Sada je: čet mar 28, 2024 3:12 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Rudolf Štajner
PostPostano: pon aug 01, 2011 11:08 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
nakon što je brunetto latini doživio "susret" s perzefonom, božicom prirode koja mu se ukazala u liku žene, otkrivajući mu i vodeći ga kroz tajne egzistencije, prva stvar koju je nakon spoznaje samih duševnih snaga naučio je tajna četiri temperamenta. ispravno shvaćeni, oni svima mogu poslužiti kao ulaz u duševni svijet i početak su otkrivanja tajni egzistencije. prepoznavanje tempermenata u drugim ljudima i u samom sebi, meditiranjem o temperamentima i njihovoj vanjskoj pojavnosti, svijet oko nas poprima drugačiju obojanost.



Četiri temperamenta
Predavanje Rudolf Steiner
Berlin, 4 ožujka 1909
GA 57

Često je naglašavano da je čovjeku najveća zagonetka on sam. Napokon i prirodna i duhovna znanost pokušavaju riješiti tu zagonetku — prva preko razumijevanja prirodnih zakona koji upravljaju našim vanjskim bićem, potonja tražeći bit i svrhu neodvojivu od naše egzistencije. Sada kao što je točno da je čovjekova najveća zagonetka on sam, također treba naglasiti da je zagonetka svako pojedino ljudsko biće, često čak i sebi. Svatko od nas to doživljava pri susretima s drugim ljudima.
Danas se nećemo baviti općenitim zagonetkama, već radije s onima su postavljene pred nas pri svakom susretu bilo kojeg ljudskog bića, i one su jednako važne. Jer kako su ljudi beskrajno različiti! Trebamo samo pogledati temperament, predmet današnjeg predavanja, da bi shvatili da postoji onoliko zagonetki koliko i ljudi. Čak i među osnovnim tipovima koji su poznati kao temperamenti, postoji tolika raznolikost među ljudima da se čini da je sama misterija egzistencije izražena unutar tih tipova. Temperament, ta fundamentalna obojenost ljudske osobnosti, igra ulogu u svim manifestacijama osobnosti koje su od interesa za praktični život. Osjećamo nešto od tog raspoloženja kada god susretnemo drugo ljudsko biće. Tako se možemo jedino nadati da će nam duhovna znanost reći ono što trebamo znati o tim temperamentima.
Naš prvi dojam o temperamentima je da su oni vanjski, jer premda se može reći da teku od iznutra, manifestiraju se u svemu što možemo promatrati izvana. Međutim, to ne znači da se zagonetka čovjeka može riješiti pomoću prirodne znanosti i opservacije. Tek kada čujemo što ima za reći duhovna znanost dolazimo bliže razumijevanju te osobite obojanosti ljudske osobnosti.
Duhovna znanost nam najprije kaže da je ljudsko biće dio linije nasljeđivanja. Pokazuje osobine koje je naslijedilo od oca, majke, djedova, i tako dalje. Te osobine dalje predaje svojim potomcima. Ljudsko biće tako posjeduje neke crte zahvaljujući tome što je dio naslijeđa generacija.
Međutim, to nasljeđivanje nam daje samo jednu stranu njegove prirode. Tome se pridružuje individualnost koju donosi sa sobom iz duhovnog svijeta. To dodaje onom što su mu otac i majka, njegovi preci, mogli dati. Nešto što se nastavlja iz života u život, od egzistencije do egzistencije, povezuje se s generacijskom strujom. Određene osobine možemo pripisati nasljeđivanju; s druge strane, kako se osoba od djetinjstva dalje razvija, možemo vidjeti otvaranje iz centra njegova bića nečeg što mora biti plod prethodnih života, nečeg što nikako nije mogao naslijediti od svojih predaka. Upoznajemo zakon reinkarnacije, o nasljeđivanju zemaljskih života i to je samo poseban slučaj sveobuhvatnog kozmičkog zakona.
Ilustracija će učiniti da to izgleda manje paradoksalno. Razmotrite beživotni mineral, recimo, kristal stijene. Ako bi kristal bio uništen, ne ostavlja ništa od svog oblika što može prijeći na druge kristale. Novi kristal ne prima ništa od određene forme starog. Kada prijeđemo u svijet biljaka, primjećujemo da se biljka ne može razviti u skladu s istim zakonima kao i kristal. Može nastati jedino iz druge, ranije biljke. Tu je forma sačuvana i predana dalje.
Prešavši na životinjsko carstvo, nalazimo da se odvija evolucija vrsta. Počinjemo cijeniti zašto je devetnaesto stoljeće držalo otkriće evolucije kao svoje najveće postignuće. Kod životinja, ne samo da jedno biće proizlazi iz drugog, već svaka mlada životinja tijekom faze embrija rekapitulira ranije faze evolucijskog razvoja svoje vrste. Same vrste prolaze kroz unaprjeđenje.
Kod ljudskih bića ne evoluiraju samo vrste, već to rade i pojedinci. Ono što ljudska bića u životu stječu preko obrazovanja i iskustava sačuvano je, baš kao što su i evolucijska postignuća životinjske linije predaka. Jednog dana će biti banalno pratiti unutarnju jezgru osobe do prethodne egzistencije. Ljudska bića će se prepoznati kao proizvod ranijeg života. Pogledi koji stoje na putu ove doktrine biti će prevladani, baš kao što su to školska mišljenja u ranijem stoljeću, koja su držala da živi organizam može proizaći iz beživotnih supstanci. Sve do prije nekih tri stotine godina, učenjaci su vjerovali da se životinje mogu razviti iz riječnog mulja, odnosno, iz nežive materije. Francesco Redi, talijanski znanstvenik, prvi je izjavio da se žive stvari mogu razviti jedino iz živih stvari. Za to je bio napadnut i bio blizu toga da pretrpi sudbinu Giordana Bruna. Danas, spaljivanje ljudi na lomači nije više moderno. Kada netko želi podučiti novu istinu, na primjer, da psiho-duhovni entiteti moraju biti praćeni natrag do ranijih psiho-duhovnih entiteta, neće baš biti spaljen na lomači, ali će biti otpušten kao glupan. Ali doći će vrijeme kada će stvarna glupost biti vjerovati da ljudska bića žive samo jednom, da ne postoji trajni entitet koji se ujedinjuje s naslijeđenim crtama osobe.
Sada se javlja važno pitanje: Kako se može nešto što potječe iz sasvim različitog svijeta, što mora tražiti oca i majku, ujedinjuje s fizičkom tjelesnošću? Kako se odijeva u tjelesni oblik koji ljudska bića povezuje s lancem nasljeđivanja? Kako se duhovno-psihička struja, koje čovjek čini dio preko reinkarnacije, ujedinjuje s fizičkom strujom nasljeđivanja? Odgovor je da mora biti postignuta sinteza. Kada se dvije struje udružuju, svaka daje nešto od vlastite kvalitete onoj drugoj. Umnogome na isti način na koji se plava i žuta udružuju da daju zelenu, dvije se struje u ljudskom biću udružuju da daju ono što je opće poznato kao temperament. Naše unutarnje ja i naše nasljedne crte oboje se u njemu pojavljuju. Temperament stoji između stvari koje povezuju ljudsko biće s linijom predaka, i onih koje ljudsko biće donosi sa sobom iz ranijih inkarnacija. Temperament zauzima balans između vječnog i prolaznog. I to radi na takav način da esencijalni članovi ljudskog bića, koje smo upoznali u drugim kontekstima, ulaze u vrlo specifičan odnos jedni s drugima.
Ljudska bića kakva poznajemo u ovom životu su bića od četiri člana. Najprije, fizičko tijelo, koja imaju zajednički s mineralnim svijetom. Prvi nadčulni član, eteričko tijelo, integrirano je u fizičko i odvaja se od njega jedino kod smrti. Slijedi astralno tijelo kao treći član, nositelj instinkta, nagona, strasti, želja, i stalno mijenjajućih utisaka i misli. Naš najviši član, koji nas stavlja iznad svih drugih zemaljskih bića, nositelj je ljudskog ega, koji nas obdaruje na tako rijedak ali ipak neupitan način snagom samosvijesti. Ta četiri člana smo upoznali kao esencijalne sastojke ljudskog bića.
Način na koji se četiri člana udružuju određen je utjecanjem dviju struja zajedno pri ulasku osobe u fizički svijet. U svakom slučaju, jedan od četiri člana postiže dominaciju nad ostalima, i daje im svoj vlastiti osobiti pečat. Gdje prevlada nositelj ega, proizlazi temperament kolerika. Gdje prevlada astralno tijelo, nalazimo temperament sangvinika. Gdje prevlada eteričko ili životno tijelo, govorimo o temperamentu flegmatika. I gdje prevlada fizičko tijelo, imamo posla s temperamentom melankolika. Specifični način na koji se vječno i prolazno udružuje određuje u kakav će odnos četiri člana ući jedan s drugim.
Način na koji četiri člana nalaze svoj izraz u fizičkom tijelu je također često spominjan. Ego nalazi svoj izražaj u cirkulaciji krvi. Iz tog razloga, kod kolerika sustav koji prevladava je onaj od krvi. Astralno tijelo sebe fizički izražava u živčanom sustavu; tako kod sangvinika, vlast ima živčani sustav. Eteričko tijelo sebe izražava u sustavu žlijezda; stoga te žlijezde fizički dominiraju flegmatikom. Fizičko tijelo kao takvo ima svoj izraz jedino u sebi kao takvom; tako je najvažnija vanjska osobina melankolika fizičko tijelo. To se može promatrati u svim fenomenima povezanim s ovim temperamentima.
Kod kolerika, dominira ego i sustav krvi. Kolerik tako nastupa kao netko tko uvijek mora imati svoj put. Njegova agresivnost, sve povezano s njegovom energičnošću volje, proizlazi iz njegove cirkulacije krvi.
U živčanom sustavu i astralnom tijelu, senzacije i osjećaji stalno fluktuiraju. Svaka harmonija ili red rezultira isključivo od suzdržanog utjecaja ega. Ljudi koji ne upotrebljavaju taj utjecaj čine se kao da nemaju kontrolu nad svojim mislima i senzacijama. Potpuno su apsorbirani od senzacija, slika, i ideja koje padaju i teku unutar njih. Nešto slično se događa kada god dominira astralno tijelo, kao, na primjer, kod sangvinika. Sangvinik se u izvjesnom smislu predaje stalnom i različitom protoku slika, senzacija, i ideja jer kod njih dominira astralno tijelo i živčani sustav.
Aktivnost živčanog sustava ograničena je jedino cirkulacijom krvi. Da je to tako postaje jasno kada razmotrimo što se događa kada osobi nedostaje krvi ili je anemična, drugim riječima, kada je utjecaj zauzdavanja od krvi odsutan. Mentalne slike neobuzdano fluktuiraju, često dovodeći do iluzija i halucinacija.
Napad toga je prisutan kod sangvinika. Sangvinici nisu sposobni polako prelaziti preko impresije. Ne mogu učvrstiti pažnju na određenu sliku niti održati interes na impresiji. Umjesto toga, oni žure od iskustva do iskustva, od opažaja do opažaja. To je posebno primjetno kod djece sangvinika, gdje može biti izvor zabrinutosti. Interes djeteta sangvinika je lako zapaljen, slika se lako utisne, ali utisak brzo nestaje.
Sada nastavljamo do temperamenta flegmatika. Opažamo da se taj temperament razvija kada je eteričko ili životno tijelo, kako ga zovemo, koje regulira rast i metabolizam, dominantno. Rezultat je osjećaj unutarnjeg blagostanja. Što više ljudsko biće živi u svom eteričkom tijelu, više je zaokupljen svojim unutarnjim procesima. On pušta da vanjski događaji idu svojim tijekom dok mu je pažnja usmjerena unutra.
Kod melankolika smo vidjeli da fizičko tijelo, najgrublji član ljudske organizacije, postaje gospodar nad ostalima. Kao rezultat, melankolik osjeća da nije gospodar nad svojim tijelom, da ga ne može podčiniti svojoj volji. Njegovo fizičko tijelo, koje je namijenjeno da bude instrument viših članova, samo ima kontrolu, i frustrira ostale. To melankolik osjeća kao bol, kao osjećaj potištenosti. Bol neprestano izvire u njemu. To je zato jer se njegovo fizičko tijelo odupire unutarnjem osjećaju blagostanja njegova eteričkog tijela, živahnosti astralnog tijela, odlučnim stremljenjima njegova ega.
Razne kombinacije četiri člana također se sasvim jasno manifestiraju u vanjskoj pojavnosti. ljudi u kojima ego dominira nastoje prebroditi sve prepreke, napraviti svoju prisutnost poznatom. S time u skladu njihov ego čini kržljavim rast ostalih članova; uskraćuje astralnom i eteričkom tijelu njihov dužni dio. To se izvana otkriva na vrlo jasan način. Johann Gottlieb Fichte, taj čuveni Njemački kolerik, prepoznatljiv je kao takav čisto izvana. Njegova građa jasno otkriva da su niži esencijalni članovi zadržani u njihovu rastu. Napoleon, drugi klasični primjer kolerika, bio je tako nizak jer je njegov ego zadržao ostale članove natrag. Naravno, ne može se generalizirati da su svi kolerici niski a svi sangvinici visoki. To je pitanje proporcije. Bitan je odnos veličine prema cjelokupnoj formi.
Kod sangvinika živčani sustav i astralno tijelo dominiraju. Unutarnja živahnost astralnog tijela animira ostale članove, i čini vanjsku formu što je moguće mobilnijom. Dok kolerik ima oštro isklesane crte lica, kod sangvinika su pokretne, izražajne, promjenjive. Vidimo unutarnju živahnost astralnog tijela manifestiranu u svakom vanjskom detalju, na primjer, u vitkoj formi, delikatnoj strukturi kostiju, ili mršavim mišićima. Ista stvar se može vidjeti u detaljima ponašanja. Čak i ne-vidoviti može reći od iza da li je netko kolerik ili sangvinik; za to ne treba biti duhovni znanstvenik. Ako promatrate hod kolerika, primijetiti ćete da svaku nogu postavlja tako čvrsto da izgleda kao da želi bušiti dolje u tlo. Nasuprot tome, sangvinik ima lagan, gibak korak. Mogu se naći čak i suptilnije vanjske osobine. Suština ega, kolerikova samodovoljna suština, izražava se u očima koje su tamne i tinjaju. Sangvinik, čiji ego nije uzeo tako dubokog korijena, koji je ispunjen živahnošću astralnog tijela, nasuprot tome naginje plavim očima. Mnoge ovakve karakteristične osobine ovih temperamenata mogu se navesti.
Flegmatičan temperament manifestira se u statičnoj, indiferentnoj fiziognomiji, kao i u punačkosti, jer gojaznost je tu najviše zbog aktivnosti eteričkog tijela. U svemu tome je izražen flegmatikov unutarnji osjeća za udobnost. Njegov hod je labav i teturajući, a njegov način stidljiv. Izgleda nekako kao da nije u dodiru s okruženjem.
Melankolik se odlikuje visećom glavom, pošto mu nedostaje snaga neophodna za ispravljanje vrata. Njegove oči su bezizražajne, ne sjaje kao kolerikove; hod mu je čvrst, ali na tromi prije nego na odlučan način.
Dakle vidite kako značajno duhovna znanost može pridonijeti rješenju zagonetke. Tek kada se teži zaokružiti stvarnost u njenoj potpunosti, koja uključuje duhovno, znanje može donijeti praktični plod. U skladu s tim, samo duhovna znanost nam može dati znanje koje će biti dobrobit pojedinca i cijelog čovječanstva. U obrazovanju, veliku pažnju treba posvetiti individualnim temperamentima, jer je posebno važno moći ih voditi i usmjeriti dok se razvijaju u djetetu. Ali temperamenti su također važni u našim naporima da se kasnije u životu poboljšamo. Dobro radimo ako smo prisutni u onom što se preko njih izražava ako želimo unaprijediti osobni razvoj.
Četiri temeljna tipa koja sam vam ovdje skicirao naravno da se nikada ne manifestiraju u tako čistom obliku. Svako ljudsko biće ima jedan osnovni temperament, s ostala tri izmiješana u različitim omjerima. Napoleon, na primjer, premda kolerik, u sebi je imao mnogo od flegmatika. Da zaista ovladamo životom, važno je da otvorimo naše duše onome što se manifestira kao tipično. Kada uzmemo u obzir da temperamenti, od kojih svaki predstavlja blagu neuravnoteženost, mogu degenerirati u nezdrave ekstreme, shvatimo koliko je to važno.
Ipak, bez temperamenata svijet bi bio previše glupo mjesto, ne samo etički, već također i u višem smislu. Samo temperamenti čine svu raznolikost, ljepotu, i punoća života mogućom. Tako bi u obrazovanju bilo nerazumno željeti ih homogenizirati ili eliminirati, ali bi se trebalo potruditi usmjeriti svakog na ispravan kolosijek, jer u svakom temperamentu leže dvije opasnosti od odstupanja, jedna velika, jedna mala. Jedna opasnost je za mladog kolerika da nikada ne nauči kontrolirati svoju ćud kako se razvija prema zrelosti. To je manja opasnost. Veća je da postane budalasto jednouman. Za sangvinika manja opasnost je površnost; veća je manija, inducirana konstantnom strujom senzacija. Mala opasnost za flegmatika je apatija; veća je glupost, tupost. Za melankolika, neosjetljivost na sve osim na svoju vlastitu bol je manja opasnost; veća je gubitak razuma.
U svijetlu svega ovoga jasno je da je vođenje i usmjeravanje temperamenata jedan od značajnih životnih zadataka. Ako će taj zadatak biti propisno izvršen, ipak, treba promotriti jedan osnovni princip, koji je uvijek računati s onim što je dano, a ne s onim što nije tu. Na primjer, ako dijete ima temperament sangvinika, neće mu pomoći ako njegovi stariji pokušaju šibati interes u njemu. Njegov temperament jednostavno neće to dopustiti. Umjesto pitati što djetetu nedostaje, da bi mu to usadili, moramo se fokusirati na ono što ima, i bazirati se na tome. I u pravilu, ima jedna stvar za koju uvijek možemo stimulirati interes djeteta sangvinika. Koliko god površno dijete bilo, možemo uvijek stimulirati interes za određenu osobnost. Ako smo mi sami ta osobnost, ili dovedemo dijete zajedno s nekim tko je, dijete ne može nego razviti interes. Samo preko medija ljubavi za osobu zanimanje djeteta sangvinika može biti probuđeno. Više nego djeca bilo kog drugog temperamenta, sangvinik treba nekoga za divljenje. Divljenje je ovdje vrsta magične riječi, i moramo učiniti sve da ga probudimo.
Moramo računati s onim što imamo. Trebali bi vidjeti da je dijete sangvinik izloženo raznim stvarima za koje je pokazalo dublji interes. Treba dopustiti da mu te stvari govore, da na njega imaju učinak. Zatim bi trebale biti povučene, tako da se djetetovo zanimanje za njih pojača; zatim mogu biti obnovljene. Drugim riječima, moramo oblikovati okruženje sangvinika tako da je u skladu s njegovim temperamentom.
Dijete kolerik je također podložno da bude vođeno na poseban način. Ključ njegova obrazovanja je obzir i poštovanje za prirodni autoritet. Umjesto pridobivanja naklonosti pomoću osobnih kvaliteta, kao što se to čini s djetetom sangvinikom, treba se pobrinuti da djetetovo povjerenje u učiteljevu sposobnost ostane nepokolebana. Učitelj mora pokazati razumijevanje za ono što se događa oko djeteta. Svako pokazivanje nesposobnosti treba biti izbjegnuto. Dijete treba ustrajati u vjeri da je njegov učitelj kompetentan, ili će sav autoritet biti izgubljen. Magični napitak za dijete kolerika je obzir i poštovanje za vrijednost osobe, baš kao što je za dijete sangvinika bila ljubav za osobu. Izvana, dijete kolerik mora biti suočeno s izazovnim situacijama. Mora se susresti s otporom i problemima, da mu ne bi život postao previše lagan.
Dijete melankolika nije jednostavno voditi. Kod njega, međutim, treba primijeniti različitu magičnu formulu. Kod djeteta sangvinika ta formula je bila ljubav za osobu; kod kolerika, bila je obzir i poštovanje za učiteljevu vrijednost. Nasuprot tome, važna stvar kod melankolika je da njegovi učitelji budu ljudi koji su u izvjesnom smislu umorni od života, koji djeluju i govore na osnovu prošlih iskušenja. Dijete mora osjetiti da je učitelj upoznao stvarnu bol. Neka vaše postupanje u svim malim životnim detaljima budu prigoda da dijete cijeni ono što ste propatili. Simpatija za sudbinu onih oko njega unaprjeđuje razvitak melankolika. I ovdje također treba računati s onim što dijete ima. Melankolik ima sposobnost za patnju, za neudobnost, koja je čvrsto ukorijenjena u njegovu biću; ne može se iz njega disciplinirati. Međutim, može biti preusmjerena. Trebamo dijete izložiti opravdanoj vanjskoj boli i patnji, tako da nauči da postoje i druge stvari osim njega koje mogu angažirati njegovu sposobnost za doživljavanje bola. To je esencijalna stvar. Ne smijemo pokušati razonoditi ili zabaviti melankolika, jer bi to samo pojačalo njegovu potištenost i unutarnju patnju; umjesto toga, treba učinit da vidi da objektivne prilike za patnju postoje u životu. Premda ne smijemo ići predaleko, usmjeravanje djetetove patnje na vanjske objekte je ono što se traži.
Ne bi trebalo dopustiti da dijete flegmatik odrasta samo. Premda bi naravno sva djeca trebala imati prijatelje, za flegmatika je posebno važno da ih ima. Njihovi prijatelji bi trebali imati najrazličitije interese. Flegmatična djeca uče dijeleći interese, što brojnije to bolje, drugih. Entuzijazmi njihovih prijatelja će prevladati njihovu prirodnu indiferentnost prema svijetu. Dok je za melankolika važna stvar da proživi sudbinu druge osobe, za dijete flegmatika je da doživi cijeli opseg interesa njegovih prijatelja. Flegmatika ne potiču stvari kao takve, već se interes javlja kada stvari vidi reflektirane u drugima, i ti interesi su zatim reflektirani u duši djeteta flegmatika. Trebali bi u flegmatikovo okruženje donijeti objekte i događaje prema kojima je “flegma” odgovarajuća reakcija. Neosjetljivost mora biti usmjerena prema pravim objektima, objektima prema kojima se može biti flegmatičan.
Iz primjera ovih pedagoških principa, vidimo kako se duhovna znanost može obratiti praktičnim problemima. Te principe se također može primijeniti i na sebe, u svrhu samo-poboljšanja. Na primjer, sangvinik malo postiže prigovarajući sebi za svoj temperament. Naši umovi su u ovim stvarima često prepreka. Kada su direktno suprotstavljeni jačim snagama kao što su temperamenti, malo mogu postići. Indirektno, međutim, mogu postići mnogo. Sangvinik, na primjer, može uzeti u obzir svoju sangviničnost, odbacujući samopoticanje kao besplodno. Važna stvar je pokazati sangviničnost pod odgovarajućim okolnostima. Doživljaji pogodni za njegove kratke isječke pažnje mogu biti dovedeni pažljivim planiranjem. Koristiti misao na ovaj način, čak i u najmanjem opsegu, dati će potreban učinak.
Ljudi temperamenta kolerika trebali bi se namjerno dovoditi u situacije gdje bijes nije od koristi, već jedino čini da izgledaju smiješno. Melankolik ne smije zatvarati oči na životnu bol, već je prije tražiti; preko suosjećanja oni preusmjeravaju njihovu patnju vani prema određenim objektima i događajima. Ako smo flegmatici, nemamo posebnih interesa, tada bi se trebali okupirati što je više moguće sa nezanimljivim stvarima, okružiti se s brojnim izvorima monotonije, tako da nam postane strašno dosadno. Tada ćemo potpuno izliječiti našu “flegmu”; dobiti ćemo je izvan našeg sustava. Tako netko računa s onim što se ima, a ne s onim što se nema.
Ispunjavajući se praktičnom mudrošću kao što je ova, učimo savladati osnovnu zagonetku života, drugu osobu. Nije riješena postavljajući apstraktne ideje i koncepte, već pomoću slika. Umjesto proizvoljnog teoretiziranja, trebamo težiti neposrednom razumijevanju svakog pojedinog ljudskog bića. To, međutim, možemo jedino znajući što leži u dubinama duše. Polako i postupno, duhovna znanost osvjetljava naše umove, čineći nas prijemčivim ne samo za veliku sliku, već i za suptilne detalje. Duhovna znanost čini mogućim da kada se dvije duše susretnu i jedna zahtijeva ljubav, druga je nudi. Ako je zahtijevano nešto drugo, dana je ta druga stvar. Kroz takvu istinsku, živu mudrost stvaramo temelj za društvo. To je ono što mislimo kada kažemo da u svakom trenutku moramo riješiti zagonetku.
Antropozofija ne djeluje pomoću propovijedi, poticanjem, ili katekizmom, već stvarajući socijalnu podlogu, na kojoj ljudska bića mogu upoznati jedno drugo. Duhovna znanost je podloga života, a ljubav je cvijet i plod tako unaprijeđenog života. Tako duhovna znanost može tražiti da položi temelje za najljepši cilj čovječanstva — pravu, istinsku ljubav za čovjeka.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 8 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz