Ako bi netko bio zainteresiran da mi se pridruži u "analizi", pretpostavljam da bi bilo dobro da prvo sam pročita cijelo predavanje i sam iznađe zaključke, pa da tek onda svoje zaključke usporedi s mojima.
Hvala MonteChristu
________
[size=200][size=150]UČINCI GRČKE I RIMA NA NAŠE VRIJEME[/size][/size]
Dornach, 16 rujna 1916
Tijekom narednih dana nastojati ću nastaviti proučavanje koje smo napravili o čovjekovu odnosu prema univerzumu. Danas vas želim odvesti u novo i općenitije područje i govoriti vam o snagama koje su operativne u ljudskoj evoluciji, posebno o onima koje su djelatne u razvoju našeg doba. Prvo, međutim, moram započeti s povijesnim uvodom koji će, naravno, biti u skladu sa znanošću duha. Često smo, kao što znate, naglašavali stupanj u kojem uobičajena metoda promatranja povijesne struje nije više nego fable convenue, i pokazali smo kako jedino znanstveno-duhovnim promatranjem može pojašnjenje biti dano o povijesnoj evoluciji čovječanstva.
Dobro znate da kada proučavamo glavne značajke evolucije, među procesima djelatnima u sadašnjosti uvijek moramo uzeti u obzir, izvjesne elemente koji su preostali iz prošlosti. Kao što ste vidjeli iz prethodnih proučavanja, zovemo ih luciferički ili ahrimanski, zavisno o njihovoj prirodi. Dakle, naše proučavanje će voditi do punog razumijevanja samo ako uzmemo u obzir ono što napreduje na normalan i regularan način, a također i ono što je preostalo iz prošlosti.
Danas bih skrenuo vašu pažnju na grčko-latinsko doba, četvrto post-atlantsko doba civilizacije, i predstavio neke stvari koje mogu otvoriti put razumijevanja o tome kako se to ranije doba ponavlja u našem vlastitom. Tako možemo opaziti kako su snage tog doba još aktivne danas. To će nam pomoći da razumijemo kako čovjek, stojeći usred sadašnje evolucije, može pronaći svoj put kroz razne utjecaje koji su na djelu. Tek kada nalazi svoj put, i stoga je u položaju da zna kako ispravno djelovati u svakom trenutku života, dostojan je da ga se nazove čovjekom.
Glede konkretnih događaja, naravno, ja sam danas u čudnom položaju zbog mogućnosti nerazumijevanja, i, kao što smo u posljednje vrijeme često doživljavali, namjernog. Unutar zadnja tri mjeseca od jedne stranke sam gledan kao bijesni germanofil, dok drugi govore da nemam razumijevanja za njemačku prirodu i da mogu razumjeti samo klasični svijet, jedini svijet čiju snagu osjećam unutar sebe. U skladu s time, nećete se iznenaditi kada vidite da sam sasvim svjestan da može biti nekih problema da me se razumije. Bez obzira kako to može biti primljeno, nastavljam govoriti o onome što znam da je istina.
Danas, dakle, našu pažnju ćemo usmjeriti na grčko-latinsko doba, koje zrači u svemu što je iz Grčke i Rima pronašlo put u sadašnje doba. Predstavimo sebi što nam znači grčki svijet. Toliko gorljivih duša čezne za tim svijetom, koji je bio predmet dubokih proučavanja za toliko mnogo istaknutih umova. U stvari, svatko zna ponešto o tom svijetu bilo iz povijesti ili iz mnogih ostataka grčke kulture. Znamo, s jedne strane, nešto o Grčkoj iz povijesnih knjiga u kojima su zapisana djela Grka i njihova socijalna organizacija. Takvi opisi često započinju Trojanskim ratom i nastavljaju dalje do Perzijskog rata, do Peloponeskog rata, i tako dalje, vodeći konačno od pada Grčke Rimljanima.
Sva ovakva povijest je, međutim, samo jedno poglavlje velike povijesne knjige svijeta koje nam govori o Grčkoj o kojoj sam toliko često govorio. Drugo poglavlje uključuje pjesme Homera, pjesnička djela Euripida, Sofokla i Eshila utoliko što su došla do nas, pjesme velikog Pindara, naša sjećanja na veliku umjetnost Grčke, i ono što je ostalo od grčke filozofije. To je drugo poglavlje, koje govori o beskonačnoj riznici ljudskog iskustva, osjećaja, gledišta i ideja koje se odnose na strukturu svijeta. I probijajući se kroz sve to, poput svjetla koje to osvjetljava, svi su grčki mitovi, one božanske sage koje tako divno u slikama izražavaju ono što su Grci mogli percipirati od tajni kozmosa. I nešto od grčkih misterija je također došlo do nas, i to doista pripada tom drugom poglavlju grčke povijesti. Tu će, svatko tko svoju dušu želi podignuti u sfere duha naći daleko veći interes nego u prvom poglavlju. Danas, kada se pitamo što Grci znače za nas, daleko više pažnje moramo posvetiti ovom poglavlju nego onom prvom, koje može dati informacije samo o prošlim djelima za koje su heroji postali slavni, ali malo je od toga ostalo a da je od stvarnog značaja za dušu u sadašnje vrijeme. Međutim, sadržaj drugog poglavlja, može za nas oživjeti, za one koji spremno uđu u taj zanosan i kreativan element Grka. To je ona strana grčko-latinske epohe koju možemo staviti pred naše duše.
Tada počinjemo vidjeti kako se Grci brzo kreću prema punoj zrelosti u duhovnim sferama. Divno je iskustvo slijediti to detaljno. Uzmite grčku filozofiju, taj ekstrakt duhovnog života Grčke. Pogledajte kako se razvija od velikih filozofa koji pripadaju onom što je Nietzsche nazvao „tragično doba“ — Tales, Heraklit, Parmenid, Anaksimandar, Anaksagora, — do Sokrata, koji je oglasio novo doba, i konačno do Platona, koji je čovjeka na tako divan način uzdigao do duhovnih ideala i idejnih gledišta. Zatim dolazimo do Aristotela, koji je oblikovao najobuhvatnije i prodiruće ideje tako čvrsto da, stoljećima kasnije, ljudi koji su morali preispitati svoje misli nakon njega još nisu bili u stanju potpuno i pravilno koristiti njegove ideje. Znamo da je frazu „Faustova entelehija“ u zadnjoj sceni Fausta, Goethe kasnije promijenio, u „Faustov besmrtni dio“. Izvorna aristotelska ideja koja se može naći u „entelehiji“ na daleko intimniji način nego „besmrtni dio“ izražava element čovjekove duše koji prolazi kroz vrata smrti. „Besmrtni dio“ je negativan izraz dok je „entelehija“ pozitivan. Međutim, Goethe, shvaćajući da „entelehija“ neće dati jasnu ideju o onom na što se mislilo, kasnije je to promijenio u uobičajeni izraz „besmrtni dio“. Ipak, on je imao osjećaj za dubinu ideje o entelehiji. Mi još nismo gotovi s ovom i sličnim idejama Grka. Oni su ih razradili na zaista plastičan način, uzimajući ih izravno od stvarnosti, ali ljudi pete post-atlantske epohe, a također i ranog Srednjeg vijeka, imali su dovoljno posla pokušavajući razumjeti grube ideje vanjske materijalne stvarnosti. One rafiniranije ideje, koje prema Aristotelu ujedinjuju vanjsku materijalnu stvarnost s duhovnom stvarnošću, bile su nekako izvan njihova dosega.
Tako vidimo da se nešto lijepo i divno razvija u grčkom životu i kulturi. Kako je ova kultura nastavila napredovati, postajući gotovo prezrela u nekim dijelovima, bila je osvojena, u vanjskom smislu od Rima. Izniman proces, ovo takozvano osvajanje Grčke od Rima! U te dvije struje civilizacije imamo ono što čini četvrto post-atlantsko doba. Njihovo razumijevanje može baciti bujicu svijetla na vanjski, egzoterni način na ono što radi i tka iznutra tijekom te epohe. Izvana, Grčka je podčinjena Rimu na takav način da kronike njihovog odnosa čine predivno zanimljivo poglavlje u povijesti svijeta.
Sada pogledajmo Rim, koji stoji u različitom odnosu na naše sadašnje doba nego Grčka. Mnoge duše među nama traže grčki svijet. Ali moramo ga tražiti. Moramo ga izvući gore iz sivih dubina duha, takoreći. Nije tako s Rimom, koji u cijeloj europskoj sadašnjosti preživljava s daleko više životne snage nego se to obično vjeruje. Sjetite se, na primjer, koliko dugo je cijelo mišljenje naroda europske civilizacije i kulture, i onih naroda koji su s time živjeli, bilo vršeno na latinskom. Kakav ogroman značaj latinski, taj kristalizirani romanizam, danas još uvijek ima za one koji se spremaju uzeti vodeće pozicije u životu! Kako je veoma mnogo ideja i koncepata koje formiramo u našim dušama uzeto iz rimskog svijeta! U velikoj mjeri mi još mislimo u stilu Rimljana. Gotovo sve pravne misli, i mnogi od naših drugih koncepata i ideja isporučene su na ovaj način. Oni koji se pripremaju za vodeće položaje u životu moraju, tijekom njihova obrazovanja, zajedno s latinskim apsorbirati cijelu hrpu osjećaja i ideja koje pripadaju rimskom dobu. Rezultat je da je naš javni život danas svuda prožet konceptima i idejama koje izviru iz Rima. Ljudi malo shvaćaju u kolikoj je mjeri to točno.
Seljak bi mogao gunđati protiv sveg tog latinskog utjecaja ali i on ga, također, na kraju prihvaća. Uostalom, dopušta da se misa govori na latinskom. Ovaj rimsko-latinski utjecaj je, takoreći, ubrizgan u krv onih koji se pripremaju da zauzmu vodeće položaje, i tako je mišljenje europskih gornjih klasa koje su upetljane u povijest, politiku, zakone i vladanje, u visokom stupnju prožeto Rimom. To je točno ne samo za imena i korištene termine, već također i za metodu i karakter. Tako vidite da Europljani stoje u različitom odnosu prema rimskoj struji, drugoj struji četvrte post-atlantske epohe, nego prema prvoj, grčkoj struji.
Sada drevni Rim i drevnu Grčku smjestimo jedno pored drugog, što moramo napraviti ako zaista želimo stvari ispravno razumjeti. Smješteni jedno pored drugog, među činiteljima nedavne evolucije (uzimam Grčku i Rim kakvi pripadaju modernim vremenima) teško možemo naći veći kontrast u sferi duha. Ako pogledamo na Grčku sa izvjesne vremenske distance, izgleda nam kao uronjena u fantaziju, umjetnost i filozofiju, blistava u njenim formama i unutarnjem značaju, rječita o duši i duhu. Rim, naprotiv, u vlastitoj prirodi nema ništa od onog što je duboka karakteristika Grčke. Rimljani su bili ljudi lišeni fantazije. Za razliku od Grka, njihove duše nisu bile natopljene u duboko razumijevanje izravne kozmičke prirode ljudskog života. Unatoč činjenici da su Grci držali robove, kao civilizacija, grčki život otkriva se kao onaj od izuzetne slobode. Zatim vidimo da se ovaj čudesno slobodan grčki život podčinjava Rimu, civilizaciji krajnje lišenoj fantazije i imaginacije u svim sferama zakonodavne, vojne i političke kulture. Ako bi govorili iz znanja a ne iz njegova nedostatka, čak i oni koji vole rimski element u modernoj povijesti, priznali bi da ni u sferi znanosti niti umjetnosti Rim nije ni na koji način bio originalan. Kada je Rim politički i vojno osvojio Grčku, dobio je grčku umjetnost i znanost. Čak i ako razmišljamo o najvećim pjesnicima Rima, oni su ništa drugo već imitatori.
Rim je, međutim, postao velik u sasvim drugoj sferi, onoj za koju Grci nisu bili mnogo zainteresirani. Zbog osobite konstitucije Rimljana, razvili su tako snažne percepcije i osjećaje u zakonskoj, političkoj i vojnoj domeni da oni još uvijek nastavljaju raditi u sadašnjosti.
Ova razlika između Grčke i Rima posebno se pokazuje kada razmotrimo grčki i rimski jezik u njihovom unutarnjem duhovnom aspektu. Ljudi koji su dublje sagledali ove stvari, kao što je Herbart u devetnaestom stoljeću, bili su zabrinuti da srednjoškolsko obrazovanje ne bi smjelo biti toliko preplavljeno tim valovima snažne struje Rima koliko je ono to postalo. Htio je da studenti prije nauče grčki nego uobičajeni latinski jer je po njegovu mišljenju latinski umrtvio čovjekovu dušu naprema više unutarnjem i intimnom djelovanju grčkog idioma. Od njegovog prijedloga još se nije dobilo ništa, ali još uvijek je ideal kojeg imaju mnogi nastavnici s uvidom danas. Kao što znate, naše doba nije vođeno uvidom i stoga mora nositi karmu tog propusta.
Grčki jezik opetovano otkriva struju koja teče iza grčkog duhovnog života koja dolazi od starih imaginacija egipatsko-kaldejskog doba. Naše moderno čovječanstvo zasigurno nije dovoljno osjetljivo da osjeti taj živi element iza svake grčke riječi, ali za grčku dušu svaka riječ je više bila gesta punog unutarnjeg iskustva. Naravno, kod Grka imaginacija više nije prisutna u istom stupnju, ali u grčkim riječima još možemo detektirati jak preostali osjećaj od nadahnjujuće snage stare imaginativne ideacije. U grčkom se može osjetiti krajnje zanemarivanje same riječi i zasićavanje jezika dušom. Taj unutarnji duševni element još se može osjetiti u onim grčkim riječima, koje su nam prenesene u najčišćem obliku. Mi gledamo kroz riječ; mi je samo ne čujemo već kroz nju gledamo duševni proces koji se odvija iza nje. To dolazi do izražaja u samom zvuku i gramatičkoj konfiguraciji grčkog.
S rimsko-latinskim jezikom sasvim je druga stvar. Čak i u rimskoj mitologiji možete prepoznati karakteristiku rimsko-latinskog idioma. Kod grčke mitologije s njenim tradicionalnim imenima za bogove svuda ćete iza tih božanskih imena pronaći konkretne događaje mitova, i živeći s tim događajima, bogove. Pred nama stoje sami bogovi i mi gledamo kako prolaze. Pokazuju nam se u tijelu i krvi, takoreći. (Govorim, naravno, o duši.) Ali božanska imena Rimljana — Saturn, Jupiter, itd. — postala su gotovo apstraktni koncepti. Isto vrijedi za cijeli rimsko-latinski idiom. Mnogo toga što leži iza grčkog jezika je bilo izgubljeno, sada je pažnja usmjerena na riječ kako zvuči i formira se u govoru gramatički. Živi se u riječi. Izravni duševni element, jezgra, unutarnji osjećaj kojeg osjećamo u grčkom ohlađen je u latinskom. Za Rimljana nije bilo nužno da iza jezika čuje eho života imaginacije. Zaista više nije bio tamo. Umjesto toga, Rimljanin je trebao strasti i emocije da svoju riječ dovede u kretanje jer latinski je u osnovi logičan. Da bi bio nešto više od struje hladne logike, stalno ga treba rasplamsati emocionalnim elementom koji je uvijek bio iza rimskog života i povijesti. Drugo poglavlje, kako sam ga prije postavio pred vas za Grčku, neće se na isti način pronaći u povijesti Rima. Sadržaj prvog poglavlja je ono što se ovdje u biti odvija, i to je ono što se još proučava danas od naših mladih ljudi kao odlučujući čimbenik u evoluciji.
Shvatiti zakon i jurisprudenciju i ljudske odnose predstaviti kako se razvijaju iz emocija postala je tajna latinskog. Ovakve stvari moramo promatrati bez simpatije ili antipatije ako ih želimo zaista razumjeti. Razumjeti ih je važno jer igraju toliko veliku ulogu u našem kulturalnom životu danas.
Razmotrite bez simpatije ili antipatije već čisto povijesno ono što je apsorbirano od naše mladeži kada je proučavana rimska povijest. Naravno, mnogo toga nije izrečeno, ali ono neizrečeno je primljeno od astralnog tijela i živi dalje u osjećajima i sentimentima. Ono što danas nazivamo „pravo“ postojalo je, bez sumnje, na ovaj ili onaj način prije rimske civilizacije. Ipak, način na koji mi danas shvaćamo pravo je, na neki način, rimsko otkriće. Pravo koje se može zapisati, koje može biti postavljeno u paragrafima, može biti detaljno definirano, itd., izum je Rimljana.
Zašto Rimljani nisu objavili svijetu što je to pravo i kako postupati na pravi način? Taj propust je izravno ilustriran činjenicom da Rimljani trasiraju svoju povijest natrag do Romula, koji je ubio svog brata i zatim sakupio sve dostupne nezadovoljne osobe i kriminalce i napravio ih prvim rimskim građanima. Zatim su se razmnožili preko silovanja Sabina. Stoga, čini se da Rimljani, zahvaljujući sili koja djeluje težeći suprotnom, zaista nisu bili narod koji su bili pozvani da izume pravo i uklone nepravde. Ovdje je nacija čiji ljudi prate sebe unatrag do pljačkaša, a žene do silovanja! Mnoge stvari u povijesti svijeta svoje objašnjenje nalaze u suprotnostima.
Rimljani su postupno izgradili moćno carstvo i vidimo kako su sedam kraljeva, koji su bili više od mita, vladali i naposljetku susreli svoj kraj kroz ponos. Idemo dalje u vrijeme Republike, za koji ljudi neće nikada priznati da ima tako malo utjecaja ili važnosti danas. To je period koji još uvijek ima veliki udio u obrazovanju naše mladeži. Borba između patricija i plebejaca, nekako odvratna borba između Mariusa i Sulle, rimsko podrhtavanje pod Katilinom, beskrajni i najstrašniji ratovi robova — ovaj cijeli niz neugodnih događaja još uvijek uvelike daje materijal za obrazovanje i kulturu naše mladeži. Zatim vidimo kako, dok se sve to zbiva na rimskom tlu, rimska vladavina se postupno širi sve dok Rim nije transformiran u carstvo koje teži obuhvatiti cijeli poznati svijet i, ustvari, konačno uspijeva.
Također vidimo kako se usamljeno Rimljanin osjećao, osobina njegove duše koju je lako previdjeti. U kakvom su suglasju djela Caracalla ili bilo kog drugog s otkrićem prava za dobro čovječanstva? Skloni smo zaboraviti da su ti Rimljani njihov osjećaj za pravo i njihovu samokontrolu kombinirali sa strašnim ropstvom kojem su podčinili njihove kolonije i narode koje se osvojili. Pogledavši jednom na Rim sa ovog stajališta, vidimo da ne smijemo ispravljati činjenice, već prije mnoge od osjećaja koje smo stekli našim proučavanjem rimske povijesti. Ako bi na stvari gledali sa simpatijom ili antipatijom, ali na takav način da smo bili pristrani zbog previše čestih simpatija i antipatija koje danas prevladavaju, mogli bi pitati: „Zar Rimljani nisu kasnije svojim kolonijama dali rimsko državljanstvo“? Sada, međutim, ako pogledate na motive koji su iza toga, to ćete vidjeti u drugačijem svijetlu. Onaj koji je to napravio bio je Caracalla, a on nije bio čovjek kojem bi mogli pripisati nesebične pobude. Bio je čovjek karakterističnog rimskog egoizma. To dovoljno govori o životu duše u drevna vremena. Postojali su, naravno, čestiti odvjetnici koji su se posvetili jurisprudenciji svom njihovom dušom. Papinian, na primjer, bio je plemenit čovjek, ali Caracalla ga je ubio. Mogu se predstaviti mnogi ovakvi primjeri koji mogu ispraviti naše uobičajene osjećaje.
Na načine na koje je mogla, ova rimska civilizacija je preuzela grčku. Duhovno, Rim je bio osvojen od Grčke, ali za to osvajanje Grčka je morala platiti vlastitim padom kao politička zajednica — ne može se reći „cjelina“, jer Grčka to nije nikada bila. Bossuet s pravom kaže — on se divi svojim riječima ali riječi još uvijek mogu biti ispravne kakogod ih netko osjećao — „čuje se samo veličina imena Rim“. U najboljem vremenu rimske vladavine bila je to veličina imena, ono što je ušlo u riječ i osjećano je kao njena kvaliteta koja je važna. Što se tiče socijalnih uvjeta, Rim nam pokazuje beskonačna blaga i bogatstva koja su pritjecala od kolonija, i ruku pod ruku s bogatstvom, strašno siromaštvo velikog dijela populacije.
U prvom razdoblju osvajanja Rim je osvojio Grčku. Zatim vidimo kako je kršćanstvo protkalo rimsku civilizaciju, dopuštajući sebi da bude prevučeno formalnim elementom koji je pripadao Rimu. Sve institucije ranog kršćanstva su bile primljene u strukturu rimske pravne administracije i, ovjekovječivši drevni rimski element, sačuvane u formama crkve. Svuda u njenim institucijama pokazuje forme koje su se razvile u Rimu. Također je kao jezik usvojen latinski i tako je došlo do latinizacije njenog mišljenja. S širenjem kršćanstva, taj latinsko-rimski element raširio se cijelom Europom.
Kao što znate, nakon što je apsorbirana grčka i kršćanstvo, došlo je vrijeme kada Rim više nije mogao razumjeti ono što je primljeno, i nije više bilo ni želje da se razumije. Oni su osjećani kao strani elementi. U vrijeme kada je osvojena Grčka, grčki utjecaj na Rim je bio snažan, ali Rimljani su postupno ojačali njihovu pravnu i političku moć. Grčki element je tada osjećan kao strano tijelo koje više nije poželjno. Kao konačna posljedica, Atenska škola filozofije je zatvorena od cara Justinijana, vladara Istočnog rimskog carstva iz šestog stoljeća koji je šifrirao (sistematski uredio, nap.pr.) pravne i političke principe Rima u Corpus Juris Civilis. Justinijan, koji je bio neka vrsta inkarnacije rimsko-latinskog elementa, bio je car koji je konačno zatvorio škole i okončao s grčkom filozofijom, kategorički zabranjujući tu aktivnost. Također je zaustavio izvorno slobodno širenje kršćanstva, tako što su od crkve osuđeni radovi Origena, koji je mudrost Grčke ujedinio s dubinama kršćanstva i u njega donio napola-okultna priopćenja.
Tako vidimo kako Rim pritječe u institucije Europe putem crkve. Druge političke institucije bile su na toj liniji — možemo čak reći da tu imaju porijeklo, pošto su europski vladari visoko držali do svoje titule „Branitelj vjere“. Kasnije, naravno, kada su se željeli razvesti od crkve, odbacili su taj naslov i osnovali vlastite crkve. Pa, nije da ljudi uvijek uzimaju stvari tako smrtno ozbiljno. Tako su vladari sebe nazivali „Branitelj vjere“, „Najkršćanskiji od monarha“, itd. Javne institucije razvile su se ravno iz rimske misli i običaja, i Rim je sve zarazio, presadivši vlastitu prirodu na europsku kulturu. Nakon što je Justinijan utvrdio kod pravne i političke misli, izbrisao grčku filozofiju i osudio Origena, Rim je u institucijama Europe nastavio živjeti bez grčkog sadržaja. Nakon što je izvukao sam sok njegova života, njegov duhovni sadržaj, iz sebe, samo je vanjsko preostalo, okamenjeno u riječi i izraslo snažno i postojano u vanjskim institucijama. Okultisti s uvidom uvijek su imali izvjestan osjećaj koji je još ostao danas, osjećaj dijeljen od onih koji ga nisu imali razloga skrivati. To je izraženo u izjavi: „Duh drevnog Rima još živi u institucijama Europe“.
Sada, u povijesti uvijek iznova vidimo kako je ono što je otišlo ranije nošeno u kasnije događaje gdje u njima ponovno uskače u život. Dakle, vidimo kako je Rim učinjen plodnim od Grčke po drugi puta. Tijekom prvog puta, Republika se razvijala u carstvo, i grčka umjetnost, filozofija i duhovni život protjecao je Rimom. To je bilo doba u kojem su Rimljani živjeli Grčku, takoreći. Nosili su se kao veliki gospodari i mislili da je to lako, preuzeti cijelu Grčku kulturu. Koristili su dobro obrazovane Grke, koji su zaista bili robovi, za učitelje njihove djece, što je, po rimskom standardu bio način za stjecanje osvojene kulture.
Nakon epohe stagnacije slijedila je još jedna epoha, o čemu nam čak i povijest malo govori. To je bila epoha u kojoj je pravo prožeto crkvom, kada je crkva bila impregnirana politikom i zakonom. Slijedilo je nešto kao obnova grčke kulture od Dantea do pada slobode u Firenci, doba renesanse kada je Grčka ponovno oživjela u Rimu, posebno kroz Rafaela i druge. Ali to je bila re-naissance, a ne „naissance“ (igra riječi, naissance na francuskom znači rođenje, nap.pr.), rođenje, i dugo vremena Europa nije mogla napraviti više nego gledati natrag na tu renesansu, to ponovno rođenje. Kada je Goethe otišao u Italiju, tamo nije tražio Rim već Grčku. U rimskoj kulturi svugdje je pokušavao prepoznati grčki način mišljenja i života. Tijekom renesanse, kršćanstvo i Grčka tako su se stopili da danas više ne možemo razlikovati kršćanstvo od Grčke u renesansnoj umjetnosti. U vezi s čuvenom slikom Rafaela, „Atenska škola“, često je postavljano pitanje da li središnji likovi predstavljaju Platona i Aristotela ili Petra i Pavla. Postoje jednako dobri razlozi za jedno gledište kao i za drugo. Dakle, u jednoj od najistaknutijih slika renesanse, ne može se reći da li su likovi grčki ili kršćanski. Dva elementa su se stopila na takav način da divan brak između duhovnog i materijalnog u grčkom životu misli može jednako biti izražen Petrom i Pavlom kao i Platonom i Aristotelom. Platon, kojeg bi mnogi željeli vidjeti na ovoj slici, oslikan je starim čovjekom koji rukom pokazuje na nebeske sfere, a do njega stoji Aristotel sa svojim konceptualnim svijetom, koji pokazuje dolje na materijalni svijet tražeći u njemu duhovno. Možemo, međutim, jednako dobro vidjeti Petra u liku koji pokazuje prema gore, a Pavla u onom koji pokazuje dolje.
Ali tijekom renesanse uvijek je bilo dobrih razloga da pronađemo ovu vrstu dihotomije. Nakon renesanse, koja je, kao što smo vidjeli, bila oživljenje Grčke, moralo je doći nešto svježe i originalno i to se moglo dogoditi jedino kroz višu sintezu. Sada, danas, dvije geste, jednu koja pokazuje gore na nebesa i drugu koja pokazuje dolje na Zemlju, naći će se u istoj osobi. Zatim također trebamo luciferičko i ahrimansko kao suprotnost jedno drugom. Ono što vidite podijeljeno između dvoje ljudi na jednom od najvećih djela umjetnosti renesanse, u gestama lika predstavnika čovječanstva na kipu naše grupe koji će se rezbariti morati ćete to vidjeti u gestama!
Srednji vijek ili početak naše nove epohe trebao je tu reanimaciju drevne Grčke, renesansu. Koliko je mnogo stvari izvuklo svoj život iz toga. Vidimo kako, kod filozofa kao što je Nietzsche, ta renesansa ponovno oživljava u njegovim najboljim godinama. Vidimo kako divno živi u svim učenjima Jakoba Burckhardta. Sve do u moderna vremena ova renesansa nastavlja svoj utjecaj, unoseći dah ranih grčkih vremena u naše moderno doba.
Zaista možemo reći da dok je Grčka izvana bila uništena od Rima, mnogo od duhovne snage Grčke je ostalo. Utjecaj grčkih heroja duha trajao je do oko 333 godine; njihov mrtvački sanduk je započet u četvrtom stoljeću, i Justinijan je u njega samo zabio čavle. Zatim, ti heroji duha se ponovno javljaju u vrijeme renesanse kao impulsi duhovnog svijeta koji su ostali iza. Baš kao što se u evoluciji Zemlje i čovjeka određene snage Mjeseca opet aktiviraju u određeno vrijeme, time omogućujući rođenje ljudske inteligencije i jezika, tako i grčki svijet zasvijetli opet u petnaestom i šesnaestom stoljeću da bi stvorio renesansu.
Ovdje imamo živi primjer kako nešto što je ostalo iza i nastavlja raditi u kasnija vremena, čak iako luciferički, i ipak je iskorišteno za napredak čovječanstva. Grčka koja se opet ponovno javlja u renesansi zaista se može nazvati luciferičkom, jer ruku pod ruku s figurama kao što je Leonardo da Vinci, Michelangelo i Rafael s boka stoje figure pape Aleksandra VI, Ceasar Borgia i ostali! Europa je trebala renesansu, koja joj je dala mnogo. Dakle, od petnaestog i šesnaestog stoljeća nadalje opet imamo dvije struje s kojima smo započeli, premda sada prerušene. Jedna je opet oživljena u renesansi, druga je uvijek bila s nama u romanizmu, jedino što je pretrpjela mnoge promjene oblika. Dvije struje sada ponovno teku jedna do druge i obje imaju dubok utjecaj na čovječanstvo. Kos opisivanja ovakvih stvari moramo naučiti gledati na svijet na takav način da stvari vidimo sasvim objektivno bez da im korištenim riječima pridružimo simpatiju ili antipatiju.
Mnoge renesansne ideje i koncepti došli su nam ne toliko mnogo od škole već kroz cjelokupan duhovni život. Ljudi ne razmišljaju o ovim stvarima, ali renesansne ideje žive u svakom. One su različiti element od ideja i gledanja romanizma koji nikada nije nestao već je uvijek na djelu. Renesansa je bila, na neki način, spasenje imaginativnog elementa. Ona predstavlja oslobođenje od pukog logičkog i od hladnoće latinskog elementa, koji, pošto je tako hladan, uvijek treba i emocionalni impuls da mu da život. Za razliku od toga, vidimo podizanje, imaginativni život koji je u Europu donesen preko renesanse i koji je prenesen iz drevne Grčke. Sutra ćemo vidjeti što to stvarno znači da je, dok je četvrto post-atlantsko doba prelazilo u peto, ovaj imaginativni život bio ponovno zapaljen. On stoji kao neka vrsta kumstva kod rođenja petog post-atlantskog doba, koje se danas mora osloboditi romanizma kojeg smo opisali, ne kroz uporabu emocionalnih impulsa, već kroz spoznaju. Ovdje ne omalovažavamo veličinu romanizma ali stvari moraju biti ispravno uravnotežene. Spasenje i iscjeljenje evolucije leži u ispravnom uravnoteženju stvari i ne dopuštajući im da idu u ekstreme.
Postoje mnoge ideje u intelektualnom životu Europe koje obmanjuju i mame ljude. One su ostale iza od civilizacije Rima i one prizivaju komplekse ideja i osjećaja u duši kojih ljudi nisu uvijek potpuno svjesni. Kao što sam rekao, ne može se reći da su Rimljani apsolutno izmislili političko-pravno mišljenje, premda jesu u smislu u kojem smo govorili danas. Za razliku od onoga što je Grk vidio među ljudima kroz njegovu živu imaginaciju, ili iz njegove baštine živih imaginacija, Rim je formirao određeni koncept koji je prvo oživio u romanizmu. To je biljka koja u potpunosti raste na političko-pravnom tlu. To je koncept građanstva; čovjek postaje građanin, rimski građanin. Pored toga, konceptu čovjeka je dana pravno-politička obojanost. Ono što je tako prešlo u krv europskih naroda s konceptom građanina intimno je povezano s onim što sam na zadnjem predavanju opisao kao „politizacija“ svijeta misli. U moderna vremena je bilo odvjetnika koji su vezu modernog čovjeka s Rimom jednostavno temeljili na konceptu građanina. Zahvaljujući tome, kada je to živo doživljeno, čovjek ima svoje mjesto u zajednici u političkom i pravnom smislu, premda to ne mora sebi priznati. Aristotel je govorio o Zöon politikon. On je političko još povezivao s Zöon, životinjom. To je bila sasvim drugačija vrsta mišljenja, imaginativno mišljenje koje još nije bilo političko mišljenje, politizacija koncepta.
Tako ovaj političko-pravni element raste u našoj misli o čovjeku. Ljudi su često nesvjesni o tome kako je čovjek smješten u političko-pravnu kategoriju kroz prirodnu povezanost ideja. U riječi „civilizacija“, koju bih nazvao monstruoznim konceptom pošto je to nešto što je imalo umjesno značenje samo u ranija vremena — u tom monstruoznom konceptu „civilizacije“ osjećamo, premda često nesvjesno, našu blisku vezu s, u osnovi političkim i pravnim svijetom Rima. „Civilizacija“ je izvedena iz civis, a u tome i iza toga stoji romanizam. Sve ovo razmetanje civilizacijom koje danas često čujemo nije ništa drugo nego neshvaćeni romanizam koji se često osjeća. Često se događa da čovjek može koristiti riječ da izrazi nešto uzvišeno i veliko bez da ima pojma kako se, koristeći riječ, povezuje s velikim silama u povijesti. Kada netko može percipirati cijelu političku i pravnu pozadinu riječi civilizacija, tada kada je čuje izgovorenu, često je to dovoljno da se naježi.
Ove stvari treba se reći pošto znanost duha nije za jaslice kako izgleda da neki ljudi misle, već za otkrivanje ozbiljnih znanja o svijetu. U prisutnosti ovog znanja mnoge ideje koje je čovjek uzeo za svoje ideale i kojima se moli padaju s njihovih oltara. Nije namjera znanosti duha samo bića duhovnog svijeta približiti čovjeku tako da može osjetiti neku vrstu intimnog odnosa s njima kao što može s pjesnicima, na primjer. Ne, znanost duha je ovdje za samog čovjeka da se približi duhovnom svijetu i njegovim snagama u svoj ozbiljnosti.
Prijava
FAQ
Pretraživač
), osjećanje svijeta i razumijevanje svijeta, sve to treba biti u jednoj osobi.