ISHRANA I
Predavanja 1,2 i 3
Dr. Eugen Kolisko
Objavljeno 1944. Ponovno tiskano 1977,1979,1980.




I
Transformacija materije

II
Razlika između biljne i životinjske hrane

III
Posebni učinci razne hrane na različite ljudske organe

Uvodnik

Dr. Kolisko dao je niz predavanja baveći se problemima ishrane 1932. Uzela sam stenografske zapise, ali ti zapisi su tiskani tek nedavno. Tako dr. Kolisko nije imao mogućnost da ih preradi u oblik koji bi on smatrao da je odgovarajući za tisak. Ipak ─ kao što sam spomenula u izdanju njegovih predavanja o „Tri temeljna problema antropozofskog znanja o čovjeku“, bila bi šteta ne objaviti ove plodove života potpuno posvećenog intenzivnom proučavanju čovjeka, prirode i njihovog odnosa prema cijelom univerzumu.
Važno je, sada, kada smo suočeni s reorganizacijom obrazovanja, medicine, i poljoprivrede, uvesti ove nove misli, koje također mogu igrati svoju ulogu u izgradnji novog svijeta.
Najprije moramo razumjeti samo ljudsko biće u tijelu, duši i duhu, kao što je navedeno u nizu predavanja koja smo objavili i bave se trostrukim ljudskim organizmom.
Moramo razumjeti što se događa u procesu ishrane, ako želimo imati pravu podlogu za razumijevanje raznih poljoprivrednih problema. Moramo znati što to stvarno znači dati čovječanstvu pravu hranu, koja će čovjeku omogućiti izgradnju zdravog tijela, u kojem njegova duša i duhovne aktivnosti mogu živjeti i razviti se.
Prijevod ovih predavanja, koja su izvorno dana na Njemačkom, pregledana su od gđice G. Knapp, tajnice arhiva Kolisko. Dužna sam gđi D. Jordan za njenu velikodušnu donaciju koja je omogućila početak tiskanja ovog niza.

21 ožujka 1944.g.
L. Kolisko

ISHRANA
I


Ako se pokušamo baviti problemima ishrane, i egzaktnom primjenom raznih teorija u praktičnom životu, potpuno smo svjesni da ulazimo u tešku oblast, prepunu raznih mišljenja i kontradiktornih gledišta.
Također znamo, da je veoma lako susresti se s mnogim predrasudama u ovoj oblasti, koje su možda čak i više upetljane u stranačke borbe nego politički život.

Također je veoma lako postati upetljan u svakakva stranačka mišljenja.

Stoga želim potpuno raščistiti, odmah na početku ovih predavanja, da nemam namjeru raditi propagandu za neku posebnu vrstu ishrane, ili govoriti o tome što bi netko trebao jesti, ili davati savjet u ovom ili onom smjeru; samo ću pokušati govoriti o ovom dijelu znanja o čovjeku i njegovom odnosu prema prirodi i praktičnom životu, na potpuno objektivan način, baš kao što bi to napravio u bilo kojoj drugoj oblasti.

Također sam sebi postavio zadatak da pokažem kako naš sadašnji razvoj u prirodnoj znanosti teži da bude u skladu s onim što je iznijela duhovna znanost, ili antropozofija, kao neku vrstu kompletiranja ove, naše prirodne znanosti. Smatram to važnim zadatkom, pošto s jedne strane rezultati duhovne znanosti nisu dovoljno ozbiljno uzeti u obzir; a s druge strane stalno promjenjivi razvoj koncepcija svijeta prirodne znanosti ne prodire dovoljno jasno u javnu svijest.

Stoga se problemima ishrane želim baviti na takav način, da ću pokušati ujediniti razvoj postignut od znanstvenih i drugih gledišta po pitanju ishrane, sa svime što rezultira iz znanja o čovjeku, o prirodi i biti ljudskog organizma, o različitim procesima u ljudskom tijelu povezanim s ishranim, ako se također uzme u obzir stajalište duhovne znanosti.

Zasigurno neću pokušati konstruirati proizvoljnu vezu, već želim na savršeno prirodan način, i pokazati nedavni razvoj medicine i prirodne znanosti, i također dati dodatna objašnjenja koja stječemo kroz duhovnu znanost ili antropozofiju.

Najprije moramo steći razumijevanje onog što se zaista događa u ljudskom tijelu tijekom procesa ishrane. Koncepti koje formiramo o ishrani potpuno će zavisiti o našim konceptima o samom čovjeku. Moramo naglasiti da je tijekom prošlog stoljeća u ovoj sferi prevladavala materijalistička koncepcija svijeta. Vidimo tendenciju da se na čovjeka gleda tako da se u njemu pokušava prepoznati iste prirodne pojave s kojima se susrelo u vanjskoj prirodi, i stoga ih je bilo uobičajeno objašnjavati na savršeno materijalistički način. Ta je tendencija izvršila ogroman utjecaj na ideje formirane o ljudskoj ishrani, i te ideje još uvijek prevladavaju čak i sada, kada prethodni trend mišljenja počinje ustupati prostor jednom drugom. Još uvijek moramo imati posla s naknadnim učincima tih koncepata o ljudskoj ishrani, što je upravo opisano.

Na primjer, postojala je tendencija gledanja na ishranu na takav način da se o njoj mislilo kao o opskrbi materijom, tako da je najveći naglasak stavljan na čisto materijalnu stranu hranidbenih supstanci. Rađeni su napori da se znanstvenim pokusima dokaže da je glavni značaj ljudske prehrane, to da u ljudsko tijelo ulaze supstance koje ga u osnovi izgrađuju i zatim je ponovno dio ovih supstanci izlučen. Tako se odvija određena cirkulacija materije.

Nadalje je pokazano da se odvija izvjesna potrošnja energije, i da razne hranidbene supstance opskrbljuju ljudsko tijelo s odgovarajućom količinom energije. Također se može demonstrirati da čovjek održava svoje tjelesne funkcije uz pomoć tog snabdijevanja energijom. Za znanstvenog gledišta, ishrana je smatrana uglavnom kao stanje ravnoteže materije s jedne strane, i stanje ravnoteže energije s druge strane.

Tkogod proučava povijest prirodne znanosti tijekom 19-og stoljeća, znati će koliki je naglasak stavljan na mogućnost dokazivanja da se temeljni zakon o očuvanju energije, za koji se držalo da je valjan za cijeli kozmos, također može primijeniti na ljudsko biće. Razvila se teorija ishrane, u potpunoj suprotnosti s prethodnim više-manje znanstvenim teorijama, koja je bila ponosna da može na ljudsku ishranu gledati na takav način da ona može biti objašnjena kao učinak energije i materije.

Na čovjeka se gledalo kao na vrstu stroja pokrenutog uz pomoć hranidbenih supstanci, s toplinom i drugim energijama posebno izvučenim iz tih supstanci.

Ako pogledate neku od mnogih popularnih znanstvenih knjiga o prehrani, vidjeti ćete da je najveća važnost dodijeljena činjenici da se nutritivna vrijednost hrane sastoji u njenoj vrijednosti sagorijevanja.[ova predavanja su održana 1932. Ako pogledamo suvremenu knjigu „Čudesnost ljudskog tijela“ od Harry Robertsa, na str. 134. piše „Hrana kao gorivo“, napomena od Lily]

Nutritivna vrijednost je smatrana ekvivalentna toplinskoj energiji sadržanoj u supstancama, i dugo vremena nutritivna vrijednost je kalkulirana prema količini topline koju su razne supstance dale u procesu sagorijevanja. Ili, drugim riječima, ljudski organizam je smatran ekvivalentom peći. Peć je zagrijana i vi računate vrijednost sagorijevanja goriva. Na sličan način mislilo se o nutritivnim supstancama.

Postojala je znanstvena teorija o ishrani, koja je na čovjeka gledala kao da je on bio mehanički apparatus kojeg napunimo s hranom ili energijom, i tako ga je mogla potpuno objasniti na materijalni način. Cijeli organizam je izgrađen iz tih supstanci i ono što organizam proizvede u energiji rezultat je zbroja procesa izgaranja.

To je bio takozvani „klasični nutricionizam“ 19-og stoljeća, koji je bio dominantan ne samo u znanosti, već je bio postao iznimno popularan i igrao odlučujuću ulogu u općem konceptu ljudske ishrane.

Na proces ishrane primijenjena je vrsta mišljenja koja u stvari pripada sasvim drugoj sferi. To je tehničko-ekonomsko mišljenje, ali primijenjeno na ljudski organizam.

Bilo bi lako pokazati da je većina ovih pokusa koji su služili da pokažu valjanost teorije, izvršena na životinjama, i potom primijenjena na ljudska bića. Naravno slični pokusi su također izvršeni i na ljudskim bićima, i ne može se poreći da je moguće uspostaviti takvu ravnotežu da je, u skladu s težinom, ono što ulazi u ljudsko tijelo i ono što je izlučeno, jednako.

Samo se javljaju ova pitanja: Što se događa sa supstancama koje uđu u ljudsko tijelo? Što se s njima događa unutar ljudskog organizma? Koji se procesi odvijaju?

Karakteristika je koncepcije svijeta prošlog stoljeća i ovog našeg sadašnjeg, da postoji tendencija misliti da su sve pojave u vanjskoj prirodi slične onima unutar ljudskog tijela. Neka vrsta unutarnje žudnje u modernoj prirodnoj znanosti je naći da je u čovjeku sve slično vanjskoj prirodi.

Dakle, sve do nedavno, bila je neosporiva činjenica da se nutritivne vrijednosti sastoje od topline, odnosno, u količini kalorija [hranidbena kalorija je količina topline potrebna da se povisi temperatura 1 kg vode za jedan stupanj celzijusa] dobivenih izgaranjem supstance, i da je najvažnija stvar materija kao takva. Svakog tko bi se usudio imati drugačije mišljenje gledalo bi se kao ekscentrika. Zatim je došlo vrijeme ─ o ovome ćemo kasnije morati govoriti detaljnije ─ kada je nađeno da, bez obzira na količinu materije i kaloričnu vrijednost, čovjek ne može živjeti na hrani koja je sastavljena prema znanstvenom standardu. To je šteta ─ ali ipak je točno. Neophodno je nešto drugo. U hrani mora biti nešto što se ne može kalkulirati u kaloričnim vrijednostima ─ nešto živo, svježe biljne supstance na primjer, i to „nešto“ je nazvano „vitamin“. Na početku vitamini su smatrani za „sporedne čimbenike hrane“, danas se možemo gotovo preplašiti od tih vitamina, pošto su od tako ogromne važnosti, te supstance skrivene u živim biljkama! Gotovo jednako važno kao što su same supstance je činjenica da sve konzumirano kao hrana mora posjedovati izvjesnu osobinu života, svježine ─ ako želite ─ vitaminskog sadržaja.

Također su se saznale i mnoge druge stvari, koje su potpuno promijenile cijeli znanstveni nutricionizam.

Ako ovdje govorimo o tim procesima, onda moramo početi s pitanjem: što se događa u ljudskom organizmu tijekom procesa ishrane? Sada želim reći da je to predrasuda koja postavlja mnoge prepreke, ako mislimo da je sve što se događa u prirodi ─ a sav materijal za našu hranu izveden je iz prirode ─ slično procesima koji se događaju unutar ljudskog organizma. Veoma je važno imati na umu kada proučavamo ishranu, da sve supstance koje ulaze u ljudski organizam, moraju biti potpuno transformirane da bi se koristile za čovjekovu ishranu. One moraju pretrpjeti daleko veću transformaciju nego smo to navikli misliti.

Stoga se na početku želim baviti s ovom temeljnom činjenicom da je ljudski organizam potpuno različit u svojim zakonima od svih pojava u vanjskoj prirodi. Bez razumijevanja ove važne činjenice, ne možemo nastaviti s našom spoznajom ishrane.

Svi hranidbeni materijali od izvana ulaze u ljudski organizam; oni primarno pripadaju prirodi, bilo mineralnom, biljnom ili životinjskom carstvu. Kadgod ulaze u ljudsko tijelo mora ih se smatrati za strana tijela. To nije u tolikoj mjeri slučaj kod životinjskog organizma. Uzmite na primjer pčelu. Pčela se hrani medom, ili radije supstancama nektara koje transformira u med. Ako razmišljamo o važnoj ulozi koju šećer igra u životu pčele, moramo reći da je pčela u potpunosti pod vladavinom šećera. To je u stvari slično osobi koja pati od dijabetesa ─ jedino što je pčela savršeno normalna i zdrava u tom stanju. Za pčelu nema dijabetesa. On je potpuno nadvladan od nečega što ulazi u njen organizam od izvana ali ona ostaje potpuno zdrava.

Istu pojavu nalazimo kod mnogih drugih životinja: one su manje-više upravljane od hrane koju konzumiraju. Specifična hrana nastavlja djelovati u životinji. U životinjskom organizmu supstance ne pretrpljuju toliko temeljitu transformaciju kakvu moraju pretrpjeti u ljudskom organizmu. Čovjek ima najraznolikiju ishranu, on konzumira veliku šarolikost hrane, a ipak mora održavati svoju vlastitu individualnost. Nemojte misliti da je sposobnost da se bude individualna osobnost samo na duhovnoj razini, ona također izlazi na otvoreno u fiziološkoj sferi. Toj činjenici ne dajemo za pravo s našim znanstvenim gledištem. Ako ljudsko biće ne bi u tako ogromnom stupnju transformiralo sve nutritivne supstance koje konzumira, ono ne bi moglo biti biće koje ima nezavisnu individualnost, koje ima pravo zahtijevati slobodu. Inače bi mišljenje materijalista prve trećine 19-og stoljeća, koji su bili ponosni da mogu dokazati da je čovjek u stvari ono što jede, bilo opravdano. Ta teorija danas više ne vrijedi. A ipak imamo nutricionizam koji prihvaća činjenicu da hrana izgrađuje ljudski organizam kao što cigla gradi kuću.

Ako bi to bio slučaj, da čovjek nije transformirao, u velikoj mjeri, sve što ulazi u njegov organizam, onda također ne bi mogao biti duhovno nezavisna individualnost.

Ali također nalazimo da je čovjekova ishrana silno individualna. U ovoj sferi života individualizam igra enormnu ulogu, mnogo više nego u nekoj drugoj sferi života. Mnogo toga će trebati reći o činjenici da nije moguće dati pravila, stroga pravila kojih bi se ljudi trebali držati. Pravo zdravlje u prehrani u potpunosti zavisi od mogućnosti da čovjek ima dovoljno čvrst instinkt koji mu dopušta da za sebe pronađe, i to samo za sebe, koja je prava hrana za njegove osobne potrebe. Važno je da to nije netko drugi koji to nalazi za njega, već da može to napraviti za sebe. Čudan je to zakon da samo u ovoj posebnoj sferi života netko može stvarno i zaista naći sebe, ono što koristi njegovim osobnim potrebama, ono što je dobro i ono što nije. To je različito za svaku osobnost. Naravno da je moguće reći da ova ili ona supstanca djeluje na takav način ─ i time će se ovo predavanje morati baviti ─ ali iz tog znanja ne može se dati recept. U ovoj sferi samo je moguće proučavati kako stvari stoje, i zatim pokušati pronaći što je prava stvar za nečiji vlastiti organizam. Ponekad već ta stremljenja imaju blagotvoran učinak na zdravlje.

Ove uvodne napomene dane su samo da ukažu na to koliko veliku ulogu individualizam igra u problemima ishrane. Postoje fiziološki razlozi zašto čovjek svoju hranu mora tako potpuno transformirati da ona na kraju postaje proizvod pogodan da bude pripojen njegovom organizmu.

Rekao sam da je izvorno sva hrana corpora alieni, strano tijelo, u čovjeku. Promislite koliko je čudno da kada je čovjek rođen, da mala beba zaista mora učiti jesti. Promislite koliko je ponekada teško naučiti bebu da jede! Mislim na trenutak kada pokušamo od mlijeka prijeći na običnu hranu. To je veoma težak zadatak. Može se čak dobiti utisak da na sitnu bebu svaka hrana osim mlijeka majke, u danim okolnostima, može djelovati kao otrov. U stvari čovjek započinje život tako da je sva hrana za njega neka vrsta otrova, i mora ga se prevariti za prihvaćanje. Težak je zadatak pronaći pravi trik za neke bebe tako da one započnu jesti. Za čovjeka je posebno postignuće to da nauči kako jesti. Tako da možemo reći da hrana koja prva dolazi čovjeku za njega ima više ili manje karakter otrova, na kojeg se mora polako priviknuti. Također nalazimo da kasnije u životu kada se neka hrana uvodi po prvi puta u ljudski organizam, može djelovati kao otrov. Za gotovo svaku osobu postoje supstance koje na nju djeluju kao otrov. Ova pojava je dobro poznata pod nazivom „idiosinkrazija“. To znači antipatiju koja se ne javlja iz duševnog života, već vrstu fizičke antipatije koja izlazi na otvoreno u obliku raznih bolesti. Stvarnost je da svaka hrana na neku osobu može djelovati kao otrov. Postoji izreka: „Za jednu osobu obrok, za drugu otrov“.

Esencijalna stvar kod ishrane je da sve supstance koje dolaze iz vanjskog svijeta moraju biti transformirane u supstance koje mogu postojati u ljudskoj krvi. Sve treba biti transformirano u krv. Ne možemo zamisliti bilo što više različito od mješavine hrane koju konzumiramo na jednoj strani, i ljudske krvi na drugoj. To podrazumijeva veoma složen kemijski proces. Ako netko sve kemijske procese koje ne razumije naziva „alkemijskim“ procesima, onda se usuđujem reći, ono što sva hrana mora pretrpjeti u njenoj transformaciji u krv, stvarno je i zaista alkemijski proces.

Sva hrana direktno pripojena ljudskom organizmu, recimo ubrizgavanjem, na primjer, mlijeko, uzrokuje temperaturu. To je slučaj kod gotovo sve hrane. Čovjek ima svoj metabolički sustav u svrhu neutraliziranja svih onih stranih tijela koje konzumira.

Zamislite da je zmijski otrov veoma otrovan kada uđe u cirkulaciju krvi ─ ali ako se proguta kroz usta nije štetan! Usprkos tome što je tako snažan otrov, on ne šteti čovjeku pod uvjetom da nema rane na sluzavim opnama njegovih usta kroz koja bi mogao izravno ući u cirkulaciju krvi. Postoji više ovakvih otrova koji djeluju na ovako čudan način.

Ali također znate, da se ovaj karakter otrovnog stranog tijela također može naći i u činjenici da se mnoge bolesti ili loše osjećanje, pojavljuju iz činjenice da čovjek jede previše ili premalo. Jednostavno količina konzumirane hrane može biti uzrok pojedinih bolesti. Ovu činjenicu obično uzmemo u obzir ako imamo posla s djecom. Prvo pitanje koje pitamo dijete koje se ne osjeća dobro je, da li je ono jelo nešto posebno, jer obično nevolje tu počinju. Spominjem sve ove razne pojave samo da vam razjasnim da, „jesti“ znači uvoditi strana tijela u ljudski organizam, i da čovjek mora stalno voditi bitku da se suprotstavi djelovanju tih stranih tijela. Samo čovjek vodi tu bitku, pošto ima organizam sposoban za asimilaciju najrazličitijih supstanci. Uvijek nalazimo ovo: čovjek je potpuno ljudsko biće kada je sposoban nositi se sa svojim okruženjem i njegovim utjecajima na njega. Kadgod je čovjek previše impresioniran svojim okruženjem to za njegov duševni život nije zdravo. On je zdrav samo ako je sposoban u duhovnom smislu „probaviti“ sve što dolazi od njegovog okruženja, ako se tome može suprotstaviti.

Ono što vrijedi u duhovnoj sferi, tako da može polagati pravo na naziv „čovjek“ samo ondje gdje može svoju osobnost istaći u dobrom smislu, to također vrijedi i u ovim fizičkim, materijalnim događanjima. Velika je šteta da u današnje vrijeme imamo fiziologiju koja ne uzima u razmatranje ove individualne faktore.

Ako je na primjer, rečeno, da se vrijednost hrane sastoji u njenoj vrijednosti izgaranja, onda na čovjeka gledamo kao da je on stroj. Onda nemamo nutricionizam koji je opravdan za ljudsko biće sve dolje do fiziološkog procesa ishrane.

Sada ću pokušati kratko okarakterizirati proces transformacije koji se odvija u ljudskom metabolizmu.

Možemo reći da se konzumacija i probava hrane sastoji od tri različita procesa, koji se odvijaju na tri uzastopna stupnja. Najprije imamo ono što se događa u ustima, drugo je ono što se događa u stomaku, a treća faza je ono što se događa u crijevima. Potom je metabolizam otišao tako daleko da hrana može ući u optok krvi. Prije nego je dosegnuta ova važna točka, proces probave prolazi kroz tri faze, i veoma je zanimljivo potpuno razjasniti da su ove tri faze bitno različite jedna od druge. Svaka od te tri faze znači važnu transformaciju hranjivog materijala. Naravno, svatko zna ovu činjenicu, ali nema potpune svjesnosti o tome koliko mnogo su te tri faze različite.

Kadgod hrana uđe u usta, značaj nije u probavnom procesu, već u degustaciji. Senzacija okusa je od ogromne važnosti za cijelu probavu. Želim ovo oslikati primjerom. Na primjer, možete imati veličanstven obrok, sastavljen prema kaloričnoj vrijednosti, možete imati dodane sve nužne vitamine, ─ međutim ─ ako vam se ne sviđa obrok, ako vam nije ukusan, neće vam mnogo prijati. Stoga ne možemo držati, da nešto predstavlja pravu hranu, ako vam to nije ukusno, ako u isto vrijeme, ukus nije ugodan za ljudsko biće. Ovo je zaista veoma važna činjenica: da je hrana ukusna, da se ljudskom biću sviđa. Ako je to slučaj, kažemo da usta sline. Ali ova pojava ide mnogo dalje! Ne samo da je u ustima oslobođena slina, u očekivanju dobrog obroka ─ ista stvar se događa i u stomaku. I ako se u ustima dogodi da se izlučuje slina, to potiče izlučivanje želučanih sokova, a to opet poticajno djeluje na proizvodnju crijevnih fluida. Ovi procesi jedan drugog slijede spontano. Sada bi mogli pitati: kako se događa to da se izlučuje slina? To je povezano s činjenicom da u isto vrijeme u ustima imamo osjetilnu percepciju. Mi ne kušamo samo s našim tijelom, u toj osjetilnoj percepciju sudjelujemo također i s našom dušom. Dobro poznati znanstvenik želučani sok jednom je nazvao „psihološki sok“. Ako čovjek uživa u svojoj hrani, tada su zbog tog užitka izlučeni sokovi, i znate veoma dobro, da je dovoljno zamisliti nešto što veoma volite jesti, i odmah slina u vašim ustima počinje teći.

Za jedenje i imanje apetita, također je veoma važno da je hrana na vašem tanjuru ugodna vašem oku. Postoje neki ljudi koji jedu mnogo više s očima nego s ustima.

Postoje neki koji jedu samo zato jer hrana izgleda tako „divno“. Poznavao sam nekoga tko uopće nije volio jesti, ali kadgod bi vidio lijepu ciklu, jednostavno bi je morao pojesti. Premda je rekao da ne voli ciklu, boja je bila tako prekrasno crvena, da je jednostavno u svakom slučaju morao pojesti. Ovu osobu se moglo nagovoriti da jede, samo ako je hrana bila ugodna njegovim očima. Tu su oči igrale ogromnu ulogu u konzumaciji hrane, baš kao da je osjetilna percepcija ukusa u malom stupnju bila izvršena s očima.

Suprotna stvar se događa, na primjer, ako osoba ima sklonost ružnim kombinacijama boje. Tada kažemo, on ili ona ima „loš ukus“. Percepcija boje je lokalizirana u oku, ali možemo reći da svi ti osjetilni organi: oko, osjetilo mirisa, i osjetilo ukusa pripadaju jedno drugom. Sve što se događa u sferi tih osjetila od ogromne je važnosti za cijeli metabolički proces.

Predrasuda je reći da nutritivna vrijednost postoji zbog kalorija i vitamina. Jednako bismo mogli reći da je hrana kuhana i pripremljena na takav način, i da je tako privlačnog izgleda da individualnost ljudskog bića ima utisak da hranu voli, tako da je s interesom uključena u cijeli proces konzumacije i probave s duševnim životom. Sve to, a ne samo kalorije, ima udjela u nutritivnoj vrijednosti hrane. Ne govorim ništa protiv kalorija, ali one predstavljaju najviše 1/3 ili 1/4 cjeline.

Sada smo došli do stupnja gdje od materije nastavljamo do spoznaje da život, svježina hrane, vitamini, imaju određenog učinka. Ali i sve druge stvari koje sam spomenuo, jednako su važne. Probavni proces počinje na veoma suptilan način. Početak procesa ishrane veoma je intiman osjetilno-nervni proces, proces svijesti. On ne počinje s materijom, već svjesnošću. Na gornjoj sferi svog probavnog procesa čovjek se povezuje s hranidbenim materijalom na veoma suptilan, duhovni način. Zasigurno znate, da odmah u samom trenutku kada kušate malu količinu hrane, također s većom ili manjom izvjesnošću znate, kako će ta hrana djelovati na vas.

Postoje ljudi s posebno visoko razvijenim osjećajem ukusa; oni odmah znaju na koje organe izvjesna hrana djeluje. Ljekarnici, posebno u prethodnim vremenima, a također i liječnici, imali su tu sposobnost razvijenu, tako da su mogli osjetiti učinke raznih supstanci na njihove tjelesne organe, u trenutku kada te supstance dođu u njihova usta. Od usta, to dalje kroz nervni sustav djeluje po cijelom organizmu. Ti ljudi su svjesno povezali hranu koja ulazi u usta s njihovim organizmom, ali s njegovim suptilnijim dijelom. Oni uzimaju nešto od hrane ─ neku vrstu prepoznavanja unaprijed onog što je u njoj sadržano, i s time se ujedinjuju s cijelim njihovim tijelom. Vidjeti ćete da su ljudi veoma različiti u pogledu toga. Postoje uglavnom tri vrste ljudi: osobe koje jedu količinski, kojima je najviše stalo da dobiju određenu količinu hrane da napune njihova tijela; zatim „gurmani“ koji cijelim svojim duševnim bićem žive u hrani koju imaju pred sobom. Ovdje također nalazimo razne stupnjeve osobnosti, više ili manje suptilne tipove. Zatim postoje oni koji više shvaćaju diferencijaciju kod hrane. Oni imaju ogroman interes za pojedinu supstancu koja je sastavnica njihove hrane. Ovo bismo čak mogli nazvati duhovni interes za hranu. Iznad svega moramo reći: važno je kako čovjek kao cjelovito biće reagira na svoju hranu. Sve to je povezano s interesom, apetitom, kušanjem hrane, načinom na koji je hrana pripremljena; cjelokupni element kušanja, to predstavlja početak nutritivnog procesa i najvažniji je dio. Ako netko ima sposobnost kušanja ─ ne trebate ga posebno učiti kako da žvače ! ─ (određene škole dijetetike pridaju posebnu važnost učenju žvakanja).

Tako nalazimo nešto što čovjeka dovodi u intimni kontakt s njegovom hranom kroz nervno-osjetilni proces. Zatim također imamo početak probave. Ako apsorbirate škrob ili brašno nastupa određena transformacija. Škrob ili brašno transformirano je u šećer. To je početak probave. Ali od najveće važnosti u ovoj prvoj fazi je osjetilni proces, potpuna svjesnost o konzumiranim supstancama. U ovoj gornjoj oblasti imamo mnogo svjesnosti, ali veoma malo probavne aktivnosti. Mogli bi gotovo potpuno zanemariti materijalnu stranu, ako izostavimo materijalni proces žvakanja, svođenja hrane na male komade. Tu smo potpuno svjesni. To je nervno-osjetilni proces. Pripojene tom procesu su izvjesne percepcije koje opet imaju utjecaja na apetit i razne senzacije koje slijede iz aktivnosti volje. Svi ovi faktori postoje i predstavljaju suptilniji dio procesa probave. Tu je, čovjek veoma individualan, tu sudjeluje s cijelom svojom osobnošću.

Druga faza je povezana sa svim procesima koji se odvijaju u stomaku. Samo rijetki ljudi su svjesni tih događanja. U pravilu mi nemamo više svjesno znanje o procesima u našem stomaku, nego što ga imamo tijekom života snova. Kadgod je nešto krivo sa stomakom to utječe na naše sanjanje. Imamo neku vrstu tjelesnog osjećaja i to je veoma povezano s našim duševnim životom. Ljudi koji su dugo vremena patili od briga, stvarno ozbiljnih briga, i stalne anksioznosti, pokazuju određenu sklonost stomačnim tegobama. Kadgod susretnete osobu koja pati od stomačnih tegoba, samo vidite nalazite li da su u prošlosti postojale nevolje povezane s duševnim životom, koje su djelovale dugo vremena, dok na kraju nisu djelovale na stanja stomaka. Mogli bi to izraziti i ovako: stomak je srce probave. On također pravi ritmička kretanja, ritmičke kontrakcije. Stomak ima mnogo ritmičke aktivnosti; na neki način predstavlja sredinu cijelog probavnog procesa. Tu je već probava mnogo intenzivnija. U ovom organu bjelančevina je napadnuta i njena probava započela.

Tamo imamo sferu koja je mnogo više nesvjesna, i što dublje idemo u organizam, javlja se snažnija materijalna aktivnost, dok na kraju ne dosegnemo treći stupanj probavnog procesa u crijevima. Taj dio potpuno nestaje iz naše svijesti, i to možemo usporediti samo sa stanjem spavanja, kao što smo drugu fazu probavnog procesa usporedili sa životom snova, a samo prvu s potpuno svjesnim životom. U ovoj trećoj fazi odvija se najintenzivnija materijalna probavna aktivnost. Sve postaje transformirano. Ne samo brašno i bjelančevine, već su tamo probavljene i masti. Masti su najteža supstanca za probavu, i stoga najduže moraju čekati. Ukratko: sve je transformirano i tu činjenicu bih želio ilustrirati s primjerom. Pretpostavimo da jaje ulazi u probavni trakt. U početku imamo živu bjelančevinu određene vrste, kokošju bjelančevinu. Svaka biljka ili životinja ima svoju vlastitu specifičnu bjelančevinu. Lako se može pokazati da svaka biljna ili životinjska vrsta ima specifično sastavljenu bjelančevinu. Ako uđe u stomak, a posebno crijeva, ona je uništena. Razbijena je. Ista se stvar događa ako se jaje stavi u kiselinu i potom u lužinu. Tada je također transformirano. Dakle bjelančevina je uništena i izgrađeno je nešto drugo što više nema osobine žive bjelančevine. Više nije specifična za vrstu, polako je razbijena i transformirana u druge supstance. Postaje anorganska. Potpuno je razlomljena, lišena svojih izvornih specifičnih osobina kao biljna ili životinjska bjelančevina. Specifično živo biće, koje kemičar nikada ne može dokučiti, nestalo je. Loša procjena naše sadašnje znanosti je misliti da je živa bjelančevina supstanca konstruirana na tako kompliciran način. Ona postaje komplicirana tek u trenutku kada postaje uništena. Tada odstupa od cjeline životnog procesa, i pojavljuje se kao nešto savršeno nedokučivo za kemičara. To znači da je kemijski toliko složena, da sadrži toliko mnogo supstanci, od kojih je svaka opet toliko složena u svojoj strukturi, da se kemičar osjeća prilično zbunjen kada pokuša sintetički izgraditi bjelančevinu. Nikada stvarno ne postiže svoj cilj, i može tome pristupiti jedino proizvodeći supstance koje su „slične“ bjelančevini. [U Američkom ilustriranom medicinskom rječniku 1941, možemo pročitati sljedeću definiciju za bjelančevinu: „Bjelančevina nađena u gotovo svakoj životinji i u mnogim biljnim tkivima i karakterizirana time da je topiva u vodi i da koagulira toplinom. Sadrži ugljik, vodik, dušik, kisik, i sumpor, ali točan sastav još nije bio utvrđen, premda je formula za kristaliziranu bjelančevinu dana kao: C720 H1134 N218 S5 O248.]

Znanost je uspjela napraviti supstancu „sličnu“ bjelančevini: pepton. Ovu supstancu nalazimo u stomaku kada jedemo jaje. Međutim kada je jaje transformirano preko želučanih sokova u pepton, ono više nije živa supstanca. Dakle vidite da mi dobijemo, kroz sintetički proces, samo onu supstancu koja se javlja kada je bjelančevina razbijena, kada je pretrpjela proces katabolizma. U kemijskom laboratoriju nikada ne možemo napraviti zaista živu bjelančevinu, samo ono što je odstupilo od procesa života, što više nije povezano sa životom. U trenutku u kojem se događa da supstanca ulazi u oblast anorganske tvari, u oblast kemijske, mrtve tvari ─ tada se javlja toliko komplicirana u svojoj strukturi. Ali tu složenu strukturu stječe tek u tom trenutku ─ složenu sa stajališta kemičara. Naravno ako to usporedim s običnom soli, onda je komplicirana. Sa stajališta života to nije ništa drugo već građevni materijal koji je u podlozi svakog živog organizma, u kojem su uobičajeni kemijski zakoni nepostojeći.

To su dva različita svijeta. Na jednoj strani je svijet života, gdje je kemija ukinuta i gdje nalazimo stvari kao što su vitamini, i ono što čini specifičnu vrstu živog organizma i uzrokuje da svaki ima specifičnu bjelančevinu. U cijelu tu oblast penetrira život. Na drugoj strani imamo mrtve supstance, kao kada gledamo na ljudski leš; u trenutku kada ljudsko biće umre, vidimo da je svaki dio odvojen i postoji za sebe ─ ali raspada se u isto vrijeme. Prije smrti organizam je bio cjelina, živi entitet. Tako je uvijek kada nešto živo umre; tada otpada od zakona života, podložno je gravitaciji, samo je supstanca, samo mrtva tvar. Tada, i samo tada, kemičar i fizičar mogu to opisati. Prije nego se dogodi smrt, nije u njihovom dosegu. Transformirano je, gubi život, dijeli se u dijelove, i tako postaje složeno, i sastoji se od svih onih raznih sastojaka bjelančevine o kojima govori kemičar, aminokiseline, itd. ; mrtvo tijelo nečeg što je bilo živo.

Zanimljivo je da u trećoj fazi probavnog procesa sve supstance prestaju biti specifične i postaju transformirane u nešto drugo.

Na primjer mast se razlaže. Ne može ostati mast neke specifične životinje ili specifične biljke. Mora biti transformirana, razdijeljena u takozvane kemijske sastojke, u glicerin i tako dalje. Brašno mora biti transformirano u šećer, i, nakon što je transformirano, više nemamo stanje iz kojeg je ova supstanca izvedena. Život je bio oduzet. To je posebno zbog utjecaja sokova gušterače, žući i crijevnih sokova. Oni sve potpuno transformiraju, razbijaju i oduzimaju specifične manifestacije života.

Do probavne aktivnosti u ustima preko sline, u stomaku preko želučanih sokova, i u crijevima preko crijevnih sokova, dolazi zbog suradnje dvije supstance. U ustima imamo neku lužinu, u stomaku klorovodičnu kiselinu, a u crijevima ponovno lužinu. Međutim prisutno je još nešto. Lužina i kiselina se mogu proizvesti u laboratoriju. Ali pored njih nalazimo supstancu, nazvanu u fiziologiji kvasac, pepsin u stomaku. Definicija za riječ pepsin je: „ono što probavlja“. Možete na primjer, uzeti nešto želučanog soka, kondenzirati ga, i tada imate bijeli prašak koji predstavlja osušeni želučani sok. Ako to razgradite u vodi i dodate nešto klorovodične kiseline i bjelančevinu jaja, ona postaje razgrađena ili probavljena. To ne znači ništa drugo nego da možemo, uz pomoć pepsina, proizvesti pojavu probave izvan ljudskog organizma. Ovdje imate dio stomaka. Možete uzeti ovu probavnu supstancu, ovu „kuhajuću supstancu“ (pepton znači kuhanje) i zatim ono što je izvučeno iz gušterače, tripsin, i možete ih potpuno uništiti. Ali one u stvari nisu anorganske supstance, one su ostaci živog probavnog procesa.[To da pepton znači kuhanje je upitno. Svugdje se navodi da riječ pepsin dolazi od grčke riječi za probavu. nap.pr.]

Veoma je zanimljivo promatrati da se hranidbenim materijalima može oduzeti njihov specifični život, samo preko životnog procesa. Nitko zaista nikada nije vidio takav kvasac u obliku materijalne supstance. Možete samo naći ove razne bjelančevinaste supstance na koje te sposobnosti prianjaju i one su izvučene iz živog organizma, posredovanjem nekog procesa. Čovjek to može napraviti samo sa svojim živim organizmom.

Transformacija prolazi kroz tri stupnja i na kraju on uspijeva hrani potpuno oduzeti njen specifični karakter. Kašu (hilus) u konačnici nalazimo u crijevima, ima mliječni izgled, sve čvrsto je ukapljeno, to više nije stvarno organska supstanca; lišena je svojih specifičnih organskih svojstava, i transformirana je; dakle, umrijevši, konačno može biti asimilirana od ljudskog bića. Čovjek ne može asimilirati strane supstance, one bi djelovale kao otrov u njegovoj krvi. Na primjer u slučaju trovanja mesom, trovanja voćem, posebna životinjska ili biljna bjelančevina nije mogla biti transformirana, i ulazi u ljudsku krv, dovodeći do iste pojave kao da je injektirana izravno u krv. Ako strana živa supstanca uđe u krv, onda djeluje kao otrov. Čovjek to ne može podnijeti. Mora se boriti protiv toga i ponovno je izlučiti. Nekada se to može napraviti bez da se prouzrokuje stvarna bolest. Normalna procedura je, da je na graničnoj liniji gdje su crijevni sokovi u kontaktu s krvlju, život odstranjen. To je ekstenzivno opisano u knjizi od Rudolfa Steinera i dr. I. Wegman „osnove terapije“. U ovoj knjizi proces ljudske ishrane je opisan sa stajališta duhovne znanosti. Ako zaista intimno proučimo razne procese u ljudskom organizmu, vidimo da nema proturječja između prirodne znanosti i njenog kompletiranja kroz duhovnu znanost.

Ako razmotrimo svaku činjenicu otkrivenu od prirodne znanosti u vezi ljudske ishrane ─ to je nekako drugačije kod životinja ─ u ishrani postoji potpuni proces transformacije. U trenutku kada hrana ulazi u ljudsku krv, postaje ponovno oživljena, ali na takav način, da je sada obdarena s onim snagama koje su u ljudskom organizmu, i stoga mogu biti asimilirane. U tom trenutku sve postaje transformirano. Onaj tko misli, da se ne može vjerovati da čovjek u svom nutritivnom procesu ima tako enormnu moć transformacije, nikada ne može imati pravu predodžbu o ljudskom biću kao cjelini. Možete vjerovati da niste materijalist, i možete divno govoriti o duhovnim osobinama u čovjeku, ali ako ne uzmete u obzir jednostavnu fiziološku činjenicu, da samo čovjek od svih živih bića, može postići najpotpuniju transformaciju tvari, nećete imati zaista čvrstu osnovu za tvrdnju da je čovjek duhovno biće; to ne bi moglo biti tako, da u čovjeku nije živjela snaga koja tako snažno djeluje, materijalno, da čak transformira svu materiju. Ljudski proces ishrane je potpuno drugačiji on onog od svih drugih živih organizama. Čovjek posjeduje snagu koja u izvjesnoj mjeri, čak i poništava zakone koji postoje posvuda u prirodi, snagu koja je sposobna transformirati materiju.

S ovim ćemo se morati baviti kasnije s raznih stajališta. Ali želio sam početi s ovom važnom činjenicom, da kod ljudskog organizma, najveći naglasak mora biti stavljen na ovu snagu transformacije, na to da se odvija potpuna transformacija hrane, i da sav život koji je izveden iz vanjske prirode mora biti istjeran.

Mi ne jedemo da bi dobili razne supstance koje apsorbiramo, već zato jer u nama imamo veliku snagu koju moramo uporabiti da bi uništili ono što dolazi od našeg okruženja. Mi moramo koristiti tu snagu. Sada lako možemo razumjeti sljedeću činjenicu.

Jednom je bilo pomodno u medicini koristiti izvjesne nutritivne pripravke koji su bili „već-probavljeni“ pepton pripravci. Ako cjelokupni proces ishrane na kraju vodi do činjenice da je svaka supstanca transformirana, onda zašto da ljudi nemaju „već-probavljenu“ hranu? Mogli bi imati unaprijed probavljenu bjelančevinu, tada bi je možda mogli lakše svariti. To je savršeno točno: lakše se probavlja. Ali nakon nekog vremena, uvidjelo se, da to nije dobro za zdravlje. Otkriveno je da je čovjeku potrebna aktivnost koju mora izvršiti cjelokupan probavni proces. On mora biti u stanju koristiti svoje snage. On ima višak snage u svom probavnom sustavu, koja ima tendenciju da transformira sve u ljudsku supstancu, nakon što je prethodno poništila njen prirodni karakter. Čovjek želi tu snagu, i mora je koristiti. Stoga se moglo dogoditi da već-probavljena hrana za njega uopće nije dobra.

Također ćete znati kako je lako hrana upropaštena ako je kuhate predugo. Od profesora na sveučilištu napravljen je sasvim zanimljiv pokus. Išao je u javnu kuhinju na ručak. Jednom je tamo otišao točno u podne a drugi puta u tri sata poslijepodne. Nakon nekog vremena primijetio je da obroci koje je imao u tri poslijepodne za njega nisu bili toliko blagotvorni. Nisu ga zadovoljavali kao oni na koje je odlazio u podne. Pošto je bio znanstvenik napravio je sljedeće promišljanje: „Hrana u tri sata sadrži istu količinu kalorija kao i hrana koju dobijem u podne. Zašto ona ima drugačiji učinak?“ Nije mogao potpuno vjerovati svom osobnom iskustvu, i tako je počeo hraniti štakore. Nakon nekog vremena je primijetio da su štakori hranjeni hranom od 3 sata gubili težinu, narasli su samo upola od onih koji su hranjeni s obrocima u podne, i konačno su crkli. Zasigurno je to bila prilično drastična pojava. Ipak se može pokazati, da predugo kuhanje kvari hranu. U današnje vrijeme bi rekli: prekuhavanje uništava vitamine. Ali zašto trebamo vitamine? Zato jer želimo transformirati živu supstancu, želimo je uništiti i transformirati. Mi želimo upotrijebiti tu snagu. Jednako je i s našim mišićima. Moraju se upotrijebiti ili će se smanjiti; udovi koje ne koristimo zakržljaju. Na isti način i snage koje imamo u našem probavnom procesu moraju se koristiti. To su procesi transformacije koji eliminiraju strana svojstva iz naše hrane tako da ona može ući u ljudski organizam.

Ljudski probavni proces je izgrađen na aktivnosti. Ljudski organizam mora provoditi ovu transformaciju. Možemo vidjeti koliko mnogo toga zavisi o ovoj transformaciji.

Ako uzmete u obzir sve što smo danas spominjali, tada ćete se sigurno složiti da je ovo različit koncept od onog koji u hrani gleda samo vrijednost sagorijevanja. Supstanca je samo mali fragment onog što čovjek zaista treba. On želi život, ali na takav način da ga najprije može transformirati, i to mora napraviti cjelokupnom svojom duševnom aktivnošću. To mora napraviti u tri stupnja; na početku je to duhovna aktivnost kombinirana s njegovim duševnim snagama, zatim u stomaku, aktivnije su njegove osjetilne sposobnosti, i na konačnom stupnju, gdje se odvija probava uključena je njegova volja. Aktivnost volje je duboko povezana s metabolizmom. Nakon svih tih događanja, hrana može ući u ljudsku krv. Zatim je u krvi ponovno oživljena, postaje dio ljudskog bića, i može ući u razne organe.

Na sljedećem predavanju baviti ćemo se raznim učincima životinjske, biljne i mineralne hrane na ljudski organizam; kako to da životinjska hrana biva transformirana u ljudsku supstancu, da se suptilniji procesi odvijaju u transformaciji hrane koja dolazi iz biljnog carstva, i da se još finiji, dalekosežni procesi moraju odviti da bi upravljali mineralnim metabolizmom; i kako se ovi koraci u probavnom procesu moraju u različitim fazama pripojiti ljudskom organizmu.

Primijetiti ćete da, da bi stekli razumijevanje ljudskog procesa ishrane moramo uzeti rezultate koje je dobila prirodna znanost i ujediniti ih s univerzalnijim konceptom čovjeka temeljenom na duhovnoj znanosti. Onda možemo prepoznati jedinstveni položaj ljudskog bića; da je čovjek u svom cjelokupnom procesu ishrane individualnost; i da sve što je izvedeno iz vanjske prirode u čovjeku mora biti transformirano.

ISHRANA
II
Razlika između biljne i životinjske hrane.


Popularni koncept, posebno današnji znanstveni koncept o nutritivnom procesu, u velikoj je mjeri bio određen prevladavajućim, više ili manje materijalističkim idejama o prirodi samog čovjeka. Međutim, ako tražimo intimnije razumijevanje cijelog ljudskog bića, u konačnici moramo doći do drugačijeg koncepta o raznim procesima povezanim s ishranom.

Zadnji puta sam pokazao koliko je važan i odlučujući razvoj prirodne znanosti i medicine tijekom 19-og stoljeća bio za naše moderne poglede na ishranu. Mnogo od onoga što se može danas naći u raznim priručnicima i znanstvenoj literaturi o tom problemu možda mogu karakterizirati, čitanjem rečenice iz izvrsne knjige o ljudskoj fiziologiji od profesora Hoebera. Ona će potpuno razjasniti sadašnje popularne ideje o nutritivnom procesu. U toj knjizi čitamo: „Kao što je ranije spomenuto, proces ishrane je analogan snabdijevanju stroja gorivom, jer su u oba slučaja kapaciteti usađeni u kemijskim energijama….“. „Naravno okolnosti su ovdje jedinstvene, pošto supstanca stroja može također postati gorivo, ako dođe do prekida u snabdijevanju nutritivnom tvari; a s druge strane hrana može biti transformirana u stroj“…

To je gledište koje se danas još smatra valjanim, naime, da je moguće usporediti ljudsku prehranu s procesom napajanja stroja. Međutim, iz ovog jedinstvenog opisa danog od profesora Hoebera možemo vidjeti, da je govoreći o ljudskom stroju koji nastavlja raditi uz pomoć hrane, nužno okvalificirati tu izjavu. Tako teško da možemo ustrajati u konceptu toliko čudnog stroja, izgrađenog od elemenata ishrane, koji u isto vrijeme može također biti korišten kao materijal za gorivo. Takav stroj je kontradikcija sam po sebi. Ovakva ideja sili nas da podignemo naše stajalište.

Na prethodnom predavanju pokušao sam objasniti da moramo gledati drugdje ako želimo razumjeti bit ljudskog metabolizma. Dalekosežne, važne promjene dogode se svemu što uđe u ljudski organizam. Sam čovjek mora potpuno transformirati sve što u njega uđe iz vanjske prirode. Transformacija se odvija korak po korak dok se konačno hrana ne može sjediniti s krvlju. U stvari ne ostaje ništa od specifične prirode razne hrane jednom kada je ušla u ljudsko tijelo; sva ta hrana, izvedena od biljaka ili životinja, u ljudski organizam ulazi kao nešto potpuno strano; čovjek uništava tu specifičnost i zamjenjuje je svojom vlastitom esencijalno ljudskom prirodom. Dakle čovjek nije izgrađen iz njegove hrane u tako materijalističkom smislu kako se obično zamišlja, već on transformira snage prisutne u njegovoj hrani. On je zavisan o tom stranom životu koji ulazi u njegovo tijelo, u tome što ga transformira i prožima ga svojim vlastitim životom.

Zadnji puta razmatrali smo razne procese transformacije, i vidjeli da moramo praviti razliku između tri uzastopna stupnja. Prvi je veoma važan, utoliko što čovjek sjedinjuje sebe s hranom na veoma suptilan način preko osjetilne percepcije okusa. Ovaj prvi čin ujedinjavanja s hranom preko kušanja, ne funkcionira ispravno, ako on nema dovoljno interesa za svoju hranu. Psihološki proces tada nije harmoničan. Druga bitna stvar je prisutnost nečeg živog, nečeg svježeg u hrani; i treće dolazi materija, kao takva, koja je konzumirana.

Ukazali smo da se tijekom tog procesa transformacije čovjek ujedinjuje sa svojom hranom na nekako duhovan način; zatim, kada se hrana spušta u stomak i crijeva započinje čisto materijalna aktivnost, koja postupno vodi do potpune transformacije. Tamo čovjek više nije potpuno svjestan procesa koji se odvijaju. Proces ishrane odvija se korak po korak. Kreće od oblasti ljudske svijesti povezane s čovjekovim osjetilnim organizmom, i njegovom moždanom aktivnošću preko percepcije okusa, do više ili manje napola svjesnih procesa u onom dijelu povezanim s konstruktivnim metabolizmom koji izgrađuje tijelo, ali u isto vrijeme stalno se bori s raznim elementima njegove hrane.

Ti stupnjevi slijede jedan drugog dok hrana ne dođe do točke gdje se može smatrati više-manje beživotna ─ gdje je sva različita hrana koja je ušla s izvornim biljnim ili životinjskim životom, bila ubijena, lišena tih osobina. Čovjek ih transformira i stvoreno je nešto novo, što ga čini, utoliko što se to tiče tijela, ljudskim bićem.

Vidjeli smo da procese povezane s prehranom moramo razmatrati na sasvim drugačiji način od onog kako se to uobičajeno radi. Sada, došavši do ove točke, možemo reći da je prvi korak onaj iniciran u ustima sa senzacijom okusa, zatim je drugi u stomaku, i treći ─ ulazeći duboko u procese života ─ odigran je u crijevima i u prijenosu u ljudski optok krvi. Hrana nije više ono što je bila ranije, ona struji u krv. Zatim, ono što je prisutno u ljudskoj krvi, što je sada, takoreći, vlasništvo ljudskog bića, nastavlja djelovati, doseže pluća, i ujedinjuje se s kisikom udahnutog zraka.

Ponovno, odvija se nešto novo. Od unutarnjih dijelova organizma krv struji prema plućima, prema periferiji, i ujedinjuje se s procesom disanja, koji je primarno aktivan u svim procesima koji se odvijaju u središnjoj organizaciji ljudskog bića, ritmičkom sustavu. Ovo se ujedinjuje takoreći s vanjskim svijetom preko disanja. Nadalje postoje događanja povezana s periferijom. Tamo ulaze konstruktivne supstance, posebno u sve povezano sa sustavom nerva i osjetila, koji je u priličnoj mjeri odijeljen od ostatka ljudskog organizma.

Opet tri koraka vode prema gore, slično kao i s tri silazna koraka. Najprije imamo djelovanje ljudske krvi izvedeno izravno od metabolizma; zatim onaj proces prema disanju; zatim još dalje prema periferiji, ili radije prema gore; tamo nalazimo razne osjetilne organe. Oni su razdvojeni od procesa ishrane. Ono što čovjek primarno treba za svoju duhovnu aktivnost ne tiče se toliko vegetativne aktivnosti njegovog tjelesnog života (koji sebe gradi iz metaboličkog sustava) već s među-korakom ─ sustavom disanja. Dakle možemo reći, da kada je materija distribuirana u čovjeku, kroz događanja u krvi, i ta krv je stalno obnavljana, izgrađena i pod utjecajem svega što je bilo transformirano od nutritivnih supstanci, da u cijelom organizmu imamo pojave koje su povezane sa životom. One su vegetativni procesi, nutritivni procesi. Materija je prenesena svuda, stalno je dovođena u harmoniju s ljudskim procesom života. Ali čovjek nije svjestan svega ovoga; to je potpuno zaklonjeno od njegove svijesti.

Zatim, kada se ovi procesi uspinju u višu oblast gdje s disanjem u igru ulazi vanjski zrak, ušli smo u sferu gdje ne možemo razdvojiti ono što se događa unutar ljudskog organizma od onog što se zbiva vani. Zrak ulazi, događa se izgaranje, i u toj točki javlja se mogućnost da čovjek nije samo automat u kojem se događa nutritivni proces; on nije samo vegetativan kao biljka; već se njegov duševni život može razviti. To je samo zbog činjenice da čovjek diše. (Bilo bi sasvim lako pokazati, pregledavajući cijelo životinjsko carstvo, da što je intenzivnije razvijen proces disanja, da je to životinja više svjesna. Na primjer ptice su najopreznije životinje jer se njihova pluća protežu u kosti). Postoji mogućnost izgaranja, ali u isto vrijeme i katabolizma. U vakuum koji nastaje pri destrukciji materije, može ući nešto drugo. Ali to se može dogoditi samo kroz eliminaciju običnih životnih procesa, inače bi duševni život bio previše povezan s tijelom. Samo zato jer je iznad sustav nerva i osjetila, koji se sastoji od više-manje beživotne supstance (tvar mozga je prilično mrtva supstanca, slična izlučevini koja ostaje unutar organizma) može se razviti najjasnija svijest. Taj organ koji je odvojen od cirkulacije ishrane, mozak, ne može se stalno obnavljati, mora ostati nepromjenjiv.

Nervi ne mogu biti toliko duboko ukorijenjeni u proces života, oni ostaju podalje od njega, i stoga ih čovjek može koristiti kao potporu za njegovu svijest.

Dok se kada čovjek apsorbira hranu, i ona ulazi u njegov organizam u živom stanju, on s njom ujedinjuje na nekako duhovni način, i potom se ona postupno spušta, dok se naposljetku ne odvija materijalna transformacija, i izvorna specifična kvaliteta hrane je uništena ─ odvija se upravo obrnuto kada se kreće od krvi, gdje postoji krajnje, ali najčistije ljudsko stanje života. Tamo je čovjek potpuno živ. Ono što je materijalno deponirano u čovjeku, potpuno je prožeto životom u nižem metaboličkom organizmu ─ ali tamo čovjek nije svjestan. Međutim kada se podignemo do sustava disanja, živi element postaje podčinjen, i proces disanja postaje svjestan.

Nastavljajući prema gore, dolazimo do nerva i osjetilnih organa. Oni su relativno mrtvi. Isto se može reći za procese koji ulaze u ljudski kostur. Kosti su usko povezane s nervnim sustavom. Mozak je okružen košću. Kosti su povezane s nervima, postaju beživotne i mineralizirane, i u glavi čovjek se može „podignuti“ sa svojom sviješću.

Promatrajući kako je u čovjeku hrana transformirana vidimo dva suprotna procesa prema tome pratimo li ovu transformaciju odozdo prema gore, ili od iznutra prema vanjskoj periferiji. Cijeli proces je dvostruk. Mi apsorbiramo hranu (iz biljnog ili životinjskog carstava) koja je potpuno živa i mi je uništavamo i razbijamo u potpuno mrtvu, mineraliziranu supstancu; mi je ponovno oživljavamo u našem najdubljem biću, kada mora prijeći u struju krvi. Tada je ljudski-živa i deponirana u tijelu, i izgrađuje ljudski organizam. Zatim je život opet ublažen u stupnjevima, odozdo prema gore. Dižući se prema središtima disanja, život je reduciran, ali mi smo svjesni. Konačno postoji ono što je deponirano u lubanji, i kosturu, što je odvojeno od životnog procesa; i ovdje je metabolizam soli najjači i sve što je povezano s odlaganjem tvari u ljudskom organizmu.

Promatrajući što se događa unutar ljudskog organizma kada je hrana pripojena tijelu, odnosno ─ ne transformaciju hrane, već njeno pripajanje u organizam ─ vidimo da se to također događa po stupnjevima. Ova dva procesa odmah čine jasnim to da je čovjek trostruko biće. Od trenutka kada apsorbira hranu pa dok ona nije pripojena u njegovu krv, čovjek sebe otkriva kao trostruki organizam.

Opet, proučavajući anabolizam, vidimo izražene iste zakone. To je od ogromne važnosti. To čini razumljivim izvjesne činjenice o kojima danas želim govoriti. Tu se predstavlja koliko su različite snage u našoj hrani koja se sastoji od biljaka, ili ako je uzmemo od životinjskog carstva, ili ako apsorbiramo mrtvu, mineraliziranu supstancu. To je problem kojim se želimo baviti danas, ali nužno je početi s nekim napomenama o općoj konstituciji ljudskog organizma da bi imali pravu pozadinu za razumijevanje toga.

Kod proučavanja esencije životinjske hrane, najprije moramo razumjeti esencijalno biće životinje. U svim kemijskim procesima koji se odvijaju u životinjskom organizmu, najvažniji je onaj koji se odvija u krvi, u bjelančevini. Navikli smo govoriti o specifičnoj bjelančevini životinje. Kadgod miješamo različitu krv ─ odnosno krv jedne životinjske vrste, s onom od druge životinjske vrste, ili s ljudskom krvlju, odvija se bitka. Jedna uništava drugu, ili su obje uništene. Svaki životinjski organ ima vlastitu specifičnu bjelančevinu.

To nije slučaj kod biljaka. Ne možemo reći da listovi, ili korijeni, ili cvjetovi imaju njihovu vlastitu specifičnu bjelančevinu. Ali možemo reći da kod životinje jetra, bubrezi, gušterača, ima svoju specifičnu karakterističnu bjelančevinu. Organi su poput nezavisnih životinjskih organizama koji se međusobno natječu. Jedna životinja ima ovaj organ više razvijen; druga životinja ima različit organ. Životinje koje prekomjerno razvijaju metabolički sustav, razvijaju određene organe, i stoga imaju određenu bjelančevinu, dok je bjelančevina ptica sasvim različita. Ipak moramo naglasiti da je cjelokupan karakter, sve specifične osobine životinje određene od iznutra, da su od određenih organa. Ako ovo pogledamo više s kemijskog aspekta, možemo reći da je životinja formirana iz njene specifične bjelančevine, iz njene konkretne mješavine krvi. Stoga kada je jedna životinjska supstanca susretne s drugom, ili kada se životinjska supstanca susretne s ljudskom supstancom, one se bore jedna protiv druge. Čovjek se mora boriti protiv toga i uništiti životinjsku bjelančevinu i transformirati je u ljudsku bjelančevinu. To je čisti proces probave; jedna bjelančevina probavlja drugu.

Kada životinjski sokovi ulaze u ljudski organizam preko injekcije seruma, dobivaju se snažne reakcije, koje označavaju bitku između ljudskog životnog organizma i životinjskog životnog organizma. Pojava groznice, razne bolesti koje se događaju nakon injekcije sa serumom, ukazuju na to da čovjek reagira snažno; ako je injekcija ponovljena, reagira još snažnije. To je poput bitke između specifične bjelančevine životinje i bjelančevine koju čovjek ima u vlastitom organizmu, ili bitke između jedne i druge krvi.

Sva hrana koja je bila apsorbirana od životinje transformirana je u vlastiti organizam životinje. Čovjekov zadatak je sada promijeniti to u njegov vlastiti organizam kroz probavu. Zanimljivo je vidjeti da on ne uspijeva uvijek u tome. Na primjer može se dogoditi, da netko konzumira, veoma brzo, brojna jaja; tada se u krvi te osobe možda pojavi bjelančevina koja nije ljudska bjelančevina. (Lako je razlikovati ljudsku bjelančevinu i bjelančevinu kokoši). Nakon nekog vremena osoba savladava kokošju bjelančevinu, ili je, ako je ne može probaviti, izlučuje kroz svoje bubrege. Uvijek postoji mogućnost da životinjska bjelančevina može kao strano tijelo postojati u ljudskom organizmu. Ali zbog snage transformacije od krvi do krvi, životinjska snaga je savladana od čovjeka.

Da bi razumjeli kako probava djeluje na životinjske supstance ne trebate ići dalje od probavnog procesa unutar samih organa. Tamo životinjska supstanca postaje transformirana iz razloga intenziteta ljudske vitalnosti. U antropozofskom znanju o čovjeku tu vitalnu silu nazivamo „životno tijelo“. Ovo životno tijelo intenzivno djeluje u probavnom traktu a posebno tamo gdje je neophodno transformirati nešto životinjsko što djeluje u životinjskoj bjelančevini, u ljudski oblik. To je proces u sferi probave. Također je veoma zanimljivo proučavati ovo u osobitoj pojavi otrovanja od životinjske bjelančevine.

Na primjer ako promatramo dobro poznato trovanje „ptomainom“ [otrov koji se razvija u lešinama pri raspadanju, nap.pr.], vidimo da ono postaje otrovanje krvi, akutna bolest s groznicom, što se ne može lako liječiti. Ono što se događa u lošem mesu, ribi, ili udarenoj konzervi, ne može se razumjeti kemijski. To je specifična osobina životinje. Udovoljava procesima truljenja životinjskog porijekla i, ili ih uništava ili podčinjava. Sve povezano s pripajanjem životinjskih supstanci snažno je povezano s probavnim organima kao takvim. Organi probave u crijevima mogu se nositi s životinjskim supstancama, ali nije tako u vezi s hranom uzetom iz biljnog carstva.

Ako biljno carstvo usporedimo sa životinjskim carstvom odmah primjećujemo da postoji velika šarolikost, ogromna diferencijacija kod biljaka, kakvu u istoj mjeri ne nalazimo kod životinja. Također je zanimljivo, da je sasvim moguće živjeti isključivo na biljnoj hrani; nije apsolutno neophodno jesti meso. Naravno da je nemoguće živjeti samo na mineralnoj hrani. Ovu činjenicu spominjem samo iz razloga karakteriziranja ogromnog opsega biljnog života koji čini mogućim samo kod biljaka naći dovoljno hrane, dok je nemoguće živjeti isključivo na životinjama ili mineralima.

Esencijalno je za biljke da se prehranjuju na drugačiji način od životinja. Biljke ne izgrađuju osnovne proporcije njihovih tijela preko hrane koju uzimaju iz tla, već iz zraka. Naravno da svatko zna da biljke asimiliraju, da transformiraju ugljičnu kiselinu u atmosferi u ugljik koji ih izgrađuje; ipak je sasvim zanimljivo znati da je biljka formirana uglavnom iz atmosfere, a u manjem stupnju iz soli apsorbiranih iz tla i nekih drugih materijala povezanih s životinjskim đubrivom. Glavna supstanca, neophodna za biljku, za formiranje klorofila u listovima, uzeta je iz zraka. Biljka nije tako potpuni organizam kao što je životinja. Životinja je više zavisna od njenih sokova dok je biljka mnogo suptilnija i u svoj organizam deponira mnoge mineralne supstance, ali je u jako velikoj mjeri zavisna o atmosferi. Samo uzmite u obzir činjenicu da u stvari mi našu atmosferu s kisikom, a time i mogućnost disanja, dugujemo postojanju biljaka. Ovu činjenicu također možemo izraziti govoreći da biljke sebe šire u atmosferu s kisikom koja je, na neki način, nastavljanje biljnog života. Osobita je činjenica da biljke stalno izdišu, predaju, ono što mi trebamo za naše disanje. Zaista naša sadašnja atmosfera postoji jer je cijela vegetacija odumirala milijunima godina, formirajući ugljen. Ugljen koji je dolje ispod čini mogućim da mi gore imamo atmosferu s kisikom. Samo na trenutak zamislite što bi se dogodilo ako bi ugljen izgorio, ili se transformirao natrag u živu biljnu supstancu ─ tada bi se odjednom naša atmosfera sastojala od ugljičnog dioksida. To da ljudi i životinje mogu živjeti na Zemlji, to je zbog činjenice da su biljke postupno pretvorene u ugljen, i u drugi element koji može vezati ugljičnu kiselinu. To je kalcij, koji konstantno apsorbira ugljičnu kiselinu, tako da se mi ne bi morali ugušiti.

Nakon ovih uvodnih napomena nećete se zapanjiti ako kažem da se različiti procesi odvijaju u ljudskom organizmu kada čovjek apsorbira biljnu hranu od onih koji se mogu shvatiti kao borba između bjelančevine i bjelančevine kod jedenja životinjske hrane; bitka koja se vodi između raznih sokova, između jedne krvi i druge krvi. Ako jedemo biljke odvija se nešto potpuno različito.

Uzmite na primjer nešto što je izvedeno od biljaka: brašno iz raznih žitarica. Brašno se sastoji od škroba. Kadgod apsorbiramo škrob on postaje pretvoren u šećer; šećer ulazi u krv, sagorijeva, i konačno je izdahnut. Sve razne supstance koje su uključene u kemiju ugljikohidrata, brašno i šećerne supstance koje su posebno izvedene iz biljnog carstva, nisu samo probavljene; čovjek ih izdiše. Nije samo metabolički sustav, već je također i sustav disanja uključen u proces probavljanja biljne hrane.

Neke biljke sadrže kiseline, takozvane biljne kiseline. Čovjek ih kao takve ne može imati u svojoj krvi. Ako bi ostale u njegovoj krvi ─ limunska kiselina, jabučna kiselina, itd. ─ ozlijedile bi krv. Čovjek ih mora sagorjeti i izdahnuti ugljični dioksid koji je u njima aktivan. Za sve biljne kiseline mora se smatrati da sadrže ugljični dioksid, koji je već izdahnut ako moramo imati posla s životinjskim proizvodima. Kemičar bi rekao: oni sadrže CO2H. To znači da u svakom trenutku može biti kreiran ugljični dioksid. Te supstance koje ostaju unutar biljnog organizma su izdahnute u mnogo većoj mjeri od ljudskih bića i životinja.

Ima još nešto što moramo razmotriti. Uzmite bilo koju biljku koju želite i vidjeti ćete da se ne odigrava samo probavni proces, već da biljka nekako mijenja ritam u ljudskom organizmu. To možete primijetiti kod biljaka koje su čisto hrana, a također i kod onih biljaka koje ubrajamo u stimulanse. Na primjer ako uzmemo kavu izmijenjen je cjelokupni ritam probave. Čak je i više od toga izmijenjeno: ritam procesa mišljenja. U mišljenju dobivamo ritam, koji čini lakšim proizvoditi ideje.

Ako uzmemo čaj, postoji učinak na bubrege. S jedne strane bubrezi žele izlučivati više, a s druge strane naše ideje postaju razbacane. Kava nam pomaže da se koncentriramo, ona djeluje na više sakupljajući način a čaj na više raspršujući način. To se može reći za cjelokupan metabolički proces a također i za suptilnije procese u ljudskom organizmu.

Čaj i kava zapravo i nisu hrana, oni su otrovi.

Biljke imaju osobitost da mijenjaju neki ritam u ljudskom organizmu, da mijenjaju suptilnije procese. One nisu probavljene, one ne samo da stimuliraju metabolički sustav, one su povezane s ritmičkim procesima. One su više nego probavljene, one su izdahnute.

Recimo da na primjer uzmemo list špinata ili zelene salate. Gdje je nutritivna vrijednost? Karta može pokazivati razne nutritivne vrijednosti hrane, ali malo ćete vidjeti za špinat ili zelenu salatu. Dakle zašto ih moramo jesti? Oni sadrže vitamine. Što oni rade? Oni utječu na proces izgradnje krvi. Oni mijenjaju način na koji je željezo pripojeno krvi. To je veoma suptilan proces.

Ako uzmemo robusnije biljke poput mahunarki, približavamo se životinjskom procesu. Kod mahunarki metabolički ─ probavni sustav ─ uzima mnogo aktivniju ulogu; ove biljke mogu uzrokovati proces disanja u probavnom sustavu. One stvaraju nešto što ne pripada toj oblasti, jer postoji veoma snažno djelovanje dušika i to je nešto što se približava životinjskom procesu. Te biljke čak mogu uzrokovati i bitku između bjelančevine i bjelančevine. Ako konzumiramo mahunarke ljudska bjelančevina se mora veoma snažno umetnuti. Mahunarke pripadaju vrsti Papilionatae, podvrsti Leguminosae i u njihovim cvjetovima pokazuju formacije poput životinjskih. Nalikuju leptirima, kao što im ime pokazuje. Nadalje ove biljke se mogu uporabiti za zeleno đubrivo.

Najvažnija činjenica kod biljne hrane nije to da supstance postaju transformirane uz pomoć životnog tijela, već da njena sfera djelovanja doseže mnogo dalje i inicira promjene u ritmičkim procesima ljudskog organizma. to opet dovodi do snažnih reakcija u suptilnijoj razgranatosti ljudskog duševnog života. To je upravo jednako ako vaš pogled usmjerite na biljni svijet. Što je to što pogađa ljudsko biće dok to radi? Pod utjecajem je njegov duševni život, emocionalni život. Cvijeće je poput materijaliziranih snova čovjeka. Cijeli biljni svijet na naš duševni život ostavlja dubok utisak. To je opet duboko povezano s našim sustavom disanja. Međutim mi ne dišemo kao što to rade biljke, mi dišemo na suprotan način. Mi udišemo kisik i izdišemo ugljični dioksid. Dakle mi smo duboko povezani u našoj srednjoj organizaciji, u našem ritmičkom sustavu s prirodom biljaka. Dakle, kada biljke uđu u naš metabolički sustav, one donose procese koji obuhvaćaju cijeli ljudski organizam, i ne možemo tako lako praviti razliku između tjelesnih i suptilnijih duševnih procesa. Biljke ulaze u ljudski sustav disanja, izdahnute su, ne samo probavljene; i mijenjaju cjelokupni ritam. Biljna hrana obuhvaća cijelo ljudsko tijelo ali u suptilnijim procesima od životinjske hrane. Životinjska hrana je čisto pitanje probave, spor između ljudskog i životinjskog životnog tijela. Biljna hrana uključuje snage koje dosežu dalje i koje čovjeku omogućuju da svojim duševnim životom prodre dublje u njegovo fizičko tijelo. Bilo bi moguće sa kemijskog stajališta pokazati osobitost biljnih supstanci, da one iniciraju više toga osim samih probavnih procesa. Stoga ono što se događa između bjelančevine i bjelančevine nije toliko važno. Važnost leži u svim supstancama u cirkulaciji: šećeru, škrobu, ugljikohidratima, koje konstantno cirkuliraju, koje su stalno promijenjene i transformirane; koje su udahnute od biljaka tijekom procesa asimilacije ugljika i izdahnute od ljudskih bića.

Ove razne biljne supstance djeluju na različite načine na čovjeka, i tu se moramo baviti s nečim što će biti sasvim lako razumjeti nakon prethodne elaboracije.

Ako pogledate biljku vidite da je s jedne strane ona ukorijenjena u tlu, i zatim da postoje listovi koji rastu uz pomoć svijetla i zraka i konačno dolazimo do cvjetova i sjemenja koji zatvaraju ciklus. U korijenu nalazimo minerale, soli. S korijenjem biljke apsorbiraju soli iz tla, ali kod voća, vidimo da biljka postaje više materijalna, metabolizam je povećan. Tamo, gdje je biljka reproduktivna, postoji nešto što je suprotno korijenu. U lišću je izražena čisto biljna priroda, gdje se u kontaktu sa svijetlom stalno stvara supstanca. Novija znanstvena istraživanja su dokazala da je klorofil gotovo identičan hemoglobinu, crveno obojanoj tvari ljudske krvi, s jednom iznimkom: u ljudskoj krvi nalazimo željezo, u klorofilu biljaka nalazimo magnezij. Ali ni jedna biljka ne bi mogla pozelenjeti da vani u tlu nema nešto željeza. Ako pripremimo tlo tako da ne sadrži željezo, biljke ne mogu formirati klorofil, izgledaju kao biljke koje rastu u podrumu i blijede su i žute. Dodavanjem željeza odmah pozelene. Ovo jasno pokazuje odnos između hemoglobina u crvenoj ljudskoj krvi i zelene boje klorofila u biljkama. Kemijski hemoglobin i klorofil su identični; jedino što je željezo pripojeno u krvi, dok biljke željezo moraju imati vani u tlu.

Sada možemo razumjeti da razni dijelovi biljke ritmove ljudskog organizma mijenjaju na različite načine. Ono što je aktivno u plodu ili u cvjetovima na ljudski organizam će djelovati tako da mijenja ritam metaboličkog sustava. Na primjer popijete čaj od cvijeta lipe, ili pojedete jabuku. Sasvim je očito što će se dogoditi. Ritam metabolizma je izmijenjen tako da je ubrzan kroz djelovanje cvjetova ili plodova.

Međutim, ako netko uzme one dijelove biljke koji pripadaju sustavu korijena, vidjeti će da oni imaju drugačiji utjecaj. Korijenje je više mineralizirano, više povezano sa Zemljom; ono ne mijenja ritam metaboličkog sustava, ali u čovjeku mijenja metabolizam soli. Neki ljudi ne vole jesti mineralnu sol, ali to se može zamijeniti za biljne soli, sol celera na primjer. Ove soli su uzete iz korijena i utječu na metabolizam soli kod čovjeka. Gdje je ovaj metabolizam soli smješten u čovjeku? On ne leži u sferi probave, već je djelotvoran u nervnom sustavu, jer je to sfera „smrti“, gdje je mozak okružen ljuskom od kalcija. Cijeli kostur je depozit soli, počevši od glave i zračeći prema dolje. Metabolizam kalcija je tako usmjeren od sfere metabolizma soli.

Soli su više-manje odvojene od sfere života; njihova djelotvornost leži u periferiji i iznad. One su također veoma važne za kožu. Uvijek će se naći da je ono što je vani, da je povezano s onim što je iznad. Na primjer svijest je iznad u glavi, i također vani na periferiji organizma, gdje nervi struje prema osjetilnim organima; tako je periferija povezana s metabolizmom soli.

Lišće biljaka je povezano s cirkulacijom krvi. To opet pokazuje na vezu između biljaka i tjelesnih ritmova. Korijenje primarno djeluje na nervni sustav. Lišće ─ koje je onaj dio biljke koji je izravno odgovoran za proces asimilacije, jer apsorpcija ugljičnog dioksida u svijetlu i zraku, koji je na neki način udahnut od biljaka ─ ima utjecaja na čovjekovo disanje i cirkulaciju. To su čisto ritmički procesi. S druge strane korijenje djeluje na nervni sustav, a plodovi dosežu dolje do metaboličkog sustava.

Jedenje mesa, proizvodi, kao što smo rekli, kontroverzu između bjelančevine i bjelančevine. Jedenje plodova utječe na ritam tijela i metabolički proces je reguliran. Sama supstanca, kao hrana, nije toliko važna; glavna stvar je aktivna regulacija ritma.

Ovdje nije namjera braniti ovu ili onu vrstu hrane, reći da je ova ili ona prava. To ćemo vidjeti kasnije, proučavajući razne veze medicine s poljoprivredom i ishranom. Nije moguće zastupati ovu ili onu teoriju prehrane. To bi nas samo vodilo u nezgodne situacije. Sve što možemo napraviti je sakupiti razne primjere koji nam pokazuju kako različita hrana djeluje na ljudski organizam.

Vidjeli smo da životinjska ishrana uzrokuje bitku između ljudskog životnog tijela i životinjskog životnog tijela. To je više ili manje stvar probavne aktivnosti, probavni se proces primarno odvija u podčinjavanju samih materijalnih supstanci.

Utoliko što se radi o biljnoj hrani to je pitanje međuigre raznih ritmova, posebno u odnosu na ljudski sustav disanja. Još jednom moramo naglasiti činjenicu, da je gornja organizacija biljaka povezana s ljudskim metaboličkim sustavom; korijenje s ljudskim nervnim sustavom; i između ta dva polariteta, listovi reguliraju disanje i cirkulaciju krvi. Sadržaj željeza u krvi također je povezan s procesom disanja, jer se samo uz pomoć željeza disanje može odvijati, baš kao što u biljnom životu asimilacija funkcionira na pravi način kroz prisutnost željeza u soli, što biljci omogućuje da formira klorofil. Apsorbiranjem zelene, biljne tvari, uveden je proces koji je djelotvoran za generiranje krvi i stvara neku vrstu uravnotežujućeg elementa između disanja i formiranja krvi.

Sada prelazimo na čisto mineralni dio hrane, soli, čemu moramo dodati neke supstance izvedene od biljaka ili životinja. Šećer, kakav dolazi iz tvornica šećera, također je mineralizirana supstanca. Različite supstance mogu biti napravljene kemijski identičnim, ali ono što je važno to je proces u kojem su supstance ugrađene, da li šećer još uvijek čini dio žive biljke, ili je on pripremljen i mineraliziran; bilo od šećerne trske ili od šećerne repe. Sve to čini ogromnu razliku kod ishrane. Mora nam biti jasno da glavna stvar nije materija kao takva, već proces života povezan s njom. Jednom sam to izrazio na ovaj način: doći će vrijeme, kada će znanost otkriti onoliko vitamina koliko ima biljaka, ako su nutritivne vrijednosti izmiješane kao što su danas. Nutritivna vrijednost ne sastoji se od materijalnih supstanci. Ako jedemo biljke mi također apsorbiramo razne procese biljnog života i oni su jednako važni, ako ne i važniji, od samih supstanci.

Sada, što se tiče soli, glavni učinak uopće nije usmjeren prema metaboličkom sustavu, niti prema sustavu disanja. Soli su potrebne iz razloga stimuliranja nervnog sustava. Probavni sustav i disanje nisu ni najmanje zainteresirani za sol; ali nervni sustav je stimuliran i upozoren i osjetila su usmjerena prema vanjskom svijetu. To je ishrana samo za metabolizam soli, koji je potpuno odvojen od običnog procesa ishrane. Ponekad se može dogoditi da taj proces ne funkcionira odgovarajuće, pošto sol možda može biti otrov. Ali mineralna supstanca, isključivo mineralna tvar, u čovjeku ne djeluje kao hrana, djeluje samo u poticaju svijesti. Te osobine za čovjeka čine mogućim raditi s njegovim duhovnim sposobnostima.

Ponekad postoje djeca koja su neznatno nazadna, nepažljiva, i snena; često daju dojam nečeg biljkolikog u karakteru; ako je toj djeci dana sol, ili je reguliran mineralni metabolizam, to im dosta može pomoći. Sol posebno djeluje kao prezervativ za hranu. Ona druge supstance drži u stanju u kojem jesu, inače djeluje samo kao stimulans za nervni sustav. Mogli bi čak ići tako daleko i reći, da je nervni sustav supstanca koja se čini da je u prilično neizvjesnom stanju! Gotovo je u stanju umiranja! Nakon smrti ona se prva raspada. Nervi stalno imaju potrebu očuvanja. Oni moraju biti „ukiseljeni“, tako da stalno ostaju na samrti, jer tada ljudska svijest postaje slobodna. Ova paralizirana tvar, očuvana od soli djeluje kao potpora za jasnu, budnu svijest. Metabolizam soli prožima organizaciju nerva i osjetila; i ispitivanje mikroskopom pokazuje da svaki nervni završetak ima sićušni depozit soli. U trenutku kada se nešto osjetilo, dolazi do senzacije, kao neke vrste bockanja, i sol je deponirana. Bez tog procesa, čovjek bi ostao nesvjestan i njegova osjetila ne bi funkcionirala. Ove mineralizirane supstance nisu u čovjeku zato jer ih on treba za svoj proces života, ili za svoje disanje, treba ih samo za razvoj svog nervnog sustava i kostura, što mu omogućava da bude stabilan i samosvjestan. Inače bi razvio rahitis. Međutim svi ovi procesi povezani sa soli su ekstremno suptilni, stoga nije dovoljno samo progutati nešto obične soli. Čovjek mora kroz ovaj proces izgradnje soli proći temeljito. Pod izvjesnim okolnostima za njega je mnogo lakše to napraviti apsorbirajući biljne soli, kroz njih učeći kako se nositi također i s mineralnim solima.

Lako se može razumjeti, da je meso veoma bitna materijalna hrana. Radnici su na primjer naviknuli apsorbirati velike količine masti; oni trebaju enormnu količinu topline za svoj rad i u tom slučaju je približno točno da se u organizmu oslobađa toplinska energija. U prevladavanju životinjskog procesa u hrani, stalno se stvara svježa mišićna snaga.

Dakle vidimo da je životinjska hrana probavljena u donjim oblastima tijela, biljna hrana je apsorbirana od cijelog ritmičkog sustava disanja, i mineralne supstance stimuliraju samo gornju oblast, i periferiju, da bi čovjek sa svojim duhom mogao živjeti u svom fizičkom tijelu. Duh nikada ne bi mogao boraviti u tijelu samo s biljnim metabolizmom. Duh se može probuditi samo kroz stalnu stimulaciju osjetila i nervnog sustava.
Dakle proces ishrane u čovjeku građen je u tri stupnja.

1. Supstancijalna ishrana odigrana između životnog tijela i životnog tijela, povezana s životinjskom hranom;
2. Duševna i tjelesna ishrana odigrana u sustavu disanja, povezana s biljnom hranom;
3. Onaj dio koji čovjeku omogućava da ostane potpuno budan s njegovim duhom; povezana s metabolizmom soli.

Može se napraviti sljedeći pokus. Ako je netko navikao jesti samo biljke, i zatim odjednom prijeđe na meso, primijetiti će da probava uranja na niži nivo. Ne mislim ovo kao neprijateljsku kritiku. Zapravo se shvaća da netko probavlja meso s drugim dijelom probavnog sustava.

Biljna tvar je jednostavno probavljena; životinjska hrana mora biti probavljena materijalno na energičan način, jer životinjska bjelančevina mora biti suprotstavljena ljudskoj bjelančevini u nižem dijelu organizma. S biljnom supstancom ujedinjujemo se u sredini organizma, a sa solju u gornjem dijelu. Drugim riječima s životinjskom hranom metabolizam je najviše supstancijalan; biljke uzrokuju više univerzalni metabolizam, a mineralni metabolizam je potpuno odvojen, povučen.

Stoga kod proučavanja čovjeka kao cjeline, vidimo da je njegova ishrana provedena na tri stupnja, i da on tri vrste hrane transformira na potpuno drugačiji način.

ISHRANA
III
Specifični učinci razne hrane na različite ljudske organe.


Na zadnja dva predavanja vidjeli smo da problemu ishrane moramo pristupiti sasvim drugačijim idejama nego se to obično čini. Treba nam posebno znanje i razumijevanje čovjeka, koje će nam omogućiti da konačno također razumijemo i ovaj problem ishrane.

Vidjeli smo da smo na ljudski organizma prisiljeni gledati na trostruki način. Čovjek proces ishrane izvršava u različitim posebnim stupnjevima. On mora apsorbirati hranu koja je zaista nešto strano za njegov organizam i stoga je mora potpuno transformirati. Ta transformacija se odigrava po stupnjevima. Vidjeli smo, da možemo razlikovati tri stupnja. Zatim čovjek mora ponovno oživjeti supstance koje je apsorbirao. Hranu mora pripojiti svojoj krvi, i tamo sve supstance postaju podložne drugim zakonima koji se odnose na ljudski organizam. Nadalje smo vidjeli ─ kada ta razna hrana ispuni zadatak izgradnje tijela ─ da je asimilacija napravljena u tri koraka. Također smo primijetili, da ljudski organizam odgovara na različit način na hranu koja potječe bilo iz životinjskog carstva, biljnog carstva ili mineralnog carstva. Životinjska hrana odmah ulazi u životno tijelo čovjeka. Životinjska bjelančevina se susreće s ljudskom bjelančevinom i mora biti nadvladana i transformirana u ljudsku supstancu. To je čisto probavni proces. Biljna hrana mora biti probavljena na mnogo opsežniji način. Ona djeluje na ljudski organizam kao cjelinu, prelazi izvan čisto probavne oblasti i gradi procese u cirkulaciji krvi i sustavu disanja. Svi ovi procesi djeluju zajedno kada je konzumirana biljna hrana.

Također smo primijetili da mineralne supstance koje čovjek apsorbira pretrpljuju suprotan proces. Mineralne supstance nisu apsorbirane od metaboličkog sustava, također ni od ritmičkog sustava, one djeluju jedino u stimulaciji nerva i osjetilne aktivnosti, na sve one procese koji teže prema periferiji. Te mineralne soli ne možemo smatrati za supstancijalnu materijalnu hranu; one samo stimuliraju čovjekovu svijest.

U suglasju s trostrukom prirodom ljudskog bića čak je i razna hrana probavljena i pripojena na trostruki način.

Tako uvijek nalazimo, da je s koje god mu točke pristupili, čovjek trostruk u svojoj organizaciji. Postoje dva polariteta, držana u ravnoteži preko središnjeg ili ritmičkog sustava. Stoga, bez obzira na našu početnu točku, bilo da je to problem prehrane, ili bilo koji drugi problem, uvijek se vidi da je čovjek trostruki organizam, jer on sadrži polaritete, i drži ih u ravnoteži.

To je važno otkriće napravljeno od Rudolfa Steinera, i to je ono na čemu je radio cijelog svog života: da se čovjek pokazuje kao trostruki organizam. To nam otkriće omogućava da proučavamo odnos ljudske organizacije s vanjskom prirodom i da nađemo mnogo primjera koji pokazuju kako razne oblasti prirode ulaze u čovjeka svojim različitim putevima.

Sada možemo proučavati povezanost određenih prirodnih pojava s odgovarajućim procesima unutar ljudskog bića. Ako proces ishrane promatramo bez predrasuda, vidimo da se događa u raznim koracima. Čovjek se na početku ujedinjuje s hranom na suptilniji ─ zaista duhovan način ─ preko osjetila okusa. Potom se proces spušta dublje u organizaciju, gdje postaje psihološki i napola tjelesan. To se odvija u stomaku. Zatim još dublje, leži više materijalni probavni proces, koji sada izmiče čovjekovoj svijesti. Tako se spušta po stupnjevima i opet uspinje u tri koraka u skladu s čovjekovom trostrukom organizacijom.

Nije neophodno to tvrditi u nekom teoretskom obliku; ta trostrukost je odjednom sama po sebi očigledna čim promatramo oblast kao što je ova od ljudske ishrane.

Na mojem zadnjem predavanju pokušao sam dati primjere o tome kako je diferenciran način na koji biljka djeluje u ljudskom tijelu. Tu želim započeti moja današnja objašnjenja.

Najprije želim ukazati na nešto što može izgledati kao utvrđivanje kontradikcije. Objasnio sam da sve što ulazi u ljudski organizam mora biti transformirano. Biljna supstanca ne može ostati prožeta životom kojeg ima preko vlastite prirode. Taj specifičan život mora biti uništen. Sada se javlja pitanje: ako se takva dalekosežna transformacija odvija sve dolje do zadnjeg komadića materijalne supstance ─ omogućujući čovjeku da drži distancu od vanjske prirode i da u hranu impregnira svoju vlastitu prirodu, i tako nadmašuje oblast materije ─ kako još uvijek može biti točno da različita hrana svaka ima svoj specifični učinak na razne organe čovjeka? To izgleda prilično kontradiktorno ako naglasimo, s druge strane, činjenicu da se odvija potpuna transformacija; da upravo specifična priroda životinjske, ili biljne supstance mora biti transformirana u ljudsku supstancu. Kako još može preostati bilo koji specifičan utjecaj?

Utemeljena je činjenica da razna hrana koja ulazi u ljudsko tijelo mora biti transformirana od raznih sila koje postoje unutar njega, dok ne dođe u stanje pogodno da bude asimilirana. Već smo primijetili, da je snaga koja transformira životinjsku hranu u ljudsku supstancu u potpunosti različita od one koja je pogodna za transformaciju biljne hrane; i opet je druga snaga neophodna za pripajanje mineralne materije. Moramo praviti razliku između tih različitih snaga.

Da bi životinjsku bjelančevinu promijenio u ljudsku bjelančevinu, čovjek mora biti prožet vlastitom vitalnošću, vlastitim životnim organizmom, koji ima snagu da kreira ljudsku formu. To je aktivna snaga koja se bori protiv životinjskih snaga koje kemijski rade u životinjskoj bjelančevini.

Za transformaciju biljne materije i njeno pripajanje u krv, moraju se uporabiti druge snage. Za to čovjek mora aktivirati svoj sustav disanja, svoj ritmički i respiratorni sustav.

A za pripajanje mineralnih supstanci moraju se koristiti još više snage. Ako će se mineralne supstance deponirati u ljudskom tijelu, u skladu sa zakonima vanjske prirode ─ ako bi se na primjer razne soli tamo kristalizirale ─ takvi depoziti bi uzrokovali razne bolesti. Međutim mineralnim supstancama nije dopušteno da kao takve budu deponirane u tijelu. Ako je na primjer mokraćna kiselina deponirana u formi kristala, to bi kasnije proizvelo simptome gihta. Tako sasvim jasno vidimo da mineralna supstanca ne smije biti deponirana, stalno mora biti razgrađena.

Ili uzmimo šećer. Ako bi sadržaj šećera bio povećan, javlja se specifična bolest krvi, naime dijabetes. Dakle šećer mora biti uništen.

Čovjek je prekomjerno osjetljiv s obzirom na mineralne depozite. Mora ih stalno transformirati, uništavati, ometati njihovo očvršćivanje i držati otopljene. Samo tako svoje zdravlje može držati nezavisnim. Čovjek se mnogo intenzivnije mora boriti protiv mineralnih supstanci nego to moraju životinje. Mnoge bolesti zbog raznih mineralnih depozita bi se pojavile, ako bi te supstance dobile prevlast.

Dakle postoje razne sile u čovjeku koje mu omogućuju da se nosi s raznovrsnošću njegove ishrane. Želio bih o ovome najprije govoriti detaljnije za biljnu hranu. Pri promatranju biljaka, vidimo da one sadrže neku vrstu polarnosti. S jedne strane postoji dio koji je ispod površine tla, korijenje, koji je više mineraliziran i ima tendenciju rasti prema središtu Zemlje. Drugi dio biljke, koji raste prema gore, razvija cvjetove i plodove, mora apsorbirati toplinu i svijetlo koji od Sunca struje dolje i opet je od Zemlje reflektirano prema gore. To radi zajedno sa silama koje struje unutra iz periferije, ali u stvari cijeli univerzum ima udjela u formiranju cvijeta i ploda. Između ta dva procesa, smješten je, prava biljkolika forma, list. Njegova aktivnost je da apsorbira svijetlo, a s druge strane apsorbira vodu koja u njega struji od zemlje. Iz zraka uzima ugljični dioksid. Dakle, kod izgradnje njenog organizma od zemlje, vode, ugljičnog dioksida u zraku i svijetla, nalazimo osobitost biljaka u njihovoj moći asimilacije. List je, takoreći, najkarakterističniji dio biljke, i tamo potpuno manifestira svoje vlastito biće. Ide izvan sebe, takoreći, proizvodeći svjetove i plodove, i manje je nego što jest, proizvodeći korijenje i povezujući se sa Zemljom. Mogli bi reći da u jednu ruku biljka čini grijeh protiv prave biljne oblasti koja je ograničena u procesu rasta; proizvodeći cvjetove i u procesu reprodukcije približava se životinjskom carstvu, ali ga ne doseže potpuno.

Dakle vidimo da je biljka također organizam koji se sastoji od raznih članova, ali nije izrazito trostruki organizam poput ljudskog bića. Njena trostrukost postiže potpunu jedinku, pošto sve zavisi o njenoj sposobnosti da formira listove. Sve razne dijelove biljke može se pratiti natrag do toga. Ona je jedinka, ali možemo pokazati trostruku učinkovitost koja izlazi na otvoreno u vezi s ljudskim organizmom.

Plodovi imaju poseban regulirajući učinak na ritam ljudskog metabolizma i organa metaboličkog sustava. Oni ne djeluju kao životinjska hrana, oni reguliraju ritam. Plodovi imaju posebnu vezu s ljudskim metabolizmom, s nižim dijelovima čovjekove organizacije. To je kao da je metabolički sustav „zainteresiran“ za plodove. To najbolje možemo proučiti promatrajući apetit djeteta za njih. Postoji izravna veza: plodovi i metabolički sustav odgovaraju jedno drugom.

Sve lisnato je slično nečemu biljkolikom u čovjeku, posebno njegovom sustavu disanja. Disanje je povezano s hemoglobinom sadržanom u crvenim krvnim zrncima, a to opet s željezom. Stvaranje krvi je intimno povezano s disanjem, dok supstance lista sudjeluju u stvaranju krvi. Sadržaj klorofila špinata, zelene salate, itd. pomaže u regeneraciji krvi, i regulaciji procesa željeza u njoj.

Čovjek stalno mora nadvladavati izvjesnu tendenciju da zaspe, ili čak da se onesvijesti. To najbolje vidimo u proučavanju bolesti nazvane kloroza. Ako mlada osoba prebrzo raste, biljni dio postaje previše očigledan, i ona ili on nas podsjeća na biljku. Karakterističan simptom koji se može vidjeti na mladoj djevojci koja pati od kloroze (ti slučajevi nisu česti kao što su prije bili) zelena je nijansa kože. Onaj koji pati od toga može se lako onesvijestiti ako mora stajati neko vrijeme, jer se krv ne može propisno podići u gornji organizam. Stječemo utisak da ima nešto slično biljnom životu, koje teži da zaspe, da izgubi svijest. Međutim procesi povezani s regeneracijom krvi stalno bude ljudsko biće, tako da cijeli proces disanja može ispravno funkcionirati.

Kroz aktivnost njegova srednjeg sustava čovjek stalno mora nadvladavati tendenciju da zaspe i održavanje budnosti je povezano s klorofilom s jedne strane, a s druge strane sa sadržajem željeza u krvi.

Ako je krv ispravno regenerirana, to je dokaz da je čovjek sposoban probavljati i ispravno transformirati hranu koja uđe u njegov organizam. Stalno se mora boriti protiv biljnih snaga i transformirati ih. Ako može probaviti klorofil i transformirati ga, tada on zaista proizvodi kontra-proces. On ne reproducira zeleni klorofil, već proizvodi crvenu krv koja sadrži željezo, hemoglobin.

Tako vidimo kako su listovi povezani s ljudskim disanjem i procesom izgradnje krvi, koji su suprotni od onih koje proizvode biljke. Proučavajući pobliže ove činjenice vidimo na primjer da su mnogi lijekovi za srčane bolesti napravljeni od listova, jer su oni povezani s cirkulacijom krvi.

Dakle očito je da je središnja organizacija čovjeka povezana sa supstancama lista. Središnji dio biljke je primarno povezan s disanjem; njen cijeli organizam je formiran iz atmosfere u mnogo većoj mjeri nego iz čvrstih tvari ili tekućina. Stoga je čovjek povezan s biljkama uglavnom kroz sustav disanja.

Sada se upućujemo do više mineraliziranih dijelova biljke, korijenja, koje sadrži soli. Korijenje uglavnom stimulira nervni sustav, ali na takav način, da ono djeluje više na ritmičke procese kod disanja, što vodi do nervnog sustava. Korijenje predstavlja neku vrstu tranzicije od disanja, vodeći do stimulacije sfere nervno-osjetilnog organizma. Veoma je važno da prepoznamo vezu između pojava u vanjskoj prirodi i događaja unutar ljudskog tijela. Inače nema mogućnosti za uspostavljanje pravog objektivnog odnosa između njih. Trebali bi ostati potpuno u mraku ako u razmatranje ne uzmemo ovakve zakone.

Ali opet, to možemo napraviti samo ako prepoznamo čovjeka kao trostruki organizam. Tada postajemo svjesni ovakvih veza i možemo razlikovati specifične učinke raznih dijelova biljke. Također vidimo, da ni jedna kemijska supstanca ne definira biljnu prirodu: ona je „korijen-olika“, „listo-lika“, „plodo-lika“ što uzrokuje da se pojavi određeni kemijski sastav. Ono što djeluje na čovjeka upravo je taj specifični entitet. To više ne može djelovati kada ga čovjek apsorbira u više-manje umrtvljenoj formi. Ako konzumira živi proces korijena, ili živi proces lista, u njemu je pobuđena protu aktivnost. To se lako može saznati. U samom trenutku kada hrana ulazi u naša usta i mi počinjemo kušati, razni učinci su već tamo u procesu kušanja. Kod jedenja plodova mi ne samo da kušamo ustima, već također s organom koji će kasnije probaviti te plodove. Metabolički proces kao cjelina nije pokrenut, ukoliko također nije prisutan i apetit. Najprije hrana mora biti kušana u više duhovnom smislu, tako da su kasnije izlučeni razni želučani i probavni sokovi. Cijelo ljudsko biće je uključeno u proces jedenja, ne samo usta, i razne sile su usmjerene prema metaboličkim procesima koji počinju djelovati na kasnijem stupnju. Ljudi koji su dovoljno osjetljivi mogu osjetiti čim hrana ulazi u njihova usta, na koji dio njihova organizma će izvjesne supstance djelovati; u stvari oni osjećaju s njihovim cijelim organizmom, s njihovim egom, što će postati aktivno u njihovom metaboličkom sustavu.

Djelovanje plodova podudara se sa snagama koje pripadaju nižem dijelu ljudskog organizma, koji je uključen u njihovu probavu. Djelovanje listova odgovara više suptilnim procesima povezanim sa sustavom disanja. I što se tiče korijenja, u njima nema mnogo hranjive supstance. Njihova karakteristična osobina je suhoća, ali imaju veoma izrazite nijanse okusa. Na primjer ako želimo napraviti juhu određenog ukusa, možemo se osloniti na razno korijenje, i na razne biljke, koje ne igraju veliku ulogu u procesu ishrane. One stimuliraju apetit i utječu na mineralni metabolizam, dajući mu biljnu tinkturu. To je više povezano s gornjim dijelom ljudskog organizma.

Nije moguće razumjeti što se događa kod ishrane, ako ne shvatimo činjenicu da su biljke nekako organizirane kao polarna suprotnost ljudskom biću. Njihovo korijenje, usmjereno prema Zemlji, utječe na gornju organizaciju čovjeka. Plodovi, koji kod biljke imaju tendenciju prema gore, utječu na donji dio tijela, a u sredini je sfera listova. Ovo je veoma važan princip kojeg moramo ispravno shvatiti. Moramo pažljivo proučavati procese koji su na djelu kod biljaka. Ljudsko biće mora naravno transformirati sve što ulazi u njegov organizam ─ ali u početku je to uvedeno kao nešto strano.

Djelovanje vitamina je temeljeno na činjenici da on nije samo kemijska supstanca, već svježina, životni procesi biljaka koji vrše određeni utjecaj na ljudski organizam i koji najprije moraju biti uništeni. Ali u tom procesu transformacije, pokrenute su snage. Može se vidjeti da biljke na najrazličitije načine djeluju na čovjeka, i moramo formirati mnoge nove koncepte koje, međutim, nismo naviknuli formirati na osnovu današnjeg općeg stajališta.

Na primjer postoje biljke koje su više uključene u formiranje korijena, druge više u formiranje lista, i opet druge koje su najviše uključene u proizvodnju ploda. Biljke koje su posebno uključene u proces korijena, kao na primjer razne repe, pokazuju da u korijen može ući nešto što obično nije prisutno, naime šećer. Nešto što obično teži da se javi u plodovima, prodire u korijenje, dajući mu plodoliki karakter. Drugim riječima, nešto što bi se trebalo podići u više dijelove, zadržano je natrag u nižim organima. On njih zbiti će se učinak na nervni sustav, ali veoma često na onaj dio nervnog sustava koji je lokaliziran u sustavu metabolizma.

Razmotrimo na primjer krumpir. Gomolj je stabljika, izgrađena na takav način da može zauzeti mjesto sjemena ili ploda. Izgleda kao korijen; nešto je formirano ispod površine tla slično plodu, i sadržavajući škrob. Učinak je onaj od korijena, i to možemo sasvim jasno vidjeti, jer metabolički sustav nije zainteresiran za krumpir na isti način na koji bi bio zainteresiran za stvarni plod. Mogli bi čak reći da je krumpir veoma dosadna supstanca što se tiče organa probave. Ali s druge strane u njemu postoji nešto plodoliko. Sustav disanja također nije zainteresiran za krumpir. Glavni učinak je usmjeren prema nervnom sustavu.

Ipak, ima toliko mnogo nutritivnih supstanci sadržanih u njemu da su one prenesene, kroz snage korijena, toliko gore da je probavni proces koji se obično odigrava u donjim oblastima tijela, nastavljen u nervno-osjetilnom sustavu. Ako bi ovu pojavu pokušao objasniti na popularniji način, rekao bih da nervni sustav postaje opterećen s aktivnostima koje se inače odigravaju unutar metaboličkog sustava. Dovedeno u krajnost, stigli bi do izvjesnog učinka tuposti; glava bi postala glupa. To toliko ne primjećujemo kod odraslih koliko kod djece. Neka djeca veoma vole krumpire. Promotrite pažljivo tu djecu i vidjeti ćete da su to uglavnom djeca koja su prethodno patila od rahitisa, ili koja za to imaju posebnu dispoziciju; ona otkrivaju izvjesnu slabost u njihovom metabolizmu i ne mogu ispravno regulirati metabolizam soli odozgo. Tijelo teži ostati meko. Takva djeca preferiraju neku vrstu kašaste hrane, ne ispravno formirane ─ kroz mineralne supstance. Koristiti krumpir za hranu je naravno savršeno opravdano. On sadrže mnoge vrijedne nutritivne supstance. Ali s druge strane je nužan oprez da se ne stvori navika da ih se jede previše, jer ako to radimo, previše opterećujemo mozak s aktivnošću koja mu ne pripada, aktivnošću koja bi trebala biti preuzeta od drugih organa. Previše krumpira bi proizvelo, posebno u srednjem dijelu mozga ─ previše jaku metaboličku funkciju, umjesto nervno-osjetilnog procesa usmjerenog prema duhovnoj aktivnosti. Ne treba nas iznenaditi da moderni ljudi vole jesti krumpire; postoji izvjesna tendencija da se preferira ova vrsta ishrane korijenom.

Kod šećerne repe proces formiranja šećera, koji se obično odvija u plodu, povučen je u korijenje. Normalna procedura je da se šećer podiže odozdo i ulazi u plod. Ali neke biljke ga guraju natrag, takoreći ─ na primjer šećerna trska. Mi koristimo gotovo isključivo ovu vrstu šećera, koja ima karakterističnu osobinu da utječe na metabolički sustav. Pošto je šećerna trska veoma povučena dolje ispod površine tla, može se očekivati protu-učinak. Znam, gledano kemijski, šećer od repe je isti kao i šećer od trske, kemijski izgleda kao jednaka supstanca. Šećernu trsku treba samo dovoljno rafinirati da bi konačno stigli do savršeno „čistog“ šećera; isti proces se može sprovesti sa šećernom repom. Zatim je to dvoje kemijski identično. Ali mi smo oduzeli nešto što je povezano sa specifičnim karakterom biljke. Sa kemijskog stajališta oni mogu biti jednaki ─ ali povezani s različitim procesima, imaju različite učinke na ljudski organizam. Šećerna repa pripada procesu korijena, šećerna trska je izlučena od stabljike, srednjeg dijela biljke. Ponekad nalazimo sitne kristale šećera izlučene kroz stabljiku, koje možemo pojesti.

Normalni proces proizvodnje šećera je u plodovima i to na najintenzivniji način stimulira ljudski organizam. Ako ga moramo probaviti i transformirati kada je došao iz nižeg dijela biljke, mora se dogoditi ista stvar. Međutim šećer izvučen iz korijena ima snažniji učinak na metabolički sustav kao cjelinu; također traži aktivnije sudjelovanje mozga u probavnom procesu, ali ne toliko mnogo kao probavljanje krumpira. Šećer iz šećerne trske stimulira cijeli metabolizam, više utječe na cijeli ljudski organizam. Ponekad se u dijetetici može postići mnogo uspjeha prepisujući šećer iz šećerne trske umjesto običnog šećera iz šećerne repe.

Tako nalazimo da razne biljke imaju sasvim konkretne učinke na ljudski organizam, i za pravi nutricionizam važno je znati ove veze između biljaka i čovjeka. Svaka biljka proizvodi određeni proces u ljudskom tijelu, stimulira određene kemijske procese. Može se smatrati nekakvim idealom fiziologije to da može opisati razne kemijske i fiziološke procese na takav način da njihov odnos prema izvjesnim pojavama u prirodi i njihova veza s određenim biljkama, može biti pokazana.

Ako se od plodova uputimo do sjemenja, opet nalazimo druge učinke. Sjeme veoma mnogo utječe na mokraćni sustav. Plodovi su povezani sa sustavom probave. Iz sjemena želi se pojaviti novi korijen. Zatim korijen ide prema gornjoj organizaciji. U slučaju sjemenja, aktivnost anabolizma, povezana s procesom ishrane kao takvim, prelazi na sustav izlučivanja, bubrege. To je pripremni korak koji radi u svijesti, i nervni sustav može djelovati. Bez izlučivanja kroz bubrege, javljaju se bolesti. Neodgovarajuće funkcioniranje bubrega uzrokuje uremiju. (Prisutnost mokraćnih sastojaka u krvi, i time proizvedeno toksično stanje.) Svijest je umanjena ili izgubljena. Mozak može ispravno funkcionirati, samo ako drugi organ ispravno izlučuje. Sjemenje se veoma često koristilo kao lijek za bubrežne bolesti.

Ružino ulje proizvodi određeni učinak na srce. Mnogo sjemenja je sadržano u plodu ruže, i ono djeluje na bubrege i korišteno je kao lijek za bolesti bubrega. To nas opet vodi natrag do točke gdje biljke počinju klijati u tlu i formirano je korijenje koje djeluje na nervni sustav, glavu. Ne možemo ovdje imati shematsku teoriju i reći: ovo na čovjeka djeluje ovako, a ono onako. Mi smo tek na početku razumijevanja nečeg što se potpuno shvatiti može samo opsežnim proučavanjem prirode i čovjeka.

Sada uzmimo nešto drugo. Spominjali smo enormnu razliku između hrane uzete iz biljnog carstva i uzete od životinjskog carstva. Te razlike možemo okarakterizirati na sljedeći način. Ako netko uglavnom konzumira životinjsku hranu njegova probavna aktivnost je ograničena na njegov metabolički organizam. On svoju hranu probavlja isključivo kao da je živi entitet koji ulazi u neku vrstu kontroverznog odnosa s drugim živim organizmom kojeg mora apsorbirati. Ništa povezano s anabolizmom ritmičkog i nervnog sustava (koji podržavaju čovjekov duševni život i duhovnu aktivnost), u ovom slučaju, nije uzeto u razmatranje.

Međutim ritmički i nervni sustav u drugu ruku imaju veliki interes u konzumaciji hrane uzete iz biljnog carstva; a pošto to također uključuje proces formiranja ploda, izvršen je utjecaj na ritmički i metabolički sustav. Ako konzumiramo biljke, tada je aktiviran cijeli organizam, ali na veoma suptilan način; i ponekad se može dogoditi da ─ u određenim okolnostima ─ čovjek ne može proizvesti one snage koje su neophodne za nositi se s procesom disanja biljaka. Možda nije dovoljno zdrav da konzumira samo biljnu hranu i tako mora koristiti one snage koje su sadržane u samom metaboličkom sustavu. Nije moguće dati opća pravila i reći da bi svatko trebao biti vegetarijanac ─ ili obrnuto. Ovdje predstavljen proces ishrane, uvjerava nas, da je to veoma individualna sfera; u razmatranje treba biti uzeta cijela ljudska organizacija. I ako proučavamo što se događa u ljudskom organizmu kroz razne oblike ishrane, tada stječemo pravo razumijevanje toga i znamo da nije moguće dati jednostrane objave o tome što bi svatko trebao jesti. Čak i dobar dio ljudske snage volje ulazi u ishranu i moramo krenuti od apetita.

Možda će se pojaviti pitanje u vezi mlijeka, pošto mlijeko dolazi od životinje. Organ koji izgrađuje mlijeko, sadrži, kao i svaki drugi organ, krv. Ali kada je formirano mlijeko događa se nešto osobito. Ono je različito od krvi utoliko što krv sadrži željezo a mlijeko ne sadrži željezo. Nadalje ćemo vidjeti ─ proučavajući ono što je kazano o raznim stupnjevima koji se odvijaju u procesu ishrane, da mlijeko nije „zainteresirano“ za te stupnjeve već na jednoobrazan način djeluje na sve organe. Teško je reći da to ukazuje na životinjske ili druge učinke. U stvari mlijeko je potpuna ravnoteža između životinjske i biljne hrane. Krava ima sposobnost transformirati ono, što je u svom organizmu životinjsko, natrag u nešto što je veoma slično biljnoj supstanci. Ako gledamo procese, vidimo da je proces formiranja mlijeka nešto smješteno ravno u središnji položaj između životinje i biljke; i pošto mlijeko ima tu osobitost može jednako djelovati na sve organe.

To čini mogućim koristiti mlijeko kao hranu u vrijeme kada ljudsko biće još nije u položaju da konzumira profiliranu hranu koju bi moralo transformirati. Ono treba nešto univerzalnijeg karaktera. To je mlijeko. Ispitajte mlijeko sa kemijskog stajališta i također ćete naći izvjesnu ravnotežu u njegovim nutritivnim supstancama: mast, šećer, bjelančevina. Oni su u ravnoteži. To je samo vanjski simptom za činjenicu da mlijeko djeluje na cijeli ljudski organizam usprkos diferencijaciji koju smo ovdje okarakterizirali. U mlijeku je sadržano mnogo toga što stimulira mineralni metabolizam, tako da su sve tri komponente ujedinjene. Mlijeko izjednačuje polaritete koje sam spominjao.

Sada razmotrimo jaja. Jaje još nije životinjsko, mlijeko nije više životinjsko, jer je reducirano na nešto drugo. Ali jaje je nešto što još nije dosegnulo stanje da je životinjsko. To se još mora razviti. Karakteristično je da su životinje koje se legu iz jaja, organizirane tako, da su veoma povezane s cijelim okruženjem; na primjer ptice, koje su formirane od aktivnosti atmosfere. Čak i u mišićnoj supstanci ptica, aktivnost krvi je veoma reducirana. U jajetu nalazimo naravno prekomjerno snažan učinak bjelančevine, a ipak ga ne možemo usporediti s aktivnošću bjelančevine koja se nalazi u pravoj životinjskoj supstanci. U jajetu postoji samo na svom inicijalnom stupnju, i specifični učinak jaja na metabolički sustav je takav da je ljudski metabolizam veoma mnogo uključen u njegovo probavljanje.

Tako kod proučavanja ovih tranzicija nalazimo najrazličitije procese. Ali moramo uvijek potražiti veze između procesa u prirodi i procesa u ljudskom biću. Ako proučavamo sve ove pojave tada otkrivamo da se osobitost ljudske prehrane sastoji u činjenici da čovjek mora neprestano transformirati supstance koje ulaze od izvana i da je on s različitim procesima u njegovom unutarnjem biću povezan s raznim nutritivnim procesima. Gledajući na probleme ishrane moramo priznati da su učinci razne hrane neizmjerno raznovrsni; i njihovo pravo razumijevanje steći ćemo samo proučavajući odnos između čovjeka i cjeline prirode. Najprije moramo prepoznati da je ljudski organizam trostruk, i također imati iskrenu želju za razumjeti sve te različite povezanosti. Tek se tada možemo zaista nadati da riješimo probleme ljudske prehrane.

cijela "mala" knjiga u pdf-u:

https://www.4shared.com/office/uM5ims-0fi/Eugen_Kolisko_-_Ishrana.html

Hvala!