Sada je: čet mar 28, 2024 5:34 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 45 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: pet maj 10, 2013 7:32 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
predgovor iz knjige irine gordienko koja kroz primjer prokofieffa daje svoje gledanje na stanje antropozofije danas.
toj knjizi je bilo zabranjeno reklamiranje čak i britaniji i iz poštovanja prema autorici koja je iskazala veliku hrabrost i koja nažalost nemože direktno odgovarati na optužbe, poginula je 1999 u automobilskoj nesreći u rusiji , preveo sam samo ovaj njen predgovor.





Čitatelji radova Sergei Prokofieffa spadaju u tri kategorije. Prvi (i najbrojniji) su uvjereni da njegovi spisi ubrzavaju proces stjecanja znanja u Antropozofiji i, zahvaljujući efikasnijoj metodi, više produbljuju nečije razumijevanje nego što to čini čitanje vlastitih djela Rudolfa Steinera. Još k tome vide Prokofieffa kao okruženog određenom aurom duhovne prisutnosti.

Druga, manje oduševljena, grupa (brojčano manja) analizira tekstove Prokofieffa, uspoređuje njegovo pisanje s onim od Rudolfa Steinera, prema čijoj percepciji stalno prave odnos.

I konačno treća (također mala) kategorija u njegovim djelima analizira unutarnju strukturu, logiku, stil, način prezentacije, stav usvojen od autora, itd. U druga dva slučaja učenik čini iznenađujuća, dapače, potresna otkrića, i kao rezultat toga osjeća nagon da ta otkrića prenese čitateljima prve grupe a također i onima koji su još početnici u proučavanju radova Prokofieffa. To je inicijalni razlog zašto je autor odlučio napisati ovu knjigu.

Drugi razlog je pasus u knjizi Herberta Wimbauera „Slučaj Prokofieff“ (1995), u kojoj Wimbauer u vezi s Prokofieffom govori o opasnosti koja prijeti, sa Istoka, misija Srednje Europe (poglavlje 8), i gdje Prokofieffa okarakterizira kao, iznad svega, predstavnika „tog istočnog, ruskog teozofskog misticizma“ (str. 173).
Bez želje da krenemo u raspravu o osnovama s Herr Wimbauerom, željeli bi potvrditi da u ovom posebnom slučaju niti Istok niti samu Rusiju ne treba kriviti, jer fenomen Prokofieffa s njegovim značenjem kao „znanost“ i za „Društvo“ čisti je proizvod Zapada i samo Zapada. Tamo je on bio njegovan i – svim mogućim sredstvima – podržan. Njegova „slava" je bila – na našu veliku nesreću – ponovno uvezena u Rusiju.
Ta činjenica ne može biti dovedena u pitanje. U vezi prvog motiva, autorica bi ovdje željela postaviti središnje pitanje za koje se nada da ga čitatelj neće lakomisleno odbaciti kao paradoks. Ako bi se to dogodilo, tada knjigu ovakve vrste ne bi trebalo pisati. Ipak će čitatelj dosta često moći vidjeti da se mnoge vidljive i očigledne stvari unutar antropozofskih krugova ne gledaju kao takve.

Naše pitanje je slijedeće: U onom što zovemo antropozofska „sekundarna literatura“, da li smisao i sadržaj djela ima središnji značaj, ili su ona samo sekundarna, esencijalne čimbenike trebalo bi tražiti drugdje? Ako bi ovo drugo bio slučaj, tada bi morali priznati da u tom slučaju nemamo ništa od stvarne važnosti za reći – zaista, osjećali bi se neskloni uopće započinjati takvo istraživanje. Ali mi smo uvjereni da je u knjigama napisanim u ime antropozofije, iznad svega proučavanje sadržaja fundamentalno. Međutim ,ako netko želi prosuditi sadržaj, tada kriterij za to mora biti izveden iz tradicionalnog znanstvenog traganja za znanjem. I ovdje smo stigli do točke gdje bi željeli upoznati čitatelja s našom osnovnom polaznom točkom, znanstvenom procedurom, uz čiju pomoć želimo analizirati rad Prokofieffa. Obično se kaže da je razvoj antropozofije počeo godine 1902, kada je osnovana njemačka sekcija teozofskog društva. Međutim, treba imati na umu da je temelje cjelokupnog razvoja antropozofije Rudolf Steiner položio u svojim spisima o teoriji znanja, kao što su: „Pregled teorije znanja goetheovske koncepcije svijeta“ (1886), „Istina i znanost“ (1892), „Filozofija slobode“ (1893), itd.

Posebnu pažnju treba obratiti na činjenicu da je, u vrijeme kada je pisao ove radove, Rudolf Steiner imao vlastita nadčulna iskustva. Pred njegovim unutarnjim okom duhovni svijet je stajao kao stvarnost koja se podignula izvan svake sumnje. I unatoč tome on je započeo svoju znanstvenu aktivnost ne s opisima vlastitih okultnih iskustava, već je usmjerio pažnju na univerzalno ljudsko pitanje njegove epohe – ono koje se odnosi na krizu znanja. Esencijalna priroda te krize – koja se nastavlja u naše vlastito vrijeme – sastoji se u činjenici da čovjekova snaga spoznaje, kakva se razvila u zadnjih nekoliko stoljeća, dokazuje da nije u stanju odgovoriti na pitanja koja se odnose na oblast duše i duha. Posljedica toga je bila da su svi aspekti koji se odnose na egzistenciju duše i duha, na temelju toga što su bili nespoznatljivi, povjereni sferi religije. Individualna misleća svijest čovjeka sve je više ograničena na uski, čisto materijalni interes, dovodeći konačno do potpunog poricanja duhovne stvarnosti, što je sa svoje strane rezultiralo u općem trijumfu materijalističkog pogleda na svijet.

Iz tog razloga Rudolf Steiner je započeo s temom koja je potpuno nedostajala u interesima popularnog misticizma – naime, s istraživanjem zakona spoznaje, s nadom za otvaranje mogućnosti ukazivanja na sredstva s kojima mogu biti prošireni, tako omogućujući da granice čulno opazivog svijeta budu prijeđene. Sve dok taj zadatak nije bio ispunjen u ključnim elementima, Rudolf Steiner nije pristupio teozofskom društvu i osnovao njegov njemački ogranak.

Uvjeti za taj korak leže u činjenici da je teozofsko društvo moralo izvršiti isti zadatak kao i teorija znanja Rudolfa Steinera, i to nije iznenađujuće, jer je u oba poduhvata jedan te isti duhovni impuls bio na djelu, stajali isti inicijatori. Taj zajednički zadatak bio je prevladati dihotomiju između duhovnog svijeta i današnje svijesti civiliziranih ljudi, koja sve dublje uranja u materijalizam.

Međutim, u stvarnom kulturalno-povijesnom procesu, stvari su se razvile na takav način da je sve što je stajalo na početku teozofske aktivnosti bilo preuzeto od suvremenog načina razmišljanja kao nešto vanjsko. To je bila TheoSophia, prvobitna božanska mudrost, kojoj je na početku evolucije Zemlje bilo povjereno vođenje predstavnika ljudske rase, što je čuvano u okultnim školama, misterijskim centrima, i iz generacije u generaciju bilo prenašano učenicima. Osnivač Teozofskog društva, H. P. Blavatsky, poduzela je zadatak širenja i populariziranja tog okultnog znanja.

Nasuprot tome, u antropozofiji je polazna točka uzeta u onom što svako ljudsko biće može prepoznati i promatrati unutar sebe. Za antropozofiju je, od samog početka, Anthropos, ljudsko biće, stajalo u fokusu pažnje – prije svega čovjek današnjice; a nakon toga Sofija, ona mudrost koju može steći u procesu postajanja ‘Ja’. Na ovaj način, od trenutka njenog pojavljivanja, antropozofija je organski učlanjena u živu struju općeg razvoja čovječanstva. Ona počinje u onoj točci gdje ljudsko biće današnjice traži put u duhovni svijet – s obzorom i na njegovu unutarnju duševno-duhovnu konstituciju i na svijet oko njega.
Neko vrijeme se antropozofija razvijala u vezi s teozofskim pokretom. Kasnije, kao rezultat povlačenja Rudolfa Steinera iz teozofskog društva, antropozofski pokret se odvojio i postao nezavisan; u isto vrijeme je predstavljao direktni nastavak teozofskog društva. Ali trebalo bi opet podvući da je antropozofija započela, ne sa teozofijom Blavatsky, već s teorijom znanja Rudolfa Steinera koje sa svoje strane ima duboki korijen u europskom kršćanskom ezoterizmu.

Ono što smo upravo kazali ima značaj ne samo za povijest, već prije s obzirom na temeljne principe. Ako bi se antropozofija odvojila od svojih stvarnih temelja – spisa Rudolfa Steinera o teoriji znanja – riskirao bi se gubitak uvida tog najvažnijeg aspekta koji je razgraničava od drugih duhovnih struja prošlosti i sadašnjosti, naime posebnog metoda spoznaje koji je svojstven samo njoj. Zahvaljujući tome ljudsko biće ima mogućnost spoznaje duhovnog svijeta jednako pouzdano i objektivno kao što je to slučaj u fizičkom svijetu s metodama prirodne znanosti. Kada je isticao mogućnost egzaktnog znanja o duhovnom, Rudolf Steiner je okarakterizirao antropozofiju također kao duhovnu znanost ili znanost o duhu.
Naravno postoji također fundamentalna razlika između duhovno i materijalno orijentirane znanosti, koja ne leži toliko u objektu koliko u metodu. Razlika posebno postaje vidljiva u naše vrijeme, kada su znanstvenici prisiljeni, pod pritiskom dokaza, priznati postojanje duhovnog i pokušati mu pristupiti metodičkim istraživanjem; iz tog razloga su razvijene posebne grane znanosti, kao što je parapsihologija, izvan-osjetilno istraživanje. Kako znanost povećava njeno polje istraživanja i pokušava napredovati u svijet nevidljivog slijedi „opsežnu“ stazu preko pronalazaka novih tehničkih sredstava za opservaciju koji mogu biti upotrijebljeni kao vrsta produžetka čovjekovih osjetilnih organa, ali posjeduju bolju pouzdanost. Preko tehnologije elektronskih kalkulatora (kompjuterske tehnologije) pojedine funkcije čovjekova mišljenja mogu biti izvršene efikasnije nego je to moguće za ljudsko biće. Na ovaj način znanost usavršava obje strane čovjekove spoznaje: percepciju a također i mišljenje. Međutim, to je napravljeno na potpuno izvanjski način, bez da utječe na samu čovjekovu kognitivnu sposobnost. To samo unaprjeđuje tehničke procedure. Materijalistička znanost je stoga osuđena, unatoč njenim ponekad fantastičnim postignućima, da sakuplja znanje isključivo unutar granica fizičkog plana; kaleidoskop takozvanih paranormalnih pojava do sada zapisanih također pripada toj sferi. Antropozofija ili duhovna znanost slijedi drugačiji put. Od gotovo središnje važnosti za nju je razvoj kognitivne sposobnosti samog ljudskog bića kao subjekta i objekta znanosti. Dok je za materijalističku znanost nebitno koji unutarnji put razvoja slijedi znanstvenik do trenutka kada je napravljeno znanstveno otkriće, to je kod duhovne znanosti sasvim različito. Put spoznaje je ovdje, u isto vrijeme, duhovni put razvoja istraživača. Rudolf Steiner je rekao da duhovna znanost „teži … preko striktno kontroliranog razvoja čisto psihičke percepcije, doći do objektivnih, točnih rezultata s obzirom na nadčulni svijet … priznaje valjanost samo onih rezultata koji su dobiveni preko psihičke percepcije u kojoj je duševno duhovna organizacija gledana jasno i točno kao što je matematički problem. Dakle za [duhovnog istraživača] … znanstvena metoda je najprije primijenjena za pripremu koja leži unutar njegovih duhovnih- organa” (GA 25, p. 7- 8). Antropozofska metoda istraživanja u duhovnom svijetu uključuje napomene dane od Rudolfa Steinera u vezi ezoterijskog razvoja učenika, i temeljena je potpuno na epistemološkim principima njegove filozofije, u kojoj je priroda ljudske spoznaje kao takva razotkrivena. Sastoji se u ujedinjavanju percipiranog, s odgovarajućim konceptom pomoću mišljenja, aktivnosti ‘Ja’, koje je dano u iskustvu. Tijekom ezoterijskog školovanja ljudsko biće razvija unutar sebe nove, duhovne organe percepcije, čime opseg njegovih percepcija doseže izvan granica čulnog iskustva. Iz intelektualne sposobnosti da poveže zajedno koncepte i napravi logične zaključke, mišljenje se podiže do direktnog promatranja ideje i sada počinje, u sferi koja se stalno širi, uključivati koncepte koji mogu dohvatiti esenciju onog što je duhovno promatrano. Iako se percipirano i mišljeno mogu kvalitativno promijeniti, sam spoznajni karakter ne dopušta promjenu. Kao središnja točka kognitivnog procesa tamo uvijek ostaje samosvjesno ‘Ja’, u koje percipirano – bilo da je čulno ili nadčulno – ulazi u uniju s konceptima koji odgovaraju njihovu esencijalnom biću.

Tako objektivno znanje u duhovnom svijetu ima svoj temelj u kognitivnoj sposobnosti razvijenoj od ljudskog bića u fizičkom svijetu. Stoga je razumljivo da su dani tako strogi zahtjevi, s obzirom na njegovo mišljenje i njegovo opće stanje psihičkog zdravlja, osobi koja želi kročiti antropozofskom stazom znanja. I te zahtjeve treba ispuniti prije nego student počinje ezoterijske vježbe koje vode do otvaranja organa nadčulne percepcije. Tako jasno možemo vidjeti kako su obmanuti oni koji vjeruju da je moguće izvršiti ozbiljno, nezavisno, duhovno-znanstveno istraživanje bez sposobnosti logičkog, dosljednog mišljenja koje ostaje vjerno stvarnosti, te imati objektivno znanje u fizičkom svijetu, ali bazirano samo na nekoj drugoj duševno-duhovnoj dispoziciji. Stoga je praktični trening snage misli koja je izgrađena na stvarnosti „važan, posebno za one koji rade na osnovu antropozofije“, Rudolf Steiner naglašava (18.1.1909, GA 108).

Antropozofski put treninga je od prvih koraka strukturiran tako da student koji ga želi slijediti može steći dosljedno i objektivno znanje o duhovnom svijetu. Na antropozofskom putu okultno iskustvo kao takvo nije cilj samo po sebi, a zadovoljenje znatiželje i sklonost nekih individualnosti prema mističnom iskustvu i neregularnim stanjima svijesti ne pripadaju zadatku antropozofije. Njeni zadaci stoje u vezi s objektivnim znanjem o duhovnom svijetu, a nadčulno iskustvo je samo jedan od preduvjeta za to znanje.

U vezi s time, pitanje na koji način je iskustvo stečeno je od krucijalne važnosti. Temeljito proučavanje, razumijevanje i striktno pridržavanje svih uvjeta antropozofske metode spoznaje, stoga je primarni zadatak (ne stvar osobnog ukusa), i osnovni je uvjet kojeg treba ispuniti ako će antropozofija moći ispuniti njenu misiju u svijetu. Njenu metodu je razradio Rudolf Steiner u točnoj korespondenciji prema njenom zadatku. U antropozofiji sam kognitivni proces postaje misterij koji nosi univerzalni ljudski značaj; kroz nju je popločan put za uzlazni razvoj ljudske kulture kao cjeline, i taj put treba biti položen ispravno i treba se pridržavati svih zakona evolucije svijeta i čovjeka.

Proučavanje duhovno znanstvenog sadržaja na osnovu kognitivne sposobnosti koju ljudsko biće posjeduje u njegovoj običnoj svijesti početna je točka antropozofskog puta i prvi stupanj ezoterijske prakse. Znanje koje je stečeno preko mišljenja, prije nadčulnog iskustva, u vezi bića i zakonite strukture duhovnog svijeta, apsolutni je preduvjet za ulazak u taj svijet koji je ispravan i bez opasnosti za ljudsko biće; dok greške na putu okultnog razvoja, koje dolaze od nedovoljnog ili nekorektnog znanja, mogu imati dalekosežne posljedice za njegovu sudbinu, ne samo gledajući psihičko zdravlje ljudskog bića u njegovoj sadašnjoj inkarnaciji, već za njegovu cjelokupnu buduću sudbinu. Stoga je posebno važno izbjeći sve distorzije antropozofskog znanja. Svatko tko u antropozofskom pokretu polaže pravo na status nezavisnog istraživača duhovne oblasti, i drugima predaje duhovno znanje koje je stekao, najprije mora jasno navesti koja je metoda duhovnog istraživanja primijenjena.

Baš kao i u svakoj drugoj znanosti, ne može sve postati sadržaj duhovne znanosti bez da je najprije testirano. Duhovno-znanstveno istraživanje mora, da bi bilo priznato kao takvo, ispuniti određene uvjete u pogledu metoda i sadržaja. Dakle ne smije biti nikakvih internih kontradikcija niti se bilo što suprotstavljati prenesenom od Rudolfa Steinera ili opće prihvaćenim i neospornim činjenicama u vanjskom svijetu; zadovoljavanje samo ovog zahtjeva bitno bi smanjilo količinu antropozofske sekundarne literature, s njenom tendencijom da se umnožava izvan svih okvira, i glave bi time bile manje prepunjene svakakvim krivim i beznačajnim koncepcijama. Tijelo (posvećeno tom zadatku) ne bi ni na koji način postavljalo granicu individualne slobode, ništa više nego je to slučaj s aktivnošću znanstvenih komisija i povjerenstava za donošenje presude.

Svrha takvih institucija je zaštititi granu znanosti za koju su odgovorne od pogrešnih koncepcija, distorzija, loše prakse, krivih optužbi itd., i čuvati znanstvene udruge o kojima se radi od aktivnosti diletanata i šarlatana.

Konačno, treba prepoznati koliko je problematično da u antropozofskom društvu, gdje ljudi traže istinu u ne samo praktičnim, već također i duhovnim stvarima, pitanje koje se tiče kredibiliteta različitog duhovnog sadržaja, do današnjeg dana, jedva da je postavljeno!

Kada se pogrešna ili nedokazana tvrdnja pojavi u znanstvenom tisku, to je uzeto kao signal za otvaranje znanstvene debate, koja se nastavlja dok se stvar ne riješi, čak iako treba provesti daljnje istraživanje. Sasvim je drugačija situacija u antropozofskim medijima. Tamo netko može pisati što god želi, pod uvjetom da nikakav interes nije ugrožen i da je korištena poznata terminologija. Svaki pokušaj da se kritiziraju takve napisane izjave osuđen je iz pogrešnog etičkog principa: tolerancija prema osobi je pobrkana s tolerancijom njenih grešaka. Ideal bratske ljubavi počinje značiti malo više nego održavanje „diplomatskih odnosa“ sa susjedom, dok se ostaje indiferentan za njegovu duhovnu sudbinu.

Ovakva situacija, po našem mišljenju, nikako nije znak neodgovornosti – to je tek sekundarno – već je prije izraz materijalizma koji je duboko ukorijenjen u svijesti, inklinirajući nekog da međuljudske odnose u sadašnjosti doživljava kao apsolutno stvarne, dok je djelovanje suprotnih sila koje stoje iza svake laži ignorirano ili u najboljem slučaju prođe kao apstraktna teorija, o kojoj se mogu voditi pametne rasprave, ali koje će, čim se netko vrati stvarnosti života, biti zaboravljene. „Nekorektan rezultat istraživanja u duhovnom svijetu je živo biće. To je tu; treba mu se oduprijeti, to najprije mora biti iskorijenjeno“ (22.10. 1915, GA 254).

Šaroliki rojevi takvih bića prijete progutati antropozofski pokret ako se sadržaji knjiga i predavanja danas aktivnih antropozofa nastave primati na tako nekritičan način. Duhovna znanost riskira biti preplavljena priviđenjima, osobnim mišljenjima, subjektivnim iskustvima i drugim neprobavljivim sadržajima svjesnog i nesvjesnog uma njenih sadašnjih „adepta“, i time izgubiti njen znanstveni karakter. „Uskršnja konferencija“ 1997 u Berlinu bila je jasna ilustracija ovoga.

Oni ljudi koji svjesno ili nesvjesno gaje želju za nepogrešivim duhovnim učiteljem, oni kojima nedostaje snaga u njihovu ‘Ja’ i koji nemaju hrabrosti stati na vlastite noge; oni koji čekaju šansu da odgovornost za vlastiti razvoj smjeste na tuđa leđa – svi oni stvaraju atmosferu posvećenosti i slijepog vjerovanja koje okružuje one osobnosti u antropozofskom društvu koje znaju kako doći do slave i zakoračiti u centar pažnje.
Sadržaj ove knjige će pokazati da ove riječi kritike adresirane na Antropozofsko društvo nisu prazne i bez osnova.

Baviti ćemo se samo jednim primjerom, ali koji je dovoljno težak i otkriva dovoljno da opravda ono što smo gore kazali, i potakne članove antropozofskog društva da ozbiljno razmisle o slijedećem pitanju: Da li žele usmjeriti pozornost na neke druge sadržaje? Ako je to slučaj, tada bi društvu trebalo dati drugačije ime i portreti koji vise na njihovim zidovima trebali bi biti zamijenjeni drugima. Ali ako članovi žele ostati vjerni antropozofiji i ispuniti njen zadatak, onda bi sada bilo vrijeme da ostave po strani pseudo- moralne predrasude, duhovnu pasivnost i navodljivost, i sentimentalnu upečatljivost duše, i upitaju se ozbiljno pitanje: Kakvo je značenje „istine“ s duhovno-znanstvenog stajališta, i kako se do nje dolazi, kako se razvija, čuva za nas same i buduće generacije, jer se u sadašnje vrijeme protiv nje odvija izuzetno snažna i subverzivna kampanja?

U ovoj knjizi mi pokušavamo kritičko istraživanje, minimalne dužine, (opsežno bi zahtijevalo previše godina rada i ispunilo police debelim tomovima) svijeta ideja Prokofieffa – čovjeka čije književne kreacije su ga već učinile vrstom antropozofskog klasika, čija predavanja privlače brojne slušatelje po cijelom svijetu, i čija reputacija je u nekim krugovima takova da mnogi ljudi u njemu vide „Gurua“ a svaku kritiku njega osuđuju kao svetogrđe. Konačno, njegova aktivnost također u velikoj mjeri određuje sudbinu antropozofije u Rusiji.
Pokušati ćemo razumjeti koje metode je primijenio u istraživanju, kakva je interna logika njegovih pogleda, i u kojoj mjeri se podudaraju s činjenicama koje su nam poznate. Koliko je to moguće, izbjeći ćemo prosudbe osobne prirode, i pokušati usporediti ono što predstavlja kao duhovno-znanstveni sadržaj s onim što nam je poznato iz priopćenja Rudolfa Steinera. U našem istraživanju koristiti ćemo samo snagu obične logike, znak zdrave ljudske sposobnosti prosudbe. Naše stajalište nalazimo potvrđeno i potkrijepljeno u slijedećim riječima Rudolfa Steinera: „[i]Zdravo ljudsko razumijevanje, ako nije zavedeno pogrešnim prirodnim ili socijalnim idejama današnjice, može za sebe prosuditi postoji li istina u onome što netko govori. Netko govori o duhovnim svjetovima; treba samo uzeti sve zajedno: način govora, ozbiljnost s kojom se stvari razmatraju, logiku koja je razvijena, i tako dalje – onda će se moći prosuditi da li je ono što je doneseno kao znanje o duhovnom svijetu šarlatanstvo, ili ima svoj temelj. To svatko može odlučiti
“ (14.12. 1919, GA 194).

Naša je želja da ovaj rad može služiti čitatelju kao stimulans za unutarnju aktivnost, za nezavisnu potragu za istinom i budnost misli, za opreznost svijesti i za daljnji razvoj i jačanje osjećaja za istinu; i to da također može pomoći da prevlada pravda – da lažni autoriteti budu zbačeni s njihova pijedestala. Njegujemo nadu da možemo doći do stvarnog uzajamnog razumijevanja i plodne suradnje s onima, na Istoku i na Zapadu, koji uz pomoć duhovne znanosti teže dati zdravi doprinos čovjekovu razvoju.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: ned maj 19, 2013 6:49 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
molio bi ako netko ima cijelu irininu knjigu u elektronskom obliku neka ostali link ili je pošalje mailom.
u međuvremenu ćemo prevodit ovo što je dostupno.

Irina Gordienko:

S. O. Prokofiev – mit i stvarnost


1. poglavlje: Kako se mit pojavio

1.1. „Lohengrin“ 20-og stoljeća

Nikad me ne trebaš pitati
Niti se trudi da saznaš
Koji put me doveo ovamo
Niti za moje pravo ime i porijeklo

R. Wagner, Lohengrin, Čin 1

S. O Prokofiev je svoj début kao autor antropozofskih tema imao 1981, kada je objavio svoju prvu knjigu pod značajnim, zaista ozbiljnim naslovom „Rudolf Steiner i utemeljenje novih misterija“ (Stuttgart 1982). Unatoč mladoj dobi autora – tada je imao 26 godina – od prvih stranica je bilo sasvim jasno: Ovdje je netko tko je došao u antropozofiju, tko je namjeravao ići korak naprijed ne kao učenik, već kao nezavisni istraživač i čak kao učitelj. Zapanjujuće je s kakvim polaganjem prava, neobičnim za antropozofske krugove, on upućuje čitatelja (u autoritativnim tonovima) u zadatak antropozofskog društva i svakog pojedinog antropozofa. Postoji velik broj uputa koje smo pozvani da slijedimo: čega svaki antropozof mora biti svjestan, koja je duhovna misija antropozofskog društva, koji su uvjeti za njenu realizaciju, o čemu daljnji razvoj kršćanske kulture zavisi, itd. itd. Pošto Prokofiev, već u predgovoru, ocrtava temu njegove knjige na tako grandiozan način, otkrivamo da nije temeljena, kao što bi netko pomislio u ovakvom slučaju, na proučavanju priopćenja Rudolfa Steinera o temi, već na sadržaju njegovih vlastitih predavanja čiji je cilj bio – ni manje ni više – „predstaviti esencijalni značaj božićnog zasjedanja … kao kulminaciju (Höhepunkt) životnog puta Rudolfa Steinera, i, u isto vrijeme, kao najvažniji događaj koji se dogodio u 20-om stoljeću“ (I, p. 12, 375).

Nije neprirodno, kada netko čita ovakve izjave, upitati: Kada i na koji način može ljudsko biće koje još nije dosegnulo dob duše intelekta, prodrijeti u značaj ovog zaista izvanrednog događaja i pretpostaviti da ga „otkriva“ drugima, najprije na predavanjima i potom u ovoj knjizi? Čitajući dalje, zaprepaštenje još više raste čuti kako autor namjerava opisati biografiju Rudolfa Steinera kao „arhetipsku sliku modernog puta inicijacije“ (ibid., str. 19), i objasniti „ulogu koju će tijek njegova života imati za čovječanstvo u cjelini“ (I, str. 19). Prokofiev nastavlja uvoditi vlastiti koncept biografije Rudolfa Steinera – i pored toga također njegovu vlastitu „arhetipsku sliku“ novog puta inicijacije?!

Gledajući glavni dio knjige, nalazimo da je tijek života Rudolfa Steinera potrebno podijeliti u sedam-godišnje periode. Sve do najmanjih detalja nalazimo opisano kako i kada je koje duhovno biće inspiriralo Rudolfa Steinera, koji procesi su se odvijali u njegovim „ovojima“, i kada je stekao koji stupanj inicijacije. I ovdje se ne možemo ne upitati: Koju uzvišenu točku promatranja je autor postigao, koja mu omogućuje da u jednom pogledu razgleda duhovni put individualnosti kakva je Rudolf Steiner, i sa nepokolebljivom sigurnošću opiše okultnu pozadinu svakog stupnja? U drugom dijelu knjige Prokofiev daje izvještaj o njegovu vlastitu gledanju na božićno zasjedanje, kroz koje je otkriveno njegovo „najdublje biće“, i gdje nam kaže, između ostalog, da je Meditacija kamena temeljca ništa drugo nego „[ novi] mihaelski gral“ (ibid., str. 385), koji je sišao tijekom božićnog zasjedanja. Ovdje on preporuča njegovu v l a s t i t u imaginaciju grala, kada objavljuje da ona – t. j. njegova imaginacija – želi postati stvarnost u dušama ljudskih bića! (ibid., str. 381).

Na ovaj način Prokofiev obvezuje ne samo antropozofe, već ljudska bića općenito, da imaju povjerenja u njegovu imaginaciju, tako da mogu imati udjela u novom kultu Grala proglašenom od njega.

Stajalište usvojeno od Prokofieva u njegovoj percepciji događaja, on opisuje kao „krajnje okultno“ (ibid., str. 491). Njegove misli su predstavljene na način koji se jedino može nazvati „dogmatskim“. On također isključuje mogućnost da se bilo kakva sumnja može pojaviti u umu čitatelja.

Sa zanosom proroka (to uzimamo iz sadržaja a to znači ne s osudom), on antropozofima objavljuje pravi smisao njihove prošle i buduće sudbine, razotkriva tu i tamo kao još neprepoznato značenje nekih izjava Rudolfa Steinera, ocrtava perspektive razvoja antropozofije u vezi sa sudbinom čovjekove kulture kao cjeline. Ovdje naznačene tendencije su prenesene dalje u druga djela Prokofieva.

U svakom od njih on pretendira biti u posjedu apsolutnog, sveobuhvatnog stajališta, i neumorno zapanjuje čitatelja stalno novim okultnim priopćenjima, iako bez da nas informira o njihovu izvoru ili objasni kako da sami dođemo do njih.

Tako u „Ciklus godine kao put inicijacije“ (II), koji je napisan kratko nakon „Osnivanje …“, opisuje nam što se dogodilo eterskom tijelu Rudolfa Steinera nakon njegove fizičke smrti, i što se trebalo dogoditi tom eterskom tijelu tijekom 20. stoljeća (II, str. 259). Polazeći od toga suočava antropozofe s hitnim i [najvažnijim] zadatkom (II, str. 259 [str. 266]). Ali kako možemo preuzeti takav zadatak, ili ispuniti ga, ako – ponavljamo – ne poznajemo kako je postao svjestan tih pojedinosti u vezi sudbine Rudolfa Steinera nakon njegove smrti?

U poglavlju 5 iste knjige čitatelj može naći nagovještaj za izvore uvida Prokofieva, kada elaborira njegovo gledanje na događaje u Palestini i djela duše Natana. On sumira ovako: „Ovo je [ukupna slika] tih događaja sa [stajališta] kozmosa“ (II, str. 188 [str. 196]). Kako je moguće da kozmos koji se, slijedeći naznake Rudolfa Steinera, sastoji od mnoštva različitih duhovnih bića – koja su, u skladu s njihovim položajem uključena u sukobe jedna s drugima – da dođe do jedinstvenog stajališta? – Pošto se odgovor na to ne može naći u knjizi Prokofieva, nemamo alternative nego potražiti sami. Kakav god uzrok bio: taj kozmos je Prokofievu otkrio sebe. I naravno onaj tko pregledava događaje sa tako uzvišenog stajališta i daje saopćenja u vezi sudbine velikih posvećenika nakon njihove smrti, sve više je kvalificiran da daje izjave o zadacima običnih antropozofa. Takva je logika knjige.

U knjizi o Rusiji „Duhovno porijeklo Istočne Europe i buduće misterije Svetog grala“ (Dornach 1989; IV) Prokofiev preuzima na sebe „da objasni“ značenje ruske povijesti „sa [najvišeg i u isto vrijeme najduhovnijeg stajališta, naime] sa stajališta sveobuhvatne moći svjetske karme“ (ibid., str. 372 [str. 348]). Kakva su vrsta bića te moći Prokofiev nam ne govori, ali čitatelj koji je pripremljen za autorovo izlaganje vjerojatno neće biti iznenađen da je stajalište tih bića njemu poznato. Treba postaviti pitanje: Kako autor zna što je „najviše“ i „najduhovnije“? – To bi tražilo sposobnost za prožeti duhovni kozmos s nečijom Ja-sviješću, sposobnost preuzimanja stajališta samog Stvaratelja.

Da je to ostvarivo spremno bi se složili ako bi Prokofiev nastavio dalje da nas obavijesti koje zadatke „više upravljačke snage evolucije Zemlje“ moraju ispuniti, i u kojoj točci vremena (ibid., str. 383), bez da pitamo, naravno, kako je došao do toga da i to zna.

U kakvim familijarnim odnosima Prokofiev stoji s uzvišenim duhovnim bićima ilustrirano je u slijedećoj izjavi: „Vodeći duh ezoterijskog kršćanstva je odlučio, u vrijeme kada su se duhovi forme pripremali da puste da njihove snage utječu u 11 ljudskih bića oko godine 1250, [kao krajnje rijetka iznimka] da učini javnim dio tajnog znanja u vezi misterija grala“ (ibid., str. 109 [str. 105]). To je dakle kako stvari stoje! Ako čovjek ima odgovornost za sve što piše i objavljuje, tada ono što piše mora biti transparentno – ne možemo stoga drugo nego prihvatiti da Prokofiev točno zna kakvu odluku su donijela duhovna bića o kojima se radi u kojoj točci vremena; on također zna u koju su aktivnost duhovi forme bili uključeni u to vrijeme. On također zna da je netko ta duhovna bića pitao za dozvolu, koja je dana, ali kao krajnje rijetka iznimka, iz čega zaključujemo da Prokofiev zna pravila koja uobičajeno slijedi to duhovno biće, a također i iznimke koje ponekad dopušta. Također je jasno da Prokofiev zna tko namjere ovih bića proglašava na Zemlji, i na koji način. Na str. 103 on piše: „U strogo skrivenim (ali njemu dostupnim) krugovima ezoterijskog kršćanstva odlučeno je da se učine javnim neke od tajni misterija grala u formi egzoterne legende“.

Ovdje se može dodati da čitatelj, u vezi s temom grala iznesenom od Prokofieva, može učiti o daljnjim senzacionalnim otkrićima koje je napravio autor. Kaže nam, na primjer, da kupola ruske crkve odgovara astralnoj imaginaciji pehara grala (ibid., str. 71). Ovdje nas upućuje na Rudolfa Steinera, koji je objašnjavao da se svi procesi u astralnom svijetu javljaju u zrcalnom obliku. Prokofiev iz toga zaključuje: Da bi se došlo do astralne imaginacije pehara, dovoljno je okrenuti je naopako! – Prokofiev vuče ideju o kupoli kao o invertiranom peharu grala, iz nama poznatog izvora, ali kojeg on ne spominje. To je članak od Nikolai Belotsvyetova o ruskom gralu, kojeg Prokofiev čita prije nego je knjiga o kojoj se radi napisana. Također je zanimljivo napomenuti da je Belotsvyetov bio prijatelj i revan učenik Valentina Tomberga, kojeg je Prokofiev ljuto kritizirao zadnjih godina. Pojavljuje se pitanje: Kako je Belotsvyetov shvatio značaj kupole pravoslavnih crkava? – Ali kao što sam priznaje – samo mu se učinilo da je tako! I tlo Prokofieva još je prodrmano.

Usporedba kupole s peharom je bezopasna i u isto vrijeme neznanstveni izraz umjetničke slobode; ozbiljnije su brojne druge tvrdnje Prokofieva u vezi s temom grala. Tako on piše: „… mnogi od tih izabranih živih mrtvaca (odnosi se na izabrane duše mrtvih kao čuvare svetog grala) … [bili su] u njihovu prošlom životu utjelovljeni unutar istočnih slavenskih naroda“ (ibid., str. 100). Za jednog takvog čuvara Prokofiev tvrdi da je grof Yuri Vzevolodovich, čije iskustvo nakon smrti on opisuje. Već za vrijeme njegova života, Prokofiev kaže, „ovaj grof je, zajedno s njegovim ujakom Andrei Bogolyubsky-m, stavio svoje omotače na raspolaganje vitezova grala tako da su oni mogli raditi kroz te ruske plemiće“ (ibid., str. 101- 103). Stječe se dojam da je Prokofiev iniciran ne samo u sudbine pojedinaca, već također i u misterije grala. On nam kaže da „u misterijima grala ima takoreći tri kruga za razgraničiti u duhovnim svjetovima“, i daje egzaktne opise tih grupa; također ukazuje na konkretne pojedince koji su pripadali ovoj ili onoj grupi (str. 101), ali i ovdje zaboravlja, također, otkriti izvor njegovih informacija.

Neki čitatelji će misliti, možda, da smo upali u ironičan ton. Zapravo mi samo pokušavamo ne izgubiti naš osjećaj za humor u licu onoga što neki ljudi sebi dopuštaju u baratanju dragocjenim nasljeđem Rudolfa Steinera.

Prokofiev izričito od nas traži da u njemu vidimo povratak Lohengrina (spominjanje kojeg imena očito nije slučajno), i time mu vjerujemo svaku riječ i priznamo ga kao duhovnog vođu; ali esencijalna stvar je da nam nikada nije dopušteno pitati o njegovu „imenu i porijeklu“ – t. j. izvoru njegova okultnog znanja, koje je očito bezgranično.

Sada dodajmo još jedan primjer našim otkrivenjima. Ovdje također ne vjerujemo u čudesan splet okolnosti ili proviđenje, već prepoznajemo Prokofievu namjeru na mjestu gdje – citirajući konverzaciju Rudolfa Steinera s grofom L. Polzer- Hoditz – opisuje na koji je način Rudolf Steiner namjeravao postaviti ezoterijsku školu osnovanu na božićnom zasjedanju. I onda se pokazuje da ta institucija točno korespondira onom što je Prokofiev – bez da navede izvor – ranije opisao kao misterije grala u duhovnom svijetu (ibid., str. 102, 478).
Unatoč tome, on zaključuje da je ezoterijska škola trebala biti kao „zrcalni odraz“, u ovozemaljskoj oblasti, misterija grala. Ta tvrdnja nije nova, jer je već u 1-oj knjizi „Kamen temeljac“ rečeno da će biti novi gral!

Kako Prokofiev računa s dobrom memorijom od strane čitatelja, on sam naglašava zapanjujuće podudaranje okultnih činjenica iznesenih od njega i daje sljedeću referencu: U vezi božićnog zasjedanja 1923- 24 kao suvremenog otkrivenja misterija grala na Zemlji, vidi – „Rudolf Steiner i osnivanje novih misterija“ dio III (ibid., str. 478).

U knjizi o Rusiji Prokofiev razotkriva dalje, dotada nepoznate, okultne činjenice, u nekim slučajevima ne govoreći ništa o izvorima (što znači da su vrlo vjerojatno njegovi vlastiti), i u drugim nastavljajući na sličan ne znanstven i neadekvatan način; takvi propusti rezultiraju ne samo gubitkom povjerenja, već također i autoriteta. Tijekom izlaganja Prokofiev povremeno citira izjave Rudolfa Steinera i daje reference na takav način da je čitatelj vođen da povjeruje da i ostatak teksta također dolazi od tog predavanja. Možda on ne želi da čitatelj pita „zabranjena pitanja“, koja mogu razotkrit njegovu – Lohengrin – tajnu.

Ali u jednoj prilici skliznulo mu je s jezika. To se dogodilo na mjestu gdje je tema ponovno bila struja grala, što je on tada povezivao s radom Skythianosa, navodeći da su najnapredniji i posebno dobro pripremljeni učenici Skythianosa bili Josip od Arimateje i Nikodem. On detaljno opisuje način njihove inicijacije i povjerene im zadatke (ibid., dio 3). Ovdje Prokofiev odlučuje dati neka objašnjenja, i usputne opaske da „ova naznaka … nije direktna komunikacija ( ‘naznaka’ nije ‘komunikacija’!) od Rudolfa Steinera, već rezultat meditativnog rada autora kroz mnogo godina” (ibid., str. 439). Dakle čujemo da je Prokofiev bio meditativno aktivan mnogo godina, tako da možemo pretpostaviti da su i druge komunikacije također plod tog rada i rezultat njegova nezavisnog istraživanja u duhovnom svijetu – počevši od samog prvog predavanja i knjiga. U antropozofskom društvu ima još jedna osoba koja se pojavila tako mlade dobi kao nezavisni istraživač i učitelj: Valentin Tomberg. Tada je Marie Steiner dala sljedeći komentar: „Da li je zamislivo da tako mladi čovjek kao herr Tomberg, koji je prije kratkog vremena navršio 35, ima neophodnu zrelost za okultnog učitelja? (Podsjećamo čitatelje da je Prokofiev držao predavanja u kojima je imao namjeru, na osnovu vlastitog istraživanja, otkriti dublji smisao božićnog zasjedanja, u 1979 – t. j. u dobi od 25!). Dr. Steiner je često naglašavao da on sam nije istupio kao okultni učitelj prije dobi od 40, i da to odgovara ezoterijskom zakonu. Zakon postupnog sazrijevanja izvana i iznutra također poziva na suzdržanost. Označio je kao kriterij za nivo zrelosti osobe koja vjeruje da se treba predstaviti kao duhovni istraživač, da treba imati strpljenja čekati, i stalno iznova testirati, i ne smije pretpostaviti da prije tog vremena može procijeniti vlastitu sposobnost spoznaje“ (Marie Steiner, „Pisma i dokumenti“, Dornach 1981, str. 324- 325).

Sada smo došli do točke gdje moramo postaviti pitanje: Kakva je priroda sposobnosti spoznaje Prokofieva, i što u vezi toga on sam vjeruje? Sudeći po važnosti činjenica koje otkriva, širini njegove perspektive, dubokom uvjerenju koje odjekuje u svemu što kaže, netko može povjerovati da imamo posla s okultistom visokog stupnja, s posvećenikom koji je potpuno svjestan svog ranga, i polaže pravo da u skladu s tim djeluje. Ako, s druge strane, ispitujemo plodove – stablo se prepoznaje po plodovima – t. j. njegovim brojnim djelima, tada smo vođeni do uvjerenja da izlaganja, gdje je u pitanju mišljenje, nisu jasno razrađena, već su nedosljedna; postoji velika količina logičkih apsurda, nedostatka jasnoće, i kontradikcija.

Te slabosti autora na nivou mišljenja stoje u striktnom kontrastu s njegovom prezentacijom. Ako će što biti prikazano u sljedećim poglavljima ove knjige, u njegovim radovima će se naći kontradikcije ne samo s izjavama Rudolfa Steinera, već također s povijesnim činjenicama i zdravim razumom. Koja je, u tim okolnostima, vrijednost njegovih mnogih godina meditativnog rada; na kojoj vrsti komunikacije su bazirana iskustva; i, konačno, koja je priroda njegove kognitivne metode? Jer ako je u njegovim istraživanjima koristio istu metodu kao i Rudolf Steiner, nije mogao doći do rezultata i sudova koji su kontradiktorni onima od Rudolfa Steinera. Možda on sumnja u mogućnost stjecanja objektivnog, pouzdanog uvida u duhovni svijet preko antropozofske metode, i ne koristi je; da bi to mogao biti slučaj sugerira činjenica da u njegovim djelima ne daje nikakav znak da ima veze s tom metodom – zaista, uopće nema spomena o metodi; on obznanjuje rezultate njegova okultnog istraživanja kao nešto prirodno i očito što mora biti prihvaćeno od antropozofskog čitateljstva „kao nešto što se uklapa i odgovara“.

Našoj teoriji je dana dodatna težina, zahvaljujući okolnosti da je jednom netko pitao „zabranjeno pitanje“.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Zadnja izmjena: MonteChristo; sri maj 22, 2013 9:09 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sri maj 22, 2013 9:08 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
S. O. Prokofiev – mit i stvarnost
1.2. Pitanje metode: okultna autobiografija Prokofieva

Prigodom 40-te obljetnice osnivanja njihove izdavačke kuće, osoblje Verlag Freies Geistesleben pristupilo je g. Prokofievu s zahtjevom za opis načina na koji je nastao sadržaj njegove prve knjige. Odgovorio je autobiografskim esejom dajući izvještaj o njegovom duhovnom putu razvoja. To se pojavilo u jubilarnom broju („ Čitajući antropozofsku knjigu – Almanah“, Stuttgart 1987) pod naslovom „Moj put do knjige ‘Rudolf Steiner i utemeljenje novih misterija’”.

S obzirom na činjenicu da se mogućnost stjecanja znanja u duhovnom svijetu može, kako smo već napomenuli, jedino steći na putu unutarnjeg razvoja, ovaj članak je za nas od velikog interesa. U njemu opisan put trebalo bi razmatrati s gledišta ispunjenja zahtjeva traženog od ozbiljnog duhovnog učenika. Tu iznad svega spada stjecanje balansiranog, zdravog duševnog života koji ostaje u dodiru sa stvarnošću, odricanje od uzaludnih snova, lažnog misticizma i fantazija, razvoj logički strukturiranog mišljenja koje je usmjereno na stvarni svijet, i nadilaženje jednostranih, ishitrenih i proizvoljnih prosudbi; a također i opsežna, produbljena samospoznaja, čiji klimaks je stečen susretom s Čuvarom praga. – Ovaj susret se ovdje mora imati na umu, jer ćemo uskoro govoriti o nezavisnom okultnom iskustvu.

U ovom članku opisani su utisci (Erlebnisse) veoma mlade osobe, činjenica koja čitatelja može prikloniti blažoj prosudbi. Ali u slučaju koji se razmatra blagost ne bi bila odgovarajuća, pošto su upravo te impresije put koji vodi onom okultnom iskustvu koje daje temelj za cijeli kasniji rad Prokofieva u antropozofiji. Pošto je to tako, obvezni smo ih gledati u svijetlu svih zahtjeva unutarnjeg puta. Još k tomu, ne smije se zaboraviti da govorimo ne o mladenačkim dnevničkim zapisima, već o „Rückschau“ 32 godine starog čovjeka koji se podigao do značajne slave u antropozofskim krugovima. Način na koji Prokofiev evaluira iskustva njegova djetinjstva i mladosti, kakve zaključke iz njih izvlači, daje nam efektnu ilustraciju njegova odnosa prema sposobnosti spoznaje, ne samo u odnosu na njega, već također općenito.

Na početku eseja Prokofiev priznaje da je u početku imao namjeru odbiti zahtjev da ga napiše, jer „uvijek mi je bio cilj isključiti sve što je ‘osobne’ prirode iz mog rada“ („ Moj put do knjige …“, str. 79).
S druge strane pisanje knjige je bilo „vezano s određenim duhovno-okultnim iskustvima koja kao takva ne mogu biti objavljena u eseju“ (ibid.).

Razmatrajući prvu izjavu autora, ispada da cijeli sadržaj eseja služi da to opovrgne, jer se kao najvažniji faktori koji vode Prokofiev na put knjige pokazuju kao razne vrste tajnih slutnji, nejasnih unutarnjih osjećaja, osobnih dojmova i iznenadnih udara emocija, mladenačkog entuzijazma i mističnih komunikacija, ukratko: svi oni elementi subjektivnog, koji su potpuno osobni sadržaj unutarnjeg života idealistički naklonjene mlade osobe. Autor ipak nastavlja, na osnovu svih tih iskustava, s kojima je svatko upoznat iz mladosti, izvlačiti dalekosežne, sveobuhvatne zaključke, posebno s obzirom na njega samog.
Ovdje imamo posla sa specifičnom osobnom tendencijom. Ali kako to povezati s tvrdnjom da sve što je „osobne“ prirode mora biti isključeno? Da bi razumjeli taj paradoks može nam pomoći izjava Rudolfa Steinera: „U antropozofskom pokretu osoba radi s drugima … ali u taj rad unosi osobne ambicije, osobne namjere, osobne kvalitete … Mnogi ljudi ne znaju da su one osobne … Mnogi ljudi gledaju na ono što rade kao na neosobno, jer se obmanjuju u vezi toga što je osobno ili neosobno“ (GA 261, p. 306).

S obzirom na ona njegova „okultna iskustva“, koja kao takva ne mogu biti objavljena u eseju, treba dati odgovor, pošto ovdje imamo posla s knjigom u kojoj autor čitatelju prenosi učenja o krucijalnim stvarima povezanim s razvojem antropozofije. U tijeku toga on daje seriju izjava u vezi nadčulnih činjenica, čiji izvor, međutim, nije rezultat istraživanja Rudolfa Steinera. Ako su, stoga, te izjave temeljene na individualnim okultnim iskustvima samog Prokofieva, tada ih treba javno objaviti, tako da mogu postati predmet otvorene rasprave. Samo na taj način čitatelj može steći osnovu za prosudbu u pitanju koliko su ta iskustva kredibilna i udovoljiti zahtjevima za objektivnost koji su od duhovne znanosti postavljeni za nadčulno iskustvo.

U vezi zadatka antropozofskog društva koje je osnovano tijekom božićnog zasjedanja, Rudolf Steiner je rekao slijedeće: „Mora nam biti sasvim jasno da će naše Društvo posebno imati zadatak kombiniranja najveće moguće otvorenosti za javnost (Öffentlichkeit) s pravim i izvornim ezoterizmom“ (26.12. 1923, 10 a. m., GA 260). Primjeri za takvo kombiniranje to dvoje nalaze se u mnogim predavanjima samog Rudolfa Steinera, u kojima, za razliku od Prokofieva, on nalazi da je prikladno slušatelju dati ne samo opise njegova okultna iskustva, već također razotkriti i metodu koju koristi u njegovim istraživanjima u višim svjetovima.
Sada dalje slijedimo put Prokofieva, tako da točnije saznamo njegove osobine, i pokušajmo shvatiti kvalitetu njegovih iskustava da bi u njima, možda, našli tragove izbornog znanja i samospoznaje; također ispitajmo njegovo gledanje na okultno iskustvo i dokučimo kolika je njegova sposobnost i sklonost da to radi ispravno. Ukratko: usporedimo njegov put s zahtjevima koji su postavljeni za duhovnog učenika.

Prokofiev nam kaže da je u njegovom djetinjstvu primio duboke impresije od glazbe Richarda Wagnera, posebno njegova „Parsifala“. U njegovu članku prema toj činjenici odnosi se kao prema dijelu svog puta. Ne možemo očekivati da kaže: „Uživao sam u glazbenim dramama Wagnera, zanimale su me i ostavile me s ovim ili onim dojmom“. – To bi bila gesta skromnosti, premda mnogi ljudi znaju dubinu osjećaja, raznolikost i veličanstvenost likova, doista uzvišenu inspiraciju i uzburkanost slutnji koje se mogu doživjeti zahvaljujući Wagnerovu glazbenom stvaralaštvu. Zaista, mnogi ljudi su morali imati takva iskustva, ali pitanje ostaje: Kako se odnositi prema njima? Treba li ih samo priznati kao doživljaje čovjekove duše, ili im pripisati značenje koje ne posjeduju? Prokofiev bez oklijevanja govori o njima kao o „susretu (Berührung) sa strujom ezoternog kršćanstva … tu nastaje, nakon što je impuls primljen (u njega), pitanje koje je ispunilo cijelo moje biće: Gdje se danas može naći nastavljanje, u suvremenoj formi, ove duhovne struje?“ (“ Moj put …”, str. 81). Ne zaboravimo da mi ovdje govorimo o djetetu između 7 i 14 godina. Reći nešto takvo o sebi ne bi došlo ni Richardu Wagneru u njegovoj zrelosti, premda ni on nije optužen za lažnu skromnost; iako je on stvarno primio taj impuls u sebe, i u svom stvaralaštvu izvlačio iz izvora uzvišene inspiracije, radeći to, kako on sam svjedoči, potpuno svjesno. Dakle Prokofiev je, kada je tek završio svoju izmjenu zuba, mogao u njegovu dušu primiti impuls ezoternog kršćanstva. Tada je njegova duša bila ispunjena s „novim, unutarnjim stremljenjima“ (ne govori ništa o prethodnim, starim), koja su ga upoznala s istočnom mudrošću. U tome je otkrio – to, također, u ranom djetinjstvu – „duboko ezoterijsko znanje“, premda je nastavio osjećati da su u kršćanstvu „sadržana još viša i obuhvatnija blaga mudrosti nego u religijskim i filozofskim sustavima Istoka“ (ibid., str. 81- 82). Tako postaje jasno da se u njemu u veoma mladoj dobi pojavila sposobnost da pravi usporedbu između blaga univerzalne ezoterijske mudrosti, u pogledu njihova opsega i njihova sadržaja.
Kada je Prokofiev imao oko 14 obuzela ga je knjiga Rudolfa Steinera „Kako se stječu spoznaje viših svjetova“, i tu se nešto osobito dogodilo. Zadnja dva poglavlja pobuđuju u njemu „osjećaje drugačije vrste“.

S jedne strane „osjećaj moje vlastite unutarnje nesavršenosti“, izazvan „opisom susreta duhovnog učenika s nižim Čuvarom praga“ (ibid., str. 83). Koliko je često Rudolf Steiner ukazivao da ljudsko biće koje je, na ovaj ili onaj način, prodrlo u duhovni svijet bez susreta s Čuvarom praga, postaje žrtva njegovih vlastitih iluzija i suprotstavljenih snaga koje leže čekajući na granici između svijeta čula i nadčulnog svijeta. On naglašava da je susret s Čuvarom praga stvarna, okultna činjenica, konkretno iskustvo u stanju nadčulne percepcije; nešto te prirode ne može se doživjeti samo u imaginaciji (Vorstellung). Na jednom predavanju Rudolf Steiner kaže: „Susret s Čuvarom praga je tragičan događaj, životna borba, s obzirom na sve zakone spoznaje, i s obzirom na sve veze ljudskog bića s duhovnim svijetom, s Ahrimanom i Luciferom.

Ova životna katastrofa se mora dogoditi, ako netko želi susresti Čuvara praga. Ako se to nadovezuje na ljudsko biće samo u snolikoj imaginaciji, tada to znači da netko želi udobno krasti prošlost, da bi imao zamjenu – ljudi danas veoma vole zamjene – san o Čuvaru praga“ (6. 8. 1918, GA 181). Kao što smo vidjeli, u slučaju Prokofieva nemamo posla čak ni sa snolikom imaginacijom, već s osjećajem koji se pojavio dok je knjiga bila čitana. On doživljava susret – ako se to može zvati susret – s Čuvarom samo na nivou fantazije (Einbildung). I u tom slučaju kako možemo umanjiti mogućnost da su sva njegova kasnija „okultna iskustva“ proizvod fantazije (Einbildung)?

Trebamo imati na umu, naravno, da je događaju opisanom od Prokofieva bio pridružen proces samospoznaje. Ali taj proces sliči na sitni oblak koji prolazi preko zračećeg svoda, toliko beznačajan da u svakom trenutku može nestati bez traga; tako da o njemu nema više ni spomena. Upravo suprotno, tijekom ovog eseja slika idealnog ljudskog bića se pojavljuje pred našim unutarnjim okom; može se čak reći bića koje je postalo idealno već kroz naslijeđe, ako se uzme u obzir kako je njegova vlastita obitelj okarakterizirana. Poštovanje i zahvalnost prema nečijoj vlastitoj obitelji su same po sebi prirodne i hvalevrijedne osobine, premda je u slučaju autora koji je odrastao u takvim privilegiranim okolnostima nejasno što želi reći govoreći da je rođen i odrastao „u veoma teškim duhovnim uvjetima koji su prevladavali u Istočnoj Europi“, ali je – usprkos svemu tome – „našao put ne samo do antropozofije općenito, već do onih posebnih pitanja koja su, u određenom smislu, središnja“ („ Moj put …“, str. 78- 80; t. j. božićno zasjedanje).

Što on stvarno zna o onim teškoćama duhovne, duševne i materijalne prirode koje su njegovi sunarodnjaci u to vrijeme trebali izdržati? U autobiografskom eseju to uopće nije spomenuto. Niti je izgovorena ni jedna riječ koja ukazuje na vezu sa sadašnjom situacijom; nema nikakvog nagovještaja o bilo kakvom životnom iskustvu u vezi toga, čak ni bilo kakvog interesa za stvarnost oko njega.

U knjizi Rudolfa Steinera „Znanje o višim svjetovima“ pokazano je kako duhovni učenik može razviti nužne duševne osobine prolazeći kroz iskušenja koja mu je donijela sudbina. Bilo je, i još uvijek ima, veoma mnogo ljudi u Rusiji koji su morali, ili još i danas moraju, proći kroz takvu tešku školu života. Taj pehar je Prokofieva mimoišao. Ali u takvom slučaju učenik mora razviti potrebne duševne osobine preko svjesnog rada na sebi. „To je jedan od neizbježnih zadataka“, kaže Rudolf Steiner, „kojeg treba ispuniti svaki duhovni učenik, da mukotrpno mora raditi na sebi, tako da ne postane fantast, osoba koja pada kao žrtva bilo kakve obmane, samoobmane” (sugestija i autosugestija) (GA 13, str. 382).

U vezi koraka koje je za okultni razvoj nužno slijediti potpuno konzistentno, i koji vode do osnaženja zdrave sposobnosti prosudbe, osjećaja i karaktera, Prokofiev nema ništa za reći. Baš suprotno, unatoč pozadini s nedostatkom životnog iskustva i bilo kakve odgovarajuće pripreme, on se laća ozbiljnih ezoterijskih vježbi. To se događa na slijedeći način: Slično tome u dobi oko 14 Prokofiev postaje upoznat s francuskim izdanjem „Osnove tajne znanosti“. Pošto taj jezik ne poznaje dovoljno dobro ne čita cijelu knjigu, ali u njoj odmah otkriva opis meditacije ružina križa. Njena imaginativna forma čini na njega duboki utisak – što je sasvim razumljivo, uzimajući u obzir da na tom stupnju razvoja djeteta imaju posebno jak utjecaj te snage, na kojima počiva sposobnost imaginacije. On počinje meditirati. One snage koje su potrebne za izgradnju njegove duševne i tjelesne organizacije, preusmjerene su u smjeru okultne prakse.

Nakon toga, nabavlja „Tajnu znanost“ na ruskom. Upravo u toj dobi, nakon oslobađanja astralnog tijela od njegove veze s roditeljima, mlada osoba stječe posebnu sposobnost da ima odnos prema slikama prirode ideala (Vorbilder), a također i sklonost fantaziji (c. f. 4.1.1922, GA 303): „… slika cjelokupne evolucije svijeta promatrana u duhu“, kako je opisana u Tajnoj znanosti, čini na njega snažan utisak. Držimo ga za riječ, ali bi željeli dodati da je njegov članak napisao, ne u toj nježnoj dobi, već nakon što je navršio njegovu 32-gu godinu. To ga ne sprječava da objavi da je najznačajniji rezultat čitanja „Tajne znanosti“ bio u l a z a k – ne upoznavanje, znanje ili proučavanje, već u l a z a k ! – „u novi duhovni kozmos, koji u veličini i uzvišenosti nadmašuje sve što sam do tada doživio“ („ Moj put …“, str. 84; on ni ovdje ne govori ništa, o „starom duhovnom kozmosu“, ili što je do tada doživio). S njegovom „Tajnom znanošću“ namjera Rudolfa Steinera nije bila predstaviti čitatelju konačan „duhovni kozmos“. Kasnije je rekao da to nije bilo više od „usjeka“, i da će čitatelj morati izraditi cijeli sadržaj napornom unutarnjom aktivnošću da bi došao do cjeline (4. 5.1920, GA 334). Prokofiev je bio zadovoljan s vjerskim zanosom, i on ga je ponio. Kasnije nikada nije popravio ovaj propust u djetinjstvu. Kao što ćemo vidjeti kasnije, „Tajna znanost“ je za njega ostala nepročitana knjiga.
Sada napravimo pauzu u našoj kritičkoj analizi i razmislimo o nekritičkim ljubiteljima okultnog dara Prokofieva; ti obožavatelji su sigurno ogorčeni našom „heretičkom“ knjigom. Ali ukazali bi na slijedeće: Ako netko piše autobiografiju i objavi je, čitatelju daje pravo da razmišlja o sadržaju i tako pokuša shvatiti osobu koja ju je napisala. Jedino legendama o svecima se pristupa drugačije – ali one nisu autobiografije!

Ali nastavimo. Nakon što je Prokofiev u njegovoj imaginaciji susreo Čuvara praga, ušao je – opet u njegovoj imaginaciji – u novi duhovni kozmos. Po njegovu mišljenju proces spoznaje napreduje veoma uspješno, kao što je pokazano činjenicom da, kada je jedva započeo, brzo dovodi do velikog vrhunca. I kojeg znanja? – Znanja da je „kozmički Krist središnja točka duhovnog kozmosa. Tu je zatim raslo zajedno s unutarnjim osjećajem, kao da je živjelo u mojoj duši [od ranog djetinjstva] (sic!), da je ta činjenica neosporna istina … sigurno i sveobuhvatno znanje [o tome]“ („ Moj put …“, str. 84). Sada se moramo upitati koliko je velikih duhovnih figura postiglo takve izvanredne rezultate na putu spoznaje – znanja o duhovnom kozmosu – i to već u njihovoj najranijoj mladosti (između njihovih 14 i 19 godina), i štoviše bez ikakvog posebnog truda ili pripreme? U ovoj točci se, tako nam izgleda, od čitatelja antropozofskog eseja traži da ostane pognut u tihom strahopoštovanju.

Osjećaj za njegov vlastiti uzvišeni poziv, o kojem nije sklon razmisliti, zaživio je u cijelom njegovom biću: „… u periodu između mojih 14 i 19 godina [bio sam u stanju] upoznati osnovne radove Rudolfa Steinera, i drugih duhovno-okultnih djela autora sa istočne, teozofske, mistično-crkvene škole misli. Tih pet godina sam uglavnom proveo u duhovnoj samoći … Tijekom tog perioda, podržavan jedino vlastitim unutarnjim snagama i mojom potragom za odgovorom na životno pitanje s kojim sam bio suočen … Trebao sam odabrati antropozofiju kao zadatak mog cijelog života, kao moju sudbinu u svijetu“ (ibid., str. 86).

Koje „unutarnje snage“ mogu dati potporu još uvijek nezrelog mladoj osobi? Ali čujmo svejedno što Rudolf Steiner kaže o zdravom razvoju ljudskog bića u toj dobi: „U pubertetu ljudsko biće je izbačeno iz duhovnog i duševnog života svijeta, i potisnuto je u vanjski svijet, koje može percipirati samo s njegovim fizičkim, njegovim eterskim tijelom“ (4. 1.1922, GA 303). U slučaju Prokofieva slušamo suprotno: U toj dobi, prema njegovim vlastitim riječima, on ulazi u „duhovni kozmos“. Kada je mlada osoba u normalnom tijeku razvoja izbačena iz duševno-duhovnog života svijeta, ona uspoređuje „svijet u koji ulazi … sa svijetom kojeg je prije imala unutar sebe“, i postaje svjesna kontrasta između njih. Stoga je potreban „metež“, „koji se pojavljuje u međuigri između čovjeka i svijeta u periodu između 14-te /15-te godine i početka 20-ih. Taj metež mora biti tu … [mora] se nužno pojaviti. Ljudi koji su možda previše skloni melankoliji mogu zamišljati da bi bilo dobro ljudsko biće poštedjeti tog meteža. Ali na taj način se postaje njegov najgori neprijatelj. Ne smije se ljudsko biće poštedjeti tog meteža“ (ibid.). Prokofiev je bio pošteđen tog meteža, tog unutarnjeg preokreta. To u njemu nije probudilo zdrav odnos prema vanjskom svijetu, ili bilo koji njegov živi doživljaj; stoga nema kontrastnih osjećaja, nema preokreta. On ostaje pod činima njegovih subjektivnih iskustava. Nova „otkrića“ nisu više od „konačne potvrde“ njegova „predosjećaja“, koji je u njegovoj duši živio od ranog djetinjstva; svijet njegovih snova protječe u predivnoj harmoniji, i upoznavanje s antropozofijom samo budi nejasne osjećaje koji su dugo snivali u njegovoj duši.

Nasuprot pozadine te sve veće ekstaze, pošto je gore spomenuta faza u zdravom razvoju zaobiđena, razvoj nezavisne moći prosudbe kojoj je kod mlade osobe pridruženo odlučno raspoloženje protesta protiv autoriteta svake vrste se ne događa i on ne iščekuje da dođe njegovo vrijeme, autor dolazi do presudnog zaključka u vezi njegove više misije u svijetu, svijetu o kojem, kako bi nas izvještaj o njegovu životu vodio da pretpostavimo, on ima veoma malo pojma.

„I tek … kada ja … mogao doživjeti“, piše on, „da je moj život dobio novi smisao i novi cilj (i opet moramo pitati: Što je, dakle, bio prethodni ‘smisao’ i ‘cilj’ u životu ove mlade osobe?), i tako sam svjesno počeo služiti onim idealima koji su dotad živjeli nesvjesno (untergründig) u mojoj duši, i koji su, zahvaljujući duhovnoj znanosti, sada za mene postali potpuno svjesna stvarnost …“ („ Moj put …“, str. 86). Kakvo bi to svjesno služenje moglo biti, u nekom tko nije postao svjestan sebe, u kome (u skladu s njegovom starošću) duša osjećaja još nije potpuno razvijena?

Ovdje bi neki čitatelj mogao prigovoriti: Zašto sve ovo sistematsko razmišljanje? U životima velikih pojedinaca stvari sigurno mogu ići drugačijim smjerom. Mi ovdje ne raspravljamo kako visoko realizirani, utjelovljujući se u fizičkom tijelu, mogu zaobići opće zakone razvoja. Samo podsjećamo da je sam Prokofiev u njegovoj knjizi uklopio život Rudolfa Steinera u shemu na potpuno isti način, smještajući sve događaje njegova života i njegova duhovnog razvoja u odgovarajuće sedmogodišnje faze, i ne praveći „posebne olakšice“ za Rudolfa Steinera kao za istaknutu osobnost. Ali nitko na to nije imao primjedbu. Ako netko drži mišljenje da Prokofiev stoji na višoj razini nego Rudolf Steiner, tada može osporiti naše pravo da nastavimo s njime na isti način.

Nakon toga Prokofiev upoznaje cikluse predavanja Rudolfa Steinera. Slijedeće riječi nam kažu kakvo je značenje to imalo za njega: „Preko ovog ciklusa za mene se opet otvorio sasvim novi svijet“ (ibid., str. 87). Ali kako se može, još jednom, sasvim novi svijet otvoriti, i na koji način može taj „sasvim novi svijet“ biti otvoren za čovjeka koji je već u posjedu „neosporne istine“ i obuhvatnog znanja o duhovnom kozmosu? Na to pitanje ima samo jedan odgovor: broj svjetova koji se mogu doživjeti subjektivno, u fantaziji, neiscrpan je. Tu se čak može novi svijet otkriti za nekog svaki dan. I ako ovdje nismo u pravu, onda možemo izjaviti samo sljedeće: Prokofiev sam ne shvaća što zapisuje, koje riječi koristi itd.

U svom razmišljanju Prokofiev slijedi njegova duševna iskustva, neumorno i bez kontradikcije – ali nisu mu poznati vlastiti motivi. Na osnovu entuzijazma i zanosa kojeg doživljava čitajući knjige i predavanja Rudolfa Steinera, u svojoj fantaziji gradi stalno nove svjetove, unutar kojih sebe doživljava na poseban način kao izabranu letjelicu. I za njega to je najvažnija stvar. Ta činjenica najjasnije dolazi do izražaja u slijedećem pasusu: Antropozofski prijatelj Prokofieva preporučuje mu tri dobro poznata predavanja iz Arnheima iz šestog toma Karme, „napominjući nekako misterioznim izrazom da je tamo nešto veoma važno a što se tiče karme antropozofa, t. j. naše vlastite karme“. Pri tome Prokofiev je nadjačan neobičnim stanjem uznemirenosti, zahvaćen je – kao i često prije – „obiljem novih osjećaja“, i čak ostaje „gotovo bez teksta“ … Ali on ne pokušava bilo što da povrati duševnu ravnotežu – upravo suprotno, on opravdava i pozdravlja njegovo stanje, koje naziva „duhovni entuzijazam“, izvor kojeg vidi da dolazi „iz sjećanja, skrivenog u najdubljim dubinama duše, na događaj tamo doživljen“ (ibid., str. 89). Kakva je priroda tih događaja, i što on „čuva“ u dubinama njegove duše? – Nakon čitanja predavanja on vidi sebe kao jednog od onih koji su se, u 15-om stoljeću, okupili oko Mihaela u njegovoj nadčulnoj školi, i u duhu gleda kako prva hijerarhija prenosi kozmičku inteligenciju iz kruga druge hijerarhije u glave ljudskih bića. S kakvim opravdanjem dolazi tako brzo i s takvom sigurnošću do ovog značajnog zaključka u vezi sebe? – Ovdje opet, isto kao i prije: samo na osnovu osjećaja koji mu dolazi dok čita predavanja.

Ovdje se susrećemo s zapanjujućim kvalitetom ovog autora. Prima u sebe opis događaja svjetskog značaja, koji daleko nadilaze prosječnu ljudsku moć razumijevanja. Ali sa gledišta znanja za to ne pokazuje interes, ne dolazi mu ni jedno pitanje, nikakva želja da pronikne u to što se tamo dogodilo i na koji način; niti njegova duša ima ikakve želje da ono što je doživio dovede u vezu s onim što već zna iz antropozofije. On jednostavno sve prihvaća kao „njegovo vlastito“, i nastavlja se potpuno koncentrirati na njegovu vlastitu osobnost. Međutim, „dok god ljudsko biće još ima tendenciju“ – Rudolf Steiner piše u „Teozofiji“ – „da se precjenjuje na uštrb svijeta oko njega, pravi prepreke na njegovu putu do višeg znanja. Tko god se preda zadovoljstvu ili bolu koji se u njemu javlja u vezi sa svakom stvari ili događajem u svijetu, uhvaćen je u tolikom precjenjivanju sebe. Jer njegovo zadovoljstvo i njegova bol ne govore mu ništa o stvarima, već mu jedino govore nešto o samom sebi“ (GA 9, p. 178-179).

Jedva da je prošla besana noć, u kojoj je Prokofiev čitao ova predavanja, a on odmah dolazi do zaključka: „Sada sam poznavao duhovno biće kojem sam oduvijek služio (kada?) i kojem sam želio predati cijelo moje biće“ („ Moj put …“, str. 90; on spominje arhanđela Mihaela). Ali zašto „poznavao“? Na koji je način to znanje stečeno? – Ovdje postaje jasno da Prokofiev pod „znanje“ misli – proizvoljni zaključci (također, kada se pojavi takav slučaj, u odnosu na sebe), izvedeno na osnovu neodređenih, ali turbulentnih težnji u njegovoj duševnoj sferi. „Za mene“ – nastavlja on – „to iskustvo predstavljalo je vrstu unutarnjeg odgovora na nužnost o kojoj je Rudolf Steiner govorio na početku predavanja u Arnheimu – ‘predstaviti se u životu kao pravi predstavnik antropozofskog pokreta’, ‘predstavljati antropozofiju u svijetu preko vlastite osobnosti’.“ (ibid.).
Kakvo mišljenje o sebi! – U čitatelju se pojavljuju jedino osjećaji nelagode, koji počinje doživljavati nagrizajući sram u piščevo ime.

Nakon što je Prokofiev prepunio sebe s takvim osjećajem njegove važnosti, slijedi još jedna „odvažna“ misao, naime da čak ni Rudolf Steiner nije dovoljno velik da traži nešto od njega, Prokofieva. – Kako drugačije objasniti činjenicu da on Rudolfa Steinera svodi na nivo – oprostite mi –„mikrofona“, jer kategorički izjavljuje: „Doživio sam s apsolutnom sigurnošću da taj zahtjev [biti predstavnik antropozofije] u stvari ne dolazi od Rudolfa Steinera, već k r o z Rudolfa Steinera od samog M i h a e l a , i da je u tom trenutku bio usmjeren meni osobno“ (ibid.; istaknuo S. O. P.). Kakvo mišljenje o sebi!

I sada, nakon što je (u ovom nadahnutom stanju) iz duhovnih visina čuo osobni poziv, on osjeća neodoljivu želju da odgovori što je brže moguće, i tako odlučuje izraziti njegovu „neugasivu“ lojalnost (Treue) u obliku zavjeta. Kako bi taj zavjet mogao konkretno izgledati, o tome ni riječi. Ali to ga ne odvraća od toga da izvlači paralelu između sebe i Rudolfa Steinera, i tako piše: „Takve prigode u životu su trenuci kada je napravljen unutarnji zavjet ili ‘obećanje’. I mi smo zadivljeni čuti da Rudolf Steiner također govori na tom predavanju u Arnheimu o njegovom obećanju duhovnom svijetu i snagama koje ga vode, a također i o ‘neugasivoj’ lojalnosti (Treue) prema obvezi koju je preuzeo“. (Ovdje je navedeno, kao usput, da je Rudolf Steiner djelovao ne nezavisno, iz vlastite slobode, već da je jednostavno bio vođen od određenih „snaga“. Ali ako je to bilo tako, zašto je morao, dodatno, dati im obećanje?) – „U to vrijeme još nisam mogao izraziti riječima (znači: nije shvaćao) što je Rudolf Steiner mislio sa tim ‘obećanjem’, ali osjećao sam mutno (još jedan nejasan osjećaj) da je moj ‘zavjet’ bio na misteriozan način vezan s n j e g o v i m …“ (ibid.; istaknuo S. O. P.). Dakle u duboko misterioznoj atmosferi i s nejasnim romantičnim osjećajima Prokofiev, pokoravajući se impulsima njegova nesvjesnog bića, daje zavjet čije značenje on sam ne razumije.

Prokofiev predstavlja ovo iskustvo „u noći“ kao njegov prvi susret s „esencijalnim bićem“ (Wesenskern) božićnog zasjedanja. (Nije čudno da je to „esencijalno biće“ pokazano u njegovoj prvoj knjizi kao čin inicijacije izvršene na antropozofima koji su u to vrijeme „spavali“ – ali više o tome kasnije.) I kako stiže do takve koncepcije? Dakle, povlačeći analogije sa sobom. – „Nakon božićnog zasjedanja“, on razmišlja, „u antropozofskom pokretu i antropozofskom društvu sve postaje različito. ‘Gledajte, činim sve stvari novima’ (Otk. 21; 5) – ova je tema iz predavanja odjekivala posebnom snagom, i našla snažnog odjeka u mojoj duši. Od sada nadalje, tako sam osjećao, sve je u mom životu moralo postati novo, jer ja sam ‘dao zavjet’, prvi svjestan zavjet u mom životu“ (ibid., str. 91).

Ali kakve čudne stvari on ovdje govori! – Najprije, ako u antropozofskom pokretu i društvu sve postaje drugačije, to znači da je čak i antropozofija različita nakon božićnog zasjedanja; i čak su i duhovna bića koja su do tada vodila antropozofski pokret, zamijenjena drugima; i da možda Rudolf Steiner nije više sam? … Ili Prokofiev ovdje govori o složenoj duhovnoj metamorfozi čiji esencijalni karakter bi mi trebali prepoznati? Ako je tako, mi ne trebamo navući plašt „nespoznatljivosti“ (iza kojeg Prokofiev ima utočište na njegovom putu spoznaje) da bi postavili jasnu granicu između sebe i intelektualnih amatera. Da li je moguće izraziti se dovoljno jasno o tako temeljnim pitanjima?

Drugo, Prokofiev nam prije kaže da je on već, oko godinu dana prije ovdje opisanih događaja, izabrao „antropozofiju kao zadatak (njegova) cijelog života, kao (njegovu) sudbinu u ovom svijetu“ (ibid., str. 86). Kako bi trebali shvatiti njegovu izjavu o tome da bi od tada sve u njegovu životu trebalo biti transformirano? Ako usvojimo stajalište Prokofieva, da druga točka proizlazi iz prve. – Ako se, nakon božićnog zasjedanja, pojavljuje potpuno nova i drugačija antropozofija, koju Prokofiev sada otkriva za sebe, tada to znači da treba napraviti novi zavjet i sve u njegovu životu treba biti promijenjeno! Koliko ta tvrdnja nije slučajna, ogleda se u njegovoj daljnjoj aktivnosti. Dok on tobože služi impulsu božićnog zasjedanja, on dalje nastavlja razvijati antropozofiju koja se u stvarnosti pokazuje kao nešto posve drugačije.

Rasprava o svim ovim pasusima u „Autobiografiji“ Prokofieva sa stajališta okultnog školovanja je strahovito težak poduhvat, jer nema takvog puta (kao što je onaj opisan od Prokofieva – Prevoditelj.); međutim, to ne ometa Prokofieva da sebe portretira kao ezoterijskog učenika Rudolfa Steinera. I to se događa na slijedeći način: Nakon što je proučio događaje božićnog zasjedanja on čita knjigu koja opisuje teškoće koje se javljaju u antropozofskom društvu nakon smrti Rudolfa Steinera – i to ga čini bolesnim. Razlozi za fizičku bolest mogu biti mnogi i različiti, uključujući neke sasvim prozaične. Ali on izabire onaj koji mu omogućava da situaciju okruži maksimalnim stupnjem romantizma: on tu bolest povezuje s čitanjem knjige o kojoj se radi, dajući kao razlog da su dva događaja došla u isto vrijeme. Može lako biti da je u slučaju upečatljive duše kakva je Prokofiev (kao što se vidjelo u prethodnim opisima), nešto takve vrste moguće. Ali netko treba imati sasvim poseban odnos prema sebi, i izgraditi vlastiti sud potpuno na tome, da izvuče ovako ishitrene i dalekosežne zaključke iz neraspoloženja koje je trajalo samo par dana. On to opisuje ovako: „Knjiga je napravila takav utisak na mene, da sam nekoliko dana bio fizički bolestan. Ovo [teško] iskustvo prenijelo mi je, iako samo kao maglovit nagovještaj, kako sam objasnio, ipak veoma stvarnu sliku onog što je značilo za Rudolfa Steinera 1923 preuzeti karmu društva. Nadalje, upoznao sam preko vlastitog iskustva što znači biti učenik Rudolfa Steinera, i u ovoj sferi također. Shvatio sam, sada da sam to doživio (što, dakle?) upravo u mom fizičkom tijelu, da nije moguće tražiti odgovor na takva pitanja kroz vanjsku potragu za onima ‘kriv’ ili ‘nije kriv’ s obzirom na događaje u prošlosti. [Prava] stvarnost onog što se dogodilo leži daleko dublje, i to treba o t r p j e t i …“ (ibid., 98- 99; istaknuo S. O. P.).

Nakon par dana bolesti Prokofiev vjeruje, bez da za to potraži drugi razlog, da on pripada zajednici onih koji moraju nositi karmu antropozofskog društva, i „trpjeti“ pravu stvarnost. Time je izbjegao potrebu da dođe do jasnog znanja o tome. Dovoljno je, da bi dokučili „pravu stvarnost“ problema antropozofskog društva, čitati knjigu na tu temu, „osluškivati“ utiske, i posvetiti dodatnu pažnju vlastitom stanju tjelesnog zdravlja? Prokofiev ide i dalje, jer vjeruje da je to dovoljno da ga kvalificira kao ezoterijskog učenika. Moguće je da su sve prethodne koncepcije ezoterijskog školovanja time okrenute naglavce. Prisiljeni smo priznati da ovdje zaista imamo posla s nečim potpuno novim!

A ipak se pitamo: Kako je Prokofiev došao do takvog zaključka o sebi? – Dakle, na osnovu, kao i obično, subjektivnih osjećaja: „Međutim, meni se otvorilo nešto sasvim novo kao rezultat ovog bolnog iskustva, jer sam odmah nakon toga imao o s j e ć a j da mi je duhovna forma učitelja došla još bliže nego prije, i da sam t e k s a d a m o g a o s m a t r a t i sebe u punom smislu za njegova ezoterijskog učenika“ (ibid., str. 99; istaknula I. G.). Sasvim je jasno da on sebe vidi, u punom smislu, kao jednog od ezoterijskih učenika Rudolfa Steinera.

Stoga smo se okrenuli riječima Rudolfa Steinera u pogledu uvjeta za ezoterijsko školovanje. „Slijedeća pravila trebaju se promatrati na takav način“ – piše on u njegovim „Uputama za ezoterijsko školovanje“ – „da svaki ezoterijski učenik tako usmjeri svoj život, da stalno promatra sebe i provjerava u njegovu unutarnjem biću da li slijedi očekivane zahtjeve. Sve ezoterijsko školovanje, posebno kada se podiže u više oblasti, može dovesti jedino do štete i konfuzije učenika ako se ne pridržava ovih pravila … Mnogi učenik sebe obmanjuje u pogledu toga. On kaže: Želim biti uključen u najčistija stremljenja. – Ali ako bi sebe bolje ispitao primijetio bi veliki udio egoizma, suptilni sebični osjećaj koji vreba u pozadini; upravo takvi osjećaji veoma često stavljaju masku nesebičnog stremljenja i obmanjuju učenika. Nikad se ne može previše često ispitivati sebe pomoću samopromatranja, da bi dokučili da li netko, konačno, ima takve osjećaje skrivene u unutarnjim oblastima duše. Netko će se sve više oslobađati takvih osjećaja, kroz odlučno pridržavanje pravila koja će se ovdje raspravljati. Ta pravila su, najprije: n i k a k v o j n e k o n t r o l i r a n o j m i s l i n i j e d o p u š t e n o u ć i u m o j u s v i j e s t“ (GA 245, str. 22).

Pitamo se da li su ove riječi Rudolfa Steinera dijagnoza „Puta“ Sergeja Prokofieva.

Koncepcije (Vorstellungen) formirane od Prokofieva na osnovu knjiga i predavanja Rudolfa Steinera, on ne propituje. Mogao je odlučiti da ih ispita i, na primjer, usporediti nove s onima formiranima prije; ali tog pitanja nema; radije suprotno: on oduševljeno svaki puta otkriva „nove svjetove“; i činjenica da su oni uvijek „novi“ njega ne smeta. (Još jedan „svijet potpuno nove duhovnosti“ – t. j. ne onaj koji se otkriva kroz knjige i predavanja Rudolfa Steinera – on otkriva kada se upoznao s njemačkim tekstom meditacije kamena temeljca.) On ne „promišlja“ samokritično koncepcije (Vorstellungen) koje je jednom formirao, već nakon što ih je, takoreći, prisvojio on odmah skreće pažnju na sentimente i osjećaje koje su u njemu prizvale. Ali čak i misli (Vorstellungen) koje se javljaju iz nesvjesnog, i koje prihvaća bez kritike kao nešto prirodno i očigledno, on pozorno slijedi. Ovoj tendenciji, primjetnoj već u njegovoj mladosti, da slijedi sve osjećaje i misli (Vorstellungen) koje se javljaju u njegovoj duši, dopušteno je da se razviju jer su ostale nesvjesne i daju svoje plodove u njegovom kasnijem radu. Kao što možemo vidjeti u njegovim knjigama, on na uzak i jednostran način u svojoj duši razvija koncepcije o ovoj ili onoj duhovno-znanstvenoj temi, i ne pokušava utvrditi njihovu ispravnost, bilo u odnosu na činjenice vanjske stvarnosti, ili na priopćenja Rudolfa Steinera.
Rudolf Steiner navodi sljedeće pravilo: „Nužnost mora stajati pred mojom dušom na živ način, da stalno širi zbroj mojih koncepcija (Vorstellungen)“ (ibid., str. 24).

Težnja Prokofieva za znanjem ograničena je samo na antropozofiju. Rijetke činjenice iz vanjske kulture i povijesti koje uvodi u svoje knjige, nisu iznad nivoa školskih udžbenika. U antropozofiji je zainteresiran samo za ono što se uklapa u njegove koncepcije (Vorstellungen). Na taj način se razvija znanost koja je temeljena na metodi baruna von Münchhausena. Prokofiev piše: „U početku bez potpore od izvana, =>Napomena [1] imao sam zadatak naći, polazeći jedino od mojih unutarnjih doživljaja u vezi s meditacijom kamena temeljca i bez ikakvog vanjskog utjecaja, moj vlastiti osobni odnos s božićnim zasjedanjem kao najvažnijim duhovnim događajem na fizičkom planu u 20-om stoljeću“ (t. j. on čak unaprijed određuje kakav osobni odnos to mora biti). I tek „nakon što je ta veza uspostavljena iz mojih vlastitih kognitivnih snaga (Erkenntniskräfte), i dalje bila transformirana u nepokolebljivu unutarnju sigurnost (na osnovi čega, moglo bi se pitati?), moja daljnja potraga me vodila, kasne 1978, rane 1979, do otkrića, jedne za drugom, tri knjige o božićnom zasjedanju“ („ Moj put …“, str. 96).

Ipak u tim knjigama dozvoljava pristup njegovoj svijesti jedino s onim koncepcijama, koje su u skladu s njegovim osjećajima; sve druge nisu od interesa. – Čitanje predavanja (autorovo ime nije spomenuto) u kojem je predstavljen drugačiji pogled na božićno zasjedanje, ne daje mu razloga za razmišljanje. Ali predavanje, piše on, „temeljeno jedino na špekulativnom i vanjskom dokazu, nije moglo utjecati na ono što je, za mene u to vrijeme, već bila činjenica mog vlastitog osobnog iskustva“ (ibid., Fusnota str. 96- 97).
Prokofiev apelira na njegovo „vlastito osobno iskustvo“. Ali iskustvo nije znanje. Iskustvo je – uključujući duševna iskustva – samo ono što je neposredno „dano“. Vanjska pojava stvarnosti, koja nam je dana u iskustvu, nije njena prava slika, jer se to može pojaviti tek uz uvjet da je aktivirano mišljenje, koje nepotpuni doživljaj dovodi do potpunosti preko razotkrivanja njegove prave prirode. To su najelementarnije istine goetheanizma.

Ali Prokofiev ne žudi za znanjem, on ne postiže spoznaju; on jedino prima iskustvo. Problemi duhovno-znanstvene spoznaje, njena metoda, njena pouzdanost, njena prava priroda – te stvari za Prokofieva ne postoje. Začudo, u njegovoj prvoj knjizi on spominje „Filozofiju slobode“. To bi značilo da je na „Putu do knjige“ on nju barem pročitao. Ali nakon što je portretirao svoja stanja duševne opijenosti i nabrojao sve tekstove Rudolfa Steinera koji su u njemu izazvali ta stanja, u njegovu autobiografskom eseju nema više spomena o „Filozofiji slobode“. Može se samo pretpostaviti da na njega nije ostavila nikakav „utisak“, nije ostavila nikakvog traga u njegovoj duši, i nije ga navela na razmišljanje – ukratko, da nije igrala nikakvu ulogu u njegovu duhovnom razvoju.

Iz nevoljkosti Prokofieva da se zanima za ono što potječe iz života mišljenja oslobođenog čula, proizlazi zanemarivanje sljedećeg pravila, koje kaže: „Obvezan sam prevladati moju averziju prema onom što je poznato kao ‘apstraktna misao’“.

S tim pravilom Rudolf Steiner ukazuje na nužnost da se razvije sposobnost mišljenja oslobođenog čula. Kao što se može vidjeti iz njegova autobiografskog eseja i njegove knjige Prokofiev nije napravio nikakav napor da razvije tu vrstu mišljenja, ili mišljenja uopće. Niti se može reći da je prošao neki viši trening, koji bi mogao njegovati razvoj mišljenja; od ranog djetinjstva postao je antropozof i nije pokazao interes za bilo što drugo. Ali u samoj antropozofiji on zanemaruje mogućnost za temeljito obrazovanje u mišljenju, što bi za njega značilo proučavanje djela Rudolfa Steinera o teoriji znanja. On za to nema interesa. U konačnici mišljenje je moglo biti trenirano kroz proučavanje ostalih knjiga i predavanja Rudolfa Steinera. Ali ni njih također Prokofiev ne proučava, već ih doživljava na duševnom nivou.

Situacija nije različita što se tiče teme božićnog zasjedanja. On vjeruje da je dovoljno pročitati tri knjige – čak i ako jedna ima samo djelomično znanje antropozofije – da bi se razumjela središnja ezoterijska istina božićnog zasjedanja i objasnila drugim ljudima. Bez da se potrudi da stekne dodatno znanje on temelji sadržaj na prvom emocionalnom utisku primljenom dok je čitao, i opet u njemu nalazi poziv osobno upućen njemu:
„Iz tog bola (koji rezultira iz nelagode), od kojeg sam još osjećao tragove unutar mene, sve veća (veća od čega?) snaga morala se pojaviti za borbu da shvatim impuls božićnog zasjedanja, kao najvažniji duhovni impuls našeg vremena … I taj bol nas mora voditi ‘ d a p r e u z m e m o n a š z a d a t a k s a s v e v e ć o m s n a g o m v o lj e’ – te riječi Marie Steiner (iz predgovora zapisnika božićnog zasjedanja – I. G.) za mene postaju vrsta lajtmotiva u mom životu …“ („ Moj put …“, str. 99; istaknuo S. O. P.).

Bez zadovoljavanja i jednog zahtjeva napravljenog od Rudolfa Steinera za njegove ezoterijske učenike, Prokofiev sebe prima u rang ezoterijskih učenika i imenuje sebe ratnikom za stvar realizacije impulsa božićnog zasjedanja, ali u stvari za njegovu ekstremno osobnu, sasvim specifičnu, više teološku nego duhovno-znanstvenu interpretaciju, koju je predstavio u njegovoj prvoj knjizi.

U slijedećem tekstu Prokofiev osjeća da je on već uzdignut iznad uobičajene čovjekove sposobnosti prosudbe, i pretendira da komunikaciju u vezi božićnog zasjedanja prima direktno iz duhovnog svijeta: „Ovakav doživljaj božićnog zasjedanja“ – piše on – „koji proizlazi iz njegova duhovnog, moglo bi se reći ezoterijskog, bića, ne može biti prenesen na izvanjski način s riječima, ili na papiru, onim ljudima koji nisu imali takav doživljaj; još manje (može biti prenesen) onima koji, kao rezultat različitih ljudskih nazora, prave nesavladive prepreke na njihovu vlastitom putu u odnosu na to što je Marie Steiner željela zapravo reći članovima antropozofskog društva kada je odlučila, ne dugo prije njene smrti, objaviti sav materijal koji se odnosi na božićno zasjedanje. Pustiti da govore, ne različiti ljudski nazori, već samo božićno zasjedanje – to bi značilo pustiti da govore ne samo iz stenografskog izvještaja i zapisnika sastanaka, već, uz pomoć njih, pustiti da govore kao ‘glas iz zemlje duha’ … to je adresirano na sve antropozofe …, i zatim primiti te glasove u potpunoj unutarnjoj slobodi od predrasuda i u dubokom poštovanju, stojeći stvarno u tom trenutku samo pred duhovnim svijetom i duhovnim snagama koje vode antropozofski pokret“ (ibid., str. 100; kako onda drugačije?).

To bi moglo biti točno kada bi dolazilo iz usta nekog tko je zaista ispunio zahtjeve napravljene za učenika na antropozofskom putu razvoja, tko je zaista doživio susret s Čuvarom praga, i kome je od njega odobreno ući u duhovni svijet, da bi došao barem na nivo inspirativne svijesti. Od usana Prokofieffa, međutim, sva ova retorika u najboljem slučaju zvuči kao prazne fraze. U našim krugovima ljudi često govore na ovaj način, ali bez da se u isto vrijeme diče ulogom ezoterijskog učitelja ili posvećenika.

Prema njegovu vlastitom izvještaju Prokofiev je prešao Prag, ali mi sebi dopuštamo, u svijetlu onog što je rečeno, da mu ne vjerujemo. Ali naša nevjera malo na njega djeluje! On tvrdi da bi on sam morao dati opis života Rudolfa Steinera sa stajališta božićnog zasjedanja, „to u izvjesnom smislu znači (ali u kojem smislu, točno?) sa stajališta iza Praga …“ (ibid., str. 103). Kroz karakterizaciju božićnog zasjedanja kao događaja iza Praga i predstavljajući njegov doživljaj kao nešto što se ne može izraziti izvana riječima, Prokofiev traži za sebe povlasticu objašnjavanja njegova „esencijalnog bića“; i to zapravo nastavlja raditi, i u tome je potpomognut nepromišljenošću, pasivnošću i lakovjernošću antropozofa. Ali nastavimo do pitanja: Na koji način je Prokofiev prešao Prag duhovnog svijeta? U vezi toga prisjećamo se upozorenja Rudolfa Steinera u „Tajnoj znanosti“, gdje kaže: „Tijekom školovanja koje zanemaruje sigurnost i čvrstoću prosudbe, i život osjećaja i karakter, može se dogoditi da viši svijet pristupa učeniku prije nego on ima nužne unutarnje osobine … Ali ako bi sastanak [s Čuvarom praga] bio izbjegnut potpuno, i ljudsko biće vođeno u nadčulni svijet, tada bi ono jednako malo moglo doći do znanja o tom svijetu u njegovom pravom obliku. Jer bi bilo sasvim nesposobno razlikovati između ono što ‘vidi u’ stvarima i onog što one stvarno jesu. Ta distinkcija je moguća jedino ako se percipira vlastito biće kao sliku s njenim vlastitim pravom i time okruženje oslobađa svega što emanira iz nečijeg unutarnjeg bića. Ako bi ljudsko biće, bez susreta s Čuvarom praga, ušlo u duhovni i duševni svijet, moglo bi padati iz jedne obmane u drugu … Ali čim netko uđe u imaginativni svijet slika u njemu su one izmijenjene kroz utjecaj takvih želja i interesa, i pred sobom se ima ono što izgleda stvarnost, nešto što je sam formirao, ili pomogao da se formira“ (GA 13, str. 380- 382). Trebamo li, s ovog gledišta, pogledati zaključni pasus ovog autobiografskog eseja, u kojem Prokofiev govori o njegovu okultnom iskustvu, do kojeg stiže putem različitim od onog opisanog od Rudolfa Steinera? – „Trenutak“ – piše Prokofiev – „u kojem mi se, dok sam radio na mojoj prvoj knjizi, otkrila prava priroda dodekaedronskog kamena ljubavi u s t v a r n o m d u h o v n o m d o ž i v lj a j u kao imaginacija mihaelskog grala, jedan je od najvećih trenutaka mog života … Tko god ga je jednom vidio [Gral] u imaginativnoj formi kamena temeljca, prestaje imati bilo kakvu intelektualnu sumnju u vezi ezoterijskog značenja božićnog zasjedanja za naše vrijeme …“ („ Moj put …“, str. 104; istaknula I. G.).

Tako je antropozofija pomogla Prokofievu da svoje snove iz djetinjstva odjene u imaginativnu formu; na taj je način sebi krivotvorio put od oduševljenja glazbenim dramama R. Wagnera do doživljaja sebe kao današnjeg viteza grala – kao novog Lohengrina koji je donio poruku iz udaljenog Montsalvata u kraljevstvo Brabanta. Tu leži porijeklo njegova predivnog, romantičnog „Lebenstraum“, koji nema veze s današnjom stvarnošću, i o kojem na kraju njegova autobiografskog eseja kaže: „Osnivanje moderne Mihaelove zajednice na Zemlji čija je misija u naše vrijeme da postane novo bratstvo vitezova i čuvara Svetog grala – to mi je izgledalo kao glavni zadatak antropozofskog društva na ezoterijskom planu“ (ibid., str. 104- 105). Međutim ovdje je slučaj, ne razumijevanja, već željenog sanjanja koje je potrebno razjasniti. Jer ako netko sada želi govoriti o zadacima antropozofskog društva, i to u vezi s misterijima grala, tada je nužno ispuniti brojne ekstremno teške uvjete: unijeti volju u mišljenje, razviti dušu svijesti, potpuno razumjeti vrijeme u kojem se živi, i ovladati moralnom metodom rada. Tek kada je sve to izvršeno, a ne prije, ljudsko biće može doći do objektivnih imaginacija, što pretpostavlja razvoj lotosovih cvjetova, pojačanu kontrolu svjesnosti, i još mnogo toga. Ali čak ni objektivne imaginacije nisu, prema Rudolfu Steineru, jamstvo objektivnog nadčulnog znanja. Od ovdje nabrojanih osobina, koje su apsolutno potrebne na putu ezoterijskog školovanja, Prokofiev ne posjeduje, što je jasno iz njegova autobiografskog eseja, niti jednu jedinu. Rudolf Steiner je morao svjesno raditi na njihovu postizanju.

Prokofieva slava počiva na mitu koji je mogao nastati iz težnji mnogih antropozofa za blistavim predstavnikom „samo-objelodanjenog“ duha, a koja paralizira sposobnost razlučivanja. Trijumfalni ulazak Prokofieva u Zemlju antropozofa podsjeća na priču o trojanskom konju. „Iznutrice konja“ izbacile su se u obliku bezbrojnih predavanja, brošura i debelih tomova (proizvedenih na metre), kao da su iz roga obilja, u glave antropozofa, u njihovu djevičansku nevinost o stvarima duhovnog znanja (da nije bila djevičanska stvari koje smo opisali ne bi se mogle dogoditi).

U poglavljima koje slijede ispitati ćemo što neki od tih „darova danajaca“ stvarno znače.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: uto maj 28, 2013 7:07 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
2. poglavlje: Prokofiev koncept evolucije

Znanost inicijacije, koja čini glavnu jezgru svih Misterija, razrađena je sa striktnim podudaranjem sa zakonima razvoja ljudskog bića. Karakter koji su preuzeli misteriji u nekoj epohi određen je nivoom razvoja postignutog od ljudskog bića, njegove svijesti, a također i budućim zakonima evolucije. Dakle svaki iskaz o misterijima i inicijaciji mora pretpostaviti produbljeno razumijevanje ljudskog bića i zakona evolucije. Tako nam kao veliko iznenađenje dolazi kada nađemo da kada Prokofiev u svim njegovim knjigama uzima temu o inicijaciji i novom osnivanju misterija on ignorira temu evolucije (s izuzetkom možda šeste epohe, od njega proširenu s „beskrajnim ponavljanjem“). Ali ne bismo toj činjenici posvetili cijelo poglavlje da za to nije bio poseban razlog. U knjigama Prokofieva je, razbacano kroz mnogo stranica, veliki broj pojedinačnih izjava koje, gledane kao cjelina, ukazuju na neku vrstu koncepta evolucije, koji je fundamentalno različit od antropozofskog, premda izvana među njima postoji izvjesna sličnost. Prokofiev pogled na evoluciju nigdje nije formuliran otvoreno i jasno, i stoga nije lako prepoznat, ali njegov učinak je sve više štetan, jer ga čitatelj prima postupno i stoga gotovo nezamijećeno; javlja se kao fragment, pojavljuje pojedinačno i često u sekundarnom kontekstu i, bez da je percipiran, priziva konfuzno stanje uma. Glavna osobina tog koncepta je isključenje principa individualnog ‘Ja’ iz opće slike evolucije čovjeka, u korist višeg principa, onog o Duhu-samom. U ovom poglavlju ćemo pokušati rekonstruirati tu fiktivnu teoriju evolucije i dovesti je na svijetlo dana; kao i za Prokofievu koncepciju novih misterija, koja je temeljena na ovoj teoriji, poduhvatiti ćemo se egzaktne analize do kraja ove knjige.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: čet maj 30, 2013 6:56 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
2.1. Novi „zadatak“ (misija) Zemlje

Prokofievo neprimjereno gledanje na evoluciju čovjeka formulirano je već u njegovoj prvoj knjizi i pojavljuje se u sažetoj formi u pasusu poglavlja 4; zbog važnosti ovog pasusa citirat ćemo ga u cijelosti:
„[ Tako je čovječanstvo zaista stajalo, u epohi koja je neposredno prethodila ‘prekretnici vremena’, na početku puta koji bi ga neumoljivo vodio u oblast smrti, s rezultatom da mu ne bi bilo moguće doći do v i š e g ‘ Ja ’, kojega je p o t p u n i r a z v o j u pojedinom čovjeku m i s i j a (g l a v n i z a d a t a k) Z e m lj e] . Drugim riječima, čovječanstvo je kao cjelina stajalo pred stvarnom opasnošću da značenje zemaljskog razvoja bude izgubljeno. Samo ga je jedna stvar mogla spasiti: uvođenje Misterija, kroz koje je o t k r i v e n a misterija transformacije nižeg, smrtnog ‘Ja’ u v i š e b e s m r t n o ‘Ja’, t. j. u D u h s a m“ (I, str. 152 [str. 171]; istaknula I. G.).

Veoma spretno i neprimjetno Prokofiev nastavlja ovu obmanu. Njegova izjava izgleda jedva primjetna u poglavlju posvećenom Goetheanumu, gdje je čitateljeva pažnja usmjerena na sasvim druge stvari. – Kod čitanja Prokofieva treba upotrebljavati nepopustljivu budnost da se ne bude uhvaćen u tkivo lažnih koncepcija koje su antropozofiji strane. Tako on kaže, na primjer, umjesto „razvoj individualnog ‘Ja’ u ljudskom biću“: „razvoj višeg ‘Ja’ u individualnom ljudskom biću“. Netko je u iskušenju misliti da se radi samo o promjeni redoslijeda riječi. Ali što je to u stvari može se otkriti samo pobližim ispitivanjem. Pristup Prokofieva je reći, ne odmah, već samo nekoliko redaka kasnije, a i tada samo usput, da sa „više ‘Ja’” misli na Duh sam. I toga se nepokolebljivo drži u ovoj i svim njegovim kasnijim knjigama. Moramo zaključiti da je glavni zadatak zemljina eona potpuni razvoj Duha samog u ljudskom biću; i ne samo razvoj, već transformacija, s čime se mislilo na proces transupstancijacije.

Začuđujuće je da Prokofiev ne uočava očitu posljedicu njegove teze, naime, da je Zemlja u okultnom smislu ispražnjena od ljudskih bića; „čovjek“ na ovom planetu je ono biće koje ovdje razvija njegovo individualno ‘Ja’. Tako, na primjer, današnji anđeli bili su „ljudska bića“ eona Mjeseca, gdje su razvili njihovo ‘Ja’ i postali individualna bića; i sa njihova stajališta zadatak eona Zemlje zaista je „potpuni razvoj“ višeg člana, Duha samog, „u individualnom anđeoskom biću“. Kod Prokofieva, međutim, izgleda da na Zemlji i ljudska bića i anđeli razvijaju Duh sam! – Kao rezultat stvarna „ljudska“ vrsta na Zemlji nedostaje.

Nekompatibilnost ove teze Prokofieva s duhovno-znanstvenim konceptom ne treba više demonstrirati. Treba samo moći brojiti do pet, da bi se shvatio slijedeći osnovni princip evolucije. Pojednostavljeno, može se reći: U svakom eonu sedmerostrukog planetarnog niza – od Saturna do Vulkana – novi član je dodan onima koji su već stečeni na prethodnim planetarnim stupnjevima. U otvaranju tog novog člana i njegovog djelovanja zajedno s onima već prisutnim, sastoji se evolucijski zadatak eona o kojem se radi. Eon Zemlje sastoji se od razvoja Saturna, Sunca i Mjeseca kao četvrtog člana u tom nizu. Prema tome, četvrti član ili princip pripojen je ljudskom biću na Zemlji, kroz kojeg mu je po prvi puta dana mogućnost njegove individualne ‘Ja’-svijesti i u sebi ostvarivanje slobodnog duha. Ovaj četvrti princip, koji je izvorno darovan, kao grupno-‘Ja’, cijelom čovječanstvu od Duhova forme, došao je u interakciju s tri tjelesna ovoja čovjeka razvijena u prethodnim eonima, i sada radi na otvaranju trostruke duše. Postiže konačnu individualizaciju u njenom najvišem duševnom članu, duši svijesti. Razvoj trostruke duše, i ‘Ja’-svijesti koji se odvija na temeljima koje pruža, zajedno čine glavni zadatak Zemlje (sa stajališta čovjeka). Ali što sa petim principom, Duhom samim? To će postati vlasništvo pojedinog ljudskog bića tek u slijedećem eonu, onom od Jupitera. Zadatak ljudskih bića u tom eonu – a uopće ne na Zemlji – biti će potpuni razvoj Duha samog.

Rudolf Steiner je naglasio da treba razlikovati ovu veliku evolucijsku struju planetarnih utjelovljenja od one intimnije, koja se odvija u periodu post-atlantskog razvoja Zemlje i povezana je s finijom razradom različitih članova ljudske prirode. – Prokofiev nije u stanju shvatiti tu distinkciju. Tijekom post-atlantskog perioda ljudsko biće, iz njegovih vlastitih ‘Ja’- snaga, nosi svoj razvoj dalje sve do duše svijesti. Prema Rudolfu Steineru ovaj razvoj neće biti završen sve dok u 6-oj post-atlantskoj epohi više načelo, Duh sam, ne uđe u ljudsko biće. Međutim, zemaljski čovjek, ne može to razviti sam; on treba pomoć viših bića. Rudolf Steiner je to izrazio ovako: „Sve do kraja zemaljske evolucije ljudsko biće bi trebalo razvijati njegovo ‘Ja’. Imati će priliku to ostvariti unutar oblasti osjećajne, intelektualne i duše svijesti. No stvarni Duh-sam postati će vlasništvo čovjeka tek na kasnijem Jupiteru; tek tada će stvarno pripadati ljudskom biću. Na Jupiteru će ljudsko biće stajati u odnosu na Duh sam, na približno isti način na koji na Zemlji stoji u odnosu na ‘Ja’ … Mi govorimo o našem ‘Ja’: to je ono što smo mi sami … Kada u slijedećoj, 6-oj post-atlantskoj epohi, Duh-sam dođe do izražaja, mi se nećemo moći obratiti tom Duhu-samom kao sebi-samom, već ćemo reći: Da, naše ‘Ja’ se razvilo do određenog stupnja, tako da, kao iz viših svjetova, naš Duh-sam može sijati dolje kao vrsta anđel-bića, koje nismo mi sami … I tek će se na Jupiteru pojaviti kao, da je to naše vlastito biće, kao naše ‘Ja’“ (9. 1. 1912, GA 130).

Na trenutak ostavimo ovaj problem i vratimo se na izjavu Prokofieva koju smo gore citirali. Da li je stvarno tako da se u periodu koji je prethodio „prekretnici vremena“ dogodio događaj koji on opisuje? Pokazuje se da je ovaj paragraf u njegovoj knjizi ništa drugo nego drugačije formuliranje izjave Rudolfa Steinera, ali s promjenom značenja. Da bi omogućili čitatelju da se uvjeri da je to tako, citiramo Rudolfa Steinera u cijelosti: „… u isto vrijeme kada su se odvijali događaji u Palestini, i ljudska rasa je krećući se Zemljom stigla na mjesto gdje je to propadanje fizičkog tijela imalo svoj vrhunac, i gdje je iz tog razloga bila opasnost za cjelokupan razvoj čovječanstva da ‘Ja’-svijest, glavno postignuće razvoja Zemlje, može biti izgubljena. Da ništa nije dodano onom što je bilo tamo do događaja na Golgoti, proces bi se nastavio – sve više destruktivan element bi ušao u fizičko biće čovjeka, i ljudska bića rođena nakon događaja na Golgoti morala bi živjeti s još više prigušenim osjećajem njihova ‘Ja’. Ono što zavisi o savršenosti zrcaljenja od fizičkog tijela sve bi više postajalo tupo“ (11.1.1911, GA 131).

Čitatelj sada može usporediti dva teksta i razmisliti o valjanosti ovakvih „interpretacija“ izjava Rudolfa Steinera. On ovdje govori o gašenju individualne ‘Ja’-svijesti a ne o „nemogućnosti dosezanja do Duha-samog“. Koji bi Duh-sam to mogao biti, i to z a č o v j e č a n s t v o, u vrijeme kada ono još nije razvilo čak ni dušu intelekta, a put do Duha-samog će za njega biti otvoren u 6-oj kulturalnoj epohi? Zašto Prokofiev također ne govori o nemogućnosti dosezanja do Životnog duha i Duhovnog čovjeka, jer to ne bi bilo posebno više dodatno udaljeno od stvarnosti?

On također drži da je bilo moguće ispraviti situaciju kroz otkrivenja misterija transformacije (transupstancijacije) nižeg ‘Ja’ u Duh-sam. Ako je, kao što tvrdi u njegovu autobiografskom eseju, pročitao „Tajnu znanost“, onda bi trebao biti svjestan da je Duh-sam astralno tijelo koje je preuzeto i transformirano od ‘Ja’ (GA 13, poglavlje 2), t. j. astralno tijelo koje je transformirano kroz ‘Ja’-aktivnost, a ne ‘Ja’ koje je pretrpjelo t r a n s u p s t a n c i j a c i j u. Ili Prokofiev sa niže ‘Ja’ misli na astralno tijelo? Kakvo pravo ima nazvati ga ‘Ja’, doduše niže? Iz toga bi slijedilo da su ljudska bića već u eonu Mjeseca posjedovala ‘Ja’!
Zašto u tom slučaju netko ne bi s jednakim pravom zvao ‘Ja’ etersko ili čak fizičko tijelo? I gdje je, onda, individualno ‘Ja’, četvrti princip čovjeka? – Prokofiev šuti o ovom pitanju. Nedostatak koncepta individualnog ‘Ja’ ne smeta mu u svim njegovim konstrukcijama; za njega je dihotomija n i ž e g i v i š e g ‘Ja’ sasvim adekvatna, po čemu v i š e ‘Ja’ uvijek predstavlja Duh-sam, a niže bog-zna-što (ovaj problem će biti detaljnije obrađen u 2. 2.). ‘Ja’ kao takvo nigdje se ne može naći!

Ali što se stvarno dogodilo kroz Misterij na Golgoti? Objašnjenja Rudolfa Steinera zvuče sasvim drugačije od onih od Prokofieva. Rudolf Steiner kaže da je zametak ‘Ja’ bio položen u ljudsko biće već u periodu Lemurije, ali da se mogućnost da zaživi svjesno ‘Ja’ pojavila tek prema kraju atlantskog perioda i od tada postepeno razvijala. – „Da bi mi stekli ‘Ja’-svijest na Zemlji, naše fizičko tijelo s organizacijom mozga mora funkcionirati kao zrcalni aparat“ (11. 10. 1911, GA 131). Lucifersko djelovanje je imalo određeni destruktivni utjecaj na fantoma (tijelo duhovnog oblika) čovjekova fizičkog tijela. I taj fantom je spašen od Krista. Nakon Misterija na Golgoti „duhovna tijela, fantomi svih ljudskih bića, imaju svoj izvor u onome što se pojavilo iz groba … I moguće je uspostaviti taj odnos s Kristom preko kojeg zemaljsko ljudsko biće ulijeva u to inače raspadajuće fizičko tijelo tog fantoma koji se pojavio iz groba na Golgoti … Kroz proces ulijevanja u sebe tog neuništivog tijela on će doći do toga da, s vremenom, učini njegovu ‘Ja’-svijest sve jasnijom i jasnijom …“ Dakle Misterij na Golgoti je „spasenje čovjekova ‘Ja’“ (ibid.). Stoga moramo imati posla s ‘Ja’ i ‘Ja’-svijesti, ne s Duhom-samim.

Ali to kako Prokofiev govori o „uvođenju novih misterija za čovječanstvo, koje sadrže misterij transformacije [transupstancijacije] nižeg ‘Ja’ u Duh-sam“, usporedimo s time što Rudolf Steiner govori o promjenama u životu misterija nakon Misterija na Golgoti:
„… Esencijalna priroda Krist-događaja je slijedeće: Onaj čovjekov razvoj na koji smo referirali kao na živi uspon (Hinaufleben) duše u oblasti duha, koji je u pretkršćanska vremena mogao biti postignut jedino unutar misterija, i zahvaljujući činjenici da je ‘Ja’ na neki način – u mjeri u kojoj je bilo razvijeno u normalnoj ljudskoj svijesti – bilo prigušeno dolje; taj čovjekov razvoj je trebao primiti takav impuls da – premda najvećim dijelom ovo još spada u budućnost – m o ž e s a č u v a t i za ljudsko biće t u ‘Ja’-s v i j e s t koju u naše vrijeme p o s j e d u j e j e d i n o z a f i z i č k i č u l n i s v i j e t. Taj napredak u čovjekovoj evoluciji, koji je došao preko Krist-događaja, u isto je vrijeme i najveći napredak koji je ikada napravljen, i ikada će biti napravljen, u zemaljskom razvoju i čovjekovoj evoluciji“ (9. 9. 1910, GA 123).
Ovdje je opet napravljena referenca na ‘Ja’-svijest kako se otvara u normalnom čovjekovu životu, na ono ‘Ja’ koje Prokofiev zove, za razliku od Duha-samog, „niže Ja“. Ova individualna ‘Ja’-svijest koju ljudsko biće posjeduje na fizičkom planu, ima mogućnost, nakon Misterija na Golgoti, podržati sebe u duhovnim svjetovima, i to predstavlja najveći napredak u zemaljskoj evoluciji. Ono što bi Prokofiev već trebao znati, je činjenica da je u misterijima najvažniji cilj bio razvoj ‘Ja’-svijesti. Jedini racionalni smisao koji se može naći u izjavi Prokofieva u vezi transformacije (transupstancijacije) nižeg ‘Ja’ u Duh-sam, leži u činjenici da ljudsko biće Duh-sam počinje doživljavati kao njegovo ‘Ja’; ali to ga, kao što smo rekli, vodi izvan granica zemaljskog razvoja. Takvo stanje biti će žig normalno razvijenog čovjeka Jupitera, ali na Zemlji to vrijedi jedino za visoke posvećenike, uopće ne za čovječanstvo u cjelini.

Stupanj u kojem interpretacija Misterija na Golgoti od Prokofieva odstupa od pravog razumijevanja njegova značenja za evoluciju Zemlje; koliko je daleko on sa svojim preranim Duhom-samim od stvarnosti, i od razumijevanja značenja razvoja Zemlje, može se ilustrirati izjavom Rudolfa Steinera u vezi Krist- bića: „Dakle Krist je biće četverostruke prirode – baš kao što je i ljudsko biće, na nivou mikrokozmosa. Kada se spustio na Zemlju sve u Njegovu biću je podešeno na takav način da Njegov četvrti princip dođe do izražaja u najsavršenijem mogućem obliku. Sada, između makrokozmosa i mikrokozmosa postoji duboka unutarnja veza između svakog numeričkog principa i onog što se s njime podudara, noseći isti broj, na drugoj strani. Četvrti makrokozmički princip u Kristu odgovara četvrtom mikrokozmičkom principu u čovjeku, a peti u Kristu će odgovarati (na Jupiteru) Duhu-samom u čovjeku. Krist je biće koje se razvilo makrokozmički sve do četvrtog principa, i koje će tijekom prolaza kroz Zemlju razviti njegov četvrti princip kroz davanje svega da bi čovjek mogao razviti njegovo ‘Ja’ … To neće biti Krist koji će, recimo to tako, potaknuti ljudska bića da u budućnosti izraze bilo što drugo osim stvarno ‘Ja’, najdublju esenciju ljudskog bića na sve veći nivo …

… Krist dolazi na Zemlju s nečim što je usko vezano s čovjekovim četvrtim principom. – Nije u Njegovoj prirodi da ljudsko biće vodi izvan sebe, već samo dublje u njegovu vlastitu ljudsku duševnu prirodu … Sve veće pounutrašnjenje ljudske duše u neograničene dubine, to bi bio dar Krist-impulsa“ (9.1. 1912, GA 130).

Tako vidimo da već u njegovoj prvoj knjizi Prokofiev radikalno odstupa od ezoterijskog kršćanstva u njegovu gledanju na cilj zemaljskog razvoja. Bez sumnje je bez presedana govoriti o razvoju petog principa kao o g l a v n o m zadatku četvrtog, eona Zemlje; još jedan razlog zašto bi trebao osnovati vlastitu okultnu školu, koja se, međutim, uvelike razlikuje od škole antropozofije.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sub jun 01, 2013 7:25 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
izostavio sam kratku fusnotu na početku knjige:

Dalje autorica I. Gordienko citira iz originalnog ruskog teksta iz brojnih objavljenih radova Prokofieva:
I Rudolf Steiner i osnivanje novih misterija
II Ciklus godine kao put inicijacije …
III Dvanaest svetih noći …
IV Duhovno porijeklo Istočne Europe …
V Okultni značaj opraštanja
VI Istraživanje karme Rudolfa Steinera i zadaci antropozofskog društva
VII Ciklus godine i sedam slobodnih umjetnosti
VIII Duhovni zadaci Srednje i Istočne Europe
IX Slučaj Tomberg
Upućujemo na njih pomoću rimskih brojeva. Riječi, fraze itd. sadržane u ruskom, koje su izostavljene u njemačkim prijevodima [zajedno s brojevima stranica u originalnom tekstu], ovdje su tiskane u uglatim zagradama […]. Ako nije naznačeno drugačije, sve što je sadržano u (okruglim) zagradama unutar navodnika komentar je Irine Gordienko.




p.s.
zahvaljujem svima koji prate prijevod knjige.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sri jun 05, 2013 11:34 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
2.2. Peteročlani superman zemljina eona.
Od individualne smrti do grupne slobode


Prokofiev je u velikoj žurbi da u ljudsko biće pripoji peti princip; po njegovu mišljenju misija Zemlje je potpuni razvoj Duha-samog – pola eona Zemlje je već prošlo. Sada je stvarno zanimljivo primijetiti da se ta težnja podudara s interesom brojnih luciferskih bića koja su u eonu Mjeseca zaostala iza; Rudolf Steiner o njima govori na predavanju koje smo već citirali (9.1.1912), gdje kaže da oni u ljudsko biće usađuju, na parazitski način, njihov još ne potpuno razvijen, viši mikrokozmički princip (peti, šesti ili sedmi, u skladu s njihovim stupnjem razvoja), i koriste ljudska bića koja su tako zaposjednuta, za njihov vlastiti daljnji razvoj pod zemaljskim uvjetima. I dok Krist ohrabruje ljudsko biće samo da otvori njegovo vlastito ‘Ja’, ta bića teže na neprirodan način da v o d e ljudska bića i z v a n nj i h s a m i h, da ih nadahne da postanu supermeni, da već dosegnu do s e d m o g p r i n c i p a tijekom razvoja Zemlje (GA 130).

I sada otkrivamo da se u knjizi Prokofieva „Duhovno porijeklo Istočne Europe i buduće misterije Svetog grala“ (IV), peteročlani zemaljski čovjek pojavljuje u svojoj potpunosti. Autor nabraja slijedećih pet [glavnih] članova čovjekova bića: fizičko tijelo, etersko-tijelo, astralno tijelo, ‘Ja’, i Duh-sam (više ‘Ja’) (IV, str. 53 [ibid.]). Gdje je našao takvo ljudsko biće? Zemaljski čovjek ima četiri člana, i to sada sve do šeste post-atlantske kulturalne epohe. Uoči toga, Prokofiev piše da će u šestoj epohi „peti član, Manas ili Duh-sam, biti probuđen u ljudskom biću“ (ibid.), ali to nije točno. Napomenu Rudolfa Steinera koja se na to odnosi već smo citirali: U šestoj kulturalnoj epohi Duh-sam nije probuđen u ljudskom biću, već ga zasjenjuje kao anđel-biće, i stoga se ne može govoriti kao o [glavnom] članu čovjekova bića. *U eonu Jupitera Duh-sam će zaista biti probuđen u ljudskom biću, ali ne samo kao dodatak već razvijenim članovima. U tom periodu ljudsko biće će prolaziti kroz fundamentalnu metamorfozu. ‘Ja’-svijest će obitavati u astralnom tijelu. U omjeru u kojem se ‘Ja’ sa svojom samosviješću transformira i zaživi u astralnom tijelu ono će se promijeniti u Duh-sam, ne odjednom, već cijelim tijekom eona Jupitera. Međutim, Prokofieva knjiga, opisuje eon Zemlje a ne onaj od Jupitera.

Jedna od glavnih slabosti Prokofieva mišljenja je ta da nije ni analitičko ni sintetičko, već „afirmativno“, „pokazuje put“, t. j. Prokofiev nije toliko mislilac koliko je ideolog. Dakle, ne samo da mu je stran koncept znanstvene metode, već nema osjećaja za nijanse i recipročne odnose koji su od posebne važnosti u priopćenjima Rudolfa Steinera.

*On čak citira izjavu Rudolfa Steinera koja je u očitoj kontradikciji s njegovom vlastitom tezom: „… može se [Duh-sam u šestoj kulturalnoj epohi] spustiti u ljudsku zajednicu koja je prožeta bratstvom“ (IV, str. 94; citat iz predavanja 15.6.1915, GA 160).

Ako netko sada pokuša proniknuti u to zašto Prokofiev daje takav naglasak na razvoj Duha-samog u eonu Zemlje, mogao bi se sjetiti mjesta u predavanju Rudolfa Steinera održanog 16. 5. 1908, gdje on kaže: „Međutim, ljudska bića, koja nisu prihvatila priliku na Zemlji da razviju petog člana, pojaviti će se na Jupiteru u njihovu razvoju kao prirodni-duhovi“ (GA 102). Nema sumnje da je Prokofiev pročitao ovo predavanje, ali nije primijetio da ovaj citat anticipira još jedan: ‘… Ljudsko biće će razviti peti član njegova bića, Manas, na stupnju Jupitera.“

Naš je cilj ovdje bio pokazati da su elementi evolucije otkriveni unutar koherentne cjeline, s čime treba napraviti jasnu distinkciju između onog što je još na pripremnom stupnju, i onog što još treba dovesti do kraja. Jasno je da ako ljudsko biće ne stvori nužan uvjet za razvoj Duha-samog na Jupiteru, tamo će se pojaviti kao nazadno biće. I u ovom slučaju preduvjet leži u razvoju autonomnog ‘Ja’ u trostrukoj duši, i u tome doživljaj moralne intuicije kao rezultat toga da je zasjenjena od Duha-samog. Neporeciva je činjenica da je Rudolf Steiner okarakterizirao, s cjelokupnim sadržajem duhovne znanosti, razvoj ‘Ja’ u eonu Zemlje kao zadatak od najvišeg značaja. Zašto Prokofiev to ne shvaća potpuna je zagonetka.

Ali nastavimo do slijedeće hipoteze. Je li moguće da Prokofiev želi predstaviti ljudsko biće kao cjelinu, u skladu s njegovim arhetipom koji se otkriva po stupnjevima i u najrazličitijim aspektima tijekom svih sedam eona, od Saturna do Vulkana? Međutim, u tom slučaju, ljudsko biće bi imalo, ne pet, već sedam članova, pošto je sjeme za tri najviša duhovna člana postavljeno u njegova tri tijela u tri prethodna eona. Zašto onda ne obraća pažnju na Životni-duh i Duhovnog-čovjeka? Zašto to stalno naglašavanje Duha-samog? To je fanatična i slijepa fiksacija na peti princip čovjekova bića, koja se pojavljuje u svim njegovim knjigama i sasvim je neprikladna u naše vrijeme. On Duh-sam naziva [najviši duhovni] ideal (IV, str. 113 [str. 119]), time obezvrjeđujući dva još viša duhovna člana. Radeći tako on zaboravlja da je za obično ljudsko biće n a j v i š i duhovni ideal sam Krist, a ne apstraktno shvaćen peti mikrokozmički princip. Kako se ne sjetiti upozorenja Rudolfa Steinera u gore citiranom predavanju, gdje kaže da će u ne tako dalekoj budućnosti biti ljudskih bića koja će se, u kratkovidnosti, prikloniti onim luciferskim bićima koja ih žele prerano obdariti s višim principom, jer vjeruju da su ona duhovno važnija nego makrokozmičko Krist-‘ Ja’. Prokofiev stalno govori o Kristu, ali, kako smo vidjeli iz jednog primjera (paragraf 2.1.), on razvija jednostranu i tendencioznu vlastitu kristologiju, koju sklapa iz kristologije Rudolfa Steinera i potpuno stavlja u službu Duha-samog. =>Note [2] Nadalje, on je razvija na ekstremno nekonzistentan, kaotičan način, čak i u „Duhovno porijeklo Istočne Europe [Rusije] …“, gdje postulira peteročlano ljudsko biće. Tu bez objašnjenja deklarira: „ D a j e p r i n c i p D u h a-s a m o g još u višim svjetovima i ne može se postići u punoj svijesti od bilo koga od onih utjelovljenih u fizičko tijelo“ (str. 123); da će se stvarni ulazak Duha-samog u evoluciju čovječanstva tek dogoditi u eonu Jupitera (str. 122), što znači, dakle, nakon što ljudska bića to p o t p u n o r a z v i j u u eonu Zemlje – ali ne u punoj svijesti, samo u spavanju ili, možda, stanju transa. Stječe se dojam da se vlastita svijest Prokofieva razdvaja na dva dijela: s jedne strane sve ono što izvlači od Rudolfa Steinera, i sa druge ono što sam kaže, premda nespojivost to dvoje – prisiljeni smo zaključiti – od njega ostaje nezapažena.

Da bi se dobio uvid u bizarne zaključke do kojih nedosljednost Prokofieva vodi kada utvrđuje svoja vlastita stajališta, osjećamo da je došao trenutak za pitati: na što on misli s „nižim Ja“? Na ovaj problem smo već aludirali s ironičnom primjedbom (paragraf 2. 1.). Po mišljenju Prokofieva glavni zadatak Zemlje sastoji se u potpunom razvoju individualiteta koji su već sada visoko razvijeni, a također i anđela. Drugim riječima, time sama Zemlja postaje planet supermena, što je već konstatirano od Nietzscheova dobro znanog junaka Zaratustre – a ipak koliko mnogo puta pogrešno interpretirano! – Ali uzmimo točku po točku. Iz razloga orijentacije uzeti ćemo onu definiciju „nižeg Ja“ danu od Prokofieva u „Okultni značaj opraštanja“ (V), gdje kaže: „… samo iz [snaga] potpuno razvijenog i n d i v i d u a l n o g ‘Ja’, koje se o t v a r a u n u t a r d u š e s v i j e s t i, i otuda traži put do višeg ‘Ja’ [može] pravo djelo opraštanja … biti izvršeno … Taj odnos nižeg i višeg ‘Ja’ u činu opraštanja naznačen je sa …“ (str. 17 [str. 13]; istaknula I. G.).

Tu imamo tvrdnju: niže ‘Ja’ je potpuno razvijeno individualno ‘Ja’, koje se otvara u duši svijesti (više ‘Ja’ = Duh-sam). Drugdje u istoj knjizi Prokofiev pripisuje nedostojnost i loše osobine nižem ‘Ja’, i opominje nas da ih prevladamo. Evidentno on više ne misli na ono ‘Ja’ na koje se, na početku knjige (kako je gore citirano), referira kao individualno i kao da posjeduje vlastitu moralnu volju. Ili je u konačnici isto? Kako Prokofiev koristi nejasnu terminologiju kod čitatelja se može javiti dojam da opisuje različite nijanse samo-otkrivajućeg čovjekova ‘Ja’. Međutim, kada se pogleda pobliže otkriva se da on čitatelja vodi – a možda i sebe – nosom. Koristi četiri različita izraza koja se odnose na jedan te isti koncept. Ponekad govori o ‘Ja’, zatim o nižem ‘Ja’, o normalnom svakodnevnom (gewöhnliche) ‘Ja’, i o individualnom ‘Ja’ – za njega su to sve sinonimi. Ali ako ih koristi u izmjeni jednog s drugim, oni završe poništavajući jedan drugog, time ostavljajući ljudsko biće bez individualnog ‘Ja’. S jedne strane Prokofiev posuđuje koncept ‘Ja’ iz poglavlja 2 „Tajne znanosti“, gdje čitamo o četvrtom principu, obdarenom sposobnošću pamćenja koje daje stvarni temelj za budnu‘Ja’-svijest. Ova činjenica je citirana u poglavlju 4 gore spomenute knjige (V), da bi na tom osnovu izgradio njegovu teoriju opraštanja. Ali ‘Ja’ pamti, i prekidi u pamćenju podrazumijevaju prekide u ‘Ja’-svijesti. U njegovoj potrazi za izlaz iz ove dileme Prokofiev stiže do zaključka da prekid do kojeg je došlo preko posredovanja Duha-samog ne šteti ‘Ja’-svijesti: „Dakle samo više ‘Ja’ čovjeka, ili Duh-sam, može raditi na svakodnevnom (gewöhnliche) ‘Ja’ bez da mu šteti– naprotiv, time promovira njegov daljnji rast i razvoj“ (str. 55).

Kako vidimo, on zove ‘Ja’ svakodnevno ‘Ja’. Nekoliko linija dalje čitamo: „Ljudsko biće može oprostiti samo, t. j. iz vlastite slobodne volje i bez da i najmanje našteti sebi prekinuti tok sjećanja koji nosi njegovo individualno ‘Ja’, kada pušta da zračenje njegova višeg ‘Ja’ zasvijetli u njemu …“ (str. 56) – ovdje isto ‘Ja’ – naziva „individualnim“; i dalje: „… u pitanju opraštanja kao takvog uzajamni odnos višeg i nižeg ‘Ja’ je već sadržan“ (ibid.); ovdje je postalo „niže“. U slijedećem poglavlju konačno se vraća izrazu „niže Ja" (ili „svakodnevno Ja“), opetovano ističući, da je nj e g o v a n a j v a ž n i j a o s o b i n a ž u d nj a z a o s v e t o m (takva je metamorfoza koju je pretrpjela „sposobnost za opraštanje“ tijekom njegova izlaganja). Na ovo pitanje ćemo se osvrnuti detaljnije u paragrafu 4, ali za sada tvrdimo da smo dovoljno pokazali da Prokofiev sa „nižim Ja“ misli na četvrti princip ljudskog bića. Po njemu postoji niže i više ‘Ja’, i time je sve rekao o individualnom ‘Ja’, razvoj kojeg je središnja misterija eona Zemlje. Ali svatko tko ne posjeduje barem elementarno, izvorno duhovno-znanstveno znanje o tom misteriju trebao bi se suzdržati od toga da radi nezavisno istraživanje u antropozofiji. To je kao da bi netko želio prakticirati kemiju bez da poznaje mendeljejev periodički sustav, ili komponira glazbeno djelo bez znanja nota.

„Ja sam alfa i omega, početak i kraj“ (Otk. 1, 8), tako je Krist, ‘Ja’ makrokozmosa i Bog čovjekova ‘Ja’. Ako netko ne zna što ‘Ja’ jest, ako ga netko proučava u banalnoj dvosmislenosti radije nego u višeslojnoj prirodi u njegovim konkretnim manifestacijama, tada to znači da ne razumije Krista – ili, posljedično, evoluciju Zemlje. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi kad otkrijemo da nas primitivna shema postavljena od Prokofieva, koja prije ima religijsko-dogmatski nego antropozofski karakter, i u kojoj zemaljsko, palo, niže, smrtno ljudsko ‘Ja’ stoji u opoziciji prema višem ‘Ja’, ne može dovesti nigdje. Sjećamo se što je Prokofiev napisao o transformaciji nižeg, smrtnog ‘Ja’ u više, besmrtno ‘Ja’, t. j. Duh-sam (cf. Para. 2.1.). Iz toga je netko prisiljen zaključiti da je Duh-sam prvi besmrtni član čovjekova bića, dok je niže ‘Ja’ smrtno – i u međuvremenu smo otkrili prirodu tog ‘Ja’. To bi značilo, prema Prokofievu, da zemaljski čovjek, koji je četveročlano biće, ne može steći individualnu besmrtnost! Iz ovoga zaključujemo da će prema kraju eona Zemlje sva ljudska bića, s izuzetkom nekoliko odabranih supermena, umrijeti; protivno svim zakonima razvoja oni će steći kontrolu petog principa, i odbaciti četvrti. Zbog tih usamljenih i smionih likova – rasa smrtnih ljudi je trpjela i patila.

Antropozofija nam daje sasvim drugačiju perspektivu na individualnu besmrtnost. Prema Rudolfu Steineru ‘Ja’, a također i dio astralnog tijela ljudskog bića, prelazi od jedne inkarnacije do druge. Premda astralno tijelo ostavlja veliki dio u kamaloki, sačuvano je sve što je u danoj inkarnaciji postignuto moralno, intelektualno i estetski. „Ono što je pravi napredak održano je na okupu snagom astralnog tijela, nošeno je iz jedne inkarnacije u slijedeću, i takoreći nakalemljeno u ‘Ja’ koje prelazi, kao ono fundamentalno vječno u nama, iz inkarnacije u inkarnaciju“ (9. 10. 1911, GA 131). Bilježimo pokušaj Prokofieva da odstrani čovjekovo ‘Ja’, koje je uvijek bilo prepreka na njegovu putu, ali u svijetlu činjenica moramo priznati da je, u nedostatku bilo kakvog osnova, taj pokušaj osuđen na propast. Međutim željeli bi postaviti dodatni argument. U njegovoj knjizi „Duhovno porijeklo …“ (IV), Prokofiev piše potpuno u duhu njegove doktrine da je „prvi od ‘božanskih’ članova ljudskog bića“ Duh-sam, „koji će sići na Zemlju (u 6-oj kulturalnoj epohi), i u njemu će biti mikrokozmička refleksija svjetskog-stvaralačkog-duha“ (str. 135). To znači da je zemaljski čovjek smrtan i da u njemu nema ništa od božanskog. Ovdje shvaćamo da Prokofiev nije pročitao „Tajnu znanost“, unatoč njegovim brojnim referencama na nju u autobiografskom eseju i citatu iz poglavlja 2. Jer upravo u tom poglavlju 2 čitamo slijedeće: „Ovdje [u duši svijesti] je ‘skriveno utočište’ duše. U njega može tražiti ulaz samo biće, s kojim duša dijeli zajedničku prirodu … Bog koji živi u ljudskom biću govori, kada duša sebe poznaje kao ‘Ja’. Kao što duša osjećaja i intelektualna duša žive u vanjskom svijetu, tako je treći član duše apsorbiran u božansko kada dođe do percepcije svog vlastitog esencijalnog bića … ‘Ja’ je od iste prirode i bića kao božansko … Kao što kap stoji u odnosu prema oceanu, tako stoji i ‘Ja’ prema božanskom. Ljudsko biće božanski element može naći unutar sebe, jer je u najdubljem, izvornom biću on sišao od božanskog… prava priroda ‘Ja’ najprije je otkrivena u duši svijesti“ (GA 13, p. 67, 69).

Baš kao što Rim poriče duh čovjeka, ali pripisuje duši neke duhovne osobine, tako spiritualizam Prokofieva poriče dušu; ne dušu kao takvu, već kao otkrivenje duhovnog i božanskog u zemaljskom eonu. Premda izvana stoje u opoziciji jedno s drugim, oba smjera slijede isti daleki cilj: voditi čovjeka na stranputicu u pogledu prave prirode njegovog ‘Ja’ i voditi ga na pogrešan put razvoja.

Ali kakve izglede Prokofiev daje „smrtnom“, četveročlanom ljudskom biću? – Da se odrekne vlastite volje i to povjeri višem, hijerarhijskom anđeo biću: „ Jer lj u d s k o b i ć e je s l o b o d n o t e k k a d a nj e g o v a v o lj a p o t p u n o p r o i z l a z i od nj e g o v a v i š e g ‘Ja ’, i o d nj e g a j e v o đ e n a “=>Note [3] (V, str. 122). Drugim riječima: „Ne Ja, već Duh-sam u meni“ riječi su sv. Pavla, izmijenjene od Prokofieva u duhu Lucifera.

Nećemo se zadržavati na tako očitim detaljima kao što je pitanje: Kako „njegova volja“ može proizlaziti iz nečega što leži izvan njega, i o kakvoj vrsti slobode možemo govoriti u ovakvoj situaciji? Sada, Prokofiev nije prijatelj logike, ali u slučaju o kojem se radi čak ni to nije bitno. –Anđeo pravilnog razvoja neće od čovjeka prihvatiti žrtvovanje njegove volje, jer On vodi do nezavisnosti, do slobode volje – „… zahvaljujući činjenici da hijerarhija anđela radi u našem duševno-duhovnom biću (našem ‘Ja’ i našem astralnom tijelu), mi sebe osjećamo kao slobodnu osobnost“ – kaže Rudolf Steiner (7. 9.1918, GA 184).

Nasuprot tome, luciferski anđeli nastoje ugasiti ‘Ja’ i individualnu volju u čovjeku. Kao dodatno žele ga baciti natrag u ranije stanje, kada su njegova djela bila inspirirana odozgo i bio je vođen od bića hijerarhija. U vezi onih vremena Rudolf Steiner kaže: „Ljudsko biće nije imalo vlastitu volju. Ono što je radilo bio je izraz božanske volje.

Korak po korak … mi smo stekli našu vlastitu volju, čije vrijeme počinje otprilike prije pet stoljeća“ (GA 26, str. 82). Religiozno predavanje višim duhovnim bićima, kako propovijeda Prokofiev, ne podudara se s evolucijskim zadatkom pete kulturalne epohe, u kojem ljudsko biće mora učiti djelovati „potpuno iz svojih vlastitih snaga“. Stanje zaposjednutosti od viših snaga koje rezultira takvom predajom nije ideal ljudske slobode. „… Sve s čime se ljudsko biće susreće u ovom petom post-atlantskom periodu mora biti stavljeno na kušnju mjerilom ljudske slobode. Jer ako bi snage ljudskog bića oslabile, sve bi moglo skrenuti na najgore. Ljudsko biće ovog petog post-atlantskog perioda nije u položaju da ga se vodi kao dijete“ (19.11. 1917, GA 178).

Preko razvoja duše svijesti ljudsko biće postepeno stječe sposobnost da od anđela (Duha-samog) primi moralne intuicije koje mogu inspirirati njegova djela. „Slobodne misli moraju … animirati (impulsieren) volju, tada je ljudsko biće slobodno“ (17.2.1924, GA 235). Ali kada je to slučaj, ono će postupiti iz njegova vlastitog ‘Ja’, to je aktivnost ‘Ja’ a ne anđela. Ne poricanje nižeg ‘Ja’ i nečije vlastite slobodne volje – što Prokofiev napominje u njegovoj knjizi „Okultni značaj opraštanja“ – niti potraga za vodstvom odozgo, nisu zadatak 5 epohe – upravo suprotno: odlučan, svjestan rad na svestranom razvoju, i to je jačanje ‘Ja’. Odricanje od vlastite volje je samo zadnja linija otpora; to znači povratak u prošlost, i stoga je previše lako rješenje. Ako bi ljudi slijedili taj put, kako preporuča Prokofiev, šesta epoha bi također za njih bila epoha retrogresije, „ukidanja Ja“. „U 5 epohi“, kaže Rudolf Steiner, „ljudska bića su imala zadatak da se uzdignu do ‘Ja’. Ali to ‘Ja’ može opet biti izgubljeno ako ga stvarno ne bi tražila kroz unutarnji napor“ (8. 2. 1916, GA 166).

Vođeni smo upravo u smjeru „ukidanja Ja“ preko ovog odvraćanja pažnje od ‘Ja’ i duše svijesti prema Duhu-samom – koje Prokofiev stalno propovijeda. Njegova koncepcija, s obzirom na zadatke evolucije, nije samo apstraktno-teoretska pogreška, već sadrži stvarnu snagu dezintegracije; jer ako bi bila prihvaćena bila bi iskušenje da se napusti staza evolucije – povratak na svijest grupne duše i „vječno djetinjstvo“. Ova tvrdnja je potvrđena s posebnom jasnoćom kada razmotrimo što Prokofiev govori u još jednoj njegovoj knjizi – „Duhovni zadaci …“ (VIII). Tu tvrdi da je duša-naroda zbroj svih anđela čuvara sadržanih u danom narodu. Direktni zaključak koji se može izvući iz ovoga bio bi: ljudska bića bi morala, u ime slobode, predati njihovu individualnu volju, i opet postati grupna bića koja su iz duhovnog svijeta vođena od ukupnosti njihovih anđela čuvara.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sub jun 22, 2013 6:30 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
2.3. Svitanje svijetle budućnosti

U ovom proučavanju postavili smo sebi zadatak analiziranja najgorih i najupečatljivijih pogrešaka Prokofieva. Gdje se bavi temom 6-te kulturne epohe najprije vidimo „samo“ njegovu jednostranost. Ali treba shvatiti da je ovo „samo“ relativno. „Ono što može najviše naštetiti duhovnom pokretu je jednostranost“ – kaže Rudolf Steiner (GA 284, str. 154).

Pošto je po Prokofievom gledanju razvoj Duha-samog, u svakoj namjeri i svrsi, najvažniji zadatak eona Zemlje, on fokusira njegovo zanimanje na 6-tu kulturalnu epohu. On to objavljuje i veliča na svaki zamislivi način, posvećuje tome s entuzijazmom mnoge stranice, dok aktualni zadaci 5-te epohe jedva da ga uopće zanimaju. Kada pak govori o njima, radi to samo općenito i ograniči se na nekoliko općih mjesta. Dakle on manifestira jednostranost, u tome što gleda na 5-tu epohu kao na ništa drugo nego vrstu predigre, pripreme za šestu; naglasak cijelog post-atlantskog razvoja je pomaknut na 6-tu epohu, i u njoj vidi skorašnju kulminaciju najvećih težnji čovječanstva. Nadalje, ako je vjerovati Prokofievu, tada neće samo 5-ta epoha biti priprema za šestu. Promišljena i svrhovita priprema za 6-tu kulturalnu epohu, zaobilazeći 5-tu , počela je mnogo ranije. Natrag u danima mongolsko-tatarske invazije Rusije – t. j. u četvrtoj kulturalnoj epohi – ljudi koji su pretrpjeli smrt mučeništvom ujedinjeni „… s onima koji (već tada) rade (ovo on zna iz vlastitog iskustva) u nadčulnim svjetovima na pripremi onoga što će postati zemaljska stvarnost za čovječanstvo u cjelini u 6-oj kulturalnoj epohi“ (IV, str. 117- 118). Čak su i autori stare ruske legende o „Gradu Kiteshu“ bili dobro obaviješteni o 6-oj kulturalnoj epohi. Prokofiev tvrdi da su je svjesno pripremali. On nam kaže da „… put do 6-te kulturne epohe – prema dubokom uvjerenju onih u istočnoj Europi koji su jednom u duhovnoj viziji, stvorili legendu o Kiteshu – može se naći samo ako sva ljudska bića uspiju ući u skriveni Grad“ (ibid., str. 123).

Sadašnja, 5-ta, epoha je od Prokofieva okarakterizirana kao epoha koja će pripremiti princip Duha-samog (I, str. 371). On kaže da bi već sada, ili točnije, od 1879 (ibid., str. 408) „… tranzicija os duše svijesti do Duha-samog trebala biti ostvarena (ibid., str. 371); tada će cilj postavljen za 5-tu epohu od božanskih duhovnih snaga koje usmjeravaju razvoj Zemlje – potpuno oduhovljenje duše svijesti – biti postignut“ (IV, str. 373). Čovječanstvo kao cjelina, počevši u naše vlastito vrijeme, prelazi „prag koji leži između najvišeg duševnog člana [duše svijesti] i najnižeg duhovnog člana [Duha-samog]“ (V, str. 124 [str. 99]) itd. Prokofiev posebno žudi da pronađe, također i u predavanjima Rudolfa Steinera, nagovještaje o „mogućnostima pripreme“ epohe Duha-samog „već u naše vlastito vrijeme“ (V, str. 162). Nitko neće dovesti u pitanje da može postojati takva mogućnost, i da postoje „već u naše vlastito vrijeme“ ljudi koji čak pripremaju sedmu epohu, ili preciznije, poseban aspekt te epohe, naime, „rat svih protiv svih“. Pitanje je, na k o j i n a č i n 6-ta epoha treba biti pripremljena. Da li je to uopće moguće, dok god zadaci 5-te epohe nisu ispunjeni? Rudolf Steiner, u svakom slučaju, govori o tome s nepogrešivom jasnoćom:
„Vrhunac post-atlantske kulture trebao bi biti dosegnut već u 5-oj post-atlantskoj kulturalnoj epohi. Ono što će slijediti u 6-om i 7-om kulturalnom periodu biti će kretanje prema nazadovanju“ (15. 6. 1915, GA 159). Mi ne možemo točno odrediti što za koga vrijedi, ali za antropozofa to je bez sumnje temeljna istina.
Ali tko bi nam mogao objasniti koliko se tvrdnja Prokofieva da čovječanstvo u cjelini već prelazi prag između duše svijesti i Duha-samog, razlikuje od ideologije onih okultnih bratstava koja, preko medija najrazličitijih vanjskih institucija, žele na svijet utisnuti ideju da doba Vodenjaka samo što nije počelo?

Iz antropozofije nam je poznato da je do sada prošla tek jedna četvrtina pete kulturne epohe, i da će njen glavni cilj biti realiziran tek kada, u znanosti i kulturi, dođe do izražaja goetheanizam, kojega će daljnji razvoj pratiti individualno o t v a r a nj e duše svijesti kod ljudskih bića – ne njenom potpunim oduhovljenjem – ali što bi se u tom slučaju trebalo produhoviti? Prokofiev to vidi sasvim drugačije; on kaže: „Jedina ispravna tranzicija do Duha-samog može se naći kada je postignut stupanj oduhovljene duše svijesti (čemu nužno prethodi razvoj racionalne ili intelektualne duše) – nema drugog načina“ (IV, str. 124). Ovdje postavlja tezu koja je istinita, ali koja, dolazeći od njegova pera, zvuči neistinito. Jer u slučaju Prokofieva to nije više od apstraktne fraze. Ispitajmo je podrobnije. U njegovim radovima koncept razvoja duše svijesti kao takve potpuno nedostaje. On pravi skok od intelektualne duše do p r o d u h o v lj e n e duše svijesti. A što može biti ta duša svijesti, koja će primiti impuls Duha-samog – t. j. onaj koji će biti primjeren tek u 6-oj epohi?
U stalnom ponavljanju, bez smisla ili sadržaja, Prokofiev koristi riječi „produhovljenje duše svijesti“ i potiče nas da pitamo: što je to zapravo što treba biti produhovljeno? Rudolf Steiner je govorio o produhovljenom m i š lj e nj u. To znači razvijanje jasno razumljivih ideja i koncepata, oslobođenog svake čulne stvarnosti, ali koji se njihovim otvaranjem pokazuju sposobni dohvatiti duhovni sadržaj. Uz pomoć njih ljudsko biće se može uzdići od shvaćanja činjenica i zakona fizičkog svijeta do jednako jasnog i konkretnog razumijevanja zakona duhovnog svijeta. To je ispravan razvoj, organska komponenta razvoja duše svijesti u 5-oj epohi, i ostvaruje se, ne u religijskim težnjama prema duhovnim visinama, koje susrećemo na doslovno svakoj stranici knjiga Prokofieva, već na putu planskog i sustavnog proučavanja duhovne znanosti, i razvojem socijalnog razumijevanja. On bi želio stići direktno od duše intelekta 4-te epohe do potpuno produhovljene duše svijesti 6-te epohe. Međutim, takav „let bez zaustavljanja“ je, moguć jedino za mišljenje koje je daleko od stvarnosti.

Ako, kao što tvrdi Prokofiev, mi već stojimo na pragu epohe Duha-samog, tada ćemo pitati što se dogodilo u prvoj četvrtini 5-te epohe. „Otvaranje materijalizma“, Prokofiev odgovara. I dakle „… [akumulirana] negativna karma materijalizma narasla je u toj mjeri … da, kao rezultat te karme, na kraju tamnog perioda Kali Yuge u 1899 i na početku nove, svijetle epohe, čovječanstvo neće biti u stanju ispuniti zadatke 5-te post-atlantske epohe u onolikom stupnju koji je neophodan“ (IV, str. 378).

Kakav stav da usvojimo, u ovom slučaju, prema goetheanizmu? – željeli bi pitati. Što reći o Goetheu, Schilleru, Hegelu, Fichteu itd.? Kakvo značenje da im damo?

Ako bi sada poslušali odgovor Prokofieva, shvatili bi da je čovječanstvo počelo rješavati zadatke 5-te epohe tek sada kada je on, Prokofiev, počeo naviještati 6-tu epohu i uspon do Duha-samog. Ali to nije glavni zadatak 5-te epohe; to se sastoji od osnaženja ‘Ja’-svijesti na novom i višem nivou, što se jedino može postići u procesu razvoja duše svijesti. Jer samo tu „‘Ja’ postaje, takoreći … čisto, može postati potpuno svjesno sebe“ (8. 2. 1910, GA 116). Taj razvoj počinje razradom nezavisnog mišljenja od ljudskog bića. „Mi ne možemo razviti dušu svijesti u 5-om post-atlantskom periodu, bez da razvijemo snagu razumijevanja“ (24. 10. 1920, GA 200). Rudolf Steiner ukazuje na to, i ono što slijedi: „Sposobnost prosudbe mora, u konkretnom razvoju u 5-om post-atlantskom periodu, uvesti ‘Ja’ u dušu svijesti“ (21. 8. 1917, GA 176). U našem dobu potreban način mišljenja je razvijen u procesu shvaćanja zakona materijalnog univerzuma. Jednako tako u skladu s zakonom i u skladu s zadatkom evolucije, materijalistički pogled na svijet također dolazi na svoje. Priznat je od božanskih duhovnih snaga, kojim se Prokofiev stalno obraća. Rudolf Steiner kaže: „Od 16-og stoljeća imamo novog duha-vremena (Zeitgeist). Ovaj duh-vremena ima vlastiti sasvim određeni zadatak. Njegov zadatak je ranijim impulsima razvoja dodati potpuno materijalističke vještine (Können) i razumijevanje svijeta. Zato je materijalistički element u svijetu imao tako veliki napredak od 16-og stoljeća. Ne trebamo stoga gledati na materijalističko shvaćanje stvari kao na inferiorno ranijem načinu shvaćanja, dok god se s njime ne identificiramo na jednostrani način“ (13.5. 1915, GA 159).

Identificirati se s nečim na način koji nije jednostran, problem je s kojim se Prokofiev očito ne može nositi: tako se on identificira s spiritualizmom. U intelektualnom razvoju on vidi samo negativnu stranu, sam intelekt vidi kao čisto ahrimanski; duhovni pristup koji on favorizira – onaj koji je dijametralno suprotan intelektu – odvlači ga dalje od Zemlje u širine kozmosa. Da ne bi došao u otvoreni sukob s Rudolfom Steinerom on priznaje objektivnu nužnost pojave materijalizma, ali ne može prevladati duboku antipatiju prema njemu, i karakterizira ga bezuvjetno kao „masovnu l a ž “ koja je bila nadaleko raširena i na najradikalniji način, koja vidi fizički čulni svijet i njegove zakone kao jedinu stvarnost i na sve duhovno gleda – Prokofiev ovdje koristi marksistički izraz – kao na nestvarnu „nadgradnju“ (IV, p. 378; istaknuo S. O. P.).

Ovdje također Prokofiev griješi, brkajući sociološko učenje Marxa, njegov „ h i s t o r i j s k i materijalizam“ koji govori o „temeljima“ i „nadgradnji“, s prirodo-znanstvenim materijalističkim pogledom na svijet. Ali unutar konteksta ovog pogleda na svijet (koji je, slučajno, bio nadahnut bratstvom Christiana Rosenkreutza), razvila se prirodna znanost koja je u cijelosti opravdana u njenoj vlastitoj sferi, i o čijem se dubokom znanju u oblasti čulne stvarnosti ni na jedan način ne može govoriti kao o „masovnoj laži“. Prokofievu s njegovim militantnim spiritizmom nije palo na pamet da, „tijekom četiri stoljeća najbolja vježba za duhovnost je bila ona koja je natjerala ljudska bića na prirodo-znanstveno mišljenje“ (1. 6. 1913, GA 146). Materijalizam nije laž, premda je pogrešan u pogledu svjetskog poretka. Tako je Rudolf Steiner upozorio antropozofe: „Materijalizam ne može biti pobijen“ (5.5.1923, GA 225).

Zadaci 5-te epohe su zaživjeli prije našeg vlastitog vremena. Ispravan razvoj duše svijesti u 5-oj epohi zavisi o postizanju dvije sposobnosti u ljudskom biću. Jedan je stvarno čista percepcija čulnog svijeta – zadatak ispunjen od goetheanizma. Drugi je Rudolf Steiner okarakterizirao kao sposobnost za „slobodne imaginacije, unutar kojih se netko kreće slobodno kao što se inače kreće jedino u moći razumijevanja“. To toga smo vođeni od duhovne znanosti (17.9.1916, GA 171).

Za goetheanizam Prokofiev ne pokazuje interesa. Čini se, barem što se tiče plodova njegova vlastitog istraživanja, da on nema pojma o postojanju duhovno-znanstvene metode koja njeguje razvoj slobodnih imaginacija. On potpuno gubi iz vida dušu svijesti. Ona se dijeli u dva ekstrema – jedan koji je produhovljen, i onaj koji je demoniziran (kroz materijalizam) (IV, str. 126), slično kao ‘Ja’ koje gubi u neobjašnjenom dualizmu nižeg i višeg ‘Ja’.

Veslajući od ovog nestabilnog dvostrukog terena on plovi prema 6-oj kulturalnoj epohi, gdje „svijetlost osvita zore“ sjaji prema njemu „iz dubina još nejasne budućnosti“ (ibid., str. 125). I što se uzdiže pred njim iz te „nejasne“ ali neupitno svijetle budućnosti, na čijem pragu on već stoji? To ponavlja stalno: „svjesna veza sve većeg broja ljudi sa oblašću Sofije“ (ibid., str. 134); otvaranje mogućnosti nalaženja puta do kozmičke sfere Marija-Sofije (ibid., str. 139), itd. Ali zašto k o z m i č k e sfere? U izjavama Rudolfa Steinera citiranim od Prokofieva kao potpori njegove tvrdnje nema spomena o „kozmosu“.

Evanđelje po Ivanu govori kako je Krist, kada je vidio njegovu majku kako stoji pred križem s Ivanom – prema Rudolfu Steineru ona je bila nositelj božanske mudrosti, Sofija – rekao majci: „Ženo, evo ti sina“. I zatim je rekao učeniku: Evo ti majka. I od toga časa uzme je učenik k sebi“ (Ivan 19, 26- 27). Zar ove riječi nemaju značenje za Prokofieva? Tek u dalekoj 6-oj epohi će, drži on, „… po prvi puta u cjelokupnom razvoju Zemlje biti dana mogućnost [silama kozmičke Sofije] da se inkarniraju na Zemlji“ (IV, str. 94). I tek tada će „Krist impuls raditi unutar čovječanstva uz pomoć i putem kozmičkih snaga Sofije“ (ibid.). Sa slijepom upornošću Prokofiev nastavlja tražiti mudrost, kao u pretkršćanskoj davnini, vani u kozmosu. Znanje istine je, sa stajališta Prokofieva, isto kao i „svjesno ujedinjenje sa sferom Sofije“ (ibid., str. 133). – Tek nakon trijumfalnog ujedinjenja cijelog čovječanstva s „… kozmičkom sferom Sofije“ u 6-oj epohi biti će dana mogućnost spoznati istinu. Iz tog razloga će se, ne samo materijalizam već i mnogo prijatnije stvari također – u stvari, gotovo sve, što je iznjedrilo naše vrijeme, koliko god se trudili da nađemo iznimku, u konačnici pokazati kao laž, bilo da je kolektivne ili individualne prirode. Možda baš zato jer je Prokofiev iniciran u ovu potresnu istinu, tako je opušten po pitanju istinitosti njegova vlastitog književnog stvaralaštva, koje cilja na ispunjenje samo jednog zahtjeva, naime, da treba zvučati bahato uzvišeno, i potaknuti ljude da usmjere njihove poglede u svijetlom ispunjenu budućnost i time koliko je god moguće zaborave sadašnjost.
Istina je da se, dolaskom Krista, božanska mudrost također spustila na Zemlju i približila čovjeku. Cijela situacija s ljudskim znanjem se odlučno promijenila na bolje, i nesretna je okolnost da Prokofiev to nije mogao shvatiti. Pošto „Pad u grijeh“ stoji u vezi sa znanjem, preko znanja će biti savladan. Međutim, ovaj zadatak prevladavanja „Pada“ pomoću znanja mora biti ispunjen, ne od 6-te post-atlantske epohe, već od 5-te , kroz duhovnu znanost.

Moćan impuls uspona do duhovne mudrosti – ali ne individualiziran – dogodio se kroz Misterij na Golgoti, već u 4-oj kulturalnoj epohi. Rudolf Steiner kaže da posvećenici pretkršćanskih vremena, premda su mogli prodrijeti u duhovne svjetove, „[ nisu imali] unutar [njihova vlastita] ‘Ja’ … sposobnost za prosudbu, niti razumijevanje, viših svjetova … Sa svim snagama koje pripadaju ‘Ja’, ljudsko biće prije Misterija na Golgoti nije se moglo ujediniti s duhovnim svjetovima. To je tajna koja je ljudima trebala biti razjašnjena kroz krštenje od strane Ivana, da je sada došlo vrijeme kada nebeska kraljevstva trebaju zračiti dolje u ‘Ja’, trebaju doći sve do ‘Ja’, zemaljskog ‘Ja’“ (21.9.1912, GA 139). Ta tajna Prokofievu nije postala jasna. On ne vidi kako je Krist impuls aktivan u razvoju 4-te i 5-te epohe, kako individualna ljudska mudrost postupno sazrijeva, stupanj po stupanj, u tim kulturama. U njegovu gledanju na stvari sve najviše i najbolje teži prijeći u 6-tu epohu – uključujući znanje o istini i iskustvo slobode.

„Spoznati ćeš istinu, i istina će te osloboditi“ (Ivan 8, 32).

Prokofiev je citirao ove riječi Krista, sa slijedećim komentarom: „I to znači da z n a nj e o i s t i n i (istaknuo S. O. P.) ili, š t o j e i s t o (istaknula I. G.), svjesno ujedinjenje sa sferom Sofije, tako pročišćava i produhovljava dušu svijesti, da ljudsko biće zaista postaje sposobno u sebi doživjeti impuls slobode, što uvijek ima moralni karakter“ (IV, str. 133). Dakle pokušava ojačati njegovu vlastitu fiks-ideju citirajući tekstove Svetog pisma i koristeći okolnosti da se nitko neće usuditi da to dovodi u pitanje. I jedva da je itko u stanju rasplesti demagoške suptilnosti u koje su ti tekstovi utkani, jer ovdje imamo posla, ne s logičkim greškama, već s nedostatkom logike, akumuliranjem proizvoljnih asocijacija koje uspijeva spojiti samo u vanjskom obliku, uz pomoć gramatike i izraza koji se lako previde kao što je „što je ista stvar“; izjava tako preuzima oblik očigledne i općenito priznate. To je jedan od jednostavnih ali veoma efikasnih načina koje Prokofiev koristi da obmane čitatelja. Tako nalazimo da vješto kombinira citate iz evanđelja s izjavama Rudolfa Steinera, i time suptilno sugerirajući čitatelju da će ljudska bića morati čekati na znanje o istini, i time i na iskustvo impulsa slobode, i konačno na osnivanje zajednica prema načelu etičkog individualizma! – sve do 6-te epohe, da bi se tada ujedinili sa sferom Sofije (ibid., n.pr. str. 133). I ova cijela konstrukcija se drži na jednoj „kuki“ – izrazu „isto“.

Znanje istine omogućava nam da postanemo slobodni. Ali biti slobodan nije identično s iskustvom impulsa slobode. Upoznavati istinu (a također i postajati slobodnim) složen je proces koji se otvara s vremenom i neodvojivo je povezan s tijekom ljudske evolucije, i ne počinje niti završava simultano s izlijevanjem „Vode kozmičke mudrosti“ na početku 6-te epohe. Ali s obzirom na impuls za individualnom slobodom, doživljavanje ovoga se mora, kao što znamo iz antropozofije, odvijati u periodu duše svijesti, i, nadalje, pod uvjetima odvajanja ljudskog bića od kozmičkih sfera – obično se nazivaju duhovne hijerarhije – i razvoja „mrtvog“, apstraktnog mišljenja, koje postaje objektno orijentirano (gegenständlich) u procesu spoznaje materijalnog svijeta – i, tek nakon toga, je produhovljeno. „Moj napor u razvijanju prirodo-znanstvenih koncepata“ – Rudolf Steiner kaže u njegovoj „Autobiografiji“ – „konačno me doveo da u aktivnosti čovjekova ‘Ja’ vidim jedinu moguću polaznu točku za izvornu spoznaju“ (GA 28, poglavlje 3). Gubljenjem iz vida čovjekova ‘Ja’ Prokofiev je izgubio „jedinu moguću polaznu točku za izvornu spoznaju“, i našao se bez izbora nego da traži tu „izvornu (wahr) spoznaju“ u dalekim kozmičkim sferama.

Rudolf Steiner je izrazio tajne dolazeće 6-te kulturalne epohe jezikom ružokrižarske Legende o hramu (GA 93). Ta legenda je za Prokofieva ostala nedohvatljiva. Duhovni hram čovječanstva kakav od predviđa stvoren je isključivo iz [nebeskih] Sofija-snaga, snaga kozmičke, ženske, svećeničke Abel-mudrosti (IV, poglavlje 14 i napomena 233 na str. 482). Iz predavanja Rudolfa Steinera od 22. 5. 1905 on pažljivo bira samo one pasuse vezane s ženskim principom i božanskom mudrošću (IV, str. 134), i očigledno ignorira ono što je na tom predavanju rečeno o radu sinova Kaina, preko čijih je snaga hram izgrađen z a nebesku mudrost sinova Abela. U Zlatnom trokutu, koji simbolizira Atma-Buddhi- Manas, sadržano je više ‘Ja’ čovjeka, znanje kojeg „će sadržaj biti obnovljeno kršćanstvo 6-te pod-rase“ (t. j. 6-te kulturalne epohe; 4. 11. 1904, GA 93). Od ovog trokuta Prokofiev priznaje samo jedan kut – naime Manas. U njegovom „moru od bronce“, iz kojeg će „nastati kombinacija, koju se može prenijeti u doba koja slijede“ (ibid.), postoji samo Voda, stara nadahnuta mudrost sinova Abela, ali ne i Vatra, osnovna snaga sinova Kaina, vatra spoznaje i ovladavanje zemaljskim planom. U tom je smislu simptomatično da Prokofiev, u njegovoj knjizi o Novalisu („Vječna individualnost“, Dornach 1987), 6-tu epohu karakterizira kao vrijeme čiji početak je obilježen „za čovječanstvo izlijevanjem V o d e nove kozmičke mudrosti“ (str. 216; istakla I. G.). – Kako se ne sjetiti pomoćnika u Legendi, preko čijih intriga je voda izmiješana u lijev mora od bronce, što je gotovo sve upropastilo?!

Može li Solomon sam, bez pomoći Hirama, izgraditi hram? Zar se Prokofiev ne boji da bi od hrama moglo ostati ne više od kozmičkog projekta, od kojeg će teško i sjećanje preživjeti do vremena 6-epohe ako izbaci graditelje hrama?

Ako bi željeli formirati mišljenje o ovoj depresivnoj slici ljudskog razvoja, slijedeće riječi Rudolfa Steinera mogu nam pomoći. On kaže: „Luciferska bića“ mrze Zemlju, „teže je odbaciti, odbaciti Zemlju, odbaciti sve zemaljsko iz ljudskih bića, i ljudska bića potpuno produhoviti, tako da na njih ne djeluje ništa zemaljsko, tako da nisu prožeta i ojačana zemaljskim. Željeli bi da u sebi ima samo kozmičko biće … Da bi to postigli luciferska bića stalno pokušavaju automatizirati inteligenciju koju imamo kao ljudska bića, i u nama žele potisnuti slobodnu volju … Tada bi ono što trebamo napraviti mogli napraviti s automatskom inteligencijom, i djelovati, ne iz naše vlastite volje, već iz volje Bogova. Mogli bi postati čisto kozmička bića … Njihovo stremljenje je, takoreći, da nas naprave čistim duhovima, obdarenim ne s vlastitom inteligencijom, već jedino s kozmičkom inteligencijom; bićima bez vlastite slobodne volje, ali u kojima sve prirode misli i djela funkcionira automatski, kao što je slučaj kod hijerarhije anđela, i u mnogim pogledima kod hijerarhije samih luciferskih bića …“ (21.9.1918, GA 184).

Da li Prokofiev također želi ljudska bića lišiti njihove vlastite volje (cf. Para. 2.2., 4.1.), obdarujući ih kozmičkom mudrošću umjesto njegovih „lažljivih misli“ (cf. V, str. 66) koje ne mogu znati istinu; usaditi u njih p e t i princip umjesto individualnog, nižeg ‘Ja’; napraviti ljudsko biće moralnim na luciferski način? To da je takva namjera objavljena k r o z Prokofieva – u ime antropozofije – uz odobravanje nadmoćne većine antropozofa, zaista je izvanredna činjenica – „Dakle jao, ako nemamo na umu riječi (iz Goetheova „Fausta“ – Prijev.):

‘Obični ljudi ne mogu vidjeti vraga – čak i ako ih je zgrabio za ovratnik’“ (17.6.1912, GA 130).

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: pet jun 28, 2013 1:40 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
3. poglavlje: Duhovni svijet i njegova bića po shvaćanju S. Prokofieva

U duhovnom svijetu nema distinkcije između bića s jedne strane i prirodnih-procesa s druge. Rudolf Steiner to objašnjava ovako: „U duhovnom svijetu jedino smo suočeni s bićima, i nasuprot tih bića nema ničeg što bi se moglo nazvati prirodni-proces. Sve što se susreće je biće … i ne može se reći kao u čulnom svijetu: Ovo je životinja, a ono su vanjske tvari koje ona jede. Takva dualnost neće se tamo naći …“ (29.8.1912, GA 138).

Iz tog razloga ne može se sažeti odnos prema svijetu duha iz odnosa prema njegovim bićima; ovdje su na djelu zakoni postojanja, razvoja, aktivnosti bića, i spoznaja duhovnog svijeta je uvijek onoliko konkretna koliko je i duhovna individualnost koja postaje objekt spoznaje.

Prokofieva djela imaju zalihu iznenađenja za čitatelja, i u ovoj oblasti također. U ovom poglavlju ćemo analizirati nekoliko primjera i pomoću njih pokazati kako proizvoljno i neodgovorno barata s onim konceptima koji se odnose na bića duhovnih svjetova. Takvo njihovo tretiranje je moguće jedino ako se na njih gleda kao na čisto nominalne koncepte lišene svakog stvarnog sadržaja; znanje o duhovnom svijetu je ovdje zamijenjeno apstraktnim konstrukcijama schema i definicija, koje stvaraju vanjski dojam duhovno znanstvenog istraživanja.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: uto jul 02, 2013 6:34 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
3.1. Koji narod ima veću dušu?

Na prvi pogled, to izgleda kao čudno i nerješivo pitanje. Da bi mogli odrediti što je veće ili manje, potrebni su mjera, broj i težina. Zamisliva je cijela paleta mogućnosti: od jednostavne kalkulacije do preciznih kvantitativnih metoda prirodne znanosti, i impresivnih metoda kalkulacije korištenih od primijenjene matematike; od najprimitivnije vage do najpreciznijih elektronskih mjernih instrumenata – sve su to postignuća znanosti. Međutim, postoji nešto što nedostaje svim ovim metodama i instrumentima koji su razvijeni za istraživanja u materijalnom svijetu: naime, nisu primjenjive izvan granica ovog svijeta.

Antropozofija Rudolfa Steinera je proširila sferu spoznaje, i pokazala da je spoznaja također moguća izvan ograničenja čulno-opazivog svijeta. Ali da bi se steklo znanje o duhovnom i ostalo unutar granica onog što je znanstveno, treba smisliti metodu koja je jednako precizna, čak i ako se bitno razlikuje, kao i metode materijalističke znanosti. Ali sada na scenu dolazi nova generacija istraživača, najistaknutiji među njima je Prokofiev, i pokazuje se da ne samo preko spoznaje već preko kvantitativnih metoda znanosti – počevši s najjednostavnijom, naime statistikom – granice mogu biti prijeđene. Sasvim obična kalkulacija je dovoljna da se utvrdi veličina raznih „Duša-naroda“, i usporedi jednu s drugom. To je ekstremno jednostavno: Što je brojniji narod, veća je njegova „duša“; veličina bilo koje duše-naroda zavisna je o veličini populacije. Ali u pozadini svake metode je teorija, i mi ćemo sada to istražiti.

Osnovne konture ove teorije formulirane su u njegovoj knjizi „Duhovni zadaci srednje i istočne Europe“ (VII). =>Note [4] Najvažnije je slijedeće: „Nj i h o va (anđela) u k u p n o s t … č i n i o n o š t o m o ž e b i t i n a z v a n o ‘d u š a - n a r o d a ’. Stoga tu pripadaju, u prvom redu, svi anđeli čuvati ljudskih bića koja su članovi naroda o kojem se radi; odnosno, koji čine njegovo fizičko (zemaljsko) tijelo“ (str. 118; istaknuo S. O. P.). Prokofiev njegovu teoriju izvodi iz „univerzalnog zakona podudaranja mikro i makro kozmosa“ (ibid.), i dodaje slijedeće razmišljanje:

Duša ljudskog bića djeluje kao posrednik između njegova duha i njegova tijela. Ako, dakle, prema Rudolfu Steineru, anđeli djeluju kao posrednici između arhanđela – duhova naroda – i ljudskih bića koja čine narod, tada – tako Prokofiev zaključuje – ukupnost anđela je duša-naroda. Zašto samo ukupnost anđela? Može se samom sebi dokazati da ova tvrdnja nije u skladu s istinom. Na primjer: Kada je vodeći političar nadahnut duhom naroda, tada on također djeluje kao posrednik između duha naroda i naroda. Slijedeći teoriju Prokofieva onda bi među sastavne dijelove duše-naroda trebalo uključiti ne samo anđele, već također i istaknuta ljudska bića kao što su državni funkcionari ili osobe u oružanim snagama.

Nadalje, on zakon podudaranja između mikro i makro kozmosa primjenjuje na proizvoljan i pogrešan način, kao da se nije potrudio da razmisli o odnosu između dijela i cjeline. Ljudsko biće kao mikrokozmos je „minijaturna verzija“ (zrcalna slika) makrokozmosa, i između njih dakle postoji sličnost. Ali to ne znači da je mikrokozmos sličan bilo kojem proizvoljno odabranom fragmentu makrokozmosa; ako bi to bilo tako mogli bi ljudsko biće usporediti s bilo kojom zamislivom stvari. Ne postoji racionalno uvjerljiva analogija koja se može napraviti između duha, duše i tijela ljudskog bića, s jedne strane, i duha naroda, ukupnosti anđela, i samog naroda s druge strane. Čovjekova duša posreduje između duha i tijela, iza kojeg je duh također prisutan. Ali fizička tijela ljudskih bića koja, u njihovoj ukupnosti, čine narod, ne mogu činiti tijelo arhanđela, koliko god Prokofiev u to čvrsto bio uvjeren. =>Note [5] Arhanđeosko tijelo je duhovne prirode. „Cijeli narod“, kaže Rudolf Steiner, „[ je] takoreći ugrađen kao cjelina unutar duhovne supstance, i ta duhovna supstanca je tijelo vatrenog duha [arhanđela]“ (6. 8. 1908, GA 105). Dakle anđeli posreduju između arhanđela i naroda, ne između duha i tijela arhanđela - stoga njihova ukupnost nije usporediva s ljudskom dušom kao što drži Prokofiev.

Ukupnost anđela sastoji se od mnoštva a u t o n o m n i h d u h o v n i h i n d i v i d u a l i t e t a , što se ne može reći za ljudsku dušu. Prokofiev je shvatio tu činjenicu, jedino što mu to ne smeta. On kaže da, kao i u duši-naroda, postoji također raznovrsnost i u individualnoj ljudskoj duši, izražena u tri osnovne snage, mišljenja, osjećanja i volje, „od kojih svaka obuhvaća mnoštvo složenih procesa“ (VIII, str. 121). Nešto analogno ovome vrijedi također za dušu-naroda … Duša-naroda je uvijek mnogostrukost, ali ipak ne može biti sažeta kao trostrukost … čine je tri glavne grupe anđel-bića“ (ibid., str. 122). Zatim, da bi pokazao važnost njegove analogije, on nastavlja opisivati te tri grupe, nesvjestan činjenice da u ovom slučaju analogija ne vrijedi. Iako je ljudska duša diferencirana ona živi kao jedna cjelina; njeni dijelovi nemaju vlastito individualno biće; duša-naroda, kako je opisuje Prokofiev, bila bi podijeljena u mnoštvo nezavisnih duhovnih individualiteta.

Prokofiev govori o „beskonačnom mnoštvu duševnih procesa“ (ibid., str. 121) u ljudskom biću s jedne strane, i o mnoštvu anđela u duši-naroda s druge (ibid., str. 122). Ali kako može usporediti nedefinirane procese koji se odvijaju unutar pojedinog individualnog bića, s nezavisnim anđeoskim duhovnim bićima? To može vrijediti samo ako je individualnost kao takva potpuno izostavljena.

Ako bi se, na primjer, dogodile velike migracije populacije, tada bi duh naroda Prokofieva stalno morao razmjenjivati članove koji mu pripadaju. Zar su ikada ljudska bića među njima razmjenjivala članove njihovih vlastitih duša? Ako čitatelj razmisli o ovim pitanjima, moći će sam naći dovoljno argumenata koji će pokazati neodrživost analogija Prokofieva.

Ali Prokofiev također ima neki problem s arhanđelom naroda. On kaže: „Ukupnost anđela čuvara ljudskih bića koji pripadaju narodu o kojem se radi [čine] takoreći dio nadčulnog duševnog tijela arhanđela koji vodi taj narod“ (ibid., str. 120). Ali, kako nam govori Rudolf Steiner, neka ljudska bića mogu također imati anđela čuvara luciferske prirode. Kao rezultat toga, vodeći arhanđel naroda bio bi nehotično luciferiziran, jer bi njegovo duševno tijelo bilo prožeto luciferskim duhovima. Ljudsko biće, upotrebom slobodne volje, može se oduprijeti iskušenju Lucifera, ali arhanđel, za razliku od ljudskog bića, u tom slučaju bi bio u teškom položaju. Kao što znamo, ljudsko biće nastavlja iz jedne inkarnacije u drugu s istim anđelom čuvarom, i jednom kada se inkarnirao u danom narodu njegov anđeo također mora biti prihvaćen. Arhanđeo ne može odbaciti anđela ljudskog bića preko zapovijedi odozgo! – Dakle vidimo da Prokofiev mora još raditi na ovom pitanju. Pretpostavivši da se, iz nekog razloga, dogodila migracija u drugu zemlju od ljudskih bića s luciferskim anđelima čuvarima u velikom obimu, kakve posljedice bi to imalo na arhanđela te zemlje?

Sada bi neki čitatelji mogli odgovoriti da je logika jedno, ali da nadčulno iskustvo također treba uzeti u obzir. I Prokofiev se zaista na to poziva. On kaže: „I kada njihov (anđela čuvara) ujedinjeni rad poprima harmoničan tijek … tada duhovna percepcija može vidjeti kako se duša-naroda u nekoj mjeri stapa u jedno s duhom naroda, postajući integralni dio njega“ (ibid., str. 120). S točke gledišta sadržaja, ova tvrdnja je primjer onoga što se ne smije napraviti ni reći u antropozofiji, a također i općenito u okultizmu; u ovom konkretnom slučaju izjava također ima vrijednost u tome što daje nagovještaj „duhovne percepcije“ Prokofieva i izvora njegova „znanja“ o takozvanoj „duši-naroda“.

U slijedećem paragrafu on ponavlja ono što smo upravo citirali, iznoseći iste analogije kod individualnih ljudskih bića, i kaže da, baš kao što kod vidovitog promatranja ljudska aura predstavlja sliku jedinstva duše i duha, takav je slučaj i s „anđel- dušom i arhanđel-duhom naroda, koji, za duhovnu percepciju njihova združenog djelovanja, čine nedjeljivu cjelinu“ (ibid.). Ovdje se suzdržava od zahtjeva za „posebnom harmonijom“; također ne postoji „integralni dio“, već jedino „nedjeljiva cjelina“; međutim, „duhovna percepcija“ je ista, naime Prokofieva vlastita. On je sve to „percipirao duhovno“. To je potvrđeno sljedećim riječima:

„Takva slika je predstavljena vidovitom oku kada te procese promatra više sa stajališta arhanđela pošto se on utjelovljuje u duši-naroda. Sa stajališta anđela koji to konstituiraju (dušu-naroda), javlja se nekako drugačije“ (ibid., str. 121). Sudeći prema kontekstu, prva rečenica gore citiranog pasusa može se odnositi na prije spomenutu naznaku Rudolfa Steinera, koja, međutim, ni na koji način ne potvrđuje tvrdnju Prokofieva. U drugoj rečenici Prokofiev misli ispraviti Rudolfa Steinera, preko opservacije tih stvar s njegovog vlastitog stajališta, naime onog od anđela.

Da ne bi više umarali čitatelja s kazuistikom vidovitosti Prokofieva, nećemo, u onom što slijedi, uzeti u obzir njegovu „duhovnu percepciju“, koja bi trebala podržati njegovu teoriju. Postoje izjave Rudolfa Steinera iz kojih netko može zaključiti da duša-naroda definitivno nije ukupnost anđela čuvara ljudskih bića koja čine narod. Po danu, kaže Rudolf Steiner, duša-naroda je ujedinjena s čovjekovom dušom.

„Svaki puta kada zaspemo mi napuštamo, takoreći, habitus duše-naroda kojoj pripadamo“ (27.11. 1914, GA 64). „Pri budnoj svijesti mi mijenjamo naše snage s našom vlastitom dušom-naroda“ (12. 12. 1914, GA 156). Odnos između ljudskog bića i njegova anđela čuvara izgrađen je na suprotan način u ritmu spavanja i budnosti. „Dok god je ljudsko biće budno, anđeo je u krilu … viših duhovnih bića“ (17.7.1921, GA 205). Ali kada ljudsko biće napušta njegovo fizičko i etersko tijelo tijekom spavanja, pridružuje mu se anđeo (ako materijalističko gledanje ljudskog bića o kojem se radi to ne spriječi). „… Arhanđeoski princip je [povezan] s eterskom prirodom, … anđeoski princip mora se takoreći pridružiti ljudskom biću iz jednog stanja u drugo i ponovno natrag. Taj anđeoski princip, esencijalno biće anđela, mora se pridružiti ljudskom biću na njegovu putu u stanje spavanja i na njegovu povratku iz stanja spavanja“ (ibid.).

Sada bi ovo trebalo biti dovoljno da teoriju Prokofieva odvede „ad absurdum“. U budnom stanju duša-naroda je ujedinjena s ljudskom dušom, dok se anđeo odmara u krilu hijerarhija. Suprotno, pri spavanju ljudsko biće napušta fizičko i etersko tijelo – boravište duše-naroda – i ujedinjuje se s anđelom. Dakle duša-naroda je povezana s fizičkim i eterskim tijelom čovjeka, tako da anđeo ne može biti dio njega. Anđeo radi unutar čovjekova astralnog tijela i, za razliku od duše-naroda, prati čovjeka kroz spavanje. Postoji još jedna zanimljiva i nedvosmislena izjava Rudolfa Steinera u vezi duše-naroda: „Duša-naroda je stvarno biće, ali ono nema fizičko tijelo; njen najniži član je etersko tijelo … ono se širi vani kao tijelo od izmaglice, i sva eterska tijela pojedinih ljudskih bića danog naroda ugrađena su unutar njega, i njegove snage teku u eterska tijela ljudskih pojedinaca“ (21.6.1907, GA 100).

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sub jul 06, 2013 5:12 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
3.2. Mentalna aritmetika kao sredstvo uvođenja reda u anđeoske svjetove

Kako duhovni zadaci srednje i istočne Europe mogu biti ispunjeni ako netko nije načisto s pitanjem što su zapravo duše-naroda? Prokofiev je naviknut duhovno-znanstvena pitanja rješavati brzo i bez napora, ali ovdje njegove ideje postaju neočekivano složene. Njegova duša-naroda je postala previše mnogoslojna i s mnogo aspekata. Ali stvari mogu postati neugodne i za arhanđela također, pošto on sada posjeduje duševno tijelo koje se sastoji od mnoštva najrazličitijih i stalno mijenjajućih individualiteta. Kako Prokofiev razmatra stvari sa stajališta arhanđela, zatim sa stajališta kozmosa, i konačno sa stajališta duhovnih bića koja vode čovječanstvo, pojavljuju se kontradikcije. I pošto ne bi trebalo doći do anarhije u duši-naroda onakvoj kako ju je on zamislio, on odlučuje napraviti red u anđeoskoj oblasti (a time također i u duši-naroda) preko raspoređivanja anđela u skladu s različitim sferama odgovornosti ili u više manje jednostavno pregledne „kategorije“. (Nečega takvog se bio poduhvatio Swedenborg, o kome znamo da je bio reinkarnirani Ignacije od Loyole.)

Najprije, on predviđa tri stupnja evolucije anđela (VII, str. 123). Princip po kojem se stupnjevi pojavljuju – oni su kategorije – je zabavan. Prvoj kategoriji pripadaju anđeli „običnih ljudskih bića i svim njihovim različitim gradacijama“ (ibid.). Ovdje bi Prokofiev trebao sebi postaviti pitanje: što, sa stajališta duhovne znanosti, znači „običnih ljudskih bića u svim njihovim gradacijama“? On ne radi ništa manje nego postavlja klasifikaciju po rangu unutar oblasti anđela! Na kakvu gradaciju se ovdje misli? Je li to u vezi socijalnog statusa, doktorata, ili vojnog čina? Takvi koncepti nemaju mjesta u antropozofiji Rudolfa Steinera.

Drugoj kategoriji pripadaju anđeli „istaknutih“ ljudskih bića (ibid., str. 124). A čak i koncept istaknutih ljudskih bića je nepoznat u duhovnoj znanosti. Iako možda vrijedi spomenuti da je Otto Weininger napisao knjigu pod naslovom „Genij i mentalna konfuzija“!

Trećoj kategoriji pripadaju, prema Prokofievu, anđeli posvećenika.

„Među njima se mogu naći“ – informira nas – „najviše razvijeni anđeli, na primjer, anđeo čuvar Rudolfa Steinera, a također i anđeli čuvari drugih vodećih posvećenika“ (ibid., str. 123). Da se treća kategorija ne bi preklapala s drugom (ili prvom), posvećenike ne bi trebalo ubrajati među istaknute – a još manje među obične – ljude. Da Prokofiev zna mnogo o posvećenicima čovječanstva u svakom slučaju ne bi više trebalo biti iznenađenje. Može se postaviti pitanje: kakva je vrijednost ovakve apstraktne sheme čijim konceptima potpuno nedostaje kontura? Da li napredak ljudskog bića treba biti određen, ne po njemu samom, naporima njegova individualnog ‘Ja’, već nivoom njegova anđela u nizu rangova postavljenih od Prokofieva? – Ili, obrnuto, da li se anđeo na uzlaznim ljestvama penje više kada je povjereno mu ljudsko biće odradilo svoj put od kategorije „običnih“ do kategorije „istaknutih“ ljudi? Kakav kriterij određuje da li je ljudsko biće postalo istaknuto, ili je još obično? Da li je broj knjiga koje je osoba napisala, ono što je odlučujući faktor, ili je to njihova debljina? Po tom pitanju Prokofiev ne daje konkretne preporuke nebeskim silama vodiljama, i daje im prostora – unutar okvira koji daje – da djeluju po vlastitom nahođenju. U tom pogledu Prokofiev odstupa od katoličkog klera, koji sam odlučuje ovakve stvari, čak i ako se proces odluke može protegnuti stoljećima.

Prema Prokofievu prva kategorija anđela je još „na početku njihova razvoja“ (ibid., str. 124), dok se anđeli posvećenika pripremaju „da se popnu na slijedeći viši rang, onaj od arhanđela“ (ibid.). Prema Steinerovom istraživanju karme, ljudska bića koja su, u jednoj inkarnaciji prošla inicijaciju, ne moraju se nužno odmah potom inkarnirati kao „istaknuta ljudska bića“ – da koristimo izraz Prokofieva – već ponekad kao „obična“, jer moraju ispuniti određene zadatke koji nisu u direktnoj vezi s njihovom prethodnom inkarnacijom. Ali što se događa anđelima? – Da li su, nakon što su gotovo postigli rang arhanđela, učinili da se vrate na početak njihova razvoja? =>Note [6] Prokofiev na to kaže: „U individualnom razvoju, a također i u općenitom povijesnom razvoju čovječanstva kao cjeline, te tri grupe duhova anđeoske oblasti odgovaraju p r i b l i ž n o stupnjevima razvoja duše-osjećaja, intelektualne ili duše razuma, i duše svijesti“ (ibid.). U ovoj izjavi ne može se pronaći greška, pošto je bez sadržaja. Ona dolazi od trivijalne činjenice da između dvije količine koje se sastoje od istog broja elemenata postoji numeričko podudaranje. S jednakom valjanošću se može držati da postoji podudaranje sa te tri anđeoske grupe u: glavi, ritmičkom i metaboličkom sustavu u ljudskom biću; Atma, Buddhi, Manas u odnosu a ljudski duh; lipanj, srpanj, kolovoz u odnosu na ljetne mjesece godine. I zašto formulacija „približno“? Da li je potrebna aproksimacija kada se računa do tri?

Ako njegovu zadnju tvrdnju razmotrimo s aspekta r a z v o j a p o j e d i n c a, da li ćemo shvatiti da „obični“ ljudi razvijaju dušu osjećaja; posebno „istaknuti“ - kao što su Goethe i Schiller, preko čijeg se rada duh-naroda mogao obraćati ljudskim bićima (ibid., str. 123) – razvijaju dušu intelekta; a posvećenici dušu svijesti? Prema Rudolfu Steineru to nije tako, jer o b i č n a lj u d s k a b i ć a treće post-atlantske epohe razvijaju dušu osjećaja, ona četvrte dušu intelekta, a obična ljudska bića pete epohe razvijaju dušu svijesti. Posvećenici razvijaju još više članove.

Sada gornju izjavu pokušajmo ispitati s aspekta „povijesnog razvoja čovječanstva kao cjeline“ (ibid., str. 124). Kada Prokofiev drži da tri post-atlantske epohe o kojima se radi odgovaraju njegovim trima anđeoskim grupama, kome (ili čemu) odgovaraju prva , druga, šesta ili sedma post-atlantska epoha? Ako postoji podudaranje između epoha čovjekova razvoja i g r u p a unutar hijerarhija, tada i se u tim podudaranjima očekivala određena zakonita struktura, i sve hijerarhije epohe trebale bi imati dodijeljeno njihovo mjesto. Ali to nije slučaj.

Zaključujemo da je pokušaj Prokofieva da uvede novi poredak u anđeoski svijet neuspješan. Istražujući dalje shvaća se da, unutar druge kategorije, postoji još jedna druga kategorija, koja se sastoji od anđela „koji nisu anđeli čuvari pojedinih ljudskih bića“ (ibid.).

Ova druga d r u g a k a t e g o r i j a je opet podijeljena u tri kategorije: glasnici, vođe (ljudskih) zajednica (ibid.) i – nazovimo ih radi sažetosti – „Bogovi naroda“. Tako imamo treću d r u g u k a t e g o r i j u: anđele zajednica. Dakle kako ne bi gnjavili čitatelja s verbalnim, cjepidlačenjem izvještavajući o kategorijama Prokofieva, pokušati ćemo pomoću dijagrama uvesti reda u njegove kategorije:


slika


Koliko je kategorija Prokofiev ukupno „našao“? Njegov odgovor je: sedam, jer on kaže: „kod svih s e d a m opisanih anđeoskih kategorija …“ (ibid., str. 125).

Da li on izostavlja veće „kategorije“ i broji samo manje u koje su one podijeljene? Ali ima ih samo šest. Ono što bi trebalo biti uključeno kao sedma kategorija on naziva, ne kategorija, već „grupa“. Ona se sastoji od bića koja zapravo „pripadaju hijerarhiji arhanđela“! Tako se sedma grupa anđela sastoji od onih arhanđela koji su „u duhu žrtve voljni raditi u duhovnom svijetu koji graniči s Zemljom, na istom nivou kao anđeli“ (ibid., str. 124). Shodno tome anđeoska oblast u shemi Prokofieva podijeljena je u šest (malih) „kategorija“ anđela i „grupe“ arhanđela – ne u sedam kategorija anđela.

Pogledajmo kako shvaća preostale tri ili četiri (ili što god je potrebno da ih dovede do broja sedam) kategorije anđela: „Anđeli-glasnici izvršavaju instrukcije duha-naroda u odnosu na razna ljudska bića koja pripadaju narodu“ (ibid.) – t. j. oni su nešto kao kozmički poštari. Ili bi anđeli čuvari također mogli preuzeti taj zadatak, možda? Zašto bi zasebna institucija anđela glasnika trebala biti postavljena? Rudolf Steiner ih ne spominje. On samo kaže da anđeli imaju odnos s čovjekovim životom duše, jer su „angažirani u transformaciju njegovog astralnog tijela u Manas … ali još nisu završili taj posao.

Ljudska bića su na početku tog posla… Tako u potpunosti shvaćaju sve što ljudska osobnost može doživjeti kroz tugu i radost“ (9.6.1910, GA 121). A sve to vrijedi za anđele općenito, ne samo za posebnu grupu. Ali kako anđeli s njihovom sviješću također dosežu sferu arhanđela služe kao posrednici između ljudskih bića i duha-naroda: „Oni primaju instrukcije duhova-naroda“ – kaže Rudolf Steiner – „i prenose ih u individualne duše…“ (ibid.). Nigdje ne govori o podjeli prema kojoj neki anđeli služe samo kao glasnici, a drugi kao anđeli čuvari.
U treću „drugu kategoriju“ anđela u sustavu Prokofieva spadaju „vođe ili ‘grupne-duše’ pojedinih ljudskih zajednica ili udruženja u n u t a r sfere aktivnosti danog arhanđela-naroda“ (VIII, str. 124; istaknuo S. O. P.). Obični anđeli djeluju zajedno s individualitetima, i njihov je zadatak raditi s ciljem individualizacije. Bića anđela rade u astralnom tijelu ljudskih bića; ako bi anđeli radili kao duhovi grupe, to bi im dalo mogućnost raditi na razvoju osobina grupne-duše, time stvarajući dominaciju svijesti grupne-duše u odnosu na individualnu. Međutim, to bi bilo u konfliktu s zadatkom naše epohe.

Samo luciferski anđeli rade na taj način. Da li Prokofiev misli na njih, možda? Raditi s grupama zadatak je arhanđela, čija sfera aktivnosti je čovjekovo etersko tijelo. U naše vrijeme jedino nazadni duhovi se bave s razvojem grupne duševne prirode. (Postoje iznimke; ali njima bi se trebalo baviti odvojeno, i nisu povezani s temom Prokofieva.)

Daljnjoj trećoj kategoriji u sustavu Prokofieva pripadaju „oni anđeli čije djelovanje doseže izvan granica sfere aktivnosti Naroda“ (ibid.). Međutim, iz duhovne znanosti, znamo da tu nemamo posla ni s anđelima niti arhanđelima, već s Arhajima. Kakvu vrstu aktivnosti Prokofiev pripisuje „anđelima“? On kaže: „Ti anđeli uspostavljaju vezu između raznih naroda na nivou anđela“ (ibid.). Što bi to moglo značiti? „Na ljudskoj razini“ takve veze su realizirane preko diplomatskih predstavnika – t. j. preko ambasada. Možda se „ambasade“, modelirane prema zemaljskima, pojavljuju također i u oblasti anđela, i Prokofievi anđeli treće kategorije su imenovani za njihovo osoblje?

Do zanimljive opservacije dolazimo ako ove „kalkulacije“ Prokofieva usporedimo s onim što o sebi kaže u knjizi „Duhovni zadaci srednje i istočne Europe“. On u predgovoru kaže: „Knjiga može [također biti gledana] kao zadatak dodijeljen mi od Sudbine, koja me je učinila posrednikom između dva naroda. Stoga uzajamno razumijevanje tih naroda vidim kao jedan od mojih najvažnijih zadataka“ (str. 12). Ovdje bi se moglo poželjeti upitati Prokofieva: Zar ne bi bilo jednostavnije kazati sasvim direktno –

„Moj anđeo čuvar nije anđeo kao kod drugih ljudi (obični, istaknuti, i inicirani), već anđeo (druge) treće kategorije, čija aktivnost prelazi granice naroda – drugim riječima, Arhaj“?

Zaista, nešto usporedivo s tim u vezi njegova odnosa s duhom vremena, Mihaelom, već je izraženo u njegovom autobiografskom eseju (cf. § 1.2.).

Zar ne bi mogli, pitamo se, kao dodatak Prokofievom osobnom „Arhaj-duhu-čuvaru“, također postojati i drugi „anđeli“ te vrste? Da, naravno. I Prokofiev nam o njima govori: „Toj grupi pripadaju mnogi od bogova, nama poznati u raznim mitologijama, koji su bili štovani od raznih naroda starine. (Tako je egipatski bog Tot bio štovan u Grčkoj kao Hermes a u Rimu kao Merkur“ (VIII, str. 124). Iz toga izvlačimo da je jedno te isto biće bilo poznato u Egiptu kao Tot, u Grčkoj kao Hermes, i u Rimu kao Merkur, t. j. to je Biće „ostvarilo vezu između različitih naroda“, i to radi do danas. Prema Rudolfu Steineru, Hermes – ili Tot, kako su ga zvali egipćani – bio je osobnost koja je jednom bila učenik Zaratustre, i od njega primila mudrost Sunca i moć prosudbe, i kasnije se pojavila u oblasti znanosti. Nakon toga ovaj učenik se pojavio u astralnom tijelu žrtvovanom od njegova učitelja, kao Hermes, veliki učitelj i mudrac egipatskih misterija (cf. 15.2.1909, GA 109 i 2.9.1910, GA 123). Da je Hermes anđeo koji uspostavlja vezu između naroda – o tome Rudolf Steiner nije rekao ništa, to je „otkriveno“ od Prokofieva. Ali Rudolf Steiner jest govorio nepogrešivim izrazima o biću hijerarhija koje je u drevnim religijama također bilo poznato kao Hermes ili Merkur (cf. 4.1.1918, GA 180).

On kaže: „Bog Merkur je arhanđeosko biće“ (1.6.1924, GA 236). Tako se Prokofieva schema anđeoske oblasti, pri pobližem pregledu, rastvorila ni u što.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: čet jul 11, 2013 5:57 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
3.3. Od aritmetike do algebre. Duhovna bića u promjenjivim količinama

Duhovni svijet kako je opisan od Rudolfa Steinera predstavlja značajnu poteškoću za svakog tko ga želi shvatiti s pojednostavljenim dogmatskim i shematskim razumijevanjem. Postoje duhovna bića koja sebe izražavaju kroz druga bića; odnosi se rađaju u različitim formama na različitim nivoima hijerarhija; jedno služi kao model za mnogo toga što prolazi kroz metamorfozu i pojavljuje se pod raznim aspektima na raznim evolucijskim stupnjevima bića svijeta. Do višeslojnosti otkrivenja je došlo kroz aktivnost individualnih duhovnih bića koja su izvorna i konkretna kao i ljudska bića koja žive na Zemlji; jer duhovni svijet nije ni jednostavniji ni siromašniji po sadržaju od zemaljskog svijeta. Ali ovaj potonji je zamrznut u oštro oblikovane materijalne forme, i nikako ne može biti natjeran u određene nizove preglednih apstraktnih shema.

Za razliku os duhovnog svijeta, način na koji su pojave percipirane u fizičkom svijetu osigurava permanentnu korekciju njegovih shematskih i neispravnih predstavljanja. Duhovni svijet je ljudskom biću otkriven jedino u konceptualnoj formi osim ukoliko, kao u slučaju Rudolfa Steinera, pred njegovim unutarnjim okom nema neposredno opazivu stvarnost. Da bi to moglo shvatiti u punoj kompleksnosti ljudsko biće mora, s jedno strane, steći sposobnost unutarnjeg promatranja i, s druge – tako da bi moglo ispravno razumjeti ono što je promotreno – izvršiti koncentrirani rad u svom mišljenju, time postignuvši pomak granice razumijevanja i svijesti na nivo inspiracije. =>Note [7] Misaone forme u kojima se pojavljuje slika duhovnog svijeta ostavlja osobu slobodnu, a tako postoji također i put minimalnog otpora, koji odgovara urođenim snagama razumijevanja. U takvom slučaju ljudsko biće ostaje unutar njegovog svakodnevnog asocijativnog mišljenja koje samo daje osnovu za stjecanje toga (slike duhovnog svijeta – prevod.). Pomoću slijedećeg primjera ćemo ilustrirati kako to radi u praksi.

U predavanjima Rudolfa Steinera postoje naznake u vezi Bodhisattvi, individualiteta koji imaju značajnu „početnu prednost“ u napredovanju opće ljudske evolucije, i utjelovljuju se na Zemlji u skladu s određenim zakonima, ali ne po stereotipu. Postoje također priopćenja Rudolfa Steinera u vezi Učitelja mudrosti i harmonije osjećaja (Meister der Weisheit und des Zusammenklangs der Empfindungen), koji su ujedinjeni s Bijelom ložom vođa čovječanstva. U njihovom opisu postoji određena sličnost, paralelnost, ali postoje također i bitne razlike. U ovoj knjizi ne možemo ih pobliže istražiti, i umjesto toga zainteresiranog ćemo čitatelja uputiti na relevantna predavanja Rudolfa Steinera. †Ovdje samo želimo pokazati kako se Prokofiev nosi s tim pitanjem.

U njegovoj prvoj publikaciji Prokofiev, pozivajući se na Rudolfa Steinera, dolazi do ishitrenog zaključka da su u Loži dvanaestorice čiji se učitelj pojavljuje kao trinaesti, Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja – Bodhisattve (I, str. 73). Tu bi trebalo reći da nije sve što je analogno ujedno i identično – istina očito neshvaćena od Prokofieva. Također bi se moglo reći za učenike Krista da su, kao dvanaestorica, okružili njihova Učitelja kao trinaestog. Da li to znači da su oni bili iste osobe (uključujući Judu)?

U pokušaju da opravda svoje stajalište Prokofiev kaže: „Čak i ime ‘Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja’ to izražava, jer prava ‘Harmonija osjećaja’ – osjećaj je iznad svega povezan s astralnim tijelom – moguća je jedino kada je potonje, kao što je slučaj s Bodhisattvom, bilo transformirano u duh-sam“ (ibid.). Ovaj „dokaz“ ne može izdržati kritiku. Jer što netko dokazuje govoreći, najprije, „osjećaj je iznad svega povezan s astralnim tijelom“? Iz ovog bi se moglo zaključiti da biljka nema, dok životinja ima, osjećaje. I što bi dobili iz ove igre asocijacija? I, kao drugo, kakvo je značenje izraza: „prava ‘Harmonija osjećaja’ moguća je jedino kada je astralno tijelo bilo izmijenjeno u duh-sam“? – Ovdje imamo najčistiju apstrakciju. Prokofiev bi morao objasniti što shvaća pod ‘Harmonija osjećaja’ i u kakvoj je to vezi s duhom-samim; ili kakva je razlika između p o g r e š n e harmonije osjećaja i one prave. I kao treće, kako zna da se u slučaju Bodhisattvi odvija transformacija astralnog tijela u duh-sam? Prokofiev upućuje na str. 70 njegove knjige (I), gdje navodi da Bodhisattva radi s anđelima jedino na transformaciji njegova astralnog tijela u duh-sam, i da će on ostvariti puni razvoj duha-samog tek u njegovoj finalnoj zemaljskoj inkarnaciji – t. j. kada se popne na rang Buddhe. S druge strane, Prokofiev nam govori da je „prava ‘Harmonija osjećaja’“ jedino moguća kada je astralno tijelo „transformirano u duh-sam“ (ibid., str. 73), dakle, na Buddha a ne na Bodhisattva stupnju! Ali u tom slučaju kako Bodhisattve mogu u isto vrijeme biti „Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja“? Da je zaista takav slučaj Prokofiev zaključuje iz predavanja Rudolfa Steinera od 20.5.1913 (GA 152), gdje se kaže da anđeo stječe slobodu kada se ljudsko biće uzdiže od Bodhisattve do Buddhe. Ali upravo taj argument ruši njegov „prikaz“. Jer bi to značilo da jedino Buddha poznaje „pravu Harmoniju osjećaja“, dok Bodhisattva, čiji duh-sam još nije razvijen, nije s tim obdaren, i stoga se ne može nazivati „Učiteljem mudrosti i harmonije osjećaja“. Prokofiev opovrgava sebe.

Čini se kao da je to i sam primijetio, i da se pokušava izvući iz ove neugodne situacije zaključujući svoj „prikaz“ na slijedeći način:

„U vezi ovog što je rečeno treba naglasiti, da kao dodatak [najvišoj i najosnovnijoj] definiciji (koju je sam smislio) ‘Učitelja mudrosti i harmonije osjećaja’ kao kolegama Bodhisattvi u sferi providnosti, postoje još i drugi učitelji čovječanstva (ovo je dakle ‘niža’ i ‘sekundarna’ definicija!) koji mogu biti nazvani ‘Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja’ [u kršćanskom ezoterizmu]. Jer su i oni također inspirirani iz ove sfere i s njom imaju direktnu vezu“ (I, str. 74 [str. 86]. Prokofiev ovdje diže sebe iznad cijelog kršćanskog ezoterizma i pokazuje kako malo obzira ima za stvarnost onih koje imenuje ‘Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja’. Jer ako ovdje imamo posla sa stvarnim individualnostima, tada može postojati samo definicija stvarnosti, bez obzira da li je „viša“ ili „niža“. Identifikacije ove (Prokofieve) vrste su normalne u apstraktnoj algebri - one su ono što je poznato kao „izomorfizam“, gdje se jedino brojevi elemenata koji čine kvantitetu uzimaju u obzir, a struktura njihovih povezanosti, „individualnost“ elementa potpuno izostaje. Mi se u antropozofiji iznad svega bavimo sa individualitetima a ne s odnosima, apstraktnim strukturama i brojevima. Ali za Prokofieva se čini da nema individualnosti. On tretira imena duhovnih bića kao promjenjive količine koje mogu, prema potrebi, biti napravljene da znače svakakve stvari tako da im se pridruži odgovarajuća d e f i n i c i j a . I, kako navodi u njegovoj „Autobiografiji“, sve što Rudolf Steiner kaže o Bodhisattvama njemu je bilo „već poznato“, jedino što „do tada to nije mogao izraziti u mislima“ (“ Moj put …”, str. 85).

Situacija izgleda još gore kada on govori o „grupnoj-duši“ antropozofskog društva. Toj „varijabli“ je pridruženo beskrajno mnoštvo različitih značenja, što je posebno skandalozno uzimajući u obzir da je tema o kojoj se radi Božićno zasjedanje, koje je izabrao kao njegovo najistaknutije životno djelo. U njegovoj prvoj knjizi on kaže: „Baš kao što je [u evoluciji] pojedino ‘Ja’ individualnog ljudskog bića upaljeno kroz kontakt s fizičkim planom, tako je i ezoterijsko esencijalno biće antropozofije [biće same antropozofije], njeno ‘Ja’, moglo potpuno ući u zemaljski razvoj tek kada su se antropozofsko-mihaelski impulsi, na božićnom zasjedanju, potpuno ujedinili s zemaljskim svijetom, kada su antropozofski pokret i antropozofsko društvo postali jedno. U tom trenutku, u 21-oj godini života pokreta (od 1902- 1923), g r u p n o - ‘Ja’ nove zajednice mihaelita je zaista [stvarno] r o đ e n o . Rođenje novog grupnog -‘Ja’ mihaelita kao duhovnog temelja njihove zajednice je … [najdublja misterija] božićnog zasjedanja … Ako se upitamo: Koje b i ć e možemo dovesti u vezu s onim što je ovdje nazvano grupno-‘Ja’? Tada odgovor mora biti: To grupno-‘Ja’ [je vodeći duh-vremena našeg doba – sam Mihael]“ (I, str. 346, [str. 381- 382]; naglasio S. O. P.). Iz ovoga se može izvući sljedeći zaključak: Najprije, Mihael bi tada bio ezoterijsko esencijalno biće, ‘Ja’ antropozofije, tako da čak i biće same antropozofije ne bi bilo ništa drugo nego Mihael, što znači da antropozofija nije ni duhovna znanost niti bilo što drugo, već jednostavno v o d e ć i d u h d o b a .

Kao drugo, iz onog što je rečeno proizlazi, da je Mihael mogao potpuno ući u zemaljski razvoj tek kao ezoterijsko esencijalno biće antropozofije zahvaljujući božićnom zasjedanju. Međutim, sadašnja epoha Mihaela nije započela 1924, već u 1879, niti je to prva. Još k tomu znamo iz priopćenja Rudolfa Steinera, o brojnim slučajevima konkretnih Mihaelovih o t k r i v e nj a u zemaljskom razvoju, koja su se dogodila daleko prije božićnog zasjedanja. Ali – možda se nije otkrio p o t p u n o ? Nažalost, Prokofiev nam ne otkriva što u ovom slučaju misli pod p o t p u n o.

Treće, ako je ezoterijska esencijalna jezgra antropozofije došla do punog izražaja nakon božićnog zasjedanja, što je onda Rudolf Steiner razvijao do tog vremena? Možda to nije ni najviša a možda ni temeljna antropozofija, možda uopće nije antropozofija, pošto nije imala ezoterijsku središnju jezgru, i prava antropozofija počinje tek s božićnim zasjedanjem? Sjećamo se riječi Prokofieva u njegovom autobiografskom eseju: „Nakon božićnog zasjedanja … sve postaje drugačije … u antropozofskom pokretu“ (cf. § 1. 2.). Ako bi netko vjerovao, nasuprot ovome, da je antropozofija razvijana od Rudolfa Steinera prije božićnog zasjedanja bila prava stvar, tada bi u isto vrijeme morao priznati da je s božićnim zasjedanjem završila. Jer Rudolf Steiner nije kazao da je Mihael bio grupno-‘Ja’ antropozofskog društva, koje je u gore citiranom pasusu od Prokofieva opisano kao zajednica Mihaela.

Sada usmjerimo pažnju na pitanje grupne-duše antropozofskog društva, i ne budimo zbunjeni činjenicom da je, u citiranom fragmentu, Prokofiev zove grupno-‘Ja’. Oba termina su nam poznata i u osnovi su isto jer, kada okultizam govori o grupnoj duši, to ukazuje na konkretno duhovno biće koje ima individualno ‘Ja’, a ne apstraktnu d u š u.

Ali kod Prokofieva cijela stvar opet skreće u apstraktno, pošto tvrdi da je Mihael grupna-duša; na drugim mjestima tu ulogu pokušava dodijeliti drugim bićima.

U „Okultnom značenju opraštanja“ (V) čitamo slijedeće: „Ovaj ‘Dobri duh Goetheanuma’ teži sve više postati vrsta (?) ‘grupne-duše’ Općeg antropozofskog društva … U fizički vidljivom Goetheanumu … vidljivom izrazu samog bića antropozofije“, itd. (V, str. 165). Kako je već objasnio, to „stvarno“ biće antropozofije je sam Mihael. Iz toga izvodimo zaključak da je Goetheanum vidljivi izraz Mihaela. I ako uzmemo u obzir ono što je gore rečeno, tada je to on koji na božićnom zasjedanju postaje grupna-duša antropozofskog društva. U očima Prokofieva, da li su Mihael i Duh Goetheanuma jedno te isto biće? Da li je Goetheanum vidljivi izraz Mihaela? - Ali zašto sve više postaje grupna-duša? A ako su to dva različita bića, da li to znači da će antropozofsko društvo imati dvije grupne-duše, ili da će Mihaelovo mjesto biti preuzeto od Duha Goetheanuma?

Pokušajmo jasno navesti što Prokofiev shvaća pod „Duh Goetheanuma“. To neće biti lak zadatak. (Uvijek se mislilo na prvi Goetheanum.)

U njegovoj knjizi „12 svetih noći i duhovne hijerarhije“ (III) Prokofiev kaže: „Ovaj eterski razvoj koji se sastoji od tri uzastopna koraka, i ‘četiri duševne osobine’ koje to podupiru, bile su utjelovljene u formama, slikarstvu, i arhitekturi prvog Goetheanuma.“ Zatim nastavlja govoriti o Goetheanumu kao o „artističkom otkrivenju (objektivizaciji) – procesa inicijacije, koji su povezani s eterskim tijelom ljudskog bića.“ U ovom slučaju, Goetheanum se pojavljuje, ne kao „vidljivi izraz bića antropozofije“, već „stupnjevi, osobine i procesi“. On nastavlja:

„Ovaj duhovni Goetheanum (kojeg svako ljudsko biće preko razvoja lotus cvjetova može izgraditi unutar njegova eterskog tijela) nositi će ga (ljudsko biće) u svjetove kozmosa, u širine eterskog prostora, i gore u sferu gdje se sada može naći ‘makrokozmički Goetheanum’ ili ‘Duh Goetheanuma’, o čemu je Rudolf Steiner govorio na zaključenju božićnog zasjedanja“ (str. 134- 135).

=>Note [8] Nećemo otezati da razmotrimo ovu izvanrednu apstraktnu ideju Prokofieva, koja opisuje tri viša lotus cvijeta eterskog tijela kao „duhovni Goetheanum“. Za nas je najvažnija činjenica da se, prema izjavi u ovoj knjizi (III), „duh Goetheanuma“ koji se može naći u širinama kozmosa, nije dakle i n k a r n i r a o na božićnom zasjedanju, i nije postao grupna-duša antropozofskog društva; da sigurno nema namjere to učiniti premda bi, prema pasusu u drugoj knjizi (cf. gore navedeni citat: V, str. 165), to t r e b a o.

Sada se okrenimo „… Osnivanju novih misterija“ (I), gdje Prokofiev kaže: „Goetheanum nam pokazuje sliku ljudskog bića u njegovom vječnom i božanskom aspektu … Goetheanum [je također] pravi dom ‘Antropos- Sofije’, gdje mudrost čovjeka, rođena od Duha svetog, gdje ta kozmička mudrost po prvi puta postaje vidljiva također i zemaljskim ljudskim očima na fizičkom planu“ (I, str. 156). Zašto „po prvi puta“? Zar nisu svi hramovi i središta kultova prošlosti vidljivi izraz „kozmičke mudrosti“?

Prokofiev uporno ponavlja njegovu (po svoj prilici n a j v i š u i n a j t e m e lj n i j u) definiciju antropozofije kao „mudrosti čovjeka, rođene od Duha svetog“. A kakvo bi moglo biti značenje: „ljudsko biće u njegovu vječnom i božanskom aspektu“? Na str. 163 (ibid.) on kaže „duša Natan Isusa … ideal, kozmički arhetip čovjekove duše’ je „arhetip cijelog čovječanstva“. Dakle tko je zapravo „Duh Goetheanuma“ i grupna-duša antropozofskog društva“? –Natan duša? Ili Mihael? Ili Antropozofija (u nekom smislu te riječi)?

Na str. 157 (ibid.) čitamo: „Živa, eterska božanska Riječ, koja otkriva sebe u fizičkoj formi, … takav je bio prvi Goetheanum. Bio je utjelovljenje same Antropozofije.“ – Sada ćemo na našu listu morati dodati: „eterska božanska Riječ“.

O Goetheanumu Prokofiev piše „da je on sam bio živo biće“ (ibid., str. 158). Što mu se dogodilo kada je bio zapaljen? - Od Prokofieva smo naučili da „nakon što je, kao živo biće, prošao kroz proces smrti i netjelesnosti [on] se otkrio tijekom božićnog zasjedanja kao čisto duhovna stvarnost, kao D u h G o e t h e a n u m a“ (ibid., str. 164; naglasio S. O. P.). Tko je bio onaj tko je prošao kroz utjelovljenje u formama Goetheanuma, kroz smrt, i uskrsnuće na božićnom zasjedanju? – Mihael? – Natan duša? – ili možda – p r o c e s i i n i c i j a c i j e?

Konačno, sam Prokofiev postaje umoran od ovog kaosa; u njemu prepoznaje „visoko značajan problem“, i postavlja pitanje: „Što je ovaj ‘uskrsnuli Goetheanum’ za nas sada? Kakvo je značenje ‘Duha Goetheanuma’? Kakav će biti njegov značaj za daljnji razvoj antropozofskog pokreta i antropozofskog društva?“ (ibid., str. 165). Ali njegov odgovor još više unosi zbrku: „U Goetheanumu imamo p r v o veliko Mihael otkrivenje, napravljeno vidljivim fizičkom oku ljudskog bića … Božansku Riječ … ‘postade tijelom’ u punoj stvarnosti u formama Goetheanuma …“ i „kada je unutar vatrenog elementa prolazio kroz svečani čin ‘transupstancije u velikom hramu kozmosa (?) [on postaje] čisti duh, duh Goetheanuma … on prelazi, u skladu s karmom svijeta, u veliki hram kozmosa, identificirajući se s njime, i time postaje arhetip d r u g o g velikog Mihael otkrivenja … arhetip istinske zajednice, ‘početak kozmičkog kultusa koji je prikladan za sadašnje čovječanstvo’“ (ibid., str. 168; naglasio S. O. P.). Gdje smo sada? Zar nije postao grupna duša antropozofskog društva? – Ili bi se to tek t r e b a l o dogoditi u b u d u ć n o s t i? Što sa prvim ili drugim Mihael otkrivenjem? – Što sa samim Mihaelom, Natan dušom, i samom božanskom Riječi?

S ovim vođenim obilaskom kroz labirint demagogije Prokofieva, pokušali smo naglasiti nerazumljivost njegove retorike. Ali ima još toga, u obliku konačne, depresivne formulacije njegove teorije o D u h u G o e t h e a n u m a i o pojavljivanju grupne-duše antropozofskog društva.

„Rudolf Steiner“ – navodi on – „intenzivno se bavi dubokim proučavanjem rezultata suvremene znanosti. Zatim ih kao posvećenik nosi gore bogovima u kozmos, i prima to znanje moderne znanosti – transformirano u jezik bogova – od njih natrag u obliku svjetske mudrosti … On tu božansku mudrost zatim obdaruje tjelesnim plaštem u imaginativnim formama Goetheanuma … ; tijekom požara te forme prolaze kroz supstancu toplinskog etera i vraćaju se astralnom svijetlu, zatim se šireći u udaljene oblasti kozmosa … Otuda ih Rudolf Steiner ponovno prima, ali sada kao uzvišenu božansku Riječ, kao živi Duh Goetheanuma kako se vraća transformiran iz dubina kozmosa“ (ibid., str. 211).

Tako „znanje moderne znanosti“, koje je na opisani način pretrpjelo transformaciju, s v e v i š e treba p o s t a t i grupna-duša antropozofskog društva … – Zdrav razum nema više što reći.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: pet jul 12, 2013 6:02 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
3.4. Okultni materijalizam ima svoj début u antropozofiji

Epoha duše svijesti nužno je morala postati epoha materijalizma, pošto ispravan razvoj individualne ‘Ja’-svijesti treba potporu čulnog iskustva i znanja o zakonima materijalnog svijeta. U Prokofievu gledanju na stvari epoha materijalizma se već približila svom kraju, kako smo pokazali u 3.3. Od kraja Kali-Yuge a posebno od božićnog zasjedanja pobjeda univerzalnog produhovljenja trebala je početi, čije mnoge detalje on opisuje u poglavlju 7 njegove prve knjige (I). A u naše vrijeme, tako on nagovještava u kasnijoj knjizi (V), cijelo čovječanstvo stoji na p r a g u i z m e đ u d u š e s v i j e s t i i d u h a-s a m o g (str. 124), tako da je kraj materijalizma blizu.

Ali kakva je stvarna situacija? Rudolf Steiner nas upozorava: Materijalističko gledanje je u porastu i nastaviti će i dalje rasti sljedećih četiri ili pet stoljeća (18.11. 1917, GA 178). Duhovi koji inspiriraju materijalizam nisu promijenili ni njihove namjere niti strategije, već samo taktiku. Oni više ne poriču duh, ali pokušavaju ga svijetu predstaviti s konceptima i slikama uzetim od fizičke stvarnosti. Na taj način pojavljuje se vrsta pogleda na svijet, koja sve objašnjava, uključujući i duh, s tehničkim terminima „materije“ i „energije“. Među takve pseudo-znanstvene okultno-materijalističke struje možemo ubrojiti parapsihologiju, ufologiju, izvan-osjetilna istraživanja itd., koja govore o apstraktnim, energetskim procesima, silama, poljima, supstancama duhovnog svijeta, i predstavljaju ih prema modelu pojava u fizičkom svijetu.

Da je Prokofiev također toga svjestan može se vidjeti u njegovim kasnijim spisima. Ali, za njega, čak i to znanje ostaje apstraktno. On polemizira protiv takvih okultnih struja i razotkriva njihov okultni materijalizam, ali sam podliježe njihovu utjecaju. Njegove materijalističke koncepcije duhovnog svijeta skrivene su iza koncepata koje posuđuje od duhovne znanosti.

Prvi simptom infekcije može se vidjeti u načinu na koji Prokofiev barata, kako smo opisali, s koncepcijama duhovnih bića, koja se pojavljuju u apstrakcijama nomenklature po modelu zemaljskih „ministara i službenih tijela“.

Njegov izmijenjeni koncept duše-naroda, koji sada, umjesto arhanđela, uključuje numeričku ukupnost anđela, i njegovo objašnjenje o višeslojnosti takve duše pomoću analogija s procesima i osobinama ljudske duše, priziva slijedeće riječi Rudolfa Steinera: „Ako, kao duhovni znanstvenik danas, kažete ljudima da postoji duša-naroda koja je arhanđel, i tako dalje, tada vas ismijavaju. Ono o čemu se u materijalizmu govori kao o duši-naroda samo je apstraktni skup osobina u posjedu članova naroda“ (18.5.1915, GA 159). S njegovom teorijom, Prokofiev gradi čvrsto konstruirani most između duhovne znanosti i materijalizma, most koji će prvi prijeći.

U knjigama Prokofieva postoji progresivno de-personaliziranje duhovnog svijeta; umjesto konkretnih duhovnih bića uglavnom nalazimo bezimene m o ć i.

Tako u „Duhovnom porijeklu Istočne Europe …“( IV) kroz veoma dugo poglavlje govori - opetovano, ne samo usput, već kao o esencijalnoj temi - o „duhovnim-božanskim moćima, koja upravljaju zemaljskim razvojem“ (str. 373); o „višim moćima koja usmjeravaju karmičke veze ljudskih bića“ (ibid., str. 379); o „višim vodećim snagama zemaljskog razvoja“ (ibid., str. 383), itd. Nigdje nam ne govori što podrazumijeva pod tim snagama. Na taj način njegova argumentacija nije ni duhovno-znanstvena niti religijska, jer čak i teolozi upućuju na ime bića o kojem govore.

Referenca od strane Prokofieva u vezi iste stvari, sa „nivoima metahistorijske stvarnosti“ - o kojoj ćemo govoriti kasnije (§ 6) – spada u istu kategoriju. Na tim „nivoima“ nema ni arhanđela ni duhova-naroda, niti je tamo duh-vremena – uopće nema duhovnih osobnosti; on opisuje jedino „snage“, i „sveobuhvatne zakone“ (doduše također i „karmičku podstruju“), kao u dobro dizajniranom mehanizmu. U poglavlju 9 iste knjige odjednom se pojavljuje „neiscrpan izvor kozmičkih sila djetinjstva i vječne mladosti, u čijem su krilu sadržane sve velike mogućnosti za budućnost“ (IV, str. 60). Da li je iza svega ovoga, možda, skrivena zvijezda u kozmosu, koja zrači te pomlađujuće energije i svijetlom ispunjenu budućnost?

U knjizi „Okultni značaj opraštanja“ (V) Prokofiev izlaže njegovo materijalističko razmišljanje još očitije. Tu pokušava opisati „okultni mehanizam opraštanja“ (str. 58), koji radi ovako: „Posredstvom napora moralne volja koja izvire iz individualnog ‘Ja’ … formirani u neprekinutoj struji sjećanja, prožimajući naše ‘Ja’ i noseći našu ‘Ja’-svijest, postoje ‘prostori koji su oslobođeni sjećanja’, takoreći, u koje se supstanca [s moći transformacije sveg zla], višeg ‘Ja’ ili duha-samog, može uliti. I ta supstanca duha-samog je dalje nošena strujom sjećanja, koja ga nosi u čovjekovo ‘Ja’, transformirajući i produhovljujući ga“ (ibid. [str. 46- 47]).

Kako se ovakva teorija može pojaviti, teško je reći. Iz razigrane fantazije, možda, ili praznog maštanja atavističke vidovitosti? Opis lako može nekog podsjetiti na proizvodnu liniju. Na što se mislilo sa ovim „struja-sjećanja“? Na početku poglavlja o kojem se radi Prokofiev pravi referencu na poglavlje 2 „Tajne znanosti“, gdje se kaže da čovjekovo ‘Ja’ ima sposobnost memorije. Nema spomena ni o kakvoj „struji-sjećanja“. Zatim Prokofiev nastavlja govoreći: „Upoznavši se s ovom uvodnom misli, sada proces opraštanja možemo razmotriti sa stajališta moderne duhovne znanosti“ (ibid., str. 54). I sada tu nalazimo ovu „struju-sjećanja“, o kojoj „stara“ duhovna znanost Rudolfa Steinera ne zna ništa, ali koja je otkrivena tek kroz današnju „moderniziranu“ duhovnu znanost Prokofieva.

Uz nešto napora ipak smo uspjeli u pronalaženju izvora iz kojeg Prokofiev vjerojatno izvlači, nesvjesno, ili bez jasnog razumijevanja onog što je rečeno. Na predavanju od 4.11.1910 Rudolf Steiner opisuje ‘Ja’- razvoj djeteta, i kaže da kada ‘Ja’ počinje biti svjesno unutarnjih predstava (Vorstellungen), „‘Ja’ se mora ujediniti s tekućom strujom, s onim što smo nazvali etersko tijelo… U trenutku kada dijete počinje razvijati njegovu ‘Ja’- svijest, struja duševnog života je napravila vlastiti otisak na etersko tijelo. Ali ‘Ja’- predstava (Vorstellung) također se javlja kroz ovaj proces… Dijete, prije nego ima ‘Ja’- predstavu ne može osjetiti njegovo vlastito etersko tijelo; u trenutku kada počinje razvijati ‘Ja’- svijest ono osjeća njegovo etersko tijelo i zrcali natrag u ‘Ja’ biće svog vlastitog eterskog tijela … To je esencijalna osobina ‘Ja’- svijesti, da se etersko tijelo reflektira unutra“ (GA 115). Na taj način dolazi do sjećanja na doživljene događaje.

Prokofiev ne spominje ovo predavanje. Premda su u njemu korišteni slični izrazi, upravo ovaj pasusu pokazuje neodrživost konstrukcija Prokofieva. – On izjavljuje da ‘Ja’ preko napora moralne volje koja proizlazi iz individualnog ‘Ja’ mora napraviti malu rupu u eterskom tijelu! Za ovakve manipulacije, nužan je barem razvijen životni-duh. I neće automatski uspjeti u usađivanju supstance duha-samog u taj mali otvor: Duh-sam ima veliku sklonost prema astralnom a ne eterskom tijelu.

Čitatelj neće imati poteškoća u prepoznavanju razlika između tim opisa. Rudolf Steiner je konkretan, živ, shvatljiv kao cjelina, a tema je pokret u eterskom tijelu. Kod Prokofieva ne nalazimo ništa osim apstrakcija. Odakle i kamo nj e g o v a struja teče, u kakvom odnosu stoji prema nadčulnim članovima čovjekova bića, pripada li uopće nekom od tim članova, ili teče od b e s k o n a č n o s t i do b e s k o n a č n o s t i – Prokofiev o tome šuti; ali njegova s t r u j a nosi ‘Ja’- svijest, i može je potpuno prenijeti. Od čega je sastavljena njegova struja? Memorijske- supstance, možda?

I što bi to moglo biti? Iz njegova opisa postaje jasno, da ona teče unutra i van kroz ‘Ja’ (kao krv kroz srce?). I zatim to ‘Ja’, preko napora volje, negdje u struji pravi mali otvor, i pušta da supstanca duha-samog utječe u osobu o kojoj se radi. Sve se ovo događa b e z k o n t a k t a s ‘Ja’ , jer, kako zaključujemo iz citata, supstanca duha-samog je n o š e n a d a lj e od struje-sjećanja, a tek potom prelazi u ‘Ja’. Pitamo slijedeće: Može li ‘Ja’- svijest, koja n o s i s t r u j u, postojati negdje izvan ‘Ja’? I tko je taj misteriozni dobrotvor koji promatra obalu struje i iscjeljujuću supstancu ulijeva u otvor upravo u trenutku kada se pojavi? Prokofiev ne daje preciznu indikaciju. Po svoj prilici cijela stvar se odvija s kretanjem dobro funkcionirajuće pokretne trake – potpuno automatski.

I kako proces opraštanja napreduje, struja-sjećanja prima „zakrpe“ od duha-samog. Ta supstanca duha-samog strujom je prenesena u ‘Ja’, koje je time transformirano. - Zanimljivo! Na sadašnjem stupnju evolucije ljudsko biće posjeduje samo zametak duha-samog, koji se počinje otvarati čim ‘Ja’ radi na astralnom tijelu. Prema Rudolfu Steineru duh-sam je astralno tijelo transformirano od ‘Ja’. U teoriji Prokofieva događa se obrnuto: duh-sam radi na ‘Ja’. Ali odakle taj duh-sam dolazi? Da li je duh-sam čovjeka anđeo čuvar? Ako je tako, anđeo čuvar treba pustiti da sve više supstance duha-samog utječe u ljudsko biće, što više ono oprašta. To za anđela može postati teško, pošto je njegov duh-sam uključen u proces razvoja koji će kulminirati tek krajem zemljina eona. Rudolf Steiner kaže da su za stvaranje Saturna duhovi volje žrtvovali njihovu supstancu; da su na Mjesecu n. pr. duhovi kretanja pustili da astralna tijela teku iz njihova bića u ljudska bića; i da su ga na Zemlji duhovi oblika obdarili s ‘Ja’. Nezamislivo je da je Rudolf Steiner trebao reći da su na Zemlji anđeli u čovjeka usadili duh-sam. U 6-om post- atlantskom periodu anđeo će z a k r i l i t i ljudsko biće s duhom-samim, ali čak ni tada neće postati njegovo vlasništvo. U vezi s Prokofievim pogledom na evoluciju prema kojem ljudska bića na Zemlji razvijaju duh-sam, daljnji komentar zaista nije potreban.

I ipak još stoji pitanje: kada je i kako Prokofiev sve to vidio? Kod elektroničkog kalkulatora takva stvar je moguća, kada je u radnom procesu bilo kakvog programa sadržaj memorijske ćelije izbrisan, a u „prostor slobodne memorije“ smješteni su novi podaci, a sve to je vođeno od v i š e g programskog sustava. Svatko kome su poznate ove stvari zadivljen je sličnošću između Prokofievih o k u l t n i h p r o c e s a i onog što je poznato iz svijeta tehnologije.

Prokofiev fabricira lažne slike duhovnog svijeta. Njegovi slušatelji, nemajući vlastito nadčulno iskustvo, brzopleto otvaraju svijest ovakvim materijalističkim imaginacijama, koje su iste prirode kao i one s kojima Lucifer i Ahriman grade osmu sferu. Da bi prepoznali ovakvo lažno učenje n i k a k v o n a d č u l n o i s k u s t v o n i j e p o t r e b n o ; dovoljno je sustavno proučavati, i razumjeti, ono što je dao Rudolf Steiner. Zadatak antropozofije može biti samo stjecanje objektivnog znanja o duhovnom svijetu, a ne nekakvog i s k u s t v a stečenog slučajno. Danas mnogo toga može zvučati antropozofski, premda može doći od sasvim drugog izvora. Opasnost koja nam prijeti iz tabora okultnih materijalista i njihovih inspiratora zaista je velika. Ako ne razvijemo sposobnost da odbijemo te „viruse“ iz o s m e s f e r e – koji mogu mutirati za svačiji ukus – s jasnim uvidom u njihovu pravu prirodu, uvidom koji ne potječe od atavističkog iskustva već od svjesnog proučavanja duhovne znanosti, tada neće proći dugo prije nego što antropozofija postane oruđe onih duhova čiji je cilj „fizički plan napraviti apsolutno dominantnim. A duhovni svijet će biti spominjan onoliko koliko za otkrivenja na fizičkom planu bude potrebo“ (15.1.1917, GA 174).

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: pon jul 29, 2013 6:40 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
4. poglavlje: Prokofiev kao propagandista i učitelj morala

Čovjek je nešto
Što treba biti prevladano
F. Nietzsche: Tako je govorio Zaratustra

4.1. Nekoliko poučnih generalizacija

Nema ničeg slučajnog u vezi Prokofievih grešaka; samo na prvi pogled izgleda da imamo posla s višestrukim pogrešnim izjavama razbacanim na kaotičan način. Zapravo sve one dijele jednu, duboko unificiranu tendenciju. Njegovo ,učenje” ima jednu ,,stabljiku”, iz koje se ,izdanci” njegovih koncepcija pružaju na sve strane. ,,Stabljika” je više manje prikrivena iza tih,,izdanaka”, ali ne tako potpuno da je sasvim neprepoznatljiva. Postaje jasnije vidljiva u njegovoj koncepciji evolucije ljudskog bića; ,,stabljika” ima svoje ,, korijene” u ,,Autobiografiji” Prokofieva, i tko god nije podlegao intoksikaciji frazama i himnama Prokofievoj vlastitoj osobnosti neće imati poteškoća da pronađe te ,,korijene”.

Iz njegove ,,Autobiografije” učimo da je Prokofiev već u njegovoj mladosti počeo proučavati antropozofiju; dakle u vrijeme, kada nije stekao nikakvo životno iskustvo. Već je tada on počeo raditi ezoterne vježbe, bez da najprije čeka razvoj njegova vlastitog astralnog tijela. Ako je u početku to bila njegova mladalačka dob, onda je kasnije to bio njegov nedostatak interesa, koji ga je vodio da ignorira j e d a n element koji ima apsolutni prioritet za svako ljudsko biće 5-e kulturalne epohe: razrada uređene svijesti mišljenja. Spisi Rudolfa Steinera o teoriji znanja, koji daju temelj za razumijevanje individualnog ‘Ja’-bića i individualne slobode ljudskog bića, ostaju izvan djelokruga njegovih interesa.

Među radovima Rudolfa Steinera koji su na njega ostavili ,,utisak” ,,Filozofija slobode” se ne spominje. Nadalje, u njegovoj kasnijoj aktivnosti kao predavač i autor (na ovo ćemo se vratiti u poglavlju 7), nije bio na malim mukama da bi pokazao da ti radovi Rudolfa Steinera uopće nisu neophodni, da je njihovim pisanjem on samo napravio žrtvu da bi ispunio zadatak drugih, i stoga morao odgoditi njegov vlastiti. I, konačno, također možemo zaključiti iz Prokofieva autobiografskog eseja, da je bio u stanju doći do nadčulnih iskustava bez susreta s Čuvarom praga. Međutim, taj susret je, preduvjet za ispravan ulazak ljudskog bića u duhovne svjetove, i za njegovo učenje da razlikuje ono što dolazi od njegova vlastitog bića, od onog što dolazi da ga susretne izvana; drugim riječima, da može razlikovati ‘Ja’ od ne-’Ja’ u duhovnim svjetovima.

Ljudsko biće ne posjeduje individualno ‘Ja’ od samog početka; njegova geneza unutar tročlane duše traži cjelokupni eon Zemlje. U sadašnjoj fazi razvoja ljudsko biće mora razviti njegovo ‘I’ kroz aktivni i smisleni napor, i razviti sposobnost samosvijesti, središnju točku čovjekova ‘Ja’. Ako to oslabi, ljudsko biće se gubi pred zaostalim bićima koja ga teže dovesti pod njihov utjecaj. Ako ljudsko biće izvršava vježbe za stjecanje nadčulnih sposobnosti bez da je prije ojačalo njegovu ‘Ja’-svijest, tada tim bićima dopušta ulazak u njegovu dušu.

Ljudsko biće može steći individualnu, objektno-usmjerenu ‘Ja’-svijest jedino zahvaljujući njegovoj fizičkoj inkarnaciji. Dakle ako osoba nema interesa za činjenice i objekte svijeta koji je okružuje — ono što jedino životno iskustvo može dati — ona zatim neće moći razviti zdravo mišljenje i time će zapostaviti njen vlastiti ‘Ja’-razvoj. Iz duhovnog svijeta od iskustva prije rođenja, o čemu je zadržao nejasna i napola svjesna sjećanja, Prokofiev nastavlja direktno do nadčulnog okultnog iskustva. On počinje s praksom u dobi kada je razvijeno astralno tijelo, i odmah potom stječe vidovitost koja mu otvara duhovni svijet, ne iz ‘Ja’-snaga, već iz onih od astralnog tijela — što znači da je njegova vidovitost atavističke vrste koja nije pogodna za naše vrijeme. (Vidi predavanje Rudolfa Steinera od 6.12.1920, GA 124). Ta činjenica nalazi jedinstveni izražaj u njegovu gledanju na evoluciju, koja je, na kraju, refleksija njegove vlastite biografije.

Na stupnju Mjeseca ljudsko biće — kaže Prokofiev — razvija astralno tijelo; na stupnju Zemlje ima zadatak potpuno razviti duh-sam. Unutar njegova gledanja na evoluciju nedostaje razvoj individualnog ‘Ja’, baš kao što i u njegovu vlastitu razvoju to nema posebne važnosti u sadašnjoj inkarnaciji.

Gurajući na stranu problem ‘Ja’, i propuštajući prepoznati njegov jedinstven značaj, on također ostaje slijep na sve što je konkretne, individualne prirode. On vjeruje da, umjesto individualne volje, u ljudskom biću treba raditi volja anđela; izvor sve mudrosti on traži ekskluzivno u kozmičkim sferama, i odriče se individualne težnje za znanjem; njegov duhovni svijet je shematski i depersonaliziran, imena duhovnih bića pojavljuju se kao nominalni koncepti, i kao takvi su ugrađeni u njegove konstrukcije. Njegova sklonost shematiziranju, apstrakcijama, generaliziranju, izbjegavanje svega konkretnog (osobina luciferskog mišljenja — vidi predavanje Rudolfa Steinera od 14.11.1919, GA 191) vidljiva je čak i u njegovim etičkim pogledima. On govori, mnogim istinitim i uzvišenim riječima, o ljubavi, toleranciji, opraštanju, samožrtvovanju na oltaru čovječanstva itd., ali svugdje nedostaje ono bitno: razumijevanje za individualno ljudsko biće i njegov život duše. On stalno koristi riječ ,,čovječanstvo”; ali vrlo rijetko, a i tada jedino u formalnom smislu, riječ ,,ljudsko biće”. Upućujući apstraktno na ,,čovječanstvo kao cjelinu” on gubi iz vida pojedino ljudsko biće. Sve njegove izjave su pripisane ,,ukupnosti”. Odnose se na svakoga, a u isto vrijeme ni na koga.

Kao rezultat atavističkih iskustava on je inspiriran snom o osnivanju ,,Reda vitezova Grala”, i antropozofsko društvo bi trebalo biti sredstvo kojim bi se taj san realizirao (vidi paragraf 1.2.). Neumorno on propovijeda ideju o bratstvu i željno traži pasuse kod Rudolfa Steinera za koje vjeruje da će podržati njegove namjere. Ali nije nikada, ni u jednoj knjizi, citirao sljedeće riječi: ,,Netko se može slagati s mišljenjem da je nužno stalno naglašavati univerzalnu ljubav čovječanstva, ili da treba težiti osnivanju udruženja posvećenih univerzalnoj ljubavi čovječanstva. Okultizam nikada tako ne misli. Upravo suprotno! Što ljudsko biće više govori o univerzalnom bratstvu i humanitarizmu na takav način da je s njim opijeno, ljudi će postati više egoistični. Jer baš kao što postoji čulno povlađivanje, postoji također i povlađivanje duše, i rafinirano samo-povlađivanje (Wollust) je reći: ‘Želim se sve više moralno uspeti’! Naposljetku je to misao koja ne rađa običnim svakodnevnim egoizmom, već rafiniranim egoizmom koji se javlja iz takvog samo-povlađivanja” (5.6.1907, GA 99). I slijedeće: ,,U sferi morala teozofija (antropozofija) biti će prosvjetitelj čovječanstva u dužnosti prema istinoljubivosti” (30.5.19 12, GA 155). Riječ ,,istinoljubivost” ne pojavljuje se u radovima Prokofieva, i to je simptomatično. On nikada ne govori o dužnosti da se brani istina. Ali što bi se dogodilo ako bi ljudi počeli ozbiljno tražiti istinu i davali joj izričaj, ako ono što je skriveno postane osvijetljeno? — Da li bi zamišljeni Red vitezova Grala izdržao test takvog procesa? Bolje je, stoga, ne razmišljati previše o istini, i zadovoljiti se pričama o univerzalnoj ljubavi čovječanstva ...

Za Prokofieva etički individualizam, koji se javlja iz razumijevanja čovjekove ‘Ja’-prirode, ostaje apstrakcija. U njegovoj knjizi ,,Okultni značaj opraštanja”, koja je posvećena problemu morala, on se dotiče etičkog individualizma, bez sumnje iz razloga svrsishodnosti, jedino da bi nastavio razvijati gledanja koja su od njega daleko udaljena. Tako se ljudsko biće nađe uhvaćeno u nemilosrdnoj borbi između ,,nižeg” i ,,višeg”, nižih zemaljskih sklonosti njegova vlastita ‘Ja’, i uzvišene moralne dužnosti na koju ga nadahnjuje anđeo. Moralno djelo izgleda kao plod ekstremnog samo-poricanja, udruženo s bolom i žrtvovanjem.

S kojim god predmetom da se Prokofiev bavi, uvijek se vraća njegovoj omiljenoj temi: patnji, žrtvovanju, mučeništvu. Vodeća misao u ,,Filozofiji slobode”, prema kojoj moralna akcija proizlazi iz ljubavi prema tom činu, njemu je nerazumljiva. U svemu on naginje prema herojskoj tragediji, žrtvovanju, patnjom ispunjenom samo-poricanju — sve stvari koje potpiruju i tlače dušu. Uz njegovu sentimentalnost slijedeće riječi iz ,,Filozofije slobode” zvuče izrazito čudno: ,,Ali zadaci koje čovjek mora ispuniti, on ispunjava jer ih, zahvaljujući njegovoj vlastitoj prirodi, kada je zaista prepoznao njihovu prirodu, on želi ispuniti ... Ni jedan etički sustav ne može mu uzeti zadovoljstvo da iz tog ostvarenja proizlazi ono što on želi ... Tko god teži prema idealima uzvišene veličine radi to jer su oni sadržaj njegova vlastitog bića i njihovo ostvarenje će biti zadovoljstvo, u usporedbi s čime je uživanje dobiveno siromaštvom duše iz zadovoljenja svakodnevnih nagona, veoma sitna stvar. Idealisti duhovno bujaju u prenošenju njihovih ideala u stvarnost” (GA 4, poglavlje 13).

Prokofiev p r o p o v i j e d a . On ljudska bića želi učiniti moralnima na njegov način, podučiti ih kakvi bi trebali biti da bi se mogli nazvati pravi antropozofi. Ali nema ni traga antropozofskog duha iza takvog stava. Antropozofija ne može biti ni religijska doktrina niti ,,večernja propovijed”, pošto je to put znanja. U njoj su proučavani zakoni života duha i duše. Zahvaljujući znanju neiskupljena ljudska priroda je potaknuta na ,,dragovoljnu predaju”, i razvijene su etičke ideje.

U nastavku ćemo se od naših općenitih zaključaka vratiti na analizu, i na prezentaciju činjenica koje ovo prvo čine nužnim.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: uto jul 30, 2013 8:44 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
4.2. Teorija okultnog ne-opraštanja

Teorija opraštanja Prokofieva je već dotaknuta u vezi nekih stvari. Sada je želimo ispitati pobliže. U suštini se sastoji u slijedećem:

Ljudsko ‘Ja’ ima sposobnost pamćenja, i na tome je temeljena budna ‘Ja’-svijest. Prekidi pamćenja, kaže Prokofiev, oštećuju ‘Ja’-svijest. Ali kako netko može oprostiti, pita on zaprepašteno, bez da time gubi svijest? Treba zaboraviti ono loše, ako će se oprostiti! Iz tog razloga, ljudsko biće ne može oprostiti iz njegove vlastite slobodne volje ... I Prokofiev kreće u potragu za čimbenikom koji na ‘Ja’ djeluje na takav način da može doći do oprosta bez da se ugasi svijest. On kreće od pretpostavke da se nužno mora djelovati na temelju nižeg ‘Ja’, a ono iz razloga egoizma na svaki mogući način odbija oprostiti (V, str. 89).

Ovdje pedagoški zakon Rudolfa Steinera iz tečaja kurativnog obrazovanja spašava situaciju. Tamo se kaže da članovi čovjekova bića aktivno rade od višeg na niže (cf. 26.6.1924, GA 317). Eureka! To je duh-sam! ,,U procesu opraštanja” — on nastavlja objašnjavati — [događa se] ,,djelovanje nečijeg višeg ‘Ja’ (duh-sam) ili, što je isto, nečijeg anđela čuvara [na svakodnevno čovjekovo ‘Ja’]” (V, poglavlje. 6, paragraf 4; [str. 87]). Praznina koja se pojavila u pamćenju zatvorena je preko činjenice da anđeo u nju ulijeva supstancu duha-samog, i svijest je tako održana.

Na površini sve izgleda u savršenom redu: ‘Ja’-svijest je uzeta u obzir i zakona se pridržavalo. Međutim, ono što on propušta shvatiti je, da je cijela teorija krajnja besmislica; a da bi se to vidjelo ne treba biti okultist. Dovoljno je nekome oprostiti i promatrati proces. Da bi se oprostilo nije nužno zaboraviti incident; to treba lijepo držati u sjećanju i u sebi naći snage da se prema tome izmijeni odnos. Za to ne treba praznina u memoriji. Ako se z a b o r a v i ono što je bilo (t.j. kada se pojavi praznina, o čemu govori Prokofiev), tada to nije opraštanje. Kako se može oprostiti ono što je zaboravljeno? To nas podsjeća na izreku: ,,Sjećanje mora nestati, tek tada možeš oprostiti”! Po našem mišljenju ne treba se izrugivati stajalištima duhovne znanosti. Mišljenje i osjećanje nisu ista stvar. Sjećanje, na kojem je ‘Ja’-svijest temeljena, ima svoje korijene u mišljenju i povezano je s izgradnjom mentalnih slika. Ne moći oprostiti povezano je s o s j e ć a j e m . Za oprostiti, treba izmijeniti osjećaje i ni na koji način ne stvarati prazninu u struji sjećanja. Opraštanje zahtijeva shvaćanje. Jedino shvaćanje motiva djela dopušta nam da izmijenimo naš stav prema njemu u sferi osjećaja. A shvaćanje je moguće jedino ako postoji sjećanje.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: ned aug 04, 2013 4:41 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
4.3. Od doživljavanja do „prevladavanja“ duše svijesti

Premda je konstrukcija Prokofieva umjetna, ona može pobuditi naš interes, pošto u njoj s posebnom iskrenošću otkriva i njegov odnos prema čovjekovom ‘Ja’ i njegove etičke poglede. U paragrafu 2.2. pokazali smo da su izrazi ,,individualno Ja”, ,,niže Ja”, ,,svakodnevno Ja”, za Prokofieva, sinonimi. On ,,niže Ja” definira kao potpuno razvijeno individualno ‘Ja’, koje se otvara u duši svijesti (V, str. 17 [str. 13]). Ove se pretpostavke treba sjetiti tijekom slijedećih razmatranja.

U paragrafu 2 smo pokazali kako Prokofiev isključuje razvoj individualnog ‘Ja’ i ‘Ja’-svijesti iz općenite ljudske evolucije i zamjenjuje ih s duhom-samim. U ,,Okultnom značaju opraštanja” otvoreno pokazuje njegovu duboku antipatiju prema ‘Ja’-principu. Nekoliko primjera toga uzeti ćemo iz knjige.

Na str. 66 [str. 53] on govori o ,,lažnom mišljenju”, o osvetoljubivosti i zavisti zemaljskog ‘Ja’ (koje on naziva ‘Ja’, ,,niže Ja”, itd.); na str. 89 [str. 71] čitamo slijedeće ,,.. [niže ‘Ja’] zbog njegova egoizma zazire od opraštanja na svaki mogući način, grabeći bilo koju izliku ili opravdanje koje će mu omogućiti da ne poduzme ovaj unutarnji korak. Jer u samoj njegovoj prirodi niže ‘Ja’ je uvijek sklono inatiti se i, ne zaboraviti, ‘iz njegove vlastite slobodne volje’, pošto u zaboravljanju vidi ugrožavanje njegove vlastite čisto egoističke cjelovitosti”; na str. 90 opet čujemo o ,,teškoj borbi višeg i nižeg ‘Ja”; a na str. 92-93 govori o ,,negativnim sklonostima nižeg ‘Ja’, posebno o osvetoljubivosti i zavisti”, i o ,,egoističkim nagonima” nižeg ‘Ja’; na str. 107 opet govori o ,,aktivnom odbijanju opraštanja, koje se javlja u obliku osvetoljubivosti i zavisti”, itd.

,,Nesposobnost oprosta”, i ,,zavist” spominju se pet puta zaredom na nekoliko stranica i opet na stranici 58 [str. 46]. Je li moguće da je netko ovdje uključen u duhovno istraživanje njegovih vlastitih problema? Na str. 66 [str. 53] Prokofiev proglašava: ,,Sa duhovnog gledišta zavist je oblik osvetoljubivosti [nesposobnosti da se oprosti]” — čime su dvije negativne osobine transformirane u jednu!

Prokofiev nije napravio samo jedno otkriće, na polju ove ,,obnovljene” psihozofije. Premda se opaska koja će slijediti ne odnosi na pitanje opraštanja ona ima direktni utjecaj na temu, pošto još jednom ilustrira njegovu namjeru da ljudsko biće napravi medijem i moralnim automatom duhovnog svijeta. U ,,Duhovnom porijeklu Istočne Europe” on drži da se sumnja ,,uvijek javlja iz određene ‘neosjetljivosti’ duše” (IV, str. 117). On upućuje na predavanje Rudolfa Steinera koje, međutim, sadrži slijedeću izjavu: ,,Zapravo ne može biti moderna duša bilo koje dubine koja ne prolazi kroz nemir sumnje. Taj nemir sumnje moderna duša treba doživjeti iz prve ruke! Tek tada će se probiti, s neophodnom snagom, do duhovnog znanja koje je prikladno za dušu svijesti, i koje iz duše svijesti treba biti izliveno u razumsku ili dušu uma, da bi tamo zavladao. Dakle sa sposobnošću rasuđivanja moramo pokušati prodrijeti u sve što je iz okultnog znanja ponuđeno našoj duši svijesti” (6.2.1913, GA 144). Ovdje Prokofiev mobilizira njegove ,,psihozofske” špekulacije i krilatice, za otvorenu bitku s dušom svijesti; u isto vrijeme nema grižnju savjesti u vezi korištenja izjava Rudolfa Steinera i okretanja njihova značenja i sadržaja u njihovu suprotnost.

U Prokofievu radu, što je više crnih i prijetećih oblaka okupljeno oko nižeg, palog, zemaljskog, egoističkog, veoma zavidnog i osvetničkog ‘Ja’ (koje se manifestira u duši svijesti), privlačniji je sjaj koji emanira od aureole koja okružuje nebeski, anđeoski, neumrljan, sveopraštajući (čak i mane nižeg ‘Ja’ — V. str. 55) duh-sam. Ljudsko biće izgleda kao uhvaćeno u nemilosrdan i tragičan konflikt između nižeg i višeg, zemaljskog i nebeskog, ali također — ako se uzme u obzir definicija Prokofieva — između duše svijesti i duha-samog. U slučaju ovo dvoje zadnje, čovjek treba napraviti jasan izbor. Ali kakvo to ljudsko biće stvarno mora biti, ono koje je bacano natrag naprijed između dva ekstrema, dva ‘Ja’ — o tome Prokofiev ne kaže ništa. Ali trebao bi nam reći, jer u njegovoj koncepciji ne postoji odredba, osim n i ž e g i v i š e g ‘Ja’, za bilo koji treći element. Dakle nema sredine, nema posrednog faktora ... Treba li objašnjenje tražiti kod onih s iskustvom razdvojene ličnosti?

Da je Prokofiev proučavao zakone čovjekova života duše, psihozofiju Rudolfa Steinera, ne bi bio konstruirao takav dualistički sustav za ponižavanje i sravnavanje čovjekova ‘Ja’. Ali tada bi bio shvatio da je takav očajnički konflikt između dobra i zla kakav opisuje, doživljen od ljudskog bića u duši intelekta — ne između duha-samog i duše svijesti. Ova činjenica je naznačena u Legendi o Gralu likom smrtno ranjenog Amfortasa. Prokofiev stalno iznosi temu Grala, i stoga bi trebao biti upućen u te stvari.

Ljudsko biće konstruirano od Prokofieva ne zakoračuje izvan granica racionalne duše, i unutar nje doživljava kontradikciju između sklonosti njegove žudeće prirode i čisto vanjske koncepcije (Vorstellungen) Boga — ali ovakve etičke norme nisu postale sadržaj njegove intuicije i on nema unutarnju potrebu, u smislu Filozofije slobode, da ih slijedi. Otuda agonija što odabrati (die Qual der Wahl). No u tom slučaju kakva korist od duha-samog?

Iz antropozofije znamo da je nositelj sve dihotomije i unutarnjeg konflikta u čovjekovoj duši njen srednji član, racionalna duša. To je onaj dio ljudskog bića o kojem se opravdano može govoriti kao o ,,nižem Ja”, koje bira između dobra i zla. I taj izbor se događa unutar duše i nije inspiriran od duha-samog (ili od anđela); upravo to je jamstvo činjenice da čovjek može postati slobodno biće. ,,Niže Ja” bira između dobra i zla, ne neko apstraktno ljudsko biće koje, prema Prokofievu, bira između duha-samog i duše svijesti. Odnos između nižeg i višeg ‘Ja’ nije određen kontradikcijom između dobra i zla, već razlikom između nivoa svijesti.

U duši svijesti, suprotnosti unutar racionalne duše dolaze do svoje opravdane sinteze. Tamo razumijevanje i znanje uzima mjesto izbora, konflikta, u racionalnoj duši. Ali za Prokofieva je načelo sinteze jednako strani element kao što je i znanje. Ako se netko ne može uzdići od konflikta u racionalnoj duši do znanja i uvida u duši svijesti, neizbježno će skliznuti dolje u instinktivnu religioznost duše osjećaja. Izlaz iz te dihotomije se potom traži u jednostranosti, u potpunoj i konačnoj pobjedi višeg ‘Ja’ (duha-samog), nad nižim ‘Ja’ (u duši svijesti). Ova misao je od Prokofieva razvijana korak po korak (baš kao što negativne osobine nižeg ‘Ja’ on pušta da se stalno penju do klimaksa), a na takav način da on postupno zadobije povjerenje čitatelja, koji je na koncu spreman prihvatiti preporuku autora — da se odrekne zemaljskog ‘Ja’ i individualne volje, i preda je u ruke viših, bića hijerarhije.

Prema Prokofievu više ‘Ja’ u početku utječe na niže jedino utoliko što prema njemu pokazuje suosjećanje i oproštaj. Međutim konflikt nakon toga postaje intenzivniji. Na str. 89 (V) on već govori o nužnosti za ,,barem djelomičnim prevladavanjem nižeg od strane višeg ‘Ja’”, i na str. 90 o tome kako je teško ,,postići pobjedu u teškoj bitci višeg s nižim ‘Ja’”; također i kako je čin opraštanja jedino moguć ,, n a k o n pobjede, odnosno, od samog višeg ‘Ja’’ (ibid.; naglasio S.O.P.). Ovdje se trebamo podsjetiti da u ovoj knjizi Prokofiev tvrdi da je više ‘Ja’ ljudskog bića identično s njegovim anđelom čuvarom (ibid., str. 56, 108). To znači da jedino anđeo može oprostiti, a ne ljudsko biće! Stalno i iznova, bez osjećaja za umjerenost, Prokofiev ponavlja da ‘teškoća’ ili ‘lakoća’ s kojom pravo ... opraštanje može biti postignuto ... zavisi ... od stupnja njegove (duha-samog) pobjede nad nižim Ja”; a dalje on opet govori o ,,nadvladavanju nižeg os strane višeg Ja”; i, pred kraj poglavlja, o ,,nužnosti u životu na Zemlji da stalno nadvlada sebe (da nadvlada niže ‘Ja’)” o ,,snazi ... na Zemlji da unutar duše stekne pobjedu višeg nad nižim ‘Ja’ ... Snazi da n a d v l a d a s e b e , što vodi do [vječne] pobjede višeg nad nižim ‘Ja” (ibid., str. 9 1-95 [str. 75].— Tautologija kao ratni poklič!

Na str. 149 (ibid.) on govori o ,,onoj polarizaciji i dihotomiji između višeg i nižeg Ja” itd., i na str. 156 o ,,problemu koji dolazi od samog života, o kontrastu i polarizaciji višeg i nižeg Ja”, itd. Tako on nastavlja gotovo bez kraja ...

Sada Prokofiev dolazi do nevjerojatne formule koju smo dijelom raspravljali u paragrafu 2.2.: ,,Ljudsko biće je slobodno kada njegova volja u potpunosti proizlazi iz njegova višeg ‘Ja’ (t.j. njegova anđela — vidi gore) i time je vođena” (ibid., str. 122; naglasila I.G.). Drugim riječima, ljudsko biće je slobodno jedino kada nema individualnu volju, već se kroz njega ispoljava volja anđela — inače, ,,čak i u najtrivijalnijem poticaju zla u duši, volja odmah gubi njenu slobodu i postaje slijepi instrument egoističkih nagona nižeg Ja” (ibid.). — Međutim mi još uvijek inzistiramo: Ljudsko biće utire put slobodi kada može, iz njegova nižeg ‘Ja’, nezavisno izabrati između dobra i zla.

Ni jedan pravilno razvijeni anđeo nema intenciju da na ovaj način kontrolira volju ljudskog bića pod njegovim vodstvom; njegov je zadatak da ga vodi do nezavisnosti. Ali postoje mnogi nazadni duhovi koji bi željeli prema ljudskom biću djelovati upravo na taj način. Bez sumnje to su luciferska bića, ona koja — kaže Rudolf Steiner — ,,opstruiraju slobodnu volju čovjeka. Ona pokušavaju da kod ljudskog bića dovedu do nedostatka jasnoće u vezi upotrebljavanja njegove slobodne volje, u tome da ga pretvaraju u dobro biće — Lucifer zapravo želi, sa stajališta s kojeg se ovdje dotičem, dobro, duhovno, za ljudsko biće, ali ga želi napraviti automatskim, bez slobodne volje; ljudsko biće bi prema vidovitosti bilo vođeno u skladu s dobrim principima, takoreći automatski, ali luciferska bića žele ljudsko biće orobiti za njegovu slobodnu volju, za mogućnost zla. Žele ga oblikovati na takav način da ono djeluje iz duha, ali kao duhovna reflektirana slika, naime bez slobodne volje ... Ta luciferska bića imaju jak interes u zahvaćanju čovjeka tako da on ne dođe do slobode volje, jer oni sami nisu stekli slobodnu volju. Slobodna volja se može steći jedino na Zemlji. Ali ona ne žele imati ništa s Zemljom, ona žele samo razvoj Saturna, Sunca i Mjeseca, i tamo bi stali, ne imajući ništa s razvojem Zemlje. Ona takoreći, mrze slobodnu volju čovjeka. Ona djeluju na uzvišeni duhovni način, ali djeluju automatski — ovo je iznimno važno — i ljudska bića žele podići na njihove vlastite duhovne visine” (9.8.1918, GA 182).

Jesu li oni, možda, duhovi koji vode ruku Prokofieva dok piše, da bi ideje Rudolfa Steinera tako groteskno izobličili u njegovim knjigama? Ali čak i ako bi to pokazali na sasvim činjenični način, bili bi optuženi za predrasude. Stoga mi potičemo čitatelje, da točno usporede izjave Prokofieva s odgovarajućim izjavama Rudolfa Steinera. Čak i o pitanju opraštanja i slobode tražimo da pozorno pročitate što kaže Rudolf Steiner, n.pr. 30.7.1922. Citiramo samo ulomak: ,,Ako bi kršćani bili u sebi svjesni, tada, svaki puta kada bi željeli biti dobri, morali bi ugasiti njihovu ‘Ja’-svijest da bi, preko gašenja te ‘Ja’-svijesti, u sebi probudili Krista. Oni ne bi bili u stanju sami biti dobri, već bi jedino Krist u njima mogao biti dobar. Ljudska bića bi trebali lutati okolo ovdje na Zemlji, Krist bi morao boraviti u njima, i kroz Krista koji koristi ljudska tijela, odvijalo bi se iscjeljenje tih ljudskih tijela. Ali dobra djela izvršena od ljudskih bića bila bi Krist-djela, ne ljudska djela.

To nije bio zadatak, misija, božanskog Sina, koji se preko Misterija na Golgoti ujedinio s razvojem Zemlje. On je želio obitavati u čovječanstvu, ali nije želio zasjeniti ‘Ja’-svijest ljudskih bića koja se pojavljuje. To je jednom napravio u Isusu, u kojem je, od krštenja nadalje, tamo na mjestu ‘Ja’-svijesti živjela svijest Sina. Ali to se nije dogodilo s ljudskim bićima u budućim vremenima. Kod ljudskih bića budućnosti ‘Ja’ bi se podignulo pri punoj svjesnosti, a Krist bi ipak mogao prebivati u tim ljudskim bićima” (GA 214).

Da li treba dodati još nešto? Ovaj jedan izvod iz predavanja Rudolfa Steinera je dovoljan da potpuno potkopa teoriju opraštanja Prokofieva i njegovo razumijevanje slobode. Ali Prokofiev se čak usuđuje dovesti u pitanje misiju božanskog Sina. Iza toga je prikrivena želja da se što je brže moguće odbaci omraženo zemaljsko ‘Ja’ u njegovoj ugnjetavačkoj egoističkoj cijelosti, s njegovom sposobnošću da podlegne zlu, s njegovim očajničkim dvojbama koje dolaze od tuposti duše! Daleko je bolje odmah kombinirati luciferski princip s dušom osjećaja, i uz pomoć Lucifera utopiti se u ništavilo u najvišim moralnim kozmičkim sferama! To bi bila sloboda u smislu: sloboda od sveg rintanja budućeg individualnog razvoja, slobodan let u ponor nesvjesnosti ...

Takav stav po pitanju ljudske slobode za antropozofiju je stran i s njom nema ništa zajedničko. U ,,Filozofiji slobode” Rudolf Steiner je jasno pokazao da čovjekova sloboda ima svoj temelj u sposobnosti da motive za djelovanje kreira iz elementa čistog mišljenja; tu sposobnost je nazvao ,,moralna fantazija”. Tu nema ničeg zajedničkog s moralnom samovoljom, a u praktičnom životu upošljava kompleksnu moralnu tehniku. Kada ljudsko biće posjeduje moralnu fantaziju ono sebi postavlja moralne ciljeve pri punoj svjesnosti i djeluje u skladu s time; tada je njegovo djelo slobodno. Ljudsko biće je slobodno, kaže Rudolf Steiner, jedino utoliko što unutar svoje vlastite svijesti može kreirati konceptualne motive za njegovo djelovanje (GA 5, poglavlje 2, paragraf 29). Dovoljno je ovu izjavu Rudolfa Steinera usporediti s gore citiranom maksimom Prokofieva da bi bez suvišnog tumačenja prepoznali da pred sobom imamo (ne možemo za to naći pogodan izraz) nevjerojatno falsificiranje koncepta ljudske slobode.

Jednako daleko udaljena od antropozofije je strastvena propovijed Prokofieva protiv egoizma. To može zvučati romantično, ali je ukorijenjeno u njegovu neuspjelom pokušaju shvaćanja, u kaosu duše, i u stalno prisutnom prijeziru prema ‘Ja’-principu. Ljudsko biće je, uostalom, ‘Ja’-biće i stoga ne može djelovati ne-egoistično; pitanje je samo što njegovo ‘Ja’ želi: služiti jedino interesima njegova vlastitog života, ili također i onima drugih ljudi, svijeta, kao da su njegova vlastita. Od ljudskog bića se ne traži da se oslobodi egoizma, već da ga transformira: ,,Proširite svoje biće’ — kaže Rudolf Steiner — ,,na biće svijeta, i zatim djelujte egoistično” (GA 30, str.431).

Kada su osobni interes, subjektivnost, sebičnost čovjeka tako oplemenjeni da se ne brine samo za svoju vlastitu osobu, već za cijeli svijet, samo je tu istina; kada je ljudsko biće toliko ograničeno u duši da se u šire koncepte svijeta može uključiti jedino kroz poricanje njegova vlastita interesa i njegove subjektivnosti, tada ono živi u najgoroj mogućoj laži egzistencije (GA 30, str. 429). Uništiti egoističku cjelinu ljudskog ‘Ja’, učiniti ljudsko biće automatom više volje, cilj je Lucifera a ne antropozofije.

U kategoriju ,,najgora moguća laž egzistencije” spada ideal Prokofieva: ,,izuzeti sve ‘osobno’ iz mog rada”, što on objavljuje na prvoj stranici njegove ,,Autobiografije”. Neprekidan govor o nesebičnosti i žrtvovanju oblik je rafiniranog egoizma, koji uključuje ne samo nemogućnost proširenja nečijih vlastitih interesa da uključe interese svijeta, već u stvari smještanje univerzalno ljudskih i svjetskih interesa u službu glorificiranja vlastite osobnosti; jer izvorno samo-žrtvovanje ne reklamira sebe.

U njegovoj knjizi Prokofiev skicira himnu hvalospjeva opraštanju. On tvrdi da onaj tko je prevladao i zanijekao sebe i postao instrument volje drugog duhovnog bića sada može početi ,,prevladavati” druge. Na str. 106 (V) on govori pošteno i s dubokim uvjerenjem, o ,,mogućnosti da više ‘Ja’ (duh-sam) jednog ljudskog bića može raditi na nižem ‘Ja’ drugog, sve dolje do karmičkih temelja potonjeg” — drugim riječima, o mogućnosti (drži se da je poželjno) izvršavanja magijskog utjecaja na volju drugog ljudskog bića (jer su karmički temelji povezani sa sferom volje) ! — Odbijamo komentirati.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Zadnja izmjena: MonteChristo; sri sep 04, 2013 4:52 am; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sri aug 07, 2013 8:09 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
4.4. Okultno-ideološki odjeci kategoričkog imperativa

Nešto krajnje zlo i opako je na putu
Parodija počinje: o tom nema sumnje
F. Nietzsche: Prolog ,,Radosna znanost ”


Prokofiev neumorno i neprestano antropozofskom društvu dodjeljuje zadatke. To je otišlo toliko daleko, da on objavljuje programske članke u obliku brošure, u čijim naslovima se pojavljuje fraza ,,Zadaci antropozofskog društva”, ali stidljivo se skrivajući iza riječi: ,,Iz istraživanja karme od strane Rudolfa Steinera” (VI). On društvu nameće njegove vlastite osobne programe, kombinirajući zajedno izbor iz izjava Rudolfa Steinera i reinterpretirajući ih na svoj način.

U njegovim knjigama on objašnjava tko su pravi antropozofi, i u čemu leži stvarno i dublje značenje neke izjave Rudolfa Steinera; on odlučuje tko je ispravno shvatio značenje božićnog zasjedanja, ali također i tko ga ne razumije — a stoga i glavnu srž antropozofije — uopće [I, str. 454]; kaže nam kako bi trebali, kao pravi antropozofi, djelovati u vezi ovoga ili onoga; kako trebamo misliti; što bi trebali osjećati i raditi, a čak i što mi trebamo ,,da bi ispunili našu karmu” (VI, str. 30). On nas zatrpava raznim pozivima na djelovanje i sloganima, govoreći čas u ime Rudolfa Steinera, čas u ono od Duha vremena, čas u ono od samog Mihaela.

Ovdje bi željeli staviti samo jedan od tih grandioznih apela iz njegove prve knjige: ,,Aktivirajmo unutar sebe ‘mihaelovu misao’, tako da ona u nama može postati odjekujuća riječ svijeta, koja se izlijeva od mihaelove halje od svijetla i u kojoj se on pred nama pojavljuje kao veliki [uzvišeni] vođa novih misterija, i, u našoj želji da položimo dodekaedarski kamen ljubavi u naša srca, poziva nas s njegovim ‘mudrim pokazivanjem’ [mudrošću-ispunjen znak], njegovom gestom, opominjući nas: opet da doživimo blagdan Duhova kao svjetsku poruku antropozofije; da primimo ‘riječ ljubavi’ u naše duše, tako da ‘sveta volja svjetova’, u kojoj živi volja e t e r s k o g K r i s t a , može biti realizirana na Zemlji.

[Ova činjenica (t.j. ovaj poziv)] je da će se k u l m i n a c i j a antropozofije dogoditi krajem ovog stoljeća kao svjetski dan Duhova, kao pravi blagdan Duha svetog ... Mi smo pozvani da svjesno sudjelujemo u toj kulminaciji” (I, str. 381 [str. 419-420]; naglasio S.O.P.). S gornjim citatom nećemo nastaviti dalje, premda bi to bilo vrijedno. Čitatelj je pozvan da ponekad sam otvori knjigu i da samo iz ovog pasusa izvuče ,,prosvjećivanje”. Ako radeći to ne padne u san niti entuzijastički plješće, preporučili bi još nekoliko primjera, uzetih iz brošure ,,Zadaci antropozofskog društva” (VI).

Na str. 32 [str. 38] čitamo: ,,[I jedino kroz ispunjenje ovog zadatka za antropozofa će biti moguće vidjeti sebe kao] pravog Mihaelita, [kao sljedbenika i slugu Mihaela. Ali to se može postići jedino ako se sljedeće uzme u obzir]...” Prokofiev nastavlja propisivati kako se postaje ,,pravi Mihaelit”: ,,Mihael danas teži u Opće antropozofsko društvo unijeti snage karmičkog ostvarenja” (a on mu je to rekao ,,jučer”?). Na str. 33 [str. 39]: ,,I ako mi danas osjećamo da snage bratstva u [antropozofskom] društvu nisu dovoljno jake, tada smo obvezni (svi mi zajedno, pod pritiskom ‘našeg’ kolektivnog kategoričkog imperativa) iskreno priznati da još nismo proželi sebe (svi mi zajedno, kao grupna-bića) u dovoljnom stupnju s Mihael-voljom ... Jer ako smo uspjeli [kao antropozofi] tijekom faze našeg života od 28 do 49 godine [raditi s potrebnim intenzitetom na ispunjenju naše karme — i to posebno u shvaćanju] impulsa bratstva koji nas sve ujedinjuje (nova definicija koncepta karme), tada u slijedećem periodu od 42-ge [49-te] do 63-e godine ćemo moći, uz pomoć Druge hijerarhije, razviti golemu kreativnu snagu na svim poljima života, iznad svega u socijalnoj oblasti.” Tako piše osoba koja je jedva dostigla njenu 40-godinu.*

Dakle, ako je karma impuls prema bratstvu koji će nas uskoro sve ujediniti, a impuls prema bratstvu koji će nas uskoro sve ujediniti — karma, onda bi svi od nas koji su mlađi od 49 željeli, kao antropozofi, nešto dodati sloganu koji poziva na ispunjenje karme u ime cvjetanja bratstva: ,,Živjela sloboda, jednakost — i karma!”

Str. 36 [str. 421 ,,[Iz onog što je ovdje rečeno (od Prokofieva) proizlazi na nas] najvažniji zadatak dodijeljen [svim] njegovim učenicima kroz istraživanje karme Rudolfa Steinera, i koji (u određenom stupnju) mora biti ispunjen prije kraja stoljeća ... To je ono što Mihael danas očekuje od antropozofskog društva.” — Takav je zaključak izveden od Prokofieva u nj e g o v o j brošuri.

Čitatelj neće imati poteškoća pronaći desetke ovakvih primjera u knjigama i predavanjima Prokofieva. Već njegova prva knjiga podsjeća na određena mjesta u programima objavljenim od vrhunskih političara prije izbora. Kroz njegove strastvene govore nepogrešivo svjetluca osobina ideologizirane svijesti; pojava koja možda nije tako dobro poznata na Zapadu, ali koju lako prepoznaju nekadašnji sovjetski stanovnici — oni, naravno, koji još nisu zbunjeni novom ideologijom. Pošto sloganima Prokofieva nedostaje kognitivni sadržaj, još bolje postižu svoj cilj. Jer cilj svakog slogana je paraliziranje individualne ‘Ja’-svijesti.

Tko smo to ,,mi” koji ,,moraju” napraviti ovo ili ono? U kojoj kozmičkoj sferi se može naći taj neiscrpan izvor kategoričkog imperativa koji nam, preko Prokofieva, dodjeljuje naše zadatke? Antropozofsko društvo ne bi trebala biti sekta koja izvlači grupna mišljenja i u kojoj se netko podčinjava kolektivnoj dužnosti, već zajednica u kojoj je ostvaren princip etičkog individualizma. Tu ljudsko biće stječe, putem duhovno znanstvene spoznaje, vlastitu moralnu intuiciju koja određuje njegova djela, odgovornosti za koje se osobno brine.

Rudolf Steiner: ,,Kada to ‘mi’ nestane, tada nemamo sve u društvu kako sjede takoreći na jezercu od kojeg je svatko podržan i na čiji autoritet se može pozvati kada je nužno. Međutim ako unutar društva mora predstaviti svoje mišljenje i, iznad svega, sebe, tada također osjeća odgovornost za ono što govori kao odvojena individua, kao individualnost” (16.6.1923, GA 258). Ovo je ono što je Rudolf Steiner očekivao od antropozofskog društva. Ali to društvo je pustilo da bude pretvoreno u stado ovaca. A danas se moramo upitati: Zašto sve ove godine nitko nije pitao Prokofieva: ,,Tko ti je dao autoritet da nam dodjeljuješ zadatke?”

Rudolf Steiner je to napravio s obzirom na antropozofsko društvo kao cjelinu. I osim toga, Rudolf Steiner je Učitelj (quod licet Jovi non licet bovi — što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu). Ako netko želi ljudima dodijeliti zadatke, njegovo pravo da to radi mora biti jasno dokazivo. Izjave kao što je ,,ovo je ono što Mihael danas želi”, u ovom slučaju nisu dovoljne. Antropozof bi također trebao pružiti dokaz svoje kompetencije u osnovnim pitanjima duhovne znanosti prije nego mu je dopušteno govoriti o ispunjavanju dužnosti od strane drugih. ,,Onaj tko je sklon raditi osobnu promidžbu ne može, u isto vrijeme, biti okultist!” —kaže Rudolf Steiner (31.8.1912, GA 138). U slučaju Prokofieva to je davno riješeno. To na njega ne utječe ni na koji način.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: pon aug 12, 2013 8:15 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
4.5. Cilj opravdava sredstvo

Prokofiev je njegove etičke koncepcije najprije trebao staviti na test sa imaginarnim likovima, prije nego se latio da ih ilustrira s primjerima iz života Rudolfa Steinera. Moglo bi se tvrditi da je prostodušne članove antropozofskog društva pogodilo stanje moralnog sljepila, ako oni prolaze pored, kao da je norma, pojava o kojima se spremamo govoriti.

U njegovoj knjizi ,,Okultni značaj opraštanja” Prokofiev opisuje osnivanje Općeg antropozofskog društva od Rudolfa Steinera, navodeći to kao najviši primjer opraštanja i samožrtvovanja. On kaže da je Rudolf Steiner izvršio djelo čije posljedice mu nisu bile unaprijed poznate, i da je time r i s k i r a o nj e g o v u c j e l o k u p n u d u h o v n u m i s i j u, jer bića koja vode antropozofski pokret su također mogla i ne prihvatiti njegovu odluku, i time bi izvori otkrivenja za njega bili zatvoreni. Sada tražimo da čitatelj slijedi liniju misli Prokofieva s posebnom pozornošću. On kaže: ,,Kroz činjenicu da se Rudolf Steiner ujedinio s zemaljskom institucijom Društva, direktno je ušao u sferu najgušćih snaga smrti, koje su aktivne u svakoj zemaljskoj instituciji. I ni jedno ljudsko biće ne može pobjeći iz te sfere naporom njegovih vlastitih snaga, ukoliko nije izvedeno vani od jedinog božanskog Bića koje je pobijedilo smrt” [V, str. 132]. Iz činjenice da izvor otkrivenja nije presušio Prokofiev zaključuje: ,,A to znači da je Krist bio najviša snaga, koju je Rudolf Steiner [slijedio kada je odlučio ući] svjesno [u oblast institucije koja je postala veoma zemaljska], oblast bespomoćnosti i smrti, iz koje je izveden — kao odgovor na žrtvu koju je dao, čiju dubinu jedva možemo shvatiti —od samog Krista — koji ga je vodio kao učenika koji je sve žrtvovao na putu njegova ‘imitatio’ (Nachahmung)” (ibid., str. 168 [str. 133-134]).

Što ovo znači? Prema Prokofievu svrha osnivanja Općeg antropozofskog društva bila je osnivanje novog misterijskog centra na Zemlji. Uzvišen cilj, bez sumnje. I da bi to ostvario Rudolf Steiner je poduzeo opasan poduhvat. Što je napravio? — On osniva zemaljsku instituciju, o kojoj mora znati barem jednako dobro kao i Prokofiev da je to sfera prožeta najgušćim snagama smrti.

Sada, ova institucija nije apstraktni stroj, već se sastoji od nekoliko stotina živih ljudskih bića. Tako svaki član ovog Društva osnovanog od Rudolfa Steinera ulazi u oblast bespomoćnosti i s m r t i . U to isto vrijeme, i on također (Rudolf Steiner) morao je biti svjestan da nitko ne može pobjeći iz te oblasti naporom vlastitih snaga. Tako on nije samo riskirao njegovu vlastitu duhovnu misiju, već također i sudbinu nekoliko stotina ljudskih bića. Ali kako je Rudolf Steiner učenik Krista, on će biti vođen od Krista, kao odgovor na žrtvu koju je napravio, van iz oblasti smrti. Kako dakle? Kroz njegovu tragičnu smrt? I što se događa sa svima ostalima? — Oni svi ostaju iza u oblasti smrti! Dakle u konačnici kakva je žrtva napravljena radi ovog uzvišenog cilja? — Žrtvovanje stotina ljudskih bića koji nisu bili u položaju da se oslobode i stoga su morali ostati u oblasti smrti, i također i oni koji nisu imali pojma o sudbi koja ih je čekala i nastavili su ulaziti u tu oblast. Na taj način antropozofsko društvo je temeljeno — prema Prokofievu, naravno — na masovnoj ljudskoj žrtvi izvedenoj od strane njegova Osnivača! Ti i ja smo, cijenjeni čitatelji, među onim nesvjesnim žrtvama, ako si član antropozofskog društva. Što nam je činiti u tom slučaju? Naša jedina nada je da postanemo dostojni, tako da nas Krist može izvesti vani. Ali kako možemo biti spašeni, ako Opće antropozofsko društvo, ta oblast bespomoćnosti i smrti, nastavlja postojati? Jedino preko smrti, ili ... isključenjem iz Društva! (Jer da se sami izvučemo nije unutar naše moći ...)

Kako itko može promisliti ovakav scenarij? Ali Prokofiev ide i dalje. On čak povlači analogije između njegove monstruozne fantastične slike i Misterija na Golgoti. Ali zar nije Krist, pitamo, prihvatio smrt na križu samo za sebe, i sišao u pakao? I da li je žrtvovao i jedno ljudsko biće osim Sebe, kako bi misterij mogao biti izvršen?

Tako je od duhovne misije našeg Učitelja napravljeno ruglo, a i od najviših ideala kršćanstva. Zar ljudska bića nisu ništa više od anonimnih zubaca od kojih je napravljena vrsta dijaboličnog stroja da bi bio moguć Misterij na Golgoti? Svakom tko sumnja u našu interpretaciju preporučeno je da ponovno pažljivo pročita onu jednu i pol stranicu iz knjige Prokofieva.

Ali ovo nije jedina zlokobna bajka Prokofieva. Iz antropozofskog,,materijala” on stalno prede čudne, tamne, duboko neistinite mitove (daljnji primjeri u paragrafima 6 & 7). Oni uglavnom dolaze kroz male, neprimjetne distorzije koje su razbacane svuda; on sve opisuje g o t o v o ispravno, a u isto vrijeme istina je uvijek za dlaku daleko od onog što je rečeno; on je ,,popravlja” s nekoliko ,,poteza kista” — malo tu, malo tamo — i konačno izobličuje izvan prepoznatljivosti; gdje i kada se to pojavljuje veoma je teško ustanoviti, i traži temeljito i pedantno istraživanje.

Antropozofsko društvo osnovano od Rudolfa Steinera nikako nije oblast bespomoćnosti i smrti; to je od njega stvorena forma za utjelovljenje antropozofije na Zemlji, forma u kojoj bi trebao živjeti impuls ezoterijskog kršćanstva, i koja u isto vrijeme može dovesti do obnove i pomlađivanja u svim sferama moderne kulture i u svakom ljudskom biću koje je povezano s tim impulsom. U predavanju od 25.10.1918 Rudolf Steiner kaže da će kroz objektivne uvjete svojstvene 5-oj epohi, smrt svugdje prožeti ono što je kreirano na fizičkom planu, ,,da se na fizičkom planu ne može nego stvarati pri punoj svjesnosti o činjenici da će — ono što netko stvara to i proći” (GA 185). Ali to nije ono što govori Prokofiev!

Odbojnost Prokofieva prema svemu zemaljskom potiče ga da koristi ovakve neprikladne izraze. To je slično osjećaju averzije Lucifera prema Ahrimanu, i pokazuje nemogućnost Prokofieva da nađe balans. Dok on u zemaljskoj formi Društva nesumnjivo prepoznaje nešto zlo, naime oblast bespomoćnosti i smrti, u isto vrijeme na svaki način teži konzervirati tu oblast, i u nju uvući koliko je god ljudi moguće.

,,Naša percepcija vanjskog života”, kaže Rudolf Steiner, ,,mora postati takva da vani u okolni svijet zurimo hrabro i bez kukavičluka, i sebi kažemo: Rast i nestajanje, to je nešto što svjesno mora biti uvedeno u sve sfere života. Ništa socijalno ne može se izgraditi u apsolutnom smislu i za svu vječnost. Tko god radi na izgradnji socijalnog života mora imati hrabrosti da stalno iznova gradi nešto novo, ne da stoji na mjestu; jer ono što je izgrađeno stari, blijedi, mora odumrijeti; jer novo mora biti izgrađeno” (ibid.).

Forma sama po sebi nije zlo; to je ono što je apsolutno nužno za ostvarenje sadržaja. Ona postaje nešto zlo, oblast smrti, tek kada je njen razvoj ometen.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Zadnja izmjena: MonteChristo; pon aug 26, 2013 3:09 pm; ukupno mijenjano 2 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: ned aug 18, 2013 9:42 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
5. poglavlje: Kristologija u potpuno novom svijetlu

Sada bi veoma kratko željeli ukazati na još jednu granu kultiviranu od Prokofieva na njegovu stablu antropozofije na kojoj vješto kamuflirani ,,anorganski” plodovi pokušavaju rasti u sferi antropozofske kristologije. Autorova osnovna tendencija ovdje je upoznati s, radikalnim umanjivanjem vrijednosti ljudskog ‘Ja’ i podcijeniti njegov značaj; zamutiti pravu sliku zemaljskog ‘Ja’-razvoja, i nagovarati ljudska bića da se vrate u prvobitno, ,,rajsko” stanje — ono od grupne duhovnosti — u moralnost koja je diktirana odozgo, i ne-autonomno mišljenje.

U evoluciji nema ,,puta natrag”. Ono što je jednom bilo,,rajsko stanje” stoga je sada moguće jedino u sferi zaostalih bića — u oblasti Lucifera, u koju mnogi ljudi u naše vrijeme pokušavaju pobjeći. Razumijevanje Krista, kakvo je dano u antropozofiji, stoji nasuprot toga. Nikakva invazija nije moguća, osim ukoliko se netko, takoreći, ne dodvori toj kristologiji kako bi je izobličio i oslabio od iznutra. Koristeći duhovno znanstvenu terminologiju i uz pomoć selektivno sakupljenih izjava Rudolfa Steinera, netko može sebe postaviti u službu drugih, sasvim tuđih, namjera, da bi time ljudska bića odveo daleko od značenja zemaljskog razvoja. Da bi bili kvalificirani kao instrument za realizaciju takvih ciljeva kakve imaju zaostala bića, nikako nije nužno biti zločinac koji je spreman lagati i svjesno falsificirati — takve ljude je lako prepoznali — već čisti idealist kojem međutim nedostaje, sposobnost objektivne samospoznaje i mogućnost razlikovanja između njegova/njenog višeg ‘Ja’ i luciferičke opsjednutosti.

Apstraktna referenca na Krista, i entuzijastičko ponavljanje iskušanih fraza ovdje nisu od koristi. Niti činjenica da osoba o kojoj se radi u osnovi priznaje razvoj duše svijesti u 5-oj epohi, a također i nužnost ljudskih težnji za slobodom. Prokofiev, na primjer, ispravne riječi koristi samo kao kamuflažu za potpuno ne-antropozofske koncepcije koje sustavno onečišćuju svijest onih koji, kao antropozofi, konzumiraju plodove koje je on uzgojio.

Preko njegovih jednostranih interpretacija on uništava jezgru ezoterijskog kršćanstva, kojeg transformira u vrstu crkvenog dogmatizma. Prokofiev je sklon ne samo formalno, već esencijalno, dijeliti gledišta s potonjom institucijom; za Crkvu, čovjekov zemaljski razvoj je stvarna dolina suza ispunjena grijehom i pogreškama, u koju su ljudska bića postala upetljana kao posljedica Pada, ali za koji se moraju pokajati kroz odricanje od njihove slobodne volje i kroz predaju volji Boga, da bi bili spašeni (u verziji Prokofieva to se događa prevladavanjem nižeg od strane višeg ‘Ja’). Da bi nekako koordinirao različite aspekte njegova religijskog pogleda na svijet, Prokofiev mora podvrgnuti temeljitoj reviziji priopćenja Rudolfa Steinera u vezi Krist-bića i uvjete Njegova utjelovljenja. Indikacije u vezi Natan-duše ovdje su mu posebno korisne. Preko stalnog naglašavanja principa nebeskog čovjeka — Natan duše — on Krist-princip gura u pozadinu; jezuiti do istog rezultata dolaze na sličan način, prenaglašavajući princip zemaljskog čovjeka Isusa.

Kao što znamo iz antropozofske kristologije, dva Isusa djeteta su inkarnirana na potku događaja u Palestini. U jednom, Natan Isusu, o kojem govori evanđelje po Luki, bio je inkarniran duševni dio starog Adama koji je bio sačuvan od ,,Pada u grijeh”, i ostao bez iskustva zemaljskih inkarnacija. To čisto, nebesko biće nosilo je u sebi sasvim neukaljane snage prvobitnog čovječanstva, ali nije pretrpjelo individualizirajući razvoj u materijalnom svijetu, i stoga nije posjedovalo ‘Ja’-princip kakav je razvijan od ljudskih bića od lemurijske epohe. To biće je bilo trans-personalno, i nije imalo sklonosti za fizički plan, čije snage nije imalo mogućnosti koristiti.

U drugom djetetu, Solomon Isusu, o kojem čitamo u evanđelju po Mateju, bila je inkarnirana individualnost Zaratustre, posvećenika davnine koji je, nakon brojnih inkarnacija i mnogostranih aktivnosti na materijalnoj Zemlji, razvio sposobnost da pripremi tjelesne ovoje koji mogu biti korišteni od Krist-bića. Zaratustra je — onoliko koliko je to uopće moguće za ljudsko biće — potpuno ovladao fizičkim planom.

U dvanaestoj godini njegova zemaljskog života individualnost Zaratustre, njegovo ‘Ja’, prelazi u Natan Isus dijete, čime ovo potonje prima zrelo, individualno ljudsko ‘Ja’ (ono od Zaratustre). Tijekom osamnaest godina to ‘Ja’, potpomognuto iskustvima njegovih zemaljskih inkarnacija, radilo je na Isus tijelu i pripremalo se primiti u sebe, u dobi od trideset godina krštenjem na Jordanu, makrokozmičko Krist-’Ja’.

Tako nalazimo da u Isusu od Nazareta rade zajedno dvije drevne duhovne struje koje su u njihovoj esencijalnoj prirodi suprotstavljene jedna drugoj; struje o kojima se govorilo u Legendi o hramu: onoj od Kaina i Abela. U toj točci se konačno susreću dva antipoda: jedan koji radi odozgo dolje, silazeći od duhovnih visina, koje je potpuno temeljeno na božanskom i nedodirnuto bilo čime zemaljskim — biće Natan duše; i biće Zaratustre koje radi, kreativno aktivno, odozdo gore, koristeći i transformirajući materijalne sile iz njegovog vlastitog individualnog ‘Ja’. Susret to dvoje može biti predstavljen križanjem silaznog i uzlaznog trokuta solomonove zvijezde, koju Rudolf Steiner spominje kao simbol Svetog Grala. U nju je uliveno kao u kalež makrokozmičko ‘Ja’ Krista.

Znanje ezoterijskog kršćanstva potvrđuje da jedino u biću koje nalazi ravnotežu između ,,zemaljskog” i ,,nebeskog”, muškog i ženskog, i unutar sebe spaja kreativni aktivni Kain princip s Abel principom nebeskih otkrivenja, princip individualnog ‘Ja’ može zasjati u svojoj pravoj prirodi; postaje sve bliskije povezano s unitarnim makrokozmičkim Krist-’Ja’. U trojstvu: Zaratustra — Natan duša — Krist dva suprotstavljena principa su dovedena u sintezu preko trećeg, višeg, principa koji obuhvaća oboje i sjedinjuje ih unutar sebe.

Ova općenita razmatranja trebala bi biti dovoljna da učine vidljivim esencijalnu prirodu izobličenog gledišta Prokofieva. Pogledajmo što on predlaže. Kroz njegovu antipatiju za zemaljsko-ljudsko ‘Ja’ on razumljivo — kao što je slučaj i kod Crkve — ne iskazuje nikakvu simpatiju za taj događaj koji je položio prvobitni temelj za razvitak ‘Ja’-principa: ono što poznajemo kao ,,Pad”. Njegova svijest se potpuno pokorava onom dijelu duše Adama koja nije učestvovala u ,,grijehu” —Natan duši — koja nam se pojavljuje u romantičnom zovu iz kozmičkih daljina. Pasus u Bibliji gdje je Bog Otac u ljudsko biće udahnuo dah života, Prokofiev citira s komentarom: ,,Od tog vremena Natan duša je također živjela kao takva ‘živuća duša’ u kozmosu, dok je ostatak čovječanstva, koji je podlegao luciferskom izazovu i stalno dublje uranjao u materiju, u oblasti tame i smrti, prestao biti živuća duša” (II, str. 38; naglasio S.O.P.). U jednoj ovakvoj rečenici, koja negira načelo tročlane duše unutar koje se razvija individualno ‘Ja’, Prokofiev briše ne samo značenje evolucije, već također i značaj Misterija na Golgoti. U ,,palom” dijelu svijeta on vidi samo tamu i smrt, i ostaje slijep na Boga koji je izlio Sebe u ,,svijet” i ujedinio se s njim. Prokofiev se tvrdoglavo bori za njegov omiljeni koncept — onaj od dualizma.

Tijekom evolucije dihotomija Boga i svijeta, duha i materije, riješena je preko ljudskog bića koje podiže njegovu ‘Ja’-svijest od zemaljskog do božanskog; za taj razvoj Krist je put, istina i život. Evolucijsko stajalište za Prokofieva je strano, i u pogledu njegove antipatije prema zemaljskom ‘Ja’, njegov dualizam je u opasnosti da ostane nerazjašnjen. On izlaz uvijek traži u vezi s jednim ekstremom i isključenjem drugog.

‘Ja’-averzija Prokofieva i njegovo naginjanje u korist duha-samog posebno su primjetni kada se bavi središnjim objektom njegova religijskog poštovanja — Natan dušom. Ali čak i taj dio četvrtog principa koji nije podlegao grijehu alarmira ga, tako da piše: ,,U vezi ovoga može se također govoriti o ‘Ja’ Natan duše, ali s ograničenjem, da ono ima više originalne prirode (?) duha-samog ..., jer ... ono je obuzdano od zemaljskih inkarnacija” (ibid.). Zatim citira iz predavanja gdje Rudolf Steiner kaže da je ‘Ja’ Natan duše bilo ,,ono što je izliveno dolje od Duhova oblika, i sada teče dalje; osim što je nešto bilo, takoreći, zadržano od ulaska u tjelesne inkarnacije — ‘Ja’ koje se ne pojavljuje stalno kao ljudsko biće, ali koje je zadržalo onaj oblik, onu suštinu, koju je ljudsko biće imalo prije nego je napredovalo u njegovu prvu zemaljsku inkarnaciju” (Ibid.; 12.10.1911, GA 131). Na temelju ovog citata Prokofiev izjavljuje ništa manje nego da je duh-sam bio dan čovjeku od Duhova oblika tijekom eona Zemlje, i to nije ništa drugo nego ‘Ja’ koje nije prošlo inkarnaciju. Što nam preostaje za reći?! — Izjava Rudolfa Steinera u smislu da je duh-sam bio položen kao sjeme u astralno tijelo čovjeka na starom Mjesecu, sigurno je jedna od elementarnih istina antropozofije; također i činjenica da su Duhovi oblika obdarili ljudsko biće u eonu Zemlje s autonomnim č e t v r t i m p r i n c i p o m , koji se razlikuje i od tročlanog tijela i od trostrukog duha (Atma — Buddhi — Manas, koji su utisnuti u tri tijela u tri prethodna eona).

Sada, ovo je samo manja predigra za ono što nam Prokofiev dalje govori o Krist inkarnaciji. U njegovu izvješću Natan duša se pojavljuje kao najvažniji i gotovo jedini aktivni entitet; Krist biću je dodijeljena sekundarna, pasivna uloga, a individualnost Zaratustre nije dana nikakva uloga, izuzev dvije usputne i nevažne reference, jedna u zagradama na stranici 180, gdje se kaže da je Isus iz Nazareta (uz isključenje svega drugog) Natan duša, dok je individualnost Zaratustre tijekom osamnaest godina nazočnosti samo o j a č a l a Natan dušu! Prokofiev ističe esencijalni identitet Isusa i Natan duše, i još jednom pokazuje da za njega ‘Ja’-princip nema značaja. — Ali Zaratustra-’Ja’ je živjelo u Isusu, i Rudolf Steiner je bio na mukama da naglasi upravo tu okolnost. Tako on kaže, na primjer: ,,Kod povijesne osobnosti Isusa od Nazareta u prvom redu imamo posla s visoko razvijenim ljudskim bićem (t.j. s Zaratustrom), koje je prošlo kroz mnoge inkarnacije” (3 1.5.1908, GA 103).

Prokofiev Zaratustru ponovno spominje u napomeni na str. 440 (rusko izdanje), gdje navodi da je Isus od Nazareta u sebi sačuvao drevni ideal inicijacije. Ali čak i to on gleda kao nešto što je bilo od nje stečeno (Natan duša) kroz kozmičku aktivnost u proteklim dobima. Ipak on govori o Isusu prije njegove tridesete godine — t.j. Zaratustri, koji je u njemu bio inkarniran i čija osobnost je zadržala sjećanje na ranije inicijacije, također kao hijerofant. — Tako Prokofiev svejedno spominje Zaratustru! I ipak činjenica da se taj navod pojavljuje na kraju knjige, među napomenama malim slovima, i time daleko od aktualnog teksta, njemu izgleda adekvatno i sasvim opravdano.

Ali ova skromna gesta ne sprječava Prokofieva da potpuno umanji ulogu Zaratustre u događajima u Palestini. Tako on kaže da Natan duša ,,. . .u tridesetoj godini postaje, ne ‘vanjski’ n o s i t e lj Krista u makrokozmosu, već ‘Krista-primatelj’, prvo ljudsko biće koje će primiti Krista u najdublju jezgru vlastitog bića (na koju ,,jezgru” se ovdje mislilo? — Najdublja jezgra duše je ‘Ja’ — ali ono je upravo napustilo tijelo), tako da se krštenjem na Jordanu moglo ujediniti s [najdubljim bićem Natan duše] (?) i, tijekom slijedeće tri godine, moglo prožeti njegovo astralno, etersko i fizičko tijelo” (II, str. 186 [str. 193-194]; naglasio S.O.P.).

Tako je Natan duša primila Krista u njenu najdublju jezgru, time Mu omogućivši da se ujedini s njenim najdubljim bićem. Da li je potreban dodatni komentar? Izgleda da je Prokofiev i sam primijetio da tu nešto nije u redu. Tako on opet uzima zraka i, na slijedećoj stranici, ponavlja gotovo istu stvar. On o Natan duši govori kao o ,,ljudskom biću prvobitnog početka, koje je [primilo u sebe] Sunce Krista u [takvoj] punoći, [da mu je time data mogućnost da prožme] njegove ovoje sa supstancom ‘božanske svijetlosti” (ibid., str. 187 [str. 194-195]; naglasio S.O.P.). Ali to nas navodi na zaključak da u prvom citatu Krist sam prožima ovoje, dok u drugom Natan duša već to radi bez pomoći. Ako bi Prokofiev ponovio njegov ,,opus” dva ili tri puta s modifikacijama, na kraju bi čak i Krist prošao nespomenut. Natan duša bi sve sama sredila.

Prema Prokofievu inkarnacija Krista bila je moguća zahvaljujući jedino ,,četvrtoj žrtvi Natan duše”. To je bilo ono, što je učinilo mogućim Njegov ulazak u ljudsko ‘Ja’, tako da u njemu On može postati izvor čovjekovih intelektualnih i moralnih snaga” (ibid., str. 188). Tako kod Prokofieva sve stoji naglavačke. Ne Natan duša — ovdje je Krist onaj koji se žrtvovao. On, koji nije trebao žrtvu radi vlastitog razvoja, žrtvovao je sebe kada je on, Bog, preuzeo na sebe zemaljsku inkarnaciju i kao čovjek prošao kroz patnju i smrt. Drugo biće koje se ovdje željelo žrtvovati je bio Zaratustra. Nije Natan duša žrtvovala njeno ‘Ja’, već je ‘Ja’ Zaratustre Kristu žrtvovalo ovoje koji su bili pripremljeni tijekom osamnaest godina. Rudolf Steiner kaže: ,,Da individualnost Zaratustre nije prožela ove tjelesne instrumente sve do tridesete godine, njegove oči ne bi mogle izdržati supstancu Krista od tridesete godine do misterija na Golgoti; ruke ne bi mogle biti prožete supstancom Krista u tridesetoj godini. Da bi mogao primiti Krista, ovaj tjelesni instrument je morao biti pripremljen, biti proširen, kroz individualnost Zaratustre” (12.10.1911, GA 131). Pošto je Natan duši nedostajalo iskustvo s nižim načelima, mogla se pridružiti jedino kao promatrač rada Zaratustre.

Žrtvovanje je slobodan, svjestan čin, koji izvire iz snaga individualnog ‘Ja’; Natan duša nije posjedovala takvo ‘Ja’, pošto nije prošla ni jednu inkarnaciju. Ona je posjedovala samo njenu prvobitnu supstancu. Prokofiev ne može shvatiti tu činjenicu, on ponovno pokazuje svoje zanemarivanje ‘Ja’-principa. U onim procesima žrtvovanja Natan duša nije bila više od p o s r e d n i k a . Kažemo to bez namjere da umanjim njen značaj, već samo kako bi se suprotstavili krivoj interpretaciji događaja tog vremena.

Koliko god mala žrtva Zaratustre postojala za Prokofieva, upravo toliko malo uzima u obzir i utjecaj Bude na astralno tijelo Isusa od Nazareta. Čvrsto se drži Natan duše. Premda je to biće ,,bez grijeha”, ipak je ljudski entitet koji, u koncepciji Prokofieva, čak zamračuje samog Krista. Za njega ona je ,,... nebeski arhetip viših ciljeva [svih pretkršćanskih] misterija” (II, str. 185 [str. 193]), itd. — To on ponavlja nekoliko puta: monotono, uporno, utiskujući u čitateljev um, tako da se on/ona više nikada neće sjetiti da najviši cilj, sadržaj najviših težnji svih pretkršćanskih misterija (ne svih, već jedino svijetlih misterija) — prema Rudolfu Steineru — nije bila Natan duša, već Krist koji je boravio u sferi Sunca.

Ali Prokofiev ne ograničava sebe na drevne misterije. Natan duša je —,,... istinski Antropos” (II, str. 180) — veliki arhetip čovjeka, koji je unutar sebe [potpuno] realizirao prvo nadčulno Krist otkrivenje ... arhetip ljudskog bića ... [prožetog od Krista], [arhetip budućeg razvoja sveg čovječanstva]” (ibid., str. 187-188 [str. 195]); ,,Natan duša je ljudski nositelj [tri ružokrižarska gesla]” (?! — ibid., str. 190 [str. 197]); [za sva buduća vremena arhetip krajnje svrhe (!) i najviših težnji svih pravih kršćanskih misterija, i iznad svega] ... [novih Mihael-Krist_misterija čiji temelj je] božićno zasjedanje godine 1923”, i to je također: ,,... najviši ideal novih misterija, pokazatelj na ljudsko biće prvobitnih početaka, koje je u sebe primilo Sunce Krista” (ibid., str. 189 [str. 195-196]; i konačno, ,,Natan duša dokazuje da nije samo arhetip najvišeg cilja novih misterija, već i ono što direktno vodi prema njihovoj realizaciji” (ibid., str. 190).

Nakon ovakvih hvalospjeva ostaje jedno pitanje: Što nam, dakle, ova Natan duša n i j e ? Ima li u duhovnom svijetu ičega bitnog osim Natan duše?

Kada Prokofiev predstavlja njegov ideal svih prošlih, sadašnjih, i budućih misterija, i cjelokupnog budućeg razvoja čovječanstva, on ne govori ni o Isusu iz Nazareta niti o Isusu Kristu, već o Natan duši. Identifikacija Isusa s Natan dušom zaista je ispravna u dva slučaja: najprije, kada se govori o Isus djetetu iz lukina evanđelja, sve do trenutka kada se u njemu inkarnirala individualnost Zaratustre; i drugo, gdje razmatramo Isusa od Nazareta, kada je Zaratustra-’Ja’ otišlo od njega — t.j. tijekom krštenja na Jordanu. Nakon toga već moramo govoriti o Isusu Kristu. Što se tiče prve situacije Rudolf Steiner kaže slijedeće: ,,razvijeno ‘Ja’ kakvo je evoluiralo kroz atlantske i post-atlantske periode, nije prisutno u Isus dječaku sv. Luke ... kod Isus dječaka sv. Mateja moramo računati s potpuno razvijenim ljudskim bićem; kod Isus dječaka lukina evanđelja moramo računati s fizičkim tijelom, eterskim tijelom, i astralnim tijelom, uređenim na takav način da ona harmonično predstavljaju ljudsko biće kako se javlja kao rezultat Saturn, Sunce i Mjesec razvoja.” Ali što imamo pred nama u Isusu od Nazareta u trenutku kada je Zaratustra otišao od njega? Rudolf Steiner kaže: ,,... niti adepta niti bilo što prirode višeg ljudskog bića ... Jer adept je adept pomoću činjenice da ima visoko razvijenu individualnost; ali to je upravo napustilo trostruki tjelesni instrument Isusa od Nazareta. Imamo samo trostruku tjelesnu organizaciju, koja je preko prisutnosti Zaratustre tako pripremljena, da može primiti Krist-individualnost” (12.10.1911, GA 131).

Vjerujemo da su ove karakterizacije dovoljne da razjasne Prokofieve ,,najviše ciljeve”: da apsolutno isključi individualnost, da je potjera iz misterija, i iz sveukupnog razvoja. (Ovdje bi se prisjetili priopćenja Rudolfa Steinera već citiranog na str. 103 u vezi luciferskih bića: ,,Ona žele samo Saturn, Sunce i Mjesec razvoj, i da tu stane; ne žele imati ništa s razvojem Zemlje.”) Ova namjera Prokofieva nema ništa zajedničkog s pravim ciljevima kršćanskih misterija, već prilično izravno s nečim različitim. Često smo govorili o luciferskom elementu koji prožima ovakve radove i određuje njihovu usmjerenost. Još nismo eksplicitno uputili na Ahrimana, ali i on je također ovdje umješan. U ovakvom slučaju Lucifer diktira opću tendenciju, usvojenu strategiju, dok je Ahriman — to je njegov,,forte” — odgovoran za ,,tehnologiju” uporabljenu za njenu realizaciju. Ovdje primijenjena ,,tehnika” sastoji se u razgradnji mišljenja, izobličenju logike, potkopavanju zdravog razuma, i općoj korupciji snaga prosudbe. ,,Dakle za Ahrimana situacija je takva da se on nikad ne brine za podudarnost ideje (Vorstellung) s objektivnom činjenicom, već radije za njene učinke, s onim što se može postići” (28.8.19 16, GA 170) — Rudolf Steiner objašnjava. Kada ljudsko biće slijedi Ahrimana on griješi protiv logike i zdravog razuma (19.5.1910, GA 120). S takvim ,,grijehom” imamo posla od početka ove studije.

Kada Lucifer i Ahriman uzajamno ne isključuju jedan drugog, već, suprotno, jedan drugog podržavaju, tada to ima moćan ishod čiji konačni cilj je njihova sinteza. Ta sinteza je okarakterizirana od Rudolfa Steinera kao najgori od svih izazova koji čekaju čovječanstvo; to je iskušenje od asurskih duhova. Zlo kojim su ljudska bića pogođena preko Lucifera i Ahrimana može se potpuno kompenzirati u preostalim ciklusima razvoja Zemlje ali za zlo dovedeno od asurskih snaga ne može se na taj način iskupiti ” — upozorava Rudolf Steiner. Asure će pokušati napasti najdublje biće čovjeka, dušu svijesti i ‘Ja’, i uništiti ih. ,,Sve što padne kao plijen asurskih snaga biti će nepovratno izgubljeno ... Može se reći: Danas je još nekako teoretski reći da asurske moći iskušavaju ljudsko biće. Danas pred njega prizivaju iluziju da je njegovo ‘Ja’ samo nusproizvod fizičkog svijeta” (22.3.1909, GA 107). Cilj Asura je da izmijene smjer evolucije, da kreaciju odvoje od kreatora i sami nad njom zavladaju. Sredstvo korišteno za taj cilj je paraliziranje ‘Ja’-razvoja.

Jedino se ezoterno kršćanstvo može suprotstaviti tim namjerama Asura, najmoćnijim protivničkim snagama. Njegova snaga teče iz ujedinjenja dva principa u Isusu iz Nazareta: ,,S jedne strane stari Učenik (Zaratustra), koji je bio duboko povezan s fizičkim planom, koji je mogao raditi na fizičkom planu i svojim snagama držati ravnotežu; i, s druge strane, sam Krist, čisto duhovno biće. To je kozmički problem koji leži u temeljima kršćanstva” (10.6.1904, GA 93). Zahvaljujući jedino ovoj posebnoj konstelaciji snaga — tako Rudolf Steiner objašnjava u navedenom predavanju — Krist je uspio ukrotiti asurske snage. ,,One su bile, takoreći, držane pod kontrolom, tako da postaju nepokretne. To je bilo moguće jedino kroz činjenicu da se na njih djelovalo s dvije strane” (ibid.).

Asure su bile ,,sputane” kroz događaj koji nam je poznat kao ,,Kristov silazak u pakao”. Ali njihova letargija neće trajati vječno. Rudolf Steiner kaže da je Antikrist bio ,,okovan”, ali da će se opet podići ako mu se ne suprotstavi kršćanski princip u svojoj punoj snazi (ibid.). U sadašnje vrijeme asurski izazov se veoma približio čovječanstvu, njegov utjecaj se pokazuje malo ovdje, malo tamo, u svemu što se razvija u modernoj civilizaciji. Iz tog razloga antropozofija mora ljudskim bićima učiniti dostupnim one istine ezoternog kršćanstva koje će im omogućiti da prepoznaju zlo koje se prikriveno približava, i da mu se odupru. Svako falsificiranje ovakvih istina služi jedino da oslabi njegovu izvornu moć. Zaratustra princip je jedan od ona dva principa koja žive u Isusu od Nazareta, ali koji se jedino u njihovom udruženom djelovanju mogu oduprijeti Asurama; to je načelo ljudskog bića kao takvog, koje zapovijeda snagama na fizičkom planu. Međutim, ako je to isključeno, onda ostaje jedino Natan duša — biće bez iskustva na fizičkom planu. Ezoterno kršćanstvo unutar sebe sadrži snage koje mogu paralizirati Asure. — Ali ne smije biti zahvaćeno od virusa koji su skloni paralizirati te snage.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sri aug 21, 2013 10:10 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
6. poglavlje: Prokofiev kao metapovjesničar i istraživač karme svijeta

U prethodnim poglavljima pokušali smo iz različitih uglova sagledati novo stablo antropozofije kultivirano od Prokofieva, i odrediti zakone njegova rasta i formiranja ploda. Vidjeli smo kako, iz debla u koje je utkana lažna koncepcija evolucije, izbijaju grane, koje se šire u razne oblasti duhovnog znanja. Sada ćemo se upoznati s jednom od tih grana. U paragrafu 2.3. vidjeli smo kako ga je njegova lažna interpretacija razvojnih zadataka eona Zemlje vodila do toga da temeljne zadatke 5-epohe vidi pogrešno. Tu počinje put koji ga vodi dalje do izobličavanja povijesnih činjenica.

Baš kao što i u pravoj antropozofiji sve stoji u međusobnoj vezi i uzajamnom potvrđivanju s drugim elementima, tako se isto i u antropozofiji Prokofieva događa nešto slično, ali ovdje na obmanjujući, čak i karikirani način. Jedna pogreška slijedi drugu, u lancu pogrešnih zaključaka ...

Kada je Prokofiev u njegovoj ranoj mladosti ,,doživio”, kao da je slučajno, nešto od ezoterijske prirode obnovljenih misterija, čuo je poziv Duha vremena — koji mu je prišao osobno — i osjećao je sebe kao njegova vjernog slugu i pomagača (cf. § 1.2.). Kao posljedica toga njegov cilj jest miješati se u sudbine ljudi kroz određivanje njihove zajedničke harmonije (IV); zatim postaje predstavnik Rusije u Europi, gdje objašnjava pravu prirodu njegova naroda i duhovne zadatke koji su mu dodijeljeni od ,,Rukovodstva svijeta” (IV). Konačno nastupa u ulozi interpretatora meta-povijesti i kao vjesnik zakona svjetske karme. U knjizi ,,Duhovno porijeklo Istočne Europe on odgovara na pitanje: ,,Kakvo je značenje povijesti istočnoeuropskih naroda” (u periodu) ,,od boljševičkog ustanka do danas, gledano sa [najvišeg] i u isto vrijeme [najduhovnijeg] stajališta — naime, sa stajališta sveobuhvatnih sila karme?” (IV, str. 372 [348]). Sada ćemo pokušati opisati kako to može biti gledano s apsolutnog, ,,najduhovnijeg” — i za nas nedostižnog — stajališta.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 45 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 8 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz