|
Razgovori slikara s Rudolfom Steinerom
Margarita Vološin
U travnju 1914, po prvi puta sam vidjela zgradu u Dornachu, oko večeri. Dvije kupole još nisu bile prekrivene, već samo obložene sa svježim drvom, i zračile su zlatno svijetlo kroz stabla trešanja u cvatu. Radni dan je završio; radnici sa Zgrade prolazili su prema meni dolje s brda. Na vratima terena grupa mladih umjetnika u svijetlim radnim bluzama pozdravila me. Radosno svijetlo u njihovim očima privuklo je moju pažnju.
Znala sam što se namjerava s Zgradom. Kao sjeme Sunca usađeno je u zemaljsku sferu "da bi i Zemlja također mogla ponekad postati kao Sunce". "Uskoro", mislila sam, "vidjeti ću forme koje, u materijalnoj supstanci, manifestiraju snage Riječi kroz koje je svijet stvoren. Ali jesam li ja sama sposobna iznutra doživjeti te forme izravno? – Volim li još previše ostatke i savršenstvo antike? – Hoće li moja duša moći vibrirati s novim? – Takvu stvar ne može se forsirati".
Međutim, moje strahovanje je nestalo, kada sam uhvatila pogled Zgrade još pune skela, kada sam promatrala moćne forme pojedinih arhitrava, stupova, kapitela i osnova. Ove skulpturalne forme u drvu, koje su stajale kao stijene u ulaznoj sali Zgrade, i u susjednim prostorima, za mene su bile nešto sasvim novo, a ipak poznatog porijekla.
Ravnine poput kristala oblikovale su organske forme. Jedna forma je potjecala iz druge i vodila u sljedeću. Jedan forma je posvjedočila drugoj, završavajući je i usavršavajući je. Trostruki prozori činili su jedinstvo. Stepenice stepeništa, šireći se kao vodeni krugovi, javljale su se pred nekim kao da pozivaju. To je kao da u mnogostrukim gestama biće otkriva svoju ljubav, Ljubav koja obuhvaća sve i prodire u sve u živoj metamorfozi. Ovdje je duša disala slobodom.
Sljedećeg jutra, čak i iz daleka, čula sam udaranje stotina čekića i maljeva. "Nastaje", bio je sretan osjećaj. I može li biti veće sreće nego sudjelovati u izviranju djela koje Bog želi? Zar nije doživljaj samog Raja sudjelovanje u Božjoj kreaciji, u kojoj su kozmičko tijelo i ljudsko tijelo još uvijek jedno? Vjerujem da će se, umjetnici kojima je u tim mjesecima u Dornachu bilo dopušteno da sudjeluju u radu, složiti sa mnom da je čista ekstaza koja nas je ispunjavala u to vrijeme bila slična rajskom doživljaju. I ako se kasnije raspoloženje promijenilo, to je zato jer je svatko od nas donio, mrtve misli, iluzorna osjećanja i nedostatak hrabrosti. Osim toga, u samom svijetu, destruktivne sile otpustile su bijes Svjetskog rata, i rad u Dornachu morao se nastaviti pod tragičnim znakom.
Kada sam došla do Zgrade prvog jutra, dani su mi, kao i svim umjetnicima, dlijeto i čekić. Dodijeljen mi je kapitel i pokazano kako ću rezbariti.
Uskoro sam čula da su čekići oko mene utihnuli. Dr. Steiner je ušao u salu. Izgledao mi je mlađi i svježiji nego kada sam ga prije vidjela na predavanjima i konzultacijama. U Dornachu, na račun blata na tlu Goetheanuma, nosili smo visoke čizme, što je podsjećalo na vrijeme Goethea. Rečeno mi je da je prethodnog dana on sam počeo rezbariti. Popeo se na kutiju ispred kapitela i počeo rezbariti. Stajali smo iza njega. Mogla sam vidjeti njegov profil i njegove ruke. Dugo vremena dubio je u tišini. Njegovo lice je bilo koncentrirao i sretno kao da je iznutra slušao nešto divno. To je bilo kao dijalog s drvom. Oprezno i oklijevajući oduzimao je slojeve drva, kao da je točno vidio granice forme skrivene u njemu, i kao da ga je samo želio osloboditi viška materijala. Tada je rekao nešto ovako:
"Kod skulpture, treba osjetiti ravnine, treba biti svjestan ravnina u prostoru, baš kao što biljke u svom rastu slijede smjer ravnina u prostoru. Kod skulpture rubovi moraju postojati samo kao rezultat, kao granice; ne smiju se prethodno odrediti. Mora se biti radoznao u vezi rubova, to dosta pomaže".
Kada sam nakon toga pozdravila dr. Steinera, pitao je kako sam zadovoljna ovim formama.
Svaki puta kada je dr. Steiner pozdravio nekog od nas, i susreli smo njegov afirmativni pogled, to je bilo kao da je taj trenutak naslućen iz budućnosti. Imali smo osjećaj: – onaj koga je dr. Steiner tamo pozdravio, kome je dopušteno da ga pozdravi, još u stvari nije potpuno prisutan. Ali svatko je od nas odgovorio sa svečanim obećanjem da će jednog dana biti prisutan s cijelim bićem. Taj pogled, u kojem je živjela najveća pobjeda, u isto vrijeme je govorio o dubokoj ozbiljnosti svjetske tragedije, svjetske katastrofe. To je bilo kao da je tama križa svjetlucala kroz taj lik, koji je izgledao istkan iz svijetla. Znali smo da je čudesan život prošao kroz smrt. Ljubav koja se susreće u tom pogledu bila je slična smrti. Svaki puta bili smo istrgani iz vremena – iz toga razloga morali smo biti snažni i objektivni, da bi mogli odgovoriti objektivno – i u toj prigodi to nisam mogla. Moj odgovor je bio nespretan, previše suzdržan, tako da nikako nije mogao izvući iz njega koliko sam mnogo već voljela te forme. Tako da je rekao, "Uskoro će ti se svidjeti. Želim da naučiš i shvatiš ovu Zgradu s njenom jednom osi simetrije. Ovdje je po prvi puta pokušana zgrada s jednom osi simetrije".
Sljedeći puta kada je dr. Steiner napravio ispravke na jednom od arhitrava, rekao je da je forma na kojoj se radilo bila previše napuhana, imala je previše stomaka. Forme Zgrade, želio je reći, nisu uzete od prirode, premda će mnogi u njima tražiti sličnosti s prirodnim formama. Međutim, prava umjetnost, nema ništa s imitiranjem prirode. U prirodi umjetnik može naučiti zakone s kojima stvara forme, ali ne smije ostati na stupnju početnika; mora izvlačiti od izvora iz kojeg sama priroda stvara. "Naturalizam je neartističan", rekao je, i odjednom se okrenuvši meni rekao, "Zar to ne vjeruješ". "O da", odgovorila sam, zatim se poslije upitala, u stvari, da li sam završila s materijalizmom kao što sam mislila da jesam. Naturalizam me svakako nije zadovoljavao, još manje teozofske simboličke slike, njene izmišljotine mozga, ili njihove nestvarne kreacije. Kubizam, koji je tretirao živo kao mrtvo, izgledao mi je demonski, futurizam ad libitum. Voljela sam drevne mozaike i Ruske ikone, ali nisam znala koji jezik je duhu sada prisutnom trebao. Tako sam došla u Dornach puna očekivanja.
U malom voštanom modelu velike kupole, dr. Steiner je crtao krivulje u bojama. Neki slikari su već primili, od njega, njegove skice za veliku kupolu i radili su u velikoj prostoriji kao studiju u Zgradi. Ja bih trebala oslikati malu kupolu, kako sam saznala.
"Moraš imati strpljenja", dr. Steiner mi je rekao nekoliko puta, "i raditi s dlijetom malo dulje. Ja također moram čekati dok ne nađem način".
U našem neduhovnom dobu svatko misli da su pamet i talent dovoljni da se bilo kada proizvede umjetničko djelo. Ali svatko tko će proizvesti nešto stvarno efektivno u vanjskom svijetu, računa s zakonima duhovnog svijeta. Baš kao što plod treba određeno vrijeme da sazrije, tako i duša koja je postavila svoje pitanje duhovnom svijetu također treba vrijeme u kojem će primiti odgovore. Pitati pitanje duhovni svijet i pobožno čekati odgovor, kao da se čeka milost, ne znači biti pasivna. U Dornachu, dnevno smo mogli vidjeti s kakvom je energijom i ustrajnosti tražio različite, nove, metode, pokušavajući stalno iznova. prevladavajući velike prepreke.
U ranim danima, jednom sam posjetila studio slikara koje je radio na svojoj studiji za oslikavanje velike kupole. Dr. Steiner je došao k njemu i govorili su o mnogim stvarima u vezi s biljnim bojama, s kojima bi se slikanje trebalo napraviti, i koje su napravljene u skladu s njegovim uputama. Te boje su napravile sasvim drugačiji učinak od mineralnih boja. One su svijetle i stvaraju eterski prostor. Koliko se sada mogu sjetiti, govorili su o osnovi i o slikarskom mediju; vosak, celuloza, razne supstance od smole trebali su zaštititi fini biljni pigment i održati ga živim, kao u cvijetu biljke. Stajala sam blizu i, bez da sam uzimala učešća u raspravi, moje misli su bile u povijesnom trenutku kojeg smo doživljavali, kada posvećenik oplođuje sa svojim znanjem razne oblasti života, sve do tehničkih detalja. "Zašto stojiš odvojeno tako pobožno, ne govoreći ništa?" dr. Steiner me pitao šaleći se. "Razumijem premalo o organskoj kemiji", rekla sam sramežljivo. Da sam u to vrijeme samo razumjela savjet: imaj interesa, radi, proučavaj, pokušaj. Sa stavom pasivne posvećenosti i ignorabimus, on sigurno ne bi mogao započeti bilo što od svog rada u kulturi.
S izbijanjem rata, slikar kojeg sam posjetila morao se vratiti u Njemačku, i ja sam primila zadatak izrade jedne od skica danih njemu. (Međutim, on sam, mogao je ponovno preuzeti rad, kasnije.) To je bila skica i za plavo oko i za crveno uho.
Na toj slici, moglo se naučiti kako je zakon inverzije, na koji je dr. Steiner stalno upućivao, također izvršen od njega u boji. Mi vidimo na jednoj strani, plavu u sredini, koja, kroz kromatske nijanse, postaje crvena na periferiji; s druge strane, crvena u sredini, prolazi kroz transformaciju od jedne nijanse do druge, do plave na obodu. Iz kontrasta, iz konflikta između hladnog i toplog, javlja se sila kompozicije. U to vrijeme bila sam sasvim nesvjesna o značenju ovog slikarskog jezika. Pitala sam o objektivnom sadržaju, kakva bića su predstavljena ovdje, koje hijerarhije? "Ona su misli druge hijerarhije", bio je odgovor. Pitala sam može li se povećati broj ovih formi, sedam na svakoj strani, kroz ponavljanja u sjeni, da bi se mogle ujediniti s pozadinom.
"Možeš to lako napraviti", odgovorio je dr. Steiner, "jer eterski svijet je poput zrcala; tamo se, jedno biće može pojaviti kao mnoštvo".
Pitala sam kako bi trebala slikati. "Želim da ostaneš sasvim slobodna", odgovorio je. Govoreći o posebnoj maloj studiji, dr. Steiner je rekao da bi želio da bude provedena na kupoli, jer tamo, prostor i forme su reproducirane čisto kroz boju. "Živo je, a ne rigidno". Mene je zanimalo hoće li chiaroscuro, sjene, imati mjesta u slikarstvu kojem težimo. Njegov odgovor je bio, "Tamu ne bi trebalo koristiti za sjene da bi se reproducirala skulpturalna forma, već samo da se prenese psihički utisak; na primjer, mogla bi se koristiti za nešto što u osjećajima proizvodi učinak izvora ili nečeg dubokog.
"Kako je u tom smislu s portretiranjem", pitala sam, "pošto portretiranje toliko mnogo zavisi o formi"? "Portretiranje", odgovorio je, "stoji sasvim na granici slikarstva – to je ahrimanska umjetnost".
Na jesen, umjetnici su primili svoje skice za malu kupolu. Dr. Steiner mi je donio mali list papira. Egipatski svećenik je sjedio na plavom, kristalnom sjedištu unutar formacije koja se sastojala od dva prozirna, zakačena trokuta, jedan ružičasto ljubičasti, i drugi plavo ljubičasti. Iznad njega, ružičasto obojani anđeo, zasjenjen vatrenim arhanđelom. Na jednoj strani malog crno bijelog, na isto je ukazano s obojanim krejonom. Kada sam izmjerila veličinu likova kakve je trebalo reproducirati na kupoli, našla sam da se krila mog anđela i raširene ruke mog arhanđela protežu daleko u susjedni teritorij. Moje predviđanje sam prenijela dr. Steineru. "To nije važno", rekao je. "U duhovnom svijetu stvari ne stoje jedna do druge; one prodiru jedna u drugu. U slikarstvu se također forme mogu prožimati, boje bi trebale biti transparentne, trebaju imati dubinu".
Pet ili šest nas komponiralo je naše individualne skice u cjelinu, u mali model kupole. Osim toga, svatko je radio u svom ateljeu na formama svoje kompozicije u predviđenoj veličini. Slikali smo s biljnim bojama na drvenim pločama, koje su bile odgovarajuće premazane. Dr. Steiner dao je mnogo važnosti bijeloj svijetloj podlozi koja bi trebala djelovati kao izvor svijetla, i prozirnom slikarskom mediju. Boje ne bi trebale biti postavljene odjednom debelo. Moraju dobiti snagu kroz mnoge slojeve, jedan na drugom. To daje dubinu i sjaj. Za nekog tko je prethodno slikao samo u ulju s neprozirnim bojama, ova tehnika je značila veliki preokret.
"Slikarstvo ne treba dati učinak ravnine, mora stvoriti prostor, da bi zidovi bili anulirani", rekao je dr. Steiner.
Jednom prigodom, očito da me ohrabri, dr. Steiner je pohvalio mog Egipćanina koji je, nad veličinom života, sjedio na svom prijestolju. Zatim sam ga upitala što mu je to dobro u vezi njega. Pokazao mi je mjesto oko usta koje je bilo naslikano, poput mozaika, u nedvosmisleno prozirnim ravninama smještenim jedna do druge i preklapajući se. "Treba nastati iz unutarnje geste boja".
"Linija ili potez u slikarstvu je laž", rekao je dr. Steiner. O liniji je govorio kao o nečem mrtvom, kao o apstrakciji. Mislim da sam ga čula da kaže, premda ne mogu točno ponoviti, da za umrle koji percipiraju sliku, linija djeluje kao prepreka.
Mala kupola je počivala na dvanaest stupova. Pred svakim stupom stalo je veliko sjedište ili prijestolje. Na svakoj strani bilo je šest različitih prijestolja, izrezbarenih u drvu u geometrijskim formama. Iznad u kupoli, iznad svakog stupa, u fori koja nalikuje prijestolju, trebalo je nacrtati sliku koja je trebala biti zasjenjena od genija.
Prema zapadu, do egipatske kompozicije, koja se podudara s četvrtim stupom, žuta Atena kroti zmiju. Iznad nje je Apolo s lirom, iznad kojega lebdi takav genij. Dalje na zapad, na crvenoj podlozi je Skeleton a iznad njega plavi Faust. Faust je držao knjigu, u kojoj je mala riječ "Ja" proizvela izniman efekt kao što je jedina stvar napisana u njoj. Anđeo je vodio prema djetetu Faustu, koji je napredovao prema njemu iz kuta gdje se mala kupola, iznad pozornice, i velika kupola auditorija susreću.
Istočno, od egipatske figure na drugoj strani, mogle su se vidjeti dvije forme krilatih divova okrenute jedna prema drugoj, crveni Lucifer i tamni Ahriman. (Ahrimanova boja trebala bi imati učinak roga, rekao je dr. Steiner.) Između njih posvećenik podiže gore svijetlo dijete. Još dalje prema istoku bio je Slaven, on sam svijetlo ružičast, s duplikatom, ili tamnim dvojnikom, koji je sebe odvojio od njega kao sjenom. Slaven je zurio gore prema viziji ružina križa. (Pošto sam ja trebala crtati ovog Slavena, dr. Steiner mi je rekao: "Ne bi ga trebala crtati kao uznemirenog i sentimentalnog, već radosnog zbog budućnosti i snažnog.) U otvorenom prostoru iznad Ahrimana i plavog genija, iznad Slavena, trebao se vidjeti izvanredan konj s crvenim krilima, s mnogo nogu i ljudskim licem. Kao središnji motiv, na istoku, predstavljena je velika, svijetlom ispunjena forma Krista. S lijevom rukom pokazivao je gore, a iz njegova srca, kao crveni plamen, iskupljeni Lucifer diže se visoko u zeleno istočno nebo. Desna ruka, pokazujući prema dolje, emitirala je silu koja je sputala Ahrimana na Zemlju kao s lancima. U pozadini bi se trebala vidjeti tri križa.
To je bio dodijeljeni nam zadatak. Konačno, nakon dugih mjeseci rada na modelu kupole, kada su naše forme stajale mirno jedna do druge u "divnoj harmoniji", bez da se međusobno bore, ali također i bez da pomažu jedna drugoj, dr. Steiner je naslikao ondje velike obojane krivulje koje će ih ujediniti. Iz malog ljubičastog vala na zapadu došla je svijetlo crvena; i odvajajući se od toga bila je narančasta i žuta, koje, na istoku, prelaze u zeleno istočnog neba središnje kompozicije.
Topao impresivan je bio učinak tih boja; impresivan kao cijela skulptura male kupole. Te boje zahtijevale su također da naše slikanje bude prožeto žarom života, aktivnošću i pokretom.
Ali i više od težine našeg slikarstva, rigidnost naših misli, prošlost vezana za nas, ometala nas je unoseći našu nesposobnost u forme koje su se dizale iz žive struje. Sve u čemu smo mogli učestvovati, dinamičke forme Zgrade, koje su bile svuda oko nas, predavanja od dr. Steinera, koja su se također bavila slikarstvom, svijet kreativne boje, u nama su mogli oživjeti tek tijekom vremena. Međutim, u to vrijeme, još nismo imali dobrog osnova za propitivanje dr. Steinera o problemima u slikarstvu. I za odjenuti u koncepte koji učinci boja bi proturječili njegovoj oblasti umjetnosti. Stoga nam je vrlo malo rekao o našem radu, u osobnom razgovoru.
Ja sam bila sumnjičava u vezi naših postignuća. "Djelo dolazi radom", rekao je utješno. Upitao je jednog od nas da li smo zaista iznutra apsorbirani u našem slikarstvu, da li dosta mislimo o tome.
Naravno da sam dosta razmišljala o tome, ali na krivi način. "Kako mogu naslikati anđela ili arkanđela, kada ni jednog nisam vidjela?" mislila sam. "Ja ne znam kako izgledaju". Željela sam pred sobom imati čistu viziju, koju bi onda mogla crtati. To je bio transfer naturalizma u drugu oblast. Željela sam se suočiti s duhovnim svijetom sa istim pasivnim stavom koji materijalistički slikar održava prema prirodi. Nisam bila svjesna da bića hijerarhija, koja su aktivna iznutra i oko nas, mogu sebe otkriti upravo kroz intuitivnu aktivnost slikanja.
Raditi iz snenih, vizionarskih stanja zatamnjene svijesti nije put do novog slikarstva, već radije svjesnost u osjećajima i volji. "Ako bi bili u stanju dovesti vaše srce do zastoja, ubrzo biste vidjeli što je u vama", dr. Steiner je rekao jednom od slikara. Srce osobe, koje više ne doživljava tugu ni radost kao vlastito zadovoljstvo, već zna da je osjećaj glasnik duhovnih činjenica, postaje organ za novu umjetnost slikarstva. Kada svijetlo dnevne svijesti prodre u tamu svijeta volje, kroz esencijalni doživljaj boje u vlastitoj duši, također iznutra doživljava boje vanjske prirode. Tama obasjana plavom, svijetlo ublaženo crvenom, objavljuje mu u oblasti prirode "porijeklo stvari, djela bogova". "Umjetnost je slična smrti", dr. Steiner je rekao jednom prilikom. "Poput smrti, uklanja mayu i otkriva 'biće'". Oslobođeno težine evoluiranog svijeta u oblast evoluiranog života, boja iskupljuje mrtvi svijet kroz umjetnost slikarstva. Pomičući stvari iz njihove egzistencije u tri dimenzionalnom prostoru u sferu ravnina, slikarstvo ih plasira u novu egzistenciju u novom prostoru. U tom prostoru unutarnje ljudsko biće izražava sebe kao vanjsko. Međutim, vanjski svijet, postaje produhovljen, postaje unutarnje iskustvo. Vrijeme postaje prostor. Duhovno svijetlo Lucifera i teška tama Ahrimana postaju boje u Kristu.
"Boja je osveta bogova protiv Lucifera", dr. Steiner mi je rekao jednom prilikom, tijekom razgovora o mom radu s obzirom na moć iscjeljenja slikarstva. Tek kasnije mi je značenje tih riječi postalo shvatljivo. Svjetlonoša, koji zaključava svoje svijetlo u sjaju strasti, u bogatstvu nijansi osjećaja, unutar individualnog doživljaja ljudskog srca, pročišćen je kroz objektivni doživljaj boje i ponuđen svijetu. Tako kada, iz kozmičkog prostora, Krist-duh uđe u srce, tada, doveden do predaha, Duh odvojenosti (Lucifer) oslobođen je svog utamničenja u svijetu i postaje čisti Duh sveti. Tako boje mogu imati iscjeljujući i ljekovit učinak. (Iz toga je razloga da luciferički ljudi često imaju antipatiju za snažne boje.)
Jednom prilikom, netko je prenio dr. Steineru razgovor koji sam imala s Ruskim pastirom. Kada je taj pastir čuo da sam slikala, rekao je: "Razumijem vrlo malo, i mogu naći par riječi, ali riječi koje su mi došle ja ću ti reći. Krist želi dati svoju sliku. Krist je došao da bi dao svoju sliku, a ne uzeo. Samo za Turke i Tatare je oprostivo da to ne znaju. Ali mi kršćani to moramo znati da je, pošto je živio na Zemlji, sve, kamen, oblak, cvijet Njegova slika. A kada je Luka evanđelista naslikao Dijete s Majkom, Dijete je to željelo tako. I žena je samo raširila rubac, jednostavan komad platna, ali On je dao svoju sliku. Tako moraš raširiti svoju dušu i moliti da Bog prepozna Njegovu sliku na tvojoj slici, da bi se tvoj rad mogao ubrojiti među njegova djela."
Nakon više tjedana, kada sam mogla govoriti s dr. Steinerom, rekao mi je: "Kada ti je čovjek govorio o Veronici, odgovorio ti je iz srca. (Dr. Steiner je nacrtao strijelu koja je kretala iz točke.) Ja sam ti, međutim, odgovorio iz kozmosa. (Nacrtao je strijele koje su iz periferije upućivale na točku.) A ti stojiš u sredini i još ne možeš ujediniti dva odgovora." Poslije čega me je uputio da budem aktivnija u vlastitom radu.
"Ako pravi doživljaj boje nije kultiviran u našem dobu, i mehanicističke teorije o prirodi boja nastave živjeti u čovječanstvu, u svijet će doći djeca koja više ne posjeduju organ za percepciju boje. Život se manifestira kroz boju. Ali čovječanstvo više neće biti sposobno vidjeti duhove elementala kako tkaju u prirodi. Svijet će biti siv", rekao je dr. Steiner.
Jednom sam mu se požalila da me intelekt ometa u slikarstvu. Odgovorio je: "Intelekt nema ništa sa slikarstvom. Kada moram održati predavanje, također unaprijed ne znam što ću reći. Jedino se čvrsto držim raspoloženja iz kojega ću govoriti". Drugi puta je rekao: "U oku postoji snaga kozmičkog mišljenja, koja nije umanjena od ljudskog mišljenja. Slikarstvo treba manifestirati to kozmičko mišljenje".
Nakon posjeta izložbi moderne umjetnosti, dr. Steiner je rekao, "Besciljno slikarstvo je protest protiv naturalizma, ali je samo po sebi apsurdno. Ako se stvarno prodre u svijet boje, nailazi se na 'biće'. Ne trebamo lava tražiti najprije u fizičkom svijetu; nalazimo njegov arhetip u svijetu u kojem dominira boja". Kakvo je drugačije značenje dr. Steiner pridao riječima, "slikanje iz boje", od toliko drugih koji proizvode slučajne figure dok se, također, igraju s bojom, (kao da proriču iz zrna kave) i te slike nazivaju – često prosječne, često rezultirajući iz fizioloških iskustava vlastitog tijela – "slikanje iz boje"! Slikanje iz boje zahtijeva najveću moguću svjesnost, najveću snagu volje i najveću koncentraciju, i o tome dr. Steiner kaže, "Zahtijeva od nas drugo stanje svijesti, drugu snagu ega nego onu koju posjedujemo danas – a iznad svega, veliku tehničku vještinu". Kada je dr. Steiner sam oslikao malu kupolu, rečeno je da je napomenuo da bi trebao trideset godina raditi u slikarstvu da bi je mogao naslikati kako treba.
Ja sama nikada nisam vidjela završene slike male kupole. Godine 1917, vratila sam se u Rusiju s namjerom da se, nakon par mjeseci, kada drugi budu završili sa svojim radom, vratim i, zajedno s ostalima, harmonično uravnotežim cjelinu. Godinu prije mog odlaska, kada se jedan od Ruskih prijatelja vratio u Rusiju, dr. Steiner mi je rekao, "U Rusiji neće biti moguće raditi. Tamo će se samo moći doživjeti kaos i Kamaloka". Zaboravila sam ove riječi i sjetila se tek kasnije kada sam zapravo doživjela kaos, taj pakao i nemogućnost rada tamo. Šest godina mogla sam tamo proučavati demonski kubizam koji je prijetio živim kao i umrlima, ne samo na platnu nego u samom životu. Tamo se mogao vidjeti smjer kojem materijalistička koncepcija svijeta teži, zajedno s logičkim posljedicama. Više se nije mogla tražiti potpora u duhovnosti drevne kulture; duhovno se samo mogao podignuti pogled prema čovjekovoj Zgradi u Dornachu u organskim formama u kojima je bio izražen čovjekov socijalni ideal.
Kada mi je nakon šest godina konačno dopušteno da otiđem, na dan kada sam primila moju vizu za put u Švicarsku, Goetheanum je bio spaljen. Dan poslije sam bila u Dornachu. Tako nikada nisam vidjela prvu Zgradu završenu.
Reprodukcije koje su napravljene o slikama male kupole daju neku ideju o životu i snažnom pokretu koji je bio u njima prisutan; ideja o ogromnim udaljenostima i prostoru koji je otvoren kroz boje; o kaosu, u divnom Grčkom smislu riječi, o nastajanju i postajanju. Ove forme nisu divne kroz laskavu lucifersku ljepotu, već kroz najozbiljnije istine, kroz živu gestu duha, kroz snažne, slobodne osobine.
Kada sam u Schreinerei (privremeni auditorij) vidjela postere za izvedbu euritmije, nacrtane od dr. Steinera, ili izvršene od gđice Geck po njegovim skicama, postala sam prilično svjesna da ovdje imamo posla s potpuno drugačijom vrstom slikarstva od bilo čega što je postojalo u ljudskoj kulturi sve do u sadašnje vrijeme. Sve što je imalo veze sa zemaljskim trodimenzionalnim prostorom, s perspektivom, sa skulpturalnim osobinama Istoka, ovdje je bilo ostavljeno po strani. Učinak boje stvara novi prostor. Udiše se lakši zrak kada se gledaju te slike, koje nemaju veze sa slikama sjećanja, s onim što je stvoreno, i koje, premda u cijelosti na Zemlji, ostaju vjerne svojoj najvišoj suštini.
Kada sam, nakon dugo vremena, godine 1923, imala privilegiju da vidim Krist statuu izrezbarenu od dr. Steinera, gdje je stala u ateljeu, osjećala sam, "To je sama vječnost što korača kroz vrijeme – to je Biće koje sve uzima na Sebe". Ne samo iskrenost i snaga, već i tuga će se vidjeti na tom licu. Pitala sam dr. Steinera da li će i linije bola također biti izražene na središnjoj figuri na maloj kupoli. "Bol? Samo sam želio portretirati ljubav", odgovorio je. "Ovu figuru ne bi trebalo uzeti dogmatski. Ja to jednostavno vidim na taj način".
Zadnje riječi koje sam čula od dr. Steinera bile su ove: "Krista treba tražiti u svim oblastima u našem dobu, čak i u slikarstvu".
Rudolf Steiner dao nam je put u novo kršćansko slikarstvo. Kao i liječnici, učitelji, glumci i drugi radnici na raznim poljima umjetnosti i znanosti, slikari su također primili od njega baštinu, zadatak. Nije samo u oblasti umjetnosti ljudsko biće oplođeno sa sveobuhvatnim, kozmičkim konceptima antropozofije, već također i kroz posebne instrukcije slikarima. Već kroz tehniku korištenja velova boje, slikar drži ravnotežu između tamnog, teškog Ahrimana i nestalnog Lucifera; i kroz snagu u boji, kreira konkretne, ali ne još ukočene, forme. Tako sam ručni rad ponovno postaje posvećen.
Onaj tko, kroz duži period kulture duše, više ne razmatra kao dogmatsko već kao doživljaj, ono što je Rudolf Steiner rekao u svojim predavanjima o boji o svijetlu i bojama slike, vidjeti će u tome prijelaz od svjetline do slike i od slike do svjetline, svećenički, iskupljujući čin za Zemlju – metamorfozu.
_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
