|
5. Pobuna ljudi protiv duha
Često smo se približavali pitanju koje nas sve mora zanimati: Otkuda to da relativno mali broj ljudi još uvijek ima pristup duhovnom znanju o sadašnjem svjetskom poretku? Na ovo se pitanje može odgovoriti s najrazličitijih gledišta. Danas ga želimo razmotriti s gledišta koje nas može približiti određenim mislima koje bi mogle biti važne za nas u sadašnjem trenutku.
Kada razmatramo čovjekov odnos prema duhovnom svijetu, naravno da nas zanimaju razne stvari na ovom području. Ono što nas posebno zanima je odnos u kojem se osoba suprotstavlja onim ljudskim dušama koje su iz njenog kruga prošle kroz vrata smrti, iz kruga s kojim je karmički povezana, odnosno, ostaje sama u području duha. Odnos prema takozvanim umrlima uvijek će iznova pobuditi veliki interes za odnos čovjeka prema duhovnom svijetu. Upravo u tom odnosu posebno je očito kako je u osnovi percepcija duhovnog svijeta drugačija od percepcije fizičkog, osjetilnog svijeta. Već sam to nekoliko puta spomenuo: Kad se čovjek suoči s duhovnim svijetom, vrlo se često događa da mora radikalno raskinuti s idejama koje je stvorio o fizičkoj egzistenciji; radikalno raskinuti, jer se stvari i procesi duhovnog svijeta često moraju shvatiti upravo suprotnim pojmovima od stvari fizičkog svijeta. Ali ne smije se vjerovati da se može doći do spoznaje o duhovnom svijetu ako se, naprimjer, zamisli da se jednostavno fizički svijet treba okrenuti naopačke, da se sve preokrene. Nije tako. Svaki detalj i iskustvo treba ispitati pojedinačno. No, upravo kada je u pitanju odnos čovjeka s takozvanim umrlima, stvar je – barem za intuiciju – takva da moramo usvojiti uobičajene pojmove koji su suprotni fizičkim pojmovima.
U početku duhovni istraživač može samo reći kako stvari stoje. Ono što ima za reći o svom odnosu prema takozvanim umrlima više-manje je u stvari prisutno u svakoj osobi, samo što ostaje u podsvijesti ako osoba nije duhovni istraživač. Pa stvari koje ću vam reći, postoje za sve vas. Govorit ću o odnosima s takozvanim umrlima, u kojima ste svi vi. Ali to u početku leži u nesvjesnom. Znanost duha mora osvijestiti stvari.
Pretpostavimo na trenutak: Onaj kome se otkrio duhovni svijet suočava se s određenom umrlom osobom. Tu se vidi da kada govorimo s umrlima, naravno da to ne činimo fizičkim riječima, već mislima. Kada mislimo-govorimo s umrlima, onda, ako je odnos s umrlima stvaran, javlja se osjećaj: Ono što netko pita umrlu osobu ili ono što kaže umrloj osobi, to dolazi od nje. - Nije li istina, iz fizičkog života navikli smo ovako zamišljati stvari: Kad nekog nešto pitamo, nešto mu kažemo, čujemo sebe kako govorimo, usmjeravamo riječi prema njemu. Upravo je suprotno kada stupimo u odnos u umrlima. Kad mu želimo nešto priopćiti, a odnos bi trebao biti stvaran, imamo osjećaj: Mi smo unutra mirni. Jer ako doista primi ono što moramo pitati ili reći, onda nam se čini kao da nam riječi, odnosno misli, dolaze od njega. Zatim nam se obraća. A ono što nam govori izvire iz naše vlastite duše kao odgovor ili poruka. Odnos koji sam upravo opisao, koji je potpuno suprotan odnosu u kojem stojimo prema osobi na fizičkom planu, naravno da je nešto čega čovjek u običnom životu ne postaje lako svjestan jer je potpuno drugačiji od onoga na što je navikao. Da ljudima nije toliko neobično naviknuti se na nepoznato, mnogo bi više ljudi moglo ispričati o svom odnosu s umrlima.
Uzmimo poseban slučaj. Uvijek ste u vezi s nekim umrlim koji je karmički povezan s vama. Ako želite ovaj odnos oblikovati u posebno intiman, u posebno stvaran, bilo bi dobro da imate na umu važno pravilo, naime da apstraktne misli i apstraktne ideje imaju malo značenja za duhovni svijet. Sve što je apstraktno ne dopire u duhovni svijet. Dakle, ako mislite na umrle samo apstraktno, recimo, ako vi – moglo bi se i tako reći – apstraktno volite umrle, iz toga neće doći mnogo. S druge strane, ako taj odnos snažno vežete za nešto konkretno, to će doći do izražaja. Mislite ovako: Naprimjer, sjećate se određene situacije u kojoj ste bili s njim dok je pokojnik još bio živ. Predstavite to precizno: Tako je stajao ili sjedio preko puta vas, pa ste s njim otišli u šetnju. Zamišljate ga u vrlo specifičnim situacijama, zamišljate kako je to bilo, što je rekao, što ste mu rekli, sjetite se boje njegovog glasa i pokušajte – što je najteže – izraziti osjećaje koje ste njegovali prema njemu da ponovno budu prisutni u vašoj duši. Vežete se za određene stvari koje ste s njim doživjeli. A onda, polazeći od toga, pokušajte nešto reći mrtvom čovjeku, što biste rekli da je živ u nekoj situaciji, što ga želite pitati, što mu želite reći. Napravite to što živopisnije. To je dovoljno. U trenutku kada imate osjećaj: Sada govorim nešto umrloj osobi – ili: sada nešto pitam umrlu osobu – veza se neće uspostaviti odmah. U tom pogledu treba računati s vremenom. Vrijeme je doista nešto što ima potpuno drugačije značenje za duhovni život nego što ga ima ovdje za fizičku egzistenciju.
Čak i ako niste duhovni istraživač, zasigurno možete uspostaviti vezu s umrlima kroz ono što sam upravo opisao, tako da je to stvarnost. Ali na neki način ćete morati pričekati da ono što želite uputiti umrloj osobi zaista dopre do nje. Uglavnom s onima koji nisu inicirani, koji nemaju svjesni odnos s duhovnim svijetom, stvar će biti takva da je trenutak koji je posebno važan za uspostavljanje te veze s umrlima, trenutak padanja u san. Trenutak prijelaza iz budnosti u spavanje, ujedno je i trenutak koji obično prenosi umrlima ono što ste tijekom života usmjerili na njih, kako sam to opisao. Put koji vas vodi u duhovni svijet zaspavši, također vodi i ono što se namijenili umrlima u područje umrlih. Stoga morate biti oprezni u tumačenju snova. Snovi su vrlo često samo sjećanja, sjećanja na svakodnevni život, ali ne moraju biti; lako mogu biti odraz stvarnosti. A osobito – ne uvijek, ali vrlo često – oni snovi u kojima se sanja o umrlima zapravo proizlaze iz stvarne veze s umrlima. No, ljudi obično vjeruju u ono što im se čini u snu, pogrešno misle da je neposredna stvarnost ono što im osoba kaže. Nije tako, Ali ono što ste htjeli priopćiti umrlom, to je ono što ta osoba prima, a ono što se pojavljuje u snu je to kako ta osoba to prima. Dakle, upravo kad vam umrla osoba u snu nešto kaže, to je ono što vam treba pokazati da je poruka primljena. Tu imate ono što sam okarakterizirao: Umjesto da vjerujete da vam se umrla osoba pojavljuje u snu i da vam nešto govori, možete reći: Sanjao sam umrle, pa je ono što sam rekao umrlima doista došlo umrlima; to što ga sanjam pokazuje mi da mu je došlo ono što sam htio reći.
Za povratak poruke umrle osobe – recimo odgovor ili slično – trenutak buđenja je od posebne važnosti. Ono što se prenosi iz duhovnih područja jest ono što nam umrli moraju reći, živeći, da tako kažemo, u trenutku buđenja. A onda to dolazi iz dubine vaše vlastite duše. Ljudima je svojstveno da ne vole obraćati pažnju na ono što izvire iz dubine vlastite duše. U naše vrijeme ljudi nemaju mnogo smisla za obraćati pažnju na ono što dolazi iz dubine duše. Ljudi samo žele primati utiske iz vanjskog svijeta, žele samo uzeti u obzir ono što je vanjski svijet; htjeli bi otupjeti za ono što izvire iz dubina duše. Ali kad netko shvati da nešto izvire iz dubine duše, misao, ideja – uzima to kao vlastito nadahnuće. To više godi taštini. Za nadahnuće uzimamo sve što izvire iz dubine duše. To može biti, ali najčešće nije. Uglavnom, stvari koje dolaze kao nadahnuće iz naše duše odgovor su umrlih. Jer umrli žive s nama. Dakle, ono što izgleda da izvire iz vas, zapravo je ono što govore umrli. Samo je važno da iskustvo tumačimo na pravi način. Već sam vam detaljno govorio o odnosima s umrlima: čitanje naglas i tako dalje. Što živopisnije, što emocionalnije, što živopisnije živite u tim stvarima, veza s umrlima postaje značajnija.
Nije beznačajno da se upravo ove odnose mora razumjeti. Jer u naše vrijeme je više nego ikad potrebno da se stvari koje sam rekao približe. Živimo u vremenu u kojem je ljudski organizam zapravo već duže vrijeme u opadanju. Svi smo mnogo duhovniji, mnogo mudriji nego to ispada – zbog propadanja našeg tijela. Grčka su tijela mogla bolje odražavati kakav je bio čovjekov duh. Čovjek je zapravo u padu u odnosu na svoje tijelo od sredine atlantskog razdoblja, a u naše doba posebno je izraženo to da tijelo više ne može odražavati ono što je čovjek zapravo duhom. Tako se iznimno često u našim godinama događa da kad umremo – htio bih se to ovako reći – još nismo završili sa svojim razvojem. Kad bi samo to ljudi pravilno shvatili! Razvijamo se tijekom života, ali možemo postati svjesni tog razvoja samo u onom dijelu koji tijelo odražava. Ponekad smo kao ljudi kad umremo, već toliko mudri – samo što naše tijelo u opadanju nije u stanju odraziti te stvari – da bismo i dalje mogli biti na usluzi za Zemlje, ne samo u duhovnom području, već bismo mogli pružiti uslugu Zemlji kroz naše znanje, ako bi se moglo primijeniti. Te bi usluge tada mogle biti od koristi kada bi se, kako sam naznačio, ljudi tako odnosili prema umrlima. Umrli i dalje žele imati utjecaj na fizički život, ali to mogu učini posredno samo kroz ljudske duše, kada im ljudske duše priđu na odgovarajući način.
Ovdje sam već jednom spomenuo da zaista mogu reći ono što je, očito osobno, u vezi s tim: Nikada nisam vjerovao da ću se baviti samo književnim, ili povijesnim aspektima pogleda na svijet koji je povezan s Goetheom, već sam uvijek bio mišljenja da se ne bavim samo Goetheom iz 1832. godine, već i Goetheom s kraja 19. stoljeća, početka 20. stoljeća, s živim Goetheom. S Goetheom koji je 1832. mnogo toga iznio iz fizičkog svijeta, ali što još može imati učinka, samo ako bi se to htjelo dokučiti. Dakle, ono što sam napisao nije bilo samo književno - povijesno istraživanje, već prenošenje onoga što mi je rekao. Naša takozvana sadašnja kultura, naše sadašnje obrazovanje, međutim, radikalno se suprotstavlja ovome što sam upravo rekao.
Zaista je potrebno da se znanost duha povezuje s životom, da bi život postao plodan. U naše vrijeme postoji ideal, mogao bih reći, koji je potpuno suprotan onome što sam upravo naveo kao posebnost našeg vremena. Taj ideal može se okarakterizirati ovako: Sve više ljudi nastoji što je moguće manje vjerovati u život. Zaista vjerujete u život tek u dvadesetim godinama. To se već može vidjeti i u praktičnim ciljevima koje ljudi postavljaju. Čak i kad odemo u staru Grčku, vidimo da su ljudi vjerovali da su mudriji kad ostare nego kad su mladi. Starije osobe mogu bolje poznavati državne i gradske institucije od mlade osobe. To je uvjerenje potpuno napušteno, jer je ideal većine ljudi odrediti što mlađu dob u kojoj se može biti izabran u parlamentu, jer ljudi vjeruju u život tek u ranim dvadesetima. Ali život doista zahtijeva da vjerujemo u njega kao cjelinu, da vjerujemo u razvoj u cjelokupnom životu. Zamislite samo na trenutak, kako bi se naš društveni suživot promijenio moralnim impulsima kad bismo ponovno znali: Čitav život omogućuje čovjeku razvoj – kako bi se mladi odnosili prema starima da je to ukorijenjeno u ljudskim dušama! Zamislite kakva drugačija svijest postoji kad si uvijek iznova govorite: Sada sam tek mladi jazavac od trideset ili trideset pet godina, ali ostarit ću jednog dana, a starenje za mene znači nadu, očekivanje: s godinama će doći nešto što ne može doći dok sam mlad. - Zamislite s koliko žara i vitalnosti živi osoba koja ima tu svijest kroz cijeli život do smrti, pa čak i prije smrti kaže: Da, ne mogu doći toliko daleko da u svoju svijest preslikam sve ono što mi život nudi, nešto ću nositi u smrt; tada će pristupiti ljudi koji vjeruju u umrle i dopustiti umrlima da savjetuju. - Zamislite samo koliko bi se smatrao glupim netko tko bi ovo objavio, međutim, to sada mora postati praktično načelo. Ozbiljno to mislim kad kažem: Naši bi parlamenti u cijelom svijetu doista smislili pametnije stvari nego što danas smisle, ako bi umrli savjetovali, kad bi se danas pitali: Ne što o tome govore samo mladi jazavci od trideset ili trideset pet godina? – već, naprimjer, što kaže Goethe ili što o tome kažu drugi umrli koji imaju toliko i toliko stotina godina? To je nešto što mora odmah postati praktična stvarnost u budućnosti.
Danas postoje određena, pa, recimo tajna društva; drže se svakakvih drevnih simbola. Bilo bi im bolje ako bi razumjeli svoje vrijeme i postali mjesta na kojima se istražuju savjeti umrlih. To je tako beskrajno značajno! Jer čovječanstvo ne napreduje ako sviješću ne pronikne: božansko - duhovno je djelatno u razvoju čitavog našeg života; nismo završili u dvadesetima.
Ovdje sam vam već skrenuo pažnju na ovo: U starijim vremenima ljudske evolucije bio je slučaj da su ljudi, čisto svojim fizičkim - tjelesnim razvojem, osjećali razvoj tijekom cijelog života, a također i duševno - duhovno. Kao što čovjek danas osjeća duševno - duhovni život samo u spolnoj zrelosti ili drugačije tek do dvadesetih godina fizičko - tjelesnog života, tako se u antičko doba do četrdesetih i pedesetih godina osjećalo da duševno - duhovni život ovisi o fizičko - tjelesnom životu. Ali od trideset pete godine nadalje, kada čovjek ostaje sposoban za razvoj, jer tijelo tada ide prema dolje, razvijaju se upravo one duhovne snage, do kojih se ne dolazi osim ako im se ne dopusti da niknu kroz znanost duha. U prošlosti su se stariji ljudi štovali jer se znalo da se u njima otkriva nešto što se mladima još ne može otkriti. Skrenuo sam pozornost na ovo: čovječanstvo postaje sve mlađe. Ako se vratimo u drevnu indijsku kulturu, ljudi su ostajali sposobni za razvoj do pedesetih. U izvornoj perzijskoj kulturi ostajali su sposobni za razboj do četrdesetih, u egipatsko - kaldejskoj kulturi do druge polovine tridesetih, u grčko - latinskoj kulturi do trideset pete. Kad je grčko - latinskoj kulturi došao kraj u 15. stoljeću, ljudi su bili sposobni za razvoj tek do dvadeset osme godine, danas do dvadeset sedme. Kakva je osoba karakteristična za današnje vrijeme, za ovo današnje materijalističko doba? Vidite, to bi bila osoba koja u potpunosti odbija da iz duše bude stimulirana za duhovni razvoj, koja prima samo ono što se izvana ulijeva u nju, ono što nudi sadašnjost.
Dopustite da idealno, mogao bih reći, postavim lik koji je osobito karakterističan za sadašnjost. To bi bila osobnost koja ne prolazi ni jednu od naših intelektualnih gimnazija – jer tamo primate stare stvari, potičete dušu – već koja prihvaća samo ono što ljudima dolazi izvana. On je čovjek koji sam stvara sebe, inače iz stvarnosti apsorbira sve u smislu osjećaja. Onaj tko odrasta od sedme, osme, devete godine nadalje s određenom averzijom prema društvenim klasama, tko ne skida kapu nekome tko ima titulu ili slično, tko ne uči grčko-latinski u školi, kroz život prolazi tako da sam uči iz života. Tko tada dobiva neko zanimanje poput advokata, opet ne studiranjem prava, već praktično u odvjetničkom uredu i savladavanjem; kojemu sve pada na pamet do dvadeset sedme godine, ali ne stvari koje dobije proučavanjem prošlosti, već samo ono što mu sadašnjost može donijeti. U dvadeset sedmoj godini trebao bi biti izabran u parlament. Tada stupa pred svijet oko sebe, i baš kako se do tada sam razvijao, daje se ljudima, ne vjeruje u daljnji razvoj. Iz parlamenta možete postati ministar. Po mišljenju naših suvremenika, razvoj više ne bi dolazio u pitanje, jer bi ljudi govorili da si proturječite, da ste govorili nešto sasvim drugo nego što sada govorite. Ako ste izabrani u parlament ne možete reći nešto drugo. - Možete se pitati postoji li zapravo takva osoba? Poznajete li posebno osebujnu osobu koja je najkoncentriraniji izraz ovog vremena? Njegovo ime je Lloyd George. Danas se ne može shvatiti osobitost nekih suvremenika ako se ne uzmu u obzir ove stvari. Lloyd George je osoba koja je stvorila samog sebe. Do dvadeset sedme uzimao je samo ono što je sadašnjost davala sama po sebi; ali budući da uopće nema impulsa za razvoj duše, razvoj prestaje u dvadeset sedmoj godini života. Zatim je izabran u parlament. Lloyd George je u parlamentu, sjedi ondje prekriženih ruku, očiju malo okrenutih sebi, govoreći svugdje na odgovarajući način, obraćajući pažnju na slabosti svojih protivnika. Sad je došlo ministarstvo Campbell-Bannerman. Sad se pitaju: Što biste trebali učiniti s Lloyd George-om? Kritizira sve što radite u ministarstvu! – što napraviti? Odlučeno je da postane ministar; iznutra će stvarati manje problema nego izvana. I postaje ministar. Pokazalo se da se u vrlo kratkom roku prilagodio novoj situaciji, jer je doista predstavnik našeg vremena. Naravno, sada se pitaju: koji portfelj da damo Lloyd George-u? - Poanta je u tome da je on sposobna osoba. Tada su mu odlučili dati ono što nije razumio: portfelj javnih radova, javne izgradnje. Ali gle: U tri mjeseca ušao je u to i postigao velike rezultate kao ministar, i to u ovom području o kojem prije nije ništa znao.
To je karakteristična osoba sadašnjosti. Ima ih mnogo u ovom ili onom smislu. Trebate se samo upitati: Koji su to ljudi koji su se do dvadeset sedme godine – to je danas granična godina – razvili na takav način da su upili ono što nudi okolina, pa odmah ušli u javni život, i više nisu nastavili svoj razvoj?
Matthias Erzberger osobnost je koja nam je malo bliža. Proučite njegovu biografiju i pronaći ćete isto, ako na to gledate okultno. To je nešto što se u oblikovanju sadašnjosti pojavljuje na tako čudan način. Gledati u srce ljudi na tako pomalo okultistički način ipak je nešto što mora ući u povijest ljudskog razvoja. Vidite, kad to saznate možete otkriti kulturu vremena. Sada, međutim, kultura našeg vremena zahtijeva da prodremo dublje nego što smo to navikli danas. Ali to će biti moguće samo ako postanemo svjesni da i umrli imaju riječ. Naravno, oni koji su karakteristični predstavnici našeg vremena to će potpuno odbaciti.
Ako bi željeli proučavati osobu u kojoj vidite kontinuiranu težnju ka daljnjem razvoju, to nesvjesno vjerovanje u trajnu stvarnost božansko-ljudskog sve do smrti, onda je to Goethe. Goethe je u tom smjeru mnogo karakterističniji nego što se obično misli. Goethe se želio osvrnuti na doba, na godine života, u kojima je iz vanjskog svijeta uzimao ono što je vanjski svijet davao, ali on je želio nastaviti svoj razvoj. Svoj mladenački život opisao je u 'Poeziji i istini'. Tu staje kada dolazi u Weimar. Rođen 1749. godine, došao je u Weimar 1775. godine, pa je razmišljao o svom životu onako kako ga je želio prikazati do dvadeset šeste godine, i završio je prije dvadeset sedme godine jer je nesvjesno znao da je posebno značajan trenutak blizu. U trideset petoj godini čovjek doživljava trenutak koji danas uglavnom prespava. To je trenutak kada klijajući, uzlazni život, prelazi u silazni život u odnosu na tijelo. No tada je upravo duh potaknut da se sve više i više otkriva.
To je važan trenutak u ljudskom životu, ova trideset peta godina. To je zapravo godina u kojoj čovjek rađa svoju dušu u fizičkom životu. Zapitajte se kako je to bilo za osobu poput Goethea, koja je ostala sposobna za razvoj tijekom cijelog života. 1786. godine, dakle nakon trideset pete godine, točno unutar važnog razdoblja od trideset pete do četrdeset druge godine, Goethe odlazi u Italiju. Ako bolje pogledate biografiju Goethea, vidjet ćete kakvu promjenu to znači u njegovom životu. U eseju koji će se sada pojaviti u maloj knjizi pod naslovom: 'Goetheov duh u svom otkrivenju kroz Fausta i kroz Bajku o zmiji i Ljiljani', pokazao sam kako se Goethe osobno osjeća u odnosu na svog Fausta. O tome sam dao barem nekoliko naznaka. Upravo s tim u vezi, čovjek je više zbunjen nego prosvijetljen onim što je inače napisano. Nije osobito važno, što većina samozadovoljnih ljudi ukazuje na to da Faust odmah na početku kaže:
Uz silan trud sam,
ma u tančine,
Proučio filozofiju,
Pravo, znanje medicine,
Nažalost i teologiju.
I, jadna bluna, tu sam sad,
Pametan ko i nekoć mlad!
Ljudi samozadovoljno naglašavaju: Prošao je sva četiri fakulteta i nije došao na zelenu granu, sumnja u sve znanje. - Osobito glumci koji proučavaju tu ulogu često imaju osjećaj da moraju prezirati četiri fakulteta. Ali to uopće nije ono što je karakteristično, to nije posebno ono što je važno, to je samo uvod. Mnogi su to govorili u doba Goethea. Gdje god Geotheanski element uđe u Fausta, postaje drugačiji. Tu Faust uzima u ruke knjigu Nostradamusa i prvo ugleda znak makrokozmosa. Ovaj znak pokazuje kako je čovjek postavljen u čitavom makrokozmosu. Kako je njegov duh povezan s duhom svijeta, njegova duša s dušom svijeta, njegova tjelesnost s tjelesnošću svijeta, predstavljeno je u velikoj slici svjetskih kanti koje se pretaču jedna u drugu [Goethe je u Faustu upotrijebio riječ 'kante', njemački 'eimer', nap.pr.] – planete i sunca, s hijerarhijama iza njih. Ali Faust se okreće s riječima: 'Kakav spektakl! ali oh, samo to'! On vidi slike, predstavu. Zašto? Jer u tom trenutku, odmah, on želi prigrliti tajnu svijeta. Ali to se može dogoditi samo u cijelom ljudskom životu, utoliko jer je to fizički svijet. Znanje nam općenito može dati samo slike. Zatim se okreće simbolu mikrokozmosa. Tamo nema duha makrokozmosa, već samo zemaljskog duha. Zemaljski duh daje ono što uključuje povijest, ono što je ljudsko na Zemlji.
Na valovima života, u oluji,
Njišem se gore - dolje,
Tkam amo - tamo!
Faust traži samospoznaju kroz zemaljski duh, on odbacuje znanje o svijetu. To je goetheanizam, tu počinje goetheanizam. Prije toga je samo uvod. Zapravo, Goethe je u mladosti zaključio da je samo mogao reći: Sve što se odnosi na makrokozmos daje mi samo slike, ne mogu prodrijeti u njih. Zagonetka života može se riješiti samo iznutra. - Ali ovaj zemaljski duh, to jest duh samospoznaje, rekao mu je:
Ti sličiš duhu, kojeg ti razumiješ!/Ne meni!
Faust se sruši. Na kakav duh nalikuje? Vidite, u Faustu je prigoda da upoznate pjesnika koji ne teoretizira! Tu se ništa ne teoretizira, imate pjesnika koji prikazuje stvari u živoj umjetničkoj stvarnosti. Pratite: 'Ti sličiš duhu, kojeg ti razumiješ!/Ne meni!' Čulo se kucanje: ulazi Wagner. To je odgovor: Vi ste poput Wagnera, ne mene! - Posebno ovaj pasus treba ponovno razmotriti. To se ne smije prezentirati na pozornici kako se to obično događa: da je Faust samo idealna nastojeća osoba koja se želi popeti do visina duha, koja je potpuno u pravu, a Wagner šepa. Da je ja moram prikazati, prikazao bi je na način da Wagner nosi Faustovu masku, da su oboje slični, jer Fausta valja istaknuti: Pogledaj svoju sličnost, zaglavio si! - A ono što kaže Wagner konzistentno je; ono što govori Faust zapravo je samo stvar težnje. No, objašnjenja Fausta koja se daju žele stvar učiniti što lakšom i zgodnijom. Ljudi vole citirati: 'Čuvstvo je sve, ime samo zvuk i dim', iako Faust to oblikuje za šesnaestogodišnju djevojčicu. Dakle, biseri mudrosti zapravo su uvijek zamišljeni kao filozofska mudrost. Wagner tada suočava Fausta s njegovom samospoznajom – kao što sam rekao, to sam objasnio u maloj knjizi – ali Fausta je barem dotaknuo duh. Pojavio mu se zemaljski duh, došao je u duhovni svijet, i sada mora nastaviti i nadoknaditi ono što je propustio do četrdesete godine. Faust ima četrdeset godina kada se pojavi na početku pjesme. Da, također mora nadoknaditi ono što nije prošao: Bibliju. On pravi svojevrsnu retrospektivu propuštenog mladenačkog života. Tada mu prilazi još jedna vrsta samospoznaje: Mefisto. Nakon samospoznaje kroz Wagnera, postoji još jedna vrsta samospoznaje.
Ali sada se dogodilo nešto čudno. Devedesetih godina, 1797. godine Schiller je nagovarao Goethea da nastavi 'Fausta'. Godine 1797, Goethe je imao četrdeset osam godina. Još jedan važan trenutak u vremenu. Sedam puta sedam je četrdeset devet; to je trenutak u kojem čovjek nadilazi razvoj individualnog Duha samog, u Duh života. Schiller je pritiskao. Ljudi su imali lako objašnjenje. Minor, koji je napisao zanimljivu knjigu o Goetheu kaže: Goethea pritišću godine, pa on više i nije zaista sposoban za poeziju. - Ali samo promislite da je to istina, 'Faust' nikada ne bi mogao biti napisan! Ne bi se mogao predstaviti život čovjeka u starosti, a ipak je Faust imao visoke godine! Goethe se sada približava onom dobu za koje su stari Indijci govorili: Sada čovjek ulazi u doba u kojem se može uzdići u oblast praotaca, i može se postupno uzdići u dublje tajne duhovnog života. - U tom trenutku se Faust na čudan način suočava s Mefistom.
Kao što znate: Postoje dvije snage koje se suprotstavljaju čovjeku, Ahriman i Lucifer. Goethe je pobrkao to dvoje, spojio ih. Tada to nije osjećao, pa je Mefisto postao kontradiktorna figura. Trebate se držati samo jednog, i vidjet ćete da to nije ujednačena figura, ona Mefista, Goethe je spojio Lucifera i Ahrimana zajedno. To je primijetio 1797. godine, zbog čega mu je bilo toliko teško nastaviti Fausta. Znanost duha još nije bila podijelila protivnike na dva protivnika; Goethe je stao na jednom od njih. Goetheova priroda se prepoznaje ako se smatra da je Goethe zapravo trebao stvoriti dvije figure koje je spojio u jednu. Goethe je doista u sebi pronašao nešto jer je osjetio Mefista kao inherentno proturječnu figuru. Činjenica da je 'Faust' ipak nastao i stoji kao poezija naravno, posljedica je velike Goetheove pjesničke moći. No to je nešto što je Goethe našao da se uzburkava u njegovoj podsvijesti. Vidite, čovjek može biti sposoban za razvoj, može osjetiti u svojoj duši na vrlo elementaran način ono što djeluje kao duh u nama kroz cijeli naš život, ne samo u dvadesetim godinama.
Ono što poznajete kao 'Prolog na nebesima' Goethe nije napisao sve do 1798. Što se onda dogodilo u Faustu? Nije to rekao, ali to mu je u duši: Pustio je Fausta da ponovno podigne knjigu, i sada se suočio s duhom! Sada to više nije spektakl: tamo duhovi tkaju u sferama, tamo Faust stoji usred borbe dobra i zla u makrokozmosu. Fausta se ne smije čitati kao da sve od početka do kraja ima jednako značenje, ili cijelu dramu čitati s istim stavom, umjesto toga vidimo da je Goethe raskinuo s pogledom na svijet iz svoje mladosti, Fausta je sve više uvodio u duh makrokozmosa. - Samo sam vam htio pokazati kako se pravilno razvija Goetheov život. Mogao bi se koristiti za pokazivanje razdoblja ljudskog razvoja od sedam po sedam godina do smrti. U skladu sa smislom i duhom sadašnjosti, podsvijest se mora sve više dizati u svijest. Danas se mnogo govori o podsvijesti, ali na to se ne gleda na pravi način, ne gleda se dovoljno duboko.
Danas postoji nešto što se zove analitička psihologija, psihoanaliza. Time se pokušava upravljati podsviješću, duševno - duhovnim elementom u nama; ali neodgovarajućim sredstvima; samo znanost duha daje odgovarajuća sredstva za to. Školski primjeri koje psihoanalitičari uvijek iznova navode pokazuju kako rade s neodgovarajućim resursima. Uzmimo primjer na kome se psihoanaliza zapravo razvila: Postoji žena koja upoznaje oženjenog muškarca. Razvija odnos s njim, njemu se to sviđa, ali njegovoj supruzi ne. I gle, žena muškarca postaje bolesna, nervozna, iz različitih razloga – jedan od njih može biti i ova gospođa – danas je toliko ljudi nervozno, neurastenično, ne treba se čuditi. Žena odluči provesti nekoliko mjeseci u toplicama kako bi se oporavila. Trebala bi otići, ali prije toga organizira večeru na koju je pozvana i gospođa koja dobro poznaje muškarca i cijelu obitelj. Večera se odvija sasvim dobro. Zatim dođe trenutak kada žena mora otići na željezničku stanicu. Društvo se također postupno raspršuje, kako kažu. Jedna grupica gostiju šeta ulicom s ovom ženom, koja je dobar prijatelj muškarcu iz kuće. Pa, kako se to događa tu i tamo, zar ne, kasno u noć ljudi više ne hodaju nogostupom, već nasred ulice. Ali eto, kočija, ne automobil, dolazi iza ugla, a gospođa koja je prijateljica gospodara kuće ne izmakne se na pločnik poput ostalih, već potrči ispred konja. Kočijaš grdi, puca bičem; ali ona trči ispred konja, trči i trči, dok ne dođe do mosta. Tada joj padne na pamet misao: mora se spasiti. To je opasna situacija. Tada se spašava skokom u vodu. Izvučena je iz vode i spašena, a društvo je nosi u kuću iz koje je upravo došla. Tu ostaje noćiti. Ostali odlaze svojoj kući. I postignuto je nešto što sada ne želim dodatno karakterizirati. [Vidite kako je Rudolf Steiner pristojan, ne želi reći što je dalje bilo. nap. pr.] Psihoanalitičar sada proučava slučaj iz skrivenih motiva duše: Možda je u sedmoj ili osmoj godini gospođa prošla kroz nešto traumatično s konjima, možda je to vibriralo u njenoj duši, i u tom trenutku izgubi svijest, to dolazi samo od straha od konja. - Stoga se traže 'skrivene oblasti duše'. Ali to nije istina. Istina je sljedeća: U čovjekovoj duši postoji podsvijest koja može biti pametnija, profinjenija od nad-svijesti. Ova je dama bila vrlo pristojna dama, ali je bila zaljubljena u domaćina. Njen svjesni um ne bi joj dopustio da prizna:
Želim ostati u kući – ali podsvijest to čini. Razmotrite ovo vrlo pažljivo: Ako potrčim pred konjima i skočim u vodu, biti ću vraćena! - To se tu postiže. Gospođa to sebi nikad ne bi priznala u svijesti, ali te stvari dolaze u podsvijest, eto. Čovjek u sebi nosi ovu podsvijest, koja je mnogo mudrija, mnogo pametnija, na dobroj i na lošoj strani, nego svijest. - Kao što sam rekao, sadašnjost počinje pomalo paziti na ovu podsvijest, ali je traži neodgovarajućim sredstvima. Mora nam biti jasno da se to može pronaći samo odgovarajućim sredstvima pomoću znanosti duha, ako se želi pokazati da pored 'Ja', koje živi kroz tijelo, u nama živi i vječno duhovno, koje nije samo anđeosko, i stoga također može biti i suptilno, zavisno o karmi. U znanosti duha mora se proučavati kako se ta podsvijest otkriva u čovjeku. Sadašnjost mora doći do toga da se istina, stvarnost, mora spoznati. Podsvijest danas kuca na vrata svijesti, a mi kroz život više ne možemo proći ako to zanemarimo, ako ne idemo svojim svjesnim umom putevima kojima ide podsvijest. Mnogi ljudi to ne žele, pa ne žele ulaziti u znanost duha.
S jedne strane, postoje određeni razlozi zašto ne ovladati znanošću duha: ljudi ne žele shvatiti da su stvari potpuno obrnute u vezu umrlih. Moraju se potruditi to naučiti. Dok smo u običnom životu navikli na to da nam iz usta izlazi kad nešto kažemo ili nešto pitamo, u odnosu s umrlima, to što govorimo izlazi iz njegove duše, ono što govori, izlazi iz naše nutrine. To je prirodna stvar.
Drugo je antipatija koju ljudi imaju prema duhu jer ne vole sebi priznati koliko je to duhovno blizu vrata svijesti. Na mnogim mjestima ovaj se duh nalazi na vratima svijesti. Ljudi koji su, naprimjer, pomalo nenormalni u svom životu, kod kojih danas dolazi do olabavljenja duševno - duhovnog u fizičko - tjelesnom, podsvijest snažnije ulazi u svijest. Nikako ne kažem da treba težiti olabavljivanju, doista ne, ali kod nekih ljudi nešto se prirodno olabavi, kao naprimjer kod Otta Weiningera. Bio je doista talentirana osoba; Početkom dvadesetih godina doktorirao je, a zatim je iz doktorske disertacije napravio knjigu 'Spol i karakter', koja je u velikoj mjeri amaterska, pa čak i trivijalna u mnogim aspektima, ali je ipak čudna pojava. Zatim je otišao na putovanje u Italiju i vodio dnevnik koji je sadržavao nešto vrlo čudno. Određeni uvidi znanosti duha izraženi su kao karikatura. Ovaj olabavljeni duh i duša može vidjeti i razumjeti mnoge stvari, ali to karikira! Kod takvih ljudi obično nalazimo i izvjesnu eroziju morala. Ali Weininger je bio genij. Zatim je u dvadeset i trećoj godini iznajmio kuću koju je i Beethoven bio iznajmio i upucao se unutra. Iz ovoga možete vidjeti da je bio vrlo abnormalne prirode. Ali samo želim napomenuti: Ako pročitate njegovu posljednju knjigu, naći ćete čudan odlomak među raznim stvarima. Zatim kaže: Zašto se čovjek ne sjeća svog života prije rođenja? Zato što se duša toliko srušila da želi uroniti u nesvijest u odnosu na prethodni život! - Ovo samo spominjem – a primjer bi mogao pomnožiti s tisuću – da pokažem da postoji mnogo ljudi koji su vrlo blizu znanosti duha, ali je ne mogu pronaći jer sadašnjost ne dopušta ljudima da joj pristupe. Ovo spominjem kao primjer jer možete vidjeti da Weininger olabavljenjem duha i duše dolazi do toga da se ljudsko biće kao duh i duša povezuje s fizičkim i tjelesnim. Naravno, on izražava nešto što neki drugi ljudi danas govore, samo na vrlo sramežljiv način. Ali to je osnovni zahtjev našeg vremena da ljudi zaista imaju hrabrosti razviti snagu da se suoče s duhovnim svijetom u njegovim konkretnim manifestacijama.
A takva jedna konkretna manifestacija je upravo ona o kojoj sam vam htio govoriti: da ljudi puste umrlima da govore; da je socijalni život ljudi ponovno određen činjenicom da se osjećaju razlike među ljudima prema njihovoj dobi, ali i postane donekle drugačiji jer ljudi vjeruju u cijeli ljudski život. Bog se ne otkriva samo u dvadesetima. Prije se fizički očitovao, sada se to mora osjetiti kroz znanost duha. Ali čovjek mora vjerovati u darove božansko - duhovnog svijeta. Tijekom cijelog života mora imati ohrabrujući, održiv osjećaj: Kad budem petnaest godina stariji, s božansko - duhovnim, suočiti ću se s onim što to može prihvatiti drugačije nego ono prije. - Zamislite kako se netko može prilagoditi budućnosti ako ima tolika očekivanja! Kako to izlijeva drugačiju auru duše i duha kroz cijeli naš društveni život! Morate znati da će ljudima ova aura trebati kako bi se razvijali prema budućnosti. To je beskrajno važno. Pokušajte osjetiti koliko se stvari mora promijeniti. Iznad svega, mora biti takvo da se na neke stvari više ne gleda licemjerno, nego se to vidi u stvarnosti. Nema smisla lagati sebe o određenim stvarima. Htio bih razgovarati o jednoj takvoj laži o sebi.
Koliko danas ima ljudi koji kažu: Poštujem – ne različite hijerarhije, ne anđele, arkanđele, i tako dalje – već ono što zovem 'Bože moj'. A koliko ih i dalje tvrdi kako je veliki napredak to što je čovječanstvo došlo do jednog boga, do monoteizma. Moramo, međutim, postaviti pitanje: Kome se ljudi zapravo obraćaju kada nastoje doći u konkretan odnos s duhovnim svijetom i govore o 'svom Bogu'? - Bilo da je katolik ili protestant – što god on bio – kada govori o svom Bogu može govoriti samo o onome što mu doista svijest može shvatiti. To mogu biti samo dvije stvari: ili je to anđeo zaštitnik, kojeg čovjek tada naziva Bogom, koji nije viši bog od anđela – a budući da svaka osoba ima anđela koji ima zadatak štititi je – ili misli na vlastito 'Ja'. Čovjek griješi samo u tome što ima isto ime za to, što svatko naziva svog posebnog anđela s istim imenom 'Bog'. U tom kontekstu, treba razmotriti jednu stvar koja je vrlo poučna. Jer postoji jedna riječ o čijem podrijetlu, nakon svih istraživanja ljudi ne znaju ništa: to je riječ 'Bog'. To je zanimljivo i tjera vas na razmišljanje! Pogledajte razne rječnike u kojima se riječi obrađuju jezično i filološki: riječ 'Bog' potpuno je nejasna. Ljudi ne znaju kako zapravo nazivaju Boga. A u naše vrijeme ljudi, ili misle na svog anđela, ili govoreći o svom bogu nesvjesno postaju sljedbenici našeg učenja, da tako kažemo: naime, govore o vlastitom egu, o tome kako se on razvijao od posljednje smrti do novog rođenja. To je ono što oni konkretno nazivaju Bogom: to je ili anđeo zaštitnik, samo anđeo a zovu ga Bog, ili je to samo individualno 'Ja'. Kako će to netko protumačiti, nije važno: to je sebično vjerovanje koje je danas u mnogim dušama, ali to si ne žele priznati. Samo će znanost duha osvijestiti ljude o tome. Tada će mrziti znanost duha i borit će se protiv nje sve više i više ljudi, jer tako lako imenuju ono što im je najbliže, što je odmah iznad njih u hijerarhijskom poretku, kao njihovog Boga. Kad se danas o Bogu govori, ne misli se na ništa drugo nego na vlastito 'Ja', ili na anđela.
Takvo gledanje na hijerarhije može se nadići samo ako se usvoji znanost duha na konkretan način. To će biti sve hitnije za shvatiti kako bi se pripremili za budućnost. A istina mora biti među ljudima. To će osobito morati biti zahtjev za budućnost, a u sadašnjosti istina nije toliko česta, uopće nije uobičajena. Upravo se u područjima znanja ponekad nađu vrlo čudni pojmovi o tome što je istina. Znate iz moje knjige 'Zagonetke duše' – ako je smijem kratko spomenuti – osebujan način na koji se čudni čovjek Max Dessoir nosio s istinom. Zaista je srceparajuće ono što vidite u posljednjem broju časopisa Kant! To mogu posebno spomenuti jer se u tom eseju uopće ne spominje antropozofija; pa nam to ne šteti. No, u ovom 'učenom' časopisu može se pronaći članak, koji nije samo na području antropozofije, već i skroz naskroz banalan i amaterski za one koji razumiju stvari. Ali on se shvaća ozbiljno.
Kao što znate iz moje knjige da se Dessoiru mora dokazati korak po korak – nema drugog načina – da nije čitao moje knjige, ali da je izvrnuo sve moguće. Htio bih spomenuti samo jednu od najglupljih izopačenosti: Dessoir u prvom izdanju svoje knjige 'Vom Jenseits der Seele' navodi da je 'Filozofija slobode' prva moja knjiga. Pa, ta se 'Filozofija slobode' pojavila 1894, deset godina nakon mog prvog djela; ali kao što je ovdje površan, površan je u svemu. Tako da je 'Filozofija slobode' moj prvi rad. Između ostalog, ukazao sam mu na tu grešku da mu pokažem njegovu površnost. Pojaviti će se drugo izdanje. U predgovoru tvrdi svakakve stvari koje pokazuju kakva osoba je ovaj sveučilišni profesor. Ali u prvom izdanju je rekao da je 'Filozofija slobode' moje prvo literarno djelo; sada kaže da nije na to mislio već da je to bilo moje 'prvo teozofsko djelo'. Kada ovu tvrdnju vidite u svijetlu onoga što drugi govore o mojoj 'Filozofiji slobode', kao o nečemu što bi moja 'Teozofija' porekla: gledate u pravu močvaru! Ove stvari nam pokazuju pravu prirodu našeg sadašnjeg vremena. Od krajnje je važnosti da razumijemo ove stvari a to možemo učiniti samo ako se naoružamo znanošću duha.
Povijesna razmatranja, također, u svijetlu znanosti duha morat će postati nešto potpuno drugačije od onoga što je bilo do sada, jer povijest uglavnom nije ništa drugo, kako se kaže, nego Fable convenue. Gdje god se doista približio činjenicama, one vode u nešto potpuno drugačije od onoga što se nudi kao trenutna priča.
Želim istaknuti jednu stvar. Odmah nakon toga vidjet ćete na što mislim s tim razmatranjem. Znamo da je četvrto post-atlantsko razdoblje zaključeno s petnaestim stoljećem. To je grčko-latinsko vrijeme; sa svojim posljednjim izdancima ide u petnaesto stoljeće. Godine 1413. počinje peto post-atlantsko razdoblje, kada dolazi do snažne promjene. Ako ovo imate na umu, možete se upitati: Kako je propalo ovo Rimsko carstvo u kojemu se konačno spojilo sve što je grčko-latinska kultura? Uzroci su različiti, ali jedan od najvažnijih je ovaj: Rimljani su vodili velike ratove; ti su ratovi postupno proširili područje izvan početnih granica. Pojavilo se mnogo novih rubnih naroda. To je imalo vrlo specifične posljedice. Svatko tko proučava tadašnje vrijeme, prva kršćanska stoljeća, otkriti će da je osebujan kontakt Rimskog carstva s njegovom upravom i unutarnjom socijalnom strukturom s marginaliziranim narodima i preko cijelog Orijenta rezultirao kontinuiranim odljevom metalnog novca od Rimskog carstva do Orijenta. I ovo je jedan od najvažnijih događaja u 2, 3, 4, stoljeću poslije Krista, kada je Rimsko carstvo tako postupno propadalo: metalni se novac slijevao prema marginaliziranim narodima na Istoku. A Rimsko carstvo, iako ima kompliciranu vojnu upravu, sve je siromašnije u zlatu i novcu. To je vanjski izraz, slika unutarnjih procesa. Spominjem tu vanjsku sliku, pad zlata i novca u Rimskom carstvu, jer je to i vanjski izraz za raspoloženje duše. Što se dogodilo s takvim raspoloženjem duše? Naravno, ovo raspoloženje duše ima određeno značenje u cijelom smislu svjetske povijesti. Nešto je trebalo doći od toga, od ovog osiromašenja u metalnom novcu od strane Rimljana. I što se dogodilo s tim? Tu je nastao individualizam, koji je karakterističan za naše doba. Mnogo se govorilo o umjetnosti izrade zlata. Odakle je došla ta umjetnost? Budući da je Europa materijalno postala siromašna zlatom, ta vanjska fizička čežnja za izradom zlata javljala se sve dok nije otkrivena Amerika i zlato nije došlo odatle. Te velike veze moraju se shvatiti. Ovo morate shvatiti da je pad Rimskog carstva utjecao čak i na alkemiju, a kroz nju i na razvoj ljudskih duša: siromaštvo zlatom zbog širenja društvene strukture izvan marginaliziranih naroda na Orijentu.
Sada živimo u vremenu u kojem si ljudi moraju priznati: Vrijeme instinktivnog života je prošlo. Ne možemo obnoviti socijalnu strukturu ukoliko ne stimuliramo naše razmišljanje o socijalnim pitanjima mislima koji se temelje na spoznaji duhovnog svijeta. Zato su društvene znanosti tako sterilne, i zato se čovječanstvo dovelo u ovu katastrofalnu sadašnjost, u kojoj socijalne strukture izazivaju ovaj kaos u cijelom svijetu, jer ljudi nemaju duhovno-znanstvenih misli koje bi trebale proizlaziti iz impulsa ljudskog razvoja i ući u razmišljanje o socijalnim pitanjima, dopuštajući mu da se ulije u život zajednice. Za ovu katastrofalnu sadašnjost zasigurno postoje duhovni uzroci. To je pobuna ljudi protiv utjecaja duha. To je zapravo uzrok trenutne katastrofe. Zato što se ljudi posvuda okreću protiv duha koji želi ući.
Dopustite mi da vam dam primjer koji bi se ipak mogao smatrati karakterističnim. Pretpostavimo da netko danas razmišlja o različitim svjetonazorima, a čisto izvana klasificira svjetonazore: katolicizam, protestantizam, socijalizam, naturalizam i tako dalje. Uzmite ciklus koji sam nekad držao u Berlinu, gdje sam svjetonazore strukturirao više prema unutarnjim kategorijama, prema broju dvanaest i broju sedam. Doista imate sedam svjetonazora: gnozu, logiku, voluntarizam, empirizam, misticizam, transcendentalizam, okultizam. Naravno, tko god ih samo pokupi, svjetonazore, neće ih nazvati ovim imenima. Pa ipak glazba sfera vlada posvuda! Dakle, danas zamislite osobu koja bi bila samo materijalistički promatrač koja bi pobrojila svjetonazore onako kako su joj dostupni, koliko bi ih trebala pronaći? Trebala bi ih pronaći sedam. Može ih nazvati drugačije prema tome kako se pojavljuju izvana, ali moraju se pojaviti u sedam udova. Pročitajte aktualno izdanje 'Pruskog godišnjaka'. Tamo ćete u prvom eseju pronaći takvo zapažanje prema kojem je osoba htjela pobrojiti svjetonazore kakvi su trenutno. On ih nabraja. Koliko ih može izvući? Sedam: katolicizam, protestantizam, racionalizam, humanizam, idealizam, socijalizam i individualizam. To je zapravo sedam. Kategorije su samo pomaknute, ali zbroj ne može biti ništa osim sedam. - Tu imate primjer gdje značaj našeg razvoja utječe na sasvim običan vanjski razvoj. Ljudi to ne žele priznati, ali sada je potrebno da se to prizna; da se te stvari ne zanemaruju, već se ima hrabrosti pogledati ih.
Što se zapravo sada događa? U davna vremena, u trećem post-atlantskom kulturalnom razdoblju, postojao je sveobuhvatni impuls s istoka prema zapadu, širio se cijelim svijetom, impuls koji, za razliku od današnjih impulsa, nije došao samo iz materijalnog života, već iz duhovnog. U to su vrijeme duhovni impulsi također intervenirali u socijalni život. Određeni impuls razvio se od istoka prema zapadu. To se može okarakterizirati na takav način da se kaže: U to su vrijeme neki ljudi nastojali predati drugim ljudima ono što su iz duhovnog svijeta izvukli kao prosvjetljenje, ono što im je više-manje dolazilo kroz njihovu dob ili inicijacijom u dobre ili loše misterije; htjeli su nametnuti drugim ljudima ono što su morali. U to je vrijeme impuls koji je išao od istoka na zapad bio: širiti nekoliko duhovnih snaga u smislu napretka čovječanstva, donijeti u Zemlju nekoliko duhovnih maksima, sa snagama koje su došle iz misterija koji blijede. Tada se na tome temeljio socijalni život. Bilo je to u trećem post-atlantskom razdoblju; povijesno je malo zapisano. Ali ponavljanje onoga što se tada dogodilo događa se i sada. Zamislite što se u to vrijeme proširilo kao impuls s istoka na zapad, pretvoreno u čisto materijalno u petom post-atlantskom razdoblju: U to su vrijeme atavističke duhovne snage donijele socijalnu strukturu dajući ljudima snažne duhovne impulse; to treba unijeti u čovječanstvo. U to se vrijeme htjelo dati duhovno. Zamislite sada suprotno: Neki ljudi za sebe žele osvojiti materijalnu oblast Zemlje, oduzeti to drugim ljudima. Upravo je to uzrokovalo katastrofe toliko godina nakon Otajstva Golgote. Rimsko carstvo je propalo. U to vrijeme bila je provala duhovnih katastrofa koje su kulminirale činjenicom da su određeni narodi s istoka htjeli preplaviti zemlje svijeta pojedinim maksimama. Isto se događa i sada kada britansko-američki narod želi oduzeti Zemlju od ljudi. To je iza cijele stvari. I provodi se točno ista stvar: pojavljuje se kao zrcalna slika. Ne postoji drugi način razumijevanja onoga što se događa u sadašnjosti osim kad se pogleda u stvarni tijek ljudskog razvoja, kada prava povijest zauzme mjesto onoga što se sada proučava kao povijest. Više nego ikada, radi budućnosti, potrebno je da ljudi potpuno osvijeste ono što se doista događa. Današnji gospodarski život dugo je bio kaos iz kojeg se razvila ova katastrofa. Sada imate dvije stvari uključene u to. Od zapada prema istoku: zrcalna slika onog što se dogodilo u prošlosti; od istoka prema zapadu: struja zastarjele kulture i znanja. Tu još imate ostatke starog duhovnog gledanja azijskog Orijenta, onoga što je učinilo da proširi duhovno, da ugura duhovno. Ako proučavate sadašnju katastrofu, otkriti ćete rat duša koje dolaze s istoka, tamo se duše bore za utemeljenje istočno-slavenskih koncepata; preko puta od zapada na istok: čisto materijalni rat za prodajna područja. Ove stvari se mogu razumjeti samo kako se na njih gleda iz šire perspektive. Ali potrebno je slobodno govoriti o ovim stvarima. Ljudi trebaju znati što se zaista događa u svijetu u kojem žive. To je od najveće važnosti. No, ono što treba prestati je da ljudi doslovno prespavaju ono što se događa. Ljudi ne razumiju ni najvažnije događaje našeg vremena. Oni ne mogu shvatiti njihovu težinu, jer se sada to može napraviti samo ako je stvar osvijetljena svijetlom duhovnog znanja. Ne mogu se osvijetliti na bilo koji drugi način.
No, kako se najučeniji ljudi odnose prema današnjem znanju znanosti duha? Da, imamo dobar primjer. Na raznim sam mjestima spominjao da je zanimljiva činjenica da je napisana knjiga iz Haeckel-ove škole, to jest od strane Haeckel-ova učenika, Oscara Hertwiga, izvrsna knjiga: 'Nastanak organizama, opovrgavanje Darwinove teorije slučaja'. U njoj je Oscar Hertwig ukazao na razne mane darvinizma. Ovoj knjizi dao sam mnogo pohvala. Ali moramo napustiti vjerovanju u bilo koji autoritet. Budući da se nedavno pojavila još jedna knjiga istog Oscara Hertwiga: 'Zur Abwehr des ethischen, sozialen und politischen Darwinismus'. Ne smijete reći: Pa, Steiner je pohvalio Hertwiga, pa proučimo njegovu posljednju knjigu imajući to na umu – jer tada ćete se razočarati. Razočaranje, moram reći: Iako je jedna knjiga izvrsna, ova najnovija je amaterska, najbesmislenija stvar koja se može reći o temi. Dakle, ako samo želite reći: Steiner je to pohvalio, pa ga možemo prihvatiti kao evanđelje – onda sam prisiljen isto napraviti i za ovu knjigu, samo suprotno. U našim redovima ne smije cvjetati vjera u autoritet, već samo naše vlastito gledanje, naše mišljenje. Ali od čega to zapravo dolazi? Hertwog je izvrstan prirodoznanstvenik; ali se pojmovi prirodnih znanosti ne smiju uvoditi u socijalne odnose. Učinite li tako, posvuda ćete pronaći samo mrtvu, umiruću povijest, kao što je slučaj s Gibonnom, koji je napisao izvrsnu priču o propadanju Rimskog carstva. Jedan od misterija povijesnog razvoja – već sam to objasnio – je da ako netko želi razmatrati povijesno razdoblje s pojmovima koji vrijede u prirodnoj znanosti, nikada neće pronaći ono što raste i niče, već samo ono, što prelazi u leš. Znakovi opadanja u povijesnom životu susreću se tek kad se pokušaju koristiti izrazi koji su dobro primjenjivi u prirodnoj znanosti. Ponekad su ljudi to osjećali. Zato je Trietschke rekao da su pokretačke snage u povijesti, strasti i glupost ljudi. Naravno, to nije tako. Tijekom povijesnog razvoja silaze nesvjesne sile. Zato je istina: ako želite unijeti propadanje u javni život, uključujući praktični, onda u parlamente postavite znanstvenike i teoretičare. Ti će ljudi donositi zakone koji izazivaju znakove propadanja, jer s onim što se danas smatra znanstvenim, u povijesti se mogu naći samo znakovi propadanja. Te stvari moraju ući u svijest ljudi. To je mnogo potrebnije nego što većina ljudi vjeruje i to se mora shvatiti ako je netko pošten i iskren prema onome što će čovječanstvo odvesti od sadašnjih katastrofalnih vremena. Ne smiju se prespavati važni događaji koji nesvjesno ulaze u ljudski život, s kojima se ljudska bića neće moći nositi sa svojom sviješću, ako to ne žele osvijetliti sa znanošću duha. No poanta je u tome da se život shvaća u njegovoj stvarnosti, da se zaista gleda u pravu strukturu života.
Moramo uzeti u obzir interakciju ova tri impulsa: normalnog čovjeka, luciferskog, ahrimanskog. S tim se stvarima ne smije postupati tako da se kaže: želim biti normalna osoba, pa izbjegavam sve ahrimansko, sve lucifersko! - Svatko tko želi biti zaista dobar, tko želi izbjeći sve ahrimansko, sve lucifersko, lupi u lucifersko s jedne strane, a u ahrimansko s druge.
Jer nije riječ o izbjegavanju stvari, već o dovođenju ahrimanskog i luciferskog u ravnotežu. Lucifersko je pretežno svojstveno mladima, ahrimansko odgovarajućoj dobi. Lucifersko je više svojstveno ženi, ahrimansko muškarcu. Kad gledamo u budućnost, fokusirani smo na ahrimansko; kad pogledamo u prošlost, u ono što bi još trebalo biti klica, fokusirani smo na lucifersko. Ako pogledamo Britansko carstvo, gledamo u oblast Ahrimana; u slučaju istočnjačkih državnih institucija gledamo na teritorij Lucifera. Poanta je u tome da posvuda nalazimo kako te sile ulaze u ljudski život. Ne smije se biti slijep za te stvari.
Uzmite samo jednu stvar: U čitavoj socijalnoj strukturi čovječanstva lucifersko je ponekad igralo katastrofalnu ulogu, jer se nije znalo kako ga ispravno usmjeriti, jer mu se dopuštalo da nadvlada. Stoga su luciferski impulsi igrali važnu ulogu u načinu na koji se napravljena socijalna struktura. Čak su i u školi mala djeca navikla na to: 'biti prvi', 'biti drugi', 'biti treći'. Zamislite samo kakva je luciferska ambicija uključena kada čovjek želi postati premijer! Onda opet titule, i medalje i sve što ide uz njih! Zamislite kakvu je socijalnu strukturu izgradilo lucifersko! Ali ovo vrijeme se bliži kraju; to bi također bilo nešto što bi trebalo prepoznati! Vrijeme ističe, lucifersko sve više odlazi u sjenu. I bilo bi dobro da su ljudi malo oprezniji u vezi s nestajanjem luciferskog. Ali ne reagiraju na nešto što pak na drugi način ulazi kao štetno. Odnosno: ahrimansko zauzima mjesto luciferskog. Krilatica je skovana: Slobodan prolaz za sposobne! - Već sam rekao: Kakve je korist ako kažete 'Slobodan prolaz za sposobne', a zatim svog nećaka smatrate najsposobnijim! - Nije li istina, važno je gledati u konkretno, u stvarno. Ali nije to ono na što mislim sada, mislim na ovo: Cijeli ahrimanski sustav dolazi s vrlo opasnim nuspojavama. Ovaj ahrimanski sustav ima neke veze s ovom frazom, koja se danas naziva test darovitosti u obrazovnom području. Ovaj test darovitosti danas se svugdje hvali. Ljudi su đavolski opsjednuti govoreći o tome. Od određenog broja, recimo od stotinu, darovitih dječaka i djevojčica, koji imaju osobito dobre svjedodžbe, treba odabrati najdarovitije, najbolje u smislu intelektualnosti, koncentracije, pamćenja i tako dalje. Za testiranje se sada koriste najnovije psihološke metode. Prema eksperimentalnoj psihologiji, naprimjer, inteligencija se provjerava na vrlo osebujan način. Djeci se predstavljaju tri pojma; ubojica, ogledalo, spas. Sada bi trebali pronaći vezu putem svoje inteligencije. Onaj tko samo pronalazi vezu: Ubojica se vidi u ogledalu poput drugih ljudi – samo je glup. Ali onaj koji pronađe 'najbližu stvar': Osoba se pogleda u ogledalo, vidi ubojicu koji se šulja i može se spasiti – on je normalan. 'Darovita' osoba bi bio netko tko kaže, naprimjer, da se ubojica prikrade do ogledala, vidi svoje vlastito lice u ogledalu, uplaši se i odustane od ubojstva. Bio bi osobito pametan kada bi rekao, naprimjer: U blizini osobe čiji će život ubojica okončati nalazi se ogledalo; u mraku ubojica naleti na ogledalo, napravi buku i zatim ostavi se ubojstva. - Pa to je još pametnije! Ovako iskušavate svoj talent! Dakle, ovo bi trebalo biti nešto posebno veliko, a u stvari nije ništa drugo do prenošenje čisto ahrimanske metode, koja se odnosi na strojeve, na ljude. Najstrašnije stvari će izaći iz mehanizacije ljudskog života ako se na ovaj način želi otkriti talent. Ljudi samo trebaju razmišljati o onome što su sami prihvatili prije nekog vremena, i to će vam pokazati koliko su besmisleni ovi testovi. Uzmite čitav niz ljudi koji ove testove vide kao nešto važno; recimo naprimjer Helmholtz, fizičar i drugi. Da su svi oni testirani prema metodi testa za darovitost, mnogi bi bili predstavljeni kao netalentirani, naprimjer Helmholtz. Sve se ove stvari moraju shvatiti mnogo ozbiljnije, jer o tim stvarima zavisi spas budućnosti. Ne smijemo se zadovoljiti praznim frazama. Moramo naučiti lekcije koje nas sami događaju uče.
Uzmite sljedeće: U budućnosti, recimo od 1930 do 1940, brojni ljudi će biti u njihovim četrdesetima ili ranim pedesetima. Zamislite da ste 1913. imali ovu misao, mislili ste: Od onih koji žive 1913. određeni broj će i dalje biti živ 1930, neki od njih će biti na vodećim položajima; socijalna struktura, općenito vanjski fizički život u raznim oblastima Zemlje, ovisiti će o njima. Otprilike možete zamisliti kako bi se stvari odvijale od 1930 do 1940 godine, da su osamnaestogodišnjaci, današnji mladi ljudi, tada bili u četrdesetima. Sada razmislite još jednom i zapitajte se: Koliko je onih koji bi učinili ono što ste očekivali za 1930, sada palo na ratištu, više neće moći sudjelovati u vođenju zemaljskih fizičkih poslova? - Drugi će sudjelovati! Zamislite ove dvije slike jednu pored druge: Da nije došlo do ove ratne katastrofe, ono što bi nastalo odgovaralo bi onome što ste u to doba zamišljali. A sada druga slika koju sada morate sami sebi predstaviti: Kako su možda svi oni koji su mogli imati najvažnija mjesta pali na bojištu! Ako zamislite takvu sliku, doći ćete do vrlo opipljivog koncepta maye, velike zablude vanjskog fizičkog plana. Je li ovaj fizički plan 1930 bio onakav kakav je trebao biti da su živjeli svi mladi iz 1913. godine? Tada bi bio potpuno drugačiji. Razmišljanje o ovakvim stvarima nije od važnosti. Ali samo znanost duha, kada se razmišlja o takvim stvarima, može ponuditi mogućnost razmišljanja u pravom smislu, realno i stvarno. Samo znanost duha dovodi nas do koncepata koji nisu vezani za fizički mozak, već idu izvan njega. Trenutno je većina naših pojmova vezana uz fizički mozak, pa to oblikuje današnje razmišljanje. Upravo zato jer znanstveni pojmovi, koji su najbliže povezani s mozgom, dominiraju sadašnjošću, naše mišljenje u sadašnjosti ima posebnu kvalitetu: uskogrudnost, ograničenost. Jer je mišljenje koje je vezano za mozak općenito najviše uskogrudno. Znanost duha mora otrgnuti mišljenje od mozga, naše misli moraju postati pokretne. Naprimjer, danas sam pokušao pred vaše duše postaviti čitav niz misli, koje su lako pokretne i šire horizonte.
Ali ne samo da se horizont misli mora povećati, već i horizont osjećaja. Ljudi su postali toliki Filistejci jer su im misli vezane uz fizički život! Uz uskogrudnost, filistejstvo je glavna osobina našeg doba. Mnogi ljudi misle samo na ono što je ispred njih, i zanima ih samo njihov uski krug. Znanost duha mora ponovno odvesti ljude u prostranstva svemira, mora otkriti širi kontekst događaja ispred njih, jer se sadašnjost može shvatiti samo iz toga. Znanost duha mora ljude izvesti iz filistejstva. Znanost duha mora se boriti protiv uskogrudnosti i filistejstva.
Čak je i naša volja poprimila određena svojstva. Budući da je određena socijalna struktura izrasla iz materijalističke kulture, ljudi su postali nespretni. Nastala je nespretnost! Ljudi su se ugnijezdili u vrlo specifične teme i zapravo ne znaju ništa više osim svog predmeta, izuzetno su nespretni u pogledu svega ostalog. Danas upoznate ljude koji, jer nisu postali krojači, ne mogu sašiti gumb. No znanost duha ima posebnost u tome što razvija žive koncepte, koji prelaze u udove što također čini ljude vještijima. Lijek protiv uskogrudnosti, protiv filistejstva, protiv nespretnosti je znanost duha. Nama treba doba koje ljude izvodi iz ograničenosti, iz uskogrudnosti, iz nespretnosti, u široke horizonte, u širokogrudnost, u vještinu. Znanost duha mora se primiti sa žarom. Čak i najjednostavniji koncepti i ideje znanosti duha, pokazati će nam da je nesreća, sva patnja našeg vremena, a još nismo ni blizu vidjeli najgore, intimno povezana s nesklonošću čovječanstva prema duhu. Ljudi su se isključili iz božansko-duhovnog života i moraju ponovno pronaći vezu s božansko-duhovnim životom.
To sam vam ovaj put htio unijeti u dušu. Sve više dobivate osjećaj: Znakovi vremena govore jasno i zvučno! Ali ono što govore pronaći će samo onaj tko ih je naučio čitati putem znanosti duha. Ne mogu se naći riječi za to koliko ozbiljno i energično se mora shvatiti znanost duha, mora se nastaviti i dalje prožimati onim što nam znanost duha daje. Ljudi u naše vrijeme nemaju dovoljno hrabrosti razmišljati koje sile kroz život dolaze iz duha. To se mora naučiti, jer uglavnom nedostaje. Ako se to ne nauči, ova katastrofa koja je zadesila čovječanstvo, trajati će dugo, dugo. Izlaz iz sadašnjih sukoba treba tražiti uz pomoć znanosti duha. Molim vas da to shvatite ozbiljno i duboko: tada će ono o čemu smo htjeli razgovarati na ovom skupu uroditi pravim plodom u vašim srcima i dušama.
_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
