ISHRANA I
Ako se pokušamo baviti problemima ishrane, i egzaktnom primjenom raznih teorija u praktičnom životu, potpuno smo svjesni da ulazimo u tešku oblast, prepunu raznih mišljenja i kontradiktornih gledišta. Također znamo, da je veoma lako susresti se s mnogim predrasudama u ovoj oblasti, koje su možda čak i više upetljane u stranačke borbe nego politički život.
Također je veoma lako postati upetljan u svakakva stranačka mišljenja.
Stoga želim potpuno raščistiti, odmah na početku ovih predavanja, da nemam namjeru raditi propagandu za neku posebnu vrstu ishrane, ili govoriti o tome što bi netko trebao jesti, ili davati savjet u ovom ili onom smjeru; samo ću pokušati govoriti o ovom dijelu znanja o čovjeku i njegovom odnosu prema prirodi i praktičnom životu, na potpuno objektivan način, baš kao što bi to napravio u bilo kojoj drugoj oblasti.
Također sam sebi postavio zadatak da pokažem kako naš sadašnji razvoj u prirodnoj znanosti teži da bude u skladu s onim što je iznijela duhovna znanost, ili antropozofija, kao neku vrstu kompletiranja ove, naše prirodne znanosti. Smatram to važnim zadatkom, pošto s jedne strane rezultati duhovne znanosti nisu dovoljno ozbiljno uzeti u obzir; a s druge strane stalno promjenjivi razvoj koncepcija svijeta prirodne znanosti ne prodire dovoljno jasno u javnu svijest.
Stoga se problemima ishrane želim baviti na takav način, da ću pokušati ujediniti razvoj postignut od znanstvenih i drugih gledišta po pitanju ishrane, sa svime što rezultira iz znanja o čovjeku, o prirodi i biti ljudskog organizma, o različitim procesima u ljudskom tijelu povezanim s ishranim, ako se također uzme u obzir stajalište duhovne znanosti.
Zasigurno neću pokušati konstruirati proizvoljnu vezu, već želim na savršeno prirodan način, i pokazati nedavni razvoj medicine i prirodne znanosti, i također dati dodatna objašnjenja koja stječemo kroz duhovnu znanost ili antropozofiju.
Najprije moramo steći razumijevanje onog što se zaista događa u ljudskom tijelu tijekom procesa ishrane. Koncepti koje formiramo o ishrani potpuno će zavisiti o našim konceptima o samom čovjeku. Moramo naglasiti da je tijekom prošlog stoljeća u ovoj sferi prevladavala materijalistička koncepcija svijeta. Vidimo tendenciju da se na čovjeka gleda tako da se u njemu pokušava prepoznati iste prirodne pojave s kojima se susrelo u vanjskoj prirodi, i stoga ih je bilo uobičajeno objašnjavati na savršeno materijalistički način. Ta je tendencija izvršila ogroman utjecaj na ideje formirane o ljudskoj ishrani, i te ideje još uvijek prevladavaju čak i sada, kada prethodni trend mišljenja počinje ustupati prostor jednom drugom. Još uvijek moramo imati posla s naknadnim učincima tih koncepata o ljudskoj ishrani, što je upravo opisano.
Na primjer, postojala je tendencija gledanja na ishranu na takav način da se o njoj mislilo kao o opskrbi materijom, tako da je najveći naglasak stavljan na čisto materijalnu stranu hranidbenih supstanci. Rađeni su napori da se znanstvenim pokusima dokaže da je glavni značaj ljudske prehrane, to da u ljudsko tijelo ulaze supstance koje ga u osnovi izgrađuju i zatim je ponovno dio ovih supstanci izlučen. Tako se odvija određena cirkulacija materije.
Nadalje je pokazano da se odvija izvjesna potrošnja energije, i da razne hranidbene supstance opskrbljuju ljudsko tijelo s odgovarajućom količinom energije. Također se može demonstrirati da čovjek održava svoje tjelesne funkcije uz pomoć tog snabdijevanja energijom. Za znanstvenog gledišta, ishrana je smatrana uglavnom kao stanje ravnoteže materije s jedne strane, i stanje ravnoteže energije s druge strane.
Tkogod proučava povijest prirodne znanosti tijekom 19-og stoljeća, znati će koliki je naglasak stavljan na mogućnost dokazivanja da se temeljni zakon o očuvanju energije, za koji se držalo da je valjan za cijeli kozmos, također može primijeniti na ljudsko biće. Razvila se teorija ishrane, u potpunoj suprotnosti s prethodnim više-manje znanstvenim teorijama, koja je bila ponosna da može na ljudsku ishranu gledati na takav način da ona može biti objašnjena kao učinak energije i materije.
Na čovjeka se gledalo kao na vrstu stroja pokrenutog uz pomoć hranidbenih supstanci, s toplinom i drugim energijama posebno izvučenim iz tih supstanci.
Ako pogledate neku od mnogih popularnih znanstvenih knjiga o prehrani, vidjeti ćete da je najveća važnost dodijeljena činjenici da se nutritivna vrijednost hrane sastoji u njenoj vrijednosti sagorijevanja.[ova predavanja su održana 1932. Ako pogledamo suvremenu knjigu „Čudesnost ljudskog tijela“ od Harry Robertsa, na str. 134. piše „Hrana kao gorivo“, napomena od Lily]
Nutritivna vrijednost je smatrana ekvivalentna toplinskoj energiji sadržanoj u supstancama, i dugo vremena nutritivna vrijednost je kalkulirana prema količini topline koju su razne supstance dale u procesu sagorijevanja. Ili, drugim riječima, ljudski organizam je smatran ekvivalentom peći. Peć je zagrijana i vi računate vrijednost sagorijevanja goriva. Na sličan način mislilo se o nutritivnim supstancama.
Postojala je znanstvena teorija o ishrani, koja je na čovjeka gledala kao da je on bio mehanički apparatus kojeg napunimo s hranom ili energijom, i tako ga je mogla potpuno objasniti na materijalni način. Cijeli organizam je izgrađen iz tih supstanci i ono što organizam proizvede u energiji rezultat je zbroja procesa izgaranja.
To je bio takozvani „klasični nutricionizam“ 19-og stoljeća, koji je bio dominantan ne samo u znanosti, već je bio postao iznimno popularan i igrao odlučujuću ulogu u općem konceptu ljudske ishrane.
Na proces ishrane primijenjena je vrsta mišljenja koja u stvari pripada sasvim drugoj sferi. To je tehničko-ekonomsko mišljenje, ali primijenjeno na ljudski organizam.
Bilo bi lako pokazati da je većina ovih pokusa koji su služili da pokažu valjanost teorije, izvršena na životinjama, i potom primijenjena na ljudska bića. Naravno slični pokusi su također izvršeni i na ljudskim bićima, i ne može se poreći da je moguće uspostaviti takvu ravnotežu da je, u skladu s težinom, ono što ulazi u ljudsko tijelo i ono što je izlučeno, jednako.
Samo se javljaju ova pitanja: Što se događa sa supstancama koje uđu u ljudsko tijelo? Što se s njima događa unutar ljudskog organizma? Koji se procesi odvijaju?
Karakteristika je koncepcije svijeta prošlog stoljeća i ovog našeg sadašnjeg, da postoji tendencija misliti da su sve pojave u vanjskoj prirodi slične onima unutar ljudskog tijela. Neka vrsta unutarnje žudnje u modernoj prirodnoj znanosti je naći da je u čovjeku sve slično vanjskoj prirodi.
Dakle, sve do nedavno, bila je neosporiva činjenica da se nutritivne vrijednosti sastoje od topline, odnosno, u količini kalorija [hranidbena kalorija je količina topline potrebna da se povisi temperatura 1 kg vode za jedan stupanj celzijusa] dobivenih izgaranjem supstance, i da je najvažnija stvar materija kao takva. Svakog tko bi se usudio imati drugačije mišljenje gledalo bi se kao ekscentrika. Zatim je došlo vrijeme ─ o ovome ćemo kasnije morati govoriti detaljnije ─ kada je nađeno da, bez obzira na količinu materije i kaloričnu vrijednost, čovjek ne može živjeti na hrani koja je sastavljena prema znanstvenom standardu. To je šteta ─ ali ipak je točno. Neophodno je nešto drugo. U hrani mora biti nešto što se ne može kalkulirati u kaloričnim vrijednostima ─ nešto živo, svježe biljne supstance na primjer, i to „nešto“ je nazvano „vitamin“. Na početku vitamini su smatrani za „sporedne čimbenike hrane“, danas se možemo gotovo preplašiti od tih vitamina, pošto su od tako ogromne važnosti, te supstance skrivene u živim biljkama! Gotovo jednako važno kao što su same supstance je činjenica da sve konzumirano kao hrana mora posjedovati izvjesnu osobinu života, svježine ─ ako želite ─ vitaminskog sadržaja.
Također su se saznale i mnoge druge stvari, koje su potpuno promijenile cijeli znanstveni nutricionizam.
Ako ovdje govorimo o tim procesima, onda moramo početi s pitanjem: što se događa u ljudskom organizmu tijekom procesa ishrane? Sada želim reći da je to predrasuda koja postavlja mnoge prepreke, ako mislimo da je sve što se događa u prirodi ─ a sav materijal za našu hranu izveden je iz prirode ─ slično procesima koji se događaju unutar ljudskog organizma. Veoma je važno imati na umu kada proučavamo ishranu, da sve supstance koje ulaze u ljudski organizam, moraju biti potpuno transformirane da bi se koristile za čovjekovu ishranu. One moraju pretrpjeti daleko veću transformaciju nego smo to navikli misliti.
Stoga se na početku želim baviti s ovom temeljnom činjenicom da je ljudski organizam potpuno različit u svojim zakonima od svih pojava u vanjskoj prirodi. Bez razumijevanja ove važne činjenice, ne možemo nastaviti s našom spoznajom ishrane.
Svi hranidbeni materijali od izvana ulaze u ljudski organizam; oni primarno pripadaju prirodi, bilo mineralnom, biljnom ili životinjskom carstvu. Kadgod ulaze u ljudsko tijelo mora ih se smatrati za strana tijela. To nije u tolikoj mjeri slučaj kod životinjskog organizma. Uzmite na primjer pčelu. Pčela se hrani medom, ili radije supstancama nektara koje transformira u med. Ako razmišljamo o važnoj ulozi koju šećer igra u životu pčele, moramo reći da je pčela u potpunosti pod vladavinom šećera. To je u stvari slično osobi koja pati od dijabetesa ─ jedino što je pčela savršeno normalna i zdrava u tom stanju. Za pčelu nema dijabetesa. On je potpuno nadvladan od nečega što ulazi u njen organizam od izvana ali ona ostaje potpuno zdrava.
Istu pojavu nalazimo kod mnogih drugih životinja: one su manje-više upravljane od hrane koju konzumiraju. Specifična hrana nastavlja djelovati u životinji. U životinjskom organizmu supstance ne pretrpljuju toliko temeljitu transformaciju kakvu moraju pretrpjeti u ljudskom organizmu. Čovjek ima najraznolikiju ishranu, on konzumira veliku šarolikost hrane, a ipak mora održavati svoju vlastitu individualnost. Nemojte misliti da je sposobnost da se bude individualna osobnost samo na duhovnoj razini, ona također izlazi na otvoreno u fiziološkoj sferi. Toj činjenici ne dajemo za pravo s našim znanstvenim gledištem. Ako ljudsko biće ne bi u tako ogromnom stupnju transformiralo sve nutritivne supstance koje konzumira, ono ne bi moglo biti biće koje ima nezavisnu individualnost, koje ima pravo zahtijevati slobodu. Inače bi mišljenje materijalista prve trećine 19-og stoljeća, koji su bili ponosni da mogu dokazati da je čovjek u stvari ono što jede, bilo opravdano. Ta teorija danas više ne vrijedi. A ipak imamo nutricionizam koji prihvaća činjenicu da hrana izgrađuje ljudski organizam kao što cigla gradi kuću.
Ako bi to bio slučaj, da čovjek nije transformirao, u velikoj mjeri, sve što ulazi u njegov organizam, onda također ne bi mogao biti duhovno nezavisna individualnost.
Ali također nalazimo da je čovjekova ishrana silno individualna. U ovoj sferi života individualizam igra enormnu ulogu, mnogo više nego u nekoj drugoj sferi života. Mnogo toga će trebati reći o činjenici da nije moguće dati pravila, stroga pravila kojih bi se ljudi trebali držati. Pravo zdravlje u prehrani u potpunosti zavisi od mogućnosti da čovjek ima dovoljno čvrst instinkt koji mu dopušta da za sebe pronađe, i to samo za sebe, koja je prava hrana za njegove osobne potrebe. Važno je da to nije netko drugi koji to nalazi za njega, već da može to napraviti za sebe. Čudan je to zakon da samo u ovoj posebnoj sferi života netko može stvarno i zaista naći sebe, ono što koristi njegovim osobnim potrebama, ono što je dobro i ono što nije. To je različito za svaku osobnost. Naravno da je moguće reći da ova ili ona supstanca djeluje na takav način ─ i time će se ovo predavanje morati baviti ─ ali iz tog znanja ne može se dati recept. U ovoj sferi samo je moguće proučavati kako stvari stoje, i zatim pokušati pronaći što je prava stvar za nečiji vlastiti organizam. Ponekad već ta stremljenja imaju blagotvoran učinak na zdravlje.
Ove uvodne napomene dane su samo da ukažu na to koliko veliku ulogu individualizam igra u problemima ishrane. Postoje fiziološki razlozi zašto čovjek svoju hranu mora tako potpuno transformirati da ona na kraju postaje proizvod pogodan da bude pripojen njegovom organizmu.
Rekao sam da je izvorno sva hrana corpora alieni, strano tijelo, u čovjeku. Promislite koliko je čudno da kada je čovjek rođen, da mala beba zaista mora učiti jesti. Promislite koliko je ponekada teško naučiti bebu da jede! Mislim na trenutak kada pokušamo od mlijeka prijeći na običnu hranu. To je veoma težak zadatak. Može se čak dobiti utisak da na sitnu bebu svaka hrana osim mlijeka majke, u danim okolnostima, može djelovati kao otrov. U stvari čovjek započinje život tako da je sva hrana za njega neka vrsta otrova, i mora ga se prevariti za prihvaćanje. Težak je zadatak pronaći pravi trik za neke bebe tako da one započnu jesti. Za čovjeka je posebno postignuće to da nauči kako jesti. Tako da možemo reći da hrana koja prva dolazi čovjeku za njega ima više ili manje karakter otrova, na kojeg se mora polako priviknuti. Također nalazimo da kasnije u životu kada se neka hrana uvodi po prvi puta u ljudski organizam, može djelovati kao otrov. Za gotovo svaku osobu postoje supstance koje na nju djeluju kao otrov. Ova pojava je dobro poznata pod nazivom „idiosinkrazija“. To znači antipatiju koja se ne javlja iz duševnog života, već vrstu fizičke antipatije koja izlazi na otvoreno u obliku raznih bolesti. Stvarnost je da svaka hrana na neku osobu može djelovati kao otrov. Postoji izreka: „Za jednu osobu obrok, za drugu otrov“.
Esencijalna stvar kod ishrane je da sve supstance koje dolaze iz vanjskog svijeta moraju biti transformirane u supstance koje mogu postojati u ljudskoj krvi. Sve treba biti transformirano u krv. Ne možemo zamisliti bilo što više različito od mješavine hrane koju konzumiramo na jednoj strani, i ljudske krvi na drugoj. To podrazumijeva veoma složen kemijski proces. Ako netko sve kemijske procese koje ne razumije naziva „alkemijskim“ procesima, onda se usuđujem reći, ono što sva hrana mora pretrpjeti u njenoj transformaciji u krv, stvarno je i zaista alkemijski proces.
Sva hrana direktno pripojena ljudskom organizmu, recimo ubrizgavanjem, na primjer, mlijeko, uzrokuje temperaturu. To je slučaj kod gotovo sve hrane. Čovjek ima svoj metabolički sustav u svrhu neutraliziranja svih onih stranih tijela koje konzumira.
Zamislite da je zmijski otrov veoma otrovan kada uđe u cirkulaciju krvi ─ ali ako se proguta kroz usta nije štetan! Usprkos tome što je tako snažan otrov, on ne šteti čovjeku pod uvjetom da nema rane na sluzavim opnama njegovih usta kroz koja bi mogao izravno ući u cirkulaciju krvi. Postoji više ovakvih otrova koji djeluju na ovako čudan način.
Ali također znate, da se ovaj karakter otrovnog stranog tijela također može naći i u činjenici da se mnoge bolesti ili loše osjećanje, pojavljuju iz činjenice da čovjek jede previše ili premalo. Jednostavno količina konzumirane hrane može biti uzrok pojedinih bolesti. Ovu činjenicu obično uzmemo u obzir ako imamo posla s djecom. Prvo pitanje koje pitamo dijete koje se ne osjeća dobro je, da li je ono jelo nešto posebno, jer obično nevolje tu počinju. Spominjem sve ove razne pojave samo da vam razjasnim da, „jesti“ znači uvoditi strana tijela u ljudski organizam, i da čovjek mora stalno voditi bitku da se suprotstavi djelovanju tih stranih tijela. Samo čovjek vodi tu bitku, pošto ima organizam sposoban za asimilaciju najrazličitijih supstanci. Uvijek nalazimo ovo: čovjek je potpuno ljudsko biće kada je sposoban nositi se sa svojim okruženjem i njegovim utjecajima na njega. Kadgod je čovjek previše impresioniran svojim okruženjem to za njegov duševni život nije zdravo. On je zdrav samo ako je sposoban u duhovnom smislu „probaviti“ sve što dolazi od njegovog okruženja, ako se tome može suprotstaviti.
Ono što vrijedi u duhovnoj sferi, tako da može polagati pravo na naziv „čovjek“ samo ondje gdje može svoju osobnost istaći u dobrom smislu, to također vrijedi i u ovim fizičkim, materijalnim događanjima. Velika je šteta da u današnje vrijeme imamo fiziologiju koja ne uzima u razmatranje ove individualne faktore.
Ako je na primjer, rečeno, da se vrijednost hrane sastoji u njenoj vrijednosti izgaranja, onda na čovjeka gledamo kao da je on stroj. Onda nemamo nutricionizam koji je opravdan za ljudsko biće sve dolje do fiziološkog procesa ishrane.
Sada ću pokušati kratko okarakterizirati proces transformacije koji se odvija u ljudskom metabolizmu.
Možemo reći da se konzumacija i probava hrane sastoji od tri različita procesa, koji se odvijaju na tri uzastopna stupnja. Najprije imamo ono što se događa u ustima, drugo je ono što se događa u stomaku, a treća faza je ono što se događa u crijevima. Potom je metabolizam otišao tako daleko da hrana može ući u optok krvi. Prije nego je dosegnuta ova važna točka, proces probave prolazi kroz tri faze, i veoma je zanimljivo potpuno razjasniti da su ove tri faze bitno različite jedna od druge. Svaka od te tri faze znači važnu transformaciju hranjivog materijala. Naravno, svatko zna ovu činjenicu, ali nema potpune svjesnosti o tome koliko mnogo su te tri faze različite.
Kadgod hrana uđe u usta, značaj nije u probavnom procesu, već u degustaciji. Senzacija okusa je od ogromne važnosti za cijelu probavu. Želim ovo oslikati primjerom. Na primjer, možete imati veličanstven obrok, sastavljen prema kaloričnoj vrijednosti, možete imati dodane sve nužne vitamine, ─ međutim ─ ako vam se ne sviđa obrok, ako vam nije ukusan, neće vam mnogo prijati. Stoga ne možemo držati, da nešto predstavlja pravu hranu, ako vam to nije ukusno, ako u isto vrijeme, ukus nije ugodan za ljudsko biće. Ovo je zaista veoma važna činjenica: da je hrana ukusna, da se ljudskom biću sviđa. Ako je to slučaj, kažemo da usta sline. Ali ova pojava ide mnogo dalje! Ne samo da je u ustima oslobođena slina, u očekivanju dobrog obroka ─ ista stvar se događa i u stomaku. I ako se u ustima dogodi da se izlučuje slina, to potiče izlučivanje želučanih sokova, a to opet poticajno djeluje na proizvodnju crijevnih fluida. Ovi procesi jedan drugog slijede spontano. Sada bi mogli pitati: kako se događa to da se izlučuje slina? To je povezano s činjenicom da u isto vrijeme u ustima imamo osjetilnu percepciju. Mi ne kušamo samo s našim tijelom, u toj osjetilnoj percepciju sudjelujemo također i s našom dušom. Dobro poznati znanstvenik želučani sok jednom je nazvao „psihološki sok“. Ako čovjek uživa u svojoj hrani, tada su zbog tog užitka izlučeni sokovi, i znate veoma dobro, da je dovoljno zamisliti nešto što veoma volite jesti, i odmah slina u vašim ustima počinje teći.
Za jedenje i imanje apetita, također je veoma važno da je hrana na vašem tanjuru ugodna vašem oku. Postoje neki ljudi koji jedu mnogo više s očima nego s ustima.
Postoje neki koji jedu samo zato jer hrana izgleda tako „divno“. Poznavao sam nekoga tko uopće nije volio jesti, ali kadgod bi vidio lijepu ciklu, jednostavno bi je morao pojesti. Premda je rekao da ne voli ciklu, boja je bila tako prekrasno crvena, da je jednostavno u svakom slučaju morao pojesti. Ovu osobu se moglo nagovoriti da jede, samo ako je hrana bila ugodna njegovim očima. Tu su oči igrale ogromnu ulogu u konzumaciji hrane, baš kao da je osjetilna percepcija ukusa u malom stupnju bila izvršena s očima.
Suprotna stvar se događa, na primjer, ako osoba ima sklonost ružnim kombinacijama boje. Tada kažemo, on ili ona ima „loš ukus“. Percepcija boje je lokalizirana u oku, ali možemo reći da svi ti osjetilni organi: oko, osjetilo mirisa, i osjetilo ukusa pripadaju jedno drugom. Sve što se događa u sferi tih osjetila od ogromne je važnosti za cijeli metabolički proces.
Predrasuda je reći da nutritivna vrijednost postoji zbog kalorija i vitamina. Jednako bismo mogli reći da je hrana kuhana i pripremljena na takav način, i da je tako privlačnog izgleda da individualnost ljudskog bića ima utisak da hranu voli, tako da je s interesom uključena u cijeli proces konzumacije i probave s duševnim životom. Sve to, a ne samo kalorije, ima udjela u nutritivnoj vrijednosti hrane. Ne govorim ništa protiv kalorija, ali one predstavljaju najviše 1/3 ili 1/4 cjeline.
Sada smo došli do stupnja gdje od materije nastavljamo do spoznaje da život, svježina hrane, vitamini, imaju određenog učinka. Ali i sve druge stvari koje sam spomenuo, jednako su važne. Probavni proces počinje na veoma suptilan način. Početak procesa ishrane veoma je intiman osjetilno-nervni proces, proces svijesti. On ne počinje s materijom, već svjesnošću. Na gornjoj sferi svog probavnog procesa čovjek se povezuje s hranidbenim materijalom na veoma suptilan, duhovni način. Zasigurno znate, da odmah u samom trenutku kada kušate malu količinu hrane, također s većom ili manjom izvjesnošću znate, kako će ta hrana djelovati na vas.
Postoje ljudi s posebno visoko razvijenim osjećajem ukusa; oni odmah znaju na koje organe izvjesna hrana djeluje. Ljekarnici, posebno u prethodnim vremenima, a također i liječnici, imali su tu sposobnost razvijenu, tako da su mogli osjetiti učinke raznih supstanci na njihove tjelesne organe, u trenutku kada te supstance dođu u njihova usta. Od usta, to dalje kroz nervni sustav djeluje po cijelom organizmu. Ti ljudi su svjesno povezali hranu koja ulazi u usta s njihovim organizmom, ali s njegovim suptilnijim dijelom. Oni uzimaju nešto od hrane ─ neku vrstu prepoznavanja unaprijed onog što je u njoj sadržano, i s time se ujedinjuju s cijelim njihovim tijelom. Vidjeti ćete da su ljudi veoma različiti u pogledu toga. Postoje uglavnom tri vrste ljudi: osobe koje jedu količinski, kojima je najviše stalo da dobiju određenu količinu hrane da napune njihova tijela; zatim „gurmani“ koji cijelim svojim duševnim bićem žive u hrani koju imaju pred sobom. Ovdje također nalazimo razne stupnjeve osobnosti, više ili manje suptilne tipove. Zatim postoje oni koji više shvaćaju diferencijaciju kod hrane. Oni imaju ogroman interes za pojedinu supstancu koja je sastavnica njihove hrane. Ovo bismo čak mogli nazvati duhovni interes za hranu. Iznad svega moramo reći: važno je kako čovjek kao cjelovito biće reagira na svoju hranu. Sve to je povezano s interesom, apetitom, kušanjem hrane, načinom na koji je hrana pripremljena; cjelokupni element kušanja, to predstavlja početak nutritivnog procesa i najvažniji je dio. Ako netko ima sposobnost kušanja ─ ne trebate ga posebno učiti kako da žvače ! ─ (određene škole dijetetike pridaju posebnu važnost učenju žvakanja).
Tako nalazimo nešto što čovjeka dovodi u intimni kontakt s njegovom hranom kroz nervno-osjetilni proces. Zatim također imamo početak probave. Ako apsorbirate škrob ili brašno nastupa određena transformacija. Škrob ili brašno transformirano je u šećer. To je početak probave. Ali od najveće važnosti u ovoj prvoj fazi je osjetilni proces, potpuna svjesnost o konzumiranim supstancama. U ovoj gornjoj oblasti imamo mnogo svjesnosti, ali veoma malo probavne aktivnosti. Mogli bi gotovo potpuno zanemariti materijalnu stranu, ako izostavimo materijalni proces žvakanja, svođenja hrane na male komade. Tu smo potpuno svjesni. To je nervno-osjetilni proces. Pripojene tom procesu su izvjesne percepcije koje opet imaju utjecaja na apetit i razne senzacije koje slijede iz aktivnosti volje. Svi ovi faktori postoje i predstavljaju suptilniji dio procesa probave. Tu je, čovjek veoma individualan, tu sudjeluje s cijelom svojom osobnošću.
Druga faza je povezana sa svim procesima koji se odvijaju u stomaku. Samo rijetki ljudi su svjesni tih događanja. U pravilu mi nemamo više svjesno znanje o procesima u našem stomaku, nego što ga imamo tijekom života snova. Kadgod je nešto krivo sa stomakom to utječe na naše sanjanje. Imamo neku vrstu tjelesnog osjećaja i to je veoma povezano s našim duševnim životom. Ljudi koji su dugo vremena patili od briga, stvarno ozbiljnih briga, i stalne anksioznosti, pokazuju određenu sklonost stomačnim tegobama. Kadgod susretnete osobu koja pati od stomačnih tegoba, samo vidite nalazite li da su u prošlosti postojale nevolje povezane s duševnim životom, koje su djelovale dugo vremena, dok na kraju nisu djelovale na stanja stomaka. Mogli bi to izraziti i ovako: stomak je srce probave. On također pravi ritmička kretanja, ritmičke kontrakcije. Stomak ima mnogo ritmičke aktivnosti; na neki način predstavlja sredinu cijelog probavnog procesa. Tu je već probava mnogo intenzivnija. U ovom organu bjelančevina je napadnuta i njena probava započela.
Tamo imamo sferu koja je mnogo više nesvjesna, i što dublje idemo u organizam, javlja se snažnija materijalna aktivnost, dok na kraju ne dosegnemo treći stupanj probavnog procesa u crijevima. Taj dio potpuno nestaje iz naše svijesti, i to možemo usporediti samo sa stanjem spavanja, kao što smo drugu fazu probavnog procesa usporedili sa životom snova, a samo prvu s potpuno svjesnim životom. U ovoj trećoj fazi odvija se najintenzivnija materijalna probavna aktivnost. Sve postaje transformirano. Ne samo brašno i bjelančevine, već su tamo probavljene i masti. Masti su najteža supstanca za probavu, i stoga najduže moraju čekati. Ukratko: sve je transformirano i tu činjenicu bih želio ilustrirati s primjerom. Pretpostavimo da jaje ulazi u probavni trakt. U početku imamo živu bjelančevinu određene vrste, kokošju bjelančevinu. Svaka biljka ili životinja ima svoju vlastitu specifičnu bjelančevinu. Lako se može pokazati da svaka biljna ili životinjska vrsta ima specifično sastavljenu bjelančevinu. Ako uđe u stomak, a posebno crijeva, ona je uništena. Razbijena je. Ista se stvar događa ako se jaje stavi u kiselinu i potom u lužinu. Tada je također transformirano. Dakle bjelančevina je uništena i izgrađeno je nešto drugo što više nema osobine žive bjelančevine. Više nije specifična za vrstu, polako je razbijena i transformirana u druge supstance. Postaje anorganska. Potpuno je razlomljena, lišena svojih izvornih specifičnih osobina kao biljna ili životinjska bjelančevina. Specifično živo biće, koje kemičar nikada ne može dokučiti, nestalo je. Loša procjena naše sadašnje znanosti je misliti da je živa bjelančevina supstanca konstruirana na tako kompliciran način. Ona postaje komplicirana tek u trenutku kada postaje uništena. Tada odstupa od cjeline životnog procesa, i pojavljuje se kao nešto savršeno nedokučivo za kemičara. To znači da je kemijski toliko složena, da sadrži toliko mnogo supstanci, od kojih je svaka opet toliko složena u svojoj strukturi, da se kemičar osjeća prilično zbunjen kada pokuša sintetički izgraditi bjelančevinu. Nikada stvarno ne postiže svoj cilj, i može tome pristupiti jedino proizvodeći supstance koje su „slične“ bjelančevini. [U Američkom ilustriranom medicinskom rječniku 1941, možemo pročitati sljedeću definiciju za bjelančevinu: „Bjelančevina nađena u gotovo svakoj životinji i u mnogim biljnim tkivima i karakterizirana time da je topiva u vodi i da koagulira toplinom. Sadrži ugljik, vodik, dušik, kisik, i sumpor, ali točan sastav još nije bio utvrđen, premda je formula za kristaliziranu bjelančevinu dana kao: C720 H1134 N218 S5 O248.]
Znanost je uspjela napraviti supstancu „sličnu“ bjelančevini: pepton. Ovu supstancu nalazimo u stomaku kada jedemo jaje. Međutim kada je jaje transformirano preko želučanih sokova u pepton, ono više nije živa supstanca. Dakle vidite da mi dobijemo, kroz sintetički proces, samo onu supstancu koja se javlja kada je bjelančevina razbijena, kada je pretrpjela proces katabolizma. U kemijskom laboratoriju nikada ne možemo napraviti zaista živu bjelančevinu, samo ono što je odstupilo od procesa života, što više nije povezano sa životom. U trenutku u kojem se događa da supstanca ulazi u oblast anorganske tvari, u oblast kemijske, mrtve tvari ─ tada se javlja toliko komplicirana u svojoj strukturi. Ali tu složenu strukturu stječe tek u tom trenutku ─ složenu sa stajališta kemičara. Naravno ako to usporedim s običnom soli, onda je komplicirana. Sa stajališta života to nije ništa drugo već građevni materijal koji je u podlozi svakog živog organizma, u kojem su uobičajeni kemijski zakoni nepostojeći.
To su dva različita svijeta. Na jednoj strani je svijet života, gdje je kemija ukinuta i gdje nalazimo stvari kao što su vitamini, i ono što čini specifičnu vrstu živog organizma i uzrokuje da svaki ima specifičnu bjelančevinu. U cijelu tu oblast penetrira život. Na drugoj strani imamo mrtve supstance, kao kada gledamo na ljudski leš; u trenutku kada ljudsko biće umre, vidimo da je svaki dio odvojen i postoji za sebe ─ ali raspada se u isto vrijeme. Prije smrti organizam je bio cjelina, živi entitet. Tako je uvijek kada nešto živo umre; tada otpada od zakona života, podložno je gravitaciji, samo je supstanca, samo mrtva tvar. Tada, i samo tada, kemičar i fizičar mogu to opisati. Prije nego se dogodi smrt, nije u njihovom dosegu. Transformirano je, gubi život, dijeli se u dijelove, i tako postaje složeno, i sastoji se od svih onih raznih sastojaka bjelančevine o kojima govori kemičar, aminokiseline, itd. ; mrtvo tijelo nečeg što je bilo živo.
Zanimljivo je da u trećoj fazi probavnog procesa sve supstance prestaju biti specifične i postaju transformirane u nešto drugo.
Na primjer mast se razlaže. Ne može ostati mast neke specifične životinje ili specifične biljke. Mora biti transformirana, razdijeljena u takozvane kemijske sastojke, u glicerin i tako dalje. Brašno mora biti transformirano u šećer, i, nakon što je transformirano, više nemamo stanje iz kojeg je ova supstanca izvedena. Život je bio oduzet. To je posebno zbog utjecaja sokova gušterače, žući i crijevnih sokova. Oni sve potpuno transformiraju, razbijaju i oduzimaju specifične manifestacije života.
Do probavne aktivnosti u ustima preko sline, u stomaku preko želučanih sokova, i u crijevima preko crijevnih sokova, dolazi zbog suradnje dvije supstance. U ustima imamo neku lužinu, u stomaku klorovodičnu kiselinu, a u crijevima ponovno lužinu. Međutim prisutno je još nešto. Lužina i kiselina se mogu proizvesti u laboratoriju. Ali pored njih nalazimo supstancu, nazvanu u fiziologiji kvasac, pepsin u stomaku. Definicija za riječ pepsin je: „ono što probavlja“. Možete na primjer, uzeti nešto želučanog soka, kondenzirati ga, i tada imate bijeli prašak koji predstavlja osušeni želučani sok. Ako to razgradite u vodi i dodate nešto klorovodične kiseline i bjelančevinu jaja, ona postaje razgrađena ili probavljena. To ne znači ništa drugo nego da možemo, uz pomoć pepsina, proizvesti pojavu probave izvan ljudskog organizma. Ovdje imate dio stomaka. Možete uzeti ovu probavnu supstancu, ovu „kuhajuću supstancu“ (pepton znači kuhanje) i zatim ono što je izvučeno iz gušterače, tripsin, i možete ih potpuno uništiti. Ali one u stvari nisu anorganske supstance, one su ostaci živog probavnog procesa.[To da pepton znači kuhanje je upitno. Svugdje se navodi da riječ pepsin dolazi od grčke riječi za probavu. nap.pr.]
Veoma je zanimljivo promatrati da se hranidbenim materijalima može oduzeti njihov specifični život, samo preko životnog procesa. Nitko zaista nikada nije vidio takav kvasac u obliku materijalne supstance. Možete samo naći ove razne bjelančevinaste supstance na koje te sposobnosti prianjaju i one su izvučene iz živog organizma, posredovanjem nekog procesa. Čovjek to može napraviti samo sa svojim živim organizmom.
Transformacija prolazi kroz tri stupnja i na kraju on uspijeva hrani potpuno oduzeti njen specifični karakter. Kašu (hilus) u konačnici nalazimo u crijevima, ima mliječni izgled, sve čvrsto je ukapljeno, to više nije stvarno organska supstanca; lišena je svojih specifičnih organskih svojstava, i transformirana je; dakle, umrijevši, konačno može biti asimilirana od ljudskog bića. Čovjek ne može asimilirati strane supstance, one bi djelovale kao otrov u njegovoj krvi. Na primjer u slučaju trovanja mesom, trovanja voćem, posebna životinjska ili biljna bjelančevina nije mogla biti transformirana, i ulazi u ljudsku krv, dovodeći do iste pojave kao da je injektirana izravno u krv. Ako strana živa supstanca uđe u krv, onda djeluje kao otrov. Čovjek to ne može podnijeti. Mora se boriti protiv toga i ponovno je izlučiti. Nekada se to može napraviti bez da se prouzrokuje stvarna bolest. Normalna procedura je, da je na graničnoj liniji gdje su crijevni sokovi u kontaktu s krvlju, život odstranjen. To je ekstenzivno opisano u knjizi od Rudolfa Steinera i dr. I. Wegman „osnove terapije“. U ovoj knjizi proces ljudske ishrane je opisan sa stajališta duhovne znanosti. Ako zaista intimno proučimo razne procese u ljudskom organizmu, vidimo da nema proturječja između prirodne znanosti i njenog kompletiranja kroz duhovnu znanost.
Ako razmotrimo svaku činjenicu otkrivenu od prirodne znanosti u vezi ljudske ishrane ─ to je nekako drugačije kod životinja ─ u ishrani postoji potpuni proces transformacije. U trenutku kada hrana ulazi u ljudsku krv, postaje ponovno oživljena, ali na takav način, da je sada obdarena s onim snagama koje su u ljudskom organizmu, i stoga mogu biti asimilirane. U tom trenutku sve postaje transformirano. Onaj tko misli, da se ne može vjerovati da čovjek u svom nutritivnom procesu ima tako enormnu moć transformacije, nikada ne može imati pravu predodžbu o ljudskom biću kao cjelini. Možete vjerovati da niste materijalist, i možete divno govoriti o duhovnim osobinama u čovjeku, ali ako ne uzmete u obzir jednostavnu fiziološku činjenicu, da samo čovjek od svih živih bića, može postići najpotpuniju transformaciju tvari, nećete imati zaista čvrstu osnovu za tvrdnju da je čovjek duhovno biće; to ne bi moglo biti tako, da u čovjeku nije živjela snaga koja tako snažno djeluje, materijalno, da čak transformira svu materiju. Ljudski proces ishrane je potpuno drugačiji on onog od svih drugih živih organizama. Čovjek posjeduje snagu koja u izvjesnoj mjeri, čak i poništava zakone koji postoje posvuda u prirodi, snagu koja je sposobna transformirati materiju.
S ovim ćemo se morati baviti kasnije s raznih stajališta. Ali želio sam početi s ovom važnom činjenicom, da kod ljudskog organizma, najveći naglasak mora biti stavljen na ovu snagu transformacije, na to da se odvija potpuna transformacija hrane, i da sav život koji je izveden iz vanjske prirode mora biti istjeran.
Mi ne jedemo da bi dobili razne supstance koje apsorbiramo, već zato jer u nama imamo veliku snagu koju moramo uporabiti da bi uništili ono što dolazi od našeg okruženja. Mi moramo koristiti tu snagu. Sada lako možemo razumjeti sljedeću činjenicu.
Jednom je bilo pomodno u medicini koristiti izvjesne nutritivne pripravke koji su bili „već-probavljeni“ pepton pripravci. Ako cjelokupni proces ishrane na kraju vodi do činjenice da je svaka supstanca transformirana, onda zašto da ljudi nemaju „već-probavljenu“ hranu? Mogli bi imati unaprijed probavljenu bjelančevinu, tada bi je možda mogli lakše svariti. To je savršeno točno: lakše se probavlja. Ali nakon nekog vremena, uvidjelo se, da to nije dobro za zdravlje. Otkriveno je da je čovjeku potrebna aktivnost koju mora izvršiti cjelokupan probavni proces. On mora biti u stanju koristiti svoje snage. On ima višak snage u svom probavnom sustavu, koja ima tendenciju da transformira sve u ljudsku supstancu, nakon što je prethodno poništila njen prirodni karakter. Čovjek želi tu snagu, i mora je koristiti. Stoga se moglo dogoditi da već-probavljena hrana za njega uopće nije dobra.
Također ćete znati kako je lako hrana upropaštena ako je kuhate predugo. Od profesora na sveučilištu napravljen je sasvim zanimljiv pokus. Išao je u javnu kuhinju na ručak. Jednom je tamo otišao točno u podne a drugi puta u tri sata poslijepodne. Nakon nekog vremena primijetio je da obroci koje je imao u tri poslijepodne za njega nisu bili toliko blagotvorni. Nisu ga zadovoljavali kao oni na koje je odlazio u podne. Pošto je bio znanstvenik napravio je sljedeće promišljanje: „Hrana u tri sata sadrži istu količinu kalorija kao i hrana koju dobijem u podne. Zašto ona ima drugačiji učinak?“ Nije mogao potpuno vjerovati svom osobnom iskustvu, i tako je počeo hraniti štakore. Nakon nekog vremena je primijetio da su štakori hranjeni hranom od 3 sata gubili težinu, narasli su samo upola od onih koji su hranjeni s obrocima u podne, i konačno su crkli. Zasigurno je to bila prilično drastična pojava. Ipak se može pokazati, da predugo kuhanje kvari hranu. U današnje vrijeme bi rekli: prekuhavanje uništava vitamine. Ali zašto trebamo vitamine? Zato jer želimo transformirati živu supstancu, želimo je uništiti i transformirati. Mi želimo upotrijebiti tu snagu. Jednako je i s našim mišićima. Moraju se upotrijebiti ili će se smanjiti; udovi koje ne koristimo zakržljaju. Na isti način i snage koje imamo u našem probavnom procesu moraju se koristiti. To su procesi transformacije koji eliminiraju strana svojstva iz naše hrane tako da ona može ući u ljudski organizam.
Ljudski probavni proces je izgrađen na aktivnosti. Ljudski organizam mora provoditi ovu transformaciju. Možemo vidjeti koliko mnogo toga zavisi o ovoj transformaciji.
Ako uzmete u obzir sve što smo danas spominjali, tada ćete se sigurno složiti da je ovo različit koncept od onog koji u hrani gleda samo vrijednost sagorijevanja. Supstanca je samo mali fragment onog što čovjek zaista treba. On želi život, ali na takav način da ga najprije može transformirati, i to mora napraviti cjelokupnom svojom duševnom aktivnošću. To mora napraviti u tri stupnja; na početku je to duhovna aktivnost kombinirana s njegovim duševnim snagama, zatim u stomaku, aktivnije su njegove osjetilne sposobnosti, i na konačnom stupnju, gdje se odvija probava uključena je njegova volja. Aktivnost volje je duboko povezana s metabolizmom. Nakon svih tih događanja, hrana može ući u ljudsku krv. Zatim je u krvi ponovno oživljena, postaje dio ljudskog bića, i može ući u razne organe.
Na sljedećem predavanju baviti ćemo se raznim učincima životinjske, biljne i mineralne hrane na ljudski organizam; kako to da životinjska hrana biva transformirana u ljudsku supstancu, da se suptilniji procesi odvijaju u transformaciji hrane koja dolazi iz biljnog carstva, i da se još finiji, dalekosežni procesi moraju odviti da bi upravljali mineralnim metabolizmom; i kako se ovi koraci u probavnom procesu moraju u različitim fazama pripojiti ljudskom organizmu.
Primijetiti ćete da, da bi stekli razumijevanje ljudskog procesa ishrane moramo uzeti rezultate koje je dobila prirodna znanost i ujediniti ih s univerzalnijim konceptom čovjeka temeljenom na duhovnoj znanosti. Onda možemo prepoznati jedinstveni položaj ljudskog bića; da je čovjek u svom cjelokupnom procesu ishrane individualnost; i da sve što je izvedeno iz vanjske prirode u čovjeku mora biti transformirano.
_________________ http://www.rudolfsteiner.com.hr/
|