Drugi koncept vračeva koji zaslužuje pobližu pažnju u okvirima ovog objašnjavanja je nešto što nazivaju namjera. Opisuju ju kao perenijalnu silu koja prožima cijeli univerzum; silu koja je svjesna same sebe do točke da odgovara na poziv ili zapovijed vračeva. Čin korištenja namjere nazivaju namjeravanje. Pomoću namjeravanja, vračevi su, kažu, sposobni osloboditi, ne samo sve ljudske mogućnosti percepcije, već i ljudske mogućnosti djelovanja. Smatraju da se kroz namjeru mogu realizirati i najfantastičniji pothvati.
Granica sposobnosti percepcije vračeva naziva se ljudski pojas, što znači da postoji granična crta koja obilježava ljudske sposobnosti diktirana ljudskim organizmom. Te granice nisu tek puke tradicionalne granice uređene misli, već granice cjelokupnosti resursa zaključanih unutar ljudskog organizma. Vračevi vjeruju da se ovi resursi nikad ne koriste, već ih in situ drže unaprijed pretpostavljene ideje o našim limitacijama, limitacijama koje nemaju nikakve veze s našim stvarnim potencijalom.
Vračevi naglašavaju da, budući da opažanje energije dok ista teče u univerzumu nije arbitrarno niti idiosinkratsko, vidjeoci svjedoče oblikovanjima energije koje se događaju same od sebe i nisu proizvod naše interpretacije. Vračevi tvrde da je opažanje takvih formulacija, u sebi i po sebi, ključ koji oslobađa zaključani ljudski potencijal koji nikad ne ulazi u igru. Takve formulacije energije, koje se, po definiciji, događaju neovisno o voljnosti ili intervenciji ljudi, u stanju su stvoriti neki nov subjektivitet. Bivajući kohezivne i homogene za sva ljudska bića koja vide, ove formulacije energije su, za vračeve izvor nove intersubjektivnosti.
Prema vračevima, subjektivitet svakodnevnog života diktiran je sintaksom našeg jezika. On zahtijeva direktive, i učitelje koji nas putem prikladnih tradicionalnih zapovijedi koje izgleda da su proizvod našeg povijesnog rasta, počinju usmjeravati, od momenta našeg rođenja, da opažamo svijet. Vračevi smatraju da je intersubjektivnost koja rezultira iz sintaksom vođenog odgoja, prirodno, upravljana sintaktičkim zapovjedima-opisima. Kao primjer daju izjavu: "Zaljubljen sam", osjećaj kojeg intersubjektivno dijelimo svi mi, i koji je, naglašavaju, oslobođen čujenjem tog opisa-zapovijedi.
Suprotno tome, vračevi su uvjereni da subjektivitet koji rezultira iz opažanja energije direktno dok ona teče univerzumom nije vođen sintaksom. Nisu mu neophodne direktive i učitelji da komentarom ili zapovijedi istaknu ili ukažu na ovo ili ono. Rezultirajuća intersubjektivnost među vračevi postoji putem nečega što nazivaju moć, koja je krajnji zbir svih namjeravanja koja je pojedinac skupio. Budući da takav intersubjektivitet nije izvučen pomoću sintaktičkih zapovijedi ili salijetanjima, vračevi tvrde da je taj subjektivitet direktan nusproizvod djelovanja cjelokupnog ljudskog organizma, fiksiranog na jednu jedinu svrhu: namjeravanjedirektne komunikacije.
Da sumiramo, intencionalnost ili namjeravanje je, za vračeve, pragmatična upotreba namjere, sile koja omogućava izvršenje svega. Za njih je namjera pragmatičan kanal za postignuće, a intencionalnost je način na koji se koristi. Ona nije, kao u filozofskim diskursima Zapadnog čovjeka, tek intelektualni zapis rasta ljudske svjesnosti [awareness] od bazičnih (o)sjetiljenja do kompleksnih procesa koji mogu proizvesti znanje. Intencionalnost je aktivna stvar jer su i vračevi posvema pragmatični u njihovom pristupu životu i življenju. Ona iziskuje stav koji vračevi moraju zauzeti i koji opisuju kao stav / stajalište moći. Iz ovog stava, oni mogu zaista pozvati namjeru. U tom smislu, intencionalnost postaje potpuno svjestan čin namjeravanja. Vračevi objašnjavaju da su ti fenomeni aktualizirani kada je cjelokupni ljudski organizam, u svim njegovim potencijalima, angažiran u jednu jedinu, sveobuhvatnu svrhu: namjeravanje.
Uzimajući kao polazišnu točku sposobnost vračeva da opažaju energiju direktno, moguće je zamisliti novo područje za filozofski diskurs. Prepreka realizaciji ove mogućnosti do sada je bio, sa strane praktikanata vračarstva, nedostatak interesa za konceptualiziranje njihovog znanja i njihovih praksi. Vračevi tvrde da nakon što dosegnu određene pragove percepcije, koji su poput ulaza u druga područja postojanja, interes praktikanata biva fokusiran isključivo na praktične aspekte njihovog znanja.
Zbog te sklonosti pragmatizmu, vračevi mogu ozbiljno kontemplirati transformaciju filozofije i filozofske istrage u područje praktikalnosti (primjena), uključujući u njega upotpunjeniji pogled na ljudski potencijal. Oni smatraju da je direktna percepcija energije tada uvod koji će nas voditi u nove subjektivnosti, slobodne od sintakse. Vračevi predlažu da je taj novi subjektivitet način dosezanja namjere, kroz aktivni proces intencionalnosti.
|