Parafrazirat ću don Juana: "ako nemaš dovoljno osobne moći, taman da netko pred tebe istrese svu mudrost svijeta, to ti apsolutno ništa neće značiti"

Uopće se ne treba zamarati nečijim nerazumijevanjem.

Pravi primjer kako don Juan prenosi znanje i kako ne dopušta da ga bilo tko pokoleba u tome je događaj opisan u drugoj knjizi, kada Eligiu i nekolicini njegovih prijatelja objašnjava kako Mescalito djeluje na čovjeka. Unatoč žestokom osporavanju od jednog učesnika, don Juan je uspješno i besprijekorno okončao svoje izlaganje.

Nia je napisala:



Iz knjige “ Magija Pokreta” str.29

“Kao što je don Huan opisao, magijske pokrete su prvobitno izvodili šamani drevnog Meksika, pojedinačno i odvojeni od svakodnevne buke, sledeći trenutni impuls ili potrebu. Svoje učenike je podučavao na isti način.“
„ U idealnom slučaju, tenzegritet bi trebalo podučavati i praktikovati na isti način. Ali s obzirom na uslove savremenog života i činjenicu da je cilj magijskih pokreta formulisan tako da bude dostupan većem broju ljudi, mora se napraviti novi pristup. Tenzegritet treba praktikovati u obliku koji je najlakši: u grupi, pojedinačno ili kombinovanjem obe mogućnosti.“

Ja sam uspeo da ih naučim samostalno, bez pohađanja seminara. To je puno teži put, ali nisam imao mogućnosti za odlazak na seminare a i ne slažem se sa politikom organizatora i sa onim u šta se sve to pretvorilo. Detaljnije vidi u ranijim postovima na ovom topicu.

Puno pozdrava.

Hvala, svjesna sam da samostalan rad uvijek bude najteži, jer sam istražuješ i vjerojatno u počecima i radiš pogrešno, ali s vremenom nadam se da tijelo preuzima izvođenje magičnih pokreta, jer ipak je u njima generacijama pohranjena namjera starih šamana.

I par isječaka od Castanede o Letačima:
"Oni jedu sjaj vaše svijesti, svjetlost koja okružuje vaše energetsko tijelo. Oni vas pojedu do nivoa nožnih prstiju tako da vama ne ostaje ništa drugo, osim razmišljanja o samome sebi. Ja, Ja, Ja! Ali strogom disciplinom, životom ratnika, vaša svijest postaje čvršća i manje privlačna za Letače i, na kraju, ako uspete da postanete ratnik, oni prestaju da vas jedu. Postajete neprijatni kao hrana.
Prema don Juanu, Letači su nas, bukvalno, sažvakali do nivoa naših stopala. Mi smo kao debeli pilići u kokošinjcu koji čekaju da budu pojedeni. Što smo egoističniji i što se više brinemo o sebi, to za njih imamo bolji ukus. Međutim, mi možemo da razvijemo svijest koju oni odbacuju, svijest koja je rezultat discipline.
Netko je pitao da li Letači vole emocije. Carlos Castaneda je odgovorio: "Da. Oni vole probleme, naročito velike lične probleme." Naveo je kao primjer nekoga tko brine da li ga neko drugi voli.

Pozdrav

Nia je napisala:


Draga Nia, mogu ti reći da sam prilično ušao u veštinu sanjanja, ali ne mogu uvek svega da se setim. Kastaneda kaže da je problem sećanja povezan sa količinom energije koja nam je dostupna.Inače, desilo se da me ljudi vide na dva odvojena mesta u isto vreme pa sam onda imao grdne muke i nevolje da im to objasnim. Na sreću, ljudi su skloni da nadju neka sasvim obična objašnjenja. Jedva sam ih ubedio da nemam brata blizanca kojeg sam krio... uh...
Njihov um im ne dopušta da shvate šta se zaista dešava, na našu sreću. Inače bi nas spalili ili razapeli na krst.
To što mi se dogodilo je u zapravo prolazak kroz 3. vrata sanjanja o kojem pitaš. To je trenutak kada sanjajuće telo postane dovoljno jako, konsolidovano i kompaktno da se može materijalizovati. Do toga dolazi spontano, kada sanjajuće telo dostigne tu zrelost.

Međutim, ako ćemo se već baviti sanjanjem, mislim da bi bilo bolje sa opisima iskustava krenuti od 1. vrata sanjanja, jer treba da imaš na umu da većina ljudi ne zna ništa ni o neophodnim preduslovima koje treba ispuniti da bi se ova fascinantna aktivnost započela, a kamoli o teško razumljivim zamršenostima svesti i pažnje koje se javljaju u vezi 3. vrata snevanja.Ili o “shared dream-u” pojmu koji ne postoji kod Kastanede ali rekao bih da si mislila na “sanjati zajedno” ili zajedničko sanjanje koje on opisuje u knjizi „Orlov Dar“ gde se on i la Gorda susreću u istom snu pa onda obavljaju razne zadatke. Dakle, daj da svojim iskustvom pomognemo svakome ko želi da započne tu praksu. Prema onome što si napisala u ranijem postu, zaključujem da si savladala 1. i 2. vrata, pa pretpostavljam da o početnim iskustvima možeš puno reći, ako želiš. Tu bih i ja nadodao svoja iskustva pa bi taj spoj možda bio konstruktivan i koristan čitaocima ovog topica.

Malopre sam spomenuo probleme koje sam imao sa ljudima zbog ovih sanjačkih aktivnosti pa me je to podsetilo na neke postupke koje ratnici primenjuju da bi izašli na kraj sa ostalim ljudima sa kojima žive i sarađuju u ovom svakodnevnom svetu, pa mislim da ne bi bilo zgoreg da ih malo razmotrimo.

Svaki ratnik je prinuđen da igra uloge u društvu i da bude uklopljen u sistem, kako bi ostao neprimetan. Ne smemo da skrećemo direktnu pažnju na sebe, jer se pokazalo kroz istoriju da je to dovelo do katastrofalnih posledica. Okolina bi postajala agresivna i počeo bi progon i čak, ubijanje... to je odbrambeni mehanizam mračnog sistema predatora. Zato što nas ljudi ne razumeju i neće ili ne mogu da nas razumeju, mi igramo uloge da bi se zastitili od rulje. To je deo umetnosti prikradanja (stalking). (U srpskim prevodima Kastanedinih knjiga ta reč je prevedena kao "traganje". Ja više volim reč "prikradanje" jer smatram da bolje odražava pokretačku silu ove veštine ili umetnosti.)

Eto, ja revnosno idem u katoličku crkvu čak 3 puta nedeljno a po neki put i češće, i veliki sam vernik. Međutim, iako sam se trudio da ostanem nezapažen, praktikovanje don Huanovog učenja mi je donelo ogromnu energiju, izoštrenost uma i optimizam. Ljudi su to zapazili pa umalo da me proglase za sveca... Ali kako, za ime Božje, da im objasnim da ta snaga nije od njihovog nepostojeceg Boga?
I tako sam se opet našao u neugodnoj situaciji.
Ali, borba sa takvim poteškoćama je izuzetno korisna jer nas primorava da koristimo samodisciplinu i da izvučemo maksimum iz sebe a to rezultira uvećavanjem lične svesti i snage, znači, napredujemo.



Mislim da si odabrala odličan citat. U par rečenica Kastaneda kaže suštinu našeg problema sa letačima. Međutim, Laura koja je napisala kasiopejske transkripte odlično primećuje da je Kastaneda ostao prilično nedorečen u vezi letača. Mislim da se to odnosi na pitanje kako da se odbranimo od njih? Da, rekao sam “odbranimo” jer - mi se ne možemo boriti protiv njih. Oni su, da tako kažem, superiornija rasa. Njihova svest i znanje su neizmerno veći od našeg. Mi jedino možemo da se zaštitimo od njih... da postanemo odvratni kao hrana, nejestivi... Doduše, on kaže da "strogom disciplinom, životom ratnika, vaša svest postaje čvršća i manje privlačna za Letače i, na kraju, ako uspete da postanete ratnik, oni prestaju da vas jedu," međutim, to je po mom mišljenju suviše nedorečeno i apstraktno i ne govori nam šta zapravo konkretno treba da učinimo.
Posle ogromne borbe i stradanja došao sam do konkretnih načina za rešenje problema i tada sam shvatio da je Kastaneda zapravo rekao šta treba raditi ali su mi te stvari na neverovatan način izmicale pažnji. Kontrolni sistem grabljivaca (strana instalacija) me je žestoko blokirao. Uz to, on je delove tog postupka namerno razbacao po različitim knjigama (Aktivna Strana Beskraja i Magija pokreta) što je još više otežalo situaciju. Ali, kad sam započeo sa vežbanjem tenzegriteta, najednom su mi se “složile kockice”. Pod njegovim uticajem, kontrolni mehanizam je oslabio i ja sam iznenada ugledao izlaz.

Don Huan govori o vibracionoj sili.

Ako pažljivo čitaš knjigu “Aktivna Strana Beskraja” (poglavlje “Senke od Blata”), videćeš da je vibraciona sila jedina sila koja nas može efikasno zaštiti od grabljivaca. Vibraciona sila se doživljava kao strujanje u celom telu, nešto kao kad mačka prede...pr,prr,prrrr. Evo ti jedan primer iz mog iskustva. Jednog jutra, veoma rano, ušao sam u autobus koji me je vozio na posao. Bilo je veoma hladno. Seo sam na sedište do prozora. Vozač je startovao motor i ostavio ga da se zagreje. Bio sam jos pospan i dremljiv i naslonio sam glavu na staklo. Ceo autobus je podrhtavao i vibrirao od rada motora. Onako dremajući, primetio sam da moje telo vibrira u skladu sa autobusom. Čim sam na to usmerio pažnju, doživeo sam izvanredan osećaj telesne prijatnosti, zadovoljstva i opustenosti. Budući da sam u to vreme već zapoceo sa magijskim pokretima, taj događaj me je zapravo spontano doveo do svesti o vibracionoj sili!
Tada je moje telo shvatilo i posle toga mi je bilo potrebno samo da usmerim totalnu pažnju na celokupno fizičko telo, naravno, u što većoj unutarnjoj tišini, tražeći tu vibraciju i posle kraćeg vremena, ona bi se pojavila. Tek tada sam shvatio šta znači “zgrabiti” vibracionu silu i kontrolisati je, kako to Kastanedi kaže don Huan u napred navedenoj knjizi. Za sve ovo je potrebno skupiti mnogo energije pomocu magijskih pokreta da bi postalo praksa...

Kada postanemo svesni vibracione sile, veoma je bitno da je usmerimo u glavu gde se nalazi strana instalacija (“uljez”) – energetska antena koja nas povezuje sa kontrolnim sistemom. Pošto to učinimo, uljez će posle kraćeg opiranja pobeći i na taj način smo prekinuli vezu sa letačima. Posle toga ćemo verovatno pevati pesme radosti usled osećaja neopisivog rasterećenja i sreće, a um će nam postati tako jasan i izoštren da ćemo biti totalno zaprepašćeni.

Sledeći korak je da budemo 24 sata svesni te sile kako bi smo stalno bili zaštićeni od grabljivaca. To je svakako veoma težak zadatak, ali ako smo uporni i disciplinovano izvodimo magijske pokrete ili BILO KOJU tehniku koja uvećava energiju, postaćemo sposobni da to sa lakoćom izvedemo. Tada naša svest počinje da spontano i bez ometanja raste dok ne poraste do svog prirodnog maksimuma. Dakle, ne moramo da se trudimo da povećamo svoju svest. Dovoljno je samo da obezbedimo navedene uslove a to je ono pravo područje teške borbe.

Ja sam te sile svestan skoro stalno. Desi se da mi povremeno izmakne ali je brzo ponovo zgrabim... Ona ti je, draga Nia, kao Kasperski antivirus i firevall, ha ha… bez nje smo nastradali na kosmičkom internetu.

Međutim, i kada uklonimo stranu instalaciju i prekinemo vezu sa letačima, mi i dalje moramo da se borimo protiv samovažnosti, koja doduše nije više ni izdaleka toliko jaka, ali postoji. Samovažnost je naš najveći neprijatelj...(samovažnost = OPS, okrenutost prema sebi). Samovažnost ostaje jer je ona sastavni deo letačkog uma tj. našeg razuma.Ta borba traje gotovo celog života. Što je ratnik više umanjio samovažnost, to je besprekorniji. Zanimljivo je da je jedina slaba tačka ljudskog bića osećanje samovažnosti. Kad to uklonimo, postajemo zaista nepovredivi.
Kada uspemo totalno da je izbrišemo, onda smo spremni za konačno putovanje, ulazak u totalnu svest ili unutrasnji oganj... a neki bi to nazvali prelazak u 4. ili neznam koji denzitet. (Je’l tako, Jack?)
Vibraciona sila je ta koja uništava samovažnost. Ona je Duh, Namera, sila koja drži na okupu ceo svemir, snaga koja sprečava da se atomi našeg tela ne razlete u prostor. To je slepljujuća sila koja drži naša energetska polja na okupu. To je sila života, reda i poretka koja svemu daje strukturu i oblik tako da je sve na svom mestu. Ona zavodi red u haos.Ona može da se koristi i za lečenje. Imam zanimljiva iskustva s tim.

Tenzegritet sigurno donosi svest o toj sili. Ratnici koji su otkrili te pokrete su hiljadama godina u njih ugradjivali “nameru” te sile, tako da mi samo treba da disciplinovano vežbamo. Ne moramo da “nameravamo” vibracionu silu. To su vec učinili oni pre nas. Mislim da je to divno...Don Huan kaže da se pomoću magijskih pokreta pridružujemo “nameri” ratnika – “nameri” SLOBODE.
Dakle, predlažem da se bacimo na posao. (Ako možemo…)

Odličan post , vidim da treba ponekad ubaciti neki trigger, pa se onda ljudi raspričaju o svojim iskustvima
U pravu si Stalkere, možda sam malo previše ubrzala sa pitanjima o "zajedničkom sanjanju" i prelaskom 3.vrata sanjanja (third gate of dreaming), ali sad mi je barem postalo jasnije da 2.vrata sanjanja ne mogu još potpuno istražiti, jer nemam dovoljno energije za to. Mislim da danas kreće nastavak sastavljanja rekapitulacijskog popisa i početak vježbanja magičnih pokreta zbog prikupljanja potrebne energije

Stari čarobnjaci govore o 7.vrata sanjanja, a Castaneda opisuje 4 u knjizi "Umijeće sanjanja".
Pokušat ću prema svojim iskustvima objasniti 1. i 2.vrata sanjanja.

Prva vrata sanjanja su kad u snu shvatimo da sanjamo, kada postanemo svjesni da sanjamo, lucidni. Postoje razne metode za ovo, Castaneda navodi tehniku gledanja u ruke. Ovu tehniku vjerojatno već svi znaju iz knjige, pa nema potrebe da ju ponavljam. Meni ona baš i nije bila uspješna, pa sam našla i neke druge, uglavnom po site-ovima za lucidno sanjanje. Don Juan je naveo da je potrebno prije spavanja izraziti namjeru da želimo biti svjesni u snu. Ovo je isproban način i dobar je recimo kad se probudimo negdje u noći i tada izrazimo namjeru da ćemo biti svjesni u snu. Isto tako, meni je dobro djelovala rečenica "Ovo što će se iduće događati biti će san, pokušaj biti svjesna". Odlična stvar su i pitanja koja možemo vježbati tokom dana, npr. pitanje "Da li ja sanjam?", ovo pitanje je potrebno postavljati nekoliko desetaka puta tokom dana, to će navesti naš um da isto pitanje postavi i noću u snu.
Osim toga, u snovima se mogu uvijek pronaći razni triggeri (okidači) koji nam mogu pokazati da sanjamo, npr. dva uzastopna pogleda na sat, uvijek će pokazati različito vrijeme, dva pogleda na neki tekst, tekst će uvijek drugačije izgledati, tipkanje na mobitel će biti nekako čudno, ili tipkamo na neki čudan mobitel, ili vidimo na njemu neke nepoznate slike, ili ne možemo poslati SMS, sklopke za svjetlo uglavnom ne rade ispravno itd. Sve ove nelogičnosti, odnosno nelogičnost bilo kakve vrste je odličan trigger za postaviti si pitanje "Da li je ovo san?". Samo postavljanje ovog pitanja je dovoljno da znamo da je to san, jer u svakodnevnom životu ne sumnjamo da je ovo stvarnost.
U snovima je dosta bitno i to da se treba naučiti gledati "letimičnim pogledom" jer se nekad san može početi raspadati i možemo izgubiti svjesnost. Isto tako, pretjerano iznenađenje, strah, veselje isto tako nas mogu izbaciti iz svjesnosti, posebno kad imamo prvi lucidan san.
Izrazito bitan detalj je i zapisivanje snova, vođenje dnevnika snova, jer kakav je smisao od toga da imamo lucidan san kojeg se nećemo sjećati ujutro, ukoliko se obično ne sjećamo svojih snova?

Kroz 2.vrata sanjanja prolazimo kad zadržimo svjesnost iz jednog sna u drugi. Bitno je znati da kad se san počne raspadati, da svoju pažnju držimo prikovanu uz nešto, recimo uz riječi koje si govorimo, uspjevalo mi je sa rečenicom koju bi si govorila u stanju kad je nastupilo crnilo između snova "Ostani svjesna, doći će drugi san". Ovo bi neprestano ponavljala tako dugo dok se ne pojavio idući san. Za zadržavanje svjesnosti u snu tada vrijedi pravilo da se ne hvatamo za ništa predugo sa našom pažnjom, jer nas san može veoma lako odvući sa svojim tokom. Kad se jednom prokuži tehnika zadržavanja svjesnosti, prelazak iz sna u san zaista nije kompliciran, teže je doživjeti lucidan san.
Castaneda koristi tehniku gledanja u ruke, čime se naša pažnja fiksira na ruke i možemo na taj način ući u novi san. Kažem, svatko treba pronaći svoju tehniku koja mu odgovara, a bitno je pokupiti što više informacija, jer će nešto od onog što pročitamo sigurno ostati negdje u našem sjećanju i to ćemo primijeniti kad za to bude prilike.
Pretpostavljam da nemam dovoljno energije za daljnje istraživanje i rad na snovima i zasad mi nije uspjelo da u snu identificiram anorganska bića i krenem dalje prema 3.vratima sanjanja.

Nadam se da će i drugi nadopuniti sa svojim iskustvima sanjanja, jer svako pojedinačno iskustvo pruža nove ideje i mogućnosti za vježbu.

Pozdrav Nia

Evo preveo sam Odlomak iz časopisa Karlosa Kastanede “Čitaoci Beskonacnosti”, br.1, Sveska 1 iz 1996.god, iz koga se jasno vidi da su magijski pokreti bukvalno doneti iz sveta snova. Sanjanje je kraljevska umetnost i sva ostala ratnička umeća su nastala iz nje. Don huan kaže da je čak i totalna sloboda ili unutrašnji oganj, samo jedan poseban položaj skupne tačke u sanjanju. Pa da vidimo:
_____________________________________________________________
Šta je Tenzegritet ?

Tenzegritet je moderna verzija jedne vrste kretanja nazvanog magija pokreta razvijenog od indijanskih šamana koji su živeli u Meksiku u vreme pre španskog osvajanja. “Vreme pre španskog osvajanja” je fraza koju je koristio don Huan Matus, meksički indijanski šaman koji je uveo Karlosa Kastanedu, Kerol Tigs, Florindu-Doner-Grau i Taišu Abelar u spoznajni svet šamana koji su živeli u Meksiku u davna vremena – prema don Huanu pre 7 – 10.000 godina. Don Huan je objasnio svojim učenicima da su ti šamani kroz svoje prakse koje su njemu bile nedokučive, otkrili da je ljudskim bićima moguće da opažaju energiju direktno kako ona protiče kroz svemir. Drugim rečima, prema don Huanu, ti šamani su ustanovili da svako od nas to može, za trenutak, zahvaljujući našem sistemu opažanja koji energiju koja nam dotiče pretvara u čulne podatke podesne za našu vrstu organizma. Pretvaranje energije koja nam dotiče u čulne podatke, tvrde šamani, stvara sistem interpretacije koji pretvara energiju koja teče kroz svemir u svet svakodnevnog života koji znamo. Don Huan je još objasnio da kada su ti šamani iz drevnih vremena jednom ustanovili neospornost direktnog opažanja energije, što su oni nazvali viđenje, oni su nastavili da ga usavršavaju tako što su ga primenjivali na sebi, što znači da su opažali svet drugačije, kad god su to poželeli, kao konglomerat energetskih polja. Ljudska bića vidovnjacima izgledaju kao ogromne svetleće lopte. Veličina tih svetlećih lopti odgovara prostoru do kog dopire ispružena ruka. Kada se ljudska bića opažaju kao konglomerat energetskih polja, primećuje se jedna tačka intezivnog sjaja koja se nalazi iza leđa, između lopatica, za dužinu ruke udaljena od njih. Vidovnjaci iz drevnih vremena koji su otkrili ovu blistavu tačku nazvali su je skupna tačka jer su zaključili da se u njoj sakuplja, sastavlja, naše opažanje.Oni su primetili uz pomoć svog viđenja, da se u toj blistavoj tački, čiji je položaj istovetan za celo čovečanstvo, stiču milijarde energetskih polja u obliku svetlećih vlakana od kojih je sačinjen univerzum. Kada se tamo sakupe ona postaju čulni podaci koji su upotrebljivi za ljudska bića kao organizme. Ovo korišćenje energije pretvorene u čulne podatke su ti šamani cenili kao akt čiste magije: skupna tačka pretvara energiju svemira u stvaran, sveobuhvatni svet u kome ljudska bića kao organizmi mogu da žive i umru. Čin pretvaranja dotoka čiste energije u opažajni svet je, po njima, svojstvo sistema interpretacije. Njihov neizbežni zaključak, neizbežan za njih, naravno, a možda i za neke od nas koji imamo dovoljno energije da to opazimo, je da skupna tačka nije samo tačka gde se percepcija sakuplja i sastavlja pomoću pretvaranja dotoka čiste energije u čulne podatke, već je ona i mesto gde se vrši tumačenje – interpretacija tih čulnih podataka. Njihov sledeći neizbežni zaključak je bio da se skupna tačka premešta sa svog uobičajenog položaja na vrlo prirodan i nenametljiv način za vreme spavanja. Oni su otkrili da što je veće njeno premeštanje, to su snovi bizarniji. Na osnovu ovih vidovnjačkih opservacija, ti šamani su se bacili na pragmatične aktivnosti čiji je cilj bio voljno i svesno premeštanje skupne tačke. Zaključke i rezultate tih aktivnosti nazvali su umetnost sanjanja. Ova umetnost je bila definisana od tih šamana kao pragmatična upotreba običnih snova da bi se stvorio prolaz u druge svetove voljnim premeštanjem skupne tačke i njenim učvršćivanjem na toj novoj poziciji, takođe voljno. Zaključci tih šamana dok su upražnjavali umetnost sanjanja bili su mešavina razuma i viđenja energije direktno kako protiče kroz svemir. Oni su shvatili da kada se skupna tačka nalazi na uobičajenom položaju ona je mesto koje sabira neizmeran pojas energetskih vlakana od kojih je sačinjen svemir, ali ako skupna tačka promeni položaj unutar svetlećeg jajeta (lopte), drugačiji pojas energetskih polja se sabira u njoj što rezultira novim dotokom čulnih podataka: energetska polja drugačija od uobičajenih su pretvorena u čulne podatke, i ta drugačija energetska polja se tumače kao drugačiji svet. Umetnost sanjanja je postala za te šamane njihova najzahvalnija praksa. Baveći se tom praksom, oni su iskusili raznovrsna stanja fizičke snage i opšteg blagostanja, i u njihovim naporima da ponove ta stanja u vreme kada su budni, kada se nalaze u svakodnevnoj, običnoj svesti, otkrili su da su sposobni da ih ponove izvodeći izvesne pokrete tela. Njihovi napori su kulminirali otkrićem i razvojem velikog broja pokreta, koje su nazvali magijski pokreti. Magijski pokreti šamana drevnog Meksika su postali njihovo najvrednije vlasništvo. Oni su ih okružili ritualima i misterijom i podučavali su njima samo svoje posvećene učenike u atmosferi zastrašujuće tajanstvenosti. Na ovaj način je i don Huan podučavao svoje učenike tim pokretima. Njegovi učenici, pošto su bili zadnja karika njegove loze čarobnjaka, došli su do jednoglasnog zaključka da svaka buduća tajanstvenost u vezi magijskih pokreta nije u interesu cilja da don Huanov svet učine pristupačnim svojim drugovima. Oni su radi toga odlučili da oslobode magijske pokrete iz tog mračnog, nejasnog stanja. U skladu sa tim stvorili su Tenzegritet, što je termin preuzet iz arhikteture koji znači “ osobina skeletne konstrukcije koja koristi kontinualne elemente pod tenzijom i diskontinualne elemente pod pritiskom, na način da svaki deo bude maksimalno efikasan i ekonomičan.” Ovo je naziv koji najviše odgovara zato što je kombinacija dva pojma: tenzija i integritet; pojmovi koji odgovaraju dvema pokretačkim silama magijskih pokreta.
_____________________________________________________________

Sanjanje je najprirodniji način pokretanja skupne točke, dok ju rekapitulacija i tensegrity djeluju olabavljuju, tako da ona nije više čvrsto fiksirana, što se naravno odražava pozitivno i na Sanjanje.
Halucinogne droge (gljive, pejotl, DMT i sl) također pomiču skupnu točku, međutim ovo pomicanje nije izvedeno na prirodan način, dakle osoba nije sama razvila svoju svijest vježbama (nije pomaknula svoju skupnu točku), pa uvijek postoji opasnost za pshičko zdravlje osobe. Ovo je moguće jedino u kontroliranim uvjetima kao što je bilo u slučaju Carlosa, mada pretpostavljam da je to i njemu (prema opisima iz prvih knjiga) bilo jedno "vatreno iskustvo".
Treća mogućnost je da nas nagual prebaci u stanje povišene svijesti, dakle da nam on pomakne skupnu točku, te da nam njegova prisutnost da energiju za viđenje, ali problem je pronaći naguala
Smatram da su tehnike koje je Castaneda naveo u svojim knjigama, a koje su mi se svojevremeno činile previše apstraktne, zapravo moćne tehnike za rad. Samo, problem je vjerojatno i kod ostalih sličan mojem. Uvijek nešto započnem, ali onda se uvijek dogodi nešto što me izbaci iz tog vježbanja i udalji neko vrijeme od svega toga. Zašto je nemoguće postići neki kontinuitet u vježbanju, doista je teško odgovoriti na to pitanje. Kao da zaista "nešto" ne želi da postanemo svjesniji, uvijek se vrti neki unutarnji dijalog, uvijek neki glas iznutra progovara nekakvu kontru...
Traganje ili prikradanje je također zanimljivo opisano u više Castanedinih knjiga, sjećam se puno primjera savršenih tragačkih radnji koje su poduzimane, posebno kad je don Juanov nagual stvarao don Juanovu lozu vračeva. Te akcije su zaista bile zaprepašćujuće na koji način se odigravao obrat situacije koju je vrač iscenirao, poput odlične kazališne predstave. Vjerujem da se ovo također može izvrsno primijeniti u svakodnevnom životu, ali iziskuje veliku samodisciplinu i besprijekornost. Bilo bi zanimljivo čuti iskustva tragača ili barem da opišu situacije u kojima su i na koji način primijenili tehnike prikradanja.
I kod tensegritya me zapravo zanima od kuda početi? Postoji mnogo vježbi, koje se razlikuju od knjige do video kazete/DVD-a, da li raditi redom, ili recimo prije laganije vježbe, pa tek kasnije npr. westwoodski niz, ili vježbe koje mislim da će mi npr. trebati za sanjanje i sl?
Zanima me i na što obratiti pažnju tokom vježbanja, da li na to da se vježba izvodi pravilno, da se izvodi energično, na disanje (udisaj, izdisaj) ili jednostavno probati napraviti vježbu i raditi ju bez ikakvih misli (to će valjda doći s vježbanjem)

Nia je napisala:


Draga Nia,

Ovo što si napisala je ključni problem koji se javlja kod svake osobe koja pokušava da započne bilo kakvu aktivnost sa ciljem da uveća svest, duh i opštu dobrobit. Kada sam svojevremeno odlučio da započnem sa praktikovanjem tenzegriteta, rekapitulacije i sanjanja, doživeo sam isti problem. Don Huan kaže da se skoro nikada ne bavimo onim stvarima koje zaista mogu da nam donesu sreću, blagostanje i ispunjenje. Nešto veoma podmuklo i zlonamerno nam stalno skreće pažnju (prva, druga, treća pažnja... pažnja je suština svesti tj. duha...), i odvraća nas od tih stvari, prisiljavajući nas da budemo opsednuti samosažaljenjem, besmislenim brigama, i iluzijama o vlastitoj veličini. To je uticaj spoljašnje sile, to jest grabljivaca i o tome sam već dosta pisao, ali mislim da je najvažnija stvar shvatiti da mi sami nismo krivi zbog te situacije.

Jedan od glavnih trikova koje koriste predatori kako bi nas držali u pokornosti je da ljudskim bićima nameću osećaj osobne krivice, da eto, iako smo navodno sposobni i veličanstveni, ipak ne činimo „prave stvari“. Kriv si, kriv si, kriv si....opštu ljudsku krivicu su grabljivci naročito uspešno razradili tako što su zloupotrebili i iskrivili osnovne postavke hrišćanstva.

Nismo mi ni sposobni, ni veličanstveni! Mi živimo zarobljeni u iluziji snage i moći - tj. sreće.To uvek dokazuju rezultati naših svakodnevnih delovanja jer, nikada nismo potpuno zadovoljni ostvarenjem – uvek nam još nešto nedostaje.

Prema tome, nismo krivi. Mi smo, jednostavno, žrtve. A, žrtva nije kriva što je žrtva, ali, mislim da je kriva ako se ne bori protiv tlačitelja. Zamislimo moreplovca na brodu koji se zatekao u jakoj buri. On svakako nije kriv što talasi žestoko udaraju u brod, ali je kriv ako u toj situaciji kuka, plače, besni i psuje, umesto da pokuša da se bori i nađe izlaz iz te nevolje.

Ali, većina ljudi se, ipak, čvrsto drži spolja nametnutih budalaština o sopstvenoj veličini pa se onda naravno uvek razočara kada ih stvarnost („objektivna realnost“) „lupi po glavi“.... a , onda žale sami sebe i u srcu plaču i veruju da su tako osećajni i puni duha, a okolina ih u tome veoma podržava i podstiče. Zato su latino-američke serije na TV-u tako popularne. Ili, recimo, masovno prihvaćena muzika puna kuknjave i žaljenja. Slabići uživaju u svom osećaju slabosti i još dobijaju i spoljašnji stimulans i odobravanje. A sve to nazovu „ljubav.“ „Odvratno, ali fascinantno!“ - rekao bi Kastaneda.

Povodom načina izlaska iz ovog „začaranog kruga“ mogu da iznesem lično iskustvo.

Jednog dana sam se zamislio nad činjenicom da mi se nikako ne da prakticiranje magijskih pokreta. Pokušavao sam da nađem racionalne razloge stalnom odvraćanju moje pažnje i interesovanja od praktikovanja ovih postupaka. Ono što me je najviše zaintrigiralo bilo je pitanje koje mi se javilo a to je: kako to da u svakodnevnom životu mogu da radim puno složenije i zahtevnije stvari nego što su to pokreti tenzegriteta ali mi te stvari ipak puno lakše padaju nego učenje i izvođenje tih pokreta?

Nikako nisam mogao naći logičan odgovor na ovo pitanje, pa sam na kraju odustao od mozgovanja i onda mi je palo na pamet da je odgovor možda skriven u samoj kastanedinoj knjizi „Magija Pokreta“. Tako sam se bacio na dublje i temeljnije proučavanje objašnjenja koje je Kastaneda dao u ovoj knjizi. Ispalo je da je to bila prava stvar koja me je dovela do rešenja problema. Kao što sam već ranije napisao, Kastaneda je zaista sve veoma konkretno rekao, ali nas nešto odvraća od toga da ta uputstva pravilno shvatimo a kamo li primenimo. Dakle, problem je bio u mom sistemu interpretacije onoga što opažam, u ovom slučaju u tumačenju reči napisanih u toj knjizi.

Gorljivo listajući tu knjigu, u potrazi za odgovorom na navedeni paradoks, došao sam do uvoda za seriju „pet rioriteta“ – Vestvud (Westwood) seriju. Ta je serija podeljena na četiri grupe: centar za odluke, rekapitulacija, sanjanje i unutrašnja tišina.

„Hm,“ pomislio sam, „rekapitulacija, sanjanje, unutrašnja tišina, o tim stvarima je Kastaneda pisao u svojim knjigama, ali, šta mu je sad taj „centar za odluke“, i zašto ga, do đavola, do sada nije spominjao?“

U uvodu za grupu pokreta koji se tiču tog centra, on kaže:

„Šamani drevnog meksika, kao i svi šamani iz loze don Huana, najveću pažnju su posvećivali centru za odluke. Sudeći po praktičnm rezultatima njihovih napora, bili su uvereni da na ljudskom telu postoji tačka u kojoj se reguliše donošenje odluka. To je takozvana tačka V – u podnožju vrata, gde se ključne kosti sastaju formirajući latinično slovo V.“

„Verovali su da ta posebna energija (centra za odluke) biva istisnuta iz svog centra u najranijim godinama čovekovog života i da se nikada više u nju ne vraća, lišavajući na taj način ljudsko biće nečega što je možda važnije od celokupne energije u ostalim centrima zajedno: sposobnosti da se donose odluke.“

Mislim da je potrebno razjasniti ove tvrdnje. Kada sam ovo pročitao pomislio sam: „Ma šta sad ovaj bulazni kad vidim da svi ljudi, uključujući i moju visost, (he, he...) stalno donose nekakve odluke o pozitivnoj promeni svoga života?“ Međutim, kada sam dublje razmotrio ove izjave, setio sam se da je za don Huana donošenje odluka isto što i njihovo trenutno sprovođenje. Shvatio sam da ja uglavnom donosim odluke za koje verujem da će mi doneti sreću a koje nikada ne sprovodim u delo. To otkriće mi nije bilo baš prijatno.Pa, šta ja onda radim, majku mu?

Odgovor mi je stigao u nastavku teksta:

„U vezi sa donošenjem odluka, don Huan je zastupao čvrsto uverenje čarobnjaka iz njegove loze. Njihova viševekovna posmatranja dovela su ih do zaključka da su ljudska bića nesposobna da donose odluke i da su zbog toga uspostavila društveni poredak: džinovske institucije (država, versko- religiozne organizacije, mediji... - prim.stalker) koje preuzimaju odgovornost za donošenje odluka. Ljudi dopuštaju da te institucije odlučuju za njih, a oni samo ispunjavaju odluke koje su već donesene u njihovo ime.“

Eh, ovo me je prilično uzdrmalo, jer ako je istina da ja samo izvršavam nečije odluke i to svo vreme živeći u iluziji da su one moje vlastite, onda je situacija vrlo gadna...moje odluke nisu moje, uh... Na sreću, don Huan u istom tekstu daje rešenje:

„Rotacija energije u centru za odluke je najslabija od svih,“ nastavio je.“Zato čovek retko o bilo čemu može da odlučuje. Čarobnjaci su videli da se nakon praktikovanja izvesnih magijskih pokreta taj centar aktivira i da praktikanti sasvim izvesno mogu da donose odluke (i da ih sprovode - prim. stalker) iako do tada nisu bili u stanju da učine ni jedan korak u tom pravcu.“

Nisam mogao da verujem da je rešenje tako jednostavno. Ako aktiviram taj centar, sva moja kolebanja i blokade u vezi praktične primene don Huanovog učenja će nestati. Ipak, pomislio sam da nemam šta da izgubim pa sam se bacio na učenje pokreta povezanih sa centrom za odluke. Hteo sam da dokažem samom sebi da su to sve budalaštine, i to me je pokrenulo na akciju. Nisam znao šta radim... ali kada sam uradio to što nisam znao, onda sam zaista spoznao da ništa ne znam... he he he... Sokrates...eathernas gnosis.

Ne mogu opisati svoje čuđenje kad sam primetio da me je izvođenje ovih pokreta dovelo do toga da mogu uspostaviti kontinuitet u praktikovanju kako tenzegriteta tako i ostalih praksi don Huanovog učenja kao što su sanjanje i rekapitulacija. Na neobjašnjiv način, nestale su sve prepreke, oklevanja i poteškoće koje su me ometale da započnem sa intezivnim i redovnim prakticiranjem ovih postupaka. Dodao bih još da sam doživeo izuzetno osećanje samopouzdanja, sigurnosti i optimizma kao posledicu aktiviranja i jačanja ovog centra. Efekti magijskih pokreta su zaista čarobni i čudesni...



Eto, draga Nia, iz svega što sam u ovom postu napisao proizilazi da prvo treba aktivirati i ojačati centar za odluke… dakle, westwoodski niz (serija). Mada, ipak je to moje osobno iskustvo, tako da ne znam da li bi bilo korisno za druge, ali mislim da ne može biti štetno. A, ako nije štetno, znači da je korisno.

Budi pozdravljena.

Poruka Cleargreena praktičarima čarobnih pokreta, 2. srpnja, 1999. s Internet stranice: www.castaneda.com

U posljednje vrijeme smo primili brojna izvješća i upite od praktičara čarobnih pokreta, koji izražavaju obnovljeni interes za osobnu povijest i podatke o Carlosu Castanedi i njegovim kolegama. Ovakva vrsta interesa se pojavila od kada je izdana knjiga Učenja Don Juana, a obnavlja se svaki puta kada se pojavi nova publikacija ili neki novi aspekt don Juanovog učenja. Izlazak Tensegritija nije bio izuzetak, što je bilo navelo Carlosa Castanedu da napiše sljedeći tekst, koji je svojedobno objavljen na ovoj web stranici:
"Uočio sam da postoji veliki interes za ideju i ciljeve Tensegritija; interes koji se počinje granati u prikupljanje podataka o Castanedi, njegovim knjigama, njegovim predavanjima, njegovim osobnim podacima. Želio bih ukazati da interes u izvođenju Tensegritija ne bi smio imati ništa sa ljudskim insistiranjem na klasifikacijama. Jedna od omiljenih ljudskih metoda skretanja pozornosti je ustrajavanje na prikupljanju sitnih detalja o predmetu njegovog interesa. Umjesto da djeluje, čovjek završava u nagađanju o djelovanju; većinu vremena, takvo teoretiziranje odvlači čovjeka u napuštanje svog traženja. Drugim riječima, posredno nije putovao nigdje.
Interes Tensegritija mora biti apstraktan da bi bio učinkovit. Tensegriti se mora dogoditi sada. Njegova matrica treba biti nužnost promjene i nepokolebljiva namjera za ostvarenjem te promjene.
Njegova matrica ne može biti povijesno-osobna, jer bi je to lišilo njene izravnosti. Čitanje Castanedinih knjiga ili drugih materijala koji se tiču njegovog djela, moraju se odvijati u pojmovima prirodne evolucije prema onome što se događa sada.
Moja preporuka je da se radi Tensegriti. Pokreti Tensegritija su vrlo stari i isprobani su možda tisućama godina. Oni su spremni za upotrebu. Budući da su pokreti tjelesnih udova, mišića i tetiva tako blagi i tako fokusirani, njihov učinak je začuđujuće blagotvoran. Pokreti Tensegritija ne uzrokuju napetost ili umor. Meksički čarobnjaci iz davnina, koji su ih otkrili, tvrdili su da oni donose život putem kisika i cirkulacije u najskrovitije dijelove tijela koji se možda nikad ne pokreću pod uobičajenim uvjetima."
Vidovnjaci, nagual nam je rekao, radije nego da razvrstaju svoje sunarodnjake u ladice, daju prednost njihovom sanjanju. Oni znaju da imaju vrlo malo vremena u ovom organskom obliku kojeg žele provesti u ispunjavanju sebe svjesnošću, prije negoli beskorisnim podacima. Mnogo puta ljudi čine ogromne napore da bi se susreli i razgovarali s nagualom, jedino da ga pitaju:"Gdje živite? Koliko imate godina? Jeste li oženjeni?" i slično. To nisu prava pitanja, rekao nam je, premda izgledaju kao da jesu. Prava pitanja su ona koja moramo postaviti samima sebi, kao:"Što činiš sa svojim životom? Slijediš li stazu srca?"
Ako to nije staza srca, rekao je, tada moramo imati hrabrosti da je napustimo i pronađemo nešto što jest, prije nego nam istekne naše kratko vrijeme na zemlji.
"Bitka nije ovdje. Ona je tamo," rekao bi, pokazujući na horizont. O tome je napisao u svom novom uvodu u Učenja don Juana, navodeći don Juana, svog učitelja:
"Svijet svakodnevnog života nikada se ne može uzeti kao nešto osobno što ima nad nama moć, nešto što nas može stvoriti ili razoriti, jer ljudska bojišnica nije u sukobima sa svijetom koji ih okružuje. Ljudska bojišnica je iznad horizonta, u području koje je nezamislivo za prosječnog čovjeka, području gdje čovjek prestaje biti čovjekom.
On (don Juan) je objasnio ove iskaze, govoreći da je energetski imperativ za ljudska bića shvatiti da je jedina bitna stvar, njihov susret s beskonačnim."
Za don Juana, to je bila energetska činjenica. Poput don Juana i vidovnjaka njegove linije, Carlos Castaneda je govorio u pojmovima energetskih činjenica: zaključci do kojih su ti vidovnjaci došli temeljio se na njihovoj sposobnosti da gledaju energiju izravno, kako teče svemirom. Opisujući te energetske činjenice, napor Carlosa Castanede bio je stvoriti most - za svoje učenike i za sve praktikante čarobnih pokreta - između spoznajnog svijeta svakodnevnog života i spoznajnog svijeta vidovnjaka drevnog Meksika.
Rekao je da nas je doveo do tog mosta, ali da je njegov prelazak osobna odluka svakog od nas pojedinačno. Za one koji su zainteresirani - učinimo to!

Copyright 1999. by Cleargreen


[url]http://www.inet.hr/~amodrusa/Tensegrity/knjige.html

letace sam greskom ubacio u casiopejske scripte pa bih molio da se to ispravi.

Florinda Donner/Sabono i Vjesticin san? na hrvatskom[/url]

LOS VOLADORES: ŽIVOT U KOKOŠINJCU

(prijevod s njemačkog 8. poglavlja knjige "Ostavština Don Huana od jednog "nezavisnog" autora)

Evo nas kod jedne vrlo škakljive teme, koja je u toj mjeri senzacionalna i neobična, da ju je Castaneda potpuno izostavio u svojem dosadašnjem djelu. Tek u zadnjoj knjizi Čarobni pokreti - Magical Passes (* zadnja Castanedina knjiga je Aktivna strana beskonačnosti, gdje se o toj temi detaljnije piše op.prev.) nalazimo nagovještaje o postojanju jedne strane sile, koja nas manje-više drži pod potpunom kontrolom, bez pobližeg objašnjenja ili njenog imenovanja.

Don Juan kaže svom zaprepaštenom učeniku tek:

"Ono što ti nazivaš svojim razumom uopće nije tvoj razum. Čarobnjaci su uvjereni da je naš razum strana tvorevina, koja je svakom od nas usađena.

Uzmi to za sada samo na znanje, bez daljnjih objašnjenja tko nam ga je usadio i kada se to dogodilo." (1)

U predavanjima proteklih godina Castaneda je ipak počeo otkrivati pojedinosti o tom procesu i za njega zaslužnim bićima - unatoč Don Huanovom jasnom upozorenju: "Ako s tim izađeš na javnost, onda će te stvarno spaliti."(2) Pri tom nije sasvim jasno da li je mislio na lomaču za svog učenika ili na simboličko ili čak i stvarno spaljivanje njegovih knjiga. U svakom slučaju sasvim je dobro znao da se u ovom dijelu njegovog nasljeđa radi o nečemu, što ne samo da nitko ne bi trebao, nego i ne želi znati.

Utoliko je važno upozoriti da izjave koje slijede mogu zvučati još nevjerojatnijim od ostalih u ovoj knjizi. Mogu se čak učiniti paranoidnim ili izazvati osjećaj paranoje, straha i otpora. Po čarobnjacima je to normalna i sasvim razumljiva reakcija, jer razum - jezgra naše receptivne svakodnevne svijesti - će se žestoko protiviti prikazu sebe kao strane instalacije grabežljivih bića iz nekog drugog svijeta. Izjava te vrste jednaka je osudi samog sebe, a to je nešto što nitko rado ili lakog srca ne čini.

Stoga je u ovom slučaju preporučljivo odgoditi vlastiti sud i prvo poslušati što Castaneda i njegove pratilje imaju za reći. Jer polako tek postaje jasno o čemu se u nasljeđu Don Huana u stvari radi i kakav značaj njihova razotkrića zapravo imaju. Samo je tako moguće izbjeći inače programirane nesporazume. No, prijeđimo na stvar:

Prvi koji su primijetili da nešto nije u redu su bili šamani starog Meksika, muškarci i žene iz davnina, kojima je uspjelo neposredno vidjeti energiju kako teče Univerzumom. Pri njihovim su opažanjima uočili, da ne samo da skupna točka djeteta nije pričvršćena na jednom određenom položaju, već da je i svjetlosna čahura novorođenca potpuno presvučena jedinstvenom svjetlećom navlakom, koja se doima poput prozirne plastične presvlake i čini čahuru izrazito blistavom. U toku djetinjstva međutim taj vanjski sjaj se sve više i više gubi, pa kod odraslih obično nalazimo tek ostatak tog sjaja, neku vrst svjetlosne bare, koja jedva da seže do visine stopala.

Stari šamani su intuitivno znali da je vanjski sjaj zapravo ljudska svijest, jer su vidjeli da visina tog sjaja određuje stupanj svijesti isto tako definitivno kao što položaj skupne točke određuje prirodu opažanog svijeta. Uznemireni spoznajom da se svijest u ranom djetinjstvu u toj mjeri smanjuje, iako se upravo u toj fazi čini da postajemo sve svjesniji, stari su se šamani bacili u potragu za objašnjenjem tako očitog proturječja.

Najprije su pomislili da je sama fiksacija skupne točke tokom socijalizacije odgovorna za zagonetno nestajanje svijesti, s obzirom da onemogućava percepciju cijelog niza mogućih svjetova i iskustava, i ograničava nas na jednu jedinu stvarnost: svakodnevnicu. Kad su međutim svoje viđenje pomnije usmjerili na sam proces nestajanja svijesti, opazili su bića nalik sjenama koja su im do tada, uslijed blistave pozadine ljudskog energetskog polja, bila promakla. Vidjeli su da se te sjene hrane sjajem naše svijesti, gotovo sistematski ga brsteći. Kako ti razbojnički paraziti djeluju poput velikih šišmiša, a kreću se poskakujući ili leteći, stari su ih šamani nazvali Voladores, što otprilike znaci "leteća bića" ili "letači". (3)

Čarobnjaci Don Huanove linije su otkrili da su Voladoresi visoko razvijena svjesna bića, koja međutim ne posjeduju fizičko tijelo, te su stoga obično nevidljiva ljudskom oku.

Prema Castanedi, Voladoresi su u naš svijet došli prije puno tisućljeća, kada su u potrazi za hranom ovdje naišli na odličan izvor. Kako je njihova hrana specifičan tip energije svijesti, analogan vanjskom sjaju naše svjetlosne čahure, u ljudskim su bicima našli upravo ono što su tražili. I tako postadosmo njihova omiljena lovina ili bolje, kako to čarobnjaci kažu, kućne (ili domaće) životinje Voladoresa, koje oni muzu kako im se svidi.

Energetska šteta, koja se pritom pričinjava našoj svijesti je enormna. Vanjski sjaj doduše stalno iznova raste, ali Voladoresi ga ponovno pojedu do određene visine - poput krave koja brsteći održava visinu trave na pašnjaku. Tako i stupanj naše svijesti stalno ostaje na niskoj razini, koja nam doduše omogućuje svladavanje svakodnevnice, ali ne i preispitivanje situacije ili čak spoznaju da u određenom smislu dijelimo sudbinu naših domaćih životinja. Jer, kao što mi držimo kokoši u kokošinjcima i kavezima, kaže Don Huan, isto tako Voladoresi nas drže u ljudskim kokošinjcima, s tom razlikom da mi štale i kaveze u kojima živimo sami gradimo.(4)

Te štale i kavezi, naglašava Carol Tiggs, su naši gradovi, sela i kuće, bez obzira da li živimo u seoskoj idili ili u središtu velegrada. Iz kokošje perspektive nema istinske razlike u tome da li gubimo perje i bivamo pokradeni za jaja zatvoreni u baterije nesilica, štalu ili dvorište, jer na kraju krajeva svejedno živimo i umiremo u ropstvu.

Naočigled esencijalne neslobode i izrabljivanja kojem podliježemo, možemo i aktualnu diskusiju o primjerenom uzgoju domaćih životinja pogledati u novom svjetlu. Jer, kao što kaže Carol Tiggs, mi životinjama činimo samo ono što Voladoresi nama čine - kao učeni robovi svojih gospodara besramno ih izrabljujemo: muzemo ih, sisamo i koljemo, krademo njihova jaja i povrh toga činimo ih na najrazličitije načine poslušnima. Vezujemo ih, trpamo u kaveze, podrezujemo im krila, rogove, kandže i kljunove, dresiramo ih, činimo ovisnima i ubijamo u njima agresivnost i prirodan nagon za slobodom.(5)

Naše cjelokupno ponašanje je prožeto time, jer mi ne samo da izrabljujemo domaće životinje, nego i cjelokupnu živu i neživu prirodu - uključujući ljude oko nas. Unatoč ukidanju ropstva i općenitom kredu modernog svijeta, koji propagira slobodu, jednakost i bratstvo, ti uvjeti vrijede tek za one rijetke, koji su u socijalnom sistemu izborili gornje položaje. Većina još uvijek živi i radi u ovisničkim odnosima, u kojima su manje ili više voljni sluge, iako danas više ne nose lanac oko vrata. Njihova jedina utjeha leži najčešće u činjenici da ima netko još niže na hijerarhijskoj ljestvici, koga mogu izrabljivati i ugnjetavati, sasvim u stilu biciklista: gore pognut, dolje gazi.

Sve to čarobnjaci Don Huanove linije nisu vidjeli kao posljedicu našeg grabežljivog nasljeđa, već kao proizvod neravnopravnog odnosa Voladoresa kao redatelja iza kulisa teatra zvanog svakodnevnica i ljudi kao marioneta na pozornici. Mi oponašamo naše gospodare u izrabljivačkom mentalitetu i potrošačkom ponašanju, dok inače bivamo svedeni na životno najnužnije.

Bara svijesti kraj nogu, koju su nam Voladoresi ostavili, ne omogućava nam ništa više nego da živimo od danas do sutra i reflektiramo se u njenoj glatkoj površini. Tako se uslijed manjka energije pronalazimo u ulozi modernog narcisa, koji u svojoj ograničenoj svijesti ne može otkriti ništa drugo nego sebe i svoje sitničave probleme. Ništa nam nije preostalo, kaže Castaneda, osim "tabanske svijesti", barice koja predstavlja nasu samorefleksiju, samovažnost i ego, koji je naš stvarni kavez.(6)

Time je objašnjeno i prividno proturječje na kojeg su nabasali čarobnjaci starog Meksika. Unatoč pojačanom nestanku stvarne svijesti, u procesu socijalizacije sve više ulazi samorefleksija u igru, stvarajući opsjenu rasta svijesti. Pritom zapravo ne raste svijest, nego sposobnost interpretacije percepiranog, interpretacijski sistem, te samovažnost djeteta. Vidovnjaci jasno vide taj proces kao narastanje ili napuhavanje skupne točke.

Time dolazi i do čudne promjene u našoj energiji, koju su također otkrili šamani starog Meksika. Vidjeli su da svjetlosna čahura čovjeka sadrži šest velikih energetskih centara, koje možemo percipirati kao svjetlosne vrtloge. Don Huan objašnjava:

" Svaki od energetskih centara u tijelu predstavlja određenu koncentraciju energije; neku vrst energetskog vrtloga, koji iz perspektive vidovnjaka koji ga promatra izgleda kao lijevak koji se vrti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu."(7)

Stari šamani su sa zaprepaštenjem vidjeli, da jedan od tih šest vrtloga, (onaj koji odgovara šestom energetskom centru na tjemenu), tijekom socijalizacije i gubitka opće svijesti mijenja način kretanja. Dok kod novorođenčadi energija u tom centru još kruži suprotno od kazaljke na satu, kod odraslih se ona klati naprijed-nazad - prema Don Huanu jedan jako neprirodan i odbojan način kretanja.

Kod detaljnijeg istraživanja ispostavilo se da takav način kretanja energije biva uzrokovan Voladoresima, te predstavlja neku vrstu implantata, stranu instalaciju, koja kontrolira i rukovodi dotičnom žrtvom; kao da joj Voladores sjedi neposredno na glavi i tamo ne samo da srče energiju svoje žrtve, nego joj i došaptava što joj je činiti i misliti.

Čarobnjaci kažu, kao što smo već napomenuli, da je naš razum strana instalacija - i to nije mišljeno u prenesenom smislu. Jer naš svakodnevni razum nije isključivo ljudsko dostignuće, već predstavlja kontrolirajući instrument Voladoresa, koji je tu da nas putem jednostavnih kondicionirajućih postupaka učini poslušnima.

"Zdrav ljudski razum", Common sense socijalnog reda, nam u procesu socijalizacije biva jednostavno nametnut, a da mi pritom kao djeca nemamo nikakve mogućnosti te vrijednosti i norme niti preispitati, a kamoli ih odbaciti.

Jer tek pri pomnijem ispitivanju društvenih vrijednost i normi otkrivamo strani utjecaj. Koji je smisao biblijskih propovjedi "prepustiti se poput janjeta" ili "okrenuti i drugi obraz" kada nas tuku? Mi ljudi nemamo baš previše koristi od takvog načina ponašanja, međutim kad uzmemo postojanje Voladoresa u obzir, nije teško shvatiti tko tu profitira. Naš robovski mentalitet, za koji u židovsko-kršćanskom kulturnom krugu bivamo tješeni nagradom poslije smrti, ne služi nama ljudima, nego jednoj stranoj sili, koja nas u zamjenu za energiju isplaćuje vjerskim predodžbama i pogledima, koji nas održavaju glupima i tjeraju u još veću ovisnost.(8)

Da se kod predodžbi stvarno radi samo o vanjskim dogmama zastarjelih religija, ne bi to bilo tako strašno i mi bismo ih uz malo uvida i razboritosti lako odbacili. Neuspjeh sličnih pokušaja za vrijeme Reformacije ili u okviru tzv. Komunističke kulturne revolucije međutim pokazuje, da su te predodžbe ukorijenjene dublje nego što se to nama čini. Što međutim, po mišljenju čarobnjaka, ne upućuje toliko na religioznu istinitost dotičnih vjerovanja i predrasuda, koliko na činjenicu, da oni kao strani implantat tvore jezgru interpretacijskog sustava, razuma, pomoću kojeg objašnjavamo svijet koji opažamo.

Tako je i modalitet našeg vremena, Poor-baby sindrom ("jadna beba") i naš servilni malograđanski mentalitet, proizvod neravnopravne simbioze između ljudi i Voladoresa. Osjećamo se kao žrtve, jer to i jesmo, ali umjesto da se pobunimo protiv naših gospodara i jednostavno pobjegnemo iz zatvora, ponašamo se kao ovce, koje i pored otvorenih vrata ne napuštaju sigurnost tora. Jer mi smo u sebi potpuno uvjereni - a ta uvjerenost je implantat Voladoresa - da nas izvan nama poznatih granica očekuje zli vuk, sudbina koja će se sa nama puno gore poigrati nego što to u svakodnevnici čini.

I tako se mi i dalje poslušno reflektiramo u barici naše ograničene svijesti i očajnički se držimo onoga što nam je preostalo: našeg ega i "malih satisfakcija" našeg svakodnevnog života. Držimo se posla, koji većini od nas ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, veza i odnosa, koji nas već odavno ne zadovoljavaju, i predodžbi i sjećanja, koja uopće ne odgovaraju proživljenoj stvarnosti.

Kroz naš interpretacijski sistem smo se po mogućnosti otkačili od energetske sadašnjice, i uz pomoć Voladoresa stvorili opcije prividnog bijega u virtualne scenarije, kojih je bilo i prije vremena medija i kompjutera. Mnogi preferiraju naslađivanje uspomenama, od kojih je većina uljepšana ili na neki drugi način izmijenjena. Pojavljuju se poput slika u pomno čuvanim foto-albumima, koje pokazuju fragmente događaja na koje se kačimo i učvršćujemo sliku o samome sebi, dok sjećanja koja toj slici ne odgovaraju bivaju jednostavno retuširana ili potisnuta. Drugi se definiraju planirajući manje ili više realističnu budućnost, pritom nije bitno da li ti planovi imaju formu strahova i briga ili nada i očekivanja. Sljedeći pak gube svaku vezu sa stvarnošću ili vremenom i žive još samo u virtualnim svjetovima: u knjigama i hobijima, u muzici, znanosti ili svjetonazoru, u zdravim ili nezdravim filmskim i televizijskim svjetovima, video i kompjuterskim igrama ili u bilo kojoj drugoj spiritualnoj ili religijskoj fikciji. Naša mašta u tom smislu očito ne poznaje granice.

Sva ta raspršenja svakodnevnog života služe tzv. ubijanju vremena ne dopuštajući višak vremena u kojem bismo mogli biti sami sa sobom i postati svjesni našeg stvarnog položaja. Čak i kada dođemo u takvu situaciju, stalno skakanje tamo-amo našeg kontinuiranog unutarnjeg dijaloga - klateće kretanje one strane instalacije - nas sprječava da iskoristimo taj višak vremena i tjera nas ponovno u bijeg iz stvarnosti.

Da je to sve, samo ne prirodno, nije teško shvatiti kad svoje socijalizirano ponašanje usporedimo s onim djece ili ostalih sisavaca, kojima ništa nije draže nego potpuno utonuti u opažanje svijeta i uživati u njegovoj tako jednostavnoj, a ipak zadivljujućoj stvarnosti. Djeci ne treba razlog, djelanje ili rezultat, da bi se u svojoj koži i svom svijetu osjećala dobro.

Očito je tipična osobina našeg socijaliziranog domaćeživotinjskog-mentaliteta, našeg odraslog Common sense, da nam osjećaj dobrog raspoloženje i vlastite vrijednosti ovisi o određenom učinku. Za razliku od naših divljih rođaka i male djece, teško nam pada bezrazložno se radovati postojanju i jednostavno biti sretan. Da, čak nam se čini naivnim, ako ne i neodgovornim, kad se odrastao čovjek tako ponaša. Mnogim starijim suvremenicima čak ni jelo ne prija, ako ga nisu, kako to već Biblija zahtijeva, zaslužili u znoju lica svoga.

Inače možemo primijetiti, da većina ljudi u poodmaklom dobu još više pada u vlast Voladoresa, mada iz toga ne treba izvesti zaključak da su mladi ljudi imuni. Najveći dio naše svijesti ionako izgubimo još u ranom djetinjstvu, da bi se u vremenu koje slijedi pretvorili u muzare Voladoresa, koje oni redovito muzu i tako održavaju na određenom stupnju svijesti. Ako međutim, uslijed starosti, slabosti ili bolesti svijest prestane rasti ili raste sa zadrškom, Voladoresi gotovo potpuno konzumiraju vanjski sjaj, ostavljajući jedva ostatak barice. Posljedice toga su suženi, kruti razum, te pojačana zaboravnost i zbunjenost, kao i porast opće razdraženosti, očajničkog držanja za vrijednosti i norme socijalnog poretka, te vlastite važnosti - ukratko svi simptomi senilnosti.

Taisha Abelar kaže s tim u vezi, da je osobito puno Voladoresa moguće naći u stanovima starih ljudi, staračkim domovima i bolnicama, jer tu lako dolaze do velikih količina svoje omiljene hrane, a to nije samo svijest, nego jedna njena posebna karakteristika - jer ne prija njima svaka svijest jednako dobro. Posebno vole egomanijačku, samosažaljivu svijest, koja naginje emocionalnim ispadima i prepuštanju, a preziru razboritost i disciplinu.(9)

Zato se rado i nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom raspoloženju: crkve, groblja i mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve više masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice i ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj način sudjeluju u općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi i za javne zgrade, kao što su kolodvori, aerodromi, uredi i škole, kao i za privatne zabave i bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u "probavljivom" raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.

Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazali fotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi tibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik, Marco Antonio Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je i organizirala proslavu, na kojoj je 90 000 kršćanskih i budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu sjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.

Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku. Ona je preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu i njegove pratilje. Svi su se složili u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko bio najeo emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati i čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da je došlo vrijeme da se i taj dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa i preda na javnost.(10)

Što naravno ne znaci da mi inače pojma nemamo o postojanju tih bića - nama samo nedostaju sredstva i riječi, kojima bi ih opisali u kontekstu našeg svakidašnjeg života. Čarobnjaci kažu da su djeca koja još nisu socijalizirana često sposobna vidjeti Voladorese i uglavnom jasno osjećaju kako ta jeziva bića parazitiraju na njihovom vanjskom sjaju. Nije ni čudo da se boje duhova, čudovišta i demona koji se muvaju ispod njihovog kreveta ili vrebaju iz ormara. Jer kako Voladoresi svoju rabotu najradije neprimijećeni obavljaju, najčešće se noću bacaju na posao i zaista se rado skrivaju po tamnim kutovima.

Zbog toga se mnogi i u poodraslom dobu boje mraka, ili ih fasciniraju stravične priče i horor filmovi. Klasične priče o ljudožderima, kiklopima i vampirima nude fenomenalnu mogućnost projekcije naših podsvjesnih slutnji o postojanju i podmuklim rabotama Voladoresa. U novije vrijeme su u tom smislu popularne priče koje govore o invaziji vanzemaljaca koji žele porobiti ili uništiti čovječanstvo. Razne filmske obrade bestselera Invazija jedača tijela (Die Invasion der Körperfresser), kao i noviji filmovi a là Alien, Independence Day ili Men in Black pravi su hitovi, što se može objasniti samo činjenicom da strah od takvih događaja počiva na realnoj osnovi.

Priče o vampirima i SF-filmovi sigurno nisu dokaz o postojanju Voladoresa, niti indicija koja bi mogla uvjeriti skeptike. Oni međutim govore vrlo jasnim jezikom, ako smo spremni otkriti njihovu poruku - bas kao u seriji Olivera Stonea i Bruce Wagnera Wild Palms, gdje pri pomnijem pogledu na ulazna vrata lokala sa znakovitim imenom Hungry Ghost možemo pročitati grafit: Los Voladores: They eat your awereness. Jednostavna poruka nevjerojatnog dometa.

Moramo uzeti u obzir mogućnost da ovaj teatar našeg svakodnevnog života možda i nije stranputica naše evolucije od primata do čovjeka, već da su mnoge njegove karakteristike puno čudnijeg porijekla. Istraživač ljudskog ponašanja i nobelovac Konrad Lorenz je još prije par desetljeća upozorio na čudnovate naznake domestikacije u psihologiji i ponašanju civiliziranih ljudi, koje dijelimo s našim kućnim ljubimcima i koje se mogu objasniti samo time da mi sami sebe domesticiramo.(11) Ali zašto bi mi sebe zatvarali u "štale za ljude", kako Lorenz naziva gradske stambene zgrade i nebodere? Kakvu korist bismo imali od toga, bilo kao vrsta ili kao pojedinci?

Ako međutim uzmemo u obzir postojanje Voladoresa, puno toga odjednom postaje jasnije. Naravno da mi sami sebe socijaliziramo u naš svakodnevni svijet, ali parametre socijalnog reda i razuma koji nam rukovodi ne određujemo mi, nego nama nadmoćnija bića, koja u nama vide svoje kućne životinje. Erich von Däniken bi se vjerojatno zapitao "Jesu li bogovi bili Voladoresi?"

Unatoč njihovoj nadmoći Voladoresi zasigurno nisu (niti su bili) nikakvi bogovi, iako su nam upravo oni donijeli predstavu o bogu, vrijednosti i norme našeg socijalnog reda, te ono što u najširem smislu podrazumijevamo pod riječju kultura. S druge strane, njima ne samo da možemo zahvaliti za naše potrošačko ponašanje i izrabljivački mentalitet, nego i za činjenicu da sebe držimo "jadnim malima", mučenicima i gubitnicima. Pa ipak, Voladoresi nisu nikakvi vragovi ili demoni.

Jer upravo to je taj crno-bijeli pogled na svijet, to klateće kretanje između suprotnosti kao što su dobro i loše, nebo i pakao, bog i vrag, ljubav i mržnja, pozitivno i negativno, koji predstavlja suštinu instalacije koju nosimo u glavi. Ako se želimo osloboditi Voladoresa i razuma, koji nije naš vlastiti, moramo za početak prevladati lažni dualizam našeg ega, refleksiju u lokvi svijesti, i svijet promatrati kao ono što on zaista jest: energija, koja nije ni dobra ni loša.

Ako u tome uspijemo, uvidjet ćemo da nas izvan vela poznatog i uskih granica svakodnevnog života očekuje veličanstven Univerzum. Točno, to je jedan grabežljiv univerzum, sa grabežljivim Voladoresima i isto tako grabežljivim ljudima. No ta jednostavna činjenica ne iziskuje vrednovanje, nego stavlja nas, Voladorese i sve ostalo na istu stepenicu.

Samo ako se oslobodimo robovskog duha i žrtva-nasilnik šablona, imamo istinsku šansu ponovno naći slobodu - slobodu od Voladoresa, od ogledala samorefleksije, prisila svakodnevnice i fiksacije skupne točke. Ako odbacimo dualistički sustav vrednovanja, i događaje oko nas više ne prihvaćamo kao pokoru ili blagoslov, već sa zahvalnošću kao izazove sa kojima se vrijedi suočiti, napravili smo prvi korak na putu koji vodi iz zatvora našeg svakodnevnog ja: na putu ratnika.
Objavljeno u časopisu "Škorpion", 1999. godine.

Opaska glede gornjeg teksta: Na internetu postoje kopije ovog teksta kod ljudi koji ga povezuju s kojekakvim paranoičnim teorijama o "gušterskoj rasi koja preko svjetskih moćnika zlokobno upravlja svijetom i ljudima", pa razvijaju "metode borbe kako ih poraziti i ubiti" itd. Ovakve nebulozne morbidne 'teorije zavjere' nemaju ništa s idejom letača - flayera (ali mnogo s time kako "flajerski um" funkcionira). Ako vam činjenica da ste nečija lovina daje snagu za djelovanje, iskoristite tu mogućnost. Ako se želite osjećati kao jadna žrtva, u strahu, opsesivno zabrinuti kako vam "sišu energiju" i sprječavaju u razvoju, onda ste promašili poantu.

Evo upravo sam otkrio ovaj film o Castanedi na googlu

ENIGMA OF A SORCERER
http://video.google.com/videoplay?docid ... A+SORCERER

Dragi Stalker
Florindi dugujem svoje pojavljivanje na galaksija forumu.Prvo sto sam otvorio je METAFIZIKA/CASTANEDA/STALKER/NIA i triger.
Taj me okidac jos uvijek preokupira u smislu da se je neko upleo mimo moje volje.Ovo ne znaci da je to nesto lose ali ja sam vican da kontroliram svoje okolnosti.
C.G.Jung/nije Bog tvorac nasih okolnosti vec smo to mi sami/svijet nije dat kao datost vec je dat po prirodi duse/davaoc i primaoc podataka jedan je te isti.
Torresa svakako prevedi a ja cu nastojati da opravdam tvoje napore.

Za NIU/Pablo Neruda

Ne budi daleko od mene niti jedan dan, jer zasto,

zasto, ne znam reci, dug je dan,

i cekacu te kao kad se na stanici,

tamo negde uspavaju vozovi.


Ne idi niti na jedan sat, jer se

U tom satu skupljaju kapi nesanice,

I mozda sav dim sto ide trazeci kucu,

dodje i ubije moje izgubljeno srce.


Aj neka se ne slomi tvoja silueta u pesku,

aj neka se ne vrate tvoji kapci u zaborav,

ne idi niti na jedan minut, moja voljena,


jer u tom minutu bi otisla daleko,

tako da bi ja presao celu zemlju pitajuci

da li ces se vratiti ili ces me pustiti da umrem.

DIDRO-jesam li to ja il se to neko uselio
ovo je svojevremeno bila akademska dilema

samovaznost je nesto bez cega se ne moze postojati,moze se samo minorizirati

Florinda(stara) mi je pricala da je sloboda odsustvo brige o sebi,odsustvo brige koje se postize kada se oslobodi ogromna kolicina energije koja je zarobljena u nama.Ona je rekla da se ta energija oslobadja jedino onda kada smo u stanju da obuzdamo previsoko misljenje koje imamo o sebi o svojoj vaznosti.VAZNOST KOJU OSECAMO NE SME BITI UNISTENA ILI ISMEJANA.
Zuleikin glas je bio jasan ali je zvucao kao da dolazi iz velike daljine kada je dodala,Cena slobode je vrlo visoka.Sloboda se moze dostici iskljucivo sanjanjem bez nade,spremnoscu da se izgubi sve,cak isan.
Sanjati bez nade ,boriti se bez cilja je za neke od nas jedini nacin da sustignu pticu slobode.

Florinda Donner-Biti u sanjanju/ zadnja stranica

prevod je vrhunski !ali ono sto mene brine je da Stalker nije svijestan (pretpostavka) mogucih opasnosti.
sorry,potencirao sam nesto sto se nekima na vlasti vjerovatno nece svidjeti i razmisljam da bi bilo bolje da si knjigu preveo i paff, udaris i odes .
Ovako si previse exponiran

Naravno da sam svestan opasnosti u koju ulazi svako ko se na ovom svetu bavi ISTINOM. Ali takodje sam svestan da je sustina ratnickog puta promisljeni ulazak u opasne situacije jer je to jedini pravi nacin da se dodje do znanja i moci i na kraju krajeva SLOBODE. Znanje i moc ce nas osloboditi kazu gnostici. Dakle, ako neko zeli iskreno da sledi put ratnika, onda taj mora biti spreman na rizike i opasnosti inace je bolje da napusti taj put, da ne bi ziveo u zabludi vlastite samovaznosti sto moze u ovom slucaju biti veoma opasno, cak i smrtonosno. Sa Duhom nema sale.

Drago mi je zbog pozitivnih reakcija ucesnika foruma na ovaj moj napor oko prevodjenja, ali zaista nije potrebno da na tome zahvaljujete meni. Izrazite svoju zahvalnost beskrajnoj sili zivota koja mi daje neverovatno nadahnuce i snagu da sledim stazu ratnika. Ja sam samo covek koji se pomocu discipline otvorio prema beskraju, Duhu i na taj nacin postao provodnik. Ratnik koji je postao sposoban da vidi je obicna zica, kanal preko koga se Duh ispoljava i to je sve.

Zaista Vas sve puno volim i zelim vam slobodu koja donosi srecu i ispunjenje.

Uskoro cu poslati 6. nastavak knjige.

Pitanje nisam izmislio! To bi bilo bez veze posto ja jako dobro znam da sam nitko i nista. Ovo me je mucilo godinama,mislio sam da je to maslo mog podstanara ali nije jer dolazi iz jednog drugog podrucja,naprosto se namece samo od sebe a opet je u suprotnosti sa time.Onda mi je sinulo “Ja sam centriranost ili bolje reci Ja sam produkt centriranosti” tako moze da klapa.Zamisli “Ja sam tvorac ovoga svijeta”! koja prepotencija.

/“Sve sto ce covijek ikada moci reci o prvoj paznji je procjena Prve paznje sa pozicije Druge paznje”/.Prva paznja ne moze sama sebe objasniti jer gdje god se okrene ona vidi samo sebe samu,nema se, u odnosu na sto, kako objasniti(to je prokletstvo kruznog kretanja).Nase okolnosti su zapravo nasa projekcija i za uzvrat nas te nase vlastite okolnosti drze u saci bez izlaza. Nevjerovatno kako se uprkos jednoj takvoj gluposti ipak busamo u prsa puni sebe i samopouzdanja.
Druga paznja je sasvim druga pjesma,tu vise nema dilema,sve je jasno i konacno.To je nesto toliko porazavajuce ( ne samo za mene nego i za sve ostale,nazalost svi smo u istom sosu) da pamet staje,koljena klecaju,volja za zivotom prolazi.Pered time je covjek jako malen,beznacajan i prolazan.
Evo moje procijene!bit cu kratak,samo jedna rijec “KATASTROFA”.
Do ovoga se dolazi preko unutrasnje tisine,zaustavljanjem misli,meni je trebalo oko pet godina ali ja nisam forsirao sigurno moze puno brze.Jednog dana cete doci do kriticnog praga kad ce se vasa prva paznja povuci u opoziciju i pred vama ce niodkuda izroniti “velicanstveni UZAS”, velicanstveni “PAKAO”,svijet ce biti taman kao u sumrak,shvatit cete da je “TO” cijelo vrijeme bilo pred vama,pred nosom,i gledalo vas u oci a vi ne mozete vjerovati kako vam je promaklo (znat cete zasto,krivac je prva paznja).Vidjet cete da je sve tako jednostavno a opet nepojmljivo,situacija je konacna,znate da cete umrijeti kao i svi drugi ljudi i sve sto je zivo,ovdje ste u prolazu,pocinje drhtavica,strah.Vidjet cete: da su vase svakodnevne brige besmislene jer ste svijesni svog neizbjeznog kraja,da koliko god proputovali svijeta niste nigdje bili,vrtili ste se u krug,tapkali u mjestu.
Ostati cete sami na svijetu bez igdje ikoga,sve sto ste ikad znali ili mislili da znate nestat ce u trenu bit ce izbrisano necim o cemu necete moci reci niti rijec.Moci cete sve znati neposredno i sada, bez razmisljanja,vise nece biti tajne! Kako ici dalje,zasto zivjeti u toj neopisivoj samoci,osijecate neodoljivu ceznju za necim neizrecivim,zove vas druga obala ali u rijeci vas ceka smrt morate se oduprijeti a nemate se zasto uhvatiti,nista vas ne vezuje za mjesto i ljude koji su vam bili dragi,vise nista nije vazno sve je isto i nista nije isto.Jedan je stari taoisticki mudrac rekao”kad biste u jutro spoznali TAO navecer biste mirne duse mogli umrijeti,vise nemate razloga za zivjeti”.
Protiv ovoga se mozete boriti samo VOLJOM jer vi se ustvari borite protiv sebe,sve vam govori da odustanete sta jos mozete vidjeti? Nista!
Ja bih bio odustao nije mi bilo vazno ali mojim bliznjima je bilo stalo, nisu mi dopustili da odustanem.Bila je to teska borba.
Poznavao sam covjeka (poslovno smo suradjivali par godina) koji nije bio nevinasce,sa 18 godina ostavio je roditelje u nekoj vukojebini,rekao im ko vas jebe i otisao svojim putem.Prosao je stosta u zivotu.On mi je rekao da u zivotu nije sreo covijeka koji ima tako jaku VOLJU,hahaha mislio sam si kad bis ti znao da je volja sve sto mi je preostalo bilo bi ti jasno zasto je tako jaka.
Citao sam negdje nekakav komentar u smislu da ima puno ljudi,labilnih osoba,koji se igraju sa kundalini jogom i polude.Kaze (Jung?) da je zezati se sa kundalini jogom ravno nogiranju sa sudbinom.
To vazi i za ovo,ko nije spreman ici do kraja,predati se bez ostatka,izgubiti sve sto ima,odreci se prijatelja i neprijatelja,taj nek se drzi podalje od ovoga,ovo nije putovanje u Disnilend,ovo je putovanje bez povratka u nesto izvan rijeci,izvan maste.

Evo za kraj jos malo pesimizma.Starost! Ako vam jednog dana pokuca na vrata nemojte otvoriti,neka ceka.Mozda ode!

Jesam li to ja sto setam
po svojoj sobi ili je to prosjak
koji se sunja po mojoj basti
u sumrak?

Gledam uokolo
i vidim da sve
je isto i nije isto...
Je li prozor bio otvoren?
Da nisam vec bio zaspao?

Zar basta nije bila bledozelena?...
Nebo je bilo vedro i plavo...
I oblaci su tu
i vetrovito je
i vrt mracan i sumoran.

Mislim da mi je kosa bila crna...
Bio sam u sivo odeven...
Sad mi je kosa seda
i odeven sam u crno...
Da li to ja hodam?

Da li ovaj glas,koji jeci u meni,
ima ritam glasa koji sam nekad imao?
Da li sam to ja ili sam prosjak
koji se sunja po mojoj basti
u sumrak?

Gledam uokolo...
Oblacno je i vetrovito...
Vrt je taman i sumoran...

Dolazim i odlazim...Nije li istina
da sam odavno zaspao?
Kosa mi je seda...I sve je
isto i nista nije isto...

P.S/drogu nisam ni pomirisao a kamoli koristio,imao sam mladost,zdravlje,snagu i puno testosterona,to je dovoljno.

Milarepa, ja se izvinjavam na neshvatanju, ali cega si se ti to uplasio?
Konkretno molim te, nemoj odgovor tipa: 'to samo ja znam" "ne zelim ti da nikada to shvatis" "ne mozes to da shvatis" i slicno. Faalaaa

Uhh,uhh, ovo nece biti lako! Ali kad sam vec zabrazdio idemo dalje.
Ovdje se ne radi o strahu vec o necem jos tezem.Radi se o udaru na same temelje nase predstave koju imamo o svijetu u kojem zivimo i o sebi samima. To je ono sto biva rastureno,to je taj stravican sok.
Dozivio sam ja iskusenja da su mi dolazila nocu nekakva stvorenja,sjedala mi na prsa i davila me ili pak zabijala kandje u koljena.Jednom mi je dosla u sobu malena crna sjenka,stala kraj vrata i pocela da trese pokrivac na meni.Sto sam ja bio ravnodusniji to je ovaj jace tresao,na kraju mi je popustila koncentracija i sve se pretvorilo u kosmarni san.
Ovdje bi se moglo govoriti o strahu ali nisam se bojao.

Postoji jedna prica o uglednom novinaru New York Timesa koji je dobio zadatak da intervjuira Sai Babu.Ovaj se je odmah latio posla,nabavio svu mogucu literaturu o njemu,kontaktirao razne ljude koji su nesto znali otome i kao pravi znalac krenuo u Indiju.Razumije se da je relativno lako dosao do Sai Babe. Kaze on njemu:Sai Babo mnogo sam citao o tebi,mnogo toga cuo ali reci ti meni ipak tko si TI zaista( u smislu dali je on bozji poslanik,inkarnacija Bude,etc..).Kazu da ga je ovaj samo pogledao i rekao mu:ti prvo saznaj tko si TI pa ces onda znati tko sam Ja!
Ja nisam Sai Baba da nebi sad ispalo da si nesto umisljam i ovako sam vec otisao predaleko.
Castaneda je u “Odvojenoj stvarnosti” govorio o ZAUSTAVLJANJU SVIJETA.
Dakle jedino sto ti preostaje je da sam pokusas provjeriti o cemu se radi,razmisljanje tu ne pomaze.To je kao da slikom zelis docarati muziku a to nije to.Moras je cuti!

dobro, shvatam, shvatam i pricu o Sai Babi, ali zasto ti je to toliki sok, sta tu ima tako strasno u tome da svet nije onakav kakav mislimo?




Nisi otisao predaleko, lepo objasnjavas, nisi prepotentan, samo napred objasni ako mozes..i ako se STALKER slaze, ipak je njegova tema..a narocito ako moze da se poveze i sa kastanedinim knjigama.