru. Duša nije u osobnosti. Osobnost samo osigurava organ kroz koji se poredak koji prolazi kroz kozmički prostor može izraziti. Ima nešto od Pitagorinog duha u onome što je crkveni otac Grgur iz Nise rekao: "Ljudska priroda je mala stvar, kažu, ograničena, a božanstvo beskonačno, i koliko je onda beskonačno dobro obuhvaćeno od sićušnog? I tko kaže da je beskonačnost božanstva ograničena granicama tijela, kao posudom? Jer čak ni tijekom naših života duhovna priroda nije sadržana unutar granica tijela; umjesto toga, masa tijela ograničena je susjednim dijelovima, ali se duša slobodno širi kroz kreaciju pokretnim mislima." Duša nije osobnost. Duša pripada beskonačnosti. S ove točke gledišta, za pitagorejce je također moralo vrijediti da su samo 'budalasti' ljudi mogli vjerovati da se duša iscrpljuje osobnošću. - I njima je moralo biti važno probuditi ono vječno u osobnom. Spoznaja je za njih značila suočavanje s onim vječnim. Što više od ovog vječnog u sebi dovedu do egzistencije, više ih je trebalo cijeniti. Život u njihovoj zajednici sastojao se od njegovanja kontakta s onim vječnim. Navođenje članova ove zajednice na takve interakcije činilo je pitagorejsko obrazovanje. Ovo obrazovanje je bilo filozofska inicijacija. I pitagorejci su mogli reći da su kroz ovaj stav prema životu težili istome čemu i misterijski kultovi.

IV. Platon kao mistik

Važnost misterija unutar grčkog duhovnog života može se vidjeti u Platonovom svjetonazoru. Postoji samo jedan način da ga u potpunosti razumijemo: moramo ga staviti u svijetlo koje zrači iz misterija. Platonovi kasniji učenici, neoplatoničari, također su mu pripisivali tajno učenje u kojem je dopuštao sudjelovanje samo dostojnima, pod 'pečatom tajnosti'. Njegovo se učenje smatralo tajanstvenim u smislu u kojem je bila tajanstvena mudrost. Čak i ako sedmo od Platonovih pisama nije došlo od njega samog, kao što se tvrdi, to ne znači ništa u svrhu onoga čemu se ovdje teži: jer nas se ne tiče je li on ili netko drugi izrazio gledište u pismu. Taj stav ležao je u samoj osnovi njegova svjetonazora. U pismu stoji: "Ovoliko mogu reći o svima koji su pisali i pisat će kao da znaju što pokušavam postići, bilo da su to čuli od mene ili su to sami smislili, da im se ne treba vjerovati. Ne postoji moj vlastiti tekst o ovim temama, niti je vjerojatno da će se pojaviti; takve stvari se ne mogu pretočiti u riječi ni na koji način kao druga učenja, već zahtijevaju dugo proučavanje predmeta i življenje u njemu; Ali onda kao da je iskra iskočila i zapalila svjetlo u duši, koje se sada samo održava." - Ove bi riječi mogle ukazivati samo na nemoć u korištenju riječi, kada bi bila samo osobna slabost, ako se u njima ne bi mogao pronaći smisao tajanstvenosti. Ono o čemu Platon nije pisao i nikada nije želio pisati, mora biti nešto o čemu je pisanje uzaludno. To mora biti osjećaj, senzacija, iskustvo koje se ne stječe kroz komunikaciju, već kroz 'življenje u tome'. Naznačeno je intimno obrazovanje koje je Platon mogao dati odabranima. Tada bi iz njegovih govora za njih iskočila vatra; za ostale su iskakale samo misli. - Nije svejedno kako se pristupa Platonovim razgovorima. Ovisno o stanju duha u kojem se nalazite, oni su vam manje ili više važni. Čak je od Platona njegovim učenicima preneseno mnogo više, od doslovnog značenja objašnjenja. Tamo gdje je poučavao, sudionici su živjeli u misterijskom ozračju. Riječi su imale prizvuk koji je odjekivao. Ali taj je prizvuk trebao tajanstvenu atmosferu. Inače bi nečujno nestao.

U središtu svijeta Platonovih dijaloga stoji osobnost Sokrata. Ovdje nema potrebe dirati povijesni aspekt. Ono što je važno jest Sokratov karakter, kakav nalazimo kod Platona. Sokrat je kroz smrt osoba posvećena istini. Umro je kako može umrijeti samo posvećenik, kojemu je smrt samo trenutak života kao i drugi. On odlazi u smrt kao na još jedan događaj u svojoj egzistenciji. Ponašao se tako da se ni u njegovim prijateljima nisu probudili osjećaji koji se obično javljaju u tim prilikama. Fedon kaže ovo u 'Razgovoru o besmrtnosti duše': "Zaista, osjećao sam se vrlo čudno zbog toga. Nisam osjećao nimalo suosjećanja kao onaj tko je prisutan smrti dragog prijatelja; čovjek mi se činio tako sretan u svom ponašanju i u svom govoru; završio je tako postojano i plemenito da sam vjerovao da neće otići u podzemni svijet bez božanske misije, ali također i da će tamo biti jednako dobro kao i bilo tko drugi. Zato mi srce nije nimalo omekšalo, kao što bi se moglo pomisliti u takvoj žalosti, niti sam bio vedrog raspoloženja, kako to obično biva kod filozofskih potraga, iako su naši razgovori bili takve vrste; našao sam se u prekrasnom stanju i u neobičnoj mješavini radosti i tuge kad sam pomislio da će ovaj čovjek umrijeti." A umirući Sokrat podučava svoje učenike o besmrtnosti. Osobnost koja ima iskustvo nedostojnosti života, ovdje pruža sasvim drugačiji dokaz izvan svake logike, svih razloga razuma. Kao da ne govori ljudsko biće; jer ova osoba je ona koja je prolazna, već kao da govori sama vječna istina, koja je našla svoje mjesto u prolaznoj ličnosti. Gdje se nešto prolazno rastapa u ništavilo, izgleda da postoji ozračje u kojem može zazvučati ono vječno.

Ne čujemo nikakve dokaze o besmrtnosti u logičnom smislu. Cijeli je govor osmišljen da prijatelje vodi tamo gdje mogu ugledati ono vječno. Onda im ne trebaju nikakvi dokazi. Kako bi dokazali da je ruža crvena svakome tko je vidi? Kako bi to trebalo dokazivati da je duh vječan, nekome čije su oči otvorene tako da može vidjeti taj duh? - Ono na što Sokrat ukazuje su iskustva. Prvo je to iskustvo same mudrosti. Što hoće onaj koji traži mudrost? Želi se osloboditi onoga što mu nude osjetila kod svakodnevnog promatranja. On u svijetu osjetila traži duh. Nije li to činjenica koja se može usporediti sa smrću? "Oni" - to je Sokratovo mišljenje - "koji se na pravi način bave filozofijom, mogu, a da to drugi ne primjećuju, težiti ni čemu drugom nego da umru i budu mrtvi. Ako je to istina, bilo bi čudno, da su cijeli život proveli pokušavajući učiniti samo to; a ako se to dogodi, da su nezadovoljni s onim čemu su se toliko dugo nadali i bili angažirani." - Sokrat pita jednog od svojih prijatelja da to potvrdi: "Čini li ti se da je prikladno da se filozof potrudi oko takozvanih čulnih užitaka, poput ukusne hrane i pića? Ili oko užitaka seksualnog nagona? I ostala njega tijela, misliš li da bi joj takav čovjek posvetio puno pažnje? Poput lijepe odjeće, obuće i drugih vrsta ukrašavanja tijela, misliš li da on zahtijeva da se to poštuje ili prezire u višem stupnju od krajnje potrebe za tim? Pa zar ti se ne čini da sva preokupacija takvog čovjeka nije usmjerena na tijelo, nego da je više okrenuta od njega, okrenuta duši? Dakle, tu se prvi put pokazuje filozof: odvajajući svoju dušu od zajedništva s tijelom, više od drugih ljudi." Nakon ovoga Sokrat može reći jednu stvar: potraga za mudrošću je poput smrti, jer se čovjek okreće od fizičkog. Ali gdje se onda okreće? Okreće se duhovnom. Ali može li se od duha zahtijevati isto ono što žele i osjetila? O tome Sokrat govori: "Ali što je sa samim racionalnim uvidom? Smeta li tijelo ili ne, ako ga se prihvati kao suputnika u potjeri? Mislim ovako: Daju li čovjeku vid i sluh neku istinu? Ili to pjesnici uvijek samo tako pjevaju: da baš ništa ne čujemo i ne vidimo?.... Pa kad duša susreće istinu? Jer ako pokušava nešto gledati pomoću svog tijela, ono ga očito vara." Sve što opažamo tjelesnim osjetilima nastaje i nestaje. I ovo nastajanje i nestajanje uzrokuje da budemo prevareni. Ali ako dublje s uvidom pogledamo u stvari, tada će nam u njima doći ono vječno. Dakle, osjetila nam ne nude vječno u njegovom pravom obliku. Oni su prevaranti onog trenutka kad im bezuvjetno vjerujemo. Prestaju nas varati kada ih suočimo s misaonim uvidom i njihove izjave podvrgnemo testu tog uvida. Ali kako bi misaoni uvid mogao prosuđivati iskaze osjetila ako u njemu ne postoji nešto život što nadilazi opažaje osjetila? Dakle, što je istinito, a što lažno o stvarima, odlučuje nešto u nama što se suprotstavlja osjetilnom tijelu i stoga nije podložno njegovim zakonima. Iznad svega, to je nešto što ne smije biti podložno zakonima nastajanja i nestajanja. Jer to nešto ima istinu u sebi. Ali istina ne može imati jučer i danas; ne može jednom biti ovo, drugi put ono, kao stvari razuma. Stoga sama istina mora biti vječna. I dok se filozof okreće od osjetilnog i prolaznog prema onom istinitom, on se istovremeno približava nečem vječnom što živi u njemu. A ako potpuno uronimo u duh. tada u potpunosti živimo u istini. Ono osjetilno oko nas više nije prisutno samo u svom osjetilnom obliku. "A to može činiti najčistije", kaže Sokrat, "tko svemu pristupa samo duhom koliko god je to moguće, ne okrećući lice dok misli, niti pri mišljenju uključuje bilo koje drugo osjetilo, nego samo koristeći čistu misao pokušava uhvatiti ono čisto za sebe, odvojen koliko je moguće od očiju i ušiju, ukratko rečeno, od cijelog tijela, koje samo uznemiruje dušu, i on ne može doći do istine i uvida ako je ono tu.... Zar smrt ne znači iskupljenje i odvajanje duše i tijela. I samo se pravi filozofi najviše trude da ga se riješe; Dakle ovo je posao filozofa: oslobađanje i odvajanje duše od tijela..... Glupo je dakle, ako se čovjek koji se cijelog života pripremao da bude što bliže smrti, kasnije, kada smrt dođe, želi ponašati neobuzdano.... Zapravo, istinski tragači za mudrošću žele umrijeti, a smrt im je najmanje strašna od svih ljudi." Sokrat također temelji sav viši moral na oslobađanju od tijela. Svatko tko slijedi samo ono što mu tijelo govori nije moralan. Tko je hrabar? pita Sokrat. Hrabar je onaj koji ne slijedi svoje tijelo, već slijedi zahtjeve svog duha čak i onda kada ti zahtjevi ugrožavaju tijelo. A tko je razborit? Ne znači biti razborit, "ne dopustiti da te ponesu želje, nego se prema njima ponašati ravnodušno i skromno; ne pripada li razboritost samo onima koji najviše preziru tijelo i žive u ljubavi prema mudrosti?" I tako je, prema Sokratu, sa svim vrlinama.

Sokrat prelazi na karakterizaciju samog racionalnog uvida. Što zapravo znači znanje? Nedvojbeno, do znanja dolazimo formiranjem sudova. Pa: ja stvaram sud o objektu; naprimjer, kažem sebi: ovo što stoji ispred mene je drvo. Kako to mogu reći? Moći ću to samo ako već znam što je drvo. Moram zapamtiti svoju ideju drva. Drvo je osjetilna stvar. Kad se sjetim stabla sjetim se osjetilnog objekta. Kažem za neku stvar da je drvo ako nalikuje drugim stvarima koje sam prethodno opazio i za koje znam da su drvo. Sjećanje mi daje znanje. Pamćenje mi omogućuje da međusobno usporedim različite osjetilne stvari. Ali moje znanje tu ne prestaje. Kad vidim dvije stvari koje su iste, formiram sud: te stvari su iste. Sada, u stvarnosti ne postoje dvije stvari koje su potpuno iste. Posvuda se može pronaći jednakost samo u određenom pogledu. Ideja jednakosti se stoga pojavljuje u meni, a da nije u osjetilnoj stvarnosti. Pomaže mi da donesem sud, kao što mi pamćenje pomaže da donesem sud, da steknem znanje. Kao što kad pomislim na stablo, ja se sjetim stabla, tako kad pogledam dvije stvari u određenom odnosu sjetim se ideje jednakosti. Tako se u meni javljaju misli poput sjećanja koja nisu stečena iz osjetilne stvarnosti. Sve znanje koje nije posuđeno iz ove stvarnosti, temelji se na takvim mislima. Sva se matematika sastoji samo od takvih misli. Bio bi to jadan geometrist, koji bi u matematičke odnose mogao staviti samo ono što je mogao vidjeti očima i opipati rukama. Dakle, imamo misli koje ne dolaze iz prolazne prirode, već proizlaze iz duha. A upravo one nose biljeg vječne istine. Što god matematika podučava bit će vječno istinito; čak i kad bi se sutra urušila cijela struktura svijeta i izgradila potpuno nova. Za neku drugu strukturu svijeta, mogli bi se primijeniti takvi uvjeti da sadašnje matematičke istine ne bi bile primjenjive; ali svejedno bi bile istinite same po sebi. Kada je duša sama sa sobom, samo tada iz sebe može proizvesti takve vječne istine. Dakle, duša je vezana za istinito, vječno, a ne za privremeno, prividno. Stoga Sokrat kaže: "Kada duša kroz sebe razmatra, onda ide ka čistom i uvijek postojećem i besmrtnom i sebi jednakom, i što se toga tiče, drži se toga kada je sama i to joj je dodijeljeno, i tada se odmara od svojih pogrešaka, i također je u odnosu prema onome što je uvijek jednako sebi, dotiče se upravo toga, a to stanje se naziva racionalnost...Vidite sad, ne proizlazi li iz svega da je duša najsličnija onom božanskom, besmrtnom, razumnom, jedinstvenom, neraskidivom, onome što je uvijek isto i sebi slično; tijelo je najsličnije onome što je ljudsko i smrtno i nerazumno i višestruko i rastvorljivo i nikad nije isto i sebi slično.....Pa ako je tako, duša odlazi u ono bezoblično, njoj slično i božansko, besmrtno, razumno, gdje je tada blažena, oslobođena grešaka i neznanja, straha i divlje ljubavi i svih drugih ljudskih zala, i zatim, kao što govore posvećeni, ostatak vremena istinski živi s Bogom." Zadatak ovdje ne može biti pokazati sve puteve kojima je Sokrat vodio svoje prijatelje prema vječnom. Svi dišu istim duhom. Svi imaju za cilj pokazati da čovjek nalazi nešto drugo kada hoda stazama osjetilne percepcije, i nešto drugo kada je njegov duh sam sa sobom. I Sokrat ukazuje na vrlo vlastitu prirodu duhovnog, onima koji ga slušaju. Ako ga nađu, onda će se i sami duhovnim očima uvjeriti da je vječan. Umirući Sokrat ne dokazuje besmrtnost; jednostavno pokazuje prirodu duše. I onda se pokaže da nastanak i nestanak, rođenje i smrt nemaju nikakve veze s ovom dušom. Bit duše leži u istini; ali istina ne može nastati i nestati. Koliko god par ima veze s neparom, duša ima veze s egzistencijom. Ali smrt je dio nastajanja. Dakle, duša nema nikakve veze sa smrću. Ne bi li za besmrtnika trebalo reći da on prihvaća smrtno jednako malo kao što par prihvaća nepar? Ne treba li reći, vjeruje Sokrat, da "čak i ako je besmrtno neprolazno, nemoguće je da duša nestane kad joj dođe smrt. Jer prema onome što je upravo dokazano, ona ne može prihvatiti smrt, niti je mogla umrijeti, kao što tri nikada ne može biti parno."

Pogledajmo cijeli razvoj ovog dijaloga, u kojem Sokrat navodi svoje slušatelje da u ljudskoj osobnosti vide ono vječno. Slušatelji upijaju njegove misli; traže unutar sebe kako bi vidjeli postoji li nešto u njihovim vlastitim unutarnjim iskustvima, što im omogućuje da kažu 'da' njegovim idejama. Iznose sve prigovore. Što se dogodilo sa slušateljima kad je dijalog došao do kraja? U sebi su pronašli nešto što prije nisu imali. Oni nisu upili samo apstraktnu istinu; doživjeli su razvoj. U njima je oživjelo nešto što prije u njima nije živjelo. Nije li to nešto što se može usporediti s inicijacijom? Ne baca li ovo svijetlo na to zašto je Platon predstavio svoju filozofiju u razgovornom obliku? Ti razgovori ne bi trebali biti ništa drugo nego literarni oblik za događaje na mjestima misterija. U to nas uvjerava ono što sam Platon na više mjesta kaže. Kao filozofski učitelj, Platon je želio biti ono što je u misterijima bio inicijat; onoliko dobar koliko se može biti s filozofskim načinom komuniciranja. Očito Platon zna da je u skladu s prirodom misterija! Očito svoj put smatra ispravnim samo kada vodi tamo gdje treba voditi mistik! O tome govori u Timeju: "Svi oni koji imaju donekle ispravnu narav, zazivaju bogove u malim i velikim pothvatima; ali mi koji kanimo poučavati o kozmosu, kako je nastao i kako nije nastao, moramo, osobito ako nismo sasvim zalutali, zazivati bogove i božice, i moliti se, da je sve to prvo u njihovom duhu, a zatim i u skladu s nama samima." A onima koji traže na takvom putu, Platon obećava da će 'božanstvo kao spasitelj dopustiti, potrazi koja lako zastrani, da nađe svoj zaključak u jasnom učenju".

Posebno 'Timej' otkriva tajanstvenu prirodu platonskog svjetonazora. Odmah na početku ovog razgovora govori se o 'inicijaciji'. Solona 'inicira' egipatski svećenik, u stvaranje svjetova i način na koji su vječne istine figurativno izražene u tradicionalnim mitovima. "Već su se dogodila mnoga i mnoga uništenja ljudi (kao što egipatski svećenik uči Solona) i nastavit će se događati, najopsežnija kroz vatru i vodu, druga, manja, kroz bezbrojne druge uzroke. Jer ono što se također priča među vama, da je jednom Phaeton, sin Heliosov, ušao u kola svog oca i, jer nije znao kako slijediti put svoga oca, spalio sve na Zemlji, a njega samog je udario grom, zvuči kao bajka ali istina je, sadrži istinu o kretanju nebeskih tijela koja kruže oko Zemlje, i uništenju svega na Zemlji velikom količinom vatre, što se događa kada prođu velika vremenska razdoblja". - Ovaj odlomak iz Timeja sadrži jasnu naznaku kako se posvećenik odnosi prema mitovima naroda. On prepoznaje istine skrivene u njihovim slikama.

Drama nastajanja svijeta prikazana je u Timeju. Svatko tko želi slijediti tragove koji vode do ovog postanka svijeta, doći će do slutnje pra-moći iz koje je sve nastalo. "Teško je pronaći tvorca i oca ovog kozmosa; i kada ga jednom pronađete, nemoguće je o njemu govoriti na način koji svi mogu razumjeti." Mistik je znao što se misli pod ovom 'nemogućnošću'. Ukazuje na Božju dramu. Za njega to nije prisutno u osjetilnom razumijevanju. Tamo postoji samo kao priroda. Začaran je u prirodi. Prema starom mišljenju mistika, tome mogu pristupiti samo oni koji u sebi probude ono božansko. Stoga se ne može lako učiniti svima razumljivim. Ali čak i onima koji se približe, on se sam ne pojavljuje, tako kaže Timej. Otac je stvorio svijet od tijela i duše kozmosa. Skladno, u savršenim omjerima, pomiješao je elemente koji su nastali kad se izlio i prepustio svoje vlastito biće. To je postalo tijelo svijeta. I rastegnuta je ovim tijelom svijeta, duša svijeta u obliku križa. Ona je ono što je božansko u svijetu. Pronašla je smrt na križu kako bi svijet mogao postojati. Platon stoga prirodu može nazvati božanskim grobom. Ali ne grob u kojem leži nešto mrtvo, nego nešto vječno, čemu smrt jedino daje priliku da izrazi svemoć života. I osoba koja pred ovu prirodu dolazi da otkupi raspetu dušu svijeta, vidi je u pravom svijetlu. Ona će ustati iz svoje smrti, iz svoje začaranosti. Gdje je se može oživjeti? Samo u duši inicirane osobe. Mudrost tako nalazi svoj pravi odnos prema kozmosu. Uskrsnuće, otkupljenje Boga: to je spoznaja. U Timeju se prati razvoj svijeta od nesavršenog do savršenog. Uzlazni proces je predstavljen predodžbama. Stvorenja se razvijaju. Bog se otkriva u tom razvoju. Postajanje je uskrsnuće Boga iz groba. Ljudi nastaju unutar razvoja. Platon pokazuje da postoji nešto posebno u vezi s ljudima. Cijeli je svijet doista božanski. A čovjek nije ništa božanskiji od drugih bića. Ali u drugim bićima Bog je prisutan na skriveni način, u čovjeku se otkriva. Na kraju Timeja stoji: "A sada bismo mogli utvrditi da su naše rasprave o kozmosu postigle svoj cilj, jer nakon što je ovaj svijet opremljen i ispunjen smrtnim i besmrtnim živim bićima na opisani način, on (sam) je postao vidljivo biće koje obuhvaća sve stvoreno, postao je slika Stvoritelja i osjetilno zamjetnog Boga, i postao najveći i najbolji, najljepši i najsavršeniji (što može postojati), ovaj jedan i jedini svijet."

Ali ovaj jedan i jedini svijet ne bi bio savršen da među svojim slikama nema sliku samog Stvoritelja. Ova slika se može roditi samo iz ljudske duše. Ne samog Oca, nego Sina, izdanka Boga koji živi u duši, koji je jednak Ocu: čovjek Ga može roditi.

Filon, za kojeg se govorilo da je uskrsli Platon opisao je 'sina Božjeg' kao mudrost rođenu od čovjeka, koja živi u duši i ima kao sadržaj razum koji postoji u svijetu. Taj svjetski razum, Logos, javlja se kao knjiga u kojoj je "sve što je na svijetu napisano i zacrtano". On se nadalje pojavljuje kao Sin Božji: "oponašajući putove Očeve, oblikuje likove, gledajući arhetipove". Platonizirajući Filon ovom Logosu se obraća kao Kristu: "Budući da je Bog prvi i jedini kralj kozmosa, put do njega se s pravom naziva kraljevskim; ali to je ono što filozofija smatra....put kojim je koračao zbor drevnih asketa, okrenutih od zavodljive magije užitka i posvećenih dostojanstvenom i ozbiljnom njegovanju lijepog; ovaj kraljevski put, kojeg nazivamo istinskom filozofijom, zove se Zakon: Božja riječ i duh."

Filonu je to poput inicijacije kada kroči tim putem kako bi se susreo s Logosom, koji je za njega Božji Sin: "Ne bojim se podijeliti ono što mi se dogodilo bezbroj puta. Ponekad, kad sam htio zapisati svoje filozofske misli na uobičajeni način i vrlo jasno vidio što treba utvrditi, ipak sam nalazio svoj um jalovim i ukočenim, tako da sam morao odustati ne postignuvši ništa, i osjećao sam se uhvaćen u ispraznim zabludama; u isto vrijeme, nisam mogao a da se ne začudim snazi stvarnosti misli, koja ima moć otvoriti i zatvoriti utrobu ljudske duše. U drugim sam trenucima međutim, započinjao prazan i bez problema dostizao puninu, s mislima koje su nevidljivo letjele odozgo poput snježnih pahulja ili zrna sjemena, i obuzimale me s božanskom snagom i nadahnjivale me, tako da nisam znao gdje sam, tko sam, tko je bio sa mnom, što govorim, što pišem: jer upravo mi je tada dat tijek prezentacije, blažena svjetlina, oštro oko, jasno vladanje materijom, kao da unutarnje oko sada sve može vidjeti s najvećom jasnoćom." - To je opis puta spoznaje, koji je izražen tako da se vidi da onaj tko ide tim putem, da je svjestan kada u njemu oživi Logos, da teče zajedno s božanskim. To je jasno izraženo riječima: "Kada duh, zahvaćen ljubavlju, poleti u najsvetije stvari, s radosnim zamahom, od Boga nadahnut, zaboravi sve drugo i sebe, samo se ispuni i ugnijezdi onog čiji je satelit i sluga, i kojemu prinosi presvetu i najčestitiju krepost, kao žrtvu dima." - Za Filona postoje samo dva puta. Ili slijedite ono što je razumno, što percepcija i razum nude, onda se ograničavate na vlastitu osobnost, povlačite se iz kozmosa; ili se postaje svjestan kozmičke svemoći; tada se unutar osobnosti doživljava ono vječno. "Tko želi zaobići Boga pada u vlastite ruke; jer dvije stvari dolaze u pitanje: univerzalni duh, koji je Bog, i vlastiti duh; potonji bježi i nalazi utočiše u univerzalnom duhu; jer onaj koji ide dalje od vlastitog duha, za sebe kaže da je ništa i sve veže uz Boga; ali tko izbjegava Boga, ukida ovaj izvorni razlog i sebe čini uzrokom svega što se događa".

Platonski svjetonazor želi biti znanje koje je religija u svojoj cjelovitosti. Povezuje spoznaju s najvišim što čovjek može postići svojim osjećajima. Tek kada se osjećaj može najpotpunije zadovoljiti u znanju, Platon može to znanje prihvatiti. To onda nije slikovito znanje; to je smisao života. Ono je viša osoba unutar čovjeka. Osoba čija je osobnost samo odraz. Transcendentni, iskonski čovjek rađa se u samom čovjeku. I to bi još jednom izrazilo misterij u platonskoj filozofiji. Crkveni otac Hipolit ističe ovu tajnu: "Ovo je velika tajna Samotračana (čuvara jednog misterijskog kulta), o kojoj se ne može govoriti i koju znaju samo upućeni. Ali oni znaju detaljno izvijestiti o Adamu kao izvornom ljudskom biću."

Platonov 'Dijalog o ljubavi', 'Simpozij', također predstavlja inicijaciju. Ovdje se ljubav pojavljuje kao vjesnik mudrosti. Ako je mudrost, vječna Riječ (Logos) sin vječnog Stvoritelja, onda ljubav ima majčinski odnos s tim Logosom. Prije nego čak i jedna blještava iskra svijetla mudrosti zasja u ljudskoj duši, mora postojati prigušeni poriv, privlačnost prema onom božanskom. Čovjek mora nesvjesno biti privučen onome što će kasnije, kad to osvijesti, predstavljati njegovu sreću. Ono što Heraklit prikazuje kao demona u čovjeku (vidi stranicu 26 i dalje) povezano je s idejom ljubavi. - U 'Simpoziju' o ljubavi govore ljudi iz najrazličitijih sredina i pogleda na život: obični čovjek, političar, znanstvenik, komediograf Aristofan i ozbiljni pjesnik Agaton. Ovisno o iskustvima u životu, svatko od njih ima svoje poglede na ljubav. Način na koji se izražavaju otkriva razinu na kojoj se nalazi njihov 'demon' (vidi stranicu 31). Kroz ljubav jedno biće privlači drugo. Različitost, mnoštvo stvari u koje se ulilo božansko jedinstvo, kroz ljubav teži jedinstvu, skladu. Dakle, postoji nešto božansko u ljubavi. Svatko je stoga može razumjeti samo u onoj mjeri u kojoj i sam ima udjela u božanskom. Nakon što su ljudi različitih stupnjeva zrelosti iznijeli svoje ideje o ljubavi, riječ preuzima Sokrat. Kao osoba od znanja, on gleda na ljubav. Za njega ona nije Bog. Ali to je nešto što vodi ljude Bogu. Eros, ljubav, za njega nije Bog. Jer Bog je savršen, stoga ima ljepote i dobra. Ali Eros je samo želja za lijepim i dobrim. Dakle, on stoji između čovjeka i Boga. On je 'demon', posrednik između zemaljskog i božanskog. - Značajno je da Sokrat ne tvrdi da iznosi vlastite misli kada govori o ljubavi. Kaže da samo priča što mu je žena dala kao otkrivenje o tome. To je mantička umjetnost, kroz koju je došao do ideje ljubavi. [Sve što se odnosi na znanje stečeno kroz oči duha u drevnom misticizmu se naziva mantičkim. Telestično, s druge strane, je indikacija puteva koji vode do inicijacije.] Diotime, svećenica, probudila je u Sokratu demonsku silu koja ga je trebala odvesti do božanskog. Ona ga je 'inicirala'. - Dosta govori ovaj dio 'Simpozija'. Treba se zapitati: tko je 'mudra žena' koja budi demona u Sokratu? Ovdje ne može biti riječi samo o pjesničkom ruhu. Jer nijedna osjetilna, prava mudra žena ne bi mogla probuditi demona u duši, da snaga za to buđenje nije u samoj duši. Ovu 'mudru ženu' također moramo tražiti u Sokratovoj vlastitoj duši. Ali mora postojati razlog koji dopušta onome što dovodi demona u postojanje u samoj duši, da se pojavi kao vanjsko, stvarno biće. Ova sila ne može djelovati na isti način kao sile koje se mogu promatrati u duši kao da joj pripadaju, kao da su u njoj kod kuće. Vidi se da je snaga duše prije primanja mudrosti, ono što predstavlja Sokrata kao 'mudru ženu'. To je materinski princip koji rađa Sina Božjega, Mudrost, Logos. Nesvjesna sila duše, koja dopušta božanskom da uđe u svijest, predstavljena je kao ženski element. Duša, još lišena mudrosti, majka je onoga što vodi do božanskog. To nas vodi do važne ideje misticizma. Duša je prepoznana kao majka božanskog. Nesvjesno, nužnošću prirodne sile, vodi ljude prema božanskom. - Svjetlo sja odatle na misteriozno gledanje grčke mitologije. Svijet bogova rađa se u duši. Čovjek ono što stvara u slikama vidi kao svoje bogove (vidi stranicu 23). Ali još uvijek mora napredovati do druge ideje. Također u sebi mora transformirati božansku moć, koja je bila aktivna prije stvaranja slika bogova, u slike bogova. Iza božanskog pojavljuje se Majka božanskog, koja nije ništa drugo nego izvorna sila duše. Čovjek uz bogove stvara boginje. Pogledajmo mit o Dionizu u ovome svijetlu. Dioniz je Zeusov sin i smrtne majke Semele. Zeus otme još nezrelo dijete majci, koju je pogodio grom, i drži ga u svom boku dok ne postane zrelo. Hera, majka bogova, huška Titane protiv Dioniza. Raskomadaju dječaka. Ali Atena Pallas spašava srce koje kuca i donosi ga Zeusu. Zatim po drugi put rađa sina. U ovom mitu možete vidjeti proces koji se odvija u srži ljudske duše. I tko god je govorio u duhu egipatskog svećenika koji je poučavao Solona, o prirodi mita mogao bi reći ovo: ono što se među vama govori, da je Dioniz, sin boga i smrtne majke, rođen, raskomadan i ponovno rođen, zvuči kao bajka, ipak istina o tome je rođenje božanskog i njegova sudbina u ljudskoj duši. Božansko se povezuje s prolaznom zemaljskom ljudskom dušom. Čim se ovo božansko, dionizijsko, uzburka, duša osjeća siloviti čežnju za svojim istinskim duhovnim oblikom. Svijest, koja se ponovno pojavljuje u liku ženskog božanstva, Here, postaje ljubomorna na rođenje iz više svijesti. Potiče nižu prirodu čovjeka (Titane). Još nezrelo dijete božje biva raskomadano. Dakle, ono postoji kao fragmentirana, znanost osjetilnog razumijevanja. Ali ako one više mudrosti u čovjeku ima toliko da je ona djelotvorna, onda ona njeguje i pazi nezrelo dijete, koje se zatim ponovno rađa kao drugi božji sin (Dioniz). Tako se iz znanosti, rascjepkane božanske moći u čovjeku, rađa jedinstvena mudrost, koja je Logos, sin božji i ljudske majke, prolazne ljudske duše koja nesvjesno stremi prema božanskom. Sve dok se u svemu tome vidi samo puki duševni proces i shvaća ga kao sliku procesa, daleko smo od duhovne stvarnosti koja se tamo odvija. U ovoj duhovnoj stvarnosti, duša ne doživljava samo nešto unutar sebe; umjesto toga, ona se potpuno odvojila od sebe i sudjeluje u kozmičkom događaju koji se uopće ne odvija unutar duše, već izvan nje.

Platonska mudrost i grčki mit, spajaju se; isto tako, misterijska mudrost i mit. Stvoreni bogovi bili su predmetom popularne religije; priča o njihovom stvaranju, bila je tajna misterija. Nije ni čudo što se smatralo opasnim 'izdati' misterije. To bi 'izdalo' podrijetlo narodnih bogova. A ispravno razumijevanje ovog podrijetla je ljekovito; krivo razumijevanje pogubno.

V. Misterijska mudrost i mit

Mistik je u sebi tražio snagu, u sebi je tražio bića koja čovjeku ostaju nepoznata, sve dok je u uobičajenom pogledu na život. Mistik postavlja veliko pitanje o svojim duhovnim moćima i zakonima koji nadilaze nižu prirodu. Čovjek s običnim, osjetilno logičkim pogledom na život, sam sebi stvara bogove; ili ih, kada dođe do uvida u to da ih stvara, niječe. Mistik priznaje da on stvara bogove; shvaća zašto ih stvara; on je, da tako kažemo, otkrio prirodne zakone stvaranja bogova. Kao da se biljka odjednom osvijestila, i naučila zakone vlastitog rasta i razvoja. Razvija se u laganoj nesvjestici. Kad bi znala za svoje zakone, morala bi imati sasvim drugačiji odnos prema sebi. Što osjeća pjesnik pjevajući o biljci, što misli botaničar izražavajući njene zakone: to bi svjesna biljka zamišljala kao ideal sebe. - Tako je to s mistikom u odnosu na njegove zakone, na sile koje djeluju u njemu. Kao znalac mora stvoriti nešto božansko izvan sebe. I tako su posvećeni također prihvatili ono što su ljudi stvorili izvan prirode. Tako su se smjestili u narodni svijet bogova i mitova. Htjeli su prepoznati zakone tog svijeta bogova i mitova. Ondje gdje je narod imao božanski lik, gdje je imao mit: ondje je tražio višu istinu. - Razmotrimo primjer: Kretski kralj Minos prisilio je Atenjane da mu svakih osam godina predaju sedam dječaka i djevojčica. Bačeni su Minotauru, strašnom čudovištu, kao hrana. Kad je tužno poslanstvo po treći put trebalo poslati na Kretu, pođe s njim i kraljev sin Tezej. Kad je stigao na Kretu, Ariadna, kći kralja Minosa, preuzela je brigu o njemu. Minotaur je živio u labirintu, labirintu iz kojeg nitko tko je ušao, nije mogao pronaći izlaz. Tezej je htio osloboditi svoj rodni grad od sramotnog danka. Morao je uči u labirint, u koji bi inače bio bačen plijen čudovišta. Htio je ubiti Minotaura. Preuzeo je taj zadatak; svladao je strašnog neprijatelja i izašao vani uz pomoć klupka konca. - Mistiku bi trebalo biti jasno kako kreativni ljudski duh oblikuje takvu pripovijest. Kao što botaničar osluškuje rast biljaka da bi pronašao njegove zakonitosti, želio je osluškivati kreativni duh. Tražio je istinu, mudrost, tamo gdje su ljudi smjestili mit. Salustije nam otkriva kako stoji mudrac mistik u odnosu na takav mit: "Čitav svijet bi se mogao nazvati mitom, koji vidljivo sadrži tijela i stvari, a nevidljivo duše i duhove. Kad bi svi bili poučeni istini o bogovima, prezirali bi neznalice jer je ne razumiju, ali bi olako shvaćali one sposobnije; ali ako je istina dana u omotu mita, zaštićena je od prezira i daje poticaj za filozofiranje." Ako je netko kao mistik tražio istinu mita, bio je svjestan da time nešto dodaje onome što je prisutno u popularnoj svijesti. Bilo je jasno da su se oni postavili iznad te popularne svijesti, kao što se botaničar postavlja iznad biljke koja raste. Rečeno je nešto sasvim drugo nego što je bilo prisutno u mitskoj svijesti; ali ono rečeno je viđeno kao dublja istina koja je simbolično izražena u mitu. Čovjek se s osjetilnošću suočava kao s neprijateljskim čudovištem. Žrtvuje mu plodove svoje osobnosti. Ona ih proždire. On to čini sve dok se u čovjeku ne probudi pobjednik (Tezej). Njegov uvid prede nit kroz koju ponovno pronalazi put kad se odvaži u labirint osjetilnosti da ubije neprijatelja. U tom prevladavanju osjetilnosti izražava se misterij same ljudske spoznaje. Mistik zna taj misterij. Ovo ukazuje na snagu u ljudskoj osobnosti. Obična svijest nije svjesna te sile. Ali u njoj i dalje djeluje. Ona stvara mit koji ima istu strukturu kao i mistična istina. Ta je istina simbolizirana u mitu. Dakle, što leži u mitovima? U njima leži tvorevina duha, nesvjesno kreativna duša. Duša ima vrlo specifičan zakon. Kako bi stvorila nešto izvan sebe, mora djelovati u određenom smjeru. Na mitološkoj razini to čini u slikama; ali te su slike rađene prema zakonima duše. Moglo bi se također reći: kada duša napreduje izvan razine mitološke svijesti do dubljih istina, tada one nose isti pečat kao i mitovi prije njih, jer je jedna te ista sila aktivna u njihovom stvaranju. O tom odnosu slikovno mitske predodžbe i više spoznaje govori Plotin, filozof neoplatonske škole (204.-269.n.e.), pozivajući se na egipatske mudrace svećenike:

"Egipatski mudraci, bilo putem rigoroznog istraživanja ili instinktivno, ne koriste pisana slova da izraze svoja učenja i rečenice kao imitacije glasa i govora kada prenose svoju mudrost, već crtaju slike i stavljaju ih u svoje hramove. Misaoni sadržaj svake stvari zabilježen je u obrisima slika, tako da je svaka slika sadržaj znanja i mudrosti, predmet i cjelina, iako ne argument ili rasprava. Zatim izdvajate sadržaj sa slike i dajete joj riječi te pronalazite razlog zašto je tako a ne drugačije."

Želi li se upoznati odnos mistika prema mitskim pričama, mora se vidjeti kako se pogled na svijet onih koji su svojom mudrošću u skladu s bićem misterija, odnosi prema mitskom. Takav je sklad u najvećoj mjeri prisutan kod Platona. Kako on tumači mitove i kako ih koristi u svom izlaganju može se smatrati odlučujućim (usporedi strana 43). U 'Fedru', razgovoru o duši, spominje se mit o Boreji. Ovo božansko biće, viđeno u naletu vjetra, jednom je vidjelo prelijepu Oritiju, kćer antičkog kralja Erehteja, kako sa svojim pratiljama bere cvijeće. Obuzela ga je ljubav prema njoj, ukrao ju je i odveo u svoju pećinu. U razgovoru, kroz govor Sokrata, Platon je odbacio čisto intelektualnu interpretaciju ovog mita. Prema takvom objašnjenju, u priči treba poetsko simbolički izraziti jednu sasvim vanjsku, prirodnu činjenicu. Priča se da je olujni vjetar zahvatio kraljevu kćer i bacio je sa stijene. "Takva su tumačenja", kaže Sokrat, "naučena razmišljanja, bez obzira koliko popularna i uobičajena bila ovih dana..... Jer tko god je razložio jednu od ovih mitoloških figura, mora, zbog posljedica, biti dosljedan i skeptično razjasniti sve ostale, i naravno znati ih objasniti.... Ali čak i kad bi se takvo djelo moglo dovršiti, pod svim okolnostima ne bi pokazalo nikakav poseban talent osobe koja ga izvodi, nego samo dopadljivu pamet, seljačku mudrost i smiješnu brzopletost.... Zato puštam takva mišljenja i vjerujem onome što se o njima općenito misli. Ne propitujem njih, kao što sam upravo rekao, nego sebe, jesam li i ja čudovište, raznolikih oblika i posljedično zbunjenije od himere, divljije od Tifona, ili predstavljam pitomije i jednostavnije biće, čiji dio je moralne i božanske prirode." Iz ovoga je vidljivo ono što Platon ne odobrava: intelektualno, racionalističko tumačenje mitova. To se mora uzeti zajedno s načinom na koji on sam koristi mitove da bi se kroz njih izrazio. Tamo, gdje govori o životu duše, gdje napušta staze prolaznog i traži vječno u duši, gdje ideje koje se temelje na osjetilnoj percepciji i intelektualnom mišljenju više nisu prisutne, Platon koristi mit. 'Fedr' govori o vječnom u duši. Duša je predstavljena kao zaprega koja ima dva konja sa krilima sa strane i kočijašem. Jedan od konja je strpljiv i mudar, drugi tvrdoglav i divlji. Ako se na putu nađe zapreka, tvrdoglavi konj to koristi da omete volju dobrog, i prkosi kočijašu. Kad tim dođe do mjesta gdje bi trebalo slijediti strminu za nebo, loš konj dovodi stvar u nered. O moći koju ima ovisi hoće li ga dobri konj moći savladati i hoće li moći prijeći preko prepreke u svijet nadosjetilnog. Tako da s dušom stoje stvari da se nikada bez poteškoća neće potpuno nesmetano uzdići u kraljevstvo božanskoga. Neke se duše uspinju do ove vizije vječnosti više, druge manje. Duša koja je vidjela zagrobni život, ostaje netaknuta do sljedećeg puta; tko od divljeg konja nije vidio ništa, mora pokušati iznova s povorkom. Ove se procesije odnose na različita utjelovljenja duša. Povorka je život duše u osobnosti. Divlji konj predstavlja nižu prirodu, mudri konj višu prirodu, kočijaš dušu željnu da se pobožanstveni. Platon koristi mit kako bi prikazao put vječne duše kroz različite promjene. Na isti način, u drugim Platonovim spisima, pribjegava mitu, simbolički narativ se koristi za predstavljanje unutarnjeg čovjeka, onoga koji se ne može percipirati osjetilima.

Platon je potpuno u skladu s mitskim i alegorijskim izrazima drugih. U staroj indijskoj književnosti postoji parabola koja se pripisuje Budi. Čovjeka privrženog životu, koji ni po koju cijenu ne želi umrijeti, koji je u potrazi za čulnim užitkom, progone četiri zmije. Čuje glas koji mu naređuje da s vremena na vrijeme nahrani i okupa četiri zmije. Čovjek bježi u strahu od zlih zmija. Ponovno čuje glas. On mu daje do znanja da ga prate pet ubojica. Čovjek opet bježi. Glas mu skrene pozornost na šestog ubojicu koji mu isukanim mačem želi odsjeći glavu. Čovjek opet bježi. Dolazi u napušteno selo. Čuje glas koji mu govori da će lopovi uskoro opljačkati selo. Dok čovjek nastavlja bježati, nailazi na veliku poplavu rijeke. Ne osjeća se sigurnim s njegove strane rijeke; od slame, pruća i lišća, pravi košaru; u njoj dolazi na drugu obalu. Sada je na sigurnom; on je brahman. Smisao ove prispodobe je: čovjek mora proći kroz širok izbor stanja dok ne dosegne božansko. Četiri elementa se mogu vidjeti u četiri zmije: vatra, voda, zemlja, zrak. U petorice ubojica pet osjetila. Pusto selo je duša koja je pobjegla osjetilnim dojmovima, ali još nije sigurna kad je sama sa sobom. Ako je njena niža priroda obuzme iznutra, ona mora nestati. Čovjek mora sastaviti čamac koji ga nosi preko bujice prolaznosti na jednoj obali, osjetilne prirode, na drugu, vječnu božansku.

Razmotrimo egipatsku misteriju Ozirisa u ovom svjetlu. Oziris je postupno postao jedno od najvažnijih egipatskih božanstava. Ideja o njemu istisnula je druge ideje o bogovima koje su postojale među određenim dijelovima naroda. Sada se oko Ozirisa i njegove žene Izide stvorio značajan krug mitova. Oziris je sin boga Sunca, brat mu je bio Tifon-Set, a sestra Izida. Oziris je oženio njegovu sestru. S njom je vladao Egiptom. Zli brat Tifon planirao je uništiti Ozirisa. Dao je napraviti kutiju koja je bila točno veličine Ozirisova tijela. Na banketu, kutija je ponuđena kao dar onome tko točno stane u nju. To nije bio nitko osim Ozirisa. Legao je u nju. Tada su Tifon i njegovi drugovi pojurili na Ozirisa, zatvorili kutiju i bacili ga u rijeku. Kad je Izida čula strašnu vijest, lutala je posvuda u očaju, tražeći tijelo svog muža. Kad ga je pronašla, Tifon je ponovno preuzeo kontrolu nad njim. Rastrgao ga je na četrnaest dijelova, koji su bili razbacani po ranim mjestima. U Egiptu su prikazane razne Ozirisove grobnice. Tu i tamo, na mnogim mjestima, govorilo se da su zakopani dijelovi boga. Ali sam Oziris izašao je iz podzemlja i porazio Tifona; i zraka iz njega je obasjala Izidu, koja je time rodila svog sina, Harpokrata ili Horusa.

A sada usporedite pogled na svijet grčkog filozofa Empedokla (490.-430. pr.Kr.) s ovim mitom. On pretpostavlja da je jedno iskonsko biće nekoć bilo rastrgano u četiri elementa, vatru, vodu, zemlju i zrak, odnosno na mnoštvo bića. On predstavlja dvije moći koje uzrokuju nastanak i nestanak, unutar ovog svijeta bića, ljubav i svađu. Empedoklo kaže o elementima:

One same ostaju iste, ali prolaze jedna kroz drugu
Da postanu ljudska bića i sva bezbrojna duga bića,
Sada u nasilju ljubavi, okupljajući se u strukturu;
Sad opet razbacani kao pojedinci kroz mržnju i svađu.

Dakle, što su stvari svijeta s Empedoklova gledišta? To su različiti miješani elementi. Mogli su nastati samo zato jer je onaj izvorni bio rastrgan u četiri bića. Ovaj iskonski razliven je u elemente svijeta. Ako nešto dođe pred nas, ono dijeli dio božanstvenosti koja je izlivena. Ali to božanstvo je skriveno u njima. Prvo je moralo umrijeti da bi stvari morale nastati. A ove stvari, što su one? Mješavine božjih sastavnica, u svojoj strukturi uzrokovane ljubavlju i mržnjom. Empedoklo to jasno kaže:

Ovdje je, kao jasan dokaz, struktura napravljena od udova,
Kako se kroz ljubav kao supstancu povezuju u jedno
Sve što tijelo posjeduje na svom vrhuncu;
Zatim, rastrgani u pogubnoj svađi,
Opet lutaju sami, na pustim granicama života.
Isto je i s grmljem i ribama koje žive u vodi
I divljim zvijerima planinskim, i malim brodovima nošenim krilima.

Empedoklovo mišljenje može samo biti da će mudrac ponovno pronaći izvorno božansko jedinstvo, začarano u svijetu, i isprepleteno u ljubavi i mržnji. Ali ako čovjek pronađe božansko, mora i sam biti božanski. Jer Empedoklo misli da se slično može spoznati samo kroz slično. To uvjerenje izraženo je u Goetheovim stihovima:

Da oko nije sunčano,
Kako bismo mogli vidjeti svijetlo?
Kad u nama ne bi živjela božanska snaga,
Kako bi nas božansko moglo oduševiti?

Mistik je uspio pronaći te misli o svijetu i ljudima koje nadilaze osjetilno iskustvo u mitu o Ozirisu. Božanska kreativna snaga izlila se u svijet. Ona se pojavljuje kao četiri elementa. Bog (Oziris) je ubijen. Čovjek svojim znanjem, koje je božanske naravi, treba ga ponovno probuditi; trebao bi ga ponovno pronaći kao Horusa (Božji Sin, Logos, Mudrost) i kontrastu između svađe (Tifon) i ljubavi (Izida). U grčkom obliku, sam Empedoklo izražava svoja temeljna uvjerenja idejama koje podsjećaju na mit. Ljubav je Afrodita; Neikos svađa. Oni vežu i odvezuju elemente.

Predstavljanje mitskog sadržaja u stilu kako se ovdje promatra, ne treba brkati sa simboličkim ili čak alegorijskim tumačenjem mitova. To nije namjera. Slike koje čine sadržaj mita nisu izmišljeni simboli za apstraktne istine, već stvarna duševna iskustva posvećenika. Ova osoba doživljava slike duhovnim organima percepcije, baš kao što normalna osoba doživljava ideje osjetilnih stvari očima i ušima. Kao što predodžba nije nešto sama po sebi ako nije potaknuta opažanjem vanjskog objekta, tako je i mitska slika malo bez poticaja stvarnih činjenica duhovnog svijeta. Međutim, u odnosu na osjetilni svijet čovjek u početku stoji izvan stvari koje potiču; dok mitske slike može iskusiti samo ako je unutar odgovarajućih duhovnih procesa. Ali da bi stajao u njima, prema starom mišljenju mistika, morao je proći kroz inicijaciju. Duhovni procesi u koje on gleda, tada su, takoreći, ilustrirani mitskim slikama. Svatko tko nije u stanju upotrijebiti mitski element kao takvu ilustraciju pravih duhovnih procesa, još nije napredovao do razumijevanja. Pošto su sami duhovni procesi nadosjetilni; a slike čiji sadržaj podsjeća na osjetilni svijet same po sebi nisu duhovne nego jednostavno ilustracija duhovnog. Svatko tko živi samo u slikama, sanja; svatko tko je u slici uspio osjetiti duhovno na isti način na koji se osjeća ruža u osjetilnom svijetu kroz ideju ruže, živi u duhovnim percepcijama. To je i razlog zašto slike u mitovima ne mogu biti jasne. Zbog svog ilustrativnog karaktera, isti mitovi mogu izražavati različite duhovne činjenice. Stoga nije proturječje, kada tumači mitova povezuju mit s jednom duhovnom činjenicom u jednom trenutku, i s drugom duhovnom činjenicom u drugom trenutku.

S ove točke gledišta može se pronaći nit kroz različite grčke mitove. Razmotrite legendu o Heraklu. Dvanaest poslova nametnutih Heraklu pojavljuje se u višem svijetlu, kada se uzme u obzir da je on dopustio da bude iniciran u eleuzinske misterije prije posljednjeg, najtežeg. U ime kralja Euristeja od Mikene, trebao bi dovesti paklenog psa Kerbera i vratiti ga natrag. Da bi otišao u podzemni svijet, Heraklo je morao biti iniciran. Misteriji su vodili čovjeka kroz smrt prolaznog, tj. u podzemni svijet; i željeli su spasiti njegov vječni život kroz inicijaciju. Kao mistik, uspio je nadvladati smrt. Heraklo svladava opasnosti podzemlja kao mistik. To opravdava tumačenje njegovih drugih kušnji kao unutarnjih stupnjeva razvoja duše. On svladava nemejskog lava i dovede ga u Mikenu. To jest, on sebe čini vladarom čisto fizičke sile u čovjeku; on ih kroti. Nakon toga ubija Hidru s devet glava. Svladava je ognjem i umače svoje strijele u njenu žuč kako bi postale nepogrešive. To znači da on pobjeđuje nižu znanost, znanje osjetila, pomoću vatre duha, i koristi ono što je stekao u ovom nižem znanju da niže stvari vidi u svijetlu koje je prikladno duhovnom oku. Heraklo hvata Artemidinu košutu. To je božica lova. Heraklo traži ono što slobodna priroda može ponuditi ljudskoj duši. Na isti način mogu se tumačiti i ostala djela. Ovdje ne možemo pratiti svaki potez, samo treba pokazati kako značenje općenito upućuje na unutarnji razvoj.

Slično tumačenje moguće je i za ekspediciju Argonauta. Phrixos i njegova sestra Helle, djeca beotijskog kralja, mnogo su patili od ruku svoje maćehe. Bogovi su im poslali ovna sa zlatnim runom da ih odnese zrakom. Dok su prelazili tjesnac između Europe i Azije, Helle se utopila. Stoga se tjesnac naziva Hellespont. Phrixos je stigao do kralja Kolhide, na istočnoj obali Crnog mora. Žrtvovao je ovna bogovima, a runo je dao kralju Aetesu. Dao ga je objesiti u šumarak, i čuvao ga je strašni zmaj. Grčki junak Jazon, zajedno s drugim junacima, Heraklom, Tezejem i Orfejem, prihvatio se da donese runo iz Kolhide. Dopao mu je naporan rad kako bi došao do Aetesovog blaga. Ali Medeja, kraljeva kći čarobnica, ga je podržala. Ukrotio je dva bika koja su rigala vatru, preorao je njivu i posijao zmajeve zube tako da su iz zemlje izrasli oklopnici. Po Medejinom savjetu, bacio je kamen među ljude, nakon čega su se oni međusobno pobili. Koristeći čaroliju od Medeje, Jazon uspava zmaja, i tako može osvojiti runo. S njime započne putovanje natrag u Grčku. Medeja ga prati kao njegova žena. Kralj juri za izbjeglima. Kako bi ga zaustavila, Medeja ubija svog malog brata Absyrtosa i rasipa udove u more. Aetes je zaokupljen skupljanjem. Tako su njih dvoje s runom uspjeli doći do Jazonova doma. - Svaka činjenica traži dublje objašnjenje. Runo je nešto što pripada čovjeku, što je za njega beskrajno vrijedno; od njega je bilo odvojeno u davna vremena, a za čiji oporavak mora svladati strašnih moći. Tako je to s vječnim u duši. To je dio čovjeka. Ali nalazi se odvojeno od njega. Od toga ga odvaja njegova niže priroda. Samo ako to prevlada, uspava, može ga povratiti. To mu je moguće ako mu vlastita svijest (Medeja) priskoči u pomoć svojom magičnom snagom. Za Jazona, Medeja postaje ono što je Sokratu bila Diotime kao učiteljica ljubavi (vidi stranicu 48). Čovjekova vlastita mudrost ima magičnu moć dosezanja božanskog nakon prevladavanja prolaznog. Iz niže prirode može proizaći samo niži čovjek, oklopnici, koji su nadvladani snagom duhovnog, savjet Medeje. Čak i ako je čovjek već pronašao svoju vječnost, runo, još nije siguran. Mora žrtvovati dio svoje svijesti (Absyrtos). Za to je potreban svijet osjetila, koji možemo shvatiti samo kao raznoliki (fragmentirani) svijet. Moglo bi se ići još dalje u opis duhovnih procesa iza slika; ali ovdje treba samo nagovijestiti princip nastanka mita.

Legenda o Prometeju posebno je zanimljiva u smislu takve interpretacije. Prometej i Epimetej su sinovi titana Japeta. Titani su djeca najstarije generacije bogova, Urana (Nebo) i Gee (Zemlja). Kronos najmlađi od Titana, svrgnuo je svog oca i preuzeo svijet. Zbog toga je njega i ostale Titane nadjačao njegov sin Zeus. I Zeus je postao poglavar bogova. Prometej je bio na Zeusovoj strani u bitci Titana. Po njegovom savjetu Zeus je protjerao Titane u podzemni svijet. Ali u Prometeju je duh Titana i dalje živio. Prijatelj Zeusov je bio samo napola. Kad je htio uništiti ljude zbog njihove oholosti, Prometej se pobrinuo za njih i naučio ih umijeću brojenja i pisanja i drugim stvarima koje vode kulturi, osobito korištenju vatre. Zeus je zbog toga bio ljut na Prometeja. Hefest, Zeusov sin, dobio je nalog da stvori sliku žene velike ljepote, koju su bogovi okitili svim mogućim darovima. Žena se zvala Pandora: ona sve-nadarena. Hermes, glasnik bogova, doveo ih je do Epimeteja, Prometejeva brata. Donijela mu je kovčeg kao dar od bogova. Epimetej je prihvatio dar, iako ga je Prometej savjetovao da nikada ne prihvati dar od bogova. Kad je kovčeg otvoren, iz njega su izletjele svakakve ljudske bolesti. Unutra je ostala samo nada, i to zato jer je Pandora brzo zatvorila poklopac. Tako nada ostaje kao sumnjiv dar bogova. - Prometej je bačen na stijenu na Kavkazu po Zeusovom nalogu, zbog svog odnosa s ljudima. Orao se stalno hrani njegovom jetrom, koja se stalno nadomješta. Prometej mora provoditi dane u bolnoj samoći sve dok se jedan od bogova dobrovoljno ne žrtvuje, odnosno ne posveti smrti. Napaćena osoba podnosi svoju patnju kao postojan patnik. Rečeno mu je da će Zeusa zbaciti s prijestolja sin smrtnice, ako se ne oženi tom smrtnicom. Zeusu je bilo važno znati ovu tajnu; poslao je glasnika bogova Hermesa Prometeju, da sazna nešto o tome. Odbio je bilo što otkriti. - Legenda o Heraklu je povezana s legendom o Prometeju. Tijekom svojih lutanja Heraklo dolazi na Kavkaz. Ubija orla koji je proždirao Prometejevu jetru. Kentaur Hiron koji ne može umrijeti, iako boluje od neizlječive rane, žrtvuje se za Prometeja, koji se nakon toga pomiri s bogovima. Titani su sila volje koja nastaje kao priroda (Kronos) iz izvornog svjetskog duha (Uran). Ne treba razmišljati samo o snazi volje u apstraktnom obliku, već o stvarnim bićima volje. Prometej je jedan od njih. To karakterizira njegovu prirodu. Ali on nje posve Titan. U određenom smislu on je poput Zeusa, duha koji preuzima svijet nakon što je neukrotiva sila prirode (Kronos) ukroćena. Prometej je dakle predstavnik onih svjetova koji su čovjeku dali volju koja gura naprijed, koja je pola prirodna a pola duhovna sila. Volja je usmjerena prema dobru s jedne strane, i prema zlu s druge strane. Ovisno o tome naginje li duhovnom ili prolaznome, kroji mu se sudbina. Ova sudbina je sudbina samog čovjeka. Čovjek je iskovan u prolaznom. Orao ga grize. Mora tolerirati. On može postići najviše stvari samo ako svoju sudbinu traži u samoći. On ima tajnu. Sastoji se u tome da se božanski (Zeus) mora oženiti smrtnicom, samom ljudskom svijesti vezanom za fizičko tijelo, da bi se rodio sin, ljudska mudrost (Logos) koji otkupljuje Boga. To svijest čini besmrtnom. Tu tajnu ne smije otkriti sve dok mu se ne približi mistik (Heraklo) i ne eliminira nasilje koje mu neprestano prijeti smrću. Biće, pola životinja, pola čovjek, kentaur, mora se žrtvovati da bi se otkupio čovjek. On mora umrijeti kako bi čisto duhovni čovjek mogao biti otkupljen. Ono što Prometej, ljudska volja prezire, Epimetej, razum, donosi. Ali darovi predstavljeni Epimeteju samo su patnje i muke. Jer razum se drži onoga što je beznačajno, što je prolazno. I ostaje samo jedno - nada da će se iz prolaznog jednog dana roditi vječno.

Nit koja se proteže kroz legende o Argonautima, Heraklu i Prometeju, također se pokazuje u Homerovoj poemi Uliks. Netko može smatrati da je ovdje primijenjeno tumačenje iznuđeno. No, nakon pomnijeg razmatranja svega što dolazi u obzir, čak i najveća sumnja u takvo tumačenje, bit će otklonjena. Ono što posebno iznenađuje je činjenica da se i Odisej navodno spustio u podzemni svijet. Možete misliti što god hoćete o pjesniku Odiseje: nemoguće mu je pripisati činjenicu da je dopustio smrtniku da siđe u podzemni svijet, a da ga time nije doveo u odnos s onim što je, unutar grčkog svjetonazora, značio odlazak u podzemni svijet. Ali to je značilo prevladavanje prolaznog i uskrsnuće vječnog u duši. Stoga se mora priznati da je Odiseju to pošlo za rukom. I tako njegova iskustva, poput Heraklovih, dobivaju dublje značenje. Ona postaju opis nečeg nečulnog, razvoja duše. Osim toga, Odiseja ne priča priču na način na koji to vanjske činjenice zahtijevaju. Junak putuje na čudesnim brodovima. Stvarne zemljopisne udaljenosti koriste se krajnje proizvoljno. Ne može se raditi o osjetilnom i stvarnom. To postaje razumljivo ako se pravi, osjetilni događaji, ispričaju samo da bi se ilustrirao duhovni razvoj. Nadalje, sam pjesnik na početku djela kaže da je riječ o potrazi za dušom:

"Pričaj mi muzo, o čovjeku svestranom, mnogostranom,
Koji je mnogo lutao nakon uništenja svete Troje:
I vidio običaje mnogih ljudi i naučio njegove manire.
Mnogo je izdržao u moru bolne patnje,
Iako je nastojao sačuvati dušu i povratak drugova."

Pred sobom imate čovjeka koji traži dušu, božansku; i ispričana su lutanja za ovim božanskim. - Dolazi u zemlju Kiklopa. To su glomazni divovi s jednim okom na čelu. Najstrašniji, Polifem, proždire nekoliko drugova. Odisej se spašava oslijepivši Kiklopa. To je prva stanica na hodočašću života. Fizičko nasilje, niža priroda, mora biti nadvladana. Tko god joj ne oduzme moć, ne zaslijepi je, proždrijet će ga. - Odisej tada stiže na otok čarobnice Kirke. Ona neke od njegovih drugova pretvara u svinje, koje grokću. Ona je također od njega poražena. Kirka je niža duhovna moć koja zavisi o prolaznom. Ako se zlouporabi, samo može još više gurnuti ljude u animalnost. - Odisej ih mora savladati. Tada se može spustiti u podzemni svijet. Postaje mistik. Sada je izložen opasnostima kojima je mistik izložen u usponu od nižih prema višim stupnjevima incijacije. Dolazi do sirena koje slatkim čarobnim zvukovima mame prolaznike u smrt. To su tvorevine niže fantazije kojima u početku teže oni koji su se oslobodili osjetilnog. Dospio je do razine slobodnog stvaralačkog duha, ali ne i do inicijacijskog duha. On juri za zabludama čije vlasti se mora osloboditi. - Odisej mora napraviti užasan prolaz između Scile i Haribde. Mistik u nastajanju, ljulja se naprijed natrag između duha i osjetilnosti. On još ne može shvatiti punu vrijednost duha; ali osjetilnost je izgubila svoju nekadašnju vrijednost. Brodolom ubija sve Odisejeve pratioce; on sam pobjegne nimfi Kalipso, koja ga ljubazno primi i brine se o njemu sedam godina. Naposljetku ga pušta kući po Zeusovoj naredbi. Mistik je dosegnuo stupanj na kojem svi njegovi suaspiranti padaju, samo je on vrijedan. Ali ova vrijedna osoba, uživa mir potpune inicijacije kroz vrijeme određeno mistično simboličkim brojem sedam. - Čak i prije nego Što Odisej stigne kući, dolazi na otok Fečana. Ovdje nailazi na veliku dobrodošlicu. Od kraljeve kćeri ima simpatije; sam ga kralj Alkinoj ugosti i počasti. Još jednom svijet prilazi svijetu sa svojim veseljima; a u njemu se budi duh koji prianja uz svijet (Nausicaa). Ali on nalazi put do svoje domovine, do božanskog. Isprva ga ništa dobro ne čeka u njegovoj kući. Njegova žena Penelope okružena je velikim brojem udvarača. Obećava da će se udati za bilo koga kada završi određeno tkanje. Izbjegava održati svoje obećanje, tako što noću razmrsi ono što je tkala tijekom dana. Odisej mora svladati sve prosce kako bi se u miru mogao ujediniti sa svojom ženom. Boginja Atena ga pretvara u prosjaka kako ga ne bi prepoznali kada uđe. I svladava udvarače. - Odisej traži vlastitu dublju svijest, božanske moći duše. Želi se s njima ujediniti. Prije nego što je mistik pronađe, on mora nadvladati sve što se, u obliku udvarača, natječe za naklonost ove svijesti. To je svijet niže stvarnosti, prolazne prirode, iz koje dolazi skupina ovih prosaca. Logika koju primjenjujete na njih, mreža je koja se uvijek raspetlja nakon što se isplete. Mudrost (božica Atena) siguran je vodič do najdubljih sila duše. Ona čovjeka pretvara u prosjaka, odnosno skida s njega sve što dolazi iz prolaznosti.

Eleuzinske svetkovine, koje su se slavile u čast Demetre i Dioniza u Grčkoj, izgledaju potpuno uronjene u mudrost misterija. Od Atene do Eleuzine vodio je sveti put. Bio je ispunjen tajanstvenim simbolima koji su mogli dovesti dušu u uzvišeno raspoloženje. U Eleuzini su postojale tajanstvene hramske građevine, u kojima su službu vršile svećeničke obitelji. Dostojanstvo i mudrost uz koju su bili vezani, nasljeđivani su u svećeničkim obiteljima s koljena na koljeno. (Poučne informacije o osnivanju ovih mjesta mogu se pronaći u 'Prilozima posljednjim istraživanjima na Akropoli u Ateni', Karl Bötticher, svezak 3). Mudrost koja je omogućila obavljanje službe, bila je grčka misterijska mudrost. Blagdani, koji su se slavili dva puta godišnje, prikazivali u veliku svjetsku dramu sudbine božanskog u svijetu i u ljudskoj duši. Mala su se otajstva slavila u veljači, velika u rujnu. Uz festivale su bile povezane i inicijacije. Simbolički prikaz svijeta i ljudske drame, činili su završni čin mističnih ređenja koja su se ovdje odvijala. Eleuzinski hramovi građeni su u čast božice Demetre. Ona je kći Kronosa. Ona je Zeusu rodila kćer Perzefonu prije njegovog braka s Herom. Nju je jednom tijekom igre ukrao Pluton, bog podzemlja. Demetra je žurila jecajući kroz golemu Zemlju da je potraži. U Eleuzini su je kćeri Keleosa, vladara Eleuzine, pronašle kako sjedi na kamenu. Ušla je u službu obitelji Keleus u liku starice, kako bi se brinula za sina gospodarice. Htjela je tom sinu dati besmrtnost. Željela je ovom dječaku podariti besmrtnosti i zato ga je svaku noć skrivala u vatri. Kad je majka to opazila, plakala je i jadikovala. Od tada davanje besmrtnosti nije bilo moguće. Demetra je napustila kuću. Keleos je izgradio hram. Demetrina tuga za Perzefonom bila je beskrajno velika. Širila je Zemljom neplodnost. Bogovi su ih morali pomiriti da se ne dogodi nešto strašno. Tako je Zeus nagovorio Plutona da pusti Perzefonu natrag u gornji svijet. Ali bog podzemlja joj je prvo dao da pojede šipak. Kao rezultat toga, bila je prisiljena povremeno silaziti u podzemni svijet. Od tada je trećinu godine provodila u donjem svijetu, a dvije trećine u gornjem svijetu. Demetra je umirena; vratila se na Olimp. Ali u Eleuzini, mjestu svoje patnje, osnovala je svetkovinu koja će od tada uvijek biti podsjetnik na njenu sudbinu. Nije teško uvidjeti značenje mita o Demetri-Perzefoni. Ono što naizmjenično živi u gornjim i donjim svjetovima je duša. Slikama je prikazana vječnost duše i njezina vječna transformacija kroz rođenje i smrt. Duša dolazi od onog besmrtnog, od Demetre. Ali otelo ju je ono prolazno, i sama je odlučila sudjelovati u sudbini prolaznosti. U podzemnom svijetu jela je plodove: duša se nasitila prolaznog; stoga ne može trajno boraviti u visinama božanskog. Uvijek se mora vraćati u carstvo prolaznosti. Demetra je predstavnica onog bića iz kojeg je nastala ljudska svijest; ali o toj svijesti treba razmišljati onako kako je mogla nastati kroz duhovne sile Zemlje. Demetra je dakle prabiće Zemlje; a njeno obdarivanje zemlje sjemenskim moćima usjeva, samo nagovještava još dublju stranu njezine prirode. Ovo biće želi ljudima dati besmrtnost. Demetra noću skriva svoje udomljeno dijete u vatri. Ali čovjek ne može podnijeti silu vatre (duha). Mora odustati od toga. Može samo uspostaviti hramsku službu kroz koju čovjek može, koliko je u mogućnosti, sudjelovati u božanskom.

Eleuzinske svetkovine bile u rječita ispovijest vjere u vječnost ljudske duše. To je priznanje našlo svoj slikovit izraz u mitu o Perzefoni. Uz Demetru i Perzefonu, u Eleuzini je slavljen Dioniz. Baš kao što je Demetra štovana kao stvoritelj vječnog u čovjeku, tako je u Dionizu štovano ono vječno promjenjivo božansko. Bog koji je izliven u svijet i raskomadan da bi se duhovno ponovno rodio (vidi stranicu 49) morao se slaviti zajedno s Demetrom. (Briljantan prikaz duha Eleuzinskih misterija može se naći u knjizi 'Sanctuaires d'Orient', Edouarda Schuré. Paris 1898)