Nedjeljna misa.
Izvadak o problemima u vezi sa izgubljenim ljudskim obličjem.
La Gorda me prekinula u tom razmišljanju. Ponašala se gotovo histerično. Vikala je da je upravo zaključila kako nagual žena mora biti negdje vrlo blizu. Baš kada smo odlučili pronaći jedno drugo, nagual žena je krenula u potragu za nama.
Gotovo me uvjerila snaga njezina zaključivanja. Nešto je u meni, međutim, ipak govorilo da to neće biti tako. To se sjećanje nalazilo u meni, ali ga se nisam usudio iznijeti.
Htio sam sve to raspraviti s la Gordom, no bez uspjeha, jer je moja intelektualna i rječita zaštita bila nedovoljna da bi apsorbirala udarac prouzrokovan sjećanjem na naguala ženu.
Bio sam posrnuo, opustošen više nego od straha pred smrću. »Nagual žena se negdje nasukala«, rekla je krotko la Gorda. »Vjerojatno je u teškoj situaciji, a mi joj ne pokušavamo pomoći.«
»Ne! Ne!«, povikao sam. »Ona više nije ovdje.«
Nisam zapravo znao zašto sam to bio rekao, ali sam znao da je to istina. Na trenutak smo zapali u melankolično raspoloženje, koje bi bilo nemoguće racionalno objasniti. Prvi put u vlastitom sjećanju osjetio sam istinsku, bezgraničnu tugu, strašnu nepotpunost. Negdje u meni nalazila se rana koja se sada ponovo otvorila.
Ovaj put nisam mogao naći utočište iza vela misterije i neznanja, kao što sam često običavao činiti u prošlosti. Bilo bi pravo blaženstvo ne znati. Na trenutak me obuhvatila opasna malodušnost. La Gorda me zaustavila.
»Ratnik je onaj tko traži slobodu«, rekla mi je u uho. »Tuga nije sloboda. Moramo se izvući iz toga.«
Osjećaj duševnog mira, kako bi rekao don Juan, povlačio je za sobom trenutnu stanku za ponovnu procjenu situacije. Na vrhuncu svoje tuge, shvatio sam na što je mislio. Osjećao sam duševni mir; javio mi se da bih tu stanku iskoristio kako treba.
Nisam mogao biti siguran da li je tu moja volja odigrala neku ulogu, no odjednom je tuge nestalo; kao da je nikada nije ni bilo. Prestrašila me brzina i potpunost promjene raspoloženja.
»Ti si sada tamo gdje sam ja!« uzviknula je la Gorda, kad sam joj opisao što se dogodilo. »Nakon svih ovih godina još nisam naučila rukovati bezličnošću. Beznadno se i trenutno prebacujem iz jednog osjećaja u drugi. Zbog svoje bezličnosti kadra sam pomoći malim sestrama, ali sam također osuđena na njihovu milost. Svaka od njih dovoljno je jaka da me zanjiše od jedne do druge krajnosti.
»Problem je bio u tome što sam ja izgubila ljudsko obličje prije tebe. Da smo ga izgubili zajedno, mogli smo pomoći jedno drugom; ovako, dizala sam se i padala brže no što želim priznati.«
Moram priznati da su mi njene tvrdnje o bezličnosti uvijek djelovale patvoreno. Po mome shvaćanju, gubljenje ljudskog obličja uključivalo je i određene popratne okolnosti, čvrstoću karaktera, što u odnosu na njene emocionalne uspone i padove nisam bio kadar shvatiti.
S tim u vezi, sudio sam joj strogo i nepravedno. Izgubivši svoje ljudsko obličje, bio sam sada u položaju da shvatim tu bezličnost, barem kao nazadovanje u trezvenosti i razboritosti. U njoj nije bilo nikakve automatske emocionalne snage.
Taj aspekt izdvojenosti, sposobnost udubljivanja u bilo što, prirodno se proširuje na sve ono što čovjek radi, uključujući čak i ono protuslovno i potpuno nevažno.
Prednost bezličnosti jest u tome što nam omogućuje trenutnu stanku, ukoliko posjedujemo samodisciplinu i hrabrost da je iskoristimo.
U svakom slučaju, shvatio sam dotadašnje la Gordino ponašanje. Godinama je bila bezlična, ali bez neophodne samodiscipline. Tako je bilaizložena na milost i nemilost dramatičnim promjenama raspoloženja i nevjerojatnom protuslovju između svojih namjera i djelovanja.
Nakon incijalnog prisjećanja na naguala ženu, la Gorda i ja napregli smo sve snage i danima pokušavali uskrsnuti još neke uspomene, ali se činilo da ih više nema. Našao sam se tamo gdje sam bio prije no što sam se počeo prisjećati. Slutio sam da u meni ima još dosta toga pokopanog, ali do toga se nije moglo doći.
U mozgu mi nije bilo ni natruhe bilo kakvih drugih uspomena.
La Gorda i ja prošli smo razdoblje strašne zbrke i sumnje. U našem slučaju, biti bezličan značilo je biti opustošen najgorim zamislivim nepovjerenjem. Osjećali smo se kao zamorci u rukama don Juana, koji nam je trebao biti poznat, ali o kojem, zapravo, nismo znali ništa. Punili smo jedno drugo sumnjama i strahovima. Naravno, najznačajnija tema je bila nagual žena. Kad bismo na nju usredotočili pažnju, sjećanje na nju postalo bi tako jasno da je bilo gotovo nezamislivo da smo je mogli zaboraviti.
To bi neprestance rađalo nova razmišljanja o tome što nam je to, zapravo, don Juan učinio.
Nagađanja bi nas vrlo lako odvela do zaključka da smo bili iskorišteni. Bijesno bismo neizbježno zaključivali da je s nama manipulirao, izručujući nas bespomoćne i neznane nama samima.
Kad se bijes u nama stišao, počeo nas je spopadati strah — jer smo se suočili s jezivom mogućnošću da nam je don Juan počinio još neke, mnogo pogubnije stvari.
Orlov Dar
|