Sada je: čet mar 28, 2024 9:50 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 45 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sri aug 28, 2013 11:38 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
6.1. Spasilačka misija boljševizma u Rusiji

Već smo u mnogim prigodama ukazali da u [potpunom] produhovljenju duše svijesti Prokofiev vidi ,,primarni zadatak” pete post-atlantske epohe, ali da nije zainteresiran za njen stvarni razvoj. On izbjegava sve što ne može voditi do ispunjenja ,,njegova” primarnog zadatka (koji je kada se pobliže istraži, težnja za ništa manje nego preuranjenom realizacijom duh-sam principa), jer bi to proizašlo iz vanjskog, površnog stajališta.

Prokofiev je prisiljen priznati nužnost razvoja materijalizma u 5-oj kulturalnoj epohi. Ali od tog visokog nivoa objektivne spoznaje on odmah klizi dolje na nivo emocionalnih, jednostranih prosudbi. Kada materijalizam karakterizira kao ,,[najdublje ukorijenjenu] masovnu — l a ž ” (IV, str. 378 [str. 353]; naglasio S.O.P.), on propušta shvatiti da u filozofskom smislu materijalizam nije laž, već ,,pogreška”, i da je prirodna znanost koja se razvila unutar okvira materijalističkog pogleda na svijet također mnogo doprinijela s mnogo valjanog i značajnog, prema znanju o materijalnom svijetu.

Na bazi ovakvog jednostranog stava — uopće ne na osnovu znanja o sveobuhvatnim zakonima svjetske karme — Prokofiev gradi njegovu interpretaciju ruske povijesti, s kojom se bavi u poglavlju s naslovom ,,Duhovna sudbina Istočne Europe u svijetlu karme čovječanstva” (iz ,,Duhovnog porijekla Istočne Europe”). Misli Prokofieva ćemo slijediti uz pomoć izravnog čitanja ovog poglavlja, i biti ćemo zapanjeni mnogim detaljnim izjavama koje sadrži.

Populacija Istočne Europe, a posebno Rusije, kaže Prokofiev — za razliku od naroda Zapadne Europe i Sjeverne Amerike — nije bila prožeta impulsom materijalizma. Ako je to tako, u koju kategoriju treba smjestiti Herzena, Černiševskog, Pisareva, Bjelinskog, Tkačova — čak i Petra Velikog — to Prokofiev ne objašnjava. ,,Ako činjenice ne podupiru teoriju, tim gore za činjenice!” — trebalo bi dodati. Kako je marksizam — nastavlja on — plod zapadno europskog materijalističkog razvoja, i time stran ruskom narodu, u Rusiju je bio uvezen i time vodio do uspješne realizacije ,,socijalističkog eksperimenta”. — Ovakve izjave ne odgovaraju u potpunosti istini, blago rečeno. Marksizam je kao učenje prihvaćen od ruskih socijalista bez ikakve vanjske prisile. Ali ono što je uvezeno to je boljševička zavjera — uključujući njene vođe Lenjina i Trockog. Međutim, to su detalji koji se ne mogu prepoznati sa ,,veoma visokog stajališta”.

,,Ali kakvo je dublje, k a r m i č k o značenje ovog kobnog ‘uvoza’?” (IV, str. 378, naglasio S.O.P.) - pita Prokofiev. Ovdje on podsjeća da je materijalizam laž, i stoga mora dovesti do loše karme. Kao na povremenog saveznika Prokofiev se poziva na Rudolfa Steinera, prema čijim istraživanjima zaista postoji ,,Karma neistine”, koja je u nekoj mjeri proživljena u Prvom svjetskom ratu. S naše strane mi ćemo se podsjetiti što je Rudolf Steiner rekao o tom ratu: ,,... činjenica je da je preko te katastrofe čovječanstvo bilo zaštićeno od strašnog nazatka u materijalizam i utilitarizam. Čak i ako se to danas ne može vidjeti, to će postati očigledno ...“ (21.12.1918, GA 186)). Prokofiev ne razmišlja o ovoj izjavi Rudolfa Steinera, ne traži vezu između nje i njegova vlastitog pogleda. Istraživanje Rudolfa Steinera koristi samo kao indikator postojanja karme neistine i, s jedva spomenutim Prvim svjetskim ratom, on sklanja to istraživanje na jednu stranu i to s zapovjednom gestom, tako stvarajući prostor za njegove vlastite teorije. (U tome nas podsjeća na ruskog socijalista i nihilista Bazarova u noveli Turgenjeva ,,Očevi i sinovi”, koji neprekidno ponavlja: ,,Ne dijelim ničije mišljenje; Imam svoje”.) I tako Prokofiev nastavlja: ,,Duhovna situacija u Europi i (sjevernoj) Americi zadnjoj trećini 19-og stoljeća je bila takva da je, sa stajališta viših, vodećih duhovnih snaga (to stajalište je Prokofievu poznato), čovječanstvo bilo sve više suočeno sa sasvim specifičnom opasnošću. Opasnošću da će negativna karma materijalizma postepeno postati tako [tiranska], da čovječanstvo na kraju mračnog doba Kali-Yuge u 1899 možda neće biti u položaju da ispuni [glavne zadatke] 5-e post-atlantske kulturalne epohe u stupnju koji je bio nužan (od Prokofieva znamo da se čovječanstvo tijekom 500 godina još nije uhvatilo njegovih ,,glavnih zadataka”) ... i u isto vrijeme da nosi cijelo breme posljedica” (IV, str. 378 [str. 354]; naglasio S.O.P.).

Ovdje, kao i često ranije, smatramo se obveznim prekinuti autorov uzvišeni misaoni let, i podsjetiti ga da se goetheanizam, koji zadatke 5-e kulturalne epohe pokušava ispuniti na veoma direktan način, pojavio u svijetu davno ranije; k tomu, kroz intenzivni rad napravljen tijekom zadnje četvrtine 19-og stoljeća, Rudolf Steiner je elaborirao epistemološke osnove goetheanizma i, od1902 nadalje, antropozofije. Dakle Srednja Europa je, i s njom, ostatak čovječanstva, počela ispunjavati duhovnu misiju 5-e kulturalne epohe davno prije početka ,,socijalističkog eksperimenta” u Rusiji, za koji bi Prokofiev želio dati ,,karmički temelj”. Ali ovakvu činjenicu je potpuno izgubio iz vida, jer bi inače opet stala na put njegovoj teoriji. I tako on nastavlja: ,,Dakle [opravdano je pretpostaviti] da su snage (koje snage?) koje vode [cijeli] razvoj Zemlje, zbog m o g u ć n o s t i da ovo [čovječanstvo] jednog dana bude u stanju (zašto jednog dana? cf. 2.2.) da dostigne cilj koji je postavljen, [morale] na neki način oslabiti učinak ... karme materijalizma” (ibid., str. 379 [str. 353-354]; naglasio S.O.P.; Kako netko može, kod ovako presudnog pitanja, jednostavno proizvoljno nešto pretpostaviti?).

Kao posljedica ovoga — još uvijek se držimo autorove linije misli — događa se nešto izvanredno: Prokofiev nas prihvaća u povjerenju i otkriva nam ,,[veliku] tajnu povijesnog razvoja zemaljskog čovječanstva”, koja je slijedeće: ,,U harmoniji s [višim karmičkim zakonima u našem kozmosu] posljedice djela koje smo izvršili nikada ne mogu, pod bilo kojim okolnostima, stajati same za sebe, već moraju u v i j e k b i t i n o š e n e od konkretnog Bića ili grupe Bića u ovom ili u drugim svjetovima” (ibid., str. 379 [str. 354]; naglasio S.O.P.). Ova pretpostavka teško da može proći kao velika ,,misterija”, pošto se jasno pokazuje kao tautologija. — Što su, zapravo, posljedice naših djela? U fizičkom svijetu ona su daljnja djela ljudskih bića, ili prirodnih procesa, što neizbježno uključuje elementarna bića, i bića prirodnih carstava. U duhovnom svijetu ne postoji, bez iznimke, ništa osim Bića. Dakle kako netko može misliti da posljedice naših djela mogu stajati ,,same za sebe”, a ne da su nošene od Bića? Što je tu tajna ili misterija?

Čak i ako naša usporedba možda izgleda nategnuto, rekli bi da sve ovo podsjeća na čuveno pitanje Alise u zemlji čuda: ,,Može li smiješak češirske mačke postojati bez mačke?” — Ali avanture Alise u zemlji čuda se odlikuju finim i neusiljenim dosjetkama i genijalnošću, i u tome se radikalno razlikuju od Prokofieve ,,Zemlje antropozofije”, koja je opterećena s mračnom kobnom ozbiljnošću. Tako su zabavni i vedri problemi Alise u zemlji čuda od Prokofieva transformirani u velike misterije i uzvišene zakone djelovanja karme u našem kozmosu. Ali ti zakoni su nužni jedino nj e m u — zapravo, za njegove daljnje izume.

,,Stoga su” - nastavlja on — ,,više snage koje upravljaju karmičkim odnosima ljudskih bića, da bi ga oslobodile (t.j. čovječanstvo) barem u nekoj mjeri od posljedica negativne karmu koju je samo stvorilo, morale za nju naći drugog nositelja .. .“ I s nepogrešivom logikom slijedi sljedeće otkriće: Te više snage morale su naći nositelja ,,izvan čovječanstva”, i našle su ga ... u Rusiji! Tko god taj ne-ljudski, ,,drugi” nositelj mogao biti, koji je izrastao u ,,enigmatskoj” Rusiji (to je možda biće nadčovjeka (Ubermensch) čijih pet glavnih članova su nabrojani od Prokofieva na str. 53 iste knjige?), on je u svakom slučaju posjedovao dvije odgovarajuće kvalitete. Najprije, mogao je ,,čekati na ispunjenje njegove vlastite misije” i, drugo, imao je ,,brojne duševne osobine koje su mu omogućile da na sebe preuzme karmu drugog ... bez protesta ili otpora” (ibid., str. 379).

Ako je to bio slučaj, onda bi te ,,više snage” trebalo prekoriti zbog nedostatka povijesnog uvida. Iz povijesti znamo kakav otpor je dao ruski narod protiv svakog osvajača i despota — na primjer, bitka na Kulikovom polju;’ u ratu iz 1812; i građanski rat, seljački ustanak protiv crvenog terora?! Da bi za taj narod pokornost napravio probavljivijom treba im reći da je to žrtva za tuđu karmu. Ali to nitko nije napravio. Građanski rat je bez sumnje zato — da li je Prokofiev ikada čuo za njega? — izbio ...

I sada Prokofiev odjednom gubi iz vida temu i govori o božićnom zasjedanju (njegovoj omiljenoj temi!) na tri stranice. Ali ponovno hvata nit i ponavlja: ,,Na početku ovog poglavlja govorili smo o tome kako je, krajem 19-og stoljeća, u Srednjoj i Zapadnoj Europi (sa sjeverno američkim produžetkom), došlo do duhovne situacije u kojoj je, za više vodeće snage zemaljskog razvoja, postalo nužno da dio karme materijalizma koja je prijetila daljnjem duhovnom razvoju čovječanstva ‘prenesu’ na drugi ili druge narode” (ibid., str. 383). — Na ovoj spojnici moramo ispraviti autora i ukazati da se o tome nije ,,govorilo’, već je jednostavno pretpostavljeno bez danog obrazloženja! Ili je nakon par stranica razmišljanja o božićnom zasjedanju njegova pretpostavka već postala činjenica, dajući mu pravo da nas informira da su istočnoeuropski narodi preuzeli posljedice karme uzrokovane od naroda zapadne i srednje Europe?

Ovdje bi bilo prikladno autoru postaviti pitanje, pošto se poduhvatio skidanja vela s tajni meta-povijesti sa stajališta duhovne znanosti: Na što misli govoreći da je narod na sebe preuzeo posljedice karme? Je li to djelo arhanđela, duha-naroda, ili se duša-naroda (koja se po njegovu mišljenju sastoji od kolektiva anđela čuvara) konsultirala sama sa sobom i zatim donijela odluku, ili se narod okupio na ,,vijeću staraca”, ,,razbijao glavu”, i odlučio preuzeti karmu, bez obzira da li je njihova ili nije?! — Ali Prokofiev ne razotkriva misteriju, i ostavlja nas s golim činjenicama’!

Kako je inicijalna pretpostavka Prokofieva postepeno bila transformirana u činjenicu, on se odlučuje spustiti u dublji sloj meta-povijesne stvarnosti (o tim slojevima ćemo govoriti na kasnijem stupnju), kako bi izmislio još jednu pretpostavku. Smijemo li ovdje dati jednostavnu izjavu o činjenici: Znanstveni, uključujući duhovno znanstveni rad, ne može se temeljiti na pretpostavkama; a još manje na zaključcima iz njih izvedenim. Kakva vrsta logičkih zaključaka je ovdje napravljena, vidjet ćemo kasnije. Ali ako bi Prokofiev želio pisati književna djela, onda bi trebao pokušati s povijesnom novelom. To bi mu dalo prostora za maštu, otključao bi mnoge misterije, i nitko mu ne bi trebao proturječiti. I umjesto pisanja i čitanja ovog mučnog kritičkog djela, ti i ja, dragi čitatelju, možda bi našli da je interesantno izvlačiti prosvjećivanje iz novela Prokofieva. Ali ne; on želi biti duhovni istraživač! Pošto je to tako, mi smo obvezni, htjeli ne htjeli, postati njegovi oponenti - radi potrage za istinom.

Ali vratimo se veličanstvenim pretpostavkama Prokofieva. ,,{Može se pretpostaviti da je] na najdubljem nivou meta-povijesne stvarnosti bilo tako, da su vodeći posvećenici tajnih loža Zapada koji su, u određenoj mjeri (autor je naravno potpuno informiran) postali medijumski upoznati s karmičkim posljedicama stoljetnog razvitka materijalizma u njihovom okruženju, koji je osobito prijetio zapadnim narodima, odlučili da pokušaju naći drugo mjesto — u obliku naroda Istočne Europe — gdje posljedice mogu biti istovarene ” (t.j. zahvate tu karmu i razmjeste je zemljopisno, pošto ti posvećenici mogu učiniti što god hoće s tim duhovnim ,,objektom”!). ,,[Za tu svrhu su izabrali istočnoeuropske narode.’ Isti okultni krugovi su zatim razradili plan] ‘socijalističkog eksperimenta’, koji je bio dizajniran da uzrokuje, na umjetan način, ‘proživljavanje’] karme materijalizma u Istočnoj Europi, [i time zaštiti] zapadne narode, po mišljenju zapadnih loža, od [njenih destruktivnih posljedica. Kada je Rudolf Steiner govorio o tome • . .]“ (IV, str. 384 [str. 359]). Ali Rudolf Steiner nije govorio o tome. On je rekao da se na zapadu Europe nije bilo spremno tolerirati ,,socijalistički eksperiment”. Prokofiev donosi taj isti navod. I pomoću toga, i još jednog iz drugog predavanja — gdje se opet ne kaže ništa kao potpora njegovoj tvrdnji — pokušava probuditi dojam da je njegova linija misli temeljena na Rudolfu Steineru. Bez sumnje je uvjeren u njegov uspjeh u tome, jer zaključuje izvlačeći oba citata zajedno: ,,I dakle, ono što se na Zapadu, u tajnim ložama englesko govorećih zemalja, n i j e željelo za sebe u bilo kojem obliku ili pod bilo kojom maskom, ali što nužno treba opteretiti čovječanstvo kao karma materijalizma, razmješteno je u Istočnu Europu u obliku socijalističkog eksperimenta” (ibid., naglasio S.O.P.). I s ovim jednim udarcem uspio je ujediniti namjere viših vodećih snaga s onima od loža i od boljševika.

• Ovdje također, Prokofiev gradi na pretpostavkama i konstruira apsurdnu radnju. Ako bi netko na taj način mislio o svakodnevnoj situaciji i pokušao je opisati, mogao bi izaći sa slijedećim: Gledano izvana, ovaj prolaznik izgleda kao da je jutros od njegove žene bio poslužen gorućom palačinkom, jer su nju žuljale cipele.

Nakon ove digresije Prokofiev se vraća njegovim uzvišenim visinama i kaže: ,,[Na ovom dubokom nivou meta-povijesne stvarnosti situacija je mogla dobiti drugačiji aspekt (ali kakav je on z a p r a v o ?): preko najvišeg] vodstva razvoja Zemlje [kao cjeline] (kao i uvijek nejasno nam je, što misli pod ,,vodstvo”), istočnoslavenski narodi [su bili pozvani (od koga? - arhanđela? - anđela?) da budu nositelj ove [najtegobnije i] potpuno strane karme, da bi kroz tu žrtvu za zapadnoeuropske i srednjeeuropske narode bilo moguće da ispune njihovu [središnju misiju] u 5-oj post-atlantskoj epohi s jedne strane, i, s druge, da [sami] steknu one unutarnje duševne snage koje u duhovnom razvoju mogu teći jedino od [najčišće] i [najnesebičnije] žrtve” (ibid. [str. 360]). Da li bi iza ove cijele ,,litanije o žrtvovanju” mogla biti skrivena nespremnost da se vidi i razumije koliko je destruktivan, ubojit, ,,socijalistički eksperiment” bio za ne narode koji su mu bili podvrgnuti, posebno za ruski narod? Učinci se još i danas mogu osjetiti. Tko god nije u njih upućen — bilo da živi u Rusiji ili vani — pokazuje da nema interesa za sve te probleme!

Na slijedećoj stranici Prokofiev bez promjene ponavlja ono što nam je već rekao: ,,[Ali u isto vrijeme taj cijeli proces pokazuje se sa] višeg nivoa meta-povijesne stvarnosti ... kao žrtvujuće preuzimanje na sebe karme materijalizma koja potječe sa Zapada od strane] istočnoeuropskih naroda.” I zatim još jednom, ali s dodatnom napomenom da su istočnoeuropski narodi zgrabili karmu i, u isto vrijeme, ,, m o g u ć n o s t da [jednog dana] (ovdje je opet — jednog dana) ... postanu živi svjedok povratka Krista u eterskom, i tako postignu ono što Rudolf Steiner opisuje riječima ...“ (ibid., str. 385 [str. 362]).

Rudolf Steiner je govorio o doživljavanju eterskog Krista, što bi trebalo postati moguće od tridesetih godina 20-og stoljeća, za sva ljudska bića bez obzira na nacionalnost i uključenost u revolucije; ali nećemo naći izjavu da će to iskustvo jednog dana biti moguće za istočne Slavene, ako na sebe budu preuzeli karmu materijalizma. To su bajke za odrasle koji ne mogu nadrasti njihovo djetinjstvo; to nema baš nikakve veze s duhovnom znanošću Rudolfa Steinera, koji je govorio o ovoj temi, ali drugačije od Prokofieva. Unatoč tome on pokušava ,,potvrditi” njegove ideje upućujući na Rudolfa Steinera, i zaključuje da ,,ovo vidovito promatranje Krista, [‘pravi duhovni konačni rezultat’] ruske tragedije, m o r a [postati] ... plod žrtvujućeg preuzimanja na sebe i poniznog trpljenja zaista neizrecive patnje, koja je proistekla iz ostvarenja ‘socijalističkog eksperimenta’ u obliku neograničene dominacije boljševizma i njegove ideologije” (ibid., str 388 [str. 362-363]; naglasio S.O.P.).

Povijest je tako od Prokofieva falsificirana dva puta jednim udarcem. Već smo ukazali da nije bilo nikakvog žrtvenog preuzimanja na sebe, nikakvog preuzimanja tereta ,,bez protesta ili suprotstavljanja”. U toj točci ,,nebeska povijest” Prokofieva značajno odstupa od zemaljske povijesti. Ova potonja potvrđuje da se ruski narod boljševizmu opirao sa svom njegovom snagom i veoma dugo vremena. Ali radeći tako to je bila, prema Prokofievu, pobuna protiv volje ,,vodećih snaga evolucije Zemlje kao cjeline”. Dirljivim riječima on govori o žrtvi i patnji ruskog naroda, ali istovremeno on implicitno prebacuje na njega odgovornost za trijumf boljševizma u svijetu, i za sav jad koji je donio sa sobom. Stoga smo slobodni postaviti pitanje: Kakav je njegov stav prema ruskom narodu? Da li želi da sudbina tog naroda bude shvaćena na Zapadu? ... Ali ponizna pokornost Rusa nije ono čemu svijet ,,duguje” trijumf boljševizma. To je prije činjenica da iza njega rade okultne sile, koje Rusi nisu mogli nadjačati; kao dodatak tome postojala je aktivnost onih krugova koji su znali kako iskoristiti ,,pokornost” Rusa, nazivajući to cinično — premda naravno ne otvoreno — sklonost ,,servilnosti”.

Međutim ovo je samo jedna strana novčića. U povijesti Rusije je došao trenutak nakon boljševičkog ustanka, kada je otpor naroda bio slomljen. I što se dogodilo tada? Još uvijek ,,šutke podnošenje sve patnje”? Tko je uzrokovao svu patnju? — Je li moguće da je to bio apstraktni ,,boljševizam”? Kakve vrste apstrakcija su nam bile servirane? Tko je, dakle, izveo ,,socijalistički eksperiment” u Rusiji? Tko su bili uzorni nositelji ideologije boljševizma? Tko ga je doveo na vlast? Čije ruke su izvršile ,,crveni teror”? Tko je bio odgovoran za staljinističku represiju? Tko je progonio i osuđivao? Tko su bili ljudi koji su osnovali partiju i državne organe, nomenklaturu i sigurnosne službe? Tko je, bezbrojnim mitinzima, demonstracijama i okupljanjima podupirao režim i disidente žigosao ,,luđacima”? — Da li su to i s k lj u č i v o bile snage neba? A one koje su prepoznale prirodu sovjetskog režima i sakupile snage da ponude barem pasivni otpor njegovim mjerama — nakon Drugog svjetskog rata to je bila tek manjina — oni su bili oni koji su postali glasovi nacionalne svijesti, ne oni koji su strpljivo podržavali i konsolidirali sovjetski režim ,,bez protesta ili vođenjem borbe protiv njega”. Međutim, činjenice pokazuju, da Rusi nisu bili samo žrtve ,,socijalističkog eksperimenta”, već su također bili i oni koji su aktivno, dapače kreativno, podržavali ga i održavali! Da neki nisu u ,,socijalističkom eksperimentu” sudjelovali sasvim spremno i bez protesta, onda bi drugi bili pošteđeni ,,nesagledive patnje”. Ali ovdje razmišljanje Prokofieva ostaje uhvaćeno u istom pitanju: ,,Može li osmijeh češirske mačke postojati odvojeno od mačke?” Iz kojeg god da je razloga, on izostavlja njegov ,,viši zakon”, i problem rješava ovako: boljševizam dolazi na vlast, ali ne postoje nositelji boljševizma, boljševici — samo njegove žrtve.

I nema skrupula u vezi sugeriranja analogije između načina na koji se ruski narod ponašao tijekom socijalističkog eksperimenta, i žrtve Krista. Zatim dva puta iznosi ono što je već ponavljao o poniznom trpljenju križa materijalističke karme. S njegovim beskrajnim ponavljanjima sve snažnije muti osjećaje strpljivog i poniznog čitatelja, da bi ga konačno doveo, iscrpljenog, do senzacionalnog zaključka: ,,Tako je na zapanjujući i paradoksalan način, proteklih 70 godina boljševičke vladavine u Istočnoj Europi bilo, u isto vrijeme, najradikalnije svjedočanstvo činjenice da danas još uvijek živi ‘Kristov-narod’, koji u naše vrijeme utire, na planu vanjske povijesti, put ponavljanja nadčulne sudbine Krista u višim svjetovima!” (IV, str. 391).

Tako su činjenice izobličene, zdrav razum izbrisan, premda je trebala biti postignuta najviša objektivnost i jasnoća misli, pošto je namjera da knjiga bude impuls za ,,buđenje individualne i nacionalne samo-spoznaje” (ibid., str. 10). I s ovim mi pred nama imamo ,,najvišu objektivnost i jasnoću” u misaonom svijetu Prokofieva.

Ipak ćemo baciti još jedan pogled na najdublju jezgru teorije Prokofieva. Prema njoj, karma laži stvorena od zapadnog materijalizma iživjela se u Rusiji kroz ,,socijalistički eksperiment ”. Ali kao rezultat boljševičkog grabljenja vlasti u Rusiji po prvi put u povijesti, materijalizam je postao državna ideologija — zapravo državna religija. Tijekom boljševičke vladavine gotovo cijela populacija Rusije je bila uvučena u tu religiju, a materijalizam je forsiran također i u drugim zemljama kao što su Kina, Kuba, Njemačka itd. ... Tamo je ta ,,laž” bila propagirana u školama i institutima; ljudi su s vlastitom djecom razgovarali jezikom te laži. Ovdje je ta laž bila stvorena, realizirana i stavljena u svakodnevnu praksu; ovdje postaje stvarnost ono što prije nikada nije postojalo, i ne bi moglo postojati da boljševici nisu došli na vlast. Stoga, kako netko može držati, da su se ovdje iživjele posljedice starog zapadnog materijalizma? Upravo suprotno, s velikim trudom i intenzitetom ovdje je stvorena nova i strašna karma. Rudolf Steiner kaže: ,,I ako bi danas pod barjakom realizacije socijalizma na istoku Europe strašna destruktivna sila bila oslobođena, tada bi sve što se doživjelo tamo kao strašna posljedica bilo preneseno u svjetove izvan Praga” (26.3.1922, GA 211).

Ako je ruski narod tu karmu uzeo na sebe u takvom duhu žrtvovanja, onda bi trebalo priznati da je nastavio s krajnjom velikodušnošću dijeliti s narodima Azije, Europe i Latinske Amerike. Nije tajna da je instaliranje komunističkih režima u svijetu orkestrirano iz Moskve, a otuda je dolazila i financijska i vojna pomoć.* Jedna izjava Rudolfa Steinera bi se mogla primijeniti na Prokofieva osobno u njegovom žaru kao istraživača: ,,Ovaj ruski boljševizam — ovo sam često prije govorio — ne podudara se s izvornim, esencijalnim osobinama ruskog naroda. On je uvezen izvana. Ali to nije od ključne važnosti ako se netko želi suočiti s činjenicama; jer je prisutan u velikim razmjerima u regiji koja je jednom bila carstvo Cara, i treba ga gledati kao prirodnu pojavu, kao prirodnu pojavu koja u sebi ima težnju da se sve više i više širi” (30.11.1918, GA 186).

* Ovdje bi Prokofiev morao objasniti kakvu ulogu u njegovoj karmičkoj shemi, igraju oni narodi koji su preuzeli boljševizam od Rusije.

Brzi pregled razvoja događaja u Europi u zadnjih 70-80 godina dovoljan je da pokaže apsurdnost tvrdnji Prokofieva, prema kojima je ono što zovemo proživljavanje karme materijalizma u obliku ,,socijalističkog eksperimenta” u Rusiji ,,za narode zapadne i srednje Europe stvorilo mogućnost da ispune njihov središnji zadatak”. Upravo pri izbijanju ovih događaja Rudolf Steiner je ukazao da Europa iz toga ne može očekivati ništa dobro: ,,Trockizam i lenjinizam” — kaže on — ,,znače bolest za cjelokupni kulturalni razvoj Europe. Istok će, ako je ostvaren marksizam, ako uspije u prodiranju u škole, umjetnim sredstvima odvesti do bolesti europske kulture” (1 1.5.1920, GA 301). Ili: ,,Iz materijalističkih učenja od sveučilišnih predavaonica pojavljuje se, kod sljedećih generacija jedne za drugom, boljševizam. To je objektivna veza. I svatko tko želi nastaviti kultivirati materijalizam u potrazi za znanjem, treba uzeti u obzir činjenicu predviđenu od duhovne znanosti, da priziva stanja - nakon dvije generacije biti će daleko gore - koja su daleko gora nego što vidimo sada ... u Rusiji” (9.7.1920, GA 198). A s obzirom na svijet kao cjelinu, on upozorava: ,,Ako bi one stvari koje su sada u Rusiji na početku bile realizirane u praksi, onda bi to značilo da je Zemlja izgubila svoj zadatak, izgubila pravo na njenu misiju, bila izvađena iz kozmosa i ahrimanizirana” (22.8.1919, GA 294).

Ali Prokofiev je u kontradikciji ne samo s povijesnim činjenicama i naznakama Rudolfa Steinera; on je također u kontradikciji sam sa sobom. Na str. 242 iste knjige on kaže n.pr. da je totalna izolacija Rusije koja je slijedila, omogućila zapadnim državama da nesmetano igraju vodeću ulogu Europi, i prisile Njemačku da prihvati Versajski mirovni ugovor ... koji je kasnijem političkom i socioekonomskom razvoju Srednje Europe dao smjer koji bi prije ili poslije nužno vodio do katastrofe 1933 i slijedećeg svjetskog rata (IV).

Iz povijesti znamo da je Hitler podržan od Nijemaca jer se proglasio neprijateljem boljševizma. Prva fašistička organizacija je osnovana kao grupa otpora protiv komunista. Daljnji tijek događaja, uključujući Drugi svjetski rat, podjelu Njemačke, i amerikanizacija Srednje Europe koja je slijedila učinila je za nju iznimno teškim da ispuni njene duhovne zadatke — tako se dogodilo upravo suprotno od onog što se tvrdi u teoriji Prokofieva. Sam ‘Ja’-razvoj je bio ugrožen u 5-oj kulturalnoj epohi. Ali ta vrsta razvoja — kako smo u međuvremenu naučili — nije briga Prokofieva. Ovo je, dakle, meta-povijesni koncept Prokofieva. Ali vratimo se stablu antropozofije, i pogrešno tumačenom smislu evolucije, koji formira njeno deblo.

Teorija Prokofieva je bazirana na onom što on zove ,,slojevi” meta-povijesne stvarnosti. Vjerovanje da oni postoje nezavisno jedan od drugog i od povijesnih činjenica, čista je apstrakcija. Mogući su jedino u mišljenju koje gradi sheme i izgubilo je vezu sa stvarnošću; u živoj stvarnosti ništa takvog se ne može naći.

Ali pogledajmo pobliže te ,,slojeve”.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sub aug 31, 2013 3:08 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
6.2. "Karmička biografija" Karla Marxa i Friedricha Engelsa, kreatora "meta-povijesti"

Ako čitatelj koji poznaje antropozofiju — t.j. osoba kojoj se Prokofiev obraća u njegovoj knjizi ,,Duhovno porijeklo Istočne Europe” — uzme ovakav njegov rad, onda on ima pravo očekivati da će se sa meta-poviješću baviti sa stajališta antropozofije. Čitatelj će pretpostaviti da iza povijesnih sudbina naroda stoji aktivnost njihova arhanđela, duha naroda, preko kojeg je određen prvi sloj meta-povijesnog procesa. Jedan stupanj više stoji vodeći Duh-vremena koji je odgovoran za zadatke kulturalne epohe. Tako je klasifikacija meta-povijesnih nivoa koja je uobičajena u antropozofiji veoma konkretna. Temeljena je na aktivnosti Bića hijerarhija koja u različitim stupnjevima izvršavaju njihov utjecaj tijekom kulturalno-povijesnog razvoja čovječanstva.

Takvo gledanje na stvari čitatelj također očekuje da će naći u Prokofievom pristupu temi meta-povijesti. Ali njegova očekivanja neće biti ispunjena. Kao što smo već vidjeli, Prokofiev govori čas o apstraktnim ,,silama”, čas o narodu općenito, i konačno također i o ,,višim zakonima kozmosa” iza kojih — tako moramo zaključiti — ne stoji ništa konkretne prirode. Njegovoj meta-povijesti nedostaje individualni element, i stoga se ne može opisati kao antropozofska. On uvodi koncept meta-povijesnih slojeva, ali radeći to upotrebljava maglovite principe klasifikacije, čiju središnju ideju (ako uopće postoji) on nigdje ne razjašnjava.

Prvom (počevši odozgo prema gore) sloju stvarnosti pripada, prema Prokofievu, vanjska ili čisto zemaljska povijest, t.j. sve što se može znati iz vanjskih dokumenata. Slijedeći sloj on zove ,,okultno-povijesna stvarnost”, međutim, bez da ga, karakterizira na bilo koji način. U uvodu u njegovu klasifikaciju on također govori o ,,dubljim temeljima ruske povijesti” (IV, str. 240); zatim se njegov horizont progresivno sužava i konačno fokusira na temi ruske revolucije. Preko simultanog pomicanja fokusa na Zapad, ovaj cijeli okultno-povijesni sloj pokazuje se nošen isključivo aktivnošću englesko govorećih okultno-političkih loža. Unutar trećeg sloja — to je prvi meta-povijesni — njegova konstrukcija doživljava kolaps. On, slično, nije karakteriziran detaljnije, i kao jedini sadržaj pred nama stoji ,,karmička pozadina osnivača b o lj š e v i z m a ” (ibid., str. 250). Zatim ispada da postoje samo dvojica vrijedna razmatranja: K. Marks i F. Engels. Prije se na njih gledalo kao na osnivače m a r k s i z m a , što nije potpuno ista stvar.

Može se naravno prigovoriti da je to sasvim očito, onoliko dugo dok je problem ograničen na meta-povijest ruske revolucije i nije primijenjen na opću meta-povijest. Ali što reći o četvrtom sloju koji, u njegovu sustavu slojeva, leži neposredno iznad trećeg — t.j. iznad ,,karmičke pozadine osnivača boljševizma”, i u isto se vrijeme pokazuje kao najuzvišeniji, najduhovniji, i nastanjen sveobuhvatnim silama karme, najvišim vođama čovječanstva, koji određuju sudbinu svijeta? — U tom sloju meta-povijest završava, ne može se dosegnuti više. Na str. 249 Prokofiev ovaj zadnji sloj zove četvrti i najdublji u meta-povijesti ,,ruske revolucije”! (Ovdje se možemo podsjetiti da su interesi boljševika u skladu s onima od ,,najviših vodećih snaga” — cf. § 6.1.).

Ovdje ne možemo napraviti reda, niti izraditi i jedan element zakona u ovoj meta-povijesnoj konfuziji. Stoga se ograničimo na treći sloj, i fokusirajmo na karmičku biografiju Marxa i Engelsa koju je Prokofiev k o n s t r u i r a o . On počinje s netočnim sažetkom onog što nam je Rudolf Steiner rekao u njegovim predavanjima o karmi o utjelovljenju ova dva individualiteta u sjevernoj Francuskoj u 8-9 stoljeću, i opisuje to na sljedeći način: U toj inkarnaciji buduća individualnost Marxa je, preko posebnog djelovanja raznih okolnosti, odjednom izgubila sve obiteljsko nasljeđe, dvorce i imanja, i osjećala krajnju mržnju ,,za one koji su ga lišili svega što je posjedovao. Ta goruća mržnja se pojavila u 19-om stoljeću u osnivača marksizma kao nemilosrdno neprijateljstvo prema takozvanoj (?) ‘klasi izrabljivača” [ibid., str. 236]. Dvije stranice dalje on dodaje: ,,mržnja prema ‘vladajućoj klasi’ i poricanje duha bila je osobina njih obojice (budućih Marxa i Engelsa) od samog početka” [ibid., str. 238] * — i na tome on gradi njegov argument. Ali što želi implicirati s frazom ,,od samog početka”?

* Ovi pasusi se mogu naći jedino u zadnjem ruskom izdanju; možda su nedavni rezultati istraživanja Prokofieva.

Sada se okrenimo istraživanju karme Rudolfa Steinera, na koji je Prokofiev uputio jedino na nemaran i tendenciozan način. Najprije, kod Rudolfa Steinera ne nalazimo ništa o poricanju duha od individualnosti Marxa i Engelsa u njihovu utjelovljenju u to vrijeme. Drugo, on ukazuje da su individualiteti tada pripadali vladajućoj klasi. Stoga teško da su je mogli toliko mrziti. I u svakom slučaju, tko je mrzio koga? To je od Prokofieva zaglađeno, inače njegova teorija ne bi bila održiva. U to vrijeme dogodilo se slijedeće: ,,Marx” tog vremena je (zvat ćemo ga tako, pošto njegovo ranije ime nije poznato) izgubio njegove posjede, ne kroz nepoznato ,,posebno djelovanje okolnosti”, već na sasvim konkretan način. ,,Engels” tog vremena je zgrabio njegovo imanje uz pomoć naoružanih trupa k m e t o v a . I ,,Marx” je mrzio onog (,,Engelsa”, a ne o n o g, kako bi htio Prokofiev) tko je zgrabio njegovo vlasništvo (6.4.1924, GA 236). ,,Engels” tog vremena nije imao potrebu mrziti bilo koga! Tako nije postojala ,,klasna mržnja” ,,od samog početka”, već konflikt između dvije osobnosti koje su, razumljivo, morale proći određenu metamorfozu nakon njihove smrti da bi u slijedećoj inkarnaciji našli njen specifični izraz: svijetu su postali poznati kao Marx i Engels. Rudolf Steiner govori o ovome u njegovim predavanjima o karmi.

Dakle što Prokofiev misli sa ,,od samog početka”? To nije prazno pitanje, jer na tome počiva cijela struktura teorije Prokofieva. Da li su individualnosti Marxa i Engelsa poricali duh i mrzili vladajuću klasu još od stvaranja svijeta? To bi bila činjenica velikog svjetskog značaja!

Umjesto da daje odgovore, Prokofiev se počinje pitati da li su te individualnosti bile inkarnirane u vrijeme ekumenskog koncila 869 ili nisu. Pošto nema autoriteta za posavjetovati se o toj stvari, trebati će, htio ne htio, sam odlučiti za sebe. Konačno on zaključuje da je bilo bez posljedica, bilo da su bili inkarnirani ili ne, pošto ,,to nije od presudne važnosti za slijedeća razmatranja” (?) [IV, str. 237]. Glavna stvar je, da bi oni trebali kod svih događaja učestvovati na koncilu. Ali kako?

Također i u ovom slučaju ne može se slijediti rasprava Prokofieva bez da se bude duboko potresen. Ako su bili inkarnirani - tako on razmišlja - tada je period proveden u duhovnom svijetu nakon prethodne inkarnacije morao biti kratak. Ali ,,život u nadčulnim svjetovima između dvije inkarnacije (osim u slučaju visokih posvećenika) skraćen je jedino za one ljudske individue koje u sebi nose previše (?) od demonske prirode. Nakon njihove smrti obvezni su se vraćati na Zemlju češće nego je to uobičajeno, pošto su odbačeni od samog duhovnog svijeta’ [ibid., str. 237]. Od pretpostavke da su individualiteti m o g u ć e bili inkarnirani u vrijeme koncila, on stiže do z a k lj u č k a da je u njima bilo ,, previše od demonske prirode”, iz kojeg razloga su bili odbačeni od duhovnog svijeta. Ovo se ne može nazvati antinomija ili sofizam. Ovdje Prokofiev pokazuje da je kao, mislilac, sasvim jedinstven.

Kako smatra da je demonski karakter ove dvije individualnosti sada dokazan, prelazi na alternativnu mogućnost, naime da ta dvojica n i s u bila inkarnirana u vrijeme koncila. Međutim, pošto su bili odbačeni od duhovnog svijeta kao ,,demonizirana bića” imali su otvorenu samo jednu opciju: ,,oni postaju sluge ahrimanskih snaga u duhovnoj oblasti koja graniči s zemaljskom, i uz pomoć tih duhova mogli su intervenirati direktno u događaje na Zemlji”. — Prava kazuistička logika!* ,,U potonjem slučaju” — nastavlja on — ,,gore imenovani individualiteti bi bili sposobni nadahnuti onu grupu (bili sposobni? — ili su ih stvarno nadahnuli?) koja je najaktivnije radila na ‘aboliciji duha’, i to je radila s takvim intenzitetom da privremeno utjelovljenje u jednog od najviše revnih učesnika ne može biti isključeno kao mogućnost” [ibid.).

* Opet se ne može ne misliti na sliku zapaljene palačinke i žuljavih cipela.

Dakle, da sumiramo: Osoba može biti negdje, ili možda ne, i radeći izuzetnom snagom može vršiti odlučan utjecaj na tijek svjetske povijesti. Da bi to potkrijepio, Prokofiev donosi naznake koje izgleda da, ali u stvarnosti ne, potječu od Rudolfa Steinera. On kaže: ,,Rudolf Steiner upućuje na mogućnost ovakve (?) privremene inkarnacije, na predavanju od 18.7.1924 (GA 240), gdje je dan primjer (ali u pozitivnom smislu) iz 19-og stoljeća!” — Sada, na tom predavanju Rudolf Steiner nije govorio o t a k v o m utjelovljenju, već o drugačijem, i sve skupa o sasvim drugim stvarima. Ali to je za Prokofieva dovoljno. Ako su utjelovljenja u principu moguća, onda su također moguća i u slučaju Marxa i Engelsa — posebno uzimajući u obzir da, u 9-om stoljeću kada je koncil održan, to se moglo — tako on pretpostavlja — dogoditi mnogo lakše nego u 19-om stoljeću; jer u to vrijeme nije još bilo ni materijalizma [ibid., fusnota 166, str. 485]. A poricanje duha im je bilo svojstveno ,,od samog početka”.

Sada se Prokofiev neočekivano vraća na njegovu inicijalnu pretpostavku i kaže: ,,U slučaju njihove nove inkarnacije i njihove fizičke prisutnosti na Koncilu ( d v i j e proizvoljne pretpostavke: nova inkarnacija i njihova prisutnost na Koncilu), bili su b e z s u m nj e (bez sumnje, zaista!) najmlađi i najfanatičniji predstavnici grupe koja se borila za potpuno ukidanje duha, i koja je formalno izvojevala pobjedu” [ibid., str. 237] *. A sada, krećući u 19-o stoljeće, on kaže: ,,I pošto su nosili mržnju prema ‘vladajućim klasama’ i zanijekali duh od samog početka, također su bili obvezni, da bi provodili namjere onih snaga pod čijim su utjecajem v e ć stajali u duhovnom svijetu ... (tako tvrdi Prokofiev), da ukinu dušu” [ibid., str. 238]. — Da nije bilo izvorne mržnje ni poricanja već smo pokazali.

* Proširimo našu analogiju: Palačinka je zapaljena; ženine cipele su žuljale, bez sumnje jer je Međunarodni monetarni fond oklijevao da dade zajam Rusiji. I to se sve moglo vidjeti površnim pogledom.

Otkuda cijela ova mračna fantazija dolazi? Zar nije nepristojno na ovaj način dati oduška nečijoj antipatiji prema povijesnim ličnostima? — Stvoriti za njih ovako užasne karmičke biografije, kombinirajući sve to s duhovno-znanstvenim špekulacijama? Također nam se čini pogrešno kriviti ,,više vodeće snage” da su nanijeli teret marksizma na ruski narod ...

Ali popratimo daljnje izlaganje Prokofieva. Nakon rezimiranja onog što on zna od Rudolfa Steinera o akademiji Gondishapur, on opet izvlači zaključke o zlom znamenju, koji su ništa više od pretpostavke: ,,Participirali su na Koncilu - prisutni fizički ili nadčulno — dva individualiteta koji su na Zemlji (?!) a također i u oblasti duha koja s njom graniči, bili posebno spremni (?) sluge i podložni posrednici svih impulsa volje onih - u najvišem stupnju — ahrimanskih bića nadljudske prirode koja u nadčulnim svjetovima stoje iza aktivnosti akademije Gondishapur godine 666 ...“ (ibid.; ovdje se misli na Demona Sunca). — Ali u tom slučaju, trebali bi zaključiti, ,,Engels” na Zemlji u inkarnaciji iz 8-9-og stoljeća ugrabio je ,,Marxovo” imanje pod direktnim vodstvom Demona Sunca!

I sada iz stranice u stranicu Prokofiev ,,podiže” mračni okultni rang Marxa i Engelsa, da bi nas konačno informirao da su ti individualiteti bili ništa drugo nego g l a v n i i n s p i r a t o r i iza 8-og ekumenskog koncila [ibid., str. 243]. Ako naša volja da se odupremo nije do sada potpuno ugašena, sjetiti ćemo se da je Rudolf Steiner provodio temeljito istraživanje o duhovnoj, povijesnoj i karmičkoj pozadini marksizma i o aboliciji duha na 8-om ekumenskom koncilu, i da je otkrio vezu i kontinuitet između dvije pojave. Detaljno je opisao ranije inkarnacije Marxa i Engelsa, i ukazao na vezu između njih i na karakter pogleda na svijet i aktivnost obojice ljudi u 19-om stoljeću. Kako je propustio da nam otkrije tako krucijalnu činjenicu kao što je uloga individualnosti Marxa i Engelsa kao ,,glavnih inspiratora” 8-og koncila? Zašto je, nakon opisa tih inkarnacija u 8-9-om stoljeću, direktno prešao na onu u 19-om stoljeću, bez spomena o ovoj strahovito važnoj i odlučujućoj interventnoj inkarnaciji — ili utjelovljenju — u vrijeme 8-og koncila?

Pozorno slijedimo riječi Rudolfa Steinera: ,,Sada ... te dvije ličnosti tog vremena otišle su njihovim individualitetima kroz vrata smrti, sudjelovale, u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja, u svemu u čemu se moglo sudjelovati od tog vremena nadalje, i opet se pojavile u 19-om stoljeću. Onaj koji je izgubio kompletno imanje i postao vrsta kmeta pojavio se kao Karl Marx, osnivač modernog socijalizma. A drugi, koji je ranije od njega ukrao njegovo imanje, pojavio se kao njegov prijatelj Engels. Ono što su u to vrijeme zajedno radili, tijekom dugog putovanja između smrti i novog rođenja bilo je transformirano u impuls da se uravnoteži ono što su jedan drugom napravili” (6.4.1924, GA 236).

Postoji li ovdje i najmanja sugestija da su te duše bile izbačene od duhovnog svijeta, da su brzo bile inkarnirane ili utjelovljene ponovno, imale udjela u 8-om ekumenskom koncilu, i vjerno služile ahrimanske duhove? Moramo opet pitati: Kako Prokofiev stiže do ovakvih koncepcija? Da li je on novi duhovni istraživač? Da li stvara ,,novu” duhovnu znanost, koja čak pretječe onu od Rudolfa Steinera? Već u njegovoj prvoj knjizi on iz ,,ptičje perspektive” gleda na životni put Rudolfa Steinera. Izgleda kao da zna stvari o kojima Rudolf Steiner nema pojma! Jer jedino ako uzmemo u obzir njegovu — Prokofieva — teoriju dublje značenje riječi Rudolfa Steinera može se shvatiti [IV, str. 244]. Ali koje je dublje značenje riječi Rudolfa Steinera? To je, naravno, ono što im je dodano od Prokofieva.

Rudolf Steiner se poduhvatio precizne sociološko-povijesne duhovno-znanstvene analize teorija Marxa i Engelsa, i otkrio porijeklo tih teorija i čimbenike koji su pridonijeli njihovom širokom prihvaćanju u l9-20-om stoljeću (cf. n.pr. 16., 17., 22.11.1918, GA 185a). Međutim, Prokofiev, koji sebe naziva učenikom Rudolfa Steinera, nije želio slijediti taj teški put spoznaje. Jer da bi dali doprinos pravom razumijevanju duhovno-povijesnih temelja marksizma i boljševizma, koji bi mogli pomoći da se dođe do tako hitno potrebnog razumijevanja kritične faze ruske povijesti kroz koju sada prolazimo, trebali bi slijediti rad Rudolfa Steinera. Umjesto toga on je smislio strašne, mračne bajke kojima nedostaje sve da bi ih okarakterizirali kao znanje; bajke koje ipak snažno rade na podsvjesnom i na emocijama onih koji nekritički slijede Prokofieva. Ali to je u osnovi u kontradikciji s naznakama Rudolfa Steinera, jer u epohi duše svijesti moramo učiti suditi na osnovu razumijevanja, ne iz osjećaja, instinkta i predrasuda.

U njihovoj osnovnoj tendenciji — ovo moramo stalno iznova naglašavati — njegovi spisi premještaju središnji zadatak razvoja Zemlje, to jest, razvoj ‘Ja’-svijesti, u pozadinu. Oni to uopće ne spominju. Ne samo teoretski, već također i praktično, Prokofiev cilja u tom smjeru; čas vodeći čitatelja u snove o ,,kozmičkim” visinama duha-samog, čas pokušavajući ,,ispraviti” njegovu volju, ili ,,izvršiti pritisak” na njegove osjećaje.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: ned sep 01, 2013 2:44 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
7. poglavlje: Prokofiev kao obnovitelj misterija

Prokofiev je mišljenja da su misteriji 5-e post-atlantske kulturalne epohe utemeljeni od Rudolfa Steinera na božićnom zasjedanju 1923-24. U skladu s njegovim gledištem on na zasjedanje gleda kao na kulminaciju životnog puta Rudolfa Steinera i razvoja antropozofije.

Ako Prokofievu produkciju gledamo kao cjelinu, otkrivamo kulminaciju u njegovom tretiranju teme božićnog zasjedanja što nas ne bi trebalo zadovoljiti a ni iznenaditi, jer mi smo ovdje kao vrsta ,,zrcalne zone”. Kulminacija ,,puta” podudara se s njegovim početkom, sa svim posljedicama koje to donosi ...

Ova stvarno originalna procedura, koja uključuje ,,namatanje svega unatrag” od kraja (da bi se na život na fizičkom planu eventualno utisnuo zakon astralne struje vremena), već je od Prokofieva primijenjena u njegovoj knjižici ,,Istraživanje karme od strane Rudolfa Steinera i zadaci antropozofskog društva”. U njoj antropozofima preporučuje da prate put Rudolfa Steinera u obrnutom smjeru [VI, str. 31 -32].

U našoj raspravi o ovome mi bi vratili prirodan niz i kulminacijsku temu smjestili na kraju, ali tada bi bili obvezni da se vratimo na početak, na prvu knjigu Prokofieva, iako na novom nivou, pošto smo kušali plod njegovog novog stabla antropozofije, kojeg sjeme susrećemo u svim njegovim spisima. Doduše, radeći tako, mi se rugamo proceduri od njega preporučenoj, prema kojoj se interpretira ,,kulminacija” prije nego se o tome stekne znanje. — Tako smo počeli strpljivo proučavati njegovo stablo antropozofije i, počevši od korijenja, penjali se po deblu, probijajući se između grana koje grebu, i riskirali da budemo zaraženi od slatkih otrovnih mirisa njegovih blijedih cvjetova. Ali ,,spustili” smo se neozlijeđeni na ,,vrh” stabla, i tako stigli u magični vrt. Uskoro će biti vrijeme da ga opet napustimo. Sretan je onaj koji ne podlegne njegovim kušnjama!

Za osnivanje novih misterija Rudolf Steiner je napravio — prema Prokofievu — četiri velike ,,životne-žrtve”. Ali Prokofiev također nastupa kao utemeljitelj (i time riskira da sve okrene naopako u njegovom ,,zrcalnom svijetu”). Već imamo nagovještaj središnje jezgre, dok za našu individualnu ‘Ja’-svijest pokušava propisati ,,skicu zaborava”. Vjerujemo da smo također otkrili i četiri žrtve Prokofieva: odricanje od istinskog razumijevanja za: 1. tijek života Rudolfa Steinera, 2. pravo značenje božićnog zasjedanja, 3. središnji duhovni impuls našeg vremena, i 4. duhovnu znanost kao takvu.

Prve dvije žrtve ćemo ispitati, ne iscrpno, ali detaljnije sa stajališta tendencije koju smo već naznačili. Zadnje dvije smo već raspravljali; preostaje nam samo da jedan određeni aspekt bolje rasvijetlimo.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Zadnja izmjena: MonteChristo; pet sep 13, 2013 2:51 pm; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: pet sep 13, 2013 2:50 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
7.1. Prva žrtva na oltaru "novih" misterija: biografija Rudolfa Steinera

Već u njegovoj prvoj knjizi Prokofiev počinje uvoditi novi ideal inicijacije. Na njegovu putu do tog ideala ljudsko biće se sve više mora odricati njegove individualne svijesti, da bi postalo visoko moralni robot, vrsta medija za duhovna bića, preko kojih oni njihovu volju mogu provesti u djela. Tako Prokofiev biografiju Rudolfa Steinera interpretira na taj način da ona odgovara arhetipu ovog ideala. Da bi preduhitrio bilo kakav element iznenađenja ili protesta koji bi mogao doći od njegova čitatelja on skreće pažnju na neobičnu prirodu njegova pristupa i objavljuje da je vidio “kroz veo vanjskih događaja” i kao svoju polaznu točku uzima “one kozmičke snage” koje su “kontinuirano djelovale” u životu Rudolfa Steinera [I, str. 20]. Odatle, iz kozmosa, Prokofiev opisuje“arhetip novog, modernog puta inicijacije… kojeg današnja civilizacija kao cjelina mora slijediti” [ibid., str. 99]. Iz te nedokučive visine Prokofiev gleda dolje na biografiju Rudolfa Steinera, baš kao da leži na dlanu njegove ruke i pojavljuje se u obliku pojednostavljene sheme koja se sastoji od niza sedam-godišnjih perioda. U vezi s periodima četiri do sedam u toj shemi Prokofiev razvija gledište o četiri životne žrtve Rudolfa Steinera, ili četiri stupnja njegova puta žrtvovanja. Sada to ispitajmo – sa “kozmičkog” stajališta.

U poglavlju 2 njegove knjige Prokofiev kaže da je 1899 Rudolf Steiner imao osobni susret s Kristom u sferi intuicije, i iz toga zaključuje: “U trenutku kada je Rudolf Steiner, na kraju njegove velike epohe Sunca, svjesno živio kroz pavlinski doživljaj pred Damaskom i tako shvatio riječi ‘Ne ja, već Krist u meni’, napravio je istinsku duhovnu žrtvu: k a o p o s v e ć e ni k nj e g o v o z e m a lj s k o 'Ja' ž r t v o v a o j e B i ć u K r i s t a. U t o m d j e l u i m a m o p r v i s t u p a nj v e l i k o g p u t a ž r t v o v a nj a R u d o l f a S t e i n e r a … Od tada nadalje sam Krist radi kroz 'Ja' Rudolfa Steinera” (ibid., str. 61; naglasio S.O.P.). I odmah objašnjava: “Ako se … upitamo što te riječi Sv. Pavla znače u okultnom smislu, tada moramo reći: ljudsko biće koje to shvaća unutar sebe time je ponudilo svoje zemaljsko 'Ja' kao žrtvu Kristu” [ibid., str. 72].

Kratko i jasno i sa zapovjedničkom gestom Prokofiev ovdje pogrešno predstavlja najdublju prirodu kršćanskih misterija. Ako imamo na umu ono što je već opisivano, nije teško prepoznati tu distinkciju. – I mi pitamo: Zar nije sam Krist, radi spasenja, razvoja i ojačanja z e m a lj s k o g ljudskog ‘Ja’ – tog slobodnog ‘Ja’, koje stoji na vlastitom tlu, i djeluje iz sebe -napravio jedinstvenu, najveću, žrtvu u povijesti čovječanstva kroz njegovo izvršenje Misterija na Golgoti? Od tada nadalje ljudsko biće je obdareno mogućnošću ujedinjenja njegovog ‘Ja’ s Kristom i time shvaćanja prave prirode njegova ‘Ja’. “Preko primanja Krist-impulsa u čovjekovu prirodu… ta priroda će biti još više produbljena; ta čovjekova priroda će stalno primati više svijetla i ljubavi u svoje vlastito biće, tako da će svjetlo i ljubav ljudska priroda morati doživjeti kao nešto veoma vlastito. Pounutrašnjenje čovjekove duše u beskonačne dubine, to će biti dar Krist impulsa” (9.1.1912, GA 130). Tako govori Rudolf Steiner, a mi također pitamo: Tko se žrtvovao kome? Zahtijeva li Krist natrag ono što je jednom dao ljudskom biću? Nikada Krist ne radi kroz ljudsko 'Ja' kao da je ono instrument, već On živi unutar njega kao njegova vlastita, najdublja bit. Zar apostol Pavao kaže: “Ne, ja, već Krist k r o z mene”?! Kao što je bio u drevna, pretkršćanska vremena, Krist za Prokofieva ostaje čisto vanjsko, kozmičko biće, kome se može prinijeti žrtva, Biće koje čovjeku pristupa odozgo i radi kroz njega. Javlja se utisak da esencijalna priroda Misterija na Golgoti, kao rezultat kojeg je Krist ujedinio sebe s Zemljom, za Prokofieva uopće ne postoji. Jer za ljudsko biće doživljaj Krista mora postajati sve više unutarnji. Rudolf Steiner je na to ukazao u mnogim prigodama.

Kako nas Prokofiev uvjerava u njegovoj “Autobiografiji”, on je već u njegovom djetinjstvu kada je čitao knjigu “Znanje o višim svjetovima” shvatio … da je susret opisan u njoj, učenika s Velikim čuvarom praga, susret sa samim Kristom. On kaže: “Međutim, za mene osobno, bila je činjenica od velike važnosti da sam otkrio, ne iz ‘Tajne znanosti’ već iz intenzivnog doživljaja sadržaja ‘Znanja o višim svjetovima’, tko se otkrivao u slici Velikog čuvara praga” (“Moj put. ..”, str. 83). Sasvim je jasno da je Prokofiev imao intenzivni doživljaj nečeg drugačijeg, i susret sasvim druge vrste. Ako se netko okrene odgovarajućem pasusu u knjizi Rudolfa Steinera to će prepoznati bez poteškoća. Veliki čuvar ne traži od učenika da žrtvuje svoje zemaljsko ‘Ja’; upravo suprotno, on izaziva učenika da žrtvuje njegove egoistične težnje, da bi ušao u više oblasti svijeta duha (- onog “duhovnog kozmosa”, onih “najviše uzvišenih, najviše duhovnih” kozmičkih sfera, prema kojima Prokofiev neprestano teži), da bi trebao napraviti žrtvu poradi njegovih drugova ljudskih bića koji su još okovani čulnim svijetom, i svih živih bića u cijelom svijetu! Nije Krist onaj za kojeg učenik čini žrtvu, već za sva stvorenja koja pate na Zemlji, i on ne žrtvuje njegovo ‘Ja’, već jedino njegovu egoističnu želju da sam ostvari uspon.

Krist žrtvuje sebe za ljudska bića. On kaže: “Sin čovječji ne dolazi da bi bio služen, već da služi, i da preda svoju dušu za iskupljenje mnogih ” (Matej. 20; 28). I dalje: “Zaista, kažem vam, što učiniste najmanjem od moje braće, to ste učinili meni” (ibid., 25; 40). Žrtva ovakve vrste u ime naših bližnjih, koja predstavlja stvarno “imitatio Christi”, ono je o čemu bi se trebalo govoriti s obzirom na život Rudolfa Steinera. Ali ne zaboravimo: Prokofieve namjere nisu povezane s potragom za istinom, već je u njima prikrivena strastvena želja za naviještanjem individualnog ‘Ja’.

Ako ljudsko biće preda svoje vlastito ‘Ja’ ono postaje medij. I ako ćemo vjerovati Prokofievu, to je upravo ono što se dogodilo Rudolfu Steineru; kroz njegove “ovoje” počinju raditi bezbrojna druga bića. Može se biti uvjeren u neutemeljenost teorije Prokofieva čak i ako se ništa ne zna o samom Rudolfu Steineru; treba samo ispitati teoriju kao takvu da bi se otkrilo da joj nedostaje konzistencija i logika; sličan je slučaj s obmanjujućim “argumentima” koje iznosi kao njenu potporu.

Dok Prokofiev nastavlja opisivati slijedeće djelo žrtvovanja, zaboravlja ono prethodno. Jer ako se pretpostavlja da je Rudolf Steiner žrtvovao njegovo 'Ja' Kristu koji je od tada nadalje radio kroz njega, tada bi posljedica toga bila da Rudolf Steiner nije sam napravio sljedeću žrtvu ovoja, već Krist k r o z njega.

Može li išta biti apsurdnije? Unatoč tome, Prokofiev nam svečano otkriva “jednu od najvažnijih misterija životnog puta Rudolfa Steinera”, koja se sastoji u činjenici da “od određenog trenutka njegovog života. .. Biće novog Bodhisattve postupno počinje raditi kroz njega” [I, str. 82]. Tako je napravljena druga žrtva astralnog tijela. Ovdje je Prokofiev entuzijazam pojačan do te mjere da on podrazumijeva da potvrđuje priopćenja Rudolfa Steinera, uz pomoć njegovih (Prokofievih) pretpostavki: “Tako možemo pretpostaviti da je prožimanje astralnog tijela Rudolfa Steinera od novog Bodhisattve započelo u periodu oko 1902-1903. ..To je u isto vrijeme daljnja potvrda riječi Rudolfa Steinera u smislu da je Bodhisattva v e ć bio inkarniran, i da je bio rođen početkom 20-og stoljeća” (ibid., str. 71; naglasio S.O.P.). Ako se kaže da pretpostavke ne mogu dati potvrdu, već da potvrdu same trebaju, kako se ovdje može izjednačiti “prožimanje astralnog tijela” s “rađanjem” ili “utjelovljenjem”? Tko je, dakle, osoba koja sve to opisuje u knjizi Prokofieva? Da li je to sam Prokofiev, koji je bio rođen, ili netko drugi, koji je prožeo njegovo astralno tijelo i piše kroz njega? Da li je to sve jedno te isto?
I sada Prokofiev bestidno traži da čitatelj shvati u punoj svjesnosti “da je ova veza (napravljena od njega samog) između Rudolfa Steinera i novog Bodhisattve (što je prije bilo pretpostavka) stvarna okultna činjenica”. Iz visina na koje se sada popeo sada počinje “bacati potpuno novo (?) svijetlo na određene dijelove biografije Rudolfa Steinera”. Osjećaj autorove superiornosti u odnosu na čovjeka na kojeg drugdje upućuje kao na “mog učitelja”, ne može se previdjeti (ne zaboravimo da je ovo njegova prva knjiga). Namjera je, dakle, baciti “potpuno novo svijetlo” na slijedeće pasuse u Autobiografiji Rudolfa Steinera: “… vrijeme u kojem sam sa svim mojim d u š e v n i m s n a g a m a stajao pod utiskom činjenica i B i ć a svijeta duha koja su mi p r i š l a ” (I, str. 72; naglasio S.O.P.). U ovoj točci počinje fabricirati dokaze pomoću verbalne manipulacije: “Ako postanemo svjesni činjenice da ‘duševne-snage’ moraju biti dovedene u vezu s, iznad svega, astralnim tijelom (?), i ako sasvim doslovno uzmemo izjavu ‘Bića svijeta duha koja su mi prišla’ (t.j. pristupamo im na način na koji im je pristupio Rudolf Steiner, na primjer u njegovim predavanjima o evanđeljima -kakve usporedbe!), tada nam cijela slika postaje mnogo jasnija” (ibid., str. 72).
“Jasnija”, ali još uvijek ne potpuno jasna. Zašto je Rudolf Steiner koristio riječ Bića u množini ako je, kako nas Prokofiev želi uvjeriti, ukazivao na Bodhisattvu? Prokofiev nema poteškoća da se pomiri s time. On pribjegava dobro iskušanom postupku: ne pripisuje nikakvu nezavisnu vrijednost pojedincu i tretira ga kao instrument k r o z kojeg (riječi “kroz” je od Prokofieva obično dan nježni naglasak) djeluju druga bića, kroz koja pak drugi. ..Dakle imamo stalnu struju bezlične duhovnosti koja teži prema beskonačnosti “kozmosa žudnji” gdje sve konačno gubi svoju“egoističku cjelovitost”. Na Bodhisattvu također treba gledati kao na ne više od medija k r o z kojeg radi kolegij Bodhisattvi; i postaje nam puno jasnije da se prema njemu treba odnositi u množini – konačno, mi smo svi, bez iznimke, grupna bića (cf. § 5.4.)
Moglo bi se prigovoriti da se s metodom koju je ovdje primijenio Prokofiev, sve može dokazati. To je bez sumnje točno. Tu leži tajna njegove “moći”. Pomoću nje Prokofiev“srećom” mora “dokazati” samo priopćenja Rudolfa Steinera plus tucet njegovih vlastitih apsurdnih teorija; a tu i tamo on “dokazuje” da među njima postoji veza. Ovdje on “dokazuje” da su Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja, Bodhisattve (raspravljali smo o njegovu “dokazu’ u § 2.3.), a zatim donosi, kao konačnu potvrdu medijumstva Rudolfa Steinera, slijedeće riječi iz ezoterijske lekcije: “Veliki Učitelji mudrosti i harmonije osjećaja, vode nas u našim unutarnjim težnjama za znanjem” (14.11.1906, GA 245).
Rudolf Steiner kaže “vode”, a ne “utječu” ili “prožimaju astralno tijelo”, ali to Prokofievu ne smeta. Kako, međutim, vidjeti “nas”, množinu, kada Rudolf Steiner govori o sebi? Ovdje Prokofiev čini sljedeću lakrdiju, ali ovog puta obrnutu: usputno miješajući množinu i jedninu. On čitatelja upućuje ovako: “Treba sasvim jasno shvatiti (ne, uzeti u obzir ili pretpostaviti, već sasvim jasno shvatiti!) da se u tim riječima regal plural, [retoričko] ‘nas’ u ovom slučaju može odnositi ponajprije na Rudolfa Steinera (t.j. on je zapravo želio reći “mene”, ali nije se mogao, kao p r e d a v a č, natjerati da to učini!), i njihovo značenje postaje sasvim očigledno (u to nema sumnje!). To izražavanje je daljnji dokaz (gdje su ostali?) činjenice da je kroz budućeg Maitreya Buddhu c i j e l i krug Bodhisattvi, velika loža ‘Učitelja mudrosti i harmonije osjećaja’ radila na Rudolfu Steineru” (I, str. 74 [str. 87]; naglasio S.O.P .).
I kao da nije dovoljno Prokofiev dvanaestorici dodaje još pet učitelja, samo da bi u zaključku svečano objavio: “I svi su ti uzvišeni učitelji čovječanstva od tada nadalje radili na Rudolfu Steineru, i kroz njihovu inspiraciju učinili mogućim rođenje antropozofije na Zemlji” (ibid., str. 87).
Zaista su moćni napori bili potrebni da Rudolfa Steinera motiviraju da antropozofiju donese na svijet! Do tada je on tvrdoglavo radio na Teoriji znanja, Goetheanizmu i Filozofiji slobode – teme koje nisu bile od koristi nikome osim Schroeru i Hartmannu, i odbijao je shvatiti što su uzvišeni vođe od njega željeli!
Na kraju Prokofiev čitatelju obećava da će pokazati pasus iz predavanja “gdje Rudolf Steiner kaže, u obliku u kojem nema drugog objašnjenja, da kroz njega novi Bodhisattva [zajedno s ostalim velikim učiteljima] radi inspirativno.” Kako zanimljivo! Ali što dolazi sada? Dakle, isto kao i prije: “Samo treba smjestiti na mjesto [uobičajenog] ‘mi’ (regal plural), (normalno ljudsko) ‘Ja’ (on bi radije bio rekao “fabricirati”), [i pravi smisao postaje jasan]” (ibid., str. 75 [str. 87]. Preostaje nam samo zahvaliti Prokofievu za otkrivanje p r a v o g s m i s l a riječi Rudolfa Steinera, koje je govornik od nas prikrio njegovim govorničkim trikovima!
I sada, tiskano s posebnim naglaskom, tako da se lakše utisne u čitateljevu memoriju, čitamo slijedeće: “ R u d o l f S t e i n e r j e ž r t v o v a o …nj e g o v o z e m a lj s k o a s t r a l n o t i j e l o , d a j u ć i g a n a r a s p o l a g a nj e u z v i š e n o m d u h o v n o m b i ć u B o d h i s a tt v i i, t i m e, c i j e l o m k r u g u g o r e i m e n o v a n i h i n d i v i d u a l i t e t a U č i t e lj a, k o j i s u o d t a d a n a d a lj e g o v o r i l i k r o z nj e g a. …riječ ‘moj’ (iz naslova knjige “Moj životni put”) može se stoga primijeniti ne samo na njega kao zemaljsko ljudsko biće, već također i na kozmička bića koja kroz njega rade. Od tada nadalje (1907) bića Bodhisattvi su [zaposjedala] astralno tijelo Rudolfa Steinera sve jače” (ibid., str. 76/77 [str. 89]).
Čak i “pobožnom” antropozofskom čitatelju, koji poznaje osnovne istine koje se tiču prirode modernih misterija, što može biti utemeljeno na individualnom čovjekovom ‘Ja’, i koji također zna što Rudolf Steiner kaže o medijumstvu – nelegitimni ulazak u duhovni svijet p o m o ć u s n a g a a s t r a l n o g t i j e l a – i upoznat je s prirodom čovjekove slobode, individualnom stvaralačkom snagom itd., kosa tog čitatelja trebala bi se “nakostriješiti” pred gornjim izjavama. Ali zašto se ništa takvog ne događa? Zar nitko nije pročitao knjigu Prokofieva? Ali napravili smo još jedno zapanjujuće otkriće, naime da sada Prokofiev ulazak bića kozmičkog ranga – posebno Bodhisattve – u astralno tijelo Rudolfa Steinera, smješta u godinu 1907 umjesto u godine 1902-1903 kao što je to napravio ranije. S ovime, sve što se pojavilo prije 1907 nije bila antropozofija. Veoma zanimljivo! Što je to dakle bilo?

Prokofiev konačno zaključuje da je Rudolf Steiner u potpunosti žrtvovao sve plodove njegova individualnog razvoja (uključujući ispunjenje riječi “Ne Ja, već Krist u meni”) duhovnoj struji koje se ulila kroz njega. Tako se individualnost Rudolfa Steinera rastopila u bezbrojne struje kozmičke duhovnosti (uključujući “Krista u njemu”).
Ovdje Prokofiev stavlja izvanrednu fusnotu koja počinje ovako: “Ove riječi ne treba uzeti tako kao da znače da c i j e l i sadržaj antropozofije teče [od inspiracije ovih Učitelja čovječanstva]” (ibid., str. 396, fusnota 39; [str. 442, fusnota 46]). U čitatelju niče sjeme nade, da bi Rudolfu Steineru ipak moglo biti dopušteno da igra određenu sporednu ulogu u biću antropozofije, ali se pokazuje da je to bez osnova! [Ta Bića] od sada nadalje rade” – Prokofiev nastavlja – “primarno kroz astralno tijelo Rudolfa Steinera … Kroz njegova druga tijela rade ostale s n a g e s v i j e t a (!) … u različitim periodima života Rudolfa Steinera, različita bića rade na njemu s promjenjivim intenzitetom … Izmjena utjecaja može se vidjeti u njihovim različitostima ako se netko upozna s kretanjem osnovnih tema koje se provlače kroz cjelokupnu predavačke aktivnost Rudolfa Steinera” (ibid.).
Zaista nam nije zadovoljstvo pratiti sadržaj ove svetogrdne i cinične “biografije”. Njen osnovni princip bi do sada trebao biti sasvim jasan: Rudolf Steiner jednostavno nije postojao; postojale su samo “kozmičke struje” koje su kroz njega radile. M o ž d a n e p o s t o j i n i t i “P r o k o f i e v”, j e d i n o “s t r u j e” r a d e k r o z nj e g a?

Na trećem stupnju njegova puta žrtvovanja, Rudolf Steiner prinosi njegovo etersko tijelo. Tvrdi se da je Natan duša koristila ovu žrtvu. ” Dakle može se reći kategorički: ” – tako smo uvjereni da baš kao što na Zemlji imamo četiri evanđelja, po Ivanu, po Luki, Marku i Mateju, tako je i u petom evanđelju, evanđelju onog bića koje Rudolf Steiner naziva nebeska duša Natan Isusa, ono biće zahvaljujući kojem je peto evanđelje moglo doći na Zemlju kroz Rudolfa Steinera” (ibid., str. 86-87 [str.99-1 00]). I opet je Rudolf Steiner samo posrednik, medij. Za razliku od Ivana, Luke, Marka i Mateja, koji su priznati kao pisci evanđelja, Prokofiev ne postavlja pitanje autorstva Rudolfa Steinera – već samo onog od Natan duše, i na njega odgovara – kao što smo možda pogodili –negativno: “U tom smislu Natan duša se ne pojavljuje kao autor petog evanđelja, ali [kroz Natan dušu također je radilo] …” (ibid.). Ali zašto beskrajna rasprava? Zašto ne usvojimo “najviše”, “najduhovnije”, “a p s o l u t n o stajalište” “samog” Prokofieva, i potpuno shvatimo činjenicu da je izvor svega Stvaratelj univerzuma, a sve drugo samo su stvorenja, mediji i imitatori!
Sjećamo se da je Rudolf Steiner, na prethodnom, drugom, stupnju njegova puta žrtvovanja – prema Prokofievu – već bio predao sve plodove njegova individualnog razvoja, tako da mu ništa nije ostalo. Koliko je naše zaprepaštenje, stoga, kada sada čitamo: ”To je treći stupanj [uzvišenog] puta žrtvovanja Rudolfa Steinera, koji se sastojao u predaji [pravim vođama evolucije svijeta]” (znači li to da vođe prethodnog stupnja nisu pravi i nisu mogli primiti žrtvu?) “duhovnih snaga koje je on bio u stanju steći u njegovom eterskom tijelu na putu njegova individualnog razvoja, i odricanje od svakog osobnog unaprjeđivanja koje je moglo biti stečeno kroz te snage” (ibid., str. 104 [str. 118]).
U tranziciji do treće žrtve Prokofiev zaboravlja ne samo drugu, već također i prvu. Može li se uopće govoriti o “osobnoj prednosti iz nečijih vlastitih postignuća” s obzirom na osobu koja je već žrtvovala njeno ‘Ja’? U kakvom stanju uma Prokofiev zapisuje ovakva otkrivenja? Da li je zamislivo da je žrtvovao “sve plodove njegova individualnog razvoja”, uključujući racionalno mišljenje, logiku i, konačno, njegovu svijest? Koji od “stalno-mijenjajućih utjecaja” uzrokuje da stalno zaboravlja ono što je upravo napisao?

Očito je da ni Rudolf Steiner, kako učimo od Prokofieva, kroz sljedeću fazu u njegovu životu nije živio nezavisno, jer je sada k r o z njega radio Mihael. Kao posljedica toga, antropozofije je, još jednom, potpuno izmijenila njen “potpis”. Inicijalno je bila inspirirana od sedamnaest Učitelja čovječanstva, zatim joj je pridružena Natan duša i ostatak svjetskih sila, koje se konačno opet povlače. U njegovoj kasnijoj knjižici “Ciklus godine i sedam liberalnih umjetnosti” (VII), Prokofiev antropozofiju definira ovako: “Antropozofija je dar Mihaela čovječanstvu preko posredovanja Rudolfa Steinera” (str. 9). To bi značilo da je onim Učiteljima i ostatku svjetskih sila “uručen otkaz”. Ako bi i Mihael također otišao, onda nitko ne bi ostao osim našeg autora, koji je kroz posredovanje Rudolfa Steinera dar antropozofije dao čovječanstvu. On nas vodi do ovog gorkog zaključka.

Na zadnjem stupnju njegova puta žrtvovanja Rudolf Steiner ostvaruje božićno zasjedanje i time njegovu karmu ujedinjuje s onom od antropozofskog društva. U kasnijoj knjizi Prokofiev sređuje, kao što smo vidjeli u § 5, da napravi karikaturu i od prirode ove žrtve također. Ali on je već u svom radu izvukao potpuno pogrešnu sliku božićnog zasjedanja, i radeći to potpuno krivo prezentirao načelo moderne inicijacije, Bez sumnje to je od početka cilj onih kozmičkih bića koja su govorila i radila k r o z P r o k o f i e v a.

Na kraju ovog poglavlja željeli bi uvjeriti one koji nastavljaju (u duhu omiljenog izraza Prokofieva “unatoč svemu ovome”) tražiti stvarno zrno (kao kokoš u poslovici) u njegovoj “teoriji” inkorporacije, da mi ne dovodimo u pitanje mogućnost inkorporacije duhovnih bića, i njihov rad kroz ljudska bića inkarnirana na Zemlji. Naš je zadatak ovdje drugačiji: to je pokazati da je način na koji se Prokofiev bavi s enormno teškom temom, gdje se može, lakše nego bilo gdje, pobrkati dar Boga s palačinkom, nedopustiv. Produbljeno razumijevanje pojave individualnog ‘Ja’ (ponavljamo: to razumijevanje kod Prokofieva potpuno nedostaje) prvi je i najvažniji uvjet za svakog tko želi prepoznati razliku između medija i posvećenika, ili čak obične, ali samouvjerene osobnosti; i razlike između nesvjesne inkorporacije i one u koju se ušlo svjesno od pojedinca. Također i u mnogim drugim pitanjima, postoji potreba razjašnjavanja. Inače se riskira doći u situaciju gdje je netko sam “inkorporiran” – tko zna od koga?

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rudolf Štajner
PostPostano: sri sep 18, 2013 2:29 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
7.2. Božićno zasjedanje - pogled iz zemlje iza ogledala

U poglavlju 5 njegove prve knjige Prokofiev kaže: ,,Sada, blizu 60 godina nakon [tog odlučujućeg] događaja (Božićno zasjedanje), možemo iznutra doživjeti da je taj događaj zaista neprolazan; da se stvarni čin inicijacije [modernih vremena odigrao. U tom činu inicijacije nisu samo najdublje misterije kršćanskog puta inicijacije postale manifestirane, već su se odigrale u dušama onih 700-800 članova antropozofskog društva koji su bili prisutni]. Jer ono što se dogodilo tom prilikom je stvarna mistična činjenica, činjenica da je od tada postojao moderni put inicijacije za ljudska bića” (koji do tada nije postojao — Rudolf Steiner nije dovoljno moderan), ,,koji vodi direktno u hram n o v i h k r š ć a n s k i h m i s t e r i j a”(I, str. 215-217 [str. 242-243]).

Dakle prema Prokofievu, na božićnom zasjedanju izvršena je nova kolektivna kršćanska inicijacija ... (Čak i pod sovjetskim režimom osoba je i n d i v i d u a l n o primana u Partiju.) Ali Prokofiev uvijek djeluje kao onaj koji donosi obnovu. I u pravu je, jer prije nije bilo nikakve kršćanske kolektivne inicijacije. 1912 Rudolf Steiner je rekao: ,,Ni jedna duša nije u istom položaju kao i druga. Stoga ... put u nadčulne svjetove je, za svaku dušu, individualan” (30.8.1912, GA 138). On još nije znao ono što naš autor danas zna.

U poglavlju 7 Prokofiev nam daje neke bitne detalje. Učimo kakvo je bilo stanje svijesti 700-800 ljudskih bića, učesnika zasjedanja, kada je iznad njihovih glava izvršen ovaj mistični čin; također učimo o njihovu stanju svijesti prije i nakon zasjedanja. Prokofiev to karakterizira ovako: ,,Od paljevine prvog Goetheanuma [opća] svijest članova društva je u značajnom stupnju bila prigušena ... Ali kada je antropozofsko društvo propustilo da spasi ‘Kuću riječi’ preko budnosti i unutarnje aktivnosti, nije se moglo, nakon požara, oporaviti od tog [strašnog] udarca ... Stvarni unutarnji uzrok nazadovanja bila je činjenica da su članovi uranjali u sve dublji san ... sve do trenutka ... kada je on (Rudolf Steiner) donio odluku [da prenese kroz božićno zasjedanje] ... u potpunoj izolaciji ... Ali čak ni božićno zasjedanje [koje je tada slijedilo] nije u dovoljnoj mjeri moglo zaustaviti proces padanja u san ... Jer buđenje koje je bilo nužno nije se dogodilo, unatoč grandioznoj aktivnosti Rudolfa Steinera nakon božićnog zasjedanja” (I, str. 353-354 [str. 389-390]).

Tako izgleda da su prije, za vrijeme i poslije božićnog zasjedanja antropozofi s p a v a l i . I da spavaju sve do danas — Prokofiev o tome govori na str. 355 [str. 391]. I — postoji li mogućnost da se u tome vara? Može sebi dopustiti da piše ovakve stvari, i nitko ne primjećuje; mnogi su čak entuzijastični kada ih čitaju, što njegova popularnost dovoljno pokazuje. Antropozofi su uronjeni u duboki san i čak nisu ni u položaju da primijete kako ih ismijava — ali možda i on također spava, i piše njegove knjige ,,u njegovu spavanju ”.

Zdrav razum ne može direktno dokučiti zapanjujuću prirodu onog što je ovdje počinjeno. Samo zamislimo: U uglednoj antropozofskoj izdavačkoj kući pojavljuje se temeljno djelo, napisano ne od strane klevetnika ili oponenta Rudolfa Steinera, već od nekog tko je postao jedna od vodećih figura antropozofskog pokreta. U tom djelu, koje sadrži nebrojene reference na Rudolfa Steinera, bezbrojne citate koji bi trebali odobriti stajalište autora, svijetu je u cjelini ispričana duhovna misija Rudolfa Steinera, antropozofskog pokreta i društva. Ispunjenje te misije — tako piše autor — dosegnulo je svoj klimaks na božićnom zasjedanju gdje se odvilo utemeljenje novih misterija. Njihova središnja jezgra je moderna kršćanska ružokrižarska inicijacija, koja prema riječima Rudolfa Steinera pripada u osnovna načela civilizacije. To je smjer u kojem bi novoformirano Opće antropozofsko društvo trebalo raditi. Do te nove inicijacije, koja je izvršena kao ,,pravi mistični čin” od Rudolfa Steinera na božićnom zasjedanju, došlo je kroz snažan utjecaj izvršen (uz pomoć sedam inicijacijskih ritmova Meditacije kamena temeljca) simultano na sve prisutne, bez sudjelovanja njihove vlastite svijesti. — Dakle oni ne znaju što im se događa, pošto su oni u stanju spavanja! Na ovaj način oni svi zajedno — u spavanju — prolaze pokraj Velikog čuvara praga i prelaze prag do duhovnog svijeta!

Sada to usporedimo s riječima Rudolfa Steinera: ,,Znanost inicijacije isključivo i u svakom slučaju se obraća pojedinom ljudskom biću. Čak i kada govori grupi ljudi zapravo se još uvijek obraća pojedinom ljudskom biću. Ne može se predstavljati pravu znanost inicijacije na način na koji se na ljudska bića radilo u ranija vremena. Katolička crkva, na primjer, prenijela je taj pristup u sadašnje vrijeme; ne samo Katolička crkva, već i određene direktive Partije koriste istu metodu još i danas. Radilo se na takav način da se, ako se smijem tako izraziti, upotrebljavala masovna psiha; apelira se na ono što nešto ulijeva u zajednicu ljudskih bića na određeni, mogao bih reći, hipnotički način. Znate da je, u pravilu, ako samo primijenite pravo sredstvo, lakše prenijeti stvari skupu ljudi nego svakom pojedincu kome bih se željeli obratiti ... Takva sredstva, koja su visoko efikasna, ne mogu se koristiti od strane prave mudrosti inicijacije ... Ona mora govoriti na takav način da se obraća svakom pojedinom ljudskom biću i apelira na moć uvjeravanja svakog pojedinog ljudskog bića” (17.1.1920, GA 196). Rudolf Steiner govori upravo suprotno od onog što drži autor.

Već u Prokofievu prvom djelu, metoda masovnog sugestivnog utjecaja je lažno pripisana Rudolfu Steineru (čime nije spomenuta prava metoda duhovne znanosti), i esencijalni karakter božićnog zasjedanja je predstavljen kao seansa kolektivne ,,inicijacije”. Na ovaj način autor (ili duh koji radi kroz njega) je pokušao legalizirati takvu proceduru u antropozofskim krugovima da bi je mogao sam nekažnjeno primijeniti kasnijeg datuma. O tome ćemo govoriti u § 8.

U međuvremenu ova knjiga postaje vrsta antropozofskog klasika, i igra esencijalnu ulogu u oblikovanju pogleda na svijet članova Društva. Autor dalje s nepogrešivom konzistencijom razvija teze iznijete u njoj. I većina se antropozofa slaže s onim što on piše i govori, prihvaća to bez rezerve. Time on postaje glasnik i prorok vječno ,,živućeg božićnog zasjedanja”, koje je sam smislio. Knjiga je u prodaji i svatko može o antropozofiji prosuditi na osnovu izobličene slike koju sadrži, koja transformira najdublju prirodu modernog puta inicijacije u Bog zna što.

Zašto je to primijećeno od veoma malo ljudi? I zašto čak i oni šute — gotovo bez iznimke? To nije stvar cjepidlačenja, već najgrublje izobličenje temeljnih istina duhovne znanosti. — Odgovor bi mogao biti veoma jednostavan: izobličenje je toliko sramno da je teško povjerovati da postoji. Ono otupljuje svijest i juri pored nje u divljem metežu. I intelektualni, osjetljivi i racionalno misleći ljudi Zapada ,,zatvaraju uši”, umjesto da steknu temeljitije znanje o antropozofiji.

U opisanoj pojavi kao dodatak možemo vidjeti jednu od nečasnih metoda ovog autora Sergeja O. Prokofieva ili, radije, njegova inspiratora (ništa nas ne može spriječiti da vjerujemo da, unatoč svemu, on spava). Sebi se otvoreno suprotstavlja, na grub način, bez pokazivanja kakvog stida. Tako u poglavlju 5 knjige o kojoj se radi, on priča o zajedničkom, ali ipak s v j e s n o m , prelasku Praga (I, str. 255). Zatim u poglavlju 7 detaljno opisuje ,,spavanje” antropozofa, ali ništa ne kaže o inicijaciji. Između poglavlja 5 i 7 poglavlje je 6, koje se bavi sasvim drugim stvarima. Nakon što je možda čitatelj ,,zadrijemao’ tijekom poglavlja 6, on prelazi na poglavlje 7 i potpuno zaboravlja što je bilo u poglavlju 5. Tako postaje sve lakše da sadržaj kao talog uroni u podsvijest. Ako bi sada netko skrenuo pažnju Prokofieva na sve netočne stvari koje je napisao, on bi odmah citirao pasus gdje je sve opisano točno - s obzirom na isto pitanje.

Na ovaj način rade određeni duhovi da zbune autora. To ne znači da on nema slabe točke. ,,Netočne” stvari koje kaže tvore, kao što smo pokušali pokazati, unificirani i u biti jasan pogled na svijet s nekršćanskom tendencijom. To je dovoljno da poništi legitimnu silu ispravnih gledanja koji su također sadržana unutar njega.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: čet sep 19, 2013 9:00 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
7.3. Utrka za budućnost - "Rasa koja dolazi"

Sada bismo željeli raspraviti daljnji aspekt Prokofieva koncepta božićnog zasjedanja. To je njegova na prvi pogled budalasta teorija o formiranju nove, mihaelske, rase od članova antropozofskog društva. Ali i ovdje također imamo posla s pokušajem, dalekosežnim po posljedicama, izobličenja onog što znamo kao mihaelski impuls za naše vrijeme i smještanje toga u službu elitističkog grupnog egoizma.

Znamo da impulsi Duha-vremena imaju univerzalne ljudske osobine. Oni su valjani za svakog tko živi u dotičnom vremenskom periodu, bez obzira pripada li on/ona ovoj ili onoj grupi ljudskih bića. Upravo u tom univerzalnom ljudskom smislu Rudolf Steiner govori o ,,rasno-oblikujućim impulsima” Mihaela; i svatko tko ima unutarnji odnos s impulsima Duha-vremena može sudjelovati u ,,zajednici mihaelita”.

Ova priopćenja Rudolfa Steinera u vezi djela Duha-vremena od Prokofieva su korištena u restriktivnom smislu kada kaže: ,,Rasno-oblikujući impulsi Mihaela, koji su do tada radili samo iz nadčulnog svijeta u antropozofski pokret, od tada su mogli strujati u antropozofsko društvo, dolje u fizička tijela njegovih članova. S time je položen temelj, prave zajednice Mihaela na Zemlji. Govoriti o ovome u zemaljskom smislu nije bilo moguće prije božićnog zasjedanja (premda je novi Duh-vremena bio aktivan od 1879). Dakle od božićnog zasjedanja imamo zajednicu Mihaela na fizičkom planu, koja je različita od svih ostalih sadašnjih i prošlih zajednica. To je zajednica koja čini ne samo duhovno, već duhovno-fizičko jedinstvo, i koja će se u budućnosti sve više razvijati ... do točke gdje će ‘rasna’-obilježja postati izvana vidljiva. U tom smislu je božićno zasjedanje pravi portal pojavljivanja Mihael-rase u svijetu” [I, str. 378-379] (cf. str. 343-344).

U drugom pasusu Prokofiev entuzijastički objavljuje: ,,tu je skrivena tajna novih mihaelskih misterija, tajna koja je povezana s pojavljivanjem nove rase mihaelita!” I dalje: ,,Jer bi trebali biti potpuno svjesni okultne stvarnosti koja stoji iza riječi: ‘Na Zemlji će nastati nova rasa!” (ibid., str. 346, 347 [str. 381]).

Pokušajmo ,,postati svjesni” ,,okultne stvarnosti” iza mitoloških slika Prokofieva. Iznad svega smo pogođeni jednom stvari: toj ,,novoj rasi”, toj ,,zajednici Mihaela” mogu pripadati jedino oni, koji su članovi Općeg antropozofskog društva. A na str. 346 [str. 381] Prokofiev kaže da se na Božićnom zasjedanju, po prvi puta u razvoju Zemlje, samo Biće antropozofije,njegova središnja ezoterijska jezgra, njegovo ‘Ja’, manifestiralo; da je to stvarno rođeno na Zasjedanju, kao ,,grupno-’Ja’ nove zajednice mihaelita”. Ovo grupno-’Ja’ je formiralo duhovni temelj koji ujedinjuje sve (članove), i moglo je raditi kao potpuno ,,novi rasno formirajući princip upravo dolje u fizičkom tijelu svakog pojedinog antropozofa”. I zatim dolazi definicija koja kaže da je to grupno-’Ja’ sami Duh-vremena Mihael. (Ovdje se više nećemo baviti apsurdnošću teorije prema kojoj se, tijekom Božićnog zasjedanja, Mihael manifestirao ,,po prvi puta u ljudskom razvoju” i prije tog Zasjedanja antropozofija nije imala središnju ezoterijsku jezgru. U § 3.3. to smo već raspravljali; ono što nas zanima sada to je buduća r a s a .) U fusnoti u poglavlju 7 [str. 522] on dodaje da je impuls Božićnog zasjedanja — kako ga je on okarakterizirao — ,,temeljni kršćanski impuls našeg vremena”.

A na strani 454 čitamo slijedeće: ,,U tom smislu, strujeći tako iz dubokog nerazumijevanja u odnosu na Božićno zasjedanje, i otuda na s r e d i š nj u j e z g r u a n t r o p o z o f i j e k a o c j e l i n e (naglasila I.G.; prije je rekao, da je ta ‘središnja jezgra’ Duh-vremena Mihael), karakterističan je stav onih ljudi, koji su više ili manje intenzivno uključeni u antropozofiju, ali na kraju se ipak ne pridruže Općem antropozofskom društvu.”Iz ovoga zaključujemo: Bilo tko, tko se nije pridružio Općem antropozofskom društvu uopće nije povezan (jer nedostaje dublje razumijevanje) sa središnjom jezgrom antropozofije kao cjeline, a time ni s vodećim Duhom-vremena i njegovom zajednicom; taj odnos također nedostaje i s ,,temeljnim kršćanskim impulsom našeg vremena”, pošto on proizlazi od Božićnog zasjedanja. Takvi ljudi također nemaju odnos s njihovim v r e m e n o m, pošto Duh-vremena ograničava njegovu aktivnost isključivo na antropozofsko društvo. Ali čemu tada njihovo življenje? Jedino za što bi mogli možda biti korisni je da onečiste nebesa!

Ali tkogod se pridruži antropozofskom društvu direktno pripada ,,izabranom narodu”, ,,rasi budućnosti”, i njegovom Maniju koji na ,,svoju ruku” okuplja sa cijelog globusa. Međutim, radeći tako, riskira pripisivanje sebi mihaelskog impulsa, kroz korištenje staromodnih, lažnih sredstava — igra na ljudsku taštinu i pripadanje elitističkoj grupi.

Ideja je zaista popularna, ali nije nova. davno je postojao, kao što znamo, izabrani narod Izraela (što nije bilo ,,rasa”). Njihov zadatak pripreme tijela Krista je bio izvršen. Ali kada se Krist, Bog individualnog ‘Ja’, pojavio, taj narod ga nije mogao primiti, jer je grupno-’Ja’ prevladalo. Narod Izraela je bio zadnji legitimni ,,izabrani narod”. O d M i s t e r i j a n a G o l g o t i j e d i n o p o j e d i n c i s u l e g i t i m n o i z a b r a n i .

Impulsi koji su postali zastarjeli zahvaćeni su od nazadnih duhova i rade na stvaranju ,,izabranih” naroda, sekti i zajednica. Tako se pojavio, na primjer, Narod Crkve. U pozadini je na djelu ista ideja, jedino primijenjena na Crkvu. To je: izvan Crkve, nisu kršćani. Tamo je: izvan Općeg antropozofskog društva — nema shvaćanja impulsa božićnog zasjedanja, koji je temeljni kršćanski impuls našeg vremena. Gdje je tu razlika? Jezuiti žele stvoriti izabrani narod pomoću kolektivne sugestije. Principi su: grupna svijest i bezuvjetna pokornost vrhovnom autoritetu — u ovom slučaju Papi.

Jedan drugi primjer je posebno poznat građanima bivšeg Sovjetskog saveza: ,,Sovjetski narod — nova povijesna zajednica koja ranije nikada nije postojala”. Tu je korištena ista tehnika — sugestija, grupna-svijest, bezuvjetna podložnost ideologiji.

I konačno se pojavljuje i naš ideolog. Živeći kratko vrijeme u Sovjetskom savezu, mogao je apsorbirati dovoljno emanacija kreatora nove sovjetske ,,rase”, one povijesne zajednice koja je stopljena s uniformnom ideologijom koja vrijedi za sve. Da li je to ono odakle dolazi njegova slično-zvučeća nova i prethodno nepostojeća ,,zajednica Mihaela”? Ali u kojem smislu je ona ,,mihaelska”?

Svatko upoznat s antropozofijom znade da, prema Rudolfu Steineru, u ovom dobu Mihaela od odlučujuće važnosti nisu grupe ljudskih bića, već ljudski pojedinci (25.12.1919, GA 195), pošto Mihael bdije, u najužem smislu, nad individualnom slobodom ljudskog bića. Kako on može biti grupno-’Ja’ zajednice kakvu je opisao Prokofiev, zajednice koja, s prigušenom ‘Ja’-sviješću, prelazi Prag duhovnog svijeta u stanju spavanja i kao grupa? Rođenje grupnog-’Ja’ u takvoj zajednici je katastrofalan događaj. Ono samo može pasti kao plijen nazadnog duha. Iz toga izvire oblast bespomoćnosti i smrti, o kojoj Prokofiev govori ,,en passant” u njegovoj knjizi ,,Okultni značaj opraštanja”. I potpuna je obmana željeti naći analogiju između njegove ,,zajednice’ i one od kristova apostola. Jer ,,Krist je takvo Biće koje nikada ne zaposjeda grupe, koje nikada ne postaje uključeno u grupe bilo koje vrste,” kaže Rudolf Steiner. ,,Krist je Biće koje ne poznaje nikakve grupe, koje poznaje jedino pojedince; i onaj tko vjeruje da se bilo kakva veza može uspostaviti unutar grupe uz pomoć Krista, krivo razumije Krist-Biće. Jer duh može uskrsnuti samo u pojedinom ljudskom individualitetu. Duh može uskrsnuti jedino ako je mogućnost razvoja dana ljudskim jedinkama” (28.3.1921, GA 203). Iz tog razloga čovječanstvo budućnosti će, prema Rudolfu Steineru, biti izgrađeno na prirodi individualnog ‘Ja’ (a ne zajednice s grupnom sviješću).

Prokofiev je revidirao povijest Božićnog zasjedanja (sovjetski ideolozi su također stalno revidirali povijest u skladu s ,,trenutnim potrebama”), i dok tobože predstavlja njene impulse, on stvara rasnu grupu. Njene značajke nisu upečatljive po njihovoj originalnosti, i lako su prepoznatljive pažljivom promatraču. One su: masovno uranjanje u san, pripadanje grupnoj svijesti, i slijepa servilnost prema određenim ,,impulsima obnove”.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: ned sep 22, 2013 5:50 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
7.4. Metamorfoza Prokofieva: antropozofija - teozofija - teologija - ideologija

Inicijalno je Prokofiev dao godinu 1902 kao vrijeme kada je antropozofija najprije nastala. Zatim, kao što smo vidjeli u § 7.1., to mijenja u 1907. Na kraju je i to prerano, i tako on objavljuje da se ,,središnja ezoterijska jezgra antropozofije” u njenom zemaljskom razvoju manifestirala po prvi puta na Božićnom zasjedanju (cf. § 7.3.), i ,,nakon božićnog zasjedanja ... s v e postaje drugačije u antropozofskom pokretu i društvu” (cf. § 1.2.). Stoga je antropozofija započela s Božićnim zasjedanjem, i ,,prorok” o njenoj ,,pravoj prirodi” o tome izvještava od izvan Praga (cf. § 1.2.) ... itd. Jednom kada je na ovaj način našao povijesnu osnovu za svoje namjere i objavio njegov ,,novi tip” impulsa Božićnog zasjedanja, on konačno počinje, s enormnom energijom, njegovoj bezazlenoj, uspavanoj publici servirati novu ,,antropozofiju” koju možemo opisati jedino kao pseudo-antropozofiju.

Sada, ne može se falsificirati cijela znanost a potpuno neprimijećeno. Istina također može stajati na svom vlastitom temelju. Ali u svakoj znanosti objekt i metoda su povezani uzajamnom zavisnošću. Poštivanje metode štiti znanost od pogrešnih tvrdnji i distorzije. Iz tog razloga ukidanje metode leži u žarišnoj točci svih falsifikacija; međutim, mora biti ukinuta, ne u djelomičnom, već u apsolutnom smislu: ne smije se dopustiti da itko više i pomisli na nju; čak i sjećanje na nju mora biti izbrisano iz svijesti svih koji sada žive. Samo ne spominjanje metode za ovu svrhu nije dovoljno, niti je dovoljno antropozofiju razdvojiti još više od vremena kada je metodu razradio Rudolf Steiner. To su samo polovične mjere. Treba postići da je potpuno jasno da je metoda beskorisna, štoviše, bezvrijedna. Ali da nitko ne bi primijetio bilo kakav ,,prekršaj” ili protestirao, treba djelovati na osjećaje ljudi, tako da je sve prihvaćeno bez pitanja.

To je naposljetku bila namjera Prokofieva u njegovoj knjizi ,,Okultni značaj opraštanja” a također i barem dva predavanja održana u Moskvi 19 siječnja 1995 i na Miholje iste godine. Da bi djelovao na osjećaje ,,masa” koristio je prokušanu metodu: špekulacije o biografiji Rudolfa Steinera i sentimentalni, sažalijevajući govor o njegovoj žrtvi. Prokofiev u tu svrhu mora nekako proširiti ,,put” žrtvovanja Rudolfa Steinera, dosežući natrag u vrijeme njegova filozofskog i goetheanskog rada koji čini osnovu za elaboriranje duhovno-znanstvene metode; i mora ih proglasiti kao, takoreći, ,,nultu-žrtvu” pošto je ranije opisao susret Rudolfa Steinera s Kristom u sferi intuicije kao ,,prvu” žrtvu.

U knjizi ,,Okultni značaj opraštanja” Prokofiev nam uopće ne govori ništa u vezi goetheanizma i njegove temeljne važnosti za ispunjenje kulturalnih zadataka naše epohe, niti o razvoju duhovno-znanstvene metode i najdubljoj prirodi čovjekove spoznaje itd. U vezi ovog zadnjeg pitanja on usmjerava pažnju jedino na aspekt od sekundarnog značaja: vrstu pritužbe Rudolfa Steinera o K. J. Schröeru, koji nije proučavao Goetheove prirodoznanstvene spise, p o s lj e d i c a č e g a j e d a j e z a d a t a k u r e đ i v a nj a t i h d j e l a pao na Rudolfa Steinera, koji ga je zatim preuzeo. I iz toga zaključuje da je iz tog razloga Rudolf Steiner morao na mnogo godina odgoditi ispunjenje njegove vlastite misije (V, str. 151 [str. 122]).

Koliko je mnogo godina, ili sedmogodišnjih perioda to trajalo — o tome Prokofiev ne kaže ništa; to nas ne bi trebalo zanimati. Ono što znamo je da je Rudolf Steiner bio zaokupljen radovima Goethea između 1884 i 1887, i da je taj rad s Goetheovim pogledom na svijet postao polazna točka za razvoj njegove teorije znanja. U tom je periodu napisao sljedeća djela: ,,Kratki pregled teorije znanja iz goetheanskog pogleda na svijet” (1886), ,,Istina i znanje” (1892), ,,Filozofija slobode” (1894), niz važnih članaka u obranu Haeckela, o individualizmu u filozofiji itd. — spisi koji zaista polažu temelj duhovno znanstvene metode. Ali Prokofiev tvrdoglavo insistira na njegovu stajalištu da oni nemaju direktne veze sa ,,stvarnom misijom” Rudolfa Steinera. A ako je to tako, onda ih ne treba spominjati! — Tako Prokofiev uklanja glavnu prepreku na putu njegove ,,obnovljene” antropozofije, i iz tog razloga žrtvuje ,,središnju jezgru” puta spoznaje Rudolfa Steinera.

Na predavanju Rudolf Steiner koristi slijedeću sliku da bi okarakterizirao razliku između antropozofije i teozofije s jedne strane, i konvencionalne znanosti s druge. Teozofija kaže on, stoji takoreći na visokom planinskom vrhu i dok zuri u nebeske visine, ne može od tuda steći znanje o konkretnoj čovjekovoj stvarnosti dolje ispod. Znanost, nasuprot tome, stoji na podnožju planine, može vidjeti mnoge konkretne pojedinosti, ali ne može se uzdići do duhovnog, dok ostaje zaglavljena u dubinama. Antropozofija, s druge strane, stoji na sredini kosine i održava ravnotežu između to dvoje, pošto može podići svoj pogled u duhovne visine a također ga usmjeriti na konkretan praktični život ljudskih bića. Na taj način antropozofija dolazi do znanja o njegovoj pravoj prirodi. Rudolf Steiner karakterizira antropozofiju također i na druge načine. On kaže, na primjer: ,,Pod antropozofijom podrazumijevam aktivnost znanstvenog istraživanja u duhovnom svijetu” (GA 35, str. 66), ili: ,,Antropozofija, to je; mudrost koja se javlja kada se ljudsko biće nađe u njegovom višem ja” (11.7.1910, GA 198).

Prokofiev antropozofiju uvijek definira samo na jedan način: kao ,,mudrost Duha-svetog u vezi čovjeka (Mensch)” ili kao ,,božansku mudrost o čovjeku (Mensch)”; nikada kao mudrost koju može steći samo ljudsko biće. Ali njegovo stajalište je, kao što smo vidjeli, uvijek najuzvišenije i najduhovnije, dok u isto vrijeme ostaje slijep prema svemu ljudskom i zemaljskom. Netko bi bio sklon vjerovati da radi s teozofijom. Ali to nije slučaj; on još manje ima saznanja o tome što se događa ,,dolje”.

Podcjenjivanje današnjih problema, kakvo pokazuje Prokofiev, potpuno je strano antropozofiji. U Općem antropozofskom društvu on pokušava konsolidirati njegovu mitsku sliku ,,Božićnog zasjedanja”, sliku koja, u njenom osnovnom sadržaju, nema odnos sa sadašnjom ili budućom stvarnosti, ili onoj od prošlosti. Povijesno šesta kulturalna epoha stoji za njega u samom središtu, premda ako bi ovisilo o njemu možda se nikada ne bi ostvarila. Simptomatično je da je sadržaj njegove knjige o Rusiji podijeljen na daleku prošlost i — iznad svega — još dalju budućnost. Nekoliko trivijalnih opaski o današnjoj situaciji može se naći u pogovoru. On to komentira ovako: ,,S obzirom na opći sadržaj ove knjige čitatelja može iznenaditi da ništa nije rečeno o nedavnim događajima u Istočnoj Europi koji su u cijelom svijetu pobudili veliki interes. Ali to je povezano sa stvarnim ciljem koji se želi postići u tom djelu: razmatrati pred okom čitatelja, i sa antropozofijom kao našom polaznom točkom, najvažnije perspektive koje se javljaju iz ... razvoja Istočne Europe i ... njene najviše zadatke i duhovne ciljeve” (IV, str. 10-1 1).

Kako je moguće da netko uspije u takvom poduhvatu: predstaviti ,,više zadatke i duhovne ciljeve” bez da uzme u obzir sadašnje probleme u njihovom stvarnom razvoju? Kakav je neprirodan pristup stvarnima nužan da bi nekog vodio da kaže da, zbog antropozofskog pogleda na situaciju, pitanje sadašnjosti mora biti potpuno ostavljeno po strani!

Rudolf Steiner je rekao: ,,Da, to je ono što je pulsiralo našim duhovno-znanstvenim pokretom od samog početka: nije to trebao biti još jedan sektaški pokret, već su naše težnje bile da se zaista uzmu u obzir impulsi našeg vremena, i svega što je, u svim mogućim smjerovima, važno i bitno za današnje čovječanstvo. To je bio naš cilj, sve više. A ipak je najteža stvar doći do toga da ljudi danas razumiju, iz jednostavnog razloga jer, stalno — ne u slučaju svakog, već jedino u slučaju mnogih — prevladava stav da u onom što zovu antropozofija ne žele ništa više nego malo bolju nedjeljnu propovijed da zadovolje potrebu za vlastitim privatnim prosvjećivanjem, ali koje drže daleko od svih ozbiljnih stvari” (25.10.1918, GA 185).

Reduciranje antropozofije na nedjeljnu propovijed čini jednu od aktivnosti Prokofieva kao učitelja, koja u isto vrijeme može izgledati bezopasna u svijetlu njenih drugih ,,sastojaka”.

U pogledu toga imaginacija blagdana Mihaela koju donosi Prokofiev u njegovoj knjižici ,,Ciklus godine i 7 slobodnih umjetnosti” je simptomatična. Tu on preporučuje da treba zamisliti Mihaela kako stoji na ,,kozmičkom oltaru” slaveći ,,svjetsku liturgiju”. Zatim nastavlja: ,,Rezultat ovog rituala žrtvovanja je da se kozmička inteligencija spušta na Zemlju da bi bila primljena od individualnih ljudskih bića. Antropozofija je, na Zemlji, slika tog procesa” (VII, str. 8). Izumljena imaginacija Prokofieva ne sadrži ništa više od ambicije autora. Ali ona predstavlja destruktivni potencijal za duhovno-znanstvenu spoznaju.

U njegovoj autobiografiji ,,Moj put do Knjige” Prokofiev opisuje koliko je duboke utiske primio iz predavanja Rudolfa Steinera u Arnheimu. Odmah se osjećao kao jedan od onih koji su stajali do Mihaela u njegovoj nadčulnoj školi, i od tada je slijedio spuštanje kozmičke inteligencije na Zemlju. To je bilo u 15-om stoljeću. Očigledno, od kada je pisao njegovu knjižicu o Ciklusu godine zaboravio je na taj događaj, jer kako bi inače s krajnjom sigurnošću mogao objaviti da se događaj nije dogodio davno - t.j. kada je nastala antropozofija, što je bilo, dakle transformirana inteligencija, ,,poklonjena kao dar” od Mihaela? Sada, slučaj je upravo suprotno. Antropozofija uči da se inteligencija koja je postala zemaljska uzdiže, pomoću napora individualne spoznaje, u nadčulno — t.j. vraća Mihaelu. Samo s ovom imaginacijom, Prokofiev uspijeva u bacanju lažnog svijetla na bitne osobine razvoja 5-e post-atlantske epohe. (Da li to radi nesvjesno?) Ili je o b v e z a n predstaviti antropozofiju kao dar inspiriran odozgo, i stoga nas poziva da je doživimo kao ,,dar Mihaela čovječanstvu preko posredovanja Rudolfa Steinera”, kao ,,projekciju kozmičkih zakona u ljudske duše”, kao ,,sliku (Abbild) duhovne arhitektonike cijelog kozmosa”, kao ,,sveobuhvatni misaoni kozmos” koji se pred nama pojavljuje ,,od prvobitnih početaka”, itd. ? On uporno objavljuje da je kozmička inteligencija bila upravljana od Mihaela sve do današnjih dana: ,,Ako dokučimo puni značaj te inteligencije upravljane od Mihaela, kozmos koji nas okružuje možemo doživjeti kao veličanstveni hram ...“ A antropozofija je slika tog hrama, itd. Usporedimo to sa slijedećim riječima Rudolfa Steinera: U vrijeme Aleksandra upravljanje finalnom fazom nebeske kozmičke inteligencije pripadalo je vladavini Mihaela. Počevši u osmom stoljeću Mihael i njegovi sljedbenici su vidjeli ... kako su u zemaljskoj oblasti... zrake inteligentnog života dosegnule njihovu destinaciju; znali su: dolje će se inteligencija dalje razvijati!” (19.7.1924, GA 240).

Glavna tendencija Prokofieva sastoji se u eliminiranju svake individualne kreativnosti i individualne spoznajne aktivnosti iz antropozofije, i u transformaciji toga u Božju kuću u kojoj su prisutni crkvenjaci. — ,,Hram je izgrađen iz kreativnih svjetskih misli devet božanskih hijerarhija” (VII, str.8). On je završen, nepomičan, savršen. To više nije teozofija, ovdje imamo posla s teologijom, i njen hram nije više hram čovječanstva o kojem je govorila teozofija.

Stalno iznova Prokofiev kruži oko te kapelice koju je podigao u čast duhovne znanosti koju je ,,odbacio”, i pjeva hvalospjeve o njenoj ,,arhitekturi”. U nemogućnosti da se održi unutar sfere Sofije, ograničava se na ,,logiju”, ali tu također ne nalazimo ništa osim praznih fraza.

Do sada smo se bavili jedino slabim točkama Prokofieva. Postoji li, osim toga, bilo što ispravno u njegovim radovima? Naravno da postoji. Treba prosijati ono što nije netočno a u isto vrijeme nije citat. Ne bi mnogo ostalo; samo nekoliko iznimno dobro poznatih stvari izražene površnim izrazima i sloganima kao: ,,Samo antropozofija je u položaju da dade odgovor na goruća pitanja sadašnjice”, ili: Božićno zasjedanje ,,je blistav i neprolazan arhetip duhovnog razvoja” [V, str. 7-8].

Prokofiev voli govoriti u svečanim i uzvišenim izrazima o onom što je uzvišeno, duhovno, božansko; ali to ne prožima s kognitivnom aktivnošću. Preuzima citate Rudolfa Steinera kao da su dogme, ili ,,Ding an sich” (Kantovska stvar-u-sebi), i iz njih konstruira, kao iz građevinskih cigli koje spaja zajedno uz pomoć jedne odgovarajuće riječi, u apstraktnu građevinu njegova izvanrednog ,,Hrama”. S riječima se može manipulirati ,,ad infinitum” — dok se sve kombinacije ne istroše — a nije ih nestašica. Ali najgora stvar je kada Prokofiev počinje d o ž i v lj a v a t i njegove konstrukcije. Jer onda se pojavljuju fraze s kvakama. — Nema sumnje da će sljedbenici i obožavatelji Prokofieva osporiti sve što smo ovdje kazali. Moglo bi se preporučiti da svakog dana provedu deset minuta komunicirajući bez upotrebe fraza s kvakama. Možda bi to pomoglo.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: čet okt 03, 2013 1:56 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
8. poglavlje: Antropozofija ili jezuitizam

Zadnjih godina Prokofiev je specijalizirao kritiziranje Valentina Tomberga (1901-1973). Tomberg je u početku bio entuzijastičan sljedbenik Rudolfa Steinera, ali ubrzo se postavio kao nezavisni duhovni istraživač. Njegova je namjera bila ,,oživjeti” antropozofski pokret preko sila određene ezoterijske struje, koje se on sam osjećao kao predstavnik; tvrdio je da stoji u direktnoj vezi s njenim originalnim izvorom. Međutim, godine 1940 se distancirao od antropozofije i od tada nadalje bio je član Rimske katoličke crkve, prethodno u više prigoda objavljujući da je bio učenik osnivača jezuitskog reda, Ignacija od Loyole.

U njegovoj aktivnosti Tomberg je bio otvoreniji i time izloženiji nego Prokofiev: on je kritizirao Dornach umjesto da ga veliča, a također je tvrdio da njegov ezoterijski impuls ima vlastiti izvor; to dakle nije bio impuls Božićnog zasjedanja. Ali unatoč naizgled nekompatibilnim osobinama oni su u jednom pogledu veoma slični, naime u želji, pod izgovorom da donesu novi život, da u antropozofiju insinuiraju novi sadržaj.

Esencijalna osobina jezuitskih težnji u naše vrijeme je od Rudolfa Steinera okarakterizirana kao bitka protiv duše svijesti; i upravo na tom osnovu Prokofiev kritizira Tomberga. U poglavlju 2 njegove knjige ,,Slučaj Tomberg” (IX), koje nosi naslov ,,Bitka protiv duše svijesti” on citira sljedeću izjavu Tomberga: ,,Pošto je razvoj duše svijesti podbacio, čovjekovo ‘Ja’ mora s jedne strane biti podržano s dušom intelekta ili dušom osjećaja, a sa druge od Duha-samog. Drugim riječima, ‘diktatura duhovnog svijeta’ voditi će čovječanstvo” (IV, str. 52). To je, naravno, loša prosudba (Tomberg je bio ishitren u njegovim zaključcima; premda je stvarnost u to vrijeme, uključujući onu u antropozofskom društvu, dala dovoljno razloga za pesimizam). No što, dakle, čini Prokofiev? Zar on ne kaže istu stvar? — Ne, ne direktno. U svim prilikama on zagovara ,,prava” duše svijesti. Ali kakav je njegov stvarni stav prema njoj? Prisjetimo se što kaže u ,,Okultnom značaju opraštanja” (vidi paragraf 4.3.) o potpunom prevladavanju nižeg ‘Ja’ (za njega je to potpuno razvijeno individualno ‘Ja’, otkrivajući sebe u duši svijesti) od Duha-samog, i kako ljudsko biće na koje Duh-sam želi umetnuti njegovu volju, u njegovoj svijesti — slijedimo Prokofieva — nije u stanju prijeći granice iskustva unutar duše intelekta. Ili njegov pogled na evoluciju, pri čemu je cilj iz epohe duše intelekta prijeći direktno na prag 6-e epohe, bez čekanja na završetak razvoja duše svijesti (cf. paragraf 2.3.). — Zapravo naše cijelo proučavanje je donijelo na svijetlo zbirku različitih manifestacija bitke protiv duše svijesti, koja je danas prakticirana kroz Prokofieva, ali ovaj puta pod krinkom antropozofije.

U njegovoj knjizi o Tombergu, Prokofiev citira pasus iz predgovora njegovim ,,Antropozofskim refleksijama na Stari zavjet”, gdje Tomberg priznaje da ,,.. duguje Rudolfu Steineru s v e što je mogao steći kao znanje”, da,.. kao što je zrak koji se udiše teško odvojiti od vanjskog svijeta, tako je autoru teško podvući liniju između rezultata njegova vlastitog rada i priopćenja Rudolfa Steinera”. Prokofiev računa ovo priznanje Tomberga kao banalno i, u tom slučaju kao, neprikladnu opasku: ,,... u [stvarnom životu] svako ljudsko biće može [veoma brzo razlikovati zrak koji udiše i zrak koji izdiše]” (IX, str. 106 [str. 101]).

A kako je u tom pogledu s Prokofievim? Zar on Rudolfa Steinera izvana ne časti glasnim i entuzijastičkim govorima, tako da je netko sklon vjerovati da i on također, kao i Tomberg, duguje sve njegovo znanje Rudolfu Steineru? A u isto vrijeme u njegovim radovima razvija, kao što smo vidjeli, teorije koje nemaju ničeg zajedničkog s istraživanjima Rudolfa Steinera, osim terminologije. A u obradi ih tako preplavljuje fusnotama i citatima da nipošto nije slučaj da će svaka osoba praviti razliku između onog što je posuđeno od Steinera i što je Prokofiev sam smislio. Možda i on također, kao i Tomberg, nalazi da je to svoje teško razlikovati.

U vezi s izjavom Tomberga koju smo gore citirali, Marija Steiner je napisala slijedeće: ,,Gospodin Tomberg u njegovoj prvoj publikaciji kaže da želi jednom zauvijek razjasniti da sve duguje Rudolfu Steineru ... (cf. gore). Ali kakav je rezultat toga? U Tombergovu radu sve je izgrađeno na temeljima mudrosti Dr. Steinera; to mu daje čvrstu osnovu koja mu omogućuje da uvijek ostavi dubok utisak, i gdje to nekome odgovara — ili gdje je netko tako vođen od nepoznatih sila — onda savija stvari, daje im drugi smjer, i nitko više ne može reći gdje se zaustavlja fond mudrosti Dr. Steinera a Tombergova nova inspiracija započinje. Da li je to iskreni način bavljenja stvarima? Da li je to pošteno prema Dr. Steineru?” (Marija Steiner, ,,Pisma i dokumenti” Dornach 1981, str. 327). Ova pitanja se također mogu postaviti Prokofievu.

Tomberg ide toliko daleko da otvoreno brani Katoličku crkvu. Da li je zamislivo da Prokofiev pokušava postati ,,Otac” nove ,,Crkve”, koja je osnovana na Božićnom zasjedanju kao ,,Opće antropozofsko društvo”? To Društvo se priprema radi ispunjenja onoga što ono zove ,,Impuls božićnog zasjedanja”, da vječno ostane u rigidnoj, nepokretnoj formi, izvan koje prava antropozofija ne može više postojati (cf paragraf 7.3.), baš kao što je rečeno da izvan Katoličke crkve ne može biti pravog Kršćanstva. Rudolf Steiner je rekao: ,,Pristup primijenjen od Rima je bio takav da on ukazuje: Sve što je povezano s Kristom, sve to je bio sadržaj jedinstvenog otkrivenja na početku naše ere, i to otkrivenje je uručeno Crkvi; Crkva ima zadatak to otkrivenje nastaviti izvana” (2.11.1919, GA 185). — Prokofiev ukaz je kako slijedi: Antropozofske misterije su rezultat jednog čina: osnivanja Općeg antropozofskog društva (na Božićnom zasjedanju 1923), od tog događaja može imati pristup impulsu božićnog zasjedanja kao ,,najvažnijem kršćanskom impulsu našeg vremena”, ,,impulsu Novih misterija”, samo onaj tko je član ovog ,,Općeg antropozofskog društva” (cf. I, Napomena 147, 149 [179, 182] u poglavlju 3; i na.pr. napomena 76 [97] u poglavlju 7).

Rimska crkva stoji nepomično na (Petru) Stijeni; crkva Prokofieva bi stajala na jednako nepomičnom Kamenu temeljcu (novi Gral), koji će biti pretvoren u fetiš, ali čiju esencijalnu prirodu on možda još uvijek ne shvaća. On nastupa kao posjednik nepogrešivog znanja o najdubljim misterijima duhovnog kozmosa, koji iz visina gleda dolje na događaje u grješnom zemaljskom svijetu; on je intimno upoznat s namjerama vodećih moći svijeta; on razotkriva skrivene putove velikih posvećenika i karmičke tajne povijesti nacija; on nam u povjerenju i gotovo beskrajno objašnjava dublje značenje Svetog pisma i riječi Rudolfa Steinera; omogućuje nam da prepoznamo tko je pravi antropozof, mihaelit i kršćanin ... Za koju ulogu se on priprema? S njegovim mnogostranim žarom on čak i jezuite baca u sjenu.

Marija Steiner govorila je, opet u vezi s Tombergom, o obvezi ,,preuzetoj od učenika Razreda ... da ne pripada drugoj ezoterijskoj struji, a ako želi prakticirati drugu formu ezoterije, to mora izvan Razreda i ovome više ne može pripadati” (Marija Steiner, ibid., str. 321- 322). Ali naše pitanje je: Zar članovi Visoke škole n i s u p r i m i je t i l i da je Prokofiev uključen u sasvim različitu formu ezoterije? — Zašto nije osnovao svoju vlastitu školu i podučavao u svoje vlastito ime, a ne u ono od antropozofije Rudolfa Steinera?

Prokofiev bazira njegovu apologiju za Opće antropozofsko društvo, ,,Crkvu” božićne zaklade, na činjenici da su na Božićnom zasjedanju, antropozofski pokret i antropozofsko društvo postali jedinstvena cjelina. Tu činjenicu on uzdiže do dogme, bez da kaže kakvo joj značenje pripisuje. Ali to bi trebalo biti razjašnjeno, posebno ako se na tome temelji nečija aktivnost. Rudolf Steiner je dao, u vezi toga, brojne naznake koje bi trebalo temeljito protumačiti i to sa mnogo strana, i ni u kojem slučaju ne bi trebale biti transformirane u slogane.

S izrazom ,,Antropozofski pokret”, Prokofiev nudi rigidnu i beživotnu apstrakciju! Što bi trebali shvatiti pod opći duhovni pokret? To je objekt u duhovnom svijetu koji može biti smješten bilo gdje, nasumice? — Nikako ne. Jer to je stalno protočan, samoobnovljivi život, tkanje i nastajanje, čiji sastavni dio čini razvoj svijesti članova tog pokreta. Rudolf Steiner je tražio formu u kojoj bi se antropozofski pokret mogao inkarnirati na Zemlji. Na predavanju 11.11.1904 Rudolf Steiner je okarakterizirao recipročni odnos između života i forme, što nam može dati predodžbu o nužnoj osobini koju ta forma mora imati. ,,Kako život postaje forma?” — pita on. ,,Tako da nalazi otpor; kroz činjenicu da se ne manifestira odmah sva u j e d n o m obliku. Samo promislite kako život u biljci — ljiljanu, na primjer — žuri od forme do forme. Život ljiljana je izgradio ljiljan-formu ... Kada je ta forma dosegnula svoju završenost život prevladava formu, prelazi u sjeme, da se kasnije ponovno rodi kao isti život u novoj formi. Na taj način, život napreduje od forme do forme. Sam život je bez forme, i sam po sebi ne može doći do vidljivog izražaja ... To što se pojavljuje u ograničenoj formi, to je zbog suženja ovog univerzalno protočnog životnog elementa” (GA 93).

Dakle forma je prepreka postavljena na put života; kada je dosegnula kompletnost ona se kristalizira i počinje dominirati, stvrdnjavati, okoštavati — tada život napušta formu, s posljedicom da obnova više nije moguća. Život metamorfozira formu biljke od izdanka do stabljike do listova, zatim do cvijeta, do sjemena, itd. Rudolf Steiner je tražio formu u kojoj bi protječući, stalno promjenjivi duhovni život mogao naći svoj izražaj. U isto vrijeme želio je izbjeći odvajanje pokreta od društva. Iz tog razloga forma društva trebala je biti dinamična i mobilna, sposobna za metamorfozu, ostati fluidna, nikada ne prestati prilagođavati se životu. Arhetip za takvu formu treba tražiti u biljnom carstvu, ne u onom od minerala.

Tako Stih kamena temeljca, koji govori o životu koji se razmotava u antropozofskom društvu, nikako ne bi trebao biti stijena (mineral), ili objekt kao što je sveti kalež. Antropozofsko društvo koje želi biti jedno s pokretom, ne može se oslanjati na nepokretnoj ,,stijeni”. Prokofievi neumorni napori da kristalizira formu društva, da je učini vječnom, uspjeti će jedino u tjeranju pokreta vani. Ali sveto mjesto nikada nije nenaseljeno — biti će ispunjeno drugim sadržajem. To je ono što se dogodilo s kršćanskom crkvom kada je u nju utisnuta ,,vječno-trajna” forma, a živa struja kršćanskog života je time istjerana. Antropozofija je u opasnosti da pretrpi istu sudbine. Ako je se napravi ,,Crkvom”, institucionalizira, onda će biti transformirana s jedne strane u egzoternu, crkvoliku antropozofiju, a s druge strane u pravu, ezoterijsku antropozofiju predstavljanu od ,,heretika”. Oni će, u skladu s diktiranjem (negativnog) Zeitgeista, biti izbačeni i proganjani od ,,crkvenih” antropozofa. — Zaista, povijest se ponavlja; maske su nove, izvođači su isti! Upravo to su jezuiti bili u stanju napraviti sa slobodnim zidarstvom, kada su njegove okoštale forme uveli strani element, modificirane ,,više stupnjeve”. A sada je na redu antropozofsko društvo — njegovu formu treba umrtviti a zatim ispuniti drugim sadržajem; biti će dobra bilo koja vrsta pseudo ezoterije, umotana u antropozofske koncepte.

Vratimo se ponovno prvoj knjizi Prokofieva. U njoj su sadržane, u formi embrija, gotovo sve teme koje je kasnije potpunije elaborirao. Gledana tako, ta knjiga može biti smatrana kao vrsta manifesta, programa, u kojoj autor s značajnom iskrenošću obznanjuje što namjerava napraviti u antropozofskom društvu. Učiteljski ton odzvanja čitatelju sa svake stranice; može se pojaviti utisak da se kroz njega direktno otkriva duhovni svijet, i da je sa tog izvora antropozofima poslana nova poruka. Rigidna forma društva je idealno pogodna za Prokofieva da u nju ulije n o v i sadržaj. Njegov ,,program” je cijenjen od većine antropozofa — i tragedija uzima svoj kurs. Gdje leži tajna uspjeha njegova ,,poduhvata”? Zar nitko nije pogođen čudnom osobinom njegove knjige, čiji stilski izraz podsjeća na ,,remek-djela” partijske ideologije, ali koja je iz tog razloga neumjesna u duhovnoj, kao i u svakoj drugoj, znanosti. I kako je moguće da nitko nije postavio pitanje: S kakvim pravom i kakvim opravdanjem autor čitatelju daje instrukcije? Zašto to ne pobuđuje sumnju? — Da li je Prokofiev stvarno u pravu kada napominje da antropozofi još uvijek spavaju?

Skloni smo to pripisati s u g e s t i v n o m u t j e c a j u , pošto nadahnuti tekstovi posjeduju posebnu snagu. Naš je zadatak bio slijediti tragove njegova izvora inspiracije i razotkriti strategiju tog izvora koji čini sve što može da zatamni i zbuni. Može učiniti da autor ne može naći izlaz iz ne posebno teške situacije, ili, kao što se kaže u Rusiji, ,,izgubi se između tri jele”. Ali dok tka svoje impulse ostavlja sasvim jasne otiske ne samo u sadržaju, već čak i u općem tijeku i stilu teksta — stilu koji začarava, i paralizira svijest preko bezbrojnih ponavljanja i monotonih rečenica. Ponekad se protežu pola stranice, sastoje se primarno od klauzula podređenih jedna drugoj, i od tablica sadržaja cijelih navedenih poglavlja ponekad sažetih u jednu izjavu. Samouvjereni, uzvišen i svečani ton, podižući se ponekad do ekstaze, onaj je obično pridružen objavama himni; ova knjiga zapravo nije štivo — ona treba biti otpjevana. Čitatelj je prenesen u posebnu, snoliku, svijest drugog svijeta — ako ne padne u san, time riskirajući da iznutra slijedi osobiti ritam teksta. To stanje uma pobuđuje zadovoljstvo, očaravanje, entuzijazam, podiže nas iznad zemaljskog plana, i ulijeva nam osjećaj našeg vlastitog elitnog statusa i posebnog poziva. Može mu se stalno poželjeti vraćati.

S druge strane iznenađenje je siromaštvo nivoa misli. Može se pojaviti utisak da je ovakva knjiga bila napisana samo da unutar nje sakrije nadute forme nekih od učenja koja smo analizirali, koja su antropozofiji strana. U svrhu maskiranja korištena je zbrka citata. Ako bi se mogla ukloniti sva lažna učenja i citati, ostale bi jedino povezujuće rečenice, ponavljanja — i slogani ili pozivi na akciju, s njihovom sugestivnom snagom. U paragrafu 4.4. citirali smo takav ratni poklič iz prve knjige (I, str. 137). Kako predivno i opojno zvuči, ispunjavajući nas entuzijazmom! Za razumijevanje on ostaje lišen značenja, ali što je veći zaglupljujući učinak, jači je utjecaj na osjećaje i sferu volje. Svako ime i koncept koji se pojavi u toj konfuziji povezan je s nakupljanjem mentalnih slika (Vorstellungen) i sažet je s velikom jezgrovitošću. Cijela stvar je okultni otrov ,,najviše kvalitete” — narkotik za ‘Ja’- svijest.

Na ovaj su način ispunjene stotine stranica, unaprijeđene citatima i meditacijama Rudolfa Steinera kao pečatom mirnoće.

Jezuiti žele upotrijebiti Isusa da blokiraju put do Krista. U tu je svrhu u treningu novaka (mladih redovnika) primijenjena posebno pripremljena imaginacija Isusa kao zapovjednika i Kralja. Te posebne i, kako Rudolf Steiner kaže, zasićene (saftig) imaginacije jačaju volju učenika i, u skladu s zakonom polariteta, potiskuju mišljenje. Umjesto onih misaonih formi koje su od njihove škole bile primljene kao nasljeđe skolastike i koje bi, u slučaju da su razvijane, vodile do duhovne znanosti, učenicima je — kaže Rudolf Steiner — ,,davana dogma, koja ne dopušta da se dogodi ništa, razvoj čega bi uzrokovao da se pojavi u duši” (22.8.1920, GA 199). Jezuitski učenici su osjećali da je Isus, njihov General, bio usred njih, da su oni bili njegovi ratnici. Neka je sram bilo koga tko je dezertirao!

Rudolf Steiner kaže da je volja ljudskog bića koje se stavi u službu bilo koje stvari tako bezuvjetno, bez razmišljanja, i s odgovarajućom odanošću, enormno ojačana. Takva volja može djelovati direktno na volju drugog ljudskog bića (cf. 21.8.1924, GA 240 i 4.10.1911, GA 131).

Slično načinu na koji jezuiti stvaraju specifičnu, novu Isus sliku da služi njihovoj svrsi, Prokofiev stvara novu sliku Božićnog zasjedanja. On objavljuje budući ,,... istinski blagdan Duhova za antropozofe kada je impuls Božićnog zasjedanja shvaćen, prihvaćen i doveden do realizacije” (I, str. 355). Tako on nama sada objavljuje njegovo skriveno biće i predstavlja ga kao čin sugestivne masovne inicijacije. Sebično i u isto vrijeme s fanatizmom Prokofiev sebe smješta u službu te nove stvarnosti od njega propagirane, i kod njegovih čitatelja za nju pokušava pobuditi entuzijazam: ,,Stoga je naš zadatak danas težiti sve boljem razumijevanju (u njegovu vlastitom smislu) Božićnog zasjedanja ... i aktivnom primanju njegova impulsa ... kao izvora živih i djelotvornih nadčulnih snaga, samo uz čiju ćemo pomoć moći ispuniti onaj uzvišeni zadatak koji je dodijeljen nama antropozofima u suvremenom svijetu” (ibid., str. 391).

Krist je rekao: ,,I evo, ja sam s vama do svršetka svijeta” (Matej 28, 20). Zar ove riječi ne vrijede za nas kao antropozofe, jer smo mi takva posebno izabrana zajednica? Ako je vjerovati Prokofievu, Krist nam ne bi mogao pomoći, jer On nije ,,izvor istinskih, živih nadčulnih snaga”.

Baš kao što su se jezuiti borili protiv živog, nadčulnog Krista preko lika njihova ,,Isusa, našeg generala”, tako Prokofiev izbacuje živog Krista iz života antropozofa, zamjenjujući Ga s onim što on zove ,,impuls Božićnog zasjedanja”, i zataškava Ga u kristologiji preko stalnog naglašavanja Natan-duše.

Antropozofi bi se trebali — prema Prokofievu — koncentrirati, s nepopustljivom voljom, na pripremnom radu (ovo je, također, sovjetski ideološki cliché) prema razumijevanju Božićnog zasjedanja i primanju (Aufnahme; — također ,,prihvaćena” fraza) njegova impulsa. I baš kao što dobro izvježbani jezuitski ratnik uzvikuje u njegovu entuzijazmu: ,,Isus, naš kralj i general, među nama je!” Ili komunisti na njihovim mitinzima: ,,Lenjin je živio, Lenjin živi, Lenjin će živjeti!” ili ,,Lenjin (Staljin) je sa nama!”, tako Prokofiev ekstatično kliče: ,,Božićno zasjedanje živi! Ono je ovdje! Među nama je i djeluje . . .“ (ibid., str. 297). Kao i: ,,Božićno zasjedanje je među nama! Trebali bi stremiti svim našim snagama u napredovanju do mjesta gdje postoji kao neugasiva stvarnost!” (ibid., str. 356). Jezuiti bi se s pravom mogli žaliti na nas: Tko mislimo da su oni, zapravo? Sva ova negodovanja sigurno se mogu primijeniti jedino na šamane!

Ali možemo li u ovom beskrajnom deklaratornom bjesnilu pronaći onaj konzistentni napor mišljenja koji sebi ne dopušta da bude pod utjecajem uzburkanih osjećaja ili instinkta, gdje izvorna duhovno znanstvena spoznaja vodi do r a z u m i j e v a nj a Božićnog zasjedanja i prodiranja u koncept Kamena temeljca? Kod Prokofieva se to ne može naći. On može ponuditi samo dogme ispražnjene od esencijalnog sadržaja. U nemilosrdnoj struji svijesti (ili radije podsvijesti) izgleda kao da Prokofiev pjeva; on udružuje materijal koji nije razumio, od Rudolfa Steinera, lomi ga u odvojene riječi i kombinacije riječi, i iz njih konstruira njegove dogme i slogane; oni se provlače neopaženo, jer su lišene značenja, kroz naša osjetila, i kao grumenčići olova padaju u oblast naše volje, jedva dotičući osjećaje. Još uvijek nakon toliko mnogo godina on širi uporno i s nepokolebljivom voljom, u brošurama, knjigama, na predavanjima, potpuno jednaku sliku o Božićnom zasjedanju, ne pridonoseći bilo čime njenom razumijevanju.

Rudolf Steiner kaže: ,,U kulturalnom razvoju zadnjih stoljeća teško da postoji veći kontrast nego što je između jezuitizma i ružokrižarstva, jer u jezuitizmu nije sadržano ništa što ružokrižari vide kao najviši ideal ...; jer ružokrižarstvo je uvijek željelo potisnuti čak i najmanji utjecaj od onog što se može nazvati jezuitski element” (5.10.1911, GA 131). Ta fundamentalna opozicija nalazi izraz u razlici između dva puta inicijacije: ,,Inicijacija ružokrižara je bila duhovna inicijacija. Stoga nikada nije bila inicijacija volje; jer volja ljudskog bića je bila poštovana kao nešto sveto u najdubljem dijelu duše ... Nije bilo dopušteno da se dogodi bilo kakav utjecaj na element volje, jer jezuitski put uvijek cilja da direktno utječe na volju, uvijek želi volju zgrabiti direktno” (5.10.1911, ibid.) A zainteresirani čitatelj nije malo iznenađen kada nađe da Prokofiev govori o ,,modernoj inicijaciji volje, novoj ružokrižarskoj inicijaciji” (I, str. 303). I to je napisano od nekoga tko nikada ne govori o ,,običnim”, već uvijek samo o ,,pravim” ružokrižarima, moderna varijacija za koju on bez sumnje tvrdi da joj sam pripada. Ako se uzme ono što je do sada rečeno, da bi se osvijetlila ova nečuvena izjava, tada je objašnjenje jednostavno vidjeti. Ako bi ga netko u vezi ovoga ,,potapšao po ramenu”, vjerojatno bi se opravdao da je mislio na unošenje volje u mišljenje, itd. (Ili možda ne bi mogao naći izgovor.) Međutim, mi ne pokušavamo izlagati njegova opravdanja, već istražiti duh njegova rada u njegovoj ukupnosti, i razotkriti metode iza njegovih falsifikata.

Tu također spada njegova nevjerojatna tvrdnja u vezi prvog dijela Meditacije kamena temeljca. Preko nekoliko stranica, ustrajno, ali bez pretendiranja da dublje ispita temu, on ponavlja ono što je ranije pročitao kod Rudolfa Steinera u vezi s ružokrižarskom inicijacijom, i naravno govori o radu na ,,Kamenu filozofa”, itd. Konačno svečano objavljuje: ,,Dakle prvi dio Meditacije kamena temeljca sadrži u novom obliku i najtajniji ideal težnji ružokrižara, i cijelu esenciju njihova puta inicijacije ..., gdje je transformacija čovjekova fizičkog tijela u novo uskrsnulo tijelo preko pounutrašnjenja snage Krist-impuls glavni cilj i kruna cijelog puta inicijacije” (I, str. 307 [str. 340]).

Ovdje će simpatizer Prokofieva pronaći dovoljno materijala u njegovu obranu. Neka to napravi, ako tako želi. Mi, međutim, osjećamo određenu tugu u to ime, a ne više nego smatramo potrebnim. Najprije moramo predložiti jednostavnu analogiju. Kada je dijete u prvom razredu podučavano elementarnim vještinama čitanja i pisanja, netko će, naravno, između i drugih stvari, uzimati u obzir njegovu budućnost: On/ona će jednog dana moći čitati i pisati dobro, studirati osnovne elemente raznih grana znanja, napustiti školu, možda upisati studij više matematike. U svijetlu svega ovoga, možemo li tvrditi da je esencijalni faktor u procesu učenja tog djeteta ovladavanje višom matematikom?

Na početku zadnjeg poglavlja ukazali smo na zapanjujuću činjenicu da je Prokofiev iz misterioznog, nedokučivog razloga, pokušao njegov duhovni razvoj opisati od kraja unatrag, a također njegov pristup preporučio i drugim ljudima. I tako je on stajao na početku tog puta koji je, zahvaljujući ovoj enigmatičnoj tendenciji, u isto vrijeme i njegov zaključak, i odlučio svijetu pružiti znanje o ,,esencijalnoj jezgri ružokrižarske inicijacije”. Sada bilo tko, tko danas, u inat nužnosti vremena, želi tu inicijaciju umotati u guste oblake magle i tragaocu ulaz učiniti nedostupan — kao što je bio običaj u starijim vremenima — za to će Prokofievu biti veoma zahvalan. — Zašto dakle? Pokušajmo, počinjući upravo od početka, naći našu orijentaciju.

Po našem viđenju, netko tko kreće opisati ,,esenciju” (Wesen), ili zaista ,,cijelu esenciju” određenog puta inicijacije, najprije treba poznavati osnove, elementarna načela, bez kojih korak dalje nije moguć. Ružokrižari ne počinju od kraja, već od onog što je dano u sadašnjoj stvarnosti; s nivoom razvoja osobe koja se poduhvatila ezoterijskog rada. Na tom putu vodilo se strogo računa o faktoru vremena, o prirodnim zakonima, i o nizu stupnjeva razvoja. Put se sastoji od stupnjeva koji se u pravilu provode dosljedno, a ponekad i usporedo jedan s drugim, ali nikada u skokovima preko više stupnjeva, a nikako ne unatrag. Naravno, može se reći da cijeli taj put predstavlja rad napravljen na uskrslom tijelu, i također je točno da svatko tko se uhvati proučavanja duhovne znanosti je, zahvaljujući samo tome, već započeo rad u tom smjeru.

Ali naglasili bismo da to nije ono na što Prokofiev misli. On njegovo učenje u vezi inicijacije volje povezuje s prvim dijelom Meditacije kamena temeljca, koji govori o sferi Oca, o svjetskoj volji; predstavljeno mikrokozmički, na nivou tjelesne organizacije, do sustava metabolizma-udova; i, s obzirom na put inicijacije, do elaboriranja višeg duhovnog člana — Atme. Navod Prokofieva u tom kontekstu je ovo: Esencijalni faktor ružokrižarskog puta inicijacije je njegov sedmi, t.j. finalni, stupanj (u našem evolucijskom ciklusu). Sada, zar to nije apsurd?

Za koga dakle Prokofiev piše njegovu knjigu? — Možda za učitelje, koji su postignuli Buddhi-stupanj? Nadamo se da nam naši čitatelji neće prigovoriti za nedostatak respekta za Prokofieva ako kažemo da ljudska bića tako uzvišenog ranga ne trebaju njegovo učenje. Stoga bi se vratili na Zemlju, ljudskim bićima naše vlastite vrste, koja su manje napredna i moraju ispuniti elementarne životne zadatke — ali također i jezuitizmu. Što, dakle, slijedeća gesta znači? U vezi s prvim dijelom Meditacije kamena temeljca, živeći ovdje i sada, i — što je također važno — unutar specifičnog konteksta u djelu našeg autora, on izjavljuje da je ružokrižarska inicijacija moderna inicijacija volje, i objavljuje da je želi — Bože sačuvaj! — staviti u praksu. To bi značilo da na putu okultnog učenja netko apelira na najviše nesvjestan dio ljudskog bića; ukratko, da bi se osposobljavala volja (naravno on kaže — inicirala). Na ovom mjestu sada se sjetimo što Prokofiev kaže u ,,Okultnom značaju opraštanja” o radu (takozvanog) višeg ‘Ja’ ljudskog bića na (opet takozvanom) nižem ‘Ja’ drugog, sve dolje do njegovih ,,karmičkih temelja” — t.j. do sfere volje (cf. paragraf 4.3.). To je ono u čemu sudjeluju mentori jezuita.

Ovdje nas imaginarni branitelji Prokofieva mogu posramiti s pitanjem: ,,Zar ne znate što Rudolf Steiner kaže o značaju volje u modernoj inicijaciji, vježbe volje, itd.? (cf. n.pr. 12.2.1922, GA 210). Da možda ne proturječi sam sebi?” — Upravo je to ono što bi netko mogao pretpostaviti, kada čita radove Prokofieva s njihovim nemogućim tezama. Pokušajmo iznijeti daljnju razliku, da bi detaljnije pojasnili situaciju ,,odboru za obranu”.

Što mislimo govoreći, na primjer, da je u mišljene penetrirala volja? Uzmimo bilo koje riječi Rudolfa Steinera koje su namijenjene meditaciji, kao što su ,,Istina živi u svijetlu”. Pretpostavlja se da učenik isključi sve druge misli iz njegove svijesti, i u dodijeljenom vremenu se koncentrira samo na ovu rečenicu. Treba li ponavljati ovih nekoliko riječi u mislima, zamisliti nešto u isto vrijeme, ili isto tako raditi nešto drugo? Rudolf Steiner nije ovu vježbu ponudio ,,na tanjuru”, jer netko treba sam postati aktivan. Neki ljudi očajavaju, odustaju, jer ne mogu zadovoljiti prvi uvjet — koji općenito ispada težak, naime, da se ne misli ni na što drugo. Tko god ne odustane unatoč neuspjehu, samo u tome pokazuje snagu volje.

Kroz ljudsku svijest stalno teče struja misli, i ‘Ja’ nehotice pušta da bude vođeno u ovom ili onom smjeru. Dok se to odvija, ljudsko biće može reći — ,,Ja mislim”. Zapravo bi trebalo reći — ,,nešto misli kroz mene”. Ovdje je nužan napor volje: Iz ‘Ja’ toj struji razbacanih misli i misaonih asocijacija ljudsko biće kaže — ,,Ne!”. To znači dolaženje do zaustavljanja u struji koja je do tada nosila nekog sa sobom, i zadržavanje sebe na čvrstom unutarnjem temelju; ta čvrstina je nečije ‘Ja’. Ono jača i ono s a m o p o č i nj e p r o d u c i r a t i p o t r e b n e m i s l i. Ono nije više promatrač, već kreator njegova mišljenja. Svaki trenutak takve meditacije dokazuje da je to čin stvaranja misli, polazeći od ‘Ja’, i da je u isto vrijeme čin produktivne volje. U tome netko može razumjeti riječi Rudolfa Steinera u smislu da su misao i volja, u konačnici, isto. Takvo mišljenje-volja je u najvišem stupnju svjesna aktivnost ‘Ja’.

Sada, postoji još jedan aspekt volje — onaj koji živi u instinktima, u tami podsvijesti, u metabolizmu. Iza toga tka aktivnost uzvišenih duhovnih bića čiji rad ostaje izvan dosega čovjekove svijesti. Kada netko vrši aktivnost s njegovim udovima, oni su pokrenuti odgovarajućim mišićima, preko pojave određenih metaboličkih procesa kojih ljudsko biće ostaje nesvjesno. Tu se odvija na jedva promotrivoj granici između razrijeđenog materijalnog svijeta i toplinskog etera, velika misterija alkemije materijalnih i duhovnih supstanci koje znanost naziva ,,nestanak materije”, onaj proces izgaranja sumpora koji se odvija i u dubinama Zemlje i u unutarnjoj oblasti mikro strukture fizičkog tijela. Taj proces je spomenut od Prokofieva u njegovu razmišljanju o ,,inicijaciji volje”, ali on ga naziva, potpuno u duhu svoje naklonosti, ,,neposredna žrtvena predaja visokim bogovima (kojima?), samožrtvovanje na oltaru svijeta” (I, str. 379).

Koju ,,volju”, dakle, Prokofiev želi inicirati? — Onu koja je kontrolirana samo od Duhovnog-čovjeka koji je postigao sedmi stupanj, i ,,istinski živi”, u smislu prvog dijela Meditacije kamena temeljca? ,,Kada ljudsko biće na jedan dan može ovladati snagama njihova vlastita fizičkog tijela — o kojima materijalisti govore kao o silama prirode — tada bi ono postalo Bog” — kaže Rudolf Steiner (5.6.1905, GA 93).

Jadno ljudsko biće koje postane plijen iskušenju predstavljenom danas od Prokofieva, ali koje stoljećima usađuje u slabe a ranije nezrele duše nadu postizanja, jednostavnim metodama uz pomoć raznih dubioznih trikova, besmrtnost tijela (čak i oni koji su u ranija vremena voljeli sebe nazivati ,,ružokrižari”). Zemlja riskira da na ovaj način bude pretvorena u utočište za čudovišta! Ali svijet je — hvala svemogućem Bogu — stvoren iz mudrosti i povoda. U njega je ugrađen (a također i u ezoterijske vježbe) (koristeći programski izraz) ,,sigurnosni” sustav. Tako mi vidimo, umjesto zastrašujućih čudovišta, jedino čudne, uzburkane sjenke koje lutaju nad Zemljom, koje su odavno zaboravile kako se ljudsko biće može smijati; slijedeći njihovu podsvijest, žele potpuno osjetiti zadnje ostatke onog sjaja u dubinama njihova metabolizma, starih strasti koje još nisu proživljene.

Cijena koju treba platiti za nepravodobno upaljenje volje je gašenje individualne svijesti. Naša knjiga opisuje, uistinu, ,,vječno vraćanje na isto”. Ili ne bi morao, u konačnici, ,,svaki put voditi u Rim”?

No, sada romantičnu vezu koju je Prokofiev sklopio s jezuitizmom želimo dovesti do konačnog zaključka. (Ima izreka, da dvoje ljubavnika jedno od drugog mogu skriti jedino njihovu ljubav.) Sasvim osobita pojava, koja ima direktan utjecaj na našu temu, je aktivnost Prokofieva kao predavača. Ljudi na njegova predavanja hrle u velikom broju. Ako u auditoriju nema dovoljno sjedala, oni stoje okupljeni u predvorju po dva sata, da slušaju. — Što je to što ljude na ovaj način privlači? Kako to da su spremni, u takvim uvjetima, žrtvovati njihovo vrijeme i energiju? Ako netko propituje o sadržaju predavanja, gotovo uvijek dobije isti odgovor: ,,Ništa posebno”, ,,uobičajeno”, ili: ,,isto što kaže u knjigama”. Ali postoji zajednički element koji odzvanja kao stalno ponavljani refren kroz sve te odgovore: ,,Bilo ga je tako predivno čuti da govori. Šteta da niste došli.”

Dakle: bilo je divno (schön)! Naravno, gledano s artističkog stajališta, predavanja Prokofieva su estetski fenomen. Ono što pogrešne i dubiozne prirode izražava na tim predavanjima prolazi neopaženo; samo povremeno se njegovi slušatelji prisjete takvih stvari nakon dužeg perioda vremena (kada se probude), ali u svakom slučaju tek kada ih se na njih podsjeti. Tada su ljudi zapanjeni kada shvate da takve stvari mogu potpuno izbjeći njihovoj svjesnoj budnosti.

Jednom prilikom kada se povukla rasprava o Prokofievim greškama, imali smo priliku čuti kako jedna od slušateljica iskreno priznaje da je primijetila neke od njih, ali da je to nije zabrinulo, jer je bila ,,oduševljena predavačem”. Nakon jednog predavanja publika je ostala tiha oko jednu minutu, kao nakon arije otpjevane od nadarenog pjevača; nakon toga oklijevajući pljesak jednog slušatelja, nije prihvaćen od govornika; jedna je osoba tu ganuta do suza, druga se penje gore do predavača da izrazi osobnu zahvalnost ... I sve se to događa nakon predavanja u kojem nitko nije dobio ,,ništa posebno” uz pomoć znanja. Što se, dakle, odvijalo?

Naravno u takvom ozračju nema govora o pitanju sadržaja. A čak i ako bi netko postavio pitanje svejedno, to je tretirano kao poseban slučaj (tako da se ostali ne probude). Ali ako bi nezavisni napor misli počeo odmah nakon predavanja, sva ,,čarolija” bi nestala, zdrava rasprava bi mogla početi. Ali to nije dopušteno! Sadržaj mora biti primljen u najdublje oblasti duše u obliku u kojem je dan, i otuda se izliti u volju. Nakon predavanja svijest ne smije biti probuđena, jer ,,doživljaj” mora neko vrijeme vibrirati u astralnom tijelu. S pitanjima i komentarima se bavi tek kada je publika raspršena. Tek tada će govornik i nekolicina onih nesretnih pojedinaca koji postavljaju pitanja jer pate od nesanice, ući u konverzaciju.

Gledajući na aktivnost Prokofieva kao cjelinu, najistaknutiji faktor je njegova govornička sposobnost. (Kada je ova autorica po prvi puta srela osobu koja je uključena u antropozofiju, i pitala koje osobe igraju vodeću ulogu u pokretu, spomenuto je dvoje ljudi, jedno od njih je bio Prokofiev. Na pitanje: tko je bio taj Prokofiev? — antropozof je odgovorio: ,,O, kakav glas ima! I drži predavanja bez ikakvog zastajkivanja!” Ali više se informacija nije imalo.) Ova autorica zna da Prokofiev također ima slušatelje koji nemaju pojma o antropozofiji, ali uživaju u njegovom načinu govora. Također je izvanredno da prisustvuju njegovim predavanjima nesmanjenim oduševljenjem, ali ne pokazuju interes za antropozofiju kao takvu.

Netko bi mogao pitati: Što je to loše u umjetnosti retorike — briljantno održana predavanja koja imaju uzvišen utjecaj na dušu? Ništa, naravno, jedino što ona nisu održavana u dvorani antropozofskog društva. Jer na slušanje ovakvih predavanja može se gledati kao na formu ezoterijske prakse (čiji prvi korak je ,,proučavanje” — zašto bi ih inače bilo nužno održavati unutar antropozofskog društva?).

Od krucijalne je važnosti da ona nemaju prava biti nazvana ,,antropozofska”, jer je antropozofskom govorniku dopušteno da se obraća samo budnoj ‘Ja’-svijesti i nezavisnom mišljenju njegovih slušatelja; predavanja trebaju sadržavati bogatstvo duhovno-znanstvenog sadržaja i osigurati hranu za razumijevanje — takve vrste da stvori, preko medija znanja, topli odjek u srcu.

Od toga nema traga u predavanjima Prokofieva; umjesto toga nalazimo mnogo toga izvučenog iz onog ,,arsenala” koji je — prema Rudolfu Steineru — posebno karakterističan za jezuite. On nam govori da jezuiti preko posebnih metoda stječu kolosalnu moć izgovorene riječi. Njihovi govornici znaju kako graditi obraćanje tako da djeluje na slušatelja: ,,Sve školovanje dano od jezuitizma cilja da jezuitu dade moć da uredi njegove riječi, da oblikuje način njegova govora, na takav način da ono što on prezentira ili čini, potajno jezdi, moglo bi se reći, u astralne impulse ljudskog bića” (9.5.1916, GA 167; cf. također 4.4.1916, ibid.). Iz tog razloga u njihovim predavanjima nije sadržano ,,ništa posebnog” sa gledišta znanja.

A ako Prokofiev vjeruje da je esencijalna osobina Božićnog zasjedanja sugestivna masovna inicijacija, onda on radi — po vlastitom svjedočenju — konzistentno u njihovu duhu.

U fenomenu Prokofieva nalazimo i druge usporedbe s jezuitizmom. Već je napomenuto da prenaglašavanje (Uberspannung) Isus principa — kako to zove Rudolf Steiner — kod Prokofieva odgovara prenaglašavanju Natan-duše — s jedinom razlikom da je prvo zemaljsko a ono od Prokofieva nebesko ljudsko biće; ali u oba slučaja ljudsko biće je u prvom planu, a Krist mora odstupiti u pozadinu. Kako je izrazito surov kontrast između, s jedne strane, nižeg, grješnog ‘Ja’ čovjeka (opterećenog svakakvim porocima), kako je oslikano od Prokofieva u njegovoj knjizi o opraštanju, i sve-opraštajućeg, besprijekornog višeg ‘Ja’, u formi anđela koji ljudsko biće iskupljuje tako da preuzima kontrolu njegove volje (ili jedino živuće, nebeske Nahan-duše), s druge strane; sve to odgovara onoj disciplini volje, koja je njegovana u jezuitskim školama. Tamo na prvom stupnju učenik razvija sliku ljudskog bića palog u grijeh, koje se okrenulo od Boga, i sada mora čekati strašnu kaznu; a na drugom stupnju, onu od milostivog Boga koji iskupljuje čovjeka (cf. 5.10.1911, GA 131).

U novostima za članove tjednika ,,Das Goetheanum” (Br. 4 od 20.4.1997), Prokoflev je objavio, kao nastavak ,,optužbi” protiv sljedbenika Tomberga koje je započeo u prvom izdanju knjige ,,Slučaj Tomberg”, članak u kojem ih optužuje da su pokušali ukazati na sličnost između ružokrižarskog i jezuitskog puta inicijacije. Ta ,,bitka za istinu” izgleda kao čudno nerazumijevanje sa strane Prokofieva, kada sasvim otvoreno izjavljuje da je ružokrižarska inicijacija, inicijacija volje. Time je ta dva puta prikazao ne samo kao povezana, već identična. Ali Prokofiev podriva put školovanja ne samo riječima, jer manipulira njegove čitatelje i slušatelje zanosnim plodovima njegove atavističke vidovitosti i putem sugestivnih metoda, on podriva i uništava taj put školovanja sasvim konkretno.

Ali čak i u drugoj točci njegove optužbe protiv sljedbenika Tomberga, naime da oni namjeravaju skrenuti povratak Krista u eterskom na jezuitski put, on mora ići protiv sebe. Što drugo inače radi, kada cijelu pažnju njegove publike usmjerava prema takozvanom impulsu Božićnog zasjedanja i objavljuje da je to impuls novih kršćanskih misterija? I kao najviši cilj i najviši ideal tih misterija on u žarište smješta njegovo ,,nebesko ljudsko biće”, Natan-dušu.

Sljedbenici Tomberga simpatiziraju jezuitizam. Prokofiev ga kritizira, ali ga prikriveno iza te kritike prakticira sa sve većim žarom i učinkom. Ali riječi Evanđelja u njihovoj mudrosti objavljuju: Prepoznati ćete ih po plodovima njihovim (Matej 7, 20).

Ovaj slučaj je karakteriziran na posebno živopisan način sa slijedećim riječima Marije Steiner: ,,Na najrazličitijim točkama periferije uvijek je bilo medijumskih osobnosti koje mogu ponuditi minorne demonstracije vidovitosti i koje su u startu impresionirale čak i istaknute članove. Većina je njih njegovala želju doći u Domach i, kao emisari Učitelja ili ‘od Istoka’, spasiti Goetheanum. Dok se konačno sav sjaj izgrađen na medijumskim sposobnostima nije raspršio u magli i maglovitosti i oči većine ljudi su bile otvorene. Ali to je proizvelo strašne cvjetove i donijelo plodove koji nalikuju na smrtonosno velebilje. A možda je ono što je u najdubljem i krajnjem smislu urodilo poteškoćama u Društvu bitka s onim elementima koji stalno iznova pokušavaju probiti strogost i čistoću duhovno znanstvene metode rada Dr. Steinera, i odvesti Društvo na put psihičkog senzacionalizma. U ‘slobodnom društvu’ oni su podlegli toj opasnosti, krajnji dokaz za to je još aktivni slučaj Benthien (,,Vidovnjakinja” koja je, s njenim mističnim izjavama u vezi inkarnacija, igrala veliku ulogu u određenim krugovima u Društvu u l920-im i l930-im .), koji predstavlja vrhunac takve štete. Do toga je došlo jer su mladi ljudi primili nezdravi savjet. Ali vrata su uvijek otvorena za svaku opasnost, čim se taština i ambicija udruže s nekontroliranim psihičkim snagama” (Marija Steiner, ibid., str. 326-327).

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: ned okt 06, 2013 12:17 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
Dodatak

Osvrt Helimuta Finsterlina na prvu knjigu objavljenu od Prokofieva — ,,Rudolf Steiner i osnivanje novih misterija”, Stuttgart 1982.

Iz ,,Erde und Kosmos” Br. 2/1983:

U ovom broju nema prostora za više od spominjanja ove knjige, tako ćemo odgoditi detaljniji osvrt do izdanja Br. 3. Ali željeli bi reći da pohvale kojima je autor obasipan sa svih strana nisu opravdane, osim ukoliko netko nije voljan staviti znanje o književnosti i duljinu teksta iznad njenog stvarnog kognitivnog sadržaja. To je upozorenje koje želimo dali, jednako kao i što bismo priznali postignuće 28-godišnjeg Rusa. Prokofiev, unuk čuvenog kompozitora, postavio je sebi, iz punog entuzijazma njegove mlade, slavenske duše, zadatak koji nije mogao ispuniti: naime, da opiše genezu i sadržaj modernih misterija, u odnosu na sedam godišnje periode u životu Rudolfa Steinera.

Iz njegova znanja o sedam godišnjim ritmovima opisanim od Rudolfa Steinera, mogao je sam shvatiti da od trećeg do četvrtog sedam godišnjeg perioda nije moguće ostvariti nešto što, osobi koja je sazrela kroz teška životna iskušenja, mora izgledati jedva ostvarivo ili sasvim neostvarivo: da toliko duboko dokuči život kao što je onaj od velikog Učitelja, i čak - što je još ambicioznije — misterijsku prirodu antropozofije. Gdje bi čovjek koji je postao mudar držao opreznu distancu — Goethe je, na primjer, preferirao ostaviti kao fragment rad za koji se njegove snage nisu činile adekvatne — mladi olujni konjanik strmoglavo se baca u mnoge pogreške, zabune i nagađanja.

Tako je, na primjer, 1925-e Rudolf Steiner našao da Božićno zasjedanje nije uspjelo (sei ,,nicht angekommen”). Međutim, ne i Prokofiev. To zasjedanje ne može ne uspjeti, tako on vjeruje. Naravno ne; ali stići na Zemlju (..auf Erden ankommen”) nešto je sasvim različito. ,,Visoka škola za duhovnu znanost” treba ne samo sekcije, već tri razreda, od kojih bi se drugi sastojao od 36 posvećenika, dok bi se treći sastojao od 12. Gdje su razredi, i gdje su posvećenici? Da li je Božićno zasjedanje stvarno ,.uspjelo”? Detaljnije u slijedećem izdanju.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: sri okt 09, 2013 1:37 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
Izdanje Br. 3/1983:

,,Trebamo samo kontemplirati lijepi opseg duhovne mudrosti koja je došla u svijet zahvaljujući zemaljskoj aktivnosti Rudolfa Steinera. Gdje možemo naći išta slično u cjelokupnoj vanjskoj povijesti razvoja čovječanstva? ‘Samo na estetskom nivou prizor ovog pogleda na svijet koji obuhvaća duh i materiju je nešto ogromno. Netko može imati nekakvo znanje o duhovnoj povijesti čovječanstva i postaviti pitanje: Kada je čovječanstvo ikada doživjelo nešto ovakvo? Aristotel, Toma Akvinski — ovdje je još više ...‘ (F. Rittelmeyer, Stuttgart 1980. ,,Moji susreti s Rudolfom Steinerom”).

Ove riječi Rittelmeyera označavaju mjesto zauzeto od Rudolfa Steinera u duhovnom i kulturalnom životu zapadnog čovječanstva. Sva fundamentalna očekivanja zapadnog čovječanstva, problemi vezani uz individualno ‘Ja’, sloboda volje, priroda mišljenja, znanosti, umjetnosti, religije — sva ta pitanja nalazimo zbližena u Rudolfu Steineru kao sveobuhvatnom središtu, i otuda zrače u svijet u šest tisuća predavanja, desetke knjiga i eseja. Cjelokupna slika duhovnog života čovječanstva stoji pred nama. Po prvi puta dolazi u svijet, i mi moramo pitati: Otkuda je mogla doći, ako ne od onih koji uistinu vode i ostvaruju ovaj duhovni život čovječanstva i daju mu smjer? Ne možemo u potpunosti iznutra gledati na sebe kao na antropozofe ako nismo u sasvim shvatili da kada je, na primjer, Rudolf Steiner u njegovim predavanjima govorio o Bodhisattvi, Bodhisattva je tamo bio pored njega; kada je govorio o Christianu Rosenkreuzu (sic), Maniju, Skitianosu, Zaratustri, Budi, svi ti veliki učitelji čovječanstva su stajali pred njegovim duhovnim pogledom, i blagoslivljali njegovu službu za njih i za čovječanstvo, otkrivajući mu svoje biće. To je duhovna stvarnost koju svaki antropozof apsolutno mora prepoznati. Ali iz toga slijedi velika odgovornost koju nose oni koji nastavljaju rad Rudolfa Steinera na Zemlji. Odgovornost s v a k o g antropozofa koju on/ona neposredno nosi pred duhovnim svijetom, a iznad svega pred onim uzvišenim bićima koja su, preko njihovog velikog predstavnika, poslala na Zemlju novo duhovno otkrivenje. Sudbina tog otkrivenja je sada neopozivo vezana sa sudbinom čovječanstva kao cjeline.

Tu možda nekako opširnu i, po liniji misli, ne uvijek sasvim logičnu (,,pitanja” nalazimo združena u Steinerovu radu) karakterizaciju duha poznatog nam pod imenom Rudolf Steiner, može se lako zamisliti kao da zauzima središnje mjesto u knjizi koja se bavi ,,Osnivanjem novih misterija”. Netko to može gledati kao uvod, ili kao rezultat istraživanja. Napisana je od Prokofieva i može se naći u njegovoj knjizi, ali samo ,,enpassant” kao napomena 40 u trećem poglavlju. Izgleda mi da njeno takvo smještanje, govori glasnije od mnogo riječi, i da se netko treba upitati da li je autor zaista shvatio ono što piše. Da li bi ovo moglo biti ponovno izranjanje stvari koje je prethodno apsorbirao s velikim žarom? — On je veoma dobro upućen u antropozofsku literaturu. Da li je to ništa više od prelijevanja njegovih vlastitih posebnosti, u obliku špekulacija, konstrukcija koje su gotovo same uobličene u njegovoj duši, kao iz prepunjenog izvora čiji tok je trebao biti zaustavljen, da bi se spriječilo poplavljivanje? Nema sumnje da je ono što Prokofiev tamo kaže istina. Da li je on u stanju biti pravedan prema toj istini, pokazati će samo sadržaj knjige.

Zadatak poduzet od autora koji je u to vrijeme bio u dobi od 27-28, opis osnivanja novih misterija — misterija 20-og stoljeća — viđeno u odnosu prema sedam godišnjim periodima života Rudolfa Steinera, impresivan je! Nada da bi to djelo moglo biti izvršeno opravdana je jedino uz uvjet da je sam autor prodro u te misterije. To bi značilo da je stekao barem stupanj šegrta na putu inicijacije. Napredano djelo koje je utemeljeno samo po sebi, još uvijek se na toj osnovi ne bi pojavilo, ali mogla bi biti predstavljena gledišta koja bi potaknula čitatelja da daljnje proučavanje, a izvora grešaka bi bilo manje nego u slučaju nekog tko je samo čitao i proučavao.

Ako netko ozbiljno uzima sedam godišnje periode razvoja, tada se mora upitati — kada je upravo završio četvrti sedam godišnji period — u kojoj mjeri mu je otvorena mogućnost da shvati misterije. Autor bi zasigurno morao znati nešto o tim životnim fazama ako uzima u razmatranje one od Rudolfa Steinera.

Sam Rudolf Steiner, krajnje nadaren kakav je bio, bez dvojbe nije smatrao da je u položaju sa sadržajem misterija izaći u javnost prije 40-e godine. Prvi njegov rad koji pokazuje u tom smjeru pojavio se 1902. Njegov naslov je bio ,,Kršćanstvo kao mistična činjenica i misterije davnine”, umjereni naslov u odnosu na onaj izabran od ovog autora. Je li Prokofiev uspio u njegovu cilju? Mi mislimo da nije. Naše razloge za to bi željeli dati uz pomoć nekoliko primjera.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: sub okt 12, 2013 12:02 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
Pričljivost — prepreka

Ono što se susreće — što se dalje napreduje u tekstu, to više postaje neugodan osjećaj da je nečiji um ,,skuhan” i gurnut u smjer misli koje vode daleko od stvarnosti umjesto prema njoj — je ekstremna rječitost. Svaki antropozof koji je korak po korak utirao njegov put znanja, radeći od početka i na pravilan način, zna da na ranom stupnju dolazi u fazu ,,odbjeglog jezika”. Znamo dobro tu pojavu, koju mnoga osoba, čak iako je stara i osijedjela, nje nikada prerasla, premda ‘brbljavi’ period ne bi trebao biti više od kratke prijelazne faze. Antropozofu početniku se — onom tko je upravo započeo njegov antropozofski put razvoja — može jedino savjetovati da motri tu početnu fazu s posebnom pažnjom, i obuzda je energično koliko je to moguće.

Prokofiev ne poznaje takvu odmjerenost. Očito nije našao učitelja koji će ga uvjeriti da obrati pažnju na tu pojavu, koja je već opisana od Rudolfa Steinera u njegovim temeljnim spisima na temu unutarnjeg razvoja. Ova slabost autora na posebno se nesretan način pokazuje kada on govori o makrokozmičkoj molitvi u vezi s polaganjem kamena temeljca Goetheanuma 1913, i o predavanjima održanim od Rudolfa Steinera kasnije o Petom evanđelju. To se proteže preko mnogo stranica, i događa se nešto što se nikada ne bi trebalo napraviti jednoj od najdubljih riječi misterija: autor je potpuno ‘raspravlja do iznemoglosti’. Čitatelj gubi iz vida tekst, i na njegovo mjesto mora uzeti jedan razvučeni govor za drugim. Na taj način čitatelja se vuče od supstance umjesto prema njoj, što bi autor zapravo želio učiniti.

Kada se tijekom njegovih napora i vježbi duhovni učenik približi Pragu, odjekuje mu upozorenje da bi trebao izbjeći nepromišljeno korištenje riječi. Svaka nesmotrena riječ, svaka riječ previše — i svaka premalo također — formira se u ozbiljnu prepreku. Elokventna osoba je ugrožena u iznimno visokom stupnju! Ona briše, takoreći, jednim verbalnim izljevom, sve što su joj napori mogli donijeti putem vrline. Postoji ljudi koji govore užasno mnogo da uništavaju ne samo ono što su stekli do sada, već također i dobre predispozicije koje su donijeli u ovaj život kao rezultat ranijih zemaljskih života. Posljedica toga je, kao što se može pretpostaviti, da učenik ne samo da ne napreduje, već zapravo nazaduje! U takvom slučaju je često teško, ako ne i nemoguće, retrogradni razvoj transformirati u napredak tijekom ovog života. A za osobu o kojoj se radi, kada jednom toga postane svjesna, to nije samo tužno, već zaista tragično!

Čitatelju knjiga koji se upušta u široke rasprave o najdubljim misterijima čovječanstva treba dati ovo nedvosmisleno upozorenje. Takve spise bez štete može apsorbirati jedino ako to radi koristeći budne, pojačane snage svjesnosti!

Simptomatično je da autor povremeno uključuje opaske koje bi trebale biti kritika drugih, i nisu netočne same po sebi, ali koje zapravo vrijede za njega. Takve stvari se pojavljuju iz podsvjesnog, i one su sasvim sposobne za samokritiku. Na str. 118 on kaže da antropozofske institucije kćeri nisu samo urodile ‘predivnim plodovima’, već su također u svom skutu donijele i poteškoće. ,,One se, međutim, pojavljuju ... iznad svega jer mnogi antropozofi koji antropozofske impulse s entuzijazmom nose u važna područja života i aktivnosti, nisu prepoznali, dugujući to nedovoljnoj pripremi, pravu prirodu antropozofije. Nisu razumjeli da je od početka antropozofija imala duboki ezoterijski karakter, kojeg još ima i uvijek će ga zadržati u budućnosti ... ” Kako istinito! Jedino je pitanje: kolika je dubina osobe koja prosuđuje te dubine? Ezoterizam je isto kao i okultno učenje. Ono ne dopušta, čak i u dobu kada misterije postaju javne, da se govori o i oko njih više nego što je apsolutno nužno. Koliko je to nužno, to ezoterik, okultist, mora točno znati. Ako to ne zna točno, tada mora obuzdati jezik. U toj sferi je daleko bolje ne reći ništa nego reći nešto netočno.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: čet okt 17, 2013 1:47 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
Da li je Rudolf Steiner žrtvovao njegova četiri tjelesna ovoja?

1. Žrtvovanje ‘Ja’

Prvi se dio knjige bavi ,,Misterijem životnog puta Rudolfa Steinera”. Tu autor iznosi tezu da je, između njegove 35-e i 42-e godine Rudolf Steiner žrtvovao njegovo ‘Ja’, zatim u slijedećem sedmogodišnjem periodu njegovo astralno tijelo, zatim njegovo etersko tijelo, a od njegove 56-e godine do njegove smrti fizičko tijelo. Slabost ovakve linije razmišljanja lako je pokazati. Steiner je započeo, kao što znamo, njegovo podučavanje kao antropozof nakon prekretnice stoljeća. Prema Prokofievu, kratko nakon toga, to uopće nije više bio on sam koji je radio, već biće kojem je žrtvovao njegovo ‘Ja’. Nešto što se podudara s time događa se najkasnije 1910, kada je astralno tijelo došlo u posjed Bodhisattve, koji će steći rang Bude nakon što protekne tri milenija. Jedinstvenost Steinera je nestala. Biće kojem je, prema Prokofievu, žrtvovao njegovo etersko tijelo trebalo bi ga, ako se uzme precizno, značajno ojačati. Dok je žrtvovanje fizičkog tijela moglo jedino stvoriti prepreku za razvoj antropozofskog društva (tako se ispostavilo). Ne može se ne promisliti na baba-jagu koja se sastoji od četiri lutke, koje su jedna za drugom ,,žrtvovane” dok sve četiri nisu otišle. Izgleda da netko tako zamišlja da su četiri tjelesna ovoja duše i duha ,,čovjek”, i pitanje što se dogodilo individualnosti Rudolfa Steinera postaje umotano u neizvjesnost.

Ne želimo jednostavno odbaciti ovu ideju, ali pokušati ćemo dati preciznije razloge zašto je ,,žrtvovanje” tjelesnih ovoja kako je ovdje opisano, bili oni od Rudolfa Steinera ili bilo koje druge osobnosti, prilično nemoguća koncepcija.

‘Ja’, tako Prokofiev tvrdi, bilo je žrtvovano od Steinera u smislu riječi Sv. Pavla, kao čin slijeđenja koraka — ne naravno ,,imitacija” (Prokofiev) — Krista. Sada, ova predaja sebe pred višim, pravim ‘Ja’, kao ,,svjetskim-ja”, nije nešto što bi ljudsko biće koje je napredovalo u svom razvoju do odgovarajuće nivoa moglo ili trebalo izvršiti na permanentnoj osnovi. Postoje određena djela koja se, ako će se zaista uspjeti, moraju odigrati s predajom nečijeg vlastitog ‘Ja’ — n.pr. žrtva svećenika na oltaru, medicinski tretman bolesnog, također i rad s biodinamičkim preparatima, kao što sam često opisivao.

Situacija je ponešto različita u slučaju kognitivnih procesa, koji počivaju — u smislu kojeg je tom izrazu dao Steiner — na intuiciji. Arhetip takvog procesa je Goetheovo postajanje svjesnim o ,,Ur” (arhetipskoj) — biljci. Do goetheovskog čina spoznaje dolazi se kroz proces čime sam poznavatelj postaje biće koje želi upoznati. Ako je to, na primjer, biljka, onda će poznavatelj sam postati biljka, ali bez prepuštanja njegove samosvijesti. On je mora održavati, inače proces za njega nema smisla. Biljka ima svijest koja nalikuje onoj od našeg dubokog sna. Poznavatelj mora postati biljka, ali u isto vrijeme održavajući njegovu budnu svijest. Kao poznavatelj ja još uvijek moram moći stajati iznad moje biljne prirode i promatrati moje novo (i privremeno) biće.

Ako sada, međutim, krećem rezultat mog kognitivnog čina učiniti spremnim za tiskanje na papir ili za isporuku govorom, tada to ne mogu bez mog uobičajenog, nižeg ‘Ja’, jer samo ono može rukovati papirom, pisaćim strojem, i baratati s pravopisom, interpunkcijom, sintaksom itc. Ne može biti govora o ,,žrtvovanju” mog instrumenta, mog svakodnevnog ‘Ja’ — već prije o ,,izgubiti sebe s ciljem da bi se opet pronašao’. Rudolf Steiner je za nas neosporno bio izvanredan primjer toga, i u njegovim spisima o unutarnjem razvoju opisao je kako se učenik sam može uspeti do stupnja ,,gubljenja sebe” u ,,nalaženju sebe’. Sada iznositi kao očiglednu činjenicu da je Rudolf Steiner žrtvovao ,,njegovo zemaljsko ‘Ja’ Kristu”, ,,tako da bi On mogao govoriti iz njegova fizičkog ovoja”, i opisati to kao nešto sasvim izuzetno što je posebno i jedinstveno osobina Rudolfa Steinera — to je, ako se dublje uđe u čovjekovo stremljenje za znanjem u ružokrižarskom smislu, više omalovažavanje nego poštivanje duha Rudolfa Steinera, posebno kada se to događa u ekskluzivnom (niz ponuđenih radova) ,,Poticaju za antropozofski rad”.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: pet okt 25, 2013 3:19 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
2. Žrtvovanje astralnog tijela?

Na str. 78 Prokofiev sumira njegovo gledanje na drugu žrtvu Rudolfa Steinera na ovaj način: ,,Rudolf Steiner je kao posvećenik žrtvovao svoje astralno tijelo, stavljajući ga na raspolaganje uzvišenom duhovnom biću, Bodhisattvi, koje je od tada nadalje govorilo kroz njega. To djelo je drugi stupanj žrtvovanja Rudolfa Steinera. To se dogodilo između 1906 i 1907, oko sredine sedmog sedmogodišnjeg perioda, što stoji pod znakom snaga Duha-samog. S tim događajem je autobiografija ,,Put mojeg života” također došla do svog pravog zaključka. Jer riječ ,,mojeg” sada može biti primijenjena od Rudolfa Steinera ne samo na njega kao zemaljsko ljudsko biće, već također i na kozmičko biće koje je radilo kroz njega.” Dodana ovoj nemogućoj izjavi je napomena koju smo koristili kao naš uvodni citat.

Najprije, što je ,,zemaljsko astralno tijelo”? Astralno tijelo nikada nije ,.zemaljsko”, osim ukoliko bi kao kontrast tome postojala takva stvar kao što je ,,nebesko astralno tijelo”. Ne želimo biti cjepidlake, već samo bliže pogledati samu neadekvatnu koncepciju.

Wimbauer smješta ulazak Bodhisattve u 36-u godinu, a sada Prokofiev isti događaj smješta u 46-u godinu; dok Steiner kaže da se takva stvar događa — ako uopće — između 30 i 33-e godine. Ali što je šest ili deset godina za mladog autora? — Ništa u velikom univerzumu ... Ali što se zaista događa nije jasno ni autoru niti recenzentima koji ga hvale. Pokušati ću objasniti.

Postoje također i bezbrojne druge, ali jedna pomoć u orijentaciji može se naći u kratkom sažetku Steinera o temi o tri izvorna stupnja masonske inicijacije (Berlin, 4.4.1916, u ,,Sadašnjost i prošlost u čovjekovu duhu”, predavanje 4; GA 167). Za bilo koju vrstu inicijacije postojali su određeni stupnjevi, ovdje nazvani Učenik, Šegrt, Majstor. Treći stupanj, kojeg bi zasigurno pripisali Rudolfu Steineru, razlikuje se od dva niža stupnja kroz činjenicu da tko god ga je postigao može dragovoljno bilo kada napustiti njegovo fizičko-etersko tijelo, može se uspeti u više svjetove dok u potpunosti održava njegovu samosvjesnost, i kasnije se može vlastitom voljom vratiti u fizičko-eterski ovoj. Dakle stečena je veoma uzvišena sposobnost. Ako bi takvom posvećeniku bilo nužno postići dogovor s, recimo, Bodhisattvom koji će se uzdići na nivo Maitreya Bude kroz vrijeme od 3000 godina tada mu on ne treba, u tu svrhu, ,,žrtvovati” svoje astralno tijelo, već će ga sresti u višim svjetovima. ,,Konferencije” slobodnih duhova se odvijaju — i to se događa kontinuirano — u višim svjetovima. Bez njih, ništa se uopće ne bi dogodilo na Zemlji.

U ovoj prilici ne bi trebalo proći nespomenuto da je amaterizam u okultnim stvarima iznjedrio najjadnije plodove u antropozofkim krugovima kroz desetljeća. Veterana mora pogoditi kao posebno smiješno kada je nepogrešivo napravljena tvrdnja od osobe o kojoj se radi da ona sve zna mnogo bolje.

Dakle u kakvom odnosu duh Rudolfa Steinera stoji prema ovom Bodhisattvi? U njegovoj napomeni na str. 134 (Br. 136 na str. 420), referirajući na kasnije vrijeme, Prokofiev kaže slijedeće: ,,U to vrijeme Rudolf Steiner se u njegovu individualnom razvoju digao na stupanj inicijacije, koji je također postignut, premda u formi koja je odgovarala tom vremenu, od Christiana Rosenkreutza (sic) u 15-om stoljeću, i koji je kasnije opisan na slikovit način u knjizi ‘Alkemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza godine 1459’.”

Uzgredno, ime Rosenkreutz se piše sa ,,tz”. Ali tko je i kada rekao našem dobrom Prokofievu kada je i kako Rudolf Steiner završio njegove stupnjeve inicijacije? Može li se takva stvar oprostiti kao brzopletost mladosti? Tko je ovdje pogriješio? — Mladić ili njegovi učitelji? Ali nisam samo iz tog razloga citirao pasus. Jer Prokofiev nastavlja: ,,To također baca svijetlo na slijedeću imaginaciju danu od Rudolfa Steinera kada je, nakon Božićnog zasjedanja, bio upitan o odnosu između antropozofske i ružokrižarske struje: S lijeve strane stoji Christian Rosenkreutz s plavom štolom, a s desna Rudolf Steiner s crvenom; u o v o j imaginaciji stoje jedan pored drugog” (naglasio S.O.P.).

Prokofiev nam ne kaže odakle mu to. To je opisano od E. Kirchner-Bockholta u ,,Zadatak za čovječanstvo od Rudolfa Steinera i Ite Wegman”, Domach 1976, u poglavlju pod naslovom ,,Misija Rudolfa Steinera”. Tema o kojoj se raspravlja je inicijacijska mantra. Ona nastavlja: ,,Za drugi dio stiha Rudolf Steiner je bio rekao da se treba zamisliti kako se napreduje prema oltaru noseći bijelo ruho: s lijeve strane ispred oltara stoji Christian Rosenkreutz s plavom štolom, a s desne Rudolf Steiner s crvenom štolom. Ovaj oltar mora biti zamišljen u duhovnom svijetu. Drugom prigodom Rudolf Steiner je rekao da u duhovnom svijetu dvoje stoje jedan do drugog noseći te štole.’

Molim primijetite: Prokofiev kaže, ,, ..... u o v o j imaginaciji oni stoje jedan do drugog”. Zašto je neznatno izmijenio izjavu da se jedva primijeti? — Jer se inače ne uklapa u njegovu shemu! To bi trebalo biti istinito samo za j e d n u, za o v u imaginaciju. Kako stvari zapravo stoje, dakle?

U pogledu toga nikako nepogrešivi Hermann Keimeyer je daleko superiorniji od njegovih rivala H. Wimbauera, i sada S. Prokofieva. On je dugo vremena bio svjestan da, prema njihovom stupnju inicijacije, t.j. njihovu hijerarhijskom položaju Christian Rosenkreutz i Rudolf Steiner stoje na istom nivou. Ali na kojem nivou stoje ti uzvišeni duhovi? To možemo dokučiti barem osjećajem kada učimo iz predavanja iz Neuchãtela iz 1912 (GA 130) ,,Misija Christiana Rosenkreutza, njen karakter i zadatak”, da je Christian Rosenkreutz onaj tko dodjeljuje Budi — koji se uzdigao na rang Bude u 6-om stoljeću pr.Kr. — sasvim određeni zadatak. Iz ovoga slijedi da Rosenkreutz hijerarhijski stoji na višem nivou od velikog Bude. Neka se ova činjenica u nas utisne u njenom punom značaju! Tada će se dobiti osjećaj o ideji Prokofieva kao nemogućoj. Da li duh koji se inkarnirao u Rudolfu Steineru zaista treba žrtvovati njegovo astralno tijelo Bodhisattvi koji će rang Bude postići tek kroz 3000 godina, samo da bi učestvovao u njegovoj inspiraciji?

Jednom kada se netko probudio, potvrde toga može naći na mnogim mjestima u Steinerovim predavanjima — n.pr. također u ,,Istok u svijetlosti Zapada” (predavanje 9, GA 113) — pretpostavljajući, odnosno, da se potrudio čitati točno, zaista sasvim točno, i ostavio se loše navike da želi pročitati što je moguće više što brže, čak i po cijenu iznimno važne ,,ljubavi za detalje”. Netko je sasvim lako mogao imati ideju da se Buda pojavljuje kao član Lože od 12 Bodhisattvai, dok zapravo rang Bodhisattve predstavlja stupanj prije onog od Bude. Bavljenje ovakvim pitanjima, koja u početku izgledaju kao nedosljednosti, može učenika koji stremi napraviti tragaocem za znanjem.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: sub okt 26, 2013 8:46 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
kao intermezzo:

Tako čitajući ovu knjigu Prokofieva, nabasamo na višestruke izjave koje lebde stranicom i našim mišljenjem, otkrivajući što je Prokofievo polusvjesno mišljenje kombiniralo i pregrupiralo (izmišljajući nešto novo i vjerojatno iluzorno) iz Steinerovih izjava koje su različite ali za koje on vjeruje da ih razumije i onda ih kombinira. Ne mogavši disciplinirati svoj um na način kako podučava prava znanost introspekcije, te klimave asocijacije postaju manjkave i pogrešne koncepcije koje je Gordienko otkrila i dala u njenoj knjizi - knjizi koja je bila ozbiljno ignorirana od antropozofa širom svijeta, a na njene izazove nikada nije odgovoreno niti od Prokofieva niti od drugih na odgovornim položajima u Dornachu.

Ovo neodgovaranje na njen rad je možda jedan od najtragičnijih događaja u našem Društvu, sve od raskola koji se dogodio prije Drugog svjetskog rata. Dok je na površini ona na odgovarajući način kritizirala Prokofieva, zapravo je također kritizirala (opet s pravom) i sam Dornach za neznanstveni pristup antropozofiji.

Joel Wendt

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: ned okt 27, 2013 2:31 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
3. Žrtvovanje eterskog tijela?

Preko ne manje od 25 stranica (81-106) Prokofiev pokušava uvjeriti čitatelja da prizna da je, od 1913, Rudolf Steiner žrtvovao njegovo etersko tijelo biću kojeg se može zvati ,,drugi Adam”. Ovdje je, toliko mnogo najviših misterija dovedeno dolje na nivo nižeg razumijevanja i onog što se može ponuditi u tom vidokrugu, da radije u to ne bi dalje išao. Na počeku sam naglasio da Prokofievu nedostaje osjećaj za duhovnu mjeru kada govori o misterijima Petog evanđelja.

To pretpostavljeno žrtvovanje Rudolfa Steinera je zatim odmah dovedeno u vezu s izgradnjom prvog Goetheanuma. Nitko neće dovesti u pitanje da tu zaista treba govoriti o besprimjernoj žrtvi od strne Rudolfa Steinera, ali to nije shvaćeno ako je netko svodi na predaju životnog tijela Rudolfa Steinera, predaju koja bi, da je to stvarno bila žrtva eterskog tijela, vodila do trenutne smrti osobe o kojoj se radi, osim ako tu žrtvu ne shvaćamo kao silazak tog neporočnog ‘Ja’ u ovo etersko tijelo. Ali onda bi posljedica toga bila da bi se o duhu samog Rudolfa Steinera moglo govoriti u veoma ograničenom smislu.

Logička posljedica za Prokofieva je ,,da je Rudolf Steiner morao predati snage njegova eterskog tijela za formiranje duhovnog ovoja oko brda u Dornachu — ovoja kakav je u drevna vremena okruživao sve prave misterijske centre — i koji je služilo kao vozilo za one uzvišene duhovne impulse koji su željeli sići na to mjesto, tako da je moglo postati središte duhovnog života za zapadno čovječanstvo. ” Ta ,,misteriozna veza između građevine i graditelja/arhitekta (Baumeister) ” je, kao što ćemo vidjeti, za njega jamstvo da je Dornach bio, jest, i u dalekoj budućnosti će nastaviti biti, misterijski centar. Što se tamo konkretno događa? Prokofiev je možda formirao finu sliku za sebe. Nije primio utisak ovoga kada je došao u Dornach po prvi puta u zimu 1982/3 i upoznao građevinu i ljude koji su živjeli unutra i nastanjivali je i ispunjavali njihovom duhovnom supstancom.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: ned nov 03, 2013 9:15 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
4. Žrtvovanje fizičkog tijela?

S obzirom na žrtvovanje fizičkog tijela Rudolfa Steinera, dan je dojam da tu imamo sasvim prirodan i pravilan proces koji se dogodio povezan s prethodnim žrtvovanjima tjelesnih ovoja usporedo s sedmogodišnjim periodima. Steiner je sam dao mig na tu žrtvu kada je održao Božićno zasjedanje, ujedinjujući pogreške, zablude i nepodesnosti članova s njegovom vlastitom karmom (str. 133). Pitanje da li nakon tog božićnog zasjedanja, nakon polaganja tog Kamena temeljca u s r c e svakog pojedinog člana, iskra nije trebala biti zapaljena, tako da preuzimanje na sebe karme Društva ni na koji način nije trebalo voditi do destrukcije fizičkog tijela Rudolfa Steinera, nije uopće postavljeno. Za Prokofieva sve je u savršenom redu: Steinerovo žrtvovanje, Domach kao misterijski centar, i ljudska bića koja čine članstvo Društva. Oni, međutim, koji dvoje da ono što danas živi u Goetheanumu može opravdano biti nazvano misterijski centar 20-og stoljeća su, prema Prokoflevu, antropozofi koji svjesno ili nesvjesno promoviraju impulse moći koji žele spriječiti Rudolfa Steinera od ispunjavanja njegova zadatka. Da 28-godišnjak može doći do takvog mišljenja shvatljivo je. Da ljudi koji su ostarjeli i osijedjeli kao antropozofi mogu to smatrati ispravno, manje je shvatljivo.

Ustav Slobodne visoke škole duhovne znanosti kako je razradio Rudolf Steiner predviđa sekcije i tri razreda. Postojanje i rad tih razreda zavisi od barem 48 posvećenika drugog i trećeg stupnja (stupnjevi Šegrta i Majstora) koji su u stanju potpuno razviti njihovu aktivnost. S tom činjenicom na umu trebalo bi proučavati ,,Zadnje obraćanje” Rudolfa Steinra 28 rujna 1924, ne samo s razumijevanjem, već s otvaranjem organa spoznaje. Ne može biti ni govora o aktivnosti posvećenika u Dornahu, jer članovi Prvog razreda — a druga dva razreda ne postoje — zavise o tome da netko čita razredne tekstove Rudolfa Steinera; drugim riječima netko čita što je Rudolf Steiner rekao u razrednim lekcijama održanim u prošlosti. Vođa živog prvog razreda trebao bi — što je sigurno lako za razumjeti - imati sposobnost djelovati kao ,,Nositelj Riječi” u toj mjeri da mu inspiracije za održavanje njegove razredne lekcije dođu u pravom trenutku, i da ih on može prevesti u govor.

Očito je da se ne može prigovarati osobi jer, premda je to njen zadatak, ne može držati razredne lekcije. Prigovoriti se ipak mora kategorički kada, unatoč ovoj činjenici koja se ne može zaobići niti držati tajnom, se tvrdi da Dornach treba biti priznat kao prava ,,Visoka škola za duhovnu znanost” — institucija koja kao učitelje mora imati posvećnike. Ako je Dornach opisan na taj način, tada netko krivo interpretira činjenice. Pravnici to zovu djelovanje ,,pod lažnim izlikama”.

Prokofiev opisuje ,,četiri žrtve” Steinera kao da su to činjenice, u obliku u kojem ih on vidi. Radeći to zaboravlja da netko ne može smisliti činjenice, ne može ih se izmisliti. Činjenice trebaju biti opažene. Počevši od opažanja, može ih se opisati. Dakle Prokofiev je također kriv za krivo iznošenje činjenica. A u tom procesu on potpuno gubi Rudolfa Steinera - koji je središnja tema knjige. Više ga ne priznaje kao individualnost, besmrtni duh, entelehiju, koji je, od 1861 do 1925, rastvorio u osobnosti Rudolfa Steinera zemaljsku egzistenciju, i unutar toga određenu, krajnje zapanjujuću i jedinstvenu aktivnost, već ,,u njemu” vidi druga bića koja su koristila ovoje Rudolfa Steinera da bi sama bila aktivna, čime su i Rudolf Steiner i ta bića viđena u pogrešnom svijetlu. A za to autor prima pohvale od antropozofa, koji zasigurno ne bi željeli da je takav slučaj.

Dopustite mu da skrenem pažnju na još jednu simptomatičnu primjedbu koja može ukazati na jedan od razloga zašto je Prokofiev tako zapeo u njegovu gledištu. Na str. 119 kaže se: ,,Bilo je nužno povezati se s antropozofijom ne samo kao s kulturalno-duhovnom strujom, već u sebe primiti čisto ezoterijsku struju. Međutim, to se nije nužno dogodilo u svakom pojedinom slučaju u to vrijeme” (t.j. oko godine 1919 — H.F.).

Izgleda mi da je ovdje, kao .en passant”. formulirana temeljna greška. Prokofiev gleda na antropozofiju kao također i kulturalno-duhovnu struju, ali zapravo kao čisto ezoterijsku struju — dakle, kao struju, koja potpuno ostaje unutar svijeta ideja, i ne želi ga napustiti. Interes za čulnu-pojavnost za njega je ravan pogrešci. Za njega je antropozofija definirana kao antiteza materijalizma — ona je stoga spiritualizam. Ali antropozofija to nije, već, ,,ezoterijski govoreći”, ona je makrokozmičko biće koje duhovno povezuje s fizičkim svijetom. Antropozofija tka između materijalizma i spiritualizma; ona je srednje i posredujuće biće. Ona stoga dolazi do izraza već prije Rudolfa Steinera u Goetheovu načinu gledanja na prirodu, u njegovoj ,,moći prosudbe u promatranju”; naime, u procesu uzdizanja od čulne-pojavnosti, što je sve što mu je dostupno na početku, do esencije iza pojavnosti.

Pošto je Steiner već kod Goethea našao ključ za razvoj antropozofije mogao je krenuti od njega. Ljudi su tako skloni Weimarske godine opisivati gotovo kao izgubljene godine, u kojima je samo proveo ono što K. J. Schroer nije mogao izvršiti — nešto, dakle, što je prije odgodilo nego unaprijedilo Steinerovu vlastitu aktivnost. Ali svejedno bi trebalo shvatiti da je u Weimaru Rudolf Steiner napravio krucijalni korak u njegovu vlastitom razvoju, da je zapravo tamo položio osnovu za sam njegov budući stvaralački rad.

Tkogod, počevši kao Goethe od pojave, napreduje do znanja o ,,Ur” (arhetipskoj) pojavi — počinje od jednog čulno-opazivog objekta i gradi svoj put naprijed do njenog fundamentalnog zakona. Ako u tome uspije on je već u duhovnom svijetu - naime, u onom od duhovnih arhetipova.

Ali tko god vjeruje da je fizički, čulno-opazivi svijet, ekskluzivno svijet pojavnosti —a to je ono što spiritualist vjeruje, baš kao što materijalist vjeruje da postoji jedino svijet materije — ne dolazi do antropozofije, već gubi, barem u našem dobu, tlo pod nogama. Dolazi Luciferu.

24 prosinca 1923 Rudolf Steiner je formulirao prvi paragraf ,,Statuta” ovako: ,,Antropozofsko društvo treba biti udruženje ljudskih bića koja žele kultivirati duševni život individualno i u ljudskoj zajednici na osnovu pravog znanja o duhovnom svijetu.”

Vidimo, ako pažljivo čitamo, da se ovdje obraćamo duševnom elementu ljudskog bića t.j. njegovoj srednjoj oblasti, koji se na ovoj Zemlji pojavljuje u tijelu koje niče od Zemlje i u društvu vlastitih drugova, kao biće koje pravi most do duha. Antropozofija jednako stoji u sredini između filozofije i okultizma kao što stoji između antropologije i pneumatozofije. Rudolf Steiner je često to opisivao, n.pr. u ,,Zagonetkama duše”, u ,,Antropozofija — fragment iz godine 1910”, u ,,Čovjek u svijetlu okultizma, teozofije i filozofije”; ali u najširem i najdubljem smislu u Stihu kamena temeljca božićnog zasjedanja 1923/24.

Ne može biti sumnje o činjenici da tkogod teži za znanjem mora zanemariti ono što mu se sviđa ili ne sviđa, radije se mora stalno pitati: kako ovo, kako ono, biće govori? Što je prava stvarnost? Ono što netko uopće ne voli može također biti istinito. Očigledno, nena sumnje. Ali teško da itko to slijedi u praksi. Duhovni učenik mora biti suočen s veoma određenim istinama koje su posebno teške za probaviti. Nema zaobilaznog puta, inače ne može postati duhovni učenik. Dok god to nije općenito prepoznato među antropozofima, apsolutno nema mogućnosti za naše interveniranje u neposredne događaje na Zemlji, tako da možemo raditi dobro; a to bi značilo da doista donosimo pomoć umjesto samo govora — pomoć koja bi koristila čovječanstvu koje stoji na rubu bezdana, ne znajući kamo se okrenuti.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: ned nov 03, 2013 9:16 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
Cijela knjiga s dodakom. S.O.P. - mit i stvarnost

http://www.4shared.com/office/QGxkd50s/Irina_Gordienko_-_SOP_mit_i_st.html

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: pet maj 01, 2015 8:03 pm 
Offline
Početnik
Avatar

Pridružen/a: pet jul 15, 2011 6:21 pm
Postovi: 18
Lokacija: Donji Kraljevec
Sto vise citam to sam vise zbunjen tj. tko je u pravu ... medutim nesto u meni mi govori da Irina pise istinu, ali ako je to istina kako je moguce da takve krive stvari prolaze u Dornachu?


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: sub maj 02, 2015 4:19 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 1353
Lokacija: Split
bela hamvas je negdje napisao nešto ovako:

Citat:
nedavno je došlo do velike promjene u mojem životu. odlučio sam da sva pitanja ostavljam otvorenim.

_________________
http://www.rudolfsteiner.com.hr/


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Irina Gordienko "S. O. Prokofiev – mit i stvarnost"
PostPostano: ned maj 03, 2015 5:18 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: sri okt 17, 2012 7:04 pm
Postovi: 52
Da malo ogovaramo Dornach? Može, ogovaranje mi je omiljeni hobi :(
Postoje 2 mogućnosti: Da znaju za Irininu knjigu ili da nisu niti čuli za postojanje takve literature (i mišljenja uopšte).
Sada dalje u glavi motam scenario o tome šta se dešava u Dornachu u oba slučaja. Ovj put, ipak, izbegavam da namećem svoje vidjenje jer je to suviše subjektivno i ko zna koliko ima veze sa objektivnom realnošću.


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 45 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 8 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz