Predavanje 17 veljače 1924
II
Sada ćemo ići naprijed od misli čija je namjena bila da pripreme za objašnjenja ljudske sudbine ili karme. Od apstraktnog elementa misli ići ćemo naprijed do stvarnog života. Korak po korak, postaviti ćemo pred naše duše razne oblasti života u koje je čovjek smješten, da bi iz sastavnih dijelova života izvukli osnove za karakterizaciju karme, ili ljudske sudbine.
Čovjek, konačno, pripada cijelom univerzumu, i u daleko širem smislu nego smo to navikli misliti. On je član univerzuma, i bez toga zaista je ništa. Često sam koristio usporedbu s članom ljudskog tijela, recimo prstom. To je prst dok god je na ljudskom tijelu; u trenutku kada je odrezan od tijela, to više nije prst. Izvana, fizički, još uvijek je isti; a ipak, to više nije prst ako je odrezan od ljudskog tijela.
Slično, čovjek nije više čovjek ako je podignut iz univerzalne egzistencije svijeta. Jer toj egzistenciji svijeta on pripada, i bez nje ne može ga se uopće gledati niti razumjeti kao čovjeka.
Sada, kao što smo ponovno vidjeli na jučerašnjem predavanju, okruženje svijeta čovjeka je prirodno podijeljeno u zasebne oblasti. Tu je, za početak, beživotna oblast svijeta koju uobičajeno nazivamo mineralnom. Postajemo poput ove mineralne ili beživotne oblasti svijeta tek kada odbacimo naše tijelo; kada smo - što se tiče tog tijela - prošli kroz vrata smrti. S našim pravim bićem, zaista nikada ne postajemo poput ovog beživotnog svijeta. Samo tjelesna forma koju smo odbacili postaje takva.
Dakle, u jednu ruku, vidimo da je ono što čovjek ostavlja iza sebe u beživotnoj oblasti — fizički leš. A s druge strane, vidimo daleko rašireni beživotni univerzum prirode, kristalni i ne-kristalni. Mi ljudska bića, dok živimo na Zemlji, prilično smo različiti od tog mineralnog svijeta. Na to sam također, često ukazivao. Mi smo u našem ljudskom obliku odmah uništeni kada smo ostavljeni kao leš mineralnom svijetu. U mineralnom svijetu smo razgrađeni, odnosno, ono što našu formu drži na okupu nema ništa zajedničko s mineralnim. Čak je i iz ove činjenice očito da čovjek, dok živi u fizičkom svijetu, ne može primiti utjecaj iz mineralnog kao takvog.
Daleko najširi utjecaji koje zapravo prima iz mineralne prirode dolaze mu preko osjetila. Vidimo mineralno, čujemo ga, percipiramo njegovu toplinu; ukratko, percipiramo ga preko osjetila. Ostali naši odnosi s mineralnim vrlo su mali. Trebate samo promisliti koliko malo stvarno mineralne prirode dolazi s nama u odnos, u našem zemaljskom životu. Sol s kojom solimo našu hranu je mineralna; kao i par drugih stvari koje uzimamo s hranom. Ali daleko veći dio hrane koju ljudsko biće apsorbira dolazi od biljnog i životinjskog carstva. Štoviše, ono što apsorbira iz mineralnog carstva nosi izvanredan odnos s onim što prima od mineralne prirode preko osjetila, kao čisto psihološke utiske, naime kao osjetilnu percepciju. U toj vezi opet možete vidjeti važnu točku koju sam ovdje često spominjao. Ljudski mozak teži prosječno 1.500 grama. To je prilična težina. Ako bi s punom težinom pritiskao krvne sudove koji su ispod njega, u konačnici bi ih zgnječio. Ne pritišće ih tako teško, jer je podložan izvjesnom zakonu. To sam opisao nedavno. Ako tijelo stavimo u tekućinu, gubi nešto od svoje težine. To možete istražiti, ako imate vagu. Zamislite ovu posudu vode uklonjenu, za početak. Mjerite tijelo koje je ovdje pričvršćeno; ono ima izvjesnu težinu. Tada stavite posudu vode ispod njega, tako da je tijelo koje visi s vratila uronjeno u vodu. Ravnoteža je odmah narušena. Vratilo vage ide dolje na jednoj strani, jer tijelo je postalo lakše. A ako sada istražite koliko, pokazati će se da je postalo onoliko lakše koliko je predstavljeno težinom istisnute tekućine. Odnosno, ako je tekućina voda, tijelo — uronjeno u vodu — postati će lakše za težinu istisnutog tijela vode. To je dobro poznati Arhimedov zakon, koji je, kao što sam vam rekao, otkrio to kada se kupao. Sjedio je u kupki, i vidio da noga postaje lakša ili teža, prema tome je li u vodi ili je podignuta. Tada je uzviknuo: 'Eureka!' (Pronašao sam).
To je stvar od velike važnosti, ali važne stvari su također, ponekad zaboravljene. Jer da umjetnost inženjerstva nije zaboravila ovaj Arhimedov princip, vjerojatno se jedna od najgorih elementarnih katastrofa u nedavno vrijeme ne bi dogodila onako kako se dogodila, u Italiji. Ovakve stvari se javljaju čak i u vanjskom životu, zbog nedostatka jasnoće i sinteze u prevladavajućoj znanosti.
Neka bude tako, tijelo gubi težinu prema težini istisnute tekućine. Sada, mozak je potpuno uronjen u cerebrospinalnu tekućinu. Pliva u cerebralnoj tekućini. — Tu i tamo, već možete naći prepoznato u znanosti da je čovjek, utoliko što je čvrsto tijelo, kao neka vrsta ribe. Da, on je zaista riba; jer se sastoji, do 90 posto, od tijela vode, i u tome čvrsti dijelovi plivaju, kao riba u vodi. — Također, i mozak pliva u cerebrospinalnoj vodi; i tako postaje mnogo lakši da teži samo oko 20 grama. Mozak teži samo 20 grama — samo s 20 grama pritišće površinu ispod sebe. Promislite što to znači; tada ćete shvatiti koliko snažno, utoliko što naš mozak pliva u cerebrospinalnoj tekućini, mi ljudska bića imamo tendenciju osloboditi se Zemlje — i to kod organa od tolike važnosti. Mislimo s organom koji nije podložan zemaljskoj gravitaciji; razmišljamo u izravnoj suprotnosti sa zemaljskom gravitacijom. Organ našeg mišljenja je najprije oslobođen zemaljske gravitacije.
Imajte na umu široki opseg i ogromnu važnost utisaka koje primate kroz vaša osjetila, koja suočavate s vlastitom slobodnom voljom. Mislite, za usporedbu, o sićušnim utjecajima koje primate od soli, i drugih supstanci uzetih kao hrana ili začin. Onda ćete doći do zaključka da ono što dolazi iz mineralnog carstva i ima izravan utjecaj na čovjeka također je kao i 20 prema 1.500 grama ... tolika je dominacija onog što primamo kao puki osjetilni utisak, gdje smo nezavisni od stimulansa — jer naši osjetilni utisci nas ne zahvate i ne trgaju nas. Štoviše, one stvari u nama koje su još podložne zemaljskoj gravitaciji kao što su mineralni začini ili sastojci naše hrane, općenito su takvi da nas sačuvaju iznutra. Sol ima u sebi snagu očuvanja, održavanja, osvježavanja.
Čovjek je, dakle, u velikoj mjeri neovisan o okolnom mineralnom svijetu. On iz mineralnog svijeta uzima u sebe samo ono što nema neposredan utjecaj na njegovo biće. U mineralnom svijetu se kreće slobodno i neovisno.
Doista, dragi moji prijatelji, da nema ove slobode i neovisnosti u mineralnom svijetu, onoga što nazivamo ljudskom slobodnom uopće ne bi bilo. Mineralni svijet, možemo doista reći, postoji kao nužni pandan ljudskoj slobodi. Da nema mineralnog svijeta, ni mi ne bismo bili slobodna bića. U trenutku kada se podignemo do biljnog svijeta, više nismo neovisni o njemu. Samo nam se čini kada pogledamo, da svijet biljaka gledamo baš kao i kristale, nad raširenom mineralnom oblasti. U stvarnosti to nije tako. Pred nama je raširen biljni svijet. Mi ljudska bića smo rođeni u svijetu kao bića koja dišu, živa bića, obdarena specifičnim metabolizmom. Sve to je mnogo više zavisno o našem okruženju nego oči i uši i drugi organi koji prenose osjetilne utiske. Daleka i široka prostranstva biljnog svijeta žive zahvaljujući eteru, koji se sa svih strana ulijeva na Zemlju. I čovjek je, također, podložan ovom eteru. Kada se rodimo i počnemo rasti kao mala djeca, kada se u nama osjećaju snage rasta, to su eterske snage. Upravo snage koje omogućuju biljkama da rastu, žive u nama kao eterske snage. Mi nosimo etersko tijelo u sebi. Fizičko tijelo sadrži naše oči i naše uši... Kao što sam upravo objasnio, to fizičko tijelo nema ništa zajedničko s ostatkom fizičkog svijeta. To dokazuje i sama činjenica, da se kao leš, raspada u fizičkom svijetu. Ali sasvim je drugačije s našim eterskim tijelom. Zahvaljujući eterskom svijetu jako smo povezani sa svijetom biljaka.
Sada morate razmisliti o ovome. Ono što se u nama razvija dok rastemo, u konačnici je, vrlo duboko povezano s našom sudbinom. Samo da odaberemo groteskne i radikalne primjere, mogli smo odrasti na takav način da smo kratki i debeli, ili visoki i mršavi, ovisno o slučaju; ili tako da primimo ovaj ili onaj oblik nosa. Ukratko, način na koji rastemo nije bez utjecaja na naš vanjski oblik. I to je zasigurno povezano, ma kako labavo, s našom sudbinom. Ali naš način rasta ne izražava se samo u ovim grubim vanjskim stvarima. Samo kad bi naši instrumenti i metode istraživanja bili dovoljno osjetljivi, trebali bismo otkriti da svaki čovjek ima drugačiji sastav jetre, slezene ili mozga. 'Jetra' nije jednostavno 'jetra'; razlikuje se — premda u finijim aspektima, nepotrebno je reći — kod svakog čovjeka. A to je povezano s istim snagama koje uzrokuju rast biljaka. Dok gledamo Zemlju prekrivenu biljkama, trebali bismo biti svjesni: ono što se slijeva iz širokih eterskih prostora, uzrokujući rast biljaka, djeluje i u nama ljudskim bićima, dovodeći izvornu i urođenu predispoziciju svakog od nas, a to itekako ima veze s našom sudbinom. Jer duboko spada u njegovu sudbinu, hoće li čovjek iz eterskog svijeta primiti ovaj ili onaj sastav jetre, pluća ili mozga. Čovjek, pak, vidi samo vanjski aspekt svega toga. Kada pogledamo mineralni svijet vidimo, više-manje, ono što je u njemu sadržano. Zato su ljudi znanstveno toliko skloni mineralnom svijetu (ako se, u današnje vrijeme, uopće može govoriti o znanstvenoj sklonosti). Oni ga vole, jer sadrži sve ono što žele naći. Za snage koje podržavaju biljni svijet, to više nije tako. Možete odmah percipirati, kao što sam vam rekao, u trenutku kada se uzdignete do imaginativne spoznaje, da su minerali samodostatni u mineralnom carstvu; takva je priroda mineralnog. Ono što podržava biljni svijet, uopće se vanjskoj svakodnevnoj svijesti ne pojavljuje. Da bi to pronašli, moramo dublje prodrijeti u univerzum.
Što je dakle to što radi u biljnom carstvu? Što radi tako da se snage ulijevaju iz širokih eterskih prostora, uzrokujući da biljke izviru i niču iz zemlje, i u nama također, dovodeći i do našeg rasta — finijeg sastava našeg tijela? Što je to što je djelatno? Ovdje, moji dragi prijatelji, dolazimo do bića treće hijerarhije, takozvanih — anđela, arhanđela i arhaja. Ona su za nas nevidljiva, ali bez njih ne bi bilo protoka eterskih snaga, uzrokujući da biljke rastu, i također radeći u nama samima, jer i mi u sebi nosimo iste snage koje izazivaju rast biljaka. Da ne bi ostali zatupljeni u znanju, kada se približno biljnom svijetu i njegovim snagama, ne možemo se više držati samo vanjskog i vidljivog.
Također moramo biti svjesni da u bestjelesnom stanju između smrti i novog rođenja, razvijamo naš odnos prema tim bićima — anđelima, arhanđelima, arhajima. A prema vrsti odnosa koji razvijemo, oblikuje se naša unutarnja karma: ono što bih mogao nazvati karma naše prirode, ono od naše karme što zavisi o načinu na koji naše etersko tijelo spaja žive tekućine u nama, tjerajući nas da narastemo niski ili visoki, i tako dalje ...
Međutim, bića treće hijerarhije imaju samo izvjestan stupanj moći. Biljke ne mogu rasti samo zahvaljujući njihovoj moći. U tom pogledu, treća hijerarhija — anđeli, arhanđeli i arhaji — u službi su viših bića. Ipak, ono što proživljavamo prije nego što iz duhovnog svijeta siđemo u svoje fizičko tijelo — ono što određuje finu strukturu našeg tijela — nastaje našim svjesnim susretom s tim bićima treće hijerarhije, pripremivši se za ovo tijekom našeg ranijeg života na Zemlji. Uz smjer, uz vodstvo koje od njih dobivamo za formiranje našeg eterskog tijela iz širokih eterskih prostranstava, sve to je postignuto kratko prije nego se spustimo iz nad-fizičkog svijeta u fizičku egzistenciju.
Stoga prvo moramo promatrati ono što ulazi u našu sudbinu ili karmu iz naše vlastite unutarnje konstitucije. Možda bismo ovaj dio karme mogli opisati izrazima 'blagostanje' ili 'udobnost' ili 'nelagoda', 'zadovoljstvo' i 'nezadovoljstvo' u životu. Jer naše blagostanje ili zadovoljstvo ili naše nezadovoljstvo u životu povezani su s ovom unutarnjom kvalitetom koja je naša zahvaljujući našem eterskom tijelu. Sada, u našoj karmi živi drugi element. On ovisi o činjenici da ne samo biljno carstvo, već i životinjsko carstvo naseljava Zemlju. Razmislite kakve različite vrste životinja postoje u različitim oblastima Zemlje. Životinjska atmosfera, da tako kažemo, različita je od regije do regije.
Ali sigurno ćete priznati da i čovjek živi u ovoj atmosferi u kojoj žive životinje. U današnje vrijeme to može izgledati groteskno, ali to je samo zato jer današnji ljudi nisu navikli promatrati takve stvari. Naprimjer, postoje predjeli u kojima je slon kod kuće. To su jednostavno predjeli u kojima univerzum tako djeluje na Zemlju da može nastati život slonova. Pretpostavljate li, moji dragi prijatelji — ako je ovo dio Zemlje koju nastanjuje slon, gdje sile koje stvaraju slonove djeluju iz kozmosa — mislite li da su te sile odsutne ako se tamo zatekne čovjek? One su još tamo, ne treba ni reći, a tako je i sa svom animalnom prirodom. Baš kao što su tamo snage formiranja biljaka iz dalekih eterskih prostora, gdje god živjeli (jer ni drveni zidovi, cigla, pa čak ni betom ih neće zaustaviti; mi ovdje živimo u silama formiranja biljnog svijeta Jure Alpa) tako, također, ako se nađe u oblasti gdje je priroda Zemlje da slon može imati život, čovjek također živi pod tim snagama koje stvaraju slonove.
Lako mogu zamisliti mnoge osobine životinja, i velikih i malih, kako žive u duši čovjeka! Postoje životinje koje nastanjuju Zemlju, a kako ste sada saznali, čovjek živi u istoj atmosferi. I sve to stvarno djeluje na njega. Naravno, na njega djeluje drugačije nego na životinje, jer čovjek ima drugačije osobine od njih; čovjek ima dodatne članove svog bića. Na njega djeluje drugačije; da nije tako, čovjek bi u sferi slonova također izrastao u slona, što on ne čini. Štoviše, čovjek se stalno uzdiže od ovih stvari koje djeluju na njega. Ipak, živi u toj atmosferi.
Sve što postoji u ljudskom astralnom tijelu ovisi o atmosferi u kojoj živi. I kao što smo upravo kazali da njegovo blagostanje, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, zavisi o biljnoj prirodi Zemlje, tako i ovdje možemo reći: simpatije i antipatije koje razvijemo kao ljudska bića u našem zemaljskom životu, i donosimo sa sobom od pred-zemaljskog, zavise o snagama koje čine, takoreći, animalnu atmosferu.
Slon ima surlu, i debele noge poput stupova; jelen ima rogove i tako dalje. Ovdje promatramo snage koje stvaraju, formiraju životinje. Kod čovjeka, ove snage se pokazuju samo u njihovim učincima na astralno tijelo, i upravo u astralnom tijelu rađaju se simpatije i antipatije koje svaki čovjek nosi sa sobom iz duhovnog svijeta.
Promotrite ih, moji dragi prijatelji, ove simpatije i antipatije. Promatrajte u kojoj mjeri nas vode kroz život. Bez sumnje, i s dobrim opravdanjem u određenom pogledu, mi smo odgojeni i obučeni tako da nadrastemo naše snažne simpatije i antipatije. Ipak su u prvom redu one tamo. Jedan čovjek ima simpatiju za ovo, drugi za ono; jedan za skulpturu, drugi za glazbu: jedan preferira svijetle ljude, drugi ima simpatiju za tamne ljude. To su snažne, radikalne simpatije; ali cijeli naš život prožet je simpatijama i antipatijama. U stvarnosti one svojim postojanjem ovise o onome što rađa svu raznolikost animalnih formacija.
Stoga se možete zapitati, što mi ljudska bića nosimo u sebi, u svom unutarnjem biću, što odgovara animalnim formama koje su izvan nas? One su stostruke i tisućustruke — te forme. Takve su i forme naših simpatija i antipatija, samo što veći dio ostaje u našem nesvjesnom — ili podsvjesnom.
To je još jedan svijet — treći svijet. Prvi je svijet o kojem ne osjećamo bitnu ovisnost — to je mineralno. Drugi je svijet u koje žive anđeli, arhanđeli i arhaji. To je svijet koji stvara bujajući, ničući svijet biljaka, i koji nas obdaruje unutarnjom kvalitetom čime sa sobom donosimo dobrobit ili nelagodu s nama u naš život, tako da se zbog svoje vlastite prirode osjećamo sretno ili bijedno, ovisno o slučaju.
Iz ovoga svijeta uzeto je ono što određuje našu sudbinu zahvaljujući našoj unutarnjoj konstituciji — naše individualno etersko čovještvo. Sada dolazimo do trećeg elementa duboko povezanog s našom sudbinom, naime simpatija i antipatija. I, uostalom, upravo kroz te simpatije i antipatije u naš se život unose mnoge druge stvari koje pripadaju našoj sudbini u daleko širem smislu od samih simpatija i antipatija. Nekog simpatije i antipatije nose na velike udaljenosti. Živi u ovom ili onom dijelu svijeta jer su ga simpatije tamo odvele, i u toj dalekoj zemlji, rasplesti će se detalji njegove sudbine.
Da, te simpatije i antipatije duboko su uključene u svu našu sudbinu. One imaju život u svijetu u kojem ne sada treća, već druga hijerarhija živi: Eksuziji, Dinami i Kirioteti. U životinjskom carstvu živi zemaljska slika uzvišenih, veličanstvenih formacija ove hijerarhije. I ono što ta bića usađuju u nas, kada s njima komuniciramo između smrti i novog rođenja, živi u urođenim simpatijama i antipatijama koje donosimo sa sobom iz duhovnog svijeta u fizički.
Kada prozrete ove stvari, takvi obični koncepti kao 'nasljeđivanje' izgledati će vam zaista vrlo djetinjasto. Prije nego u sebi mogu nositi bilo koju karakteristiku mog oca ili majke, najprije moram razviti simpatije ili antipatije za tu osobinu oca ili majke. To ne zavisi o tome da sam naslijedio osobinu pukom neživom kauzalnošću prirode. Sve zavisi jesam li imao simpatije prema tim osobinama.
O tome zašto sam imao simpatije prema njima — to je pitanje kojim ćemo se pozabaviti na sljedećim predavanjima. Ali govoriti o nasljeđivanju na način kako se to obično radi u modernoj znanosti je djetinjasto, premda se znanost smatra tako pametnom.
Danas čak govore o nasljeđivanju specifično duhovnih i psiholoških obilježja. Pretpostavlja se da je genij naslijeđen od predaka, i kada se čovjek genija pojavi u svijetu, pokušavaju među njegovim precima sakupiti dijelove koji, oni pretpostavljaju, trebaju kao rezultat dati genija. Pa, to je čudna metoda dokazivanja. Razumno bi bilo pokazati da kada je jednom genijalac tamo, njegova je genijalnost prenesena nasljeđem. Ali kad bi tražili dokaz o tome, došli bi do vrlo čudnih stvari ... Goethe je, također, imao sina; a tako i drugi genijalci.
Ipak, kao što sam rekao, to bi bio način da se to dokaže. No kad je genij tu, tražiti određena obilježja među precima isto je kao i da ste morali dokazati da kada padnem u vodu i opet me izvuku, da sam mokar. To ne dokazuje da imam mnogo veze, u mojoj esencijalnoj prirodi, s vodom koja kaplje iz mene.
Naravno, budući sam rođen u ovoj struji nasljeđivanja kroz moju simpatiju za te osobine, imam ih oko sebe, kao 'naslijeđene karakteristike'. Baš kao što imam vodu oko sebe, kada upadnem i opet me izvuku. Ideje ljudi u tom pogledu groteskno su djetinjaste. Jer simpatije i antipatije već se pojavljuju u čovjekovom pred-zemaljskom životu. Daju mu njegov najdublji pečat. S njima ulazi u svoj zemaljski život; s njima gradi svoju sudbinu iz pred-zemaljskog.
Sada lako možemo zamisliti: U prijašnjem životu na Zemlji bili smo s drugim ljudskim bićem. Mnoge stvari su proizašle iz našeg života zajedno, i našle svoj nastavak u životu između smrti i novog rođenja ... Tamo, pod utjecajem snaga hijerarhija, u živim mislima i kozmičkim impulsima, oblikovano je i stvoreno ono što će prijeći iz iskustva našeg ranijeg života na Zemlji u sljedeći život, koje će se dalje proživjeti. Mi trebamo naše simpatije i antipatije kako bi razvili impulse kroz koje nalazimo jedni druge u životu. Formirane u životu između smrti i novog rođenja, pod utjecajem Ekskuzija, Dinama, Kirioteta naše simpatije i antipatije omogućuju nam da u životu nađemo ljudska bića s kojima sada moramo nastaviti živjeti, u skladu s našim prijašnjim životima na Zemlji. Sve se to oblikuje iz unutarnje strukture našeg ljudskog bića. Naravno, višestruke greške događaju se u našem stjecanju ovih simpatija i antipatija. Međutim, takva odstupanja, ponovno se uravnotežuju tijekom sudbine kroz mnoge živote na Zemlji.
Ovdje, dakle, imamo drugi sastavni dio sudbine ili karme — simpatije i antipatije. Pa možemo reći:
Prvi sastavni dio karme: dobrobit ili unutarnja ugodnost usred nelagode. Drugi: simpatije i antipatije. I, kako dolazimo do simpatija i antipatija u ljudskoj sudbini, popeli smo se u sferu u kojoj leže snage za oblikovanje životinjskog carstva.
Sada, uzdižemo se u kraljevstvo ljudi kao takvo. Jer ne živimo samo s biljnim svijetom; ne živimo samo s životinjama; mi živimo, iznad svega, s drugim ljudskim bićima u svijetu. To je najvažnije od svega za našu sudbinu. To je sasvim drugačije 'življenje zajedno' od zajedničkog života s biljkama i životinjama. To je zajednički život kroz koji se oblikuje ono što je od najveće važnosti u našoj sudbini.
Impulsi koji dovode do naseljavanja Zemlje s ljudskim bićima, djeluju samo na čovječanstvo. Stoga se postavlja pitanje, koji su to impulsi koji djeluju samo na čovječanstvo? Ovdje možemo pustiti da čisto vanjsko promatranje ispriča svoju priču. To je tijek koji smo često slijedili.
Uistinu, naš je život vođen — s njegove druge strane, da tako kažem — s daleko većom mudrošću nego je naša u tome da ga vodimo s ove strane. Često u kasnijem životu susretnemo ljudsko biće koje postaje iznimno važno u našem životu. Kada se prisjetimo: kako smo živjeli do trenutka kada smo ga susreli? Tada naš cijeli život izgleda kao put do tog sastanka. Kao da smo svakim korakom težili, da bi ga pronašli u pravom trenutku — ili da bi ga uopće mogli pronaći, u određenom trenutku.
Trebamo samo razmisliti o sljedećem: promislite, moji dragi prijatelji, što to znači za potpuno svjesno ljudsko promišljanje. Promislite što to znači, naći drugo ljudsko biće u danoj godini života, pa od tada iskusiti, raditi ili postići — što god to bilo — zajednički s njim. Razmislite što to znači, promislite što se pojavilo kao impuls koji je doveo do toga, kada o tome razmišljamo posve svjesno. Kada počnemo razmišljati: kako se dogodilo da smo je sreli? Vjerojatno će vam pasti na pamet da smo prvo trebali doživjeti događaj s kojim su povezani i mnogi drugi ljudi, jer inače se ne bi ukazala prilika da je upoznamo u ovom životu. A da bi se ovaj događaj mogao dogoditi, morali smo proći kroz drugi događaj ... i tako dalje. Nađemo se usred najsloženijeg niza okolnosti, do kojih je moralo doći, u koje smo sve morali ući, da bi došli do ovog ili onog odlučujućeg iskustva. A sada bismo možda mogli razmisliti: Da nam je zadatak postavljen — neću reći u dobi od jedne, ali recimo u dobi od četrnaest — da svjesno riješimo zagonetku: u našoj pedesetoj godini dovesti do odlučujućeg susreta s drugim ljudskim bićem; zamislimo li da smo to morali riješiti svjesno, kao matematički problem — zamislite što bi to uključivalo!
Svjesno, mi ljudi smo užasno glupi, dok je ono što se događa s nama u svijetu beskrajno mudro, kad uzmemo u obzir ovakve stvari. Kada počnemo promišljati na ovaj način, postajemo svjesni goleme zamršenosti i dubokog značaja u funkcioniranju naše sudbine ili karme. I sve se to odvija u oblasti kraljevstva ljudi. Sve ovo nam se događa u dubinama nesvjesnog života. Sve do trenutka kada nam se približi odlučujući događaj, on leži u nesvjesnom. Sve se to događa kao da je podložno zakonima prirode. Pa ipak, gdje su ti zakoni prirode koji imaju moć dovesti do ovakvih stvari? Jer stvari koji se događaju u ovoj oblasti često su u suprotnosti sa svim zakonima prirode — ili sve što razradimo po obrascu vanjskih prirodnih zakona. I ovo sam, također, često spominjao. Vanjske značajke ljudskog života mogu se čak uklopiti u okvir matematičkih zakona.
Uzmimo, naprimjer, sustav životnog osiguranja. Životno osiguranje može prosperirati utoliko što se može izračunati vjerojatna duljina života bilo kojeg čovjeka, starog, recimo, 19 ili 25 godina. Ako želite osigurati svoj život, polica će biti sastavljena prema vašoj vjerojatnoj duljini života. Kao ljudsko biće od 19, vjerojatno ćete živjeti toliko i toliko dugo; taj se broj može odrediti. Ali sada zamislite da je dodijeljeno vrijeme proteklo. Nećete se osjećati dužnim umrijeti. Na kraju vjerojatnog životnog vijeka, dvoje ljudi možda je već odavno umrlo. No, s druge strane, mogu biti davno 'mrtvi' — prema procjeni osiguranja — kada se u životu nađu kao sam upravo opisao na odlučujući način. Ove stvari nadilaze ono što se može izračunati za ljudski život iz vanjskih činjenica prirode i ipak se dogode kao unutarnja nužnost poput činjenica prirode. Ne možemo a da ne priznamo: s istom nužnošću s kojom se događa bilo koji događaj u prirodi — bio to potres, ili erupcija, ili bilo koji prirodni događaj, veliki ili mali — s istom nužnošću dva ljudska bića susreću se u životu prema načinu života koji vode.
Tako ovdje vidimo uspostavljeno unutar fizičkog, drugo kraljevstvo; i u tom kraljevstvu živimo. Ne živimo samo u udobnosti i nelagodi, u simpatijama i antipatijama, već i u ovoj oblasti također — u našim zbivanjima i iskustvima. Potpuno smo bačeni u ovu oblast zbivanja i iskustava koji sudbinom određuju naš život.
Arhaji, Arhanđeli, Anđeli. 1. Dobrobit (udobnost, nelagoda).
Kirioteti, Dinami, Ekskuziji. 2. Simpatije, antipatije.
Serafini, Kerubini, Prijestolja. 3. Događaji, iskustva.
U ovoj oblasti djeluju bića prve hijerarhije — Serafini, Kerubini, Prijestolja. Za usmjeriti sve što djeluje ovdje — svaki ljudski korak, svaki impuls duše — za voditi sve u svijetu tako da sudbine ljudi izrastu iz toga, potrebna je veća moć nego ona koja radi u biljnom carstvu, veća nego što pripada hijerarhiji anđela, arhanđela, arhaja, ili hijerarhiji Eksuzija, Kirioteta, Dinama. Potrebna je moć kakva pripada prvoj hijerarhiji, najuzvišenijim bićima: Serafinima, Kerubinima i Prijestoljima.
Ono što se proživljava u ovoj sferi živi u našem pravom 'Ja', u našoj ego-organizaciji, i živi dalje iz ranijeg zemaljskog života.
Sada razmilite na trenutak: živite u zemaljskom životu. U ovom zemaljskom životu utječete na ovo ili ono; možda to radite iz instinkta ili strasti ili snažnog impulsa, ili je možda promišljeno — bilo glupo ili pametno. U svakom slučaju ono što ostvarite učinjeno je u skladu s ovim ili onim impulsom. Ali sada sve što radite na ovaj ili onaj način vodi do ovog ili onog rezultata; radi na sreću ili štetu nekog drugog ljudskog bića. Zatim dolazi život između smrti i novog rođenja. U ovom životu između smrti i novog rođenja imate snažnu svijest o činjenici: nanio sam štetu drugom čovjeku, i manje sam savršen nego što bih bio da mu nisam nanio štetu. Moram to nadoknaditi. U vama se javlja impuls, poriv da nadoknadite štetu koju ste nanijeli. Ili opet, ako ste drugome učinili nešto što je za njegovo dobro, što mu pomaže, onda pogledate što ste učinili i kažete sebi: to mora poslužiti za izgradnju temelja za opće dobro, mora imati daljnje posljedice u svijetu. Sve to možete iznutra razviti. I može vam dati osjećaj blagostanja ili nelagode u skladu s oblikovanjem unutarnje prirode vašeg tijela u životu između smrti i novog rođenja. To vas može dovesti do simpatija i antipatija, utoliko što u skladu s time oblikujete svoje astralno tijelo, uz pomoć Eksuzija, Dinama i Kirioteta.
Međutim, sve ovo, još vam neće dati moć da ono što je u prošlom životu bilo samo ljudska činjenica, pretvorite u djelo kozmosa. Pomogli ste drugom čovjeku ili ste mu naštetili. To mora uključivati njegov susret s vama u sljedećem životu na Zemlji, a u susretu s njim morat ćete pronaći impuls za uravnoteženje djela.
Ono što za početak ima samo moralni značaj, mora se pretvoriti u vanjsku činjenicu — vanjski događaj u svijetu. Za to, potrebna su ona bića koja pretvaraju ili preobrazuju moralna djela u svjetska djela, kozmička djela. To su bića prve hijerarhije: Serafini, Kerubini, Prijestolja. Oni su ti koji pretvaraju ono što iz nas izlazi u jednom zemaljskom životu u naša iskustva sljedećih života na Zemlji. Oni rade u 'događajima i iskustvima' u ljudskom životu.
Ovdje dakle imamo tri temeljna elementa naše karme. Naša unutarnja konstitucija, naša vlastita unutarnja ljudska priroda podložna je trećoj hijerarhiji. Naše simpatije i antipatije (koje, kao što smo vidjeli, već postaju u nekom smislu naše okruženje) briga su druge hijerarhije. A ono s čime se susrećemo kao naš stvarni vanjski život briga su prve, najuzvišenije hijerarhije iznad čovječanstva.
Tako percipiramo čovjekovu vezu sa svijetom i cjelokupan način na koji on u njemu stoji. Dolazimo do velikog pitanja, kako se mnogi detaljni događaji njegove sudbine razvijaju iz ovo troje?
Rođen je od takvih i takvih roditelja, u takvom i takvom domu, na određenom mjestu na Zemlji, u ovoj ili onoj naciji, u danoj sponi činjenica. No sve što se događa utoliko što je rođen od takvih roditelja, predan njegovim odgojiteljima, rođen u određenoj naciji i na određenom mjestu na Zemlji — sve to što tako sudbonosno ulazi u njegov života, bez obzira što govorili o ljudskoj slobodi — na neki je način zavisno od ova tri elementa od kojih se sastoji ljudska sudbina.
Sva detaljna pitanja biti će nam otkrivena u njihovim pravim odgovorima, ako počnemo s pravim temeljima. Zašto čovjek u dvadeset petoj godini dobije male boginje, prolazeći možda kroz krajnju opasnost po svoj život? Kako neka druga bolest ili događaj pogađa njegov život? Ili neka bitna pomoć preko ove ili one starije osobe, kroz ovu ili onu naciju, ovaj ili onaj niz vanjskih događaja — kako to ulazi u njegov život? U svakom slučaju moramo se vratiti na ova tri sastavna dijela ljudske sudbine, čime je smješten u ukupnost kozmičkih hijerarhija. Čovjek se samo u oblasti mineralnog svijeta slobodno kreće. Tu je područje njegove slobode.
Tek kada toga postane svjestan, nauči postaviti pitanje o slobodi na pravi način. Pročitajte moju Filozofiju duhovne aktivnosti [Na njemačkom: Philosophie der Freiheit], i uvjerite se koliku važnost pridajem tome da se ne bi trebalo pitati o slobodi volje. Volja leži duboko, duboko u nesvjesnom, i besmisleno je pitati o slobodi volje. Možemo govoriti samo o slobodi misli. Vrlo jasno sam povukao granicu u mojoj Filozofiji duhovne aktivnosti. Čovjek mora postati slobodan u svojim mislima, a slobodne misli moraju dati poticaj volji — tada je slobodan. Sada sa svojim mislima živi u mineralnom svijetu. U cijelom ostatku svog bića, s kojim živi u biljnom, u životinjskom, i u čisto ljudskom kraljevstvu, čovjek je podložan sudbini. Stoga, o slobodi možemo uistinu reći: iz oblasti kojom vladaju hijerarhije, ljudsko biće dolazi u oblast u kojoj je, na neki način, slobodan od njih — u mineralno carstvo, da tamo zauzvrat postane slobodan. Ovo mineralno carstvo — upravo je carstvo kojem čovjek jedino postaje sličan sa svojim lešom, kada odloži leš i prođe kroz vrata smrti. Čovjek je u svom životu nezavisan od tog carstva koje može samo raditi na njegovoj destrukciji. Nije čudo što je u njemu slobodan, budući u njemu nema drugog dijela niti udjela nego uništiti ga istog trenutka kad ga dobije. On jednostavno ne pripada ovom carstvu. Čovjek mora prvo umrijeti; tek tada — kao leš — može on biti, čak i u vanjskoj pojavnoj prirodi, u carstvu u kojem je slobodan.
Čovjek postaje stariji i stariji, i ako se ne dogodi nesreća (i njih ćemo, također, upoznati u njihovom karmičkom aspektu), ako umre kao starac, na kraju kao leš postaje kao mineralno carstvo. Kako stari, tako postupno dolazi u sferu beživotnog. Na kraju predaje svoj leš — odvojen je od njega. To više nije čovjek — nepotrebno je reći, leš više nije čovjek. Pogledajmo mineralno carstvo: to više nije Bog. Kao što leš više nije čovjek, tako i mineralno carstvo nije više Bog. Što je onda? Božanstvo je u biljci, u životinji, u kraljevstvu ljudi; jer tamo smo ga našli u tri hijerarhije. Ali mineralno carstvo nije božanstvo, ne više nego je leš čovjek. Mineralno carstvo je leš božanskog. Međutim, dok nastavljamo, naići ćemo na čudnu činjenicu — koju ću sada samo nagovijestiti — da dok čovjek stari kako bi postao leš, bogovi postaju mlađi ... Jer oni su na drugom putu, putu kojim mi idemo nakon naše smrti. Stoga je mineralno najmlađe od carstava. Ipak, to je ono koje je odvojeno od bogova, i upravo iz tog razloga, čovjek može u njemu živjeti kao u oblasti svoje slobode.
Takve su stvarne veze. Čovjek uči osjećati se sve više kod kuće u svijetu gdje uči smjestiti svoje senzacije, svoje misli, svoje osjećaje i impulse volje u pravi odnos prema svijetu. Štoviše, samo na ovaj način može percipirati kako je od sudbine smješten u svijet i u odnos s drugim ljudima.
Prijava
FAQ
Pretraživač
