Rasprava 30 rujna 1922.
X
Pitanje: Bio sam iznenađen čuti da je Sunce jednom bilo unutar Zemlje, što nisam nikad ranije čuo. Kako ja razumijem prethodno predavanje, Zemlja je bila baš kao ljudsko biće, i iz Zemlje su se razvije razne životinje. Kako možemo objasniti obrnutu ideju da se ljudsko biće razvilo od majmuna.
Rudolf Steiner: Veoma mi je drago da ste postavili ovo pitanje, jer odgovarajući na njega možemo ići malo naprijed.
Što otkrijete ako proučavate ljudsku glavu kakva je ona u naše vrijeme? Najprije, naći ćete da je umotana u prilično čvrstu, koštanu ljusku. Pa gospodo, ako pogledate tu ljusku, koja je tanka u odnosu na cijelu glavu, i usporedite je, na primjer, s planinama Jure, dođete do zapanjujuće sličnosti. Supstance koje formiraju lubanju vrlo su slične depozitu vapnenca u tim planinama.
Takve naslage nalazite uglavnom na površini Zemlje; naravno nisu dobre za uzgoj voća. Za to morate odabrati područje gdje se relativno dobro tlo nakupilo na vrhu tog vapnenca.
Gospodo, do sada ste shvatili da ako govorite o prirodi da morate uključiti sve njene aspekte. Znate, naprimjer, da je ljudska glava također prekrivena kožom, koja se ljušti. Lubanja je prekrivena kožom koja ima mnogo toga zajedničkog s tlom polja. Iz vlasišta raste kosa koje je sa svoje strane slična biljkama koje rastu u poljima. Ako nacrtamo grubu skicu ove dvije situacije možemo reći da izvjesne oblasti Zemlje sadrže naslage vapnenca. One su prekrivene tlom iz kojeg rastu biljke. S druge strane, ljudska bića imaju lubanje koje su prekrivene vlasištem, i iz te kože raste kosa. Drugim riječima, mogu nacrtati obje površine, i onu Zemlje i onu ljudske glave na sličan način.
Sada se možete sjetiti nečega što sam vam prije spomenuo, naime, da još više dolje u zemlji nalazimo ostatke drevnih biljaka i životinja. Sjećate se, opisao sam vam ih. Naprimjer, ihtiosauri i plesiosauri bili su prilično velika stvorenja. I kada pogledamo ljudsku glavu što sam vam rekao da nalazimo ondje? Rekao sam da naša krv ima bijela tjelešca koja plivaju u njoj; na neki način to su mala stvorenja, također. U našim glavama, ti mikroskopski organizmi stalno su ponovno oživljeni tijekom noći, ali inače uvijek u točci odumiranja; oni su, takoreći, napola mrtvi. Kada proučavamo ljudski organizam nalazimo umanjenje životnih snaga što bliže dolazimo glavi. Naprimjer, koža između mozga i lubanje gotovo je potpuno beživotna. Tako ako pogledamo unutar glave, nalazimo umiruću tvar.
Znate, zar ne, znanstvenici danas nisu toliko željni imati posla sa živim ljudskim bićima, već radije ispituju leševe na stolu za autopsiju? Dakle, kada ispituju glavu umrle osobe, zaista će naići na tvrdu ljusku i ispod nje beživotne ćelije mozga, koje su ustvari fosilizirane krvne ćelije. Dakle ljudska glava prilično sliči površini Zemlje.
Jednom kada prodremo kroz tu čvrstu, beživotnu kožu i dođemo do mozga, svuda u njemu nalazimo fosilizaciju, baš kao i na površini Zemlje. Drugim riječima, naš planet sliči glavi umrlog ljudskog bića. Pošto je Zemlja mnogo veća, sve na prvi pogled izgleda drugačije; ali nakon pobližeg proučavanja, moramo reći da je Zemlja ogromna ljudska glava, zaista, ogromna, mrtva ljudska glava.
Pa, gospodo, naravno, nešto nije moglo umrijeti ako na prvom mjestu prije nije bilo živo. Nemoguće, zar ne? Samo konvencionalna znanost radi takvu tvrdnju. Međutim, ja sam siguran, da bi se smatrali sasvim glupim ako bi negdje našli beživotnu ljudsku glavu i rekli, 'Ova glava se formirala iz nekih supstanci'. Nikada ne bi dali takvu izjavu već bi umjesto toga kazali, 'Nešto što ovako izgleda moralo je jednom pripadati živom ljudskom biću, moralo je biti ispunjeno životom'. Drugim riječima, ako osoba sa zdravim razumom proučava danas Zemlju i naleti na beživotnu ljudsku glavu, mora, osim ako nije glupa, zaključiti da je to jednom bilo živo, da je Zemlja jednom bila kao živa ljudska glava i živjela u univerzumu kao što mi danas živimo na Zemlji.
Ljudska glava, naravno, ne može živjeti ukoliko ne prima krv od ostatka tijela, iako biste mogli za zabavu pokazati ljudsku glavu odvojenu od tijela. Naprimjer, kao mladi dječak živio sam na selu, i ponekad bi došli putnici-zabavljači i postavili štand. Kada biste prolazili, čuli bi da netko viče, 'Dame i gospodo, ovamo! Sljedeća točka samo što nije počela. Dođite i vidite živu ljudsku glavu koja može govoriti'. Zaista, to je ono što su pokazali. Kao što znate, to se može urediti raznim zrcalima koji ne pokazuju tijelo, već samo glavu.
Međutim, normalno glava ne može postojati za sebe. Ostatak ljudskog tijela mora je snabdjeti krvlju i prehraniti je da bi je održao živom. I Zemlja je, također, jednom morala biti u stanju da dobije podršku od cijelog kozmosa. Pa, ima li ikakvog razloga držati da je Zemlja zaista bila nešto poput ljudskog bića i mogla dobiti ishranu od univerzuma?
Mnogi ljudi su razmišljali o pitanju kako je Sunce jednom bilo povezano sa Zemljom. Sjetite se, to sam vam objasnio. Sunce i Zemlja bili su povezani prije mnogo vremena; onda se Sunce odvojilo i počelo Zemlji slati svijetlo i toplinu od izvana. Čak i toplina sadržana u Zemlji sada dolazi od Sunca i pohranjena je cijelu zimu. Moguće je izračunati koliko topline Sunce daje; fizičari su to napravili. Količina je enormna, milijuni i milijuni kalorija.
Međutim, gospodo, kada su radili te izračune, fizičari su postali prilično zabrinuti. Jer našli su ne samo ogromne količine topline i energije koje Sunce emitira svake godine, ali su također shvatili da ako su im brojke točne, da se Sunce davno trebalo ohladiti i svi bi se smrznuli do smrti. Izračuni su bili ispravni, ali nisu odgovarali činjenicama. To se može dogoditi. Možemo nešto izračunati, napraviti lijepu kalkulaciju, ali samo zato jer je kalkulacija lijepa ne znači da otkriva istinu.
Oko sredine devetnaestog stoljeća u Švabiji je živio fizičar pod imenom Julius Robert Mayer, koji je imao neke vrlo zanimljive misli. Radio je u Heilbronn-u, Württemberg, kao liječnik. Kao i Darwin, napravio je zanimljiva otkrića na putovanju oko svijeta. Na otocima u južnoj Aziji otkrio je da ljudska krv drugačije izgleda u toploj klimi nego u hladnim oblastima. Ta su otkrića vodila Mayera do zanimljivih činjenica. Zapisao ih je u kratkom eseju koji je 1841 poslao najistaknutijem njemačkom časopisu za prirodnu znanost. Urednik ga je vratio, govoreći da je ono na što Mayer upućuje beznačajno, diletantsko, i glupo. U naše vrijeme ti isti ljudi, ili radije njihovi nasljednici, smatraju te činjenice najvećim otkrićima devetnaestog stoljeća!
Urednik Poggendorff-ovih Anala fizike i kemije, njemačkog najistaknutijeg znanstvenog časopisa u to doba, odbio je Mayerov traktat. Ali to nije bilo sve: Mayer je također stavljen u ludnicu! Pazite, njegovi znanstveni nalazi nisu bili sasvim točni, ali bio je toliko entuzijastičan u vezi toga da se ponašao drugačije od drugih ljudi – koji, konačno, nisu znali ono što je on znao. Pa, njegovi kolege su primijetili promjene u njegovom ponašanju i sredili da ga zaključaju.
Ovdje govorimo o znanstvenom otkriću koje dolazi od osobe koja je smještena u ludnicu na račun svog otkrića. Ako posjetite najvažniji trg u Heilbronn-u danas, naći ćete spomenik podignut u sjećanje na Mayera. Ali podignut je nakon njegovog vremena. To je samo primjer kako ljudi tretiraju one koji misle malo više od njih.
Vidite, Julius Robert Mayer nije samo mislio o utjecaju topline na krv, već je također razmišljao o pitanju kako, u prvom redu Sunce, može steći toplinu. Drugi znanstvenici samo računaju koliko mnogo energije Sunce emitira. Ali on je također pitao, 'Odakle to sve dolazi'?
Što fizičari rade? Slijede istu liniju misli kao i oni koji kažu o osobi, 'Pojeo je dovoljno hrane i sada je zadovoljan. Nešto energije iz hrane je pohranjeno u mastima u njegovom tijelu i mišićnom tkivu. Osoba izvlači iz tih rezervi kada nema ništa za jesti. Tako može izdržati 40 ili čak 60 dana bez hrane. Ali onda će umrijeti ukoliko opet ne dobije hranu'. Slično, fizičari računaju koliko energije Sunce emitira svaki dan nakon što je čudesno steklo tu toplinu. Nitko ne razmišlja o tome kako je Sunce 'pojelo svoju hranu'; sve što rade je računaju koliko je energije predalo.
Međutim, Julius Robert Mayer postavio je pitanje. Otkrio je da svake godine izvjestan broj nebeskih tijela koje su kao kometi leti u Sunce. Vidite, oni su hrana koje Sunce uzima. Čak i do danas, možemo vidjeti da Sunce ima zdrav apetit; konzumira veliki broj kometa svake godine. Baš kao što mi jedemo i tako razvijamo energiju, tako i Sunce jede komete, takoreći, i tako razvija toplinu.
Sada gospodo, kada su kometi razbacani i pali na Zemlju, nalazimo njihovu čvrstu željeznu jezgru. Ali one su samo dio kometa koji padne dolje. Mi ljudi također imamo željezo u krvi. Ako bi se osoba negdje razbila u dijelove kao komet, i samo željezo iz njenog tijela palo dolje, ljudi bi vjerojatno rekli, 'Nešto je tamo gore što neko vrijeme zasvijetli i očito se sastoji od željeza'. Pošto se kometi dezintegriraju u meteorite, koji se sastoje od željeza, ljudi kažu da su sami kometi napravljeni od željeza. Ali to je jednaka besmislica kao i vjerovati da se ljudska bića sastoje od željeza jer imaju željezo u krvi i male grudice željeza bi bile sve što je ostalo nakon dezintegracije.
Dakle, nalazimo meteorite; oni su ostaci razbacanih kometa. Ali sami kometi su nešto sasvim različito; oni su živi! Sunce je, također, živo, ima stomak, i ne konzumira samo komete već jede upravo kao što i mi to radimo.
Naši stomaci također sadrže željezo. Ako jedete špinat, naprimjer, ne primjećujete da sadrži željezo u određenom obliku. Zato preporučimo anemičnim osobama da jedu špinat; snabdijeva njihovu krv željezom mnogo sigurnije nego što bi hranjenje čistim željezom, od čega bi većina bila ponovno izlučena kroz crijeva.
Ako bi se kometi sastojali samo od željeza, i zatim pali u Sunce, vidjeli bi kako bi brzo sve odmah bilo izlučeno. Tada bi promatrali potpuno različiti proces. Ako bi ono što neki ljudi kažu bilo točno i kometi se sastojali samo od željeza, vjerojatno bi trebalo postaviti ogromni zahod u svemiru! To je naravno sasvim različito; samo najmanji dio kometa je željezo. Ipak je točno da ih Sunce konzumira.
Sada mislite natrag na vrijeme kada je Sunce bilo unutar Zemlje; tada je radilo istu stvar koju radi i sada kada je odvojeno. Tada je, također, konzumiralo komete. Ovdje imate razlog zašto je Zemlja, ogromna glava, mogla postojati: Sunce je snabdijevalo hranom. Dok god je Sunce bilo u Zemlji, ona je mogla dobiti prehranu iz kozmosa uz pomoć Sunca, baš kao što i nas prehranjuje Zemlja preko našeg probavnog sustava.
Da, Zemlja je bila dobro opskrbljena dok je Sunce bilo u njoj. Morate naravno ovdje vizualizirati da je Sunce daleko veće od našeg planeta tako da Sunce zapravo nije bilo unutar Zemlje, već je Zemlja bila unutar Sunca. Moramo zamisliti da je Sunce sadržavalo Zemlju, koja je sa svoje strane imala u sebi Mjesec.
Na izvjestan način ovo je obrnuto od onoga kakve su stvari u ljudskom biću. Ali zapravo samo izgleda da ljudsko biće ima mali stomak. Takav mali stomak sam po sebi ne bi mogao mnogo postići. Drugi puta ćemo razgovarati o ljudskom stomaku. Za sada dopustite da samo kažem da je povezan sa svijetom oko nas. Možemo reći da mi u stvari postojimo unutar Zemlje, na isti način na koji je Zemlja bila u Suncu. Kao što vidite na crtežu, Sunce je umatalo Zemlju i u sredini imalo stomak. Privlačilo je komete od svuda i isporučivao ih stomaku, tako da je Zemlja probavljala unutar vlastitog tijela.
Sada, mogli bi reći da je to suprotno činjenici da ljudska glava sama ne radi nikakvi rad probavljanja. To je sasvim točno. Ali situacija se malo promijenila, i naša glava radi malo na probavljanju, također. Kao što sam objasnio, hrana koju jedemo prvo je primljena od našeg jezika i nepca. To je zaslinjena, prožeta ptialinom, i onda dolazi u jednjak. Ali ne kreću se sve supstance tim putem, jer je ljudsko biće u osnovi stup vode, uglavnom mekano s nekoliko ugrađenih čvrstih dijelova. To znači da se već u ustima nešto hrane apsorbira u glavu. Postoji izravna 'hranidbena linja' od nepca do glave.
Vidite, supstance nisu toliko grube koliko nastojimo vjerovati. To možete shvatiti ako napravite par usporedbi. Naprimjer, ne možete izložiti ljudsku jajnu ćeliju zraku nadajući se da će se tako izleći, ali to možete napraviti s jajem ptice. Ako je izložite toplini zraka, izleći će se. Slično, to vrijedi i za ljudsku glavu. Ne bi mogla postojati na maloj količini hrane koje prima samo preko nepca.
Ali jednom je Zemlja bila strukturirana drugačije. Unutar sebe imala je stomak koje je u isto vrijeme bio i usta, i tako se planet prehranjivao u potpunosti kroz ta usta. Tako možemo reći da dok god je Sunce bilo povezano sa Zemljom to ogromno biće se moglo prehranjivati od supstanci iz univerzuma.
Također sam vam rekao da ako proučavate Zemlju u naše vrijeme, nalazite da sliči beživotnoj ljudskoj glavi. Pa, beživotna ljudska glava jednom je morala biti živa. Posljedično, jednom je i Zemlja morala biti živa. U to vrijeme je ishranu primala od Sunca.
Sada, gospodo, želim dodati nešto drugo. Ako ispitujete embrij u maternici koji se razvija, recimo dva ili četiri tjedna nakon začeća, izgleda iznimno zanimljivo. Najprije, možete vidjeti podstavu majčine maternice ispunjenu mnogim krvnim sudovima, koji su tamo samo u trudnoći i povezani su s ostalim sudovima u tijelu. Drugim riječima, ta mala okrugla forma umetnuta je u majčin vlastiti krvni sustav. Krv obično cirkulira kroz njeno tijelo, ali sada u trudnoći cirkulira kroz vanjske dijelove ove okrugle forme.
Pa, gospodo, unutar ovoga naći ćete sve organe. Naprimjer, ima jedan koji izgleda kao torba ili vrećica i do njega drugi, manja vrećica. Gore spomenuti krvni sudovi nastavljaju se u te vrećice. Kao što sam rekao, kada žena nije trudna, ovi krvni sudovi nisu tu jer ni okrugla forma kao cjelina nije tu. Ali u trudnoći nalazimo te krvne sudove i oni se nastavljaju u vrećice koje sam opisao. Drugim riječima, tijekom prvih tjedana razvoja embrija krvni sudovi dosegnu ovu okruglu formu, s kojom je embrij, još uvijek vrlo mali, povezan. I zaista čudno, ako bi želio nacrtati povećanu sliku kako će dijete izgledati u sljedećoj fazi razvoja embrija, morao bi to napraviti ovako.
Embrij je gotovo cijeli glava. Sve drugo je još vrlo sićušno. Vidite da sam nacrtao dva produžetka glave. Kasnije će se pretvoriti u ruke. U ovoj točci, noge praktički ne postoje. Umjesto toga dvije vrećice koje sam opisao su vezane za embrij, kao što možete vidjeti na crtežu. U njih vode krvni sudovi i glavu snabdijevaju prehranom. Još nema stomaka niti srca. U prvih nekoliko tjedana, embrij nema nikakvu vlastitu cirkulaciju krvi. Zaista je samo glava. Kako raste u drugom ili trećem mjesecu, razvijaju se drugi organi i pojavljuju se ljudske osobine. Ali fetus je još hranjen od izvana, odnosno kroz one vrećice; one pohranjuju hranjive supstance. Međutim, krv je osigurana izravno od izvan ovog malog rastućeg organizma. Fetus još ne može disati ali prima kisik od majke. Na ovom stupnju, fetus je zapravo ljudska glava; ostali organi još nisu od mnogo koristi. Njegova pluća i stomak još ne funkcioniraju. Također ne može jesti u našem smislu riječi. Sva hrana mora se primiti na takav način da podržava glavu. Fetus ne može disati i još nema niti nos. Organi se razvijaju ali još ih ne može koristiti. Fetus je u maternici sav glava, ali, pazite, sve je mekano. Ono što će se kasnije razviti u mozak ovdje je još strašno mekano i potpuno živo.
Ako bi imali gigantski mikroskop i s njime mogli ispitati glavu embrija u drugom ili trećem tjednu nakon začeća, osim veličine, glava bi nalikovala drevnoj Zemlji u vrijeme kada su ihtiosauri i plesiosauri gazili po njoj. Gdje u naše vrijeme možemo naći sliku Zemlje kakva je bila u drevna vremena? U ljudskoj glavi prije rođenja, u glavi embrija. Ona predstavlja jasnu sliku Zemlje tog perioda.
Vrećice vezane za embrij biti će odbačene kao takozvana posteljica nakon što se odlome, puštajući dijete da se rodi. Drugim riječima, ono što je odbačeno kao posteljica, sastojeći se od pokidanih krvnih sudova, prehranjivalo je fetus. Ova dva organa, nazvana allantois i amnion, vitalni su za fetus tijekom trudnoće jer funkcioniraju kao stomak i respiratorni organ za nerođeno dijete. Ali čim je dijete rođeno, i može disati i jesti, nisu više potrebni i biti će odbačeni kao takozvana posteljica.
Ako pogledate ovo što sam nacrtao ovdje, možete zamisliti sljedeće: recimo da je ovo univerzum, Zemlja ovdje, a unutar nje ljudska glava, i fino rašireno svuda oko ovoga imamo Sunce. Sada se događa rođenje i ovo ranije stanje završava. Sunce i Mjesec su oboje izbačeni, i Zemlja je rođena. Sada mora samostalno preživjeti.
Ovaj proces se može opisati na dva načina. Prvo možemo opisati kako je Zemlja izgledala u vrijeme ihtiosaura i plesiosaura. Ili, drugo, možemo razviti opis ljudskog fetusa. Mnogo je manji, naravno, ali bi ga opisao na isti način. Možemo stoga reći da je davno Zemlja bila kao fetus ogromnog ljudskog bića.
Iznimno je zanimljivo primijetiti da su u ranijim vremenima ljudi nekako znali više o svijetu nego kasnije generacije. Više ćemo govoriti o tome neki drugi puta. Kasnije generacije su svoje informacije dobili iz pogrešno shvaćenog židovskog dokumenta, Starog zavjeta. Opisali su to kao da je negdje tamo bila Zemlja i negdje tamo je bio Raj, i tamo je živio Adam, stojeći na Zemlji kao sitni momak, ali već potpuno odrastao. Slika čovjeka kojeg su formirali iz krivo shvaćenog Starog zavjeta je pogrešna kao što bi i mi bili kada bi rekli da se ljudsko biće ne razvija iz ove male stvari sa ove dvije male vrećica, allantois i amnion, i tako dalje, već da drugdje u maternici sjedi sićušna buha iz koje se razvija ljudsko biće.
To je slično kao da zamišljamo da su Zemlju nastanjivali Adam i Eva sjedeći kao buhe i nekako se kasnije pojavilo čovječanstvo. Ta slika se javlja iz krivog shvaćanja Starog zavjeta. Upućeni ljudi u ranijim vremenima nisu govorili o Adamu, već o Adam Kadmonu, nekom drugom. On je ogromna glava koja je Zemlja bila. Ta slika je prirodna. Adam Kadmon nije se pretvorio u zemaljsku buhu sve dok ljudi nisu više mogli zamisliti i vjerovati da ljudska glava može biti velika kao Zemlja. Kasnije su formirali njihove, neprirodne, nenormalne koncepte. Njima je djelovalo kao da takoreći, samo iz zabave fetus mora provesti devet mjeseci unutar maternice prije nego se rodi.
Moramo zamisliti da je u stvari ljudsko biće jednom bilo cijela Zemlja, i da je Zemlja tada bila mnogo više živa. Da, gospodo, tako je bilo. Vidite, Zemlja je sada fosilizirano biće baš kao i ljudska glava, koja je u stalnom procesu umiranja. Međutim, glava fetusa u maternici potpuno je prožeta životom. U istom je stanju u kojem je Zemlja bila prije nego je postala fosilizirana, takoreći.
Vidite, kada bi ljudi mogli pravilno koristiti ono što znanost ima za ponuditi, došli bi do mnogih uvida. Znanost je sve u pravu; jedini je problem da je ljudi koji je kontroliraju i primjenjuju ne mogu dobro iskoristiti. Ako pogledamo površinu naše Zemlje, moramo reći da izgleda kao fosilizirana ljudska glava. Mi zapravo hodamo okolo na nečem mrtvom što je jednom moralo biti živo. To sam već objasnio i sada ću nastaviti i reći vam što to implicira.
Kada sam bio mlad, u Beču je živio čuveni geolog. U njegovoj sveobuhvatnoj knjizi o 'Licu Zemlje', rako je da kada pješačimo kroz polja da zapravo gazimo po fosiliziranim supstancama koje su bile žive. Vidite, neki znanstvenici osjećaju neke detalje, ali ne mogu ih pravilno povezati. Ono što vam govorim uopće nije u kontradikciji sa znanošću; u stvari, naći ćete to potvrđeno od znanosti kada to proučavate. Međutim, znanstvenici ne mogu dati smisao njihovim nalazima.
Dakle našli smo da je Zemlja jednom bila gigantsko ljudsko biće; to je kako je bilo. Zatim je umrla, i danas mi hodamo na njenom fosiliziranom tijelu.
Dva važna pitanja su ostala od pitanja g. Burle-a s kojima smo krenuli. Jedno od njih je: Ako se vratimo u vremenu, shvatimo da je Zemlja na jednom stupnju bila gigantsko ljudsko biće, ali otkuda su onda došle životinje? Drugo pitanje je: U redu, Zemlja je jednom bila ogromno ljudsko biće, ali zašto su ljudska bića postala tako sićušne buhe u usporedbi s tim?
Na prvo pitanje zapravo nije teško odgovoriti; moramo se samo držati činjenica i ne prepuštati fantaziji.
Zamislimo da je trudna žena umrla i da je stanje u njenoj maternici slično onom koje sam vam prije nacrtao. Sada pretpostavite da kirurški uklonimo maternicu, koja sadrži posteljicu, koju se normalno odbaci pri rođenju, i također embrij. Sada zamislimo, gospodo, da umjesto da to tkivo stavimo u alkohol, koji bi ga očuvao, postavimo ga okolo u vlažnom području i malo kasnije ga ispitamo. Što mislite da ćemo naći? Pa, ako bi rezanjem otvorili tkivo, otkrili bi svakakva sitna stvorenja kako tamo puze. Cijela glava embrija koja je jednom bila živa u maternici sada je mrtva. Ali zato jer je mrtva, svakakva stvorenja sada puze okolo. Trebamo samo zasjeći tkivo da bi to vidjeli.
Pa, gospodo, Zemlja je jednom bila ovakva ljudska glava i zatim je umrla. Treba li vas iznenaditi da svakakva stvorenja puze iz nje? Rade to sve do današnjeg dana. Ako to ovako gledate, dobijete ideju kako su se razvile životinje. Pojavu možete promatrati sve do današnjeg dana.
To je bilo prvo pitanje. Drugi puta ćemo raspravljati kako su se razvile pojedine vrste. Ali za sada znate bar princip zašto životinje moraju biti tamo. Kasnije ćemo detaljnije govoriti o ovome.
Drugo pitanje je zašto je današnje ljudsko biće takav patuljak. Pa, da bi na to odgovorili, morate još jednom razmotriti sve što sada znate. Prvo, možete misliti o jednom ljudskom biću koje je jednom živjelo u univerzumu gdje je danas Zemlja i pitati: nije li rodila, nije li se umnožila? Nema potrebe ulaziti u ovo pitanje. Ako se to umnožilo, potomci tog drevnog vremena su pozvani da ispune neku drugu ulogu u to vrijeme. Nas treba zanimati samo ako dođe do određene stope povećanja.
Pa, gospodo, čak i u naše vrijeme možete vidjeti kako se mala stanica umnaža. Najprije je jedna. Onda se dijeli na dvoje. Svaka od te dvije se opet dijeli i ukupno je četiri.
Na taj način je izgrađeno cijelo ljudsko tijelo. Sastoji se od mnogo pojedinačnih stvorenja, ćelija, od kojih sve proizlaze iz jedne ćelije. U našoj krvi su živa, ali u našim glavama su odumrla. Tako se naša Zemlja razvila iz jednog dijela izvorne zemlje, baš kao što malo dijete nije rođeno od cijelog ljudskog bića, već samo od jednog njegovog dijela. Sada moramo pitati: zašto se to više ne događa? Jer pošto se Sunce odvojilo od nje, Zemlja više nema jednaku vezu s univerzumom. Sada sva ta bića ostaju unutra. Sunce je bilo unutar Zemlje, ali kasnije se odvojilo i sija na ta bića od izvana. Kao što sam rekao, morate uzeti u obzir sve što sada znate.
Naprimjer, znate da psi općenito dosegnu određenu visinu i rijetko su manji od toga. Ipak, moguće ih je uzgojiti toliko male da jedva nadmaše veličinu većeg štakora. Naprimjer, ako psima date da piju alkohol, ostaju mali. Kao što znate, veličina stvorenja zavisi od utjecaja koji ih zadese. U ovom slučaju psi ostaju mali ali postaju strašno nervozni.
Cijeli svijet nije bio ispunjen alkoholom, ali jednom kada se Sunce odvojilo od Zemlje učinci supstanci su se promijenili. Premda je čovjek inicijalno bio velik kao sama Zemlja, ogromni novi učinci napravili su ga malim. Ali na neki način je bio sretan, jer dok je još bilo veliki kao Zemlja, svi ostali rođeni morali su odletjeti u svemir. Neki drugi puta ćemo čuti što im se dogodilo. Kada je čovjek postao manji, njegovi nasljednici su morali ostati na Zemlji i dijeliti je. Umjesto jednog ljudskog bića, razvila se cijela ljudska rasa.
Da, gospodo, točno je da svi potječemo od jednog ljudskog bića! Ovo možemo razumjeti, zar ne? Ali to biće nije bilo sićušna buba kao što smo mi sada; bio je sama Zemlja. Tek kada se Sunce odvojilo Zemlja je umrla i životinje su ispuzale vani, baš kao što životinje još ispužu iz mrtvog, tkiva koje propada. Druga stvar koja se pojavila, bila je da su snage reprodukcije ostale iza; jedina razlika je bila da nisu više bile stimulirane od Sunca od unutar Zemlje već od sunčeva svijetla dolazeći od izvana. Tako su ljudska bića postala manja i mogla se reproducirati.
Dolazeći od izvana, utjecaj Sunca drži ljudska bića malim. Ovo možete razumjeti prilično lako ako pogledate ono što sada skiciram:
Ako je ovo Zemlja, koju crtam veoma malu, i ako je ovo Sunce, sa Zemljom u sebi, onda možemo zamisliti da sve snage zrače naprijed. Kako se Zemlja pomicala, i Sunce se također pomicalo jer, napokon, bili su jedno. Međutim, kada je Sunce izvan Zemlje, stvari su drugačije. Ovdje je Sunce a ovamo Zemlja, koja rotira oko ovog prvog, i sada je samo djelomično osvijetljena. Sada kada je Sunce odvojeno, Zemlja od njega prima daleko manje zračenja. Kada je Sunce još bilo ujedinjeno sa Zemljom, sve su njegove snage dosezale Zemlju od iznutra. Nije čudo da sada, kako Sunce rotira, može sijati na svako ljudsko biće u svakoj točci Zemlje, ali u drevna vremena, kada je moralo slati svoje zrake iz središta Zemlje, moglo je bacati svoje snage na samo jedno ljudsko biće. Jednom kada je Sunce počelo raditi iz periferije, napravilo je ljudska bića manjim.
Zanimljivo je primijetiti – da čak iako je Stari zavjet krivo shvaćen i dugo vremena krivo interpretiran – da nisu samo Azijski učenjaci govorili o Adamu Kadmonu kao ljudskom biću koje je bilo cijela Zemlja, već su čak i preci modernih srednjoeuropskih naroda, kao Švicarci, Nijemci, i tako dalje, imali legende prema kojima je Zemlja jednom bila veliko ljudsko biće, gigantski Ymir. Također su vjerovali da je Zemlja bila oplođena.
Govorili su o Zemlji kao što bi mi o ljudskom biću. Ovaj način govora više nije shvaćen u kasnija vremena jer su ove točne mitske slike kasnije zamijenjene netočnim latinskim interpretacijama Starog zavjeta. Stara germanska plemena u Europi mislili su u slikama koje su im dolazile poput snova ali su bile daleko bliže istini. Ti ljudi su izvlačili iz drevne znanosti koja je otkrivala znanje kroz snolike slike. Kasnije su ljudi krivo shvatili Stari zavjet i o malom pojedincu Adamu umjesto o Adamu Kadmonu, cijeloj Zemlji.
Tako možemo steći veliko poštovanje za drevno, imaginativno, premda snoliko znanje. Jednom, takvo znanje je postojalo, ali je onda izbrisano. To nas ne bi trebalo iznenaditi, jer to se istrebljenje dogodilo u određeno vrijeme. U Maloj Aziji, Bliskom Istoku, Sjevernoj Africi, južnoj Europi, Grčkoj i Italiji, u prvom, drugom, i trećem stoljeću, svuda ste mogli naletjeti na čudne kipove u poljima. Oni su bili način na koji je nepismen narod tog vremena izražavao svoje vjerovanje o prošlosti Zemlje. U tim kipovima su izrazili da je Zemlja jednom bila živo biće.
Kasnije su drugi narodi postali vrlo ljutiti, i, u samo kratko vrijeme, jednostavno su uništili te kipove, od kojih smo mogli mnogo naučiti. Spomenici koji su preživjeli najmanje su važni, jer su u prvim stoljećima naše ere ljudi veoma dobro znali koji su kipovi važni i onda ih uništili. Ipak, čovječanstvo je jednom imalo divno znanje o ovim stvarima, premda je bilo snoliko.
Također je iznimno zanimljivo da su umjesto načina mišljenja koje mi imamo danas ljudi tada zapravo sanjali, premda su to više radili noću nego danju. Sve što učimo o toj drevnoj ljudskoj mudrosti prožeto je shvaćanjem da su ti ljudi noću mnogo toga promatrali; naprimjer, pastiri su u poljima promatrali mnogo toga tijekom noći.
Drevna germanska plemena, a i drugi isto tako, posjedovali su tu mudrost o Zemlji kao gigantskom ljudskom biću, koje je postojalo prilično vremena. Ljudska bića nisu postala mala odjednom, već tek postupno, dok nisu postali ono što su sada. Još ćemo govoriti o ovome, gospodo, kada opet budem imao šansu da budem s vama, jer pitanje s kojim smo započeli dodiruje se mnogo tema.
Međutim, sada moram ići natrag u Stuttgart u Njemačku. Nakon što se vratim nastaviti ćemo ove rasprave. U međuvremenu pripremite mi neka dobra pitanja. Javiti ću vam kada ćemo se opet naći.
Prijava
FAQ
Pretraživač
