Sada je: ned feb 25, 2018 8:16 pm.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Rittelmeyer - Reinkarnacija
PostPostano: pon feb 12, 2018 8:33 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 779
Lokacija: Split
Reinkarnacija
u svjetlu misli, religije i etike

Friedrich Rittelmeyer



Friedrich Rittelmeyer (5 listopada 1872 – 23 ožujka 1938), bio je evangelički svećenik koji je radio najprije u Nurembergu, Bavarska, a kasnije u Berlinu. U Berlinu je prisustvovao predavanjima Rudolfa Steinera i bio je zadovoljan onim što je on imao za reći u vezi religije. To mu je bio poticaj za osnivanje Zajednice kršćana u Stuttgartu, Njemačka 1922. Povezao je Steinerovu antropozofiju s biblijskim objavama. Vjerovao je da je dr. Steiner u najdubljem smislu razjasnio pravo značenje Svete knjige. Rittelmeyer je o dr. Steineru rekao: “Pred nama ne stoji svećenik, niti prorok: Pred nama je čovjek koji poznaje stvarnost”. Kasnije je dodao “Nova objava Krista je stajala preda mnom. Novo vrijeme kršćanstva je svanulo”.

Stewart Easton kaže, iz predgovora zadnjem izdanju ove knjige: “Najbolja dostupna knjiga na temu reinkarnacije, koja daje najuvjerljivije argumente za njeno prihvaćanje ne samo od onih koji više ne vjeruju u kršćanstvo i koji su ga davno napustili, već jednako i za vjerujuće i praktične kršćane”.






------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uvod



Autor ove knjige sudbinom je doveden u vezu s doktrinom o reinkarnaciji. Sretnom sudbinom je bio vođen da čita povijesne knjige, po prvi puta dok je još bio dijete od oko devet godina starosti. Usred okruženja u kojem je vladalo sasvim različito mišljenje, u mladenačkom umu, koji je još tako malo znao o stajalištima epohe, pojavilo se to da čovjek nije u svijetu po prvi puta, da on sam kroz raniji život ima vezu s prošlošću čovječanstva. Taj utisak izbijajući iz dubina njegova bića, stalno mu se vraćao u različitim prigodama. To je uglavnom bilo povezano, ne sa osobnostima, već sa epohama, sa svom složenošću osjećaja, mentalnih darova, raspoloženjima. Takva iskustva, koje psihoanaliza ne objašnjava, nastavljaju se do njegove dvadeset prve godine, bez izazivanja posebne uobraženosti ili uzbuđenja. Tada s neočekivanom snagom, dolazi svijest da je bio aktivno povezan s određenim periodom u povijesti kršćanstva. Tako je ideja reinkarnacije za njega već morala biti gorući problem.

Ali od tada to potpuno pada u drugi plan. Svijest doba imala je sve više zahtjeva od njegova uma, i ispunila ga gledištima i mislima u kojima ideja reinkarnacije nije imala šanse živjeti.

Ali izgleda da je podzemni pristup do nje još bio ostao. Jer godine 1910, autor je napisao traktat o seobi duša, u kojem je vagao za i protiv, prepoznao mnogo od njene vrijednosti, ali je konačno odbacio. Odmah nakon toga se upoznao s doktrinom reinkarnacije u obliku kojeg je uzela u antropozofskom duhovnom istraživanju; i sada se činilo da ni jedna primjedba nije bila prikladna kada je dovedena nasuprot tog oblika doktrine. U tim okolnostima autor može imati pravo u prepoznavanju dijeljenja sudbine, a također i dužnosti koju duguje životu.

Prvi razgovor koji je imao s ponovnim osnivačem doktrine o reinkarnaciji, Rudolfom Steinerom, odmah je skrenuo na to pitanje. “Ne, reinkarnacija nije doktrina kršćanstva”, Rudolf Steiner je odmah priznao, “ali to je rezultat istraživanja s kojim kršćanstvo mora računati”. U tom smjeru se odvijao ostatak razgovora, kojeg ovdje nećemo detaljno raspravljati.

Tako u ovoj knjizi, prvo poglavlje posvećujemo čisto intelektualnoj raspravi o ideji reinkarnacije. Oni koji poznaju antropozofska gledišta prirodno da će u ovom dijelu naći prezentaciju onog što već dovoljno poznaju. Ali knjiga je namijenjena onima kojima je misao o reinkarnaciji još uvijek problem s kojim se hrvaju.

Rasprava s kršćanskog stajališta je gotovo potpuno zatvorena u drugom poglavlju, tako da se svi koji nalaze da ih ova metoda rasprave bitno ne predisponira da prihvate misao, mogu doktrini reinkarnacije približiti drugim putovima. Autor osjeća da je za njega ta rasprava i više od dužnosti jer je on sam već od mladosti upoznao kršćanske krugove i njihove poglede, i posvetio je svoj život zastupanju kršćanstva.

Trećim poglavljem se namjerava dokazati, iz problema života našeg vremena, nužnost obraćanja najveće pozornosti ovom pitanju.

Kao što je moguće biti uvjeren u reinkarnaciju bez da se bude kršćanin, tako je sasvim moguće biti kršćanin bez prihvaćanja doktrine o reinkarnaciji. Kontakt s Kristom koji je kardinalna točka kršćanstva ima malo ili ništa veze s individualnim pitanjima nečijeg pogleda na svijet, koliko god važna mogla biti. Tako u Zajednici kršćana čijim javnim predstavnicima autor pripada, kršćanski život može se slobodno odvijati i proživljavati bez ikakvog upućivanja na reinkarnaciju. U ritualima sakramenata u kojima je izraženo jedinstvo Zajednice kršćana ne spominje se reinkarnacija. Može se samo reći, da je Zajednica kršćana prvo kršćanstvo bratstvo unutar koje se misao o reinkarnaciji može slobodno unijeti, ali uvijek kao osobni pogled i ispovijedanje. U tom smislu, kao slobodna podrška osobnom uvjerenju, napisana je ova knjiga.

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rittelmeyer - Reinkarnacija
PostPostano: sub feb 17, 2018 9:31 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 779
Lokacija: Split
REINKARNACIJA
U SVIJETLU MISLI




Ideja o reinkarnaciji objavljuje se u duhovnom svijetu Zapada sve upornije. Teatar se igra s njom. Pjesnici sanjaju o njoj. Neočekivano izviruje iz novela i povjerljivih priznanja. Raširena je među srednjim i nižim slojevima ljudi u popularnim pamfletima.

Imamo li tu novu pomodnost? Da li Europa, kako odrasta želi zaboraviti njenu neimaštinu u iluziji duhovne tričarije? Da li su ljudi, u njihovoj požudi za senzacijama, pali u čudne apsurdnosti indijskih fantazija?

Duhovi kao Arthur Schopenhauer i Richard Wagner, privučeni prema zagonetkama novootkrivene zemlje čuda Indije, možda — možda ja — ne bi bez Indije postao tako odlučan protagonist ideja o reinkarnaciji. Ali također, oni bi trebali stajati previše visoko u očima ljudi Zapada da bi se olako zanemarila njihova najdublja stajališta u životu. Kod njih je misao o reinkarnaciji pronašla duhovni oblik svojstven njima.

Ipak se može pokazati da se, čak i prije otkrića Indije, ideja o reinkarnaciji sama pojavila u njemačkom duhovnom životu — i to upravo u vrijeme kada se duhovni život oslobodio od svog rimskog omota. Pojava misli o reinkarnaciji u velikim umovima srednjeeuropske kulture jedno je od najinteresantnijih otkrivenja onih podzemnih dubina duše kojima se pridavalo malo pažnje. Broj primjera danih u radu Emil Bock “Ideja o reinkarnaciji kako se pojavljuje u duhovnom životu Njemačke” je iznenađujući. Ideja se javlja sad ovdje, sad ondje — ali nikako se ne može pripojiti među prevladavajuće ideje vremena. U stvarnost koncepcije tijela i duše je već zahvatio duh modernog materijalizma čak i dok je čovjek još stupao prema njoj pod barjakom idealizma. Nije bilo mogućnosti za misliti da je život duše mogao lutati kroz nekoliko života. Njena veza sa tijelom je sve jače izbijala u prvi plan. Ljudi su još toliko gorljivo osjećali vrijednost duše, u samim visinama duhovnog života, da su poricali njenu prolaznost, da su se iznutra držali i oslanjali na misao o "besmrtnosti". Ali pod napadima svijeta čula i njegovih doživljaja, taj unutarnji osjeća vrijednosti postaje sve slabiji, i mogućnost mišljenja o kontinuiranoj egzistenciji duše unutar "slike svijeta nacrtane danas od znanosti" postaje sve manja i manja.

Prema tome, dok gledamo na cjelokupan život doba, nalazimo da je nada izvan groba izgubljena čudnim putovima, i želi se potvrditi sve nasilnijim sredstvima. U konačnici preostala je samo nada u neki "nastavak djelovanja" u zemaljskoj sferi — ili neko sumnjičavo “A ipak"! Ako je to točno za svaku nadu u besmrtnost, još je točnije za tako posebnu ideju kao što je ona o reinkarnaciji. I stoga ideja o reinkarnaciji, čak i kada iznova uzburkava duše koje su najviše žive, ostaje fantastična i snolika. U najboljem slučaju, u život udahnjuje dah posebnog tonaliteta.

Premda ovdje nemamo namjeru naše argumente podržati poviješću, ipak pogled na osobiti način na koji je ideja o reinkarnaciji oživjela kod Lessinga i kod Goethea, značajan je za dalje odvijanje našeg proučavanja.

Lessing je, kao i uvijek, posebno poučan. Njemu je izgledalo nerazumno da čovjek treba dotaknuti Zemlju samo u jednoj točci vremena, i u ograničenim okolnostima, dok mu Zemlja sa svojim raznolikim civilizacijama ima toliko toga za ponuditi, i dok ga njegovi vlastiti ljudski talenti tjeraju na mnogostrani razvoj. Takva misao bi naravno imala težinu samo ako je netko uvjeren da iza zbivanja u svijetu stoji razuman um, i misli da može jasno vidjeti namjeru tog uma u razvoju pojedinog čovjeka, a ne samo u razvoju "civilizacije". Vjerovanje u božanstvo koje želi ljude voditi prema gore, i obdariti ih svim bogatim darovima, ovdje proviruje iz pozadine. Dvije stvari su jasne. Najprije, ova misao se može misliti u ovom obliku, samo u oblasti ljudskog razvoja u zapadnim kršćanskim zemljama. I kao drugo, od samog početka misao o reinkarnaciji uzima novi oblik u zapadnoj kršćanskoj oblasti duha. U Indiji, nitko nije mislio o "vječnom razumu" kada su govorili o bezbrojnim inkarnacijama. Sebe su vidjeli kao dovedene nasuprot neumoljivoj prirodnoj sudbini, u kojoj su, ako bi je trebalo prosuditi, radije percipirali vječni nerazbor zemaljske egzistencije. To nije bila naklonost božanske ljubavi, nikakva sreća za čovjeka, to da je bacan od rođenja do rođenja, već sumorna sudbina od koje bi se čovjek trebao osloboditi dozivajući svu svoju snagu, kao što bi se oslobodio od lanaca strašne tamnice. Kod Lessinga odmah prepoznajemo kako ideja reinkarnacije ulazi u raspoloženje kulture tog doba koja se radovala u ovom svijetu ovdje, kako su svjetla optimizma i racionalizma tih dana utjecala na nju. Ali još uvijek imamo izvanrednu naznaku volje da se ideja o reinkarnaciji opet rodi iz kršćanskih uvjerenja o životu.

Goethe je sasvim drugačiji. Ovdje nemamo misleći um koji doseže izvan nečijeg života, i svjestan je da misli vječnim umom. Ovdje je ljudska osobnost, ljudski ego, koji gleda izvan nečijih tjelesnih ovoja u čemu sada nalazi sebe. On ima snažan predosjećaj da je on sam nad-osobni ego, koji stremi naprijed kroz vjekove. Kada se Goethe osvrće na njegov susret s gđom. von Stein, kada percipira ljubav za drevnu Grčku u njegovoj duši, tada se skriveni ego počinje komešati i kida veze sadašnjosti. Ovaj proces u duši je također radikalno različit od svega što ima veze s Indijom. Upravo je taj ego, prolazeći kroz inkarnacije, ono što sam Buda poriče. To je kompleks uzroka, koji prelazi iz jednog života u drugi. Nitko od nas ne može sada doživjeti u punoj snazi kako je moćno i neosobno čovjek Indije osjećao tu ljudsku sudbinu. To što pred nama vidimo u Goetheu opet je duhovni događaj u povijesti zapadnog kršćanstva, kojeg nezavisnost i značaj nije bio dovoljno zapažen. Ljudski ego, ne samo u njegovoj vrijednosti, ne samo u njegovoj snazi, ne samo u njegovom značenju, već jednostavno u njegovom biću osjećao se sasvim drugačije od načina na koji je osjećan u Indiji. I iz njega se javlja ideja o reinkarnaciji u novom obliku. Ali opet taj oblik doživljavanja ega pojavio se na kršćanskom tlu.

Prema tome vidimo dvije karakteristične, i u isto vrijeme, karakteristično različite forme duha koji se oblikuje u Lessingu i u Goetheu, kao, bez ikakve veze s Indijom, impuls koji se javlja iz zapadnih kršćanskih krugova kulture prema misli o reinkarnaciji. Pošto ovdje nalazimo pipkanje ideje o reinkarnaciji, s jedne strane iz objektivne misli o svijetu, a s druge iz subjektivne ego-svijesti, dane su nam značajne naznake o budućem kursu duhovne evolucije.

Jednostavno zbog pojave, koja je toliko zanimljiva, ukažimo ovdje na treći duh među njemačkim klasičnim piscima, na Herdera. Netko ga može gledati kao kultiviranog mislioca, koji je istupio snažnim oružjima duha da bi se suprotstavio ideji reinkarnacije, kada je počeo ulaziti u trag njenom prvom javljanju u njemačkom duhovnom životu.

Pred sobom je imao njenu karikaturu kada je zauzeo stav protiv seobe duša u njegovim "Razgovorima o metempsihozi". Ipak dok se slijedi agitacija njegova duha sve dublje, otkriti će se da nigdje ne govori žešće nego kada pušta da ideja o reinkarnaciji govori za sebe. “Zar ne poznajete neke velike i neobične ljude koji nikako nisu mogli postati ono što jesu u jednoj jedinoj ljudskoj egzistenciji? Koji su morali često biti ovdje, da bi tako stekli tu čistoću osjećaja, tu instinktivnu strast za sve što je istinito, dobro i lijepo, ukratko, tu eminenciju i prirodnu suverenost nad svime što je oko njih ...

"Zar se ti veliki ljudi obično ne pojavljuju odjednom? Sišli su kao oblak nebeskih duhova, kao uskrsnuli i ponovno rođeni, ponovno donoseći novo doba, nakon duge noći uspavanosti". Ovdje Herder doseže poetske visine. Nešto u njemu sa simpatijom se ujedinjuje s oponentom, dok se protiv njega bori. Utisci napravljeni ovakvim opisima imaju jači duhovni učinak nego utisci koji su dani njegovim intelektualnim dokazima. Takva pojava zahtijeva pažnju.

A ipak u početku njemački duhovni život nije otišao dalje od nagađanja i početaka. Široko i moćno, pojavilo se doba prirodne znanosti i umovi čovječanstva puni nade navaljivali su s njihovim istraživanjima u širokoj sferi ponuđenoj za osvajanje. Glavni interes, glavne snage čovječanstva desetljećima su pripadali "Prirodi" i njenim neotkrivenim carstvima. Velika duhovna postignuća pobrala su svoju slavu i ne trebaju naša potvrdu.

Međutim tijekom tog vremena jedna pojava je previđena — pojava koja se probila u doba prirodne znanosti i uvela novo doba. Ta pojava je bio Rudolf Steiner. Njegov duhovni čin je bio uzdizanje prirodne znanosti do duhovne znanosti — pomoću čega ponovno postaje moguće napraviti vezu s velikim duhovnim dobom stoljeća prije.

Neophodno je, reći to na početku, jer u osobnoj, u duhovnoj situaciji u ovoj točci u svjetskoj povijesti, pokazuje se situacija u kojoj se samo ideja o reinkarnaciji može nadati da će se probiti u život duha. Osoba nije važna, ono što je važno je duhovni čin. Ni jedan čovjek nije razumljivije govorio o prirodnoj znanosti nego je to učinio Rudolf Steiner. Njegove samoprijegorne metode istraživanja, njegova pažljiva svijest, njegova herojska strogost, držao je da su to sve važne pobjede čovječanstva za koje se ni u kom slučaju ne smije dopustiti da budu izgubljene kada se novo doba pojavi. Odjeven u taj oklop, za koji je tako dobro znao kako ga nositi u sferi prirodne znanosti, probio se u nevidljive sfere duha. Bio je prvi pravi istraživač — ne samo špekulator, ne samo vjernik, ne samo promatrač, ne samo mislilac, već prvi zaista veliki istraživač u carstvu koje samo sada pred nama leži neopaženo i neotkriveno — carstvu duhovnog svijeta. Samo zbog njegove nenadmašne veličine mi za njega nemamo mjeru; još ga nemamo u pravoj perspektivi.

Prema tome značaj Rudolfa Steinera u povijesti ideje o reinkarnaciji je epohalan. Preko njega je po prvi puta postalo moguće formirati takve koncepte o vezi tijela s dušom, o životu ovdje s životom izvan, smrti sa životom, tako da misao o reinkarnaciji ima čvrsto mjesto u čovjekovim mislima. Misao o reinkarnaciji više nije san duše koji se podiže iz nemjerljivih dubina; nije više ideja držana od drevnog čovječanstva i koja donosi novi život iluzije, možda samo pomoću senzacije i sugestije; nije više hipoteza, pomoću koje čovjek sebi utvrđuje njegovu vlastitu visoku vrijednost. Misao o reinkarnaciji je prije očigledan dio potpunog pogleda na svijet formiranog od onoga koji je naučio misliti duhovno o svemu u svijetu.

Ako se sada usudimo izložiti ideju o reinkarnaciji u vezi toga, ono što slijedi neka nam služi da dokažemo da li imamo pravo koristiti takve riječi.

* * *

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rittelmeyer - Reinkarnacija
PostPostano: sub feb 24, 2018 10:49 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: pet jun 12, 2009 10:26 am
Postovi: 779
Lokacija: Split
U vezi toga najprije ćemo opisati procese u duši koji vode do reinkarnacije. I ovdje lako možemo osjetiti da smo podsjećani na slične opise koji se mogu naći u vulgarnim okultnim spisima, ili u objavama medija, ili u dokumentima prošlosti. Ono što je ovdje izneseno od njih se razlikuje ne toliko u pojedinim rezultatima, koliko u metodama. Ništa nije izneseno što nije detaljno nezavisno istraženo od antropozofske duhovne znanosti, što u prvom redu znači od Rudolfa Steinera, i pažljivo testirano. Svakog tko na samom početku želi u igru uvesti sve moguće sumnje u ovu izjavu, ne može se u tome omesti. Ali bi mogao biti uvjeren ako uđe u cjelokupno predstavljanje teme, koje je različito od uobičajenih izvješća okultizma, također i u sami unutarnji sklad cijele koncepcije, i konačno njen novi odnos prema istraživanjima prirodne znanosti.

Počinjemo s trenutkom smrti. Što se tada događa? U ranijim dobima je bilo rečeno: — "duša napušta tijelo". Vrijedila su svakakva, danas neshvatljiva čudna mišljenja — da je duša odletjela poput ptice, možda kroz usta, i tako dalje. Znanost danas može samo reći: "Srce i pluća staju. Životne funkcije prestaju. Tijelo počinje propadati". Naravno nema sumnje u to. Jedino pitanje je zašto se to događa, i ima li se još nešto za reći. Stvarne činjenice ne dokazuju da "život" prestaje, već samo, striktno uzeto, da određena vrsta života u tijelu prestaje, da "život" napušta tijelo. Što je taj život? Kako može napustiti tijelo? Kamo mora ići? "Znanost" koja je zaista egzaktna ostavlja otvorenu mogućnost za ovakva pitanja. Ona jednostavno kaže nešto o fizičkom tijelu. Ona u obzir uzima samo ono što je vidljivo fizičkom oku. Ali prelazak iz života u smrt je sasvim misteriozan, i sasvim različit od mehaničke promjene od kretanja do mirovanja.

Kako možemo ići dalje od ovog mjesta na kojem smo ostavljeni od znanstvenog istraživanja koje je vezano uz promatranje osjetila, i više nam od toga ne može reći. Odgovore ponuđene nam od medija u spiritističkim seansama, odbijamo. Oni mogu sadržavati ispravne činjenice, posebno kada su u suglasju i dane nezavisno, bez međusobnog utjecaja. Ali mi nemamo načina za testirati ih. Najbolje možemo pogledom uloviti nepoznato ako pobliže promatramo zadnje trenutke umiranja.

Sada, poznata je činjenica da u trenutku smrtne opasnosti, padajući s visine, ili pri utapanju, mnogi ljudi vide predivne slike njihova proteklog života kako se pojavljuju pred njima. U različitim a ipak sličnim oblicima, tijekom mog života čuo sam da oko dvadeset ljudi opisuje ovo iskustvo, ljudi koji, uglavnom, nisu ništa znali o antropozofiji. Pred njima je stajala prošlost, bilo u jednoj sceni, ili slici perioda, ili u panorami, jasnije, a posebno impresivnije i živopisnije, nego u običnim slikama sjećanja. Ti ljudi su posebno opisivali objektivnost utisaka, i njihovo brzo nestajanje, u kojem su svi uobičajeni načini mjerenja vremena bili beskorisni. O takvom iskustvu prvi puta sam čitao u dnevnim novinama, prije oko trideset godina. Liječnik je opisao što se u njemu odvijalo od trenutka kada ga je pogodio metak ispaljen od suparnika u dvoboju do trenutka kada je pao i izgubio svijest. On je sam, materijalistički čovjek znanosti, objavio da ne može zamisliti život nakon smrti. Ali iskustvo je bilo tako preplavljujuće da je osjećao dužnost da ga opiše svojim kolegama. U kasnijem slučaju, student koji je u ratu bio avijatičar, rekao mi je da je u visokoj groznici vidio slike kako topnička vatra koja je od njega usmjerena, prodire u neprijateljske rovove. Pred sobom je imao ne samo ono što je sam napravio, već također i posljedice toga za druge, protiv kojih je njegov čin bio usmjeren. Njegovo iskustvo je bilo toliko deprimirajuće, da je potražio pomoć. Jasnoćom koja teško da je poznata u običnom dnevnom životu, brzinom koja epohu pokriva u sekundi, prošlost je proletjela pred njim. Što je ova pojava?

Prvi odgovor koji primamo je: "podsvjesni um". Ono što je bilo pohranjeno "tamo ispod", u trenucima snažne emocije može se podići u svijest. Ovaj "podsvjesni um" ne može se zanijekati. Može se samo zanijekati da govoreći o njemu kažemo bilo što bitno, ili rješavamo, ili čak dodirujemo bilo kakav problem. "Podsvjesno" je samo riječ. Čak je to samo poricanje — poricanje svijesti. Ali to poriče "nesvjesno" mnogo više nego što bi trebalo poricati. U skladu s time, mora se barem pretpostaviti da taj "podsvjesni um" na primjer mora također prestati postojati kada je pri smrti "svijest ugašena". Ali tada se također pretpostavlja da ta podsvijest također ne može imati svoju svijest koja se jednom izgura naprijed. I također se pretpostavlja da općenito postoji samo jedan oblik svijesti naime oblik do sada poznat — dnevna svijest. Jer o svijesti u podsvijesti rijetko se usuđuje govoriti. Nalaze se mnoštvo grupa pogrešaka u istraživanjima provedenim s jednostranom naravi materijalizma. Kako je taj "podsvjesni um" osiguran unutar čovjeka? Samo strukturom tijela? Ima li svoj vlastiti "princip organizacije" unutar tijela, ili blizu tijela, ili iznad tijela? Kako je cijela tekstura, ako se smije koristiti taj izraz, isprepletena? Postoje li gornji slojevi? Pod kakvim uvjetima se pojavljuje "u svijesti"? Reći "pobuda" je nedovoljno reći. Kakvu nezavisnost može taj "podsvjesni um" steći? Kakvo djelovanje, kakvo nastavljanje je za njega moguće nakon smrti? Netko je rijetko svjestan da su sve to još uvijek otvorena pitanja; da netko ta otvorena pitanja može od sebe prikriti riječima, koje je za sebe formirao privremeno i možda brzopleto. Dok se bavi životom duše, metoda istraživanja korištena od prirodne znanosti danas, nalikuje na ribiča koji sjedi na obali i čeka što će mu sreća donijeti. U usporedbi s čovjekom koji ide u šetnju, ribič ima duži štap i može dosegnuti dalje. On ima neke misli koje je za sebe formirao dok je sjedio i ribario. Ali on nema niti čamac kojim bi se uputio na more, da ne govorimo o opremi za ronjenje s kojom gleda u dubine. A tamo vani, val vječno slijedi val da se razbije na obali — tamo je more!

Čovjek koji to dovede u svoju "svijest" imao bi dovoljno razloga pažljivo slušati ono što je o moru kazano iz drugih metoda istraživanja. Onda bi možda bolje razumio ono što je on sam uhvatio svojom udicom.

Ono što prožima tijelo i daje mu život, prema antropozofskom istraživanju, nije apstraktna "sila" koja se probija iz praznine, kada su fizički "uvjeti" ispunjeni, već organizam sila čije je vozilo fina supstanca koja se više ne može percipirati zemaljskim očima. Točno je da se prirodna znanost, također nalazi prinuđena pretpostaviti "eter" kao takvo vozilo za djelovanje sila. Jedino što je u opasnosti — pošto eteru može pristupiti samo provizorno sa strane opservacije osjetila — od formiranja koncepata etera samo s fizičke strane i tako, možda, dokučivši možda samo jednu stranu istine, a možda čak ni to ispravno. Nitko još nije vidio eter fizike. Organ percepcije za tu "supstancu" nije fizičko oko, već jedna od onih viših sposobnosti koja je opisana u knjizi "Znanje o višim svjetovima i njegovo stjecanje". Ako je netko dobio određene utiske o tim višim organima percepcije u bilo kojoj točci, zasigurno zna da tu veliko neotkriveno bogatstvo čeka na čovječanstvo.

Još jedna mogućnost percipiranja "eterskog", barem u sebi, nađena je od čovjeka u meditaciji, kada je sposobnost da se razlikuje ono što pripada duši, i od fizičkog i u sebi, došla do izvjesnog stupnja. Za istražitelja koji neće ili ne može ići tim putem, "etersko" ostaje hipoteza, korisna pretpostavka, bilo u smislu prirodne znanosti ili u smislu duhovne znanosti, ali još uvijek iz razmišljanja može dobiti velike mogućnosti. I javlja se pitanje kojim od dva gledišta su same vanjske činjenice poučnije i obuhvatnije objašnjenje.

Ako organizaciju sila koje prožimaju čovjeka i čine ga živim tijekom njegovog života, nazovemo "etersko tijelo", stalno moramo imati na umu da ne koristimo ni riječ "eter" niti riječ "tijelo" u njihovom uobičajenom smislu. Takvo tijelo nije nešto vidljivo u fizičkom smislu, a takav "eter" nije bilo što fizičko u hipotetskom smislu. Ako to ne možemo zadržati u umu i u našim osjećajima isto tako, tada će odasvud izvirati nerazumijevanje. Fatalnost riječi koje moramo koristiti za sfere o kojima većina ljudi još nema iskustva, nastaviti će se s nama. Ali kako možemo izbjeći tu opasnost? Može se čitatelju opisati što je moguće točnije i sugerirati mu da formira ideju o avionu, ako je do sada vidio jedino automobil.

U ovaj supstancom nošen organizam sila, u to „etersko“ tijelo stalno ulaze sva naša iskustva. Stoga i oni utisci također, na koje zrake naše svijesti nisu pale, mogu djelovati na takav način da vitaliziraju ili uništavaju naš organizam. U toj finoj supstanci su zadržani ne samo učinci naših iskustava na naše osjećaje, već također i slike samih tih iskustava, kako su prolazile kroz naša osjetila. Čovjek uvijek sa sobom ima sva njegova iskustva, i ne zna to. Zato se u staroj dobi javljaju slike nečije mladosti, kojima nije imao pristup desetljećima, za koja nikad nije posumnjao da su još bile tamo. Stoga u slučaju uzbudljivih doživljaja, kao što je napad jurišnog odreda, iskustva se pojavljuju i čovjeka okružuju kao slike. Etersko tijelo lagano olabavljuje njegovu vezu s fizičkim tijelom, i odaje svoje tajne. I tako čovjek uvijek nosi tajanstveno vlasništvo okolo sa sobom. Njegova kutija uspomena može se otvoriti u svakom trenutku. On je sam velika gomila sjećanja. On je više; on je iznad svega ono što sakuplja i organizira ta sjećanja. Gledano odozgo, ako se zanemari njegova fizička pojava, on je tumarajuće sjećanje.

Kada se fizičko tijelo više ne može koristiti, tada ulazi smrt. To znači da etersko tijelo mora pustiti fizičko tijelo, mora ga, takoreći, pustiti da padne. Više tamo ne može živjeti ni raditi. Stoga se odvaja od njega. Međutim to ne znači da je taj organizam sila u koji su se zakopala sjećanja odmah nestao iz svijeta. Ono zaista ima tendenciju da prijeđe u zajednički kozmički eter. Ali to traje danima, kao kada oblačna masa postaje sve nejasnija u svojim obrisima i razgradi se u okolnoj atmosferi. Uobičajena povezanost i kohezija treba oko tri dana za svoju razgradnju. I tri, ili tri i pol dana, misterija povezani su s tom činjenicom. U pojedinom slučaju, duljina vremena je različita u skladu sa snagom koju je osoba pokazala tijekom života da ostane budna. Ta snaga održavanja budnim također se sastoji u sposobnosti višeg ljudskog bića da zadrži životne sile, da sebe gurne blizu životnih sila, takoreći.

Tijekom ta tri dana, etersko biće u kojem je ljudsko biće živjelo slijedi svoju prirodnu tendenciju — a tendencija ovakvih životnih sila uvijek je da sebe reproduciraju. Tijekom fizičkog života ta tendencija je obuzdana, kao što se tendencija života stabla može kontrolirati kamenom kojeg mora nositi. Fizičko tijelo, sa svojim grubim iskustvima, s njegovim snažnim potrebama, te "životne sile" zahtijeva uglavnom za sebe. Kao šepavi, utisci eterskog tijela uranjaju, najprije, u nesvjesno. Ali sada je došao njihov čas. Ono što se ranije događalo povremeno i djelomično — naime da se eterske slike unutar nekog uzburkaju — sada se odjednom događa nužno i u potpunosti. Sa svih strana one bljeskaju. Duhovni plamenovi trepere oko čovjeka. Cijeli protekli život se podiže, sam čovjek je u sredini. Gleda sebe u oči, kao da dolazi iz svog života da se susretne sa samim sobom. Čovjek sudi sebi. Jer ovo etersko biće, koje u sebi nosi slike proteklog života, dok prelazi u kozmički eter otkriva kakav je položaj samog ljudskog života u višem svijetu.

Ako netko želi, mogao bi reći da je "tehnika" prvog suda, ono kroz što čovjek mora proći. Ali riječ kao "tehnika" odmah bi ga vodila u grešku. Ovdje imamo posla s poretkom svijeta, podržanom od duhova koji ga uređuju. A osjećaj da su takve žive snage prisutne stvara karakter i ozbiljnost tog osvrtanja na život. U čovjeku se bude finija osjetila sada kada svijet čula otpada od njega, i ostavlja ga samog u višem svijetu. Jer ni jedan čovjek ne "predaje utvaru", čak ni najtvrdokorniji materijalist. Ono što najsenzualniji čovjek predaje, mora predati, njegovo je tijelo. I tada duh stoji pred duhom.

Ako netko testira ove ideje, i sve što je rečeno u nastavku, nigdje neće naći točku u kojoj su rezultati prirodoznanstvenog istraživanja kontradiktorni. Stoga, prirodoznanstveno istraživanje ne bi, sa svoje strane, imalo osnova za suprotstavljanje. Nitko ne poriče "pobuđene nerve" čovjeka u smrtnoj opasnosti. To je samo mreža života otkrivena u svijetu slika koje se pojavljuju zbog te opasnosti, ono što mi proučavamo i objašnjavamo. Ono što je nepoznato dodano je onom što je poznato. I ne tvrdi se da se ono što je dodano može vidjeti okom, da je to uhvaćeno instrumentom ili otkriveno intelektom. Potpuno je nemoguće da se to bilo kome demonstrira osim ukoliko nije voljan usvojiti nove metode istraživanja. Ako bi itko mislio da se tome može suprotstaviti drugim sredstvima, bio bi kao div koji se želio boriti s bogom Torom na zemlji, dok se taj bog može poraziti jedino u zraku.

Ali duša — tako nam duhovni istraživač govori — ne poduzima svoj let "u kozmos" kada je njeno etersko boravište sebe razgradilo u eterskom kao cjelini. Prije je to jedna druga veza u koju ulazi koja se jasno javlja, i "finija" je i više duhovna. "Supstanca" koja je sada njeno vozilo — opet koristeći riječ "supstanca" sa zadrškom — nazvana je "astralno tijelo". To je "takva stvar od koje su sačinjeni snovi", da koristimo riječi Shakespearea. Povezana je s najdelikatnijim strujama sila koje silaze od zvijezda.

Da je život naše duše pod utjecajem konstelacija ne može zanijekati nitko tko je išta čuo o hodanju u snu. U usporedbi s nekako grubljim utjecajem vremena, takvi utjecaji na nas su zasigurno delikatnije vrste. Oni uglavnom ostaju "nesvjesni". Ali pošto su tu, oni također trebaju medij koji protječe širom ne samo kozmosa, već također i čovjeka, i taj medij je nazvan "astralno biće". Kada u vezi s ovim spomenemo istraživanja gđe. Lilly Kolisko u "Djelovanje zvijezda u zemaljskim stvarima", u kojem je istraživan utjecaj konstelacija na metale, opet smo suočeni s tragičnom činjenicom da istražitelj godinama svoj rad mora vršiti sam, prije nego se pojavi makar jedan koji može testirati njegov rad i slijediti ga.

Naš duševni život je povezan sa zvijezdama. "Štof" u kojem tka istkan je iz zvjezdanih prostranstava. On ne odumire kada je zemaljski ovoj razgrađen. Čovjek zapravo podiže sebe do zvijezda. Samo se ne smije formirati ideja da se to događa u prostoru. Baš kao što misli koje su mišljene u Americi, Njemačkoj i Rusiji, mogu utjecati zajedno u moćan duhovni pokret, tako da ih nikakva željeznica koja vozi između ne može ograničiti, tako i duhovnost koja je u čovjeku prepoznaje duhovni svijet kojem pripada, i ujedinjuje, sebe s njime, i nije ometena tisućama stvari koje se događaju u fizičkom svijetu.

Čovjek sada živi u mnogo delikatnijem i više duhovnom načinu postojanja — njegovom "astralnom biću", i unutar onoga što je organiziralo astralno biće na ovaj poseban način — naime njegovog ega. Tek sada, kada smo dosegnuli taj ego i tu višu duhovnost, postaje nemoguće govoriti o "materiji".

Čovjek se mora naviknuti na taj način postojanja. Mora se za njega probuditi. Nije manje bogat iskustvima od zemaljske sfere u kojoj duhovno ima potporu u zemaljskom svijetu, u mozgu; čak je i bogatiji, ali sasvim drugačiji, mnogo više "duhovan" i "delikatan" — za to nema drugih riječi. U takvom svijetu sve duhovne veze neizbježno se otkrivaju duši. Iz te činjenice teče sva patnja i sva radost tog način postojanja. Uzmimo primjer: ako je čovjek na Zemlji bio veoma podložan zadovoljstvima stola kada su mu bila ponuđena, ali je u isto vrijeme mogao zaboraviti sve o hrani kada uživa u glazbi koja je duhovno zadovoljstvo — tako da ga je samo nagrizanje gladi podsjetilo na tjelesnu egzistenciju, onda će se takva osoba lako priviknuti na svijet u kojem više nema večera. Ali čovjek kojem je glavna radost egzistencije bila radovanje sljedećem obroku, koji nije poznavao "ništa više" od pečenja; takav čovjek bi bio uništen kada bi se njegova duša, koja je bila intimno isprepletena s takvim radostima, našla u svijetu gdje više nema jelovnika.

Ovakav primjer pokazuje u kolikoj velikoj mjeri ideje o životu s one strane, kakve su imali u proteklim dobima, zaista zrcale istinu. U Grčkoj su govorili o Tantalu u Hadu, koji je vječno posezao za plodom koji bi mu samo izmicao. U Indiji, u kamaloki su opisivali rezultate zemaljskih djela. U katolicizmu Srednjeg vijeka, imamo predstavljanje vatri u čistilištu. Kroz snenu vidovitost, ne kroz divlju fantaziju niti hirovito teoretiziranje niti kroz "špekulaciju", ako se riječ razumije u smislu "zrcaljenja", čovječanstvo je primilo vijesti o onome što se prolazi nakon smrti. Bilo je prikazano u raznim slikama, od naroda i civilizacija. Ali ne može se ne prepoznati tipični osnovni doživljaj. Na duhovan način, sukladan našem sadašnjem načinu razmišljanja, duhovno istraživanje osvjetljava ono što je od čovječanstva još bilo percipirano u proteklim dobima svijeta. Mnoštvo slika, čak i ako ima mnogo toga što je zbunjujuće i nesređeno, ilustrira ograničeni izvještaj o ovim stvarima, koji nam je dan. A naša misaona percepcija objašnjava i raščišćava raznobojne slike.

Uspon čovjeka je postignut ovako: najniže želje, koje su našle svoje stanište u zvjezdanom biću duše, moraju umrijeti kroz nedostatak zadovoljenja prije nego duša može imati mirniju radost u višim impulsima koji također u njoj borave. Neispunjene želje pale, kao što žeđ može paliti. Preko naših snova znamo to duhovno gorenje koje može toliko okupirati dušu, da ne može misliti ni o čemu višem. Ovaj novi svijet je dovoljno ozbiljan za sve koji su njihove duše predali zemaljskim zadovoljstvima. S njihovim čulnim osjećajima sada za to moraju platiti cijenu. Ali duše kao Franjo Asiški, kroz taj novi svijet prolaze gotovo netaknute, kao što su nezaprljane prošle kroz njihova iskušenja na Zemlji. Vatra čistilišta je grub, ali ne netočan, izraz za taj svijet, i tek kasnija dogmatska definicija "ignis corporalis et realis" (vatra koja je tjelesna i stvarna) leži na putu materijalističke pogreške.

U tom vremenu nakon smrti čovjek putuje unatrag kroz njegov protekli život. Duhovna iskustva koja su unutar njega pohranjena, sada su od njega pregledana, korak po korak, i osjećana u kozmičkom astralnom biću, gdje zauzimaju mjesto koje im odgovara. Penelopa svoje tkanje opet uništava. Slike uvijek najjasnije otkrivaju takva iskustva, ali one od čitatelja zahtijevaju da gleda kroz te slike s razumijevanjem a ne s nerazumijevanjem. Kao da ima mnogo očiju kozmičkih snaga, koje se sada bude u njemu, jer slično pronalazi slično, čovjek na svoj život gleda na sve načine. On "prosuđuje" sebe, dok je "prosuđivan" od viših kozmičkih snaga koje sada, u vječnom miru, kao nepovredivi i nepodmitljivi suci, gledaju to što je pred njih doneseno. On je od njih osuđen, dok je prosuđen prema njima. Otuda mu dolazi posljednji sud. Uvijek ga nosimo sa sobom u našoj savjesti. Od snaga koje našu dušu vuku za sobom, biti će poznato gdje pripada, nižim ili višim oblastima kozmosa. Nikakva kratka osuda nije izgovorena, ali pred nas jedna za drugom dolaze veze našeg bića, sve dok duša nije "pročišćena"; to znači, dok sve u njoj, što više ne može živjeti u višoj atmosferi nije odumrlo. Tako je duša povlačena sve više i više dok ne dosegne "raj" za koji je sebe predodredila u zemaljskom životu. Bajka Volkmann-Leandera, u kojoj svaka duša nalazi upravo onaj svijet za kojim je duboko čeznula na Zemlji, ispunjena je, kao i mnoge druge legende našeg djetinjstva. Svaka duša neopozivo u sebi nosi duhovne snage koje je povlače gore, jer, u svojoj najdubljoj prirodi, ona je od odozgo. Ali njen prošli zemaljski život određuje koliko visoko, koliko žustro, koliko svjesno može ući u više, najviše svjetove, koji svi leže otvoreni za nju. Zemaljski primjer može to napraviti jasnijim. Recimo da je veliko okupljanje ljudi sazvano u dvorani gdje je izvođena Deveta simfonija Beethovena. Kakav bi bio učinak? Mnogi ne "doživljavaju" ništa. Zamorna buka samo budi njihove impulse da ustanu i otiđu; sve upornije i bolnije u njima se javljaju želje i potrebe koje Beethoven ne zadovoljava. Drugi svojim ušima slušaju najveću inspiraciju genija, gledaju u otvorena nebesa, i slušaju korove anđela. Nikakva vanjska izjava ne treba suditi između njih. Objavljuje se unutarnja priprema koju svatko donosi.

Tako se čovjek uspinje kroz bezbrojna iskustva, dok njegovo posljednje i najviše, njegovo posljednje i najviše nije potpuno postignuto. Nije pronašao muhamedanski materijalistički raj, već njegov raj — ne raj kojeg je mislio, već raj koji je mislio u njemu. Tamo njegova duša počiva dok sve ne postane jedno.

"I trebalo bi da smo mi to već doživjeli. Mnogo puta? To je podivljala fantazija! Ne nalazimo ni traga toga u našem sjećanju! A ako to nije u našem sjećanju, ima li ikakvog značaja za nas? Hoćemo li se probuditi iz takve mreže snova koji koriste samo naše nesvjesno, i našom nesvjesnošću toga je ponovno opovrgnuto?"

Sada, prije svega; svatko tko misli da ono čega se on ne sjeća, ne može biti u njemu, ima psihologiju koja je može liječiti najpovršnijim razmatranjem. Za to, nikakva "epoha psihoanalize" nije potrebna. Čak i hodanje u snu ima doživljaje za koje se ne može naći ključ u budnoj dnevnoj svijesti. Međutim svaki sanjač susreće se s istom stvari. Budimo se usred noći. Postupno u našu "svijest" dolazi to da smo živopisno sanjali. Ali san je prisutan samo kao snažan osjećaj. Nemamo pristup do njega. Tada se nakon nekog vremena "pojavi". I sada, sve odjednom, slike sna sa svim detaljima dolaze živopisne pred našu dušu. Ako na to obratimo pažnju, možemo, u takvom trenutku, proučiti razliku između različitih "oblika svijesti". Ali to nas još ne zanima — ne još. A noću, ako se odjednom probudimo? Možda su naši snovi bili manje živopisni; ali zar nisu bili tamo? Često se tijekom dana kompleks snova trenutno pojavljuje pred nama. Možda čak odjednom postajemo svjesni da smo često isti san sanjali prije, ali da nije bilo vanjskog povoda, taj kompleks snova ne bi došao na svijetlo. Ostao bi uronjen, ali ne neaktivan. Ponekad primjećujemo, kada promatramo sebe, nalazimo da u našim odlukama ulogu igra raspoloženje nepodnošljivog sna — sna čijih detalja se ne možemo prisjetiti. U svakom slučaju kada djelujemo "iz iskustva" oblak iskustava uzima udjela u našim odlukama, premda ona nisu prošla kroz svjetlo naše svijesti. Trebamo li još primjera?

“Međutim razlika je da barem povremeno vidimo naknadne učinke tih "nesvjesnih" iskustava u našem zemaljskom životu, ali o 'životu' u duhovnom svijetu ne nalazimo ni najmanjeg traga!”

To je pitanje. Možda samo nedostatno promatramo. Da li se možda "instinktivno" povlačimo od nekih sfera iskustava, od koji se drugi ne povlače? Zar u druge sfere nismo privučeni neobjašnjivom privlačnošću, kao da smo tamo "kod kuće"? Zar nam mnoge stvari nisu "prirodne", koje drugima uistinu nisu "prirodne"? Zar nismo obdareni sposobnostima u koje se možemo sigurno poudati? Zar nije točno da u odnosu na ovo ili ono trebamo samo osvježiti naše sjećanje, dok drugi uče sporo u znoju svog čela?

"Nasljeđivanje"! kaže netko, koristeći trenutnu krilaticu. Zasigurno činjenice nasljeđivanja govore dovoljno glasno. Nemamo razloga to poricati. Ali jedno pitanje uvijek ostaje neriješeno. Koji je princip organiziranja koji pravi izbor iz enormne mase nasljednih osobina? Je li to slučajno? Opet ćemo se susresti s ovim pitanjem nasljeđivanja u odlučnom trenutku kada govorimo o rođenju čovjeka. Ovdje kažimo samo to da ne poričemo bilo koji od rezultata znanosti o nasljeđivanju. Ali oni objašnjavaju samo donji sloj a ne samu stvar. Kako su individualni ljudski talenti i sklonosti sastavljeni — to pitanje ostaje potpuno otvoreno. Ako netko misli da ovdje može uzeti u obzir samo slijepu igru prirodnih sila, onda je on materijalistički dogmatik. Slučajnost, kao i Boga, nitko nije vidio. U ovom trenutku znanost o nasljeđivanju, nakon što je potvrdila sva svoja zadobivena prava, može samo sačuvati svoj mir, i iskreno priznati da je pitanje još otvoreno. Zatim se može okrenuti od svega što se ne može potvrditi osjetilima, ili može poslušati što neka druga znanost ima za reći.

Kada bi se samo moglo razjasniti današnjem pametnom intelektualcu da se isti dokazi ne mogu dati za nevidljivu stranu o kojoj se radi, kao za vidljivu stranu. Zahtijevati ih jednako je nerazumno, kao što je luckasto znanstveno tražiti fotografije duhovnih ideja više matematike. Ne može se dokazati čak ni "Amerika". Čak i Amerikancu koji prijeđe ovamo, mogu dokazati, ne zaista da ne postoji Amerika, već da on nije dokazao i ne može dokazati Ameriku. Ako unosim samo nepovjerenje u izvješća onih koji su bili prijeko, nema sile na svijetu koja će me uvjeriti. Moram sam doputovati ovamo. Mogu slušati vrlo oprezno i s rezervom, ali može biti da što više slušam one koji govore o Americi, više u njih imam povjerenja.

Ipak mi nismo samo bačeni natrag na vjeru. Što više čovjek uči da "meditira", to znači, što više uči ne samo da promišlja misli, već da živi u, duhovnoj oblasti; ne samo da ima iznenadne ideje i izvlači logičke zaključke, već da doživi misli sa svom snagom stvarnosti, i pušta ih da žive u njemu; da hoda i također stoji mirno u svijetu misli; da prijeđe u njega i smjesti takoreći svu težinu svoje egzistencije u njega — što više uči imati cijeli utisak njegova duševnog bića pred sobom odjednom (a to znači učiti i vježbati mnogo) onda će jasnije vidjeti kakvu mnogostranu, bogatu, karakterističnu strukturu ima pred sobom. Jasnije će vidjeti veliku težinu njegova nasljeđivanja i unutar toga njegov ego, koji radi i organizira je duhovno, i želi vladati unutar nje. I za njega će biti sve manje moguće gledati taj ego kao izdanak unije između slučaja i ničega.

Stoga, koliko snažan je naš doživljaj čovjekove sposobnosti da "gleda dolje" iz duha na svoje tijelo pitanje je samo vježbe i ničeg drugog. Ovaj izraz se može koristiti jer duhovno u čovjeku samo uzrokuje da se percipira kao odvojena duhovna organizacija s kojom su utjecaji od tijela u interakciji, takoreći. Čovjek tada zna: živim čisto, ovdje u duhu. Zatim se tijelo uskomeša s njegovim zakonima i zahtjevima. Čovjek sebe vidi kao ljudsku individuu na određenom stupnju razvoja, ispod njega je ono što je postigao, iznad njega ono što još mora postići. Ima živ osjećaj da se uputio na duhovno hodočašće.

Nikada neće biti moguće bilo kojeg čovjeka uvjeriti u takva iskustva ako on nema barem nekakvu predodžbu o njima. Metode kakve Ziehen koristi u svojim "principima psihologije" nisu više primjenjivi. On piše (str. 120): "Sve tvrdnje egoista" (koji pretpostavljaju da postoji ego) "ne omogućavaju im da izbjegnu ovu činjenicu, da postoji ljudi koji definitivno objavljuju da nikada nisu imali ni najmanji doživljaj egoističke intuicije". Neodrživost ovakvog dokaza dolazi do izražaja ako se ovu rečenicu smjesti pored njegove rečenice: "Sve tvrdnje filozofa ne omogućuju im da pobjegnu od činjenice da postoje ljudi koji ništa ne znaju o čistoj misli". Može li netko sporiti činjenicu izjavljujući da postoje ljudi koji nemaju s njom iskustva? Da li je istina samo ono što su svi ljudi doživjeli? Može se vidjeti stanje uma iz kojeg ovakva greška u mišljenju dolazi. Očigledna pretpostavka filozofa; premda je ne dokazuje, niti čak ulazi u njegovu svijest je ovo: u duši ne može biti ničeg o čemu um koji živi u visinama filozofije nema osobnog iskustva. Koliko je oprezniji i više znanstven, na primjer, Kuelpe (Uvod u filozofiju, 5. izdanje, str. 276). On nalazi da postoji "pravo da se ima psihološka metafizika". Da li će imati karakter "teorije sadržajnosti", naravno, "ni na koji način nije odlučujuće". "Znanstvena psihologija još nije dovoljno široka ni dovoljno zrela da bi omogućila konačne pretpostavke o prirodi duše". Ovo je znanstveni stav o kojem je moguće raspravljati. Zaista je — koliko god se ova tvrdnja mogla interpretirati kao arogancija — samo stvar ljudske evolucije to da duh stječe nezavisnost od tijela, čak da je stječe individualni duh. Okretanje čovječanstva od ovog uzlaznog puta, na kojem je u "klasičnom dobu" napredovalo daleko, uzrokovano je jednostranim razvojem snaga razumijevanja. To je bilo potrebno u dobu prirodne znanosti. Ali danas postaje opasno za unutarnju i uzlaznu evoluciju čovječanstva — ipak joj također može i služiti. Čovjek ima ideju o stvarnoj plemenitosti čovječanstva samo kada može živjeti u duhu, jasno, sigurno i svjesno; kada osjeća da je on vladar, ili barem superioran njegovom tjelesnom biću. Tada priče o dolasku života u duhu postaju shvatljivije i zanimljivije. Sve više dolaze u osvijetljenu sferu vjerojatnosti.

Stoga nismo prepušteni da kod smrti naučimo što dolazi poslije nje. Fiziološki mi u nama nosimo okolo protekla doba čovječanstva. Da također možemo fiziološki izvući zaključke o budućnosti ljudske rase iz naših vlastitih tjelesnih okolnosti sigurno je. Neophodno je imati samo dovoljnu jasnoću duha. A vidovitost, u zdravom i ispravnom smislu, nije ništa drugo već povećana jasnoća duha. Dakle mi našu duhovnu budućnost nakon smrti moramo već imati unutar nas kao embrij. To ne bi bila naša budućnost ako ne bismo već mogli osluškivati njene poruke u nama. Za to ne trebamo naočale, ni stetoskop niti pincetu, već stvaranje stanja duha koji je uglavnom kao stanje koje može postojati samo nakon smrti. Ne može se utemeljiti teoretsko dogmatski dokaz onog što bi trebalo biti moguće, već samo ispitati, aktivno i praktično, ono što je moguće.

Spomenimo jedno moguće sredstvo pomoću kojeg čovjek može doći do toga da ima ideju o iskustvima koja smo imali prije rođenja. Rudolf Steiner je često ukazivao na to kako se čovjek može vraćati do njegovih najranijih mladenačkih iskustava. Ako uspije u sebi ponovno oživjeti sve što je osjećao o životu prije nego je bio svjestan sebe, izgledati će mu da je bio uvijen u veličanstvenu i zlatnu blaženost. Treba samo promotriti one osjećaje djetinjstva, kojih se još može sjetiti, s malo više točnosti i posvećenosti — ne samo uživati u tom osjećaju, ne ih samo opjevati kao što bi pjesnik, već ih promotriti duhovno i objektivno — i naći će se da se osjeća kao da se netko tada spustio iz neba na Zemlju. Ima se osjećaj kao što bi netko mogao imati pri buđenju iz dubokog spavanja. Tada nam izgleda kao da smo s nama na Zemlju donijeli delikatne snage radosti. Naš duh još ne prodire dublje. Pri buđenju imamo istu vrstu doživljaja samo u oslabljenom obliku. Postaje sve teže naći objašnjenje za "mladenačko blaženstvo" jednostavno u rosnoj svježini naših fizičkih senzacija, ili u neiscrpnim snagama nade u duši, ili u našem kod kuće pažljivo čuvanom neiskustvu. To je duhovna, suncem nadahnuta radost ono što zrači kroz nas, ne svježina tijela. U toj duhovnoj radosti se oni oko nas mogu kupati bez da to znamo. Zašto, isprva, naše sjećanje ne ide dalje natrag? Možemo li se tome čuditi ako mi sami imamo tako netočna sjećanja kada se vraćamo do tog vremena? Što ako smo zaboravili tu duhovnu, suncem nadahnutu radost u kojoj smo tada živjeli, i koja dnevno daje novi život svemu oko nas? Još je utkana u naš život. U starijem dobu, i posebno u starijem dobu, često se može osjetiti nastavak djelovanja tog toplog zračenja djetinjstva.

Ukažimo na još jedno iskustvo. Ljudi proteklih doba često su ga imali, očito živopisnije nego ljudi danas. Inače Platon ne bi bio mogao reći s takvim entuzijazmom da su svi veliki bljeskovi prosvjetljenja koji su mu došli bila sjećanja! Čak se i među nama događa da osoba — umjetnik na primjer — ide okolo kao da traži nešto što je izgubio. Na pitanje kako je došao do svoje glazbe Anton Bruckner je odgovorio: "Slušao sam anđele". Kada se otvorimo njegovim nadahnutim kompozicijama, izgleda nam kao da je slušao uzvišenu religijsku misu, čega je sama katolička misa, samo kopija. Kada slušamo Brahmsa često osjećamo kao da je tražio neku melodiju koja ga je obasjavala kratkim bljeskovima, ali kada obasjava, otvara mu beskrajne perspektive. Kada čujemo Beethovena, to je kao da smo bili prisutni jurišanju na nebesa od Titana, i zatim, iz nebesa koja su se nježno otvorila, blagoslovljeno zlato mira spušta se na jurišnike. Ovakvi utisci pomažu nam da shvatimo izjave duhovnih istraživača, da veliki umjetnici, posebno u glazbi, rade da u ovaj zemaljski svijet unesu nešto od harmonije sfera u kojoj su živjeli prije rođenja.

Kada ljudska duša dosegne najviše duhovne visine koje može dosegnuti, ona postaje jedno sa svijetom u kojem sada boravi. To ima dvostruki značaj. Njena moć uzdizanja dolazi za sada do kraja. Može se, kao gruba usporedba, misliti na zračni brod čiji ga sadržaj plina ne može dići više u okolnoj atmosferi. Ovakve slike daju samo gole natuknice o tome što je to duhovno. Ali to postajanje jednim sa svijetom također je odlazak na spavanje. Ono od čega više ne možemo razlikovati sebe više ne dolazi određeno u nečiju svijest. Blaženi mir u postajanju jednim s božanskim svijetom koje sada duša doseže, najviše je iskustvo koje duša postiže.

Ali tada, u individualnoj jezgri duše, sklonost silasku počinje prevladavati. Ne prema "zakonima prirode" već prema duhovnom privlačenju, ta sklonost vuče je prema mjestu gdje može raditi i učiti, odakle može izvući novi impuls za gore, novo jedinstvo s duhovnim svijetom. Dok sada polako uranja prema Zemlji, takoreći, tada, u svim carstvima kroz koja prolazi suprotnim smjerom, u sebe utjelovljuje sve što joj za to treba. Sa svih strana, plovi prema njoj, ujedinjuje se s njom, ono što pripada njenom biću. I tako se približi fizičkoj egzistenciji. Sada mora pronaći tijelo koje joj može služiti. Iz struje nasljeđivanja nudi joj se bezbrojna šarolikost embrijskih tijela. A ipak, možda desetljećima, ne nalazi embrij u kojem može živjeti. Jer embrij tijela također u sebi nosi mogućnosti koje moraju biti u harmoniji sa sklonostima duše. Tako duša mora čekati dok negdje na okrugloj Zemlji ne može naći embrijsko tijelo koje joj nudi mogućnosti koje ona treba. Sve ovo je izvršeno mogli bi reći, u skladu s prirodnim zakonima, ali onda treba dovesti u širu vezu i ove prirodne zakone i duhovna pravila, i mora znati da "zakoni" nisu nikada apstraktni i "u zraku" kao što je materijalistički intelektualizam primoran misliti da jesu, već su oni načini djelovanja duhovnih snaga. Kada se shvati da može biti ista stvar reći "duše su upravljane prirodnim zakonima" kao i reći "duše su vođene od anđela", tada se približavamo istini o kojoj ovdje razmišljamo.

Čak i kada je duša pronašla tjelesni embrij, taj embrij je rijetko pogodan koliko ona mora željeti da bude — posebno rijetko u našem stoljeću. To rastuće tijelo, u kojem djeluju snage nasljeđivanja, često duši predstavlja veliku prepreku. Embrij je zaista, sposoban da bude oblikovan. Duša može, zaista, kroz godine — počevši prije rođenja, zatim na druge načine nakon rođenja sve do treće godine, zatim na druge način kroz cijeli život — djelovati na njega da bi ga učinila poslušnim instrumentom. Ali snage nasljeđivanja također djeluju na tijelo, obične ljudske snage, izvirući iz cjelokupne evolucije čovječanstva, kao i posebne osobne snage od oca i majke. I tako čak i embrij najsličniji duši, ne nudi joj neke stvari koje treba, i također joj nudi neke stvari koje ne treba. Osjećaj nemira često prati dušu kroz život. Osjeća da ne može dovesti do punog izražaja ono što bi slabo izrazila. No upravo zbog opozicije, takav život može steći mnogo veću snagu za život koji je još uvijek daleko.

Kakve primjedbe istraživači nasljeđivanja mogu staviti na ovakvo gledanje? Nitko ne može reći da su aktualne činjenice znanosti o nasljeđivanju lišene njihove vrijednosti ako obrati pažnju na tri rezultata: (1) da pod određenim okolnostima duša desetljećima ne nalazi ono što odgovara njenim potrebama, premda su joj u službi milijuni mogućnosti života, (2) također da ni jedan embrij potpuno ne odgovara onome što ona treba, (3) da duša može pokrenuti snažne sile u oblikovanju rastućeg tijela od njegovih najnježnijih početaka. Mnoge krize i bolesti, koje se ne mogu pravilno objasniti, shvatljive su ako se javljaju iz te bitke između duše i tijela. Treba reći ne samo da nikakvo istraživanje nasljeđivanja do sada nije moglo otkriti ikakve konačne činjenice o principu organiziranja koji vodi do nastajanja bilo koje konkretne osobe, već također da nikada neće moći razraditi bilo što o tome s njenim sadašnjim metodama. U ovoj točci, zadnja činjenica za to bi jednostavno bila mehanizam prokreacije, ako se ne vidi da druge metode, koje vode do istraživanja onog što je živo, možda mogu pomoći. Ovo se može tvrditi ovako nedvosmisleno jer u najrazličitijim sferama, znanost uvijek dođe do istog pitanja, i ne može dati odgovor. Što je to što organizira? Kroz što ono radi? Kako radi? Kako živi i umire? Sa sadašnjim metodama istraživanja nema ni najbljeđeg svjetlucanja stvarne percepcije. Još uvijek se može govoriti konkretnije nego su to oni istraživači prirode iz njihova uvida “ignoramus — ignorabimus” (ne znamo — nećemo znati). A znanost je stajala sa ovim priznanjem otkada ga je Du Bois-Reymond napravio 1872. U ovom položaju, znanost stoji ispred dvoje vrata. Može pokucati na vrata slobodne špekulacije ili pokucati na vrata višeg istraživanja, čije rezultate može u početku uzeti hipotetski i držati ih usporedo s njenim vlastitim rezultatima.

Novo svjetlo pada i na druge probleme biologije također, osim problema principa organiziranja, kroz ideju o reinkarnaciji. Spomenimo samo jedan. Često je postavljano pitanje zašto su izvjesne niže rase osuđene na izumiranje. Doktori i biolozi su napravili svoja istraživanja. Nisu pronašli ništa što objašnjava zašto te rase odumiru. Procesi života bili su u redu. Tjelesna organizacija muškaraca i žena je bila zdrava. Zašto je to tako? Ovdje također percepcije duhovne znanosti daju odgovor. Ima sve manje i manje duša koje uvjete nužne za njihov razvoj nalaze u tijelima tih rasa. I stoga njihovi embriji nisu korišteni. Je li ovo mašta? Samo za one koji apsolutno odbijaju slijediti nove metode i testirati ih, premda stare metode očito ne vode do cilja, očito ne mogu voditi do cilja. Zar nije krajnja fantazija uvijek zamišljati da se pomoću fizike i kemije u modernom smislu, netko može približiti problemu života?

* * *

_________________
http://www.4shared.com/dir/9PUKFts2/_online.html


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz