Sada je: čet mar 28, 2024 5:22 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: ned aug 28, 2011 8:13 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
Osnove znanosti o Inicijaciji
Predavanje Dr. Rudolf Steiner
Dornach, 17 listopada 1919
GA 191

Danas vam želim govoriti o nekim osnovnim dijelovima znanja o znanosti o Inicijaciji, koje će nam dati vrstu temelja za ono što ćemo razmatrati sutra i prekosutra. Danas ćemo najprije govoriti o nečemu što leži u svijesti svakog ljudskog bića, ali nije dohvaćeno dovoljno jasno u redovnom tijeku života. Kada govorimo o ovakvim stvarima, uvijek o njima govorimo sa stajališta našeg sadašnjeg vremena, u smislu i značenju kojeg sam vam često objašnjavao: naime, da znanje ni na koji način nije valjano za sva vremena i na svakom mjestu, već da je jedino valjano u određenom vremenu, zaista, samo u određenoj oblasti Zemlje. Dakle, određena stajališta znanja će biti valjana, na primjer, za europsku civilizaciju, a druga stajališta biti će valjana — recimo — za znanje Istoka.
Svi znamo da živimo, takoreći, između dva pola našeg znanja. Svi osjećamo da, u jednu ruku, imamo znanje koje smo dobili preko naših osjetila. Jednostavna, osoba bez predrasuda upoznaje svijet preko svojih osjetila, i čak je sposobna sumirati ono što vidi i čuje, i, općenito, što opaža preko svojih osjetila. Napokon, ono čime nas znanost snabdijeva, u obliku u kojem znanost danas postoji na Zapadu, samo je zbroj onog što nam osjetila prenose.
Ali svatko može osjetiti da postoji također još jedna vrsta znanja, i da nije moguće u punom smislu riječi biti stvarno ljudsko biće koje živi u običnom svijetu, ukoliko jedna druga vrsta znanja nije dodana onom koje je upravo opisano. A ta vrsta znanja je povezana s našim moralnim životom. Ne govorimo samo o idejama koje se tiču znanja o Prirodi, i objašnjavanju ove ili one stvari u Prirodi, također govorimo o etičkim idejama, etičkim idealima. Osjećamo da su oni motivi naših aktivnosti, i da im dopuštamo da nas vode kada sami želimo biti aktivni u običnom svijetu. I svaki će čovjek nedvojbeno osjetiti da to znanje osjetila, s rezultirajućim intelektualnim znanjem (jer, intelektualno znanje je samo rezultat, dodatak znanju prenesenom od osjetila) je pol našeg spoznajnog života koji ne može dosegnuti daleko kao etičke ideje. Etičke ideje su tu, ali kada se bavimo, na primjer, prirodnom znanošću, ne možemo naći te etičke ideje kontemplirajući biljni svijet, mineralni svijet, ili slijedeći bilo koju drugu granu moderne prirodne znanosti. Tragični element našeg vremena sastoji se, na primjer, u pokušavanju otkrivanja, na prirodno-znanstvenoj osnovi, ideja koje bi se primijenile u socijalnoj sferi. Ako bi prihvatili čvrsti zdrav razum, to nikada ne bi bilo moguće. Etičke ideje kao takve postoje na drugoj strani života. I naš život je zaista pod utjecajem te dvije struje: s jedne strane, znanje o Prirodi, i s druge strane, etičko znanje.
Iz moje “Filozofije duhovne aktivnosti” saznati ćete da su nam najveće etičke ideje koje su nam kao ljudskim bićima potrebne dane kada steknemo moralnu intuiciju, i da kada počinjemo usvajati te etičke ideje, one su temelj naše ljudske slobode. S druge strane, možda također znate da je za određene mislioce uvijek postojala vrsta bezdana između onog što je dano, s jedne strane, od znanja o Prirodi, i s druge strane, od etičkog znanja. Filozofija Kanta je temeljena na tom bezdanu, koji on nije mogao potpuno premostiti. Iz tog razloga, Kant je napisao Kritiku teoretskog uma, čistog uma, kako ga on zove, gdje se hrva s prirodnom znanošću, i gdje kaže sve što je morao reći o prirodnoj znanosti, ili znanju o Prirodi. S druge strane, također je napisao Kritiku praktičnog uma, gdje govori o etičkim idejama. Mogli bi reći: Cijeli ljudski život je za njega rođen iz dva korijena koja su potpuno odvojena jedan od drugog, koja je opisao u svoje dvije glavne kritičke studije.
Naravno, za ljudska bića bi bilo nepovoljno kada ne bi postojao vezujući most između ta dva pola našeg duševnog života. Oni koji iskreno slijede, s jedne strane, duhovnu znanost, i s druge strane, iskreno uzimaju u obzir zadatke našeg sadašnjeg vremena, moraju se žudno upitati: Gdje je most koji povezuje etičke ideje i ideje o Prirodi?
Danas ćemo usvojiti stajalište koje bih želio okarakterizirati kao povijesno stajalište, da bi došli do znanja o tom mostu. Već znate iz objašnjenja koja su nedavno ovdje dana, da je u prošlim vremenima čovjekova duševna konstitucija bila bitno različita od one u kasnije vrijeme. Nastanak Kršćanstva zaista čini duboki rez u cijeloj evoluciji čovječanstva. I samo ako zaista razumijemo ono što je stvarno izniklo u evoluciji čovječanstva kroz rođenje Kršćanstva razumjeti ćemo ljudski um.
Ono što leži iza uspona Kršćanstva — da ne spominjemo židovsku povijest — to je sav obim poganske kulture. Židovska kultura je bila, konačno, priprema za Kršćanstvo. Taj sam obim poganske kulture je bitno različit od naše moderne kršćanske kulture. Što više idemo natrag u vremenu, više ćemo naći da ta poganska kultura ima homogen karakter. Bila je uglavnom bazirana na ljudskoj mudrosti. Znam da je gotovo uvredljivo za modernog čovjeka to čuti, utoliko što se mudrosti tiče, drevni su bili daleko napredniji od modernog čovjeka; ipak je bilo tako. U drevnim poganskim vremenima mudrost je bila proširena preko cijele Zemlje, što je bilo daleko bliže izvorima stvari nego naše moderno znanje, posebno naša moderna prirodna znanost. To drevno, to prvobitno znanje, bilo je veoma konkretno, to je bilo znanje intenzivno povezano s duhovnom stvarnošću stvari. Nešto je ušlo u ljudsku dušu kroz čovjekovo znanje o stvarnosti stvari. Ali posebna karakteristika ove drevne poganske mudrosti je bila činjenica da su je ljudska bića stekla na takav način (znate da su je stekli od Misterija Inicijata) da je ta mudrost sadržavala oboje i znanje o Prirodi, i etičko znanje. Ta iznimno značajna istina u povijesti ljudske evolucije, ta istina koju sam vam upravo objasnio, danas je ignorirana jedino zato jer ljudi ne mogu ići natrag u zaista karakteristična vremena drevne poganske mudrosti. Povijesno znanje ne doseže toliko natrag da nam omogući dohvatiti vremena kada su ljudska bića koja su gledala gore u zvijezde zaista primala od zvijezda, s jedne strane, mudrost koja im je na njihov način objašnjavala kretanje zvijezda, ali s druge strane, također im je govorila kako će se ponašati i djelovati ovdje na Zemlji. Metaforički govoreći, (ipak ne sasvim metaforički, već objektivno u izvjesnom stupnju), mogli bi reći, da su drevna egipatska i drevna kaldejska civilizacija bile, na primjer, takve vrste da je čovjek mogao čitati zakone Prirode u kretanju zvijezda, ali u kretanju zvijezda su također mogli čitati pravila koja upravljaju onim što su trebali raditi na Zemlji.

Kodeksi drevnih egipatskih faraona sadrže, na primjer, pravila koja se odnose na ono je postalo zakon. Bilo je tako da je stoljećima unaprijed ono što će kasnije postati zakon proročki previđeno. Sve što je sadržano u tim kodeksima pročitano je iz kretanja zvijezda. U tim drevnim vremenima nije bilo astronomije kakvu imamo danas, koja samo sadrži matematičke zakone o kretanjima zvijezda ili Zemlje, ali je postojalo znanje o kozmosu koje je u isto vrijeme bilo moralno znanje, etika.
Nesigurni element moderne astrologije, koji ne ide dalje od stupnja diletantizma, je da ljudi više ne osjećaju da njen sadržaj može biti potpuna cjelina jedino ako su u njoj otkriveni zakoni u isto vrijeme moralni zakoni za ljudska bića. To je nešto iznimno važno.
Tijekom ljudske evolucije, esencija te prvobitne znanosti je bila izgubljena. To leži na temeljima činjenice da određene tajne škole — ali škole ozbiljnog karaktera su zaista prestale postojati krajem 18-og stoljeća — a čak i određene tajne škole Zapada, stalno su pokazivale natrag na tu izgubljenu znanost, na izgubljenu Riječ. U pravilu, oni koji su došli kasnije više ne znaju što se mislilo s izrazom “Riječ”. Ipak, to prikriva određenu činjenicu. U Saint-Martinovim knjigama još možemo naći odjek koji pokazuje da se sve do kraja 18-og stoljeća veoma jasno osjećalo da su u drevnim vremenima ljudi posjedovali duhovnu mudrost koju su zadobili simultano s njihovim znanjem o Prirodi. Njihova duhovna mudrost je također sadržavala njihovu moralnu i etičku mudrost; to je već bilo nestalo u osmom stoljeću prije uspona Kršćanstva. Možemo čak reći: Drevna grčka povijest je, esencijalno, postupni gubitak prvobitne mudrosti.
Ako proučavamo filozofe prije Sokrata, naime Heraklita, Talesa, Anaksimena, Anaksagoru, filozofe tragične epohe, kao ih je Nietzsche zvao — bavio sam se njima u mojoj knjizi “Zagonetke filozofije”, i pokušamo dati što je moguće bolju sliku, sa vanjskog stajališta — ako proučavamo te filozofe (ali vanjski spisi govore nam veoma malo o njima), stalno ćemo nalaziti da u pasusima koji su ostali kao oaze u pustinji, odjekuje velika, zaokružena mudrost i znanje koje je postojalo u dalekoj prošlosti ljudske evolucije. Riječi Heraklita, Talesa, Anaksagore i Anaksimena, pojavljuju nam se kao da je čovječanstvo, takoreći, zaboravilo svoju prvobitnu mudrost i samo povremeno zapamtilo neke fragmente. Nekoliko pasusa Talesa, Anaksagore, sedam grčkih saga, itd., koji su nam predani tradicionalno, čine nam se kao fragmentarna sjećanja.
Kod Platona još se susrećemo s jasnom sviješću o toj prvobitnoj mudrosti; kod Aristotela je sve transformirano u ljudsku mudrost.
I kod Stoika i Epikurejaca to postepeno nestaje. Drevno prvobitno znanje ostaje jedino kao stara legenda. Tako stvari stoje kod Grka.
Rimljani su — a oni su bili po prirodi prozaična, činjenična nacija — čak poricali da prvobitno znanje ima ikakvog značenja, i sve su transformirali u apstrakcije. Smjer koji sam vam upravo opisao u odnosu na prvobitno znanje, bio je neophodan za evoluciju čovječanstva. Čovjek tijekom svog razvoja nikada ne bi dosegnuo slobodu, da je prvobitno znanje, koje mu je došlo indirektno preko atavističke vidovitosti, ostalo u svojoj izvornoj snazi i značenju. Ipak, to prvobitno znanje je bilo povezano sa svime što je iz božanskih visina moglo dosegnuti čovjeka u formi, mogao bih reći, moralnih impulsa. To je trebalo biti spašeno. Moralni impulsi su za čovjeka morali biti spašeni.
Među mnogim stvarima koje smo već objasnili u odnosu na Misterij na Golgoti također smo objasnili da je božanski princip koji je sišao na Zemlju kroz čovjeka, Isusa od Nazareta, sadržavao moralnu snagu koja se polako disperzirala u rascjepu kroz opadanje i odumiranje drevne prvobitne mudrosti. To je zaista tako — premda to modernom čovjeku može izgledati paradoksalno — da možemo reći: Jednom davno postojala je stara prvobitna mudrost. Čovjekova moralna snaga i moralna mudrost bile su povezane s prvobitnim znanjem; to je bilo u njoj sadržano kao integralni dio. Drevna prvobitna mudrost je zatim izgubila svoju snagu, nije više mogla biti nositelj moralnog impulsa.
Taj moralni impuls je, takoreći, morao biti uzet pod skute Misterija na Golgoti. I za civilizaciju Zapada, daljnji nastavak je bio Krist impuls koji je proizašao iz Misterija na Golgoti sadržavajući ono što je preostalo kao vrsta moralnog ekstrakta iz drevne prvobitne mudrosti.
Vrlo je čudno slijediti, na primjer, ono što zapadna civilizacija sadrži u formi prave znanosti, prave mudrosti, sve do 8-og ili 9-og stoljeća nakon Krista. Pokušajte čitati opis zapadne mudrosti sve do 8-og i 9-og stoljeća, kako je sadržan u mojoj knjizi, “Zagonetke filozofije”, i vidjet ćete da, nakon svega, taj tijek razvoja ne sadrži ništa što bi moglo biti označeno kao znanje, u našem modernom značenju. Jer to se pojavljuje pred sredinu 15-og stoljeća, u vrijeme Galilea. Do tog vremena, znanje se stvarno prenosilo tradicionalno od prvobitne mudrosti prošlosti. To nije više mudrost stečena kroz unutarnju intuiciju, nije više prvobitna mudrost doživljena iznutra, već vanjska mudrost prenesena tradicionalno. Često sam vam pričao priču o Galileu, priču koja nije anegdota, naime, kako se Galileo morao veoma truditi da uvjeri prijatelja u istinitost njegovih izjava. Kao i svi drugi ljudi Srednjeg vijeka koji su tražili mudrost, ovaj prijatelj je bio naviknut prihvatiti ono što su sadržavale knjige Aristotela, ili neki drugi tradicionalni radovi. Sve što se u to vrijeme podučavalo bilo je tradicionalno. Ono što su sadržavale knjige Aristotela bilo je preneseno tradicionalno. I učeni prijatelj Galilea se slagao s Aristotelom da nervi izlaze iz srca. Galileo mu je nastojao objasniti da prema znanju koje je stekao proučavajući leševe, obvezan je reći nešto drugo: naime, da kod ljudskog bića nervi idu od glave, ili mozga. Ovaj Aristotelovski mislilac to nije mogao vjerovati. Galileo ga je zatim odveo do leša, pokazao mu da nervi u stvari idu od mozga a ne od srca, i bio siguran da će njegov prijatelj sada morati vjerovati ono što je vidio vlastitim očima. Ali njegov prijatelj je rekao: “Zaista, čini se da je točno; Mogu vlastitim očima vidjeti da nervi nastavljaju od mozga. Ali Aristotel govori drugačije, naime da nervi nastavljaju od srca. Ako moram birati između dokaza osjetila u prirodi i aristotelove izjave, radije ću vjerovati u Aristotela, a ne u Prirodu”! To nije anegdota, već stvarni događaj. Konačno, u našem vremenu mi jednostavno doživljavamo istu stvar, jedino s druge strane.
Vidite, u to vrijeme je sve znanje bilo tradicionalno. Novo znanje je počelo u vrijeme Galilea, Kopernika, i tako dalje. Ali kroz ta stoljeća moralni impuls je rođen od Kršćanskog impulsa. Bio je esencijalno povezan s religijskim elementom. To nije bio slučaj u poganskim vremenima. Pogani su shvaćali da kada su stekli kozmičku mudrost, u isto vrijeme su stekli i moralni impuls.
Novi impuls se pojavio pred sredinu 15-og stoljeća, impuls koji je potpuno prekinuo vezu sa svime što je postojalo u obliku drevne mudrosti, čak iako je to postojalo samo tradicionalno. Vrlo je zanimljivo vidjeti strast kojom su oni koji su tu novu znanost doveli na površinu — na primjer, Giordano Bruno — grdili sve što je postojalo u formi stare tradicionalne mudrosti. Bruno gotovo počinje urlati kada bjesni protiv sjećanja na drevnu mudrost. Pojavljuje se nešto potpuno novo. U stvari, bili bi daleko od razumijevanja ljudske evolucije ako ne bi mogli gledati na ovaj novi element koji se tako pojavljuje, kao početak.
Možemo reći (crtanje na ploči): Ako označimo, ovdje, Misterij na Golgoti ... moralni impuls će nastaviti odavde, ali što je to što je Misterij na Golgoti donio od starijeg vremena u više nedavno vrijeme? Što je to, u stvarnosti, dok se rađalo u tom smjeru? To je bio kraj. Što više napredujemo, drevna mudrost više nestaje, čak i u njenoj tradicionalnoj formi. Možemo reći da nastavlja curiti kao voda, u formi tradicionalnog znanja; ali novi element, početak, uzdiže se sa 15-im stoljećem.
Zaista, nismo toliko mnogo napredovali u tom novom smjeru. Nekoliko stoljeća koje je proteklo od sredine 15-og stoljeća donijelo nam je nešto prirodne znanosti, ali nismo daleko odmakli od tog početka.
Što je ta nova mudrost? Vidite, to je mudrost koja, za početak, u formi u kojoj se pojavila, ima svoju osobitost: Suprotno od drevne poganske mudrosti, on ne sadrži moralni impuls. Možete studirati koliko god je moguće ove nove mudrosti, ove Galileove mudrosti — mineralogiju, geologiju, fiziku, kemiju, biologiju, itd. itd., — ali iz ovog novog znanja o Prirodi nikada nećete moći izvući moralni impuls.
Ako moderni ljudi misle da mogu utemeljiti sociologiju na temelju prirodne znanosti, to je ogromna iluzija. Jer nije moguće iscijediti iz prirodne znanosti, kakva danas postoji, takvu vrstu znanja koja može biti ideal za ljudska djela. Jer prirodna znanost je sva na elementarnom stupnju, i možemo se samo nadati da će sve većim razvojem, ponovno doći do točke da sadrži, kao prirodna znanost, moralne impulse.
Ako bi se znanje o Prirodi nastavilo jedino u skladu s vlastitom formom, ne bi bilo u stanju proizvesti moralne impulse iz svoje vlastite prirode. Novo nadčulno znanje morati će se razviti sa strane ovog znanja o Prirodi. To nadčulno znanje tada će opet sadržavati zrake moralne volje. I kada početak koji je napravljen pred sredinu 15-og stoljeća bude došao do svog kraja na završetku evolucije Zemlje, tada će nadčulno znanje teći zajedno s znanjem osjetila, i iz tog će proizaći jedinstvo.
Kada je stari poganski mudrac, ili sljedbenik poganske mudrosti primio pogansku mudrost od Inicijata u Misterijima, primio je odmah i u isto vrijeme znanje o Prirodi, kozmičko znanje, antropogenezu i moralnu znanost, i to je simultano bilo moralni impuls. Sve to je bilo jedno.
Danas moramo priznati da zadobivamo s jedne strane, znanje o Prirodi, a s druge strane, nadčulno znanje. To znanje o Prirodi je, kao takvo, ispražnjeno od moralnih impulsa. Moralni impulsi moraju biti uzeti kroz nad-čulno znanje. Pošto socijalni impulsi moraju, ipak, biti moralni impulsi, nikakvo pravo socijalno znanje, čak ni suma socijalnih impulsa ne mogu se zamisliti, ukoliko se čovjek ne uzdigne do nadčulnog znanja.
Važno je da moderni čovjek shvati da mora izbrisati novi smjer u odnosu na socijalnu znanost; mora hodati drugačijim putem nego je onaj od prirodne znanosti. Ali u isto sam vam vrijeme dužan skrenuti pažnju na čudan paradoks: — Često sam vam ovdje objašnjavao da najdublje istine znanosti o inicijaciji izgledaju čudne običnoj svakodnevnoj svijesti, ekstremnom materijalistu mogu čak izgledati ludo, ali u naše vrijeme je nužno da se upoznajemo s tom mudrošću koja se danas čini tako paradoksalna. Jer u naše vrijeme mnoge stvari koje se ljudima čine glupe su mudrost pred Bogom. Bilo bi dobro da ovaj biblijski pasus bude polako razmotren od onih koji se na Antropozofiju osvrću s oholim osmjehom, ili koji je kritiziraju na podao način. Trebali bi uzeti u obzir da ono na što gledaju kao ludost može biti “mudrost pred Bogovima”. Bila bi dobra stvar ako bi neki ljudi — i sa “neki” mislim mnogi — posebno oni koji idu u crkvu sa svojim molitvenicima i grde Antropozofiju, manje inzistirali na njihovoj ponosnoj vjeri i bolje pogledali u ono što je stvarno sadržano u kršćanskoj vjeri. U naše vrijeme nužno je da budemo upoznati s nekoliko stvari koje izgledaju paradoksalno. Vidite, danas su moguće dvije stvari. Netko se može upoznati s današnjom prirodnom znanošću (sada ću okarakterizirati ove dvije stvari oštrije), može, na primjer, prikupiti činjenice koje daje znanost kemije, fizike, biologije, itd. Može marljivo i željno proučavati Teoriju evolucije koja se pojavila iz takozvanog darvinizma. Ako sve to studira može postati materijalist, utoliko što se tiče njegove koncepcije svijeta bazirane na znanju. Zaista, postati će materijalist; to se ne može poreći. Pošto ljudi, takoreći, tako brzo dolaze do mišljenja, oni postaju materijalisti ako se potpuno predaju vanjskom znanju o Prirodi, u skladu s namjerama nekih od njihovih suvremenika. Ali moguće je također i napraviti nešto drugo. Kao dodatak tome fizika, kemija, mineralogija, botanika, geologija, biologija, nude, kao dodatak tome što ove znanosti podučavaju, možemo također usmjeriti našu pažnju na ono što radimo u fizikalnom laboratoriju, na naše ponašanje tijekom eksperimenta; možemo pažljivo promatrati kako se ponašamo u kemijskom laboratoriju i što tamo radimo; možemo promatrati način na koji istražujemo biljke, životinje, i njihovu evoluciju.
Goetheovo znanje o prirodi je uglavnom temeljeno na činjenici da je duboko proučavao način na koji su drugi dolazili do svog znanja. Veličina Goethea zavisi baš od te činjenice, naime, da je bio duboko zaokupljen s načinom na koji su ostali došli do svog znanja. I to je veoma, veoma značajno stvarno prodrijeti u esenciju i duh Goetheova eseja, kao što je “Pokus kao posrednik između objekta i subjekta”. Tu možemo vidjeti kako Goethe pažljivo slijedi način na koji se rukuje s fenomenima Prirode. Ono što bi mogli nazvati metoda istraživanja, to je nešto što je proučavao s najvećom pažnjom. Ako čitate moju “Uvod u Goetheove prirodoznanstvene spise” [To je vjerojatno, Goetheovska znanost. – op.pr.], naći ćete kakve je velike rezultate Goethe postigao tako tražeći prirodno-znanstveni metodu.
Na određeni način, ono što je Goethe napravio moglo se razviti dalje za postignuća 19-og stoljeća i sve do 20-og stoljeća ... ali Goethe nije više to mogao.
Ja dakle kažem: Dvije stvari su moguće. Zadržimo se na ovome, za početak. Ostajemo pri rezultatima koje daje prirodna znanost, ili inače istražujemo pristup potreban da dođemo do tih prirodno znanstvenih rezultata. Ostanimo pri onom što smo rekli s obzirom na znanje o Prirodi; sada promotrimo ljudsku težnju za znanjem sa drugog stajališta.
Znate da osim prirodne znanosti postoji također i duhovno znanje; u obliku Antropozofije, znanje o čovjeku, možemo se baviti kozmologijom, antropologijom, itd., na takav način da vode do vrste rezultata kakvi su opisani, na primjer, u mojoj “Tajnoj znanosti”. Tamo, možemo naći potvrđeno znanje koje ukazuje na duhovni svijet. Baš kao što stječemo potvrđeno znanje u prirodnoj znanosti, u mineralogiji, geologiji, itd., tako imamo, ovdje, potvrđeno znanje koje se odnosi na duhovni svijet. U našem antropozofskom pokretu za mene je posebno važno da se širi također i ova vrsta potvrđenog znanja koje se bavi duhovnim svijetom u raznim knjigama koje sam napisao. Sada se također možemo latiti stvari na način na uglavnom promatramo način na koji su stvari napravljene, a ne ciljamo samo na prikupljeno znanje. Promatramo kako osoba nešto opisuje, kako se uzdiže od vanjske opservacije do unutarnje opservacije; kako dolazi do više duhovne koncepcije, ne preko znanstvenog istraživanja u laboratoriju, u klinici, u astronomskom opservatoriju, već kroz njen unutarnji duševni razvoj, mističnom stazom. To bi bilo usporedo s promatranjem prirodoznanstvene metode, rukovanja, načina kako su stvari napravljene. I ovdje isto imamo ovaj dvostruki element: promatrati rezultate, i promatrati način na koji naša duša dolazi do tih rezultata.
Uzmimo hipotetički nešto što se može činiti prilično paradoksalnim. Pretpostavimo da je netko koristio prirodoznanstvenu metode, kao Goethe: on sigurno ne bi postao materijalist, već bi nesumnjivo prihvatio duhovnu koncepciju svijeta. Nepogrešivi način za prevladavanje materijalizma u naše moderno vrijeme je imati uvida u prirodoznanstvene metode istraživanja. U prirodoznanstvenoj sferi, ljudi postaju materijalisti samo zato jer ne promatraju, jer nedovoljno promatraju način na koji vrše svoja istraživanja. Oni su zadovoljni sa rezultatima, s onim što daje klinika, laboratorij, opservatorij. Ne idu daleko kao Goetheanizam, t.j. do opservacije njihova načina istraživanja; jer oni koji dopuštaju sebi da na njih utječe prirodoznanstveni način kontemplacije svijeta i rukovanja stvarima da bi došli do znanja, barem će postati idealisti, a vjerojatno duhovnjaci, samo ako nastave dovoljno daleko.
Ako sada pokušamo izbjeći da dođemo do potvrđenih rezultata duhovne znanosti, ako nam je gnjavaža ući u detalje duhovne znanosti, i jedino želimo stalno slušati kako čovjekova duša postaje mistična, ako našu glavnu pažnju usmjerimo na metode koje vode u duhovnu sferu, to će biti najveće iskušenje da se postane materijalist. Najveće iskušenje za postati materijalist je da se ignoriraju konkretni rezultati duhovne znanosti i stalno naglašava važnost mističnog istraživanja, mistične duševne koncentracije, i metoda ulaska u duhovni svijet.
Vidite da je to paradoks. Oni koji promatraju prirodnu znanost, prirodno istraživanje, postaju duhovnjaci; oni koji preziru dosezanje stvarnog duhovnog znanja i koji uvijek govore o misticizmu s o tome kako je duhovno znanje stečeno, izloženi su velikom iskušenju da postanu više nego ikada materijalisti. To danas treba biti poznato. Ne možemo uspjeti bez znanja o ovakvim stvarima.
Danas imamo monistička društva. Oni koji sebi daju dah vođa u tim monističkim društvima šire veoma površnu koncepciju svijeta. Oni sažimaju vanjske materijalističke rezultate prirodne znanosti u površnu koncepciju svijeta. Tako je lako za modernog čovjeka koji ne želi raditi veći napor, koji radije idu na “filmove” nego na druga mjesta, i shodno tome radije prihvaćaju vrstu kino-znanosti — jer materijalizam nije ništa drugo — pretpostavljaju to nečemu što treba razrađivati iznutra. Te vođe monističkih društava dakle daju površni materijalizam. Bez sumnje su, barem na neko vrijeme, privremeno štetna stvorenja, jer šire pogreške. Nije dobro ako cvjetaju, jer naravno oni okreću glave ljudi u materijalističkom smjeru. Pored toga oni su manje opasni elementi, jer za početak oni su općenito čestiti ljudi, ali ta ih čestitost ne sprječava od širenja pogrešaka; međutim, oni su većinom iskreno čestiti i njihove greške će biti prevladane. Imati će samo privremeni značaj.
Ali postoje drugi ljudi koji sistematično, hotimično, odbijaju voditi ljude prema konkretnim pozitivnim rezultatima duhovne znanosti. Zaista, oni pothranjuju averziju koja dana postoji preko određene ljubavi za udobnošću, averziju prema prodiranju u potvrđene konkretne rezultate duhovne znanosti. Znate da stvari opisane u mojoj “Tajnoj znanosti” treba studirati više godina ako ih želimo razumjeti, nisu udobne modernom čovjeku, koji može stvarno poslati sina na sveučilište, ako će da postane kemijski znanstvenik; ipak, ako će razumjeti i dohvatiti nebesa i Zemlju na duhovan način, on od njega očekuje da to napravi u trenu, barem u jednu večer, i od svakog predavanja o nadčulnim svjetovima on očekuje da ima cijelu sumu kozmičke mudrosti. Konkretni rezultati potvrđenog duhovnog istraživanja za većinu ljudi nisu udobni, i tu averziju u sadašnje vrijeme koriste određeni pojedinci koji uvjeravaju ljude da te stvari ne trebaju, da nije nužno tražiti potvrđene konkretne detalje duhovnih činjenica. “Kakva je to priča o višim hijerarhijama koju treba prvo upoznati? Kakva je to priča o Saturnu, Suncu, Mjesecu, Zemlji, Jupiteru, Veneri, Vulkanu itd.? Sve to nije nužno”. Oni će vam reći: “Ako se duboko koncentrirate, ako vam duša postane sasvim mistična, doći ćete do Boga unutar vas”. Reći će vam te stvari, dati općenite naznake o vezi materijalnog i nadčulnog svijeta. Oni pothranjuju čovjekovu averziju da prodru u konkretan duhovni svijet. Zašto to rade? Jer očigledno, očigledno žele širiti duhovni mentalitet, ali u stvari im je cilj nešto drugo: Tim putem, više nego ikada, teže proizvesti materijalizam. Iz tog razloga su vođe monističkih društava manje štetni. Ali drugi koji tako često danas šire misticizam, i koji uvijek govore o svakakvim mističnim stvarima, oni su ti koji stvarno njeguju materijalizam, koji ga njeguju na najrafiniraniji način. Stavljaju u glave ljudi da jedan ili drugi put vode u duhovni svijet, i izbjegavaju govoriti o njemu konkretno. Uglavnom govore u općenitim frazama i ako nastave pobjeđivati bez sumnje će uspjeti da treću generaciju naprave potpuno materijalističkom. Danas, sigurniji i također rafiniraniji put koji vodi u materijalizam je misticizam isporučivati tradicionalno, misticizam koji prezire prodirati u potvrđene duhovno znanstvene rezultate. Mnoge stvari koje izgledaju da čine dio duhovne literature danas njeguju materijalizam daleko jače od, na primjer, knjiga Ernsta Häckela.
Vidite, ove stvari je neugodno čuti, jer predstavljajući ih ljudima mi snažno apeliramo na njihovu snagu pronicljivosti, ali ljudi ne žele slušati taj apel za snagom pronicljivosti. Mnogo su zadovoljniji ako svakakve mistične besmislice stimuliraju unutarnju požudu duše. Zato postoji toliko oponenata, posebno za napore koji danas pošteno vode duhovni život prezirući pristup čovjeku plitkim misticizmom općenite prirode. Prava duhovna znanost izaziva opoziciju. U sadašnje vrijeme postoje brojni ljudi i zajednice koje ni na koji način ne žele da prava duhovna obnova i uzdizanje zaživi u čovječanstvu, i koji koriste činjenicu da se nedvojbeno potiče materijalizam ako ljudima govore o misticizmu općenitim pogledima. Oni koriste tu činjenicu. Iz tog razloga vode rat na nož gdje se susretnu s iskrenim stazama koje bi trebale voditi u duhovnu znanost.
Okarakterizirao sam obilje literature koja danas postoji. U stvarnosti svatko tko uzme knjigu o mistici, bez obzira koje vrste, treba se snažno obraćati vlastitom sudu. To je strogo neophodno. Iz tog razloga ne bi trebali zastraniti zbog činjenice da mnogo pseudo mističnih škrabotina našeg sadašnjeg vremena izgleda lako dostupno. Naravno, ljudi bi nas lako razumjeli kada bi im rekli, na primjer: “Samo trebate dublje prodrijeti u vaše unutarnje biće i Bog će biti u vama; vaš Bog kojeg nalazite jedino hodajući vlastitom stazom; nitko vam ne može pokazati taj put jer svaki čovjek govori o drugom Bogu”, ili slične stvari. Danas ćete to naći u mnogim knjigama, i opisano je na najprimamljiviji i varljiv način.
Volio bih da ove stvari uzmete srcu veoma duboko. Jer ono što će se dosegnuti kroz naš antropozofski pokret može se dosegnuti jedino kroz činjenicu da ste vi makar mali broj ljudi koji teže kultivirati snagu pronicljivosti; za čovječanstvo bi bilo fatalno kada ne bi bilo napora za razvoj te snage pronicljivosti. Danas moramo pokušati stajati čvrsto na nogama, ako ne želimo izgubiti uporište usred konfuzije i kaosa sadašnjosti. Danas se često možemo pitati o uzrocima tolike konfuzije u čovječanstvu. Ali možemo gotovo dodirnuti te uzroke. Možemo ih naći u nevažnim činjenicama, ali te male činjenice moramo moći prosuditi na pravi način.
Neugodno je to odmah vidjeti, u mnogim oblicima u kojima postoji na svim stranama. Mogu se naći mnogi groteskni paradoksi ne samo na nekim odvratnim mjestima, već također i u modernom životu čovječanstva. Oni bez sumnje postoje i u modernom životu čovječanstva također. I danas je nužno stremiti da dođemo do jasnog razumijevanja, razumijevanja oštrog kao sječivo, ako želimo dobiti čvrsto uporište. To je esencijalna stvar.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 8 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz