Ne shvaćam zašto me napadaš, a ja sam još u bunilu od saznanja koja sam otkrio! Kako ti nije jasno, do prije 2 mjeseca sam bio ko svi drugi spavači, a onda sam se probudio, odnosno shvatio, kako ono što večina ljudi misli nije istina!
U ranom djetinjstvu, sam u snu odjednom postao budan i nisam mogao mrdnuti ni otvoriti oči, čak bi se i krevet micao i to se tako ponavljalo kroz život. Jednom me supruga probudila i pitala kakvo je to jako svjetlo vani pored prozora, a ja sam spavao i nisam ništa vidio!
Dok bi nešto radio sa alatom i stavio ga na određeno mjesto i kad bi se okrenuo te ga htio pokupiti, više ga tu nema, nego je metar dalje, zujanje u lijevom uhu!
Kad sam bio mali, vidio sam tipa dok ga moji roditelji nisu vidjeli kako ide prema nama., pa sam pobjegao. Loši sni u kojima me uvjek netko ganja!
S vremenom sam postao jači i otklanjao sam paralize, svojom voljom!
Sve to vrijeme sam znao da nešto ne štima, ali se nisam nikome povjerio!
Cijelo vrijeme sam mislio kako su mi vanzemaljci prijatelji, a sada sam shvatio da to ne može biti istina!
Smatram da je ovaj post stavljen u krivu rubriku, zato što sam spomenuo vatrene lopte!

Slazem se. Molio bih cjenjene admine/modove da prebace u neku tematski primjerenije podrucje ili da otvore novi topic sa naslovom koji opisuje ono sto ratnik govori.

LP

Ma ne napadam te uopste. Samo ti govorim da si pomalo nejasan i jos ti pomazem da budes jasniji.

Ne znam mogu li biti jasniji, uglavnom sam rekao sve bitno, a većinu stvari, još retroaktivno pokušavam shvatiti i vraćati se u prošlost!
Sve te stvari sam izvukao iz transkripata(hipnoza), koji su objavljivani na ovoj stranici( i na val.hr), pokušao ih usporediti sa svojim životom i vidio da su događaji potpuno jednaki!
Sjećam se nekoliko puta, da mi za vrijeme vožnje u autu fali dio puta i uopće mi nije jasno kako sam došao do tamo!
Puno puta u školi mi se dogodilo, da ne znam za kontrolni ispit, koji je najavila učiteljica( ja se toga uopće ne sjećam da je išta rekla).
Ili sam jako smotan ili me puca shizofrenija, jer njezine simptome imam, ili sam se jako uživio u cijelu tu igru, a netko uživa u tome kako nas kljuca u mozak!
Jednostavno više nikome ne vjerujem ništa, jedino sam siguran da sam to stvorenje vidio u sobi i to sam jednom i nikad nisam vidio vanzemaljce!

Jasan si.

Buđenje je često popriličan šok. Šok, poput jedne kapljice koja padne na mirnu površinu vode a onda sljedi reakcija u obliku talasanja. Prvi talas je velik, voda se silno ustalasala od jačine udara a poslije se to talasanje nastavlja i traje ali ti talasi u centru udara gube na snazi i frekvenciji. Polako, s protokom vremena i truda da se shvati što se dešava, ti ulaziš u mirnije vode.

Prvi korak ka mirnim vodama upravo činiš sada pisanjem o vlastitom iskustvu.

Ta mirnoća neće biti kao mirnoća koju si poznavao ranije. Imaće novi kvalitet koji ti donosi znanje o sebi i svijetu izvan tebe. A to znanje se uči kroz lekcije. Biće još kapljica drugačijeg sadržaja koje su potrebne na putu ka sebi - te kapi, sve su one lekcije.

Dobrodošao, ratniče

Hvala svima na podršci, koja mi je trebala!

Svi smo prošli kroz slična iskustva i razumjemo te. Prošle godine u ovo vrijeme neko je mene bodrio i razumjeo, , neko drugi je to radio tišinom prateći moje uspone i padove ili jednostavno pisanjem a ja sam upijao riječi širom otvorenih očiju i pio kapi te mudrosti poput žednog pješaka u pustinji što i danas činim. Ono što sam dobio - šaljem dalje...

Ti si ,,JAVA,, baš pozitivno orjentisan i ustvari lično mislim da tako i treba, mada je ove teme doista preteško voditi ovako sakriven pod nikovima, koje danas ljudi koriste za sve i sva,i zezaju se sa svim tim, ili ubijaju na ovim adrenalinskim temama dosadu, naročito opasno za ovako ,,klizave,,stvari na kojima pokliznu malo veći umovi od nas forumskih. Sory, ako sam dirnula u nečiji ego, jer ja se sa svojim svaki dan još uvijek borim. Lopov, uvijek izvuče nekog novog ASA iz rukava.

Takođe mislim da svako treba iznositi svoja iskustva i da se na osnovu jednog ili dva posta ne može puno reći i objasniti.
(RATNIK) pročitala sam tvoj post, ali nam trebaš još malo reći neke stvari. Jeli to bilo samo jednom, jeli to nešto što je prestalo, jesu li to samo snovi, koliko si čitao o ovome, jesi li šta radio da pokušaš to poništiti ili smanjiti, itd, itd.

Mislim da se ipak što se tiče ovih stvari razgovor treba voditi malo šire (metarski postovi), jer to pojašnjavanje možda ponekad stvari zna jako puno reći o osobi, dokle je došla i u kojoj je fazi i dali je uopšte u ikakvoj fazi ili je nažalost ,,bolest,,uzela previše maha.
Imam lično iskustvo u komunikaciji sa jednom porodicom, kad je ,,bolest,,uzela previše maha i kad je osoba u fazi da je ne možemo vratiti natrag i u tom slučaju samo mi se učinilo da je možemo iščupati. Međutim za opis toga bi trebalo ispisati jedno 5 punih strana A4 formata, da bi se objasnilo sve kako je bilo, i da niko ne bi bio pogrešno shvaćen, da bi se doista shvatilo šta je prava bolest kojoj nema lijeka, kad je manipulacija tolika,da mi ljudi nemožemo to skloniti, možda samo malo ublažiti sistem ,,robotizovanosti čovjeka i njegovog ponašanja po ko zna kojem kliku,, Mada sam vidjela da od te bolesti ta osoba uopšte nije obolila pričajući i razmišljajući na način na koji mi to iznosimo ovdje.Kad se ta (,,bolest,,sa nepopravljivim oštećenjem čovjekovog uma ili njegovom robotizacijom,desi) onda ta osoba više ne priča o tome i uopšte se ne smatra bolesnom, mada je nažalost strašno očigledno i vidljivo, bilo kojem laiku.

Ma ne volim ni da mislim na to što sam vidjela, jer je fuj, fuj nepravda.

Obećala sam onda da ću postati onaj čudni,uznemirujući san o onoj djeci. Sreća pa ih imam sve zapisane i idem samo na kopi-paste, mada je on apsolutno primjeren za temu ABDUKCIJE, jer ja već odavno znam da je to to i da pisanjem na drugoj temi o tome nije moje zatvaranje očiju ili nesigurnost jeli to-to.

San koji sam nekad kratko spomenula na temi ABDUKCIJE, a poticaj da ga iznesem ovdje je uticala ona knjiga koja se prevodi o bazi DULSI, (hebem ti engleski, valjda se tako piše)

-------
3.9.2009 (san-autobus sa djecom)

Sanjam da se vozim u nekom autobusu. Izgleda klasično kao i svaki drugi gradski autobus.Vozač je moj neko iz šire familije. Ja kao sjedim na suvozačevom mjestu i posmatram vozača.On vozi i priča na mobitel. Smije se i nešto se zeza sa nekim. Ja se pitam otkud ja tu. Okrenem se i vidim da je bus pun djece od recimo 4-10 godina.Većina ih plače, jer ih je strah i ne znaju gdje idu.Neki više i ne plaču, samo vidim da su im lica sleđena od straha.Ističe mi se jedna djevojčica i telepatski čitam joj misao da je najviše strah zato što nisu njeni roditelji sa njom. Odmah iza nje vidim jednog malog. Mislim da je mongoloid, (bolest koja čini lica tih oboljelih vrlo sličnim). On više ne plače, ali me moli da mu pomognem.Nekako osjećam da je njemu najteže.Ulazim u red između sjedišta i grozničavo razmišljam, šta da uradim. Sjetim se reikija.Stavljam svoje ruke oko njegovog lica i kao dajem mu reiki.On se smiruje, a u meni počine kuljati bijes. Zašto su ova djeca tu ovako isprepadana i žalosna, i šta je ovom kretenu koji ih ovako hladnokrvno smijući se vozi, negdje.

Okrećem se prema njemu i pitam ga, gdje vozi, zašto vozi, i otkud ja tu i zašto sam ja tu.Osjećam da ključam od bijesa. On me pogleda ravnodušno u stilu, daj se smiri i vozi dalje bez ikakvog objašnjenja.
Osjetim da u tom trenutku, ne mogu učiniti ništa pametno. Odjednom vidim da smo došli do neke kao bolnica,lječilište. To je jedna zgrada koja je opasana visokim betonskim zidovima, i ima visoka vrata.

Odjednom smo unutra, i ne sjećam se kako smo tu ušli. Pada mrak. Samo su nas smjestili u neke odjele, nešto kao muški, ženski za djecu itd. Ja sam u jednoj sobi sa nekim ženama. Razmišljam grozničavo, šta je ovo i kako izaći odavdje. Izašla sam u hodnik i vidim da ima jedan odjel, gdje su psihijatrijski slučajevi.Vidim ih kao iz daljine, i znam da su jako opasni , ali izlaz je tako napravljen da moraš proći kroz tu sobu sa tim ,,stravama,, od ljudi, i iza njih vidim vrata za izlaz.

Ponovo shvatam, da ne mogu uraditi ništa pametno.Vraćam se i razmišljam da je bolje da se vratim u onu sobu i sačekam da svi zaspu, pa da onda pokušam.Svi oko mene su u nekom neshvatanju svega toga, kako bi rekla kao da su drogirani, pa im um nikako ne radi.
Vrijeme je spavanja i svi su zaspali. Ja sam se trudila da ne zaspem, ali sam ipak izgleda zaspala, ali ne čvrstim snom. U tom takvom spavanju, odjednom osjetim kako mi neka ruka pokušava nešto zalijepiti na butinu. Odjednom se trznem i ščepam tu ruku i odgurnem je. Pogledam šta mi je na toj butini, i vidim naljepnicu (kao cijene u prodavnici), napola zaljepljenu, jer nije ta ruka uspjela da mi to zalijepi do kraja. Otrgnem to i pogledam. Na njoj vidim broj 86, koji mi se učinio poznat.Istog momenta shvatam da sam budna u svojoj sobi, ali dodir ruke na nozi još osjećam, kao i stegnutost moje ruke kojom sam ščepala tu neku drugu ruku.Razmišljam o snu, jer mi lebdi pred očima i slike su još stvarne i previše opipljive.

PS: Maica koju najrađe nosim po kući ima oslikan broj 86.

Ovaj san mi je ostao jako upečatljiv, jer nije imao veze sa mojim životom u stvarnosti, a ni nikakve proročkog uticaja da se obistini. Kad sam pročitala u ono knjizi o onom 7-nivou,sobi ili nivou košmara i njegovom opisu, vrlo slično slikama iz tog mog sna, ja sam se zamrznula.

Ostalo je pitanje šta ja to radim kad spavam, i gdje to ja idem i otkud meni sve to.

Ha, draga Znak - teško da ćeš dobiti odgovor na svoje pitanje! Ali eto - ima nas još!

Moj noćašnji san:


Nalazim se na nekom mjestu, pored nekog čudnog bazena, mutna voda, ne izgleda niti primamljivo niti čisto. Okolina više podsjeća na neku pozornicu. Nisam sama oko mene se nalaze meni nepoznati ljudi, neki imaju djecu u pelenama, neki su sami. Svi djeluju pomalo izgubljeno, osjeća se neka jaka uznemirenost. U jednom dijelu vidim malog dječaka, mislim da ima negdje oko 8 godina, izgleda preneraženo. Prilazim mu i želim ga utješiti. Zagrlim ga i shvatim da on ne može govoriti. Privila sam ga na grudi, on je okomito na mojem tijelu, obgrlila sam ga rukama držeći dlanove na njegovoj glavi. Odjednom se on nadljudskom snagom oslobađa mog zagrljaja, prima me za desnu ruku i stisne mi zapšće oponašajući nešto što me podsjetilo na «indijansku vatru» koju smo radili kao djeca jedan drugome. Bol koju osjećam gotovo i ne mogu izdržati, šokirana sam snagom tog djeteta i u biti shvaćam da to nije dijete, ima čudne – crne oči. Nekako se uspijevam oteti i pobjeći. Vidim još tako usamljene tužne djece, ali ne pada mi na pamet prići im. Sklonim se kod neke žene koja mi pregledava ruku. Pored nje je mala beba, kaže njezina, pomažem joj presvući i oprati dijete. Vidim da je dijete prepuno rana po guzi, ona to na debelo maže nekom čudnom mješavinom. A tad ga zamata ponovno. Dijete ne plače, potpuno je obamrlo, pitam se je li uopće živo. Tad vidim da je, ali kao da je nesvjesno svih nas oko njega. Na ruci koja me još uvijek jako boli imam tragove, udubljenja u koži koja je izvrtana na suprotne strane. Žena mi kaže neka rađe požurim, svi moramo na kupanje u tu vodu. Upozorava me da se moram skinuti. Ja ne želim i ne shvaćam kako ljudi sve to tako nonšalantno rade – a vidim da se s time ne slažu, vidim da je većini, baš kao i mnei jako neugodno. Svi gledaju u pod, kao da ne žele da nam se susretnu pogledi. Žena me požuruje i kaže neka ne budem luda, uzet će mi dijete ako ne budem poslušna. Ja joj odgovaram da sam sama, da nemam djeteta. Ali u tom trenu shvaćam da sam jedina koja bi se željala buniti i da ako krenem vikati kako bih trgla te ljude nitko mi se neće pridružiti. Zato se odlučim svući. Pored mene je netko odbacio neki tepih ili deku, podsjeća me na moj kuhinjski. Njime se ogrćem, ne želim da me gledaju golu. Iako nitko nikoga ne gleda. Ulazim u vodu ogrnuta i tek unutar nje mičem to sa sebe. Voda mi nikako ne odgovara, jako je hladna, hladnija od hladnoće koju mogu zamisliti. U tom mi trenu postaje svejedno – odustajem od svega i san se prekida.....

I jutros sam prilikom tuširanja primjetila na desnom koljenu plavicu, s unutrašnje strane, a s vanjske udubljenje u obliku riže, roza boje omeđeno dignutom kožom bijele boje! Mislim, nemam pojma kako sam takav biljeg mogla zadobiti ičime tokom noći! Nije niti važno.

Ja se više ništa ne pitam. Osim - kako se dovesti u stanje da unutar događanja odreagiram onako kako bih inače odreagirala u svijesnom (ako je ovo što živimo to!) stanju!
To me interesira!

Alf

Hej, Alf, san ti je super, mislim ,,super,,, uglavnom mislim na činjenicu što si ga se super sjetila.

Pišući juče onaj svoj o onoj djeci, koji sam sanjala nekad podavno,odjednom mi se strašno počeo paliti jedan sumnjivi alarm, jer sam iako, kopi-pastajući ga, bukvalno ponovo ,,preživjela,,

Alarm mi je bio na, (ja glupača nisam o tome uopšte razmišljala prije) . Da li je ono dijete kome je bilo najteže ,,mongoloid,, nekako mene zeznulo da ipak njemu najviše ,,pomognem,, i ko je to ustvari bio, dijete kome treba pomoć ili neki
Čitajući tvoj san samo mi se sumnja potvrdila. Znači, prešli su me, garant.

Dobra ti je ta zadnja ideja koju sam negdje već spomenula, da je i meni cilj ili želja da ih otresem uvijek 100%, kad sam u tom nesvesnom stanju (snu),kad su manipulacije najače prisutne.

Ja sam imala već njihove pozive da im ,,pomognem,,ali tada sam 100% posto znala da su oni, i naravno da sam im ispsovala sve živo,sad u ovom snu su me kao što rekoh prešli, heh.

Najveće pitanje koje se meni juče vrzmalo po glavi, je bio upitnik, kako to i oni stanu u red da im se ,,pomogne,, na fin način, i to u snu, kad ja nemam pojma ni gdje sam, ni šta sam.

Nego, ja i ti ALF ćemo valjda jednom napisati knjigu, i evo ja odmah predlažem naslov, da se ona zove ,,PITANJE,, U to ime Opet piva, niđe kisele...

Inače nisam čovik od velikih riči, kao što bi opjevao čini mi se Mladen Grdović u svojoj pjesmi,pa se stoga trudim da u svojoj kratkoći budem što jasniji!
Onog humanoida, sam vidio samo jednom, prije možda 4 godine u sobi, za vrijeme spavanja i nije mi dao mira, sve do prije 2 mjeseca, kad sam to ispričao prijatelju i on mi rekao za val.hr!
Sve ovo skupa traje nekih 2 mjeseca, otkad sam počeo čitati sadržaje ovog foruma, nije mi trebalo dugo, nekih par sati i sve mi je postalo jasno! Onda su usljedile more i košmari, koje nisam mogao savladati! BUdio sam se nočima iz loših snova, dok me nije trgnulo nešto čudno, u trenutku buđenja iz sna, vidio sam neku čudnu svjetlost u kući, čak bi rekao kao da sam vidio i prašinu u zraku. To bi nestalo u sekundi, a ja sam skočio iz kreveta i viknuo evo ih. U tom trenuku sam shvatio da mi jezik visi u stranu i da ne mogu pričati čisto, nego da mucajući govorim. Supruga se preplašila, a ja sam otrčao u sobu da vidim djecu!
Nakon toga sam shvatio da ovako ne mogu dalje i da trebam pomoć!
Naravno mama i supruga su rekli da trebam ići psihijatru, jer ovo nema smisla. Ispočetka nisam na to pristajao, a nakon par dana sam pristao i otišao!
Psihijatrov zaključak, je bio da je ovo najveća sf priča koju je čuo i rekao da su to znaci šizofrenije, prepisao mi je nekoliko tableta i preporučio da idem na mr, ct mozga i ko zna šta još!
To mi je pomoglo utoliko, što sam bio ljut sam na sebe i mamu koja mi je to preporučila!
Naravno odbacio sam, doktorovu amnezu, tablete i sve pokušaje mame i supruge da pomognu meni u borbi protiv samog sebe!
Tada sam odlučio da idem u borbu protiv vjetrenjača ( u stilu: nebu mene niko jebal)
Počeo sam osluškivati svaki zvuk prilikom spavanja i s vremenom sam se sjetio da sam znao čuti nekakav zvuk kao da negdje u daljini čujem agregat ili nekakav bijesni automobil sa rezonantnim auspuhom, koji radi na leru ( čudio sam se sam sebi, kako netko može držati automobil upaljen i po nekoliko sati). Taj zvuk se je ponavljao, ali ne svaku večer!
Uz taj zvuk sam povezao i jaka pucketanja po sobi( pucketanje drva), još bi mogao reći da mi se čini kao da mi tjelo treperi i kao da hoće da poleti uz veliku napetost. U to doba noći bi svi spavali osim mene, koji sam bio budan do nekih 4 sata ujutro, kada bi odjednom sav pritisak nestao i u miru bi zapao!
Tom prilikom sam u sebi, jako psovao i vrijeđao one koji su mi nešto u tom trenutku radili ( ako su mi uopče što radili), govorio bi im da nestanu i da me ostave na miru, mene i moju obitelj.
Nakon toga nisam osjetio već dugo ništa, mogu mirno spavati i spreman sam na borbu protiv nadmoćnijeg neprijatelja ( zato sam se nazvao ratnikom)!

Ratniče, imaš totalno pogrešan stav!
Prvo, tko ti je rekao da imaš posla sa "nadmoćnijim" neprijateljem!?
Sloboda od straha je jamac pobjede u bilo čemu.
Čim držiš da je netko tebi nadmoćniji, poraz ti je zagarantiran!

Sada je nadmočniji, ali svakoga dana sam jači i jači!
Zaboravio sam napomenuti da su se tokom noći kad sam bio budan do jutra, čuli laveži pasa po cijelom selu!

Ratniče - sasvim je normalno da osjećaš da su nadmoćniji. Naime, kad osvijestiš ovakva događanja shvatiš da se događaju bez tvog pristanka - što drugo pomisliti nego da su jako moćni?

Ali - postoji taj ali! Kad se riješiš straha, točnije, kad se prestaneš bojati tih događanja, sebe mijenjaš u poziciji. Prestaješ biti žrtva - a time stičeš snagu da se jednostavno nosiš s tim što proživljavaš.

Sakupljaj informacije (ovdje na forumu ih imaš na razne načine: knjiga Anđeoska maskarada, Oteti, tema abdukcije....) kako bi vidio da se to događa i drugima.
Jer to je jedini način "borbe" koji imaš na raspolaganju!

Dakle - ne boj se, postavljaj pitanja unutar sebe, traži odgovore, ali i čitaj tuđa iskustva.


Znaš kako se kaže: što me odmah ne ubije, ojača me!


Važno je znati da nisi sam!

Alf

Hrabri ratniče, jako mi se svidjelo ono "ne bu mene niko jebal", jer si time izrazio dvije vrlo bitne stvari - odluku i volju. i odlično je što te strah nije blokirao, stekla sam dojam da njime dosta dobro vladaš. A ono na što posebno treba obratiti pažnju je to "mene" ,koje ima moć[b] da odluku sprovede u djelo. To "mene" dom je slobodne volje, s kojom smo [b]svi došli na ovaj svijet i koju nam nitko ne može oduzeti. Ono što nam mogu učiniti jest da nas napadima, manipulacijama, zastrašivanjima... zavedu da svijest/energiju uputimo u pravcu koji njima odgovara, i da zaboravimo da imamo slobodnu volju da svijest usmjerimo kamo mi hoćemo. Na primjer, oni mogu postići da se bavimo onime što oni nama čine, umjesto da se pozabavimo time što mi možemo učiniti za sebe. A nije da ne možemo. Evo, to tvoje "ne bu me.." dobro bi bilo obestrastiti, mislim, uzeti kao stav, konstataciju, bez unošenja emocija, ili bar što manje. I biti sebi najbolji prijatelj, upoznati i prihvatiti tog prijatelja baš takvog kakav jest, sa svom svjetlošću i mrakom, bez osude i krivice. Malo po malo, otkrit će se, ili bar naslutiti mjesto gdje stanuje onaj dio "mene" koji je van dosega bilo kakvih neželjenih van- i ovozemaljaca. Jer oni nas ne mogu uzeti, mogu nas samo izmanipulirati da im damo što hoće od nas. I tu dolazimo do pitanja nadmoćnosti. Može se gledati i ovako - mi od njih ne trebamo ništa, hvala lijepa. Ali oni hoće nešto od nas što oni nemaju, ili nas upotrijebiti za nešto što ne mogu sami. Tko je onda tu nadmoćniji? Već sam napisala u jednom postu prije, svijest o slobodnoj volji je ključna stvar, i što više poradimo na to dvoje, više ćemo biti u stanju prenijeti ih i u stanja koja ne odgovaraju uobičajenoj "budnosti". Drugim riječima, valja poraditi na tome da se s budnosti maknu navodnici. Ni ja nisan čovik od velikih riči (osim što sam prototip lajave dalmatinke ), i ovo što sam napisala proisteklo je iz vlastitog iskustva, bez potrebe da iznosim detalje "neželjenih susreta", a u namjeri da ti izrazim podršku.


Tuđe nećemo - svoje ne damo!

Zanimljivo je kako sam u životu znao nekome reći da meni nitko ne može ništa ako ja to ne želim! Isto tako sam uvijek želio biti svjestan svega, t.j. smatrao sam da je droga ili alkohol bijeg od stvarnosti!
Moram priznati da imam sve crkvene sakramente i da sam išao redovito u crkvu dok se nije pojavio "nedeljnji zabavnik", sa Vajtom i Rusom! Nakon toga, kroz život sam shvatio da u toj prići nešto fali, odnosno da nije potpuna i da se stalno priča jedno te isto(žao mi je ako sam nekoga uvrijedio)!
Uvjek sam u društvu bio razborit i nisam se dao nagovoriti na neke gluposti ako bi ishod bio poražavajuć za mene, a i za ostale!
Kad je došao rat(taj prokleti rat), imam osjećaj da sam jedino ja iskakao iz društva i da nisam bio hipnotiziran i pun mržnje, prema pripadnicima druge vjeroispovjesti!
Bilo kako bilo, znam da moj problem mogu riješiti samo ja i nitko drugi!
Ne znam kako uvjeriti suprugu da mi povjeruje u cijelu tu priču, jer gledano sa njene strane, stvarno pričam gluposti! Inače sam čovjek u kojega ljudi oko mene imaju potpuno povjerenje!
Od 6-oro osoba koje znaju za moje novo otkriće, samo sam 3 osobe uspio uvjeriti u svoju priću, a 2-oje, je na putu da se probudi! Ne mogu vjerovati da supruga može meni manje vjerovati, nego nekome drugome, iako mislim da u dubini svoje duše se boji prihvatiti takvu istinu!
Moram još napomenuti da čitav život imam problema sa nosom i disanjem i da ne mogu zamisliti život bez kapi za nos, iako sam ga jednom operirao!

Zanima me da li u ovoj mojoj priči, može netko barem i malo potvrditi koju činjenicu sličnosti!

Svi mogu prijatelju, svi...na pravom si mjestu.

Ovo je Alf dobro rekla, ali po meni to je samo "jedna strana novčića"
Jer čisto skupljanje znanja, bez one "druge polovine" može čak i povećati strah, ponekad do stupnja paranoje!

Ono što bih preporučio svakome tko želi stvar riješiti u korijenu jest ona druga "strana novčića" a ona se zove - upoznavanje Istinskog Sebe, kroz meditiranje, povećavanje svjesnosti Sadašnjeg Trenutka i sticanje moći kroz Razumijevanje svoga bića.

I o tome ima mnoštvo tema ovdje na forumu - i to me čini istinski sretnim čovjekom!
Jer upravo najbolji "lijek" i najpotrebniju potršku i sam sam nebrojeno puta pronašao "slučajno" baš OVDJE!!!

Zato, dragi Ratniče, shvati i nikad ne zaboravi - NISI SAM, nisi prepušten besmislu niti neizvjesnosti...
... jer ima neka Sila koja mene i Tebe beskrajno voli.
Oduvijek. I zauvijek!

Cijela priča je jako zanimljiva,ali zašto se do sada još nisi pomirio sa cijelom situacijom. barem ti koji si na tom nivou svijesti bi trebao razumjeti obične smrtnike kao što je tvoja žena,i ne pokušavati ih uvjeriti u to nego jednostavno raditi to šta radiš...