|
II. UTJECAJ LUCIFERSKIH I AHRIMANSKIH BIĆA NA POVIJESNI RAZVOJ.
JASNA PERCEPCIJA OSJETILNOG SVIJETA I SLOBODNE IMAGINACIJE KAO ZADATAK NAŠEG VREMENA.
DŽINGIS KAN I OTKRIĆE AMERIKE
Dornach, 17 rujna 1916
Jučer, pokušali smo okarakterizirati snage koje su prožimale Grčku i Rim da bi dobili ideju o utjecajima koji su iz četvrtog preneseni u peto post-atlantsko doba, i dali smo neke naznake o tome gdje danas trebamo potražiti znakove kontinuirane aktivnosti snaga četvrtog post-atlantskog doba. Sada bih tražio da opet usmjerite pažnju na naš opis civilizacija Grčke i Rima.
Na način na koji se razvila, civilizacija Grčke bila je izvor velikog razočarenja za luciferske snage. Ove stvari se, naravno, mogu kazati samo iz imaginativne spoznaje, a to također vrijedi i za ono što će vam biti predstavljeno danas. Razvoj grčke civilizacije bio je veliko razočarenje za luciferske snage jer su iz toga očekivale nešto sasvim drugo. Promislite što to znači. Očekivale su da civilizacija Grčke, četvrta epoha post-atlantskih vremena, za njih stvori sve čemu su težile tijekom atlantskih vremena. Na Atlantidi su razvile određene aktivnosti, određene utjecaje i snage i očekivali su da će plodove njihova rada vidjeti u četvrtoj post-atlantskoj epohi. Što je bilo to što su zaista tražile?
Da bi govorili o ovim stvarima pogledajmo ravno u luciferičku dušu. Upoznajemo taj luciferički život koji stalno nastoji, nadajući se da će doći do određenih rezultata, ali stalno se susreće s novim razočarenjem. Logičar bi naravno pitao: „Zašto te luciferske snage ne prestanu pokušavati? Zašto ne vide da moraju biti vječno i uvijek iznova razočarane“? Takav zaključak bio bi ljudska, a ne luciferička, mudrost. U svakom slučaju, tek moraju doći do takvog zaključka. Upravo suprotno, njihova je praksa da udvostruče napore kada god dožive razočarenje.
Što je to bilo, dakle, što su luciferske snage očekivale od tog četvrtog post-atlantskog doba? Željele su ovladati svim duševnim snagama grčkog naroda, onim duševnim snagama koje su, kao što smo vidjeli, usmjerene da prenesu drevne imaginacije iz kaldejsko-egipatskog perioda, i da ih pripoje u kreacije njihove vlastite fantazije. Luciferske snage su nastojale da tako snažno utječu na ljudska bića grčke civilizacije da bi njihove imaginacije, rafinirane i destilirane u fantaziju, trebale ispuniti cijelo njihovo biće. Grci bi se tada izgubili u duševnom svijetu, u svakodnevnom mišljenju, osjećanju i volji, da bi se u potpunosti sastojale od onih suptilnih imaginacija koje su postale potpuna fantazija.
Da Grci u njihovim dušama nisu razvili ništa osim ovih imaginacija rafiniranih u fantaziju, da su ove izmamljene imaginacije ispunile njihove duše potpuno, luciferske snage bi bile u stanju da podignu Grke i veliki dio čovječanstva da bi ih smjestili u njihov vlastiti luciferski svijet. To je bila namjera luciferskih snaga. Od atlantske epohe nadalje, njihova nada je bila da u četvrtom post-atlantskom dobu postignu ono što su propustili napraviti na Atlantidi. Čovječanstvo bi, na stupnju kojeg je bilo dosegnulo, bilo pripojeno u kozmos. Nisu željele ništa manje nego za sebe stvoriti odvojeni svijet gdje zemaljska gravitacija nije postojala, ali gdje bi ljudska bića živjela s apsolutnom nad-osjetilnom lakoćom, potpuno predana životu fantazije. To je bila nada luciferskih bića da kreiraju planetarno tijelo, koje bi sadržavalo one članove čovječanstva koji su dosegnuli najviši razvoj života fantazije. Ulagale su sve napore da duše Grka odvedu daleko od Zemlje. Da su uspjele, te duše bi postupno napustile Zemlju. Tijela koja bi se još rađala bila bi degenerirana. Bila bi rođena bića bez ega, Zemlja bi pala u dekadenciju i posebno lucifersko carstvo bi započelo. To se nije dogodilo. Zašto?
Do tog stanja nije došlo jer je, izmiješan s „ludilom samo-obožavanja“ grčke poezije, da citiram Platona, bio genij i veličina grčke filozofije i mudrosti. Grčki filozofi — Heraklit, Tales, Anaksimen, Anaksimandar, Parmenid, Sokrat, Platon i Aristotel — spasili su grčku civilizaciju od toga da potpuno bude produhovljena u životu fantazije. Oni su Grke držali na Zemlji, dajući najjače snage koje su Grke držale unutar zemaljske evolucije. Pri razmatranju tijeka povijesti, uvijek moramo uzeti u obzir snage koje leže iza fizičke stvarnosti i pravi su uzroci svega što se događa. Dakle, na ovaj je način Grčka sačuvana za zemaljsku evoluciju.
Sada, luciferska ne bi mogla ostvariti uopće bilo što bez pomoći ahrimanskih bića. U svim njihovim namjerama i nadama računali su s njihovom potporom. Zaista, mora uvijek biti to da dvije sile streme zajedno u ovoj vrsti djelovanja. Baš kao što su luciferska bića bila razočarana u Grčkoj, tako su i ahrimanska bića bila razočarana u Rim i način na koji se razvio. Luciferska bića su ljudske duše željela voditi daleko od planete Zemlje a ahrimanska bića su željela doprinijeti njihovim naporima s ciljem da rimska civilizacija poprimi određeni oblik. Ahrimanska bića su njihove najveće napore izvršila u Rimu, baš kao što su luciferska bića u Grčkoj. Ona su računala da će se na Zemlji javiti izvjesno otvrdnjavanje dovedeno potpuno slijepom pokornošću i podčinjenošću Rimu. Što su ahrimanske snage željele postići u Rimu? Željela su utemeljiti Rimsko carstvo koje bi se protezalo cijelim tada poznatim svijetom, obuhvaćajući unutar njega svaku ljudsku aktivnost. Bila bi upravljana izravno iz Rima s najstrožom centralizacijom i krajnjim razvojem vladavine moći. Nastojali su uspostaviti široko rasprostranjeni državni stroj koji bi uključivao i podčinio sav religijski i artistički život. Njihov cilj bi bio uništiti svu individualnost. Svaki narod i ljudsko biće bi činilo samo mali dio moćnog državnog stroja.
Zahvaljujući jasnoći njenih filozofa, međutim, Grčka nije bila uljuljana u luciferski san, niti je Rim mogao biti otvrdnut kako su te ahrimanske snage željele, jer je u Rimu, također, nešto djelovalo protiv njih. To je na zadnjem predavanju opisano kao rimski ideali, ali pravni, politički i vojni ideali koji su se tada razvijali nisu mogli izdržati jedino Ahrimana. Unutar rimske civilizacije ahrimanske snage okupile su se za nevjerojatan juriš. Taj pokušaj je bio kao ponavljanje njihova pokušaja u atlantska vremena, i on je razvio beskonačno velike snage i sile. Namjera Ahrimana spriječena je tek s druge strane. Bila je, na početku, spriječena od nečeg na što bi se, na prvi pogled, moglo gledati kao na nižu crtu rimskog karaktera, ali to nije bio slučaj. U stvari, Rimljani su imali potrebu za nečim, za što je izgledalo kao da sam na zadnjem predavanju opisao s antipatijom. Trebali su njihovu nemilosrdnost, zadrti egoizam, koji neprestano uzburkava emocije, da bi mogli prijeći preko ahrimanskih snaga. Rimska povijest — molim vas da ovo izričito zabilježite — nije otkrivenje ahrimanskih snaga. Premda one stoje u pozadini, to je borba protiv njih. Ako je sve zbrkano i koristoljubivo, izgledajući da sve više teži prema politizaciji cijelog svijeta, to je zato jer se samo na taj način moglo oduprijeti mehaniziranju Ahrimana.
Sve to, međutim, nije bilo od velike pomoći. Rim je također primio kršćanstvo, koje je u Rimu poprimilo oblik koji bi Ahrimanu dao sjajnu mogućnost da ostvari svoj cilj pošto bi, kroz duhovno propadanje rimske vladavine koja je transformirana u papinstvo, bila ostvarena mehanizacija kulture. Tako je vanjska snaga trebala biti uvedena protiv Ahrimana, koji radi mnogo više vanjskim sredstvima nego Lucifer. Ahriman je, kao što smo vidjeli, snage kršćanstva preusmjerio u vlastitu službu. Protiv njega trebalo je uvesti novu snagu. To je bio juriš germanskih plemena uzrokovan migracijom naroda u Europi. Preko tog juriša na Rim, mehaniziranje svijeta pod jednim, sveobuhvatnim rimskim carstvom bilo je ometeno. Ako ćete proučavati sve što se dogodilo kod migracije tih naroda, vidjeti ćete da pravi uvid u to dobijete kada pogledate s ovog gledišta. Kadgod je u rimskom svijetu došlo do migracije naroda, rimska povijest nije time dovedena do kraja, već su ahrimanske snage, suzbijane kroz povijest od Rimljana, odbijene.
Tako se Ahriman susreo sa svojim razočaranjem, kao što se Lucifer susreo sa svojim. Ali oni će svoje zadatke opet uzeti u petom post-atlantskom dobu sa sve većom odlučnošću. Ovdje je točka u kojoj moramo doći do shvaćanja snaga koje su operativne u našem dobu, u mjeri u kojoj je to shvaćanje danas moguće.
Četvrto post-atlantsko doba proteže se prema natrag i prema naprijed od svoje središnje točke u godini 333. Završilo je oko 1413 godine a započelo oko 747 pr.n.e. To su naravno, približni datumi. Upravo sam vam rekao da je razočaranje Lucifera i Ahrimana u oblike kakve su poprimile grčka i rimska civilizacija, njih vodilo da naprave još veće napore u našem petom post-atlantskom dobu. Njihovi napori su već na djelu u ljudskim snagama koje su aktivne od petnaestog stoljeća. Nije važno da li je nešto došlo par desetljeća ranije ili kasnije. U našoj fizičkoj stvarnosti, koja uzima oblik „velike iluzije“, stvari su ponekad krivo smještene.
Činjenica da je rimska civilizacija mogla biti zadržana u evoluciji čovječanstva, to je zbog događaja do kojih je došlo zbog migracije naroda. Da se Rim razvio na takav način da se pojavilo veliko sveobuhvatno mehanizirano carstvo, bilo bi nastanjivo za ljudska bića bez ega koja bi preostala na Zemlji nakon što bi Lucifer izvukao njihove duše na put grčke kulture i umjetnosti. Vidite kako Lucifer i Ahriman rade zajedno. Lucifer želi da ljudske duše odvede daleko i s njima osnuje vlastiti planet. Ahriman mu mora pomoći. Dok Lucifer siše sok iz limuna, takoreći, Ahriman ga gnječi, time otvrdnjuje ono što ostaje. To je ono što je pokušao napraviti civilizaciji Rima. Ovdje imamo važan kozmički proces koji teče — sve to zbog namjere i riješenosti luciferskih i ahrimanskih snaga. Kao što sam rekao, bili su razočarani. Međutim, nastavili su svoje napore, i naše peto post-atlantsko doba još mora naučiti koliko su ti napadi snažni. Sada oni tek počinju ali postati će sve jači i jači. Ovo doba mora naučiti, također, da će nužnost da se shvate ovi napadi postajati sve veća. Na početku doba nazadna bića ne mogu raditi snažno. Za sada, samo smo na početku, i čak iako to postaje manifestirano tek kasnije, luciferske i ahrimanske snage počele su raditi prije isteka četvrtog post-atlantskog doba.
Da bi razumjeli kako ove snage rade u petom post-atlantskom dobu, našu pažnju moramo na trenutak usmjeriti na ono što je čovjeku namijenjeno u ispravnom i normalnom tijeku njegove evolucije. Pravedno je namijenjeno to da bi on trebao napraviti korak naprijed. Korak napravljen od čovječanstva u četvrtom post-atlantskom dobu otkriven je u kulturi Grka i u političkom razvoju Rimljana, i zapravo je došlo do onoga što je namijenjeno kroz borbu s Luciferom i Ahrimanom. Te suprotstavljene snage su uvijek takve da se uklapaju u progresivni plan svijeta. One mu pripadaju i tamo su potrebne kao suprotstavljene snage. Ali kakve će posebne osobine ljudi petog post-atlantskog doba, našeg doba, razviti?
Znamo da je ovo doba razvoja duše svijesti i, da bi se to ostvarilo, brojne sile — duševne i tjelesne sile — moraju biti aktivne. Najprije, nužna je jasna percepcija osjetilnog svijeta. To u ranija vremena nije postojalo jer, kao što znate, vizionarski, imaginativni element stalno je djelovao u ljudskoj duši. Grci su još posjedovali fantaziju ali, kao što smo vidjeli, nakon što je fantazija i imaginacija zaposjela čovječanstvo, kao što jest Grke, onda je postalo za ljude neophodno da razviju sposobnost da svijet vanjske prirode vide bez iluminacije vizije koja stoji iza njega. Ne bi trebali umišljati da takva vizija mora biti materijalistička. Takvo gledište je i samo ahrimanski izopačena percepcija osjetilne stvarnosti. Kao što je ukazano ranije, promatranje osjetilne stvarnosti je jedan zadatak koji je na snazi u ljudskoj duši u našem petom post-atlantskom dobu.
Drugi zadatak je razviti slobodne imaginacije ruku pod ruku s jasnim pogledom na stvarnost — na neki način, vrsta ponavljanja egipatsko-kaldejskog doba. Do danas, čovječanstvo nije daleko napredovalo po pitanju tog zadatka. Slobodne imaginacije kakve su tražene kroz znanost duha ne znači imaginacije kakve su bile u trećem post-atlantskom dobu, već nesputane i nepročišćene u fantaziju. To znači imaginacije u kojima se čovjek kreće slobodno kao što to radi jedino u svom intelektu. To je, dakle, drugi zadatak petog post-atlantskog doba. Otvaranje ove dvije sposobnosti voditi će do ispravnog razvoja duše svijesti u našoj sadašnjoj epohi.
Goethe je imao divno shvaćanje ove jasne percepcije, koju je, nasuprot materijalističkom gledištu, opisao kao „prvobitnu pojavu“ (Urphänomen). Naći ćete da se time nadugo bavilo u Goetheovim spisima. I govorio sam o tome u mojem objašnjenju prvobitne pojave. Njegova je jasna, čista percepcija stvarnosti i njegove prvobitne pojave. Goethe ne samo da je dao prvi impuls za percepcije oslobođene bilo kakvih vizija već također i za slobodne imaginacije (ove stvari kao što je objektivna imaginacija koja počinje mišljenjem oslobođenim od mozga, obrađene su u „Granicama prirodne znanosti“, nap.). Ono što nam je dao u Faustu, premda to nije otišlo daleko u smjeru znanosti duha, a u usporedbi sa znanošću duha, više je ili manje instinktivno, a ipak je prvi impuls prema slobodnom imaginativnom životu. To nije puki svijet fantazije, ipak smo vidjeli koliko je taj svijet fantazije zaista dubok u tome što se razvija u slobodne imaginacije u predivnoj drami, Faustu.
Dakle, nasuprot ove prvobitne pojave, imamo ono što Goethe naziva tipična intelektualna percepcija. Naći ćete je detaljno opisanu u mojoj knjizi, Zagonetka čovjeka. Ovaj način mišljenja mora se nastaviti razvijati. Ljudi pete post-atlantske epohe, međutim, ne smiju samo promatrati stvarnost. Moraju moći živjeti sa stvarnošću. Moraju se uhvatiti posla, kao Goethe, i, radeći na sasvim drugačiji način od materijalističkih fizičara, zaista iskoristiti njihov laboratorijski aparatus da za njih proizvede prvobitnu pojavu. Zatim će morati smisliti neki način da prvobitnu pojavu uvedu u praktičan život. Kao što znate, ona je kod kuće i zahvaća čitavu prirodu. Namjere čovječanstva koje dolaze iz slobodnih imaginacija morati će biti uključene u ovu prvobitnu pojavu prirode. U jednu ruku, ljudi će njihov pogled sasvim nesebično morati usmjeriti na vanjski svijet i o njemu steći znanje. U drugu, snažnom primjenom njihovih osobnosti, sve će to morati dovesti u unutarnje kretanje da bi našli imaginacije za vanjsku aktivnost i vanjsko znanje. Postupno, duša svijesti i njena kultura ostvariti će tu transformaciju.
Zasigurno će postojati jednostranost u ovoj kulturalnoj epohi. To se podrazumijeva. Naša spoznaja će napore usmjeriti samo prema vani, kao kod Bacona, ili samo prema unutra, kao kod Berkeley-a. Već smo o tome govorili. Imaginativni život koji izvire od iznutra neće se razviti bez svakakvih uznemirujućih utjecaja. Ali čak i sada možemo pokazati na trenutke u tom razvoju kada netko osjeća kako ovaj slobodan imaginativni život izvire u njegovoj duši. U ovim počecima, još je u velikoj mjeri neslobodan, ali možemo vidjeti kako je toliko značajan čovjek kao što je Jacob Boehme, odmah nakon što je počelo peto post-atlantsko doba, osjećao kako se to pokušava razviti u njegovoj duši. To je izrazio u njegovoj Aurori, i dok čitamo možemo osjetiti kako unutar njega radi taj imaginativni život. Mora postati slobodan; Boehme još osjeća da je pomalo neslobodan. Ipak, on je znao da je ono što radi u njemu božanska stvaralačka stvar. Tako je Boehme bio, na neki način, suprotni pol Baconu, čija stremljenja su njegovu pažnju uvijek usmjeravala na vanjski svijet. Jacob Boehme, međutim, bio je potpuno udubljen u unutarnji svijet, i taj je svijet divno opisao u Aurori:
„Objavljujem pred Bogom“, kaže on jer govori o svom unutarnjoj duši, „da ne znam kako se to u meni dogodilo“. Time misli na to kako su se u njemu pojavile imaginacije. „Ne osjećajući impulse volje, također ne znam što moram napisati“.
Ovako Boehme govori o podizanju imaginacija u sebi. On otkriva početak snaga koje moraju stalno jačati u ljudima petog post-atlantskog doba.
„Objavljujem pred Bogom da ne znam kako se to u meni dogodilo. Ne osjećajući impulse volje, također ne znam što moram napisati. Duh mi u velikoj i čudesnoj spoznaji diktira ono što pišem, tako da često ne znam da li sam s mojim duhom u ovom svijetu, i iznimno se radujem da mi je ovo sigurno i trajno znanje odobreno“.
Boehme opisuje utjecanje imaginativnog svijeta. Možemo vidjeti da osjeća sklad i oslonac u njegovoj duši, i opisuje kako će duše ljudi, u normalnom i ispravnom napredovanju njihove evolucije, dopustiti da budu zahvaćene od tih unutarnjih snaga, koje će u njima ojačati u petom post-atlantskom dobu.
Ali treba ih uzeti u čistom unutarnjem biću duha i time izbjeći neiskrene puteve. U sedamnaestom stoljeću trebalo je o tim snagama govoriti na način na koji je to Boehme napravio, koji je u potpunosti govorio kao čovjek krajnje posvećen božanskoj pravednosti.
Cjelokupni cilj u radu luciferskih i ahrimanskih snaga u petom post-atlantskom dobu, što se tiče percepcije prvobitne pojave i što se tiče razvoja slobodnih imaginacija, je spriječiti te snage da se podignu u čovjeku. Luciferske i ahrimaske snage rade u ovom petom post-atlantskom dobu da ometaju te snage u ljudskoj duši, da ih uporabe za pogrešan cilj, tako noseći duše ljudi iz sfere Zemlje da bi utemeljile novu vlastitu sferu. Mnoge stvari moraju zajedno raditi da ometu ispravno, tiho i polagano razvijanje tih snaga. Primijetite da tih i polagan razvoj jer cijeli period od 2160 godina, počevši od 1413, treba biti iskorišten za postupno razvijanje tih snaga koje sam imenovao, odnosno, slobodnih imaginacija i postupni razvoj rada s prvobitnom pojavom.
U intervalima — s vremena na vrijeme, takoreći — luciferske i ahrimanske snage bacaju cijeli teret njihove opozicije protiv ove ispravne evolucije. Kada imamo na umu da je sve pripremljeno od svijeta izvan Zemlje prije nego se dogodi, tada ne bi trebali biti iznenađeni da nađemo da su napravljene pripreme da se uvedu najsnažnije moguće snage opozicije nasuprot normalne evolucije čovječanstva.
Već smo vidjeli kako su luciferske i ahrimanske snage, ono što su razvile u atlantska vremena, ulile u Grčku i Rim. Sada, u izmijenjenom obliku, pokušale su ponoviti te napore prije dolaska petog post-atlantskog doba. Nećete biti iznenađeni kada kažem da i za ovo peto post-atlantsko doba, također, mora biti prisutan snažan poticaj skupa s naknadnim djelovanjem, u luciferskom i ahrimanskom smislu, od Atlantide. Znamo da se atlantski utjecaji šire iz oblasti koja je nazvana Atlantida čak i od Platona. Napravimo dijagram i Atlantidu zamislimo ovdje, zatim ovamo na desno bila bi Europa i Azija, a ovdje na lijevo bila bi Amerika. Stare atlantske snage, uključujući stare luciferske i ahrimanske snage, šire se od Atlantide. Međutim, neki dio tih atlantskih snaga je zadržan i dolazi raditi u našem petom post-atlantskom dobu kao luciferske i
slika
ahrimanske snage. Odnosno, neki dio dobrih snaga, koje su bile dobre i ispravne u atlantska vremena, prenijet je u naše vrijeme da postanu luciferske i ahrimaske snage. Samo što je središte preneseno u drugu oblast.
Atlantida je, kao što znamo, otišla i središte je premješteno u Aziju. Morate ga zamisliti na obrnutoj strani mog crteža i kako se učinci stare atlantske kulture od njega šire kao priprema za peto post-atlantsko doba.
slika
Namjera je bila da ga se luciferizira i ahrimanizira. Potomci starih atlantskih učitelja zapravo su bili oni koji su sada radili iz mjesta u Aziji. Svećenik je ondje bio podučavan da promatra — da ima zakašnjelu viziju, takoreći, onog što su Atlantiđani nazivali „Veliki duh“, i da primi njegove zapovijedi. Njih su svećenici prenijeli mladom čovjeku izvanredne energije i snage koji je, na temelju svog autoriteta, od svoje zajednice primio ime „Veliki vladar Zemlje“. To je bio Đingis Kan. Veliki je duh, preko svog sljedbenika i preko tog svećenika, Đingis Kanu dao zapovijed da sazove sve snage Azije da bi proširio utjecaj koji bi peto post-atlantsko doba vodio natrag u luciferički oblik. Te su snage — a bile su daleko moćnije nego snage utemeljene u grčkoj kulturi — sve bile uposlene u tu svrhu. Slobodne imaginacije trebalo je promijeniti u stare, vizionarske imaginacije. Trebalo je uložiti sve napore da se uspava duša čovjeka u san u prigušeni i sanjarski doživljaj imaginacija umjesto slobodnog doživljaja potpuno ispunjenog jasnim razumijevanjem.
Uz pomoć posebnih snaga koje su bile sačuvane od Atlantide, namjera je bila da se na Zapad prenese utjecaj koji bi njegovu kulturu učinio vizionarskom. Tada bi postalo moguće duše ljudi odvojiti od Zemlje i s njima formirati novi kontinent, novo planetarno tijelo. Sav taj nemir i poremećaji koji su u evoluciju modernog čovjeka došli preko mongolske invazije, sve povezano s njom što je počelo raditi u petoj post-atlantskoj epohi — sav taj nemir, koji je pripremljen davno ranije, nije ništa drugo nego veliki pokušaj koji je napravljen iz Azije da dovede do vizionarske europske kulture. To bi je odsjeklo od uvjeta daljnjeg razvoja i potpuno odvelo od Zemlje, baš kao što je Istok stalno iznova doživljavao osjećaj da je ispunjen vizijom i željom da bude odvojen od Zemlje.
Bilo je potrebno nešto kao protuteža toj tendenciji. Morao je biti stvoren suprotni trend kao protusila koja se kreće u smjeru normalne evolucije čovječanstva. Utjecaj svećenika Đingis Kana imao je namjenu da dovede do neke vrste uzgona i lakoće u ljudsku rasu koja bi čovjeka odvukla daleko od Zemlje. Preko toga, određena težina je trebala doći čovjeku od težine Zemlje; to je dobiveno otkrićem zapadnog svijeta. Amerika, sa svime što nosi, otkrivena je i time je zemaljska težina, želja da ostane na Zemlji, dana čovjeku. Otkriće Amerike i sve povezano s time, i način na koji je čovjek unosio svoj život u mnoga nova mjesta na Zemlji, sve to, viđeno u širim poveznicama, pokazuje se kao sila protuteže za aktivnost Đingis Kana. Amerika je morala biti otkrivena tako da bi čovjek mogao biti doveden da postaje bliži Zemlji, da sve više postaje materijalista. Čovjek je trebao težinu i tromost kao protutežu produhovljenju koje je bilo cilj potomaka „Velikog duha“.
Usporedo s ovim normalnim procesom čime je scena djelovanja čovjekova života proširena na Ameriku, nalazimo druge snage, ahrimanske snage „Velikog duha“, kako opet interveniraju. Utjecaj je došao od Amerike u Europu, a drugi je došao da prožme Ameriku iz Azije. Dakle, preko otkrića Amerike razvile su se normalne snage ali također i snažan ahrimanski juriš. Na početku su radili manje snažno, ali će nastaviti raditi u naše vrijeme i dalje u budućnosti. Moramo naučiti prepoznati ove ahrimanske snage.
Ono što je Rim postigao u crkvi i crkvenoj državi bilo je ščepano od ahrimanskog utjecaja. Dok je relativno jednostavno vidjeti kako je luciferski utjecaj radio na Đingis Kanu — imamo egzaktno znanje o činjenici da je svećenik bio iniciran kao sljedbenik „Velikog duha“ — mnogo je teže reći kako su radile ahrimanske snage. To je zato jer je ahrimanski utjecaj raspršen i razbacan. Ali trebate samo proučiti kako je Španjolska, striktno rimsko katolička kakva je bila, bila fascinirana zlatnim blagom koje je bilo otkriveno u Americi. Kako je samo bila zahvaćena! Možete primijetiti koliko je poput utvare snažno djelovanje starog romanizma još bilo kod vladara kao što je Ferdinand od Castille ili Karla V, vladara carstva u kojem „Sunce nikada ne zalazi“. Proučite reakciju Europe na otkrivanje i postupno otvaranje Amerike i vidjeti ćete kakva iskušenja dolaze iz tog smjera. Sveukupno, to je povijest iskušenja utkana s poviješću koja ide svojim normalnim tijekom.
Molim da ne idete naokolo govoreći da sam otkriće Amerike predstavio kao ahrimaničko djelo. U stvarnosti, rekao sam upravo suprotno. Rekao sam da je Amerika morala biti otkrivena i da je cijeli taj događaj bio nužan za napredak svijeta. Međutim, ahrimanske snage su ušle, i postavile se u nasilnu opoziciju prema onom što se sasvim ispravno događalo u normalnom tijelu napretka. Stvari nisu toliko jednostavne da možemo reći: „Tamo je Lucifer, a tamo je Ahriman; oni djeluju i ponašaju se na takav i takav način, i između njih dijele svijet“. Stvari nikako nisu tako jednostavne.
Nalazimo, dakle, mnoge sile koje rade zajedno kada ih krenemo slušati na njihovom polju djelovanja iza fizičkog plana. Te sile preuzimaju druge sile. Pokušavaju zgrabiti snage u čovjeku koje nastavljaju od četvrte post-atlantske epohe da bi ih izobličili i učinili da služe njihovim ciljevima. Pogledajte čovjeka kao što je Machiavelli. U njemu ćete naći simbol za politizaciju misli koja počinje u renesansi. On je pravo otkriće cijelog procesa. Bio je veliki i snažan duh koji je, pod jurišom snaga o kojem sam vam rekao, ponovno dao novi život stavu misli i uma koji ima svoj izvor u poganskom Rimu drevnih vremena. Imate pravu sliku Machiavellia kada proučavate povijest njegova vremena i vidite ga, ne kao jednu osobnost, već kao izvanredan izraz mnogih koji misle na isti način. U njemu možete vidjeti kako te snage pokušavaju juriti naprijed svom brzinom, uvodeći kao pomoć atavističke — i stoga luciferičke — snage koje su ostavljene iza. Da su stvari išle kako je Machiavelli namjeravao, cijela Europa bi postala ništa osim političkog stroja. Suprotstavljajući se nasilnom jurišu ovakvih snaga, snage su koje rade u normalnom smjeru. Protiv lika Machiavellia, koji je bio čisto politički i sve čovjekove misli okrenuo u političko mišljenje, možemo postaviti drugu veliku figuru, Thomas à Kempis, koji je također bio i suvremenik Machiavellia. On u potpunosti stoji unutar spore i postupne evolucije, radeći sporo i postupno. Bio je sve osim čovjek politike.
Dakle možemo slijediti nekoliko struja u povijesti. Naći ćemo normalne struje, i također ćemo naći struje koje teku iz ranijih vremena i koriste ih snage o kojima sam govorio. U povijesti mnoge snage rade zajedno i važno je vidjeti i proučiti njihove veze. Čovjek kao što je Jacob Boehme osjećao je kako se slobodne imaginacije podižu unutar njega. Iz cjelokupnog karaktera njegova života i duše o takvom čovjeku možemo reći da se utvrdio protiv napada Lucifera i Ahrimana i uspio neometano ići pravim putem evolucije.
Istok Europe, međutim, u cjelokupnoj kulturi Istoka, nalazimo neizreciv broj ljudi koji uvelike pate pod uznemirujućim utjecajem Lucifera. Njegov utjecaj je, kao što znamo, da stalno odvlači čovjeka od Zemlje, da ga odvuče iz njegovog fizičkog tijela tako da stalno pada u stanje gdje postaje ne više od vizije samog sebe i potpuno je duša. To je tendencija koja je nakalemljena na Istočnu Europu.
Osjećaj povlačenja u drugom smjeru dan je Zapadu. Svijet imaginacije je srušen dolje u teško fizičko tijelo tako da ono što bi ispravno trebalo biti slobodna imaginacija radeći samo u duši postaje umjesto toga nešto što nabija dušu dolje u organizam, time uzrokujući da i organizam također živi na imaginacijama. Teško ćete naći opis koji govori više o onom što mislim nego u riječima Alfreda de Musset kojima nam pokušava dati sliku stanja njegove duše. De Musset je onaj koji osjeća prisutnost imaginativnog života u sebi, ali također osjeća juriš na njegov život imaginacije koji ga teži potisnuti dolje pravo u tjelesnu prirodu. Život imaginacije, koji ne pripada tjelesnoj prirodi već bi se trebao razviti slobodno, lebdeći i postojeći čisto kao stvar duše, zahvaćen je od zemaljske gravitacije i onim što pripada tijelu. U njegovoj knjizi, Elle et Lui, čije je pisanje potaknuo njegov odnos s Georges Sand-om, naći ćete fini opis njegovog duševnog života. Ovdje bih želio citirati pasus koji će poslužiti da vam pokaže kako se osjeća kao smješten unutar imaginativnog života koji je scena konflikta i svađe. On kaže:
Kreacija me uznemiruje i zbunjuje; čini da drhtim. Izvršenje, uvijek presporo za moju želju, čini da moje srce tuče mahnito. Plačući, i s teškoćom se suzdržavajući od urlika, rađam ideju. U trenutku rođenja zanosim se, ali sljedećeg jutra ispunjava me ogorčenje. Ako je pokušam preinačiti i promijeniti, samo postaje gore i potpuno mi bježi. Za mene bi bilo bolje da je zaboravim i čekam drugu. Ali sada mi ta druga dolazi s takvom zbunjenošću i u tako beskrajnim dimenzijama da je moje jadno biće ne može dohvatiti. Tlači me, muči, sve dok ne može biti ostvarena. Zatim dolaze druge patnje, porođajne muke, zaista fizička bol koju nisam u stanju definirati. Takav je moj život kada dopustim da mnome vlada ovaj divovski umjetnik koji je u meni.
Zapazite kontrast s Boehme, koji osjeća Boga u sebi. Kod Musseta to je divovski umjetnik.
Bilo bi bolje da živim kao što sam odlučio, radeći svakakve ekscese da ubijem ovog bolnog crva, kojeg drugi skromno nazivaju inspiracija a ja sasvim često otvoreno nazivam bolešću.
Gotovo svaka pojedina rečenica ovog citata može se podudarati s rečenicom našeg citiranja Boehme-a. Kako tipično! Sjetite se što sam upravo rekao, da normalna evolucija teži napredovati polagano. Sutra ćemo imati više za reći o tome. Ovdje, kako je opisao Musset, to je divlji naboj; ne može biti dovoljno brz. Slika koju nam daje dok preispituje sebe veličanstvena je. „Kreacija me uznemiruje i zbunjuje; čini da drhtim“, kaže on, jer će i to također ići sve brže i brže i juriša na njega s ahrimanske strane, ometajući ono što još pokušava napredovati polako.
„Izvršenje, uvijek presporo za moju želju, čini da moje srce tuče mahnito“. Ovdje imate cijelu psihologiju čovjeka koji želi živjeti u slobodnim imaginacijama i zabrinut je i uznemiren jurišom ahrimanskih snaga.
„Plačući, i s teškoćom se suzdržavajući od urlika…“. Promislite o ovome! Imaginacije u njemu rade toliko fizički da se osjeća kao da urliče kada u njemu nađu izraz.
„Rađam ideju. U trenutku rođenja zanosim se, ali sljedećeg jutra ispunjava me ogorčenje“. To je zato jer dolazi od organizma a ne od njegove duše!
„Ako je pokušam preinačiti i promijeniti, samo postaje gore i potpuno mi bježi. Za mene bi bilo bolje da je zaboravim i čekam drugu“. Ovdje stalno želi ići brže, brže nego normalna evolucija može ići.
„Ali sada mi ta druga dolazi s takvom zbunjenošću i u tako beskrajnim dimenzijama da je moje jadno biće ne može dohvatiti. Tlači me, muči, sve dok ne može biti ostvarena. Zatim dolaze druge patnje, porođajne muke, zaista fizička bol koju nisam u stanju definirati.“ Tada, kada promatra tog divovskog umjetnika koji radi u njemu, kaže da bi radije slijedio život koji je za sebe odredio; odnosno, da nema nikakve veze s cijelim tim imaginativnim svijetom, jer ga naziva bolešću.
Sada uzmite kao suprotnost, izjavu Jacoba Boehme-a, „Objavljujem pred Bogom, ja sam ne znam kako se to u meni dogodilo“. Ovdje imate izraz radosti i blaženstva. S druge strane, zbrka i zbunjenost, mogu se čuti u riječima de Musset-a, „Kreacija me uznemiruje i zbunjuje; čini da drhtim. Izvršenje, uvijek presporo za moju želju, čini da moje srce tuče mahnito“.
Kod Boehme-a sve je od duše, kada želi pisati, on ne osjeća kao da mu je divovski umjetnik, koji ga čini nesretnim, diktirao, već duh. On osjeća kao da je premješten u svijet gdje mu diktira duh. On je u tom svijetu i veoma je sretan što je tamo jer mu je dana kontinuirana struja znanja koja protječe sporo i mirno. Boehme je sklon primiti tu sporu struju znanja. On ne misli da je prespora jer nije preplavljen brzom napadajućom snagom koju sam vam opisao. Naprotiv, od nje je zaštićen.
Da je vrijeme dopustilo, mogli smo predstaviti još mnogo slučajeva načina na koji su pojedina ljudska bića smještena u proces svijeta. Primjeri koje sam odabrao su od onih čija su imena sačuvana u povijesti, ali, na neki način, cijelo čovječanstvo je podložno ovim istim uvjetima na jedan ili drugi način. Ove konkretne primjere sam samo izabrao da bih izrazio ono što je stvarno rašireno, i uzimajući ove posebne slučajeve mogao sam vam ih opisati riječima. Ako ćete pokušati napraviti pregled onoga što smo govorili, onda ćete moći razumjeti mnogo od onoga do čega je došlo tijekom evolucije.
U vezi s ovim bilo bi sasvim moguće proučavati mnoge druge pojave u životu. Međutim, ako se danas ograničimo na duhovni život, štoviše na onu posebnu oblast duhovnog života koja obuhvaća znanje i spoznaju, trebali bi u njoj moći naći osobine koje su karakteristične za modernog čovjeka, čije prepoznavanje će mnoge stvari u životu učiniti shvatljivim. Pošto nije moguće mnogo toga kazati o današnjem vanjskom životu, dugujući to postojećim predrasudama i pošto su duše ljudi tako duboko vezane s uvjetima vremena u kojem žive, smjesta ćete razumjeti da o stvarima koje nose svoj utjecaj ravno u neposrednu sadašnjost mogu govoriti samo na ograničen način. Ne može biti drugačije, kao što sam često pojašnjavao. Želio bih, međutim, ukazati na određene pojave našeg vremena koje su manje sračunate da pobude strasti i emocije. Dopustite da opišem neke pojave koje ću izabrati iz života spoznaje i osjećaja. Mislim da ćete vidjeti da su u podlozi svega što sam govorio o snagama na djelu u ovoj petoj post-atlantskoj epohi. Ove pojave ćemo najprije razmotriti na čisto povijesni način da bi kasnije vidjeli njihovu vezu s tim snagama.
Prvo uzmimo pojavu za koju svi neminovno osjećamo najdublji interes. Vrsta razumijevanja koju ljudi imaju za prirodu i biće Krista od velikog je značaja, i tako ćemo izabrati primjere raznih vrsta o razumijevanju Njegove prirode i bića koji su nam pri ruci. Prije svega imamo moderan primjer Život Isusa od Ernesta Renan-a, koji se pojavio u devetnaestom stoljeću i hitro prošao kroz mnoga izdanja. Mislim da se dvadeseto pojavilo 1900 g. nakon njegove smrti. Zatim imamo Život Isusa koji uopće stvarno nije život Isusa, od Davida Friedrich Straussa. Zatim imamo — ne možemo reći, život Isusa, već dolazeći s istoka Europe to je pogled i koncept Krista koji je od dubokog značaja. To nije život Isusa već razumijevanje Krista koje kulminira u onome što je Solovjev napisao o Njemu i Njegovoj ulozi u evoluciji Zemlje. Kako su značajna ova tri izraza duhovnog života devetnaestog stoljeća: Život Isusa od Renana, Život Isusa od Straussa, koji uopće nije život Isusa a uskoro ćemo čuti zašto, i Solovjev koncept značenja Krist događaja u evoluciji Zemlje, jer točno je, u svakom slučaju, reći da cjelokupno njegovo djelo kulminira u Krist ideji.
Koja je temeljna pretpostavka Renan-ovog opisa života Isusa? Ako želite ispravno vrjednovati Renan-ovu knjigu, razumjeti je kao dokument vremena, onda je morate usporediti s ranijim predstavljanjima Isusova života. Ne trebate samo čitati književne izvještaje o Njegovom životu; možete također pogledati slike umjetnika. Naći ćete da predstavljanje Njegovog života uvijek ide istim putem. U ranim stoljećima rimskog kršćanstva, nije samo kršćanstvo preuzeto s Istoka već također i način na koji je Isus predstavljen. Grčka umjetnost slikovitog predstavljanja bila je tamo na Zapadu, kao što znamo, ali sposobnost portretiranja Krista ostala je s Istokom. Lik Isusa koji je karakterističan za bizantsku umjetnost u više navrata je nađen na Zapadu sve dok se, u trinaestom stoljeću, nosi počeli javljati nacionalni impulsi i ideje — one nacionalne ideje i impulsi koji su se kasnije razradili na način na koji sam ukazao na ovim zadnjim predavanjima.
Zahvaljujući nacionalnom impulsu, došlo je do postupne promjene u tradicionalnom stereotipnom liku Isusa koji je toliko dugo bio portretiran. Svaka od više nacija prisvojila je Isusov oblik i predstavljala Ga na vlastiti način, tako da moramo prepoznati mnoge različite impulse na djelu kod različitih predstavljanja. Proučite, na primjer, glavu Isusa kako je naslikana od Guida Reni, Murilla i Lebruna, i vidjeti ćete kako se upadljivo uvlači nacionalno gledište. Ovo su samo tri od primjera koji se mogu izabrati. U svakom pojedinom slučaju postoji snažna želja da se Isusa predstavi na nacionalni način. Ima se dojam da kod slika Guida Reni, u daleko većem stupnju nego je to slučaj s njegovim prethodnicima, možemo detektirati talijanski tip u liku Isusa; slično, kod predstavljanja Murilla španjolski; kod Lebruna francuski. Sva tri slikara isto tako pokazuju djelovanje crkvene tradicije; iza svake od njihovih slika stoji moć crkve.
Suprotno tome, toj dalekosežnoj moći crkve, koju prepoznajemo u radovima Murilla, Lebruna, i Reni-a, naći ćete otpor u radovima Rubensa, van Dycka, i Rembrandta — otpor i rad u slobodi iz njihove vlastite neokaljane čovječnosti. Razmatrajući umjetnost s obzirom na njeno predstavljanje lika Isusa, ovdje imate direktnu artističku pobunu. Sada vidite da nema zastoja u ovom napredovanju u predstavljanju Isusa jer snage koje su aktivne u svijetu također rade i ravno u ovu domenu. Možemo vidjeti kako dah romanizma lebdi nad slikama nacionalno sklonih Lebruna, Murilla, i Reni-a, i kako kod Rubensa, van Dycka, i posebno Rembrandta, opozicija romanizmu dolazi do tako jasnog izražaja u njihovom slikanju lica, ne samo Isusa već također i drugih biblijskih likova. Tako vidimo kako sva duhovna aktivnost čovjeka postupno poprima oblik među raznim impulsima koji se osjećaju u ljudskoj evoluciji.
Slično, naći ćete da je u vremenima kada je slikarstvo i reprezentativna umjetnost napravila mjesta za Riječ, jer je od šesnaestog stoljeća Riječ imala jednako značenje u takvim stvarima kao što je slikovito predstavljanje imalo u ranija vremena, naći ćete da se lik Isusa, Krista, opet stalno mijenja. Nikada nije ustaljen i stalan već je uvijek shvaćen u skladu s time kako razne snage pritječu zajedno u pisce. Ovdje pred nama kao posljednji proizvod, recimo tako, imamo Isusa Renana, Isusa Straussa, koji nije Isus, i Krista Solovjeva. To su zadnji proizvodi a koliko su tek različiti.
Isus Renana je u potpunosti Isus koji, kao čovjek, živi u zemlji Palestini kao ljudski povijesni lik. Sama Palestina je predivno oslikana. Uz pomoć najboljeg od modernog učenjaštva opisana je na takav način da se pred sobom ima cjelokupni palestinski krajolik sa svojim narodom. Lutajući naokolo tim realistički oslikanim krajolikom i među ljudima lik je Isusa. Napravljen je pokušaj da se taj lik Isusa objasni na osnovu krajolika i njegovih stanovnika; objasni kako raste i postaje čovjek, i objasni kako je moguće da se takav čovjek pojavi u tom kraju. Izvanredan karakter Renanova opisa otkriti će se tek pri usporedbi s ranijim izvještajima i predstavljanjima. Ona uzimaju unutarnji tijek događaja opisanih u evanđeljima i stavljaju ih u krajolik koji zapravo nije nigdje posebno. Činjenice kako su opisane u evanđeljima jednostavno se uvijek iznova prenose a krajolik u kojem su se dogodile potpuno je zanemaren. To je prikazano na takav način da može biti bilo gdje.
Renan, međutim, kreće portretirati Svetu zemlju na realističan, detaljan način tako da Isus postaje pravi Palestinac u toj Svetoj zemlji. Krist Isus koji bi trebao pripadati cijelom čovječanstvu, postaje Isus koji živi i hoda u Palestini kao povijesni lik kojeg se treba razumjeti u odnosu na Palestinu od godine 1 do 33, odnosno, razumjeti iz običaja, gledanja, razmišljanja i krajolika zemlje — ispravan, realistički opis. Jednom je, Isus trebalo biti prikazan kao povijesna osoba i opisan kao bilo tko drugi u povijesti. Za Renana, bilo bi besmisleno prikazati apstraktnog Sokrata koji bi mogao živjeti bilo gdje, bilo kada, i jednako bi za njega bilo besmisleno prikazati apstraktnog Isusa koji bi mogao živjeti bilo gdje na Zemlji. U potpunom skladu sa znanošću devetnaestog stoljeća, kreće oslikati Isusa kao povijesnu ličnost koja živi od 1 do 33 godine, i učiniti ga potpuno shvatljivim iz uvjeta koji su u Palestini prevladavali u to vrijeme. Isus je živio od godine 1 do 33. Umro je 33 godine, baš kao što je bilo koji čovjek mogao umrijeti u ovoj ili onoj godini. Ako On nastavlja djelovati u svijetu, to je na isti način na koji bi bilo koja osoba mogla nastaviti djelovati. U potpunosti se uklopivši u moderno gledište, Isus je bio povijesna osoba koju je obilježila sredina u kojoj je živio. To je ono što nam Ernest Renan daje u njegovom Životu Isusa.
Sada se okrenimo Životu Isusa koji u stvari nije život Isusa, od Davida Friedrich Straussa. Rekao sam da to nije život Isusa. Strauss također radi kao visoko kulturan i učen čovjek. Kada on kreće nešto istražiti, on to radi s revnošću sličnoj onoj od Renana u njegovoj domeni. Strauss, međutim, ne obraća pažnju na povijesnog Isusa. On je, za njega, samo ličnost kojoj on pridodaje nešto sasvim drugo. Tako, Strauss istražuje sve što je rečeno o Isusu utoliko što je On bio Krist. Istražuje ono što je rečeno o Njegovom čudesnom dolasku u svijet, Njegovom divnom i čudesnom razvoju, Njegovom izražavanju velikih i posebnih učenja, i kako je prošao kroz patnju, smrt i uskrsnuće. To su izvještaji u evanđeljima koje Strauss izabire za istraživanje.
Naravno, Renan je, također, koristio evanđelja ali ih je ograničio na ono što je on, iz njegovog detaljnog i egzaktnog znanja o Palestini, mogao pojmiti o životu Isusa. Strauss za ovakav pristup uopće nema interesa. On kaže da evanđelja prenose ovo ili ono što se tiče Krista, koji je živio u Isusu. Onda kreće istražiti u kojoj je mjeri ono što je preneseno o Kristu također živjelo kao mit u drugim dijelovima svijeta, na primjer, kako će se priča ispričana o čudesnom rođenju i razvoja Isusa Krista naći u raznim drugim narodnim mitovima, kao što će se također naći Misterij na Golgoti, koji čas upućuje na jednog boga a zatim na drugog. Tako, Strauss u liku povijesnog Isusa vidi samo mogućnost za koncentriranje aktivnosti za formiranje mita u jednu osobnost. Isus ga uopće ne zanima. Jedina vrijednost koju On ima za Straussa je da su mitovi, koji su rašireni cijelim svijetom, koncentrirani u tom jednom čovjeku Isusu. Svi su na Njega obješeni, takoreći. Ti mitovi, međutim, svi izviru iz zajedničkog impulsa. Svi oni svjedoče moći formiranja mitova koja živi u čovječanstvu. Gdje nastaje ta moć formiranja mitova?
Kako to Strauss vidi, tijekom zemaljskog razvoja čovječanstva, od vremena prapočetaka Zemlje do njenog kraja, čovječanstvo ima i uvijek će imati u sebi višu snagu nego je to samo vanjska snaga koja se razvija na fizičkom planu. Snaga prolazi ravno kroz čovječanstvo koja će se uvijek usmjeriti na izvan-zemaljsko; to izvan-zemaljsko nalazi izraz u mitovima. Znamo da čovjek u sebi nosi nešto izvan-osjetilno što teži naći izraz u mitu pošto ne može biti izraženo u vanjskoj fizičkoj znanosti. Dakle, Strauss ne vidi Isusa u jednom pojedincu, već radije Krista u svim ljudima — Krista koji je živio u, i kroz sve ljude od početka, i koji je doveo do toga da o Njemu govore mitovi. U slučaju Isusa radi se samo o tome da Njegova osobnost daje priliku za snagu formiranja mita s ekstremnom silom i snagom. U Njemu je koncentrirana. Strauss, stoga, govori o Isusu koji u stvari nije Isus, ali na Njega pričvršćuje duhovnu snagu Krista koja živi u cijelom čovječanstvu. Za Straussa, samo čovječanstvo je Krist, i ono radi uvijek prije i nakon Krista. Prava inkarnacija Krista nije jedan Isus, već cijelo čovječanstvo. Isus je samo vrhovni predstavnik za prikaz Krista u čovječanstvu.
Glavna stvar u svemu ovome nije Isus kao povijesni lik, već apstraktno čovječanstvo. Krist je postao ideja, koja se inkarnira, u i kroz, cijelo čovječanstvo. To je vrsta visoko rafinirane misli koju je čovjek devetnaestog stoljeća sposoban pojmiti! Element života u ideji postaje Krist. On je shvaćen potpuno kao ideja i Isusa se mimoilazi. To je život Isusa koji nije više od bilježenja činjenice da se ideja, božansko, stalno inkarnira u cijelom čovječanstvu. Krist je razrijeđen u ideju, promišlja se samo kao ideja.
Toliko o drugom životu Isusa, Životu Isusa od Davida Friedrich Straussa. Dakle imamo Život Isusa Ernesta Renana koji postavlja povijesni lik Isusa usred pojedinaca oko Njega. Zatim imamo u knjizi Straussa „ideju o Kristu“, koja ide cijelim čovječanstvom. U tom visoko razrijeđenom obliku, međutim, to ostaje samo apstrakcija.
Kada dođemo do Solovjeva, gle, nema više Isusa, samo je Krist. Ipak, to je Krist shvaćen kao živ. Ne da radi u čovjeku kao ideja, s posljedicom da je njena moć transformirana u njemu kao mit, već radije da radi kao živo Biće koje nema tijela, koje je uvijek i stalno prisutno među ljudima, i, u stvari je, pozitivno odgovorno za vanjsku organizaciju ljudskog života, osnivač socijalnog poretka. Krist, koji je vječno prisutan; živo Biće koje nikada ne bi trebalo Isusa da dođe među ljude. Naravno, nećete to tako radikalno naći izraženo kod Solovjeva, ali bez obzira na to. To je Krist koji kao takav uvijek stoji u prvom planu — Krist, nadalje, kao živući koji može biti shvaćen jedino u imaginaciji, ali na taj način može doista biti shvaćen kao realno i stvarno izvan-osjetilno Biće koje radi na Zemlji.
Tamo imate tri lika. Isto Biće susrećemo u devetnaestom stoljeću u trostrukom opisu. Život Isusa od Ernesta Renana, potpuno realistično; realistična povijest a fortiori; Isus kao povijesni lik; knjiga koja je napisana sa svom učenošću devetnaestog stoljeća. Zatim dolazi David Friedrich Strauss s ovom idejom o čovječanstvu, radeći dalje, idući kroz cijelo čovječanstvo, ali ostajući ideja, nikada ne oživljava. Konačno, Solovjev Krist; živuća snaga, živuća mudrost, potpuno duhovna.
Realističan život Isusa od Renana; idealistički život Isusa od Straussa koji je također idealistički prikaz Krist impulsa; duhovni prikaz Krist impulsa od Solovjeva.
Danas, želim staviti pred vas, jedno pored drugog kao tri izraza modernog života, ova tri način spoznaje lika Krista Isusa. Sutra ćemo vidjeti kako uzimaju svoje mjesto među raznim impulsima koje smo prepoznali da rade u čovječanstvu.
|
Prijava
FAQ
Pretraživač
)