Sada je: sub apr 27, 2024 9:19 am.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 56 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov:
PostPostano: uto aug 19, 2008 10:13 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Žena i muškarac :evil3:
˝Treba osloboditi žensku energiju. Samo to može donijeti ravnotežu. Polovici vašeg bića doprinio je vaš otac, a drugoj polovici vaša majka. Vi ste rezultat tih dviju energija. Nitko nije samo muškarac, niti samo žena. Zato pronađite ženu u sebi.˝- Osho

˝Promoteri marksističke antropologije pošto ne mogu da u primitivnom društvu pronađu elemente klasne borbe, ipak otkrivaju jedan društveni konflikt, onaj između polova. U toj borbi, žena je uvek gubitnik: u ovim društvima žena je otuđena, eksploatisana, izložena nasilju muškarca. Taj kredo sada odjekuje i u nekim feminističkim krugovima: zagovornici tog pistupa uporno nastoje da primitivna društva prikažu kao seksistička, a ženu kao žrtvu muške dominacije. Samim tim, to nikako ne mogu da budu društva jednakih. Realni i simbolični, svesni i nesvesni, odnosi između muškaraca i žena u primitivnom društvu predstavljaju za etnologe apsolutno fascinantnu oblast istraživanja. Zašto?
Zato što unutrašnji društveni život zajednice ne počiva toliko na odnosu između muškaraca i žena koliko na veoma specifičnom načinu na koji ova društva u svojim mitovima, a još više u obredima, izražavaju svoje viđenje razlika između muškaraca i žena. Još preciznije: u primitivnim društvima, koja u mnogim aspektima naglašavaju muški princip, upravo taj kult muževnosti dokazuje da se muškarac stalno nalazi u defanzivnoj poziciji u odnosu žene, jer tako priznaje njihovu superironost – mitovi, obredi i svakodnevni život to potvrđuju više nego rečito. Ova društva su u svom biću ratnička. To znači da su svi muškarci, u svom biću, ratnici, da seksualna podela zadataka aktivnost ratnika dodeljuje muškarcima. Muškarac je tako stalno u službi rata; s vremena na vreme, on i kreće u rat. Dobro je poznato da je primitivni rat retko kada smrtonosan, osim naravno, za pripadnike ratničkih bratstava. Ipak, pošto je mogućnost rata stalno prisutna, sve opasnosti, moguće povrede i smrt su unapred zacrtani kao sudbina muškarca. Muškarac iz primitivnog društva je po definiciji uslovljen ovom situacijom: njegovo biće je, manje ili više intenzivno, određeno kao biće-za-smrt. U ratu, smrt stiže samo nekoliko pojedinaca, ali pre bitke ona jednako ugrožava sve. Posredovanjem rata, uspostavlja se intimni odnos, suštinsko izjednačavanje rata i muškog principa.
Šta je, s druge strane, sa ženama? Podsetimo se stanovišta po kojem je žena veoma dragoceno “dobro” čijoj se razmeni i cirkulaciji muškarci puno posvećuju; podsetimo se i pojednostavljene predstave o ženi kao rekreaciji ratnika, koja se dobro uklapa u prethodnu sliku: žena je dobro za razmenu i potrošna roba. U ovoj tački treba razmotriti sva izobličenja i posledice strukturalističkog pristupa ženi. Suštinski posed svake žene, koji definiše čitavo njeno biće, jeste da obezbedi biološku, a zatim i društvenu reprodukciju zajednice: žene su te koje rađaju decu. Daleko od toga da budu potrošne stvari ili eksploatisani subjekti, one su proizvođači nečega bez čega društvo ne može da opstane: dece, te neposredne i daleke budućnosti plemena. Žene ratnika to dobro znaju: na primeru Čako plemena videli smo kako donose odluku o smrti plemena odbijajući da imaju decu. Ženski princip podrazumeva materinstvo, prvo kao biološku funkciju, ali odmah zatim i kao društveno upravljanje nad proizvodnjom dece: to da li će dece biti ili neće biti, zavisi isključivo od žena. To je ono što obezbeđuje dominaciju žena nad društvom. Ovde se otkriva neposredna veza između ženskog principa i života koja ženu određuje kao biće-za-život. Samim tim, razlika između muškarca i žene je sasvim jasna: kao ratnik, muškarac je biće-za-smrt; kao majka, žena je biće-za-život. Odnos svakog od njih prema društvenom i biološkom životu i smrti određuje i odnos između polova. U kolektivnom nesvesnom plemena (kulturi), muško nesvesno shvata i priznaje razliku polova kao nepovratnu superironost žena nad muškarcima. Zatočenici smrti, muškarci zaziru i zavide ženama, ljubavnicama života. To je primitivna i primordijalna istina koju će potvrditi svaka ozbiljna analiza odgovarajućih mitova i sudbinu muškarca; obredi i druge teatralne postavke u kojima muškarci evociraju svoje pobede, služe tome da odagnaju i kompenzuju očiglednu istinu da je sudbina u rukama žena. Slabost, zanemarenost, inferiornost muškarca pred licem žene? To je razlog zašto mitovi skoro svih naroda izgubljeno zlatno doba ili raj predstavljaju kao aseksulani svet, kao svet bez žena.˝
- Klastr

Primer Čako plemena- beli kolonizatori su počeli prodirati u područje u kojem su domoroci živeli. Iako su se odupirali koliko su mogli, videli su kako će sve to završiti, pa je većina žena odlučila da više ne rađa decu. To nije usamljeni slučaj, mnoga plemena su radije prihvatila smrt nego ropstvo.
Primitivni narodi su znali za veoma učinkovite metode kontracepcije i pobačaja. Neki od njih su bili na takvom stupnju moći da su mogli da spreče začeće samim nameravanjem. Blavitzky u jednoj od svojih knjiga navodi primer plemena u Indiji koje je uvek imalo isti broj članova. Čim bi jedan od članova plemena umro, jedna od žena iz plemena bi iste večeri zatrudnela i dete bi bilo istog spola kao i pokojnik. Dakle, mogli su nameravati i spol deteta. Smatralo se da je u telo novozačetog deteta ušla duša tek preminulog pripadnika plemena.

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri aug 20, 2008 6:34 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Seks :love8:
˝Seks je nešto prirodno, čovjek se može vinuti iznad njega, ali ne tako da ga potiskuje. Budite prirodni ako se jednog dana želite vinuti iznad prirode. Ukorijenite se u svom tijelu ako želite postati duša. Bio sam iznenađen svojim iskustvom krećući se među svim vrstama redovnika i redovnicama jer redovnici ne žive u celibatu, dok je kod redovnica suprotno. Redovnice mogu živjeti u celibatu jer njihov seks nije agresivan, a osim toga priroda se pobrinula da svakog mjeseca seksualna energija izlazi automatski iz njihova tijela i one su opet mjesec dana čiste. Ali muškarac ima teškoća. Njegova seksualna energija može se obuzdati samo dubokom meditacijom.
Normalni seks znači oslobođenje. Energija se odbacuje, vi se rasterećujete. To je destruktivno, tu nema ništa stvaralačkog. Taj seks je dobar, djeluje kao terapija. Pomaže vam da se opustite, ali ništa više. Tantrički akt seksa ne donosi oslobađanje, niti se energija odbacuje. On znači ostati u aktu bez ejakuacije, znači ostati uronjen u akt seksa, a ne misliti na kraj. Cijela kvaliteta je posve drugačija. Kod normalnog seksa vi stižete na vrh uzbuđenja i ne možete dalje. Uzbuđenje stiže do točke kada izmakne kontroli. Energija skače u vas i izlazi. Vi ste oslobođeni, rasterećeni. To je jedna vrsta orgazma- stići do vrhunca uzbuđenja. Tantra se koncentrira na drugu vrstu orgazma. Ako prvu vrstu nazovemo planinski orgazam, tantrički orgazam možemo nazvati orgazmom nizine. Sada se ne penjete na vrh uzbuđenja, već ostajete u dubokoj dolini opuštenosti. Nije potreban nikakav pokret, ljubavnici se mogu opustiti u ljubavnom zagrljaju. Kada osjete da bi se erekcija mogla izgubiti, potreban je samo mali pokret i malo uzbuđenja. Ali nakon toga se opet opustite. To možete produžiti satima bez ejakuacije.
U prvoj vrsti susrećete se kao dva uzbuđena bića- napeti, puni uzbuđenja, pokušavate se rasteretiti. Običan seksualni orgazam izgleda poput ludila, tantrički orgazam je duboka, opuštena meditacija.
Muškarac i žena su dvije suprotne energije. Kada se oboje susretnu u dubokoj opuštenosti, oni revitaliziraju jedan drugoga, oboje postaju generatori, osjećaju se življi, zrače energijom, a ništa nije izgubljeno. I sam susret sa suprotnim spolom obnavlja energiju.
Običanim seksualni činom gubite energiju, vaše tijelo mora čekati da je obnovi. A kada je obnovite, opet ćete je izgubiti. To je apsurdno.
Kada gledate životinje, nikad ne vidite da uživaju u seksu. Čini se da je to tek mehanički čin, u njima nema zanosa, kao da se ništa nije dogodilo. Obični seksualni čin (ljudski) sliči ovom odnosu. Ejakuacija je razbacivanje energije. Nakon tantričkog čina vi ste se uzdigli, a niste pali. Osjećate se puni energije. Samo tantra može stvoriti novog čovjeka koji poznaje bezvremenost, nesebičnost i duboko jedinstvo postojanja – samo takav čovjek može rasti.˝- Osho
:love8:

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet aug 21, 2008 7:11 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Ratnik
˝Biti ratnik ne znači biti vojnik, to je osobina uma. Možete biti i poslovan čovjek i ratnik. Poslovan čovjek se odnosi na osobinu uma koja se uvijek pogađa, pokušavajući dati manje a dobiti više. Ratnik je također osobina uma, osobina kockara, a ne pogodbe, osobina koja može staviti na kocku sve – to je beskompromisan um. Ako poslovan čovjek misli na prosvjetljenje, on misli na njega kao na potrošnu robu. On ima popis stvari koje mora obaviti: izgraditi palaču, kupiti ovo i ono, a na kraju ima namjeru kupiti i oslobođenje. Ali ono je uvijek zadnje što mora kupiti, a ono se mora kupiti jer poslovan čovjek razumije samo kroz novac. Oni daruju novac, grade hramove i sirotišta, ali njihovo davanje nikada nije pravo davanje, ono uvijek služi da se nešto dobije, ono je zapravo investicija.
Kad vam kažem da budete ratnik, mislim da budete kockar, da sve stavite na kocku. Tada prosvjetljenje postaje pitanje života i smrti a ne potrošna roba, vi ste spremni sve odbaciti da bi ga stekli. Ratnik ne ide za dobitkom. On teži vrhuncu, vrhuncu doživljavanja.
Što ratnik dobiva kada se bori u ratu? Vaši vojnici nisu više ratnici, oni su samo sluge. Ratnika više nema na Zemlji jer se sve može učiniti tehnologijom. Onaj tko je bacio bombu na Hirošimu nije ratnik. Svaki luđak to može učiniti, zapravo, samo luđak može to i učiniti. Rat nije više onakav kakav je bio, sada svatko ratuje, a prije ili kasnije, ratovat će samo mehanička sredstva. Moći će to učiniti i zrakoplov bez pilota – a zrakoplov nije ratnik. Izgubila se kvaliteta rata.
Ratnik se suočavao, susretao s neprijateljem lice u lice, s izvučenim mačevima. Mogu li oni razmišljati? Ako razmišljaju promašit će protivnika. Tu razmišljanje prestaje. Oni ne mogu planirati, jer ako to učine onaj drugi će u tom trenutku udariti. Oni se kreću spontano i postaju ljudi bez uma. Opasnost je velika, tako je blizu, da se umu ne dopušta da funkcionira, jer um treba vrijeme. U svom stolcu možete razmišljati, ali ne i u borbi na život i smrt. Tada jedino djelujete. To je osobina ratnika: akcija prije razmišljanja, prije djelovanja uma, cjelovita akcija! Vi možete postati ratnik, a da ne idete u rat. Cijeli život je rat. Ako ste budni i oprezni, spoznat ćete da svakog časa možete umrijeti. Sve je hitan slučaj! Budite stalno spremni, budite ratnik! Nemojte dopustiti da um djeluje. Budite kockar – samo oni mogu iznenada skočiti; oni koji misle na profit ne mogu to učiniti.˝
- Osho
:toothy2:

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet aug 22, 2008 1:09 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Rat ˝primitivnih˝ :help:
˝Jednog dana Stari Kojot (Kojot-Tvorac) i Cirape (Kojot-Varalica) krenuli su u šetnju i razgovarali o svemu i svačemu.
“Nešto si zaboravio”, reče Cirape Starom Kojotu.
“Kako bih ja mogao da zaboravim nešto?”
“Pogledaj malo te ljude koje si napravio. Nemaju ništa. Trebalo bi im dati neka oruđa, tipije u kojima će živeti i vatru na kojoj će kuvati hranu i koja će ih grejati.”
“U pravu si. Kako sam samo mogao da zaboravim tako nešto!” Onda je odmah, uz pomoć groma, napravio vatru, što je silno obradovalo ljude.
“Evo, sada je valjda sve u redu. šta ti misliš?”
“Ah, stariji brate, ljudi bi osim toga trebalo da imaju lukove, strele i koplja, da bi bili uspešniji u lovu. Ovako goloruki često gladuju.”
“Tako je! Odmah ću im napraviti oružje.”
“Stariji brate, napravi oružje, ali ga daj samo ljudima. Životinje treba da ostanu bez oružja.”
“Zašto i životinje ne bi imale lukove i strele?”
“Pa zar ne vidiš? Životinje su brze. One već imaju velike kandže, snažne čeljusti i moćne rogove. Ljudi su spori, a njihovi zubi i kandže nisu tako jaki. Kada bi i životinje imale oružje ljudi ne bi preživeli."
“O, mlađi brate, ti stvarno na sve misliš!” reče Stari Kojot. Onda je napravio lukove, strele i koplja i dodelio ih ljudima. “Da li si sada zadovoljan?”
“Daleko od toga! Napravio si samo jedan jezik, a ne možeš da se boriš protiv nekog ko govori istim jezikom. Između ljudi treba da postoji i neprijateljstvo. Treba nam rat.”
“Ali, kakva korist od rata?”
“Pošovani stariji brate, izvini, ali ti ponekad niša ne shvataš. Rat je dobra stvar. Zamisli sebe kao mladog ratnika. Zamisli kako bojiš lice u crveno, kako oblačiš lepu, ratnu košulju, uzjahuješ konja i pevaš svoju ratnu pesmu. Već imaš mnogo ratnih trofeja. Dok prolaziš logorom bacaš pogled na lepe devojke i žene, čji se muževi nisu toliko istakli u ratu. I one gledaju tebe. Onda krećeš u pohod, otimaš neprijatelju konje, njihove devojke i žene. Osvajaš mnoge trofeje i činiš hrabra dela. Postaješ bogat, tako da svima možeš da deliš poklone. Imaš mnogo ljubavnica, o tebi počinju da se pevaju pesme, sve dok jednog dana ne postaneš poglavica.”
“Ah, Cirape, moj mlađani brate, mislim da si rekao pravu stvar!”
I tako je Stari Kojot podelio ljude na različita plemena i dodelio im različite jezike. Onda su ljudi počeli da ratuju između sebe, da kradu jedni drugima konje i žene, da osvajaju trofeje i da smišljaju pesme o svojim junačkim delima.˝
-legenda naroda Vrana
Stari kojot predstavlja nemo znanje.
Kojot varalica predstavlja razum.


˝Primitivni čovek je uvek ratnik; svaki odrasli mušarac ima neku ratnu funkciju koja dopušta, ili čak zahteva, sve moguće razlike u ličim sposobnostima, kvalitetima, hrabrosti, umeća – ukratko, hijerarhiju prestiža. S druge strane, ratna funkcija isključuje svaku nejednakost među samim ratnicima duž ose političke vlasti. Kao i ekonomska aktivnost ili celokupan društveni život u vreme mira, tako i ratnička aktivnost ne toleriše bilo kakvu podelu unutar ratničke zajednice (kao vojne organizacije) na vojnike-izvršioce i poglavice-zapovednike. Dicipilina nije glavna snaga primitivne vojske; poslušnost nije prva dužnost svakog borca; poglavica nema nikakvu zapovedničku vlast. Drevne hronike putnika i misionara, kao i skorašnja istraživanja etnologa, potvrđuju sledeće posmatranje: kada poglavica pokuša da svoju želju za ratom nametne zajednici, ova ga napušta; zajednica želi da sačuva svoju kolektivnu slobodnu volju, a ne da sledi zakon nečije želje za vlašću. U najboljem slučaju, takav poglavica biva izolovan; u najgorem, ubijen.˝-Klastr

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sub aug 23, 2008 7:26 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Ratnička društva :occasion5:

˝Takva je opšta strukturalna veza između primitivnog društva i rata. Ali, postoje (ili su postojala) i primitivna društva u kojima je odnos prema ratu daleko prevazilazio granice tog odnosa. To su društva u kojima je ratnička aktivnost dodatno podeljena ili prenaglašena. S jedne strane, kao i uvek kada je reč o primitivnim društvima, ona nastoje da se održe kao zajednica, ali u ovom slučaju tako što neprestano kopaju i produbljuju jaz između sebe i ratnika. S druge strane, rat se afirmiše na sasvim drugom planu, ne više kao političko sredstvo društvene strategije koje podstiče sve centrifugalne sile da blokiraju svaki oblik unifikacije, već upravo kao privatna stvar, kao ratnikov lični cilj. Na tom planu rat više nije strukturalna posledica načina funkcionisanja primitivnog društva; to je potpuno slobodan i čisto lični poduhvat koji proističe iz odluke koja je samo ratnikova: ratnik se pokorava samo zakonu svoje želje ili volje.
Da li je rat u ovom slučaju samo privatna stvar ratnika? Uprkos ekstremno personalizovanom aspektu ratne aktivnosti u ovim društvima, jasno je da ona i dalje ima društvene posledice. Kako ovaj oblik ratne aktivnosti utiče na dvostruku ulogu koju rat igra unutar društvenog tela? Naime, na tom telu ukazuju se obrisi novog, stranog prostora, jednog novog, nepredvieđenog organa: skupa ratnika, kao posebne društvene grupe, ‘ratničkih društava’, koji osećaju da je to njihov poziv. Drugim rečima, ovu grupu čini manjina muškaraca: onih koji su sami, dobrovoljno izabrali da se potpuno posvete ratovanju, za koje je rat sama suština njihovog bića, najveća moguća čast, isključivi životni cilj. Čak i kada je njihovo pleme u relativnom miru sa susedima; oni idu u rat po sopstvenom nahođenju, a ne u skladu sa zajedničkim imperativima. Sva primitivna društva mogu da se pretvore u ratnička u skladu sa okolnostima, bilo spoljnim (povećana agresivnost susednih grupa), bilo unutrašnjim (uzdizanje ratničke etike u sistemu vrednosti koji upravlja zajednicom). Isti odnos može da se sagleda i obrnuto: ratnička društva mogu lako da prestanu da budu takva, ako promena plemenske etike ili društveno-političko okruženje smanje sklonost ka ratovanju ili ograniče njeno delovanje.
Oni nazivi se ne odnose samo na njihovu glavnu aktivnost, rat, već i na njihovu pripadnost jednom redu čiju superiornost društvo priznaje (hronike govore o njima kao o “plemstvu”), na neku vrstu viteškog statusa čiji prestiž nadahnjuje čitavo društvo: pleme je ponosno na svoje ratnike. Ova superiornost ratničke grupe počiva isključivo na prestižu stečenom u ratnim pohodima: u tom odnosu društvo ima ulogu ogledala koje pobedničkom ratniku pruža laskavu sliku, ne samo zato da bi odalo priznanje zbog njegovih podviga i podnetih rizika, već i zato da bi ga ohrabrilo da nastavi sa svojim ratničkim pozivom, da istraje u svom ratničkom biću. To znači da se ovaj hijerarhijski odnos, koji društvo ne samo da prihvata, nego i želi, i koji potvrđuje ratnikov superioran društveni status, ostvaruje samo na planu prestiža: to nije hijerarhija vlasti koju bi ratnička grupa imala i sprovodila nad društvom. Nikakva zavisnost ne prisiljava društvo da se pokorava ovoj ratobornoj manjini.
Ratnička društva, kao i sva ostala primitivna društva, ne dopuštaju da podela naruši homogenost društvenog tela; ona ne dopuštaju da ratnici nametnu sebe kao organ političke vlasti odvojene od društva; Ratnik nije vesnik Gospodara.
Bratsvo ratnika je potpuno otvorena grupa (što je sprečava da postane zatvorena kasta), ali uvek manjinska: ne uspevaju svi mladići da izvrše potrebne podvige, dok među onima koji uspeju, neki ne žele da budu društveno priznati i imenovani kao ratnici.
Ali, zašto ti mladići toliko vole rat? Odakle ta strast? Kao što vidimo, to je želja za prestižom, koji samo društvo može da dodeli ili odbije. To je spona koja ujedinjuje ratnika sa njegovim društvom, treći element koji povezuje društveno telo i grupu ratnika, dovodeći ih u odnos međuzavisnosti: ratnikovo samoostvarenje zavisi od društvenog priznanja; neko može sebe da smatra ratnikom, samo ako ga i društvo priznaje kao takvog. Drugim rečima, u zavisnosti od okolnosti, društvo može i da ne prizna vrednost ratne akcije proglašavajući je neprikladnom, provokativnom ili nezrelom. To je igra koju društvo i ratnici stalno igraju, ali čija pravila određuje društvo.
Ratnik ne dobija ništa unapred; on nema nikakve koristi od date situacije; slava nije nasledna i ne donosi privilegije. Ljubav prema ratu je sekundarna strast, koja izvire iz one glavne: želje za prestižom.
Ali, kako ratnik postiže da ga društvo prizna? Koji dokaz mora da priloži da bi potvrdio svoju pobedu? To je, pre svega, ratni plen. Rat u primitvnom društvu nije sredstvo za postizanje ekonomskih ciljeva. Primetivši da Gvajakuru ne vode rat zato da bi proširili svoju teritoriju, Sančez Labrador je ovako definisao glavni razlog za rat: “Glavni razlozi za ratne pohode na tuđu teritoriju su želja za plenom i osveta zbog nečega što smatraju uvredom.”
Dobrichofer je kod Abiponea primetio sledeće: “Ratne zarobljenike, bili oni Španci, Indijanci ili Crnci, nikada nisu smatrali slugama ili robovima…”
Realno, ono što su Gvajakuru zahtevali od zarobljenika bilo je jedva nešto drugačije od svakodnvenih, rutinskih poslova: sakupljanje drva, donošenje vode, kuvanje. Što se ostalog tiče, “robovi” su živeli kao i njihovi gospodari; čak su išli zajedno u vojne pohode. Zdrav razum lako objašnjava zašto pobednici nisu mogli da poražene pretvore u robove čiji bi rad mogli da koriste. Naime, za koje bi to poslove mogli da ih iskoriste? Ono što je Evropljane zaprepastilo je da ratni zarobljenici iz primitivnih društava gotovo nikada i ne pokušaju da beže. To je zbog toga što su, dozvolivši da postanu zarobljenici, izgubili svoju čast i pleme ih smatra mrtvima.
Pitanje koje se postavlja glasi: da li društvo ipak rizikuje time što dopušta da unutar njega narasta jedna posebna društvena grupa, bratstvo ratnika? U primitivnom društvu, postojanje grupa plesača ili pevača ni na koji način ne utiče na postojeći društveni poredak. Ovde je međutim reč o ratnicima koji sprovode nasilje nad neprijateljima. Ali, da li bi mogli da ga nekako usmere i na svoje društvo? I to ne kroz fizičko nasilje (građanski rat ratnika protiv društva), već preuzimanjem vlasti od strane ratničke grupe, koja bi onda sprovodilu tu vlast nad društvom i ako je potrebno protiv njega? Da li ratnici kao grupa, kao specijalizovani organ društvenog tela, mogu da postanu odvojen organ političke vlasti? Drugim rečima, da li ratnici u sebi nose klicu onoga što sva primitivna društva na svaki način pokušavaju odagnaju: klicu podele društvenog tela na Gospodare (ratničku manjinu) i Podanike (svi ostali članovi zajednice)?
Ratnik je suštinski osuđen da stalno ide napred. Slava nikada nije zadobijena u dovoljnoj meri; ona mora stalno stalno da se dokazuje, tako da svaki korak u tom pravcu odmah traži sledeći. Ratnik je zato stalno nezadovoljan. Osobenost ove nespokojne figure proističe iz zavisnosti ove lične želje za prestižom od društva koje jedino može da ga prizna. Posle svakog podviga, ratnik i pleme izgovaraju isti sud: ratnik kaže, to je dobro, ali ja mogu i više, mogu još da uvećam svoju slavu. Društvo kaže, to je dobro, ali moraš da učiniš još više, ako hoćeš da potvrdiš svoj nadmoćni prestiž. Drugim rečima, ratnikova personalnost (slava iznad svega) i njegova potpuna zavisnost od plemena (ko bi inače potvrdio tu slavu?) prave od njega dobrovoljnog zatočenika logike koja neprestano traži da postigne još malo više.
Prema tome, ako samo društvo može da dodeli ili uskrati slavu, onda to znači da društvo dominira ratnikom i da je ratnik otuđen od njega. Ali, zar taj odnos podređenosti ne bi mogao da se preokrene u korist ratnika, a na štetu plemena? Dinamika rata, koji počinje kao isključivo lični poduhvat, može postepeno da se preobrazi u kolektivni poduhvat društva: ratnici, realno, mogu da otuđe pleme u uslovima rata. Ovakva transformacija, izvedena do kraja, imala bi značajne sociološke posledice, jer bi uticala na samu strukturu društva i izmenila njegovo nepodeljeno biće. Pravo odlučivanja o pitanjima rata i mira (suštinski atribut vlasti) ne bi više pripadalo društvu kao takvom, već bratstvu ratnika koji bi svoj lični interes tako mogli da stave iznad kolektivnog interesa društva. Bratstvo ratnika, kao grupa koja je prvobitno tragala za prestižom, postala bi grupa za pritisak, koja tera društvo da stalno intenzivira rat, a zatim grupa na vlasti, koja bi imala isključivo pravo odlučivanja o ratu i miru. Prošavši ovom putanjom, koju je isprojektovala logika rata, bratstvo ratnika bi steklo vlast i sprovodilo je nad društvom da bi ga prisililo da sledi njihov cilj; oni bi se tako izdvojili u odvojen organ političke vlasti. Prema tome, rat nosi u sebi opasnost od podele homogenog tela primitivnog društva.
Međutim, sama priroda njihovog glavnog cilja, prestiža, sprečava ih da formiraju grupu koja će imati jedinstvenu politiku i strategiju, da postanu deo društvenog tela koji bi mogao da artikuliše i sprovede zajedničke ciljeve. U stvari, obavezni individualizam svakog ratnika sprečava ratničku grupu da postane homogeni kolektivitet. Ratnikova želja za sticanjem prestiža može i želi da se oslanja samo na sopstvene snage: ratnik ne računa na solidarnost svoje braće po oružju, iako će sa njima deliti plodove ekspedicije.
Ratnik je posvećen ličnom poduhvatu i to izrazito neprofitabilnom: njegov život je neprekidna borba. Zbirni efekat lične težnje ka slavi, društvenog pritiska plemena i nadmetanja među ratnicima jeste eskalacija drskosti i smelosti.
“…ponekad bi neki neprijatelj, potpuno nag i naoružan samo sekirom, upao među kolibe, noću, potpuno sam, ubio nekoliko usnulih meštana, a zatim bežao pred poterom od sto ili dvesta ratnika koji bi ga sledili dan ili dva.”
U tom neprekidnom ispitivanju granica opasnosti kojima se izlaže da bi stekao prestiž, ratnik neumitno dolazi do svog kraja: smrti u usamljenoj borbi protiv neprijatelja. Za ratnika nema alternative; on može da računa samo na jedan ishod: smrt. Ukratko, ratnik nikada nije ratnik osim na kraju svoje misije, kada nakon ostvarenja najvećeg podviga zajedno sa apsolutnom slavom osvoji i smrt.
U svom biću, ratnik je biće-za-smrt. Tako društvo unapred osuđuje ratnika na smrt: nema radosti za divljeg ratnika, samo izvesnost tuge. Ali, zašto? Zato što bi ratnik mogao da bude uzrok velike tuge za društvo, tako što bi u nju mogao da unese klicu podele, tako što će zajedno sa ostalim ratnicima postati odvojen organ vlasti. Tako izgleda odbrambeni mehanizam koji primitivno društvo podiže da bi odagnalo rizik koji sa sobom nose ratnici: život nepodeljenog društvenog tela dobija se u zamenu za ratnikovu smrt. Tekst plemenskog zakona sada je potpuno jasan: primitivno društvo je u svom najdubljem biću društvo-za-rat; ali, ono je iz istog razloga i društvo protiv ratnika.˝
-Klastr

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sub aug 30, 2008 1:19 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Zašto se na Zemlji ratuje?
˝Spreman si za borbu? Ubiti? Oduzeti život? Noću vidim lica ljudi koje sam ubio. Stoje na daljoj obali reke Stiks. Čekaju me. Govore:˝Dobro došao brate.˝
Mi ljudi smo jadna stvorenja. Naučio sam te kako da ubiješ čoveka; ali ne i zašto. ˝
-Ahil u Troji

Gurđijev, Belzebubove priče:

I. Delomično točna teorija:
˝Po svemu sudeći, u svetu postoji određen zakon uzajamnog održavanja svega postojećeg. Očigledno je da naši životi takođe služe za održavanje nečega velikog ili malog u svetu. U teoriji filosofa Atarnaha se veoma jasno dokazuje da u svetu neizbežno mora postojati zakon "uzajamnog održavanja svega postojećeg" i da tom "uzajamnom održavanju" doprinose određene hemijske materije uz čiju pomoć dolazi do procesa oduhovljenja bića, to jest nastaje "život", a te hemijske materije služe za održavanje svega postojećeg tek pošto se život nekog bića prekine, to jest, kada biće umre.
Atarnahova teorija, na osnovu mnogobrojnih logičkih razmišljanja, potpuno dokazuje da u određenim periodima na Zemlji obavezno mora da dođe do izvesnog broja smrti koje u svojoj sveukupnosti treba da proizvedu vibracije specifičnog "nivoasile".
U skladu sa zakonima Prirode, do ratova i građanskih ratova povremeno mora da dolazi na Zemlji, nezavisno od ljudske volje. Razlog za to je što Priroda u određenim periodima zahteva više smrti, ali za potrebe Prirode nema značaja o čijoj je smrti reč, ljudi ili bića drugih formi. Iz toga sledi da ako se broj smrti, potrebnih Prirodi, nadoknadi drugim oblicima života, traženi broj ljudskih smrti će biti proporcionalno smanjen.˝


II. Pokušaj:
˝Zbog toga se na Zemlji u većim razmerama nego pre obnovio stari običaj prinošenja žrtava bogovima i svetiteljima, uništavanjem bića drugih formi.˝

III. Neuspeh:
˝Na taj način se povremena relativno visoka smrtnost, izazvana tim procesima, smanjila, ali opšta smrtnost tricentričnih bića (ljudi) ne samo da se nije smanjila nego je čak i porasla, jer se zbog postepenog i stabilnog pogoršanja kvaliteta vibracija koje njihovi organizmi proizvode za potrebe Prirode, dužina njihovog života skratila dok je natalitet porastao.˝

IV. Revolucija:
˝To je trajalo sve dok Asadula Ibrahim Ogli, poznati persijski derviš, koji se rodio, odrastao i postao muškarac na tom istom kontinentu, nije sve to okrenuo u drugom pravcu. Budući običan sledbenik islama, bez ozbiljnih i dubokih znanja Atarnaha, on je u običaju prinošenja žrtava video samo užasnu nepravdu koju ljudi nanose bićima drugačijih formi, i kao svoj životni cilj odredio je da po svaku cenu uništi na Zemlji taj običaj koji je po njegovom mišljenju bio antireligiozan. On je od tada putovao Azijom, odlazeći uglavnom u one zemlje gde su većinu stanovnika činili sledbenici islama i radio je uz pomoć derviša poput sebe, kojih je skoro svuda bilo mnogo. Svuda gde bi se pojavio taj iskusni i energični Persijanac, Asadula Ibrahim Ogli, on je veoma mudro uspevao da ubedi derviše u "istinitost" svoje ideje; a ovi su, opet, obične stanovnike Azije ne samo ubeđivali da uništavanje bića drugih formi nije Bogu ugodno, već da oni koji ih ubijaju bivaju na "onom svetu", u paklu, na dva načina kažnjavani - zbog sopstvenih grehova i zbog grehova bića koja su zaklali, i tako dalje.
Derviši, koje su smatrali autoritetima za takve stvari, vremenom su, razume se, uspeli da zahvaljujući propovedima te vrste, smanje broj svetih žrtava.˝


V. Rezultat:
˝A krajnji rezultat celokupnog rada "humanog persijskog derviša" bio je upravo poslednji veliki proces međusobnog uništenja, to jest, prvi svetski rat.˝

VI. Potpuno točna teorija:
˝Hipoteze koje je postavio Atarnah, bile su veoma blizu istine, on jedino nije shvatio najvažniju stvar, a to je da u pogledu vibracija koje traži Velika Priroda, a koje se formiraju iz emanacija proisteklih iz procesa "raskoarno", nije važna količina već kvalitet.˝

Poznavajući potpunu teoriju, u vremenima pre ovih ljudi su uspeli da stvore životne uslove koji su doveli do smanjenja i smrtnosti i nataliteta.

˝To se dogodilo zato što su ljudi tada živeli više ili manje prihvatljivo, i emanacije koje su poticale od njih su proizvodile vibracije bliže onima koje je od njih tražila Priroda, a koje su bile potrebne za Uzvišeni Opštekosmički Trogoautoegokrat uopšte, a posebno za održavanje Meseca i Anuliosa. I zato Velikoj Prirodi nije bilo potrebno skraćivanje njihovog života, utoliko pre što je u narednom periodu potreba za vibracijama, neophodnim za održavanje postojanja Meseca trebalo da bude smanjena.
Te supstance su iste one supstance koje učestvuju u formiranju i usavršavanju viših tela tricentričnih bića - to jest "kesdžanog tela" i "tela duše" - i da se izdvajanje svetog "askokina" iz dveju drugih supstanci događa kada bića, bez obzira na planetu na kojoj žive, preobražavaju u sebi te svete supstance radi formiranja i usavršavanja svojih viših tela putem svesnog rada i namerne patnje.
Kada bi ljudi ozbiljno razmislili o svemu tome i kada bi časno služili Prirodi u tom smislu, njihovo samousavršavanje bi posle toga moglo da se odvija automatski, čak i bez učešća njihove svesti; u svakom slučaju, sirota Priroda ove zlosrećne planete ne bi morala toliko da se napreže da bi se adaptirala i da ne bi ispala iz opšte kosmičke harmonije.
I zato su ljudi toga doba, smislili i veoma brižljivo sprovodili određene običaje koji su na najefikasniji način doprinosili izvršavanju tih životnih obaveza.
Stanovnici Atlantide su čak smislili mudre i praktične načine izvršavanja tih dveju obaveza - to jest obaveze usavršavanja svojih viših tela i obaveze služenja Najvećem Kosmičkom Trogoautoegokratu - objedinjavajući ih u jednu i izvršavajući ih istovremeno.
Evo kako su ostvarili to objedinjavanje.
Bilo je naređeno da se u svakom kraju, čak i u pojedinim njegovim regionima, sagrade tri specijalne, veoma impresivne zgrade.
Prva od njih, za bića muškog pola, druga zgrada, predviđena za bića ženskog pola, treća, za bića koja su se tada zvala "srednjim polom".
Prvu od tih impresivnih građevina Atlantiđani su smatrali svetom i ona je za njih bila ono što su savremenim ljudima "hramovi".
U hramovima za muškarce, bića muškog pola određenog kraja ili regiona, redom su sprovodila odgovarajuće "misterije" pri čemu su nastajala posebna stanja "samosećanja".
Stanovnici Atlantide su imali ideju da su bića muškog pola izvor aktivnog izražavanja; zato su u svojim agurohrostinima sve vreme posvećivala aktivnom i svesnom razmišljanju, i u tom stanju su izvršavala određene svete misterije, kako bi u njima mogla da se preobraze svete supstance.
Oni su to radili namerno i s punom svešću, kako bi se u njima oslobodila sveta supstanca, koja je radi svoga budućeg funkcionisanja ispuštana u njihovima emanacijama, i kako bi postala aktivan deo onog svetog zakona koji su oni nazvali Svetom Trojicom.
U građevinama predviđenim za bića ženskog pola, svaka žena je bila dužna da boravi tokom određenog perioda koji savremena bića nazivaju "menstruacijom". Osim toga, žene su, shvatajući sebe kao pasivna bića, morale da ostanu pasivne sve dok tamo borave, kako bi supstanca koju one zrače putem emanacija mogla da služi kao pasivni deo tog svetog zakona u cilju njegovog budućeg funkcionisanja.
Zato su vreme provodile u stanju potpune pasivnosti, svesno nastojeći da ni o čemu ne razmišljaju. Imajući u vidu taj cilj, one su nastojale da se odreknu aktivnih doživljaja tokom svog mesečnog ciklusa, i, kako tok asocijacija (svesti) ne bi ometao njihovu koncentraciju, sve je bilo uređeno tako da njihove misli neprestano budu usmerene na želju za dobrobit njihove tadašnje i buduće dece.
A što se tiče objekata trećeg roda, oni su građeni, za bića koja pripadaju takozvanom "srednjem polu", koja bi naš Hodža Nasradin nazvao "nesporazumom" ili bićima koja su, u suštini, "ni ovo ni ono".
Među tim bićima srednjeg pola bilo je i muškaraca i žena.
Bića muškog pola, dužna da se osame u tim zgradama, bila su ona koja su iz nekog razloga bila lišena mogućnosti svesnog razmišljanja, a bića ženskog pola, koja su se tamo osamila, bila su ona koja ili uopšte nisu imala menstruaciju, ili su njihove menstruacije proticale anomalno, ili su, pak, to bile one žene koje su se u pogledu svojih seksualnih želja u određenim periodima pretvarale u takozvane "hanemenije" ili, kako bi rekao Hodža Nasradin, u "prave kobile kad grane proleće".
Ljudi s takvim simptomima bili su dužni da borave u građevinama treće vrste u periodima koji odrede njihovi bližnji; oni, međutim, nisu prisiljavani ni na kakav rad i mogli su da žive kako su hteli. Jedini cilj njihove izolacije bio je da se oni ne sreću niti razgovaraju sa normalnim ljudima iz svoga kraja.
Oni su bili zatočeni u te zgrade zato što su u određenim mesečnim periodima, prema vladajućim idejama, njihove "emanacije" zbog različitih "mrlja" (nedostataka), ometale spokojnu i odmerenu egzistenciju okoline.
Da bi lakše mogao da zamisliš i shvatiš na koji način sirota Priroda mora da se prilagođava kako bi postigla "ravnotežu vibracija" koje se od te planete zahtevaju za opštekosmičku harmoniju, objasniću ti jednu stvar koja se tamo događa sada, upravo posle procesa međusobnog uništavanja koji su oni nazvali "Prvim svetskim ratom".
Očigledno je da je zbog nemačkih otrovnih gasova i engleskih mitraljeza broj smrti, prema svojim razmerama daleko premašio broj koji je Priroda predvidela kako bi rekli savremeni biznismeni došlo je do "prebačaja u proizvodnji ljudskih smrti".
I zato je Priroda još jednom morala da se potrudi i da, što bi se reklo, "da sve od sebe" kako bi ispravila te neprediiđene teškoće i ponovo se na odgovarajući način adaptirala.
Velika Priroda je očigledno za budućnost povećala prirast drugih formi bića koja tamo borave.
U Ruskim gradovima koji se nalaze u državi u kojoj je izginulo više ljudi nego u bilo kojoj drugoj zemlji - vukovi, a koje ljudi mrze i koji se po pravilu tamo nikada ne pojavljuju - sada tumaraju ulicama, a prirast kojekakve gamadi, to jest pacova i miševa porastao do te mere da oni sada uništavaju rezerve hrane.˝

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned aug 31, 2008 7:57 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Rat ˝civiliziranih˝:oops:
˝Put rata je put obmane i prevare.˝- Sung Tzu

˝Rat je sredstvo. On je politički čin, prošireni dvoboj ili lov na ljude, teritorij i materijalna sredstva. Rat je čin sile, podređivanje protivnika našoj volji. Njegova primjena ne priznaje granica, rat nema pravila. Cilj rata je onesposobiti neprijatelja za otpor, natjerati ga (bilo kojim sredstvima- propagandom, lažima, ucjenom, prijetnjama, obećanjima, potkupljivanjem, fizičkom silom, oružanom silom) da uradi ono što želimo (da se pokori našoj volji).Rat se očituje veličinom i vrstom raspoloživih sredstava i jačinom volje.
Agresor je uvijek ljubitelj mira, pošto on želi preuzeti sva dobra koja želi netaknuta; ili nakon osvajanja, odgovara mu mir radi eksploatacije osvojenog.
Ratna djelatnost ima dva oblika: napad i odbranu. Potpuna ravnoteža i drugi faktori mogu dovesti do nedjelovanja, ali i to je rat (čekanje povoljnog trenutka).
Tri su objekta napada:
1)Volja
2) Teritorij
3) Snage neprijatelja
Prvo se napada volja, jer je to nejekonomičnije. Neprijatelj kojem je uništena volja je već pokoren. Zatim teritorij, jer bez materijalne osnovice i pravaca dopreme hrane i materijala nije lako pružati otpor, a tek na kraju njegove snage, jer je to najrizičnije.
Tri su načina trošenja neprijateljske snage:
1)Invazija(pljačka)
2)Uništavanje objekata
3)Zamaranje
Rat se sasatoji od jedne ili više bitaka. Cilj bitke je uništenje bojne sposobnosti ili savladavanje protivnika (fizičke ili moralne snage). Napomena: bitka ne mora biti oružana; i razgovor koji ima za cilj uništiti neprijateljevu moć je bitka.
Svaka bitka ima svoj cilj koji je podređen cjelini.
Taktika je znanost o upotrebi snaga u bitci, a strategija je znanost o upotrebi bitaka za postizanje ratnog cilja.
Strategija daje odgovor na pitanje: što želim, a taktika: kako to postići. Strategija projektira ratni plan i za njega veže niz postupaka. Projektira ratne operacije i u njima raspoređuje pojedine bitke.
Tajna ratnog umjeća: u određeno vrijeme, na određenom mjestu postići nadmoć.
Ciljevi:
1) Uništenje neprijatelja
2) Osvajanje kraja ili predmeta
3) Navođenje protivnika na pogrešne postupke.
Bit odbrane je čvrst, ukopan položaj; tj. ne odstupiti od onoga što imaš ili braniš.
Bit napada je pokret (iznenađenje, napad s više strana); tj. dobiti ono što želiš.

Čekanje je uništavanje neprijatelja njegovim vlastitim naporima.
Metodički napadni rat ima pet faza:
1)Osvajanje položaja
2)Nagomilavanje zaliha
3)Utvrđivanje osvojenog
4)Odmor i oporavak
5)Pojačanja
U ratu je potrebno postići jedinstvo planiranja, snaga i sredstava.˝
- Klauzevich.

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon sep 01, 2008 3:50 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Unutrašnji rat
˝Jedna velika civilizacija ne može se osvojiti izvana, dok se ne uništi iznutra.˝- Durant

Tipovi društvenog poretka i ljudi – po Platonu
1)Savršeni (aristokratski, kritski) je nehijerarhijski poredak slobodnih ljudi. Vlasništvo je zajedničko, odluke se donose sporazumno. Ovom poretku odgovara savršeni (prosvjetljeni, budni) čovjek i nije ga moguće ostvariti ako takvi nisu svi članovi zajednice. Takav poredak su imali ili imaju ˝primitivna˝ plemena, Hopi i Antički Krećani. Na cijeni su mir i mudrost.
2)Lakonski (spartanski, timokratski) je hijerarhijski poredak ljudi nešto nižeg kvaliteta (energetskog nivoa) od gore navedenog. Vlasništvo je dijelom privatno, dijelom zajedničko. Ljudi nisu slobodni i ravnopravni, nego su podjeljeni na staleže. Na vlasti nisu mudri, već okretni, više cijene rat nego mir. Odgoj je temeljen na sili, dekadencija razuma, vladavina tijela.
Ovom poretku odgovara čovjek slavoljubac i svađalica, samopouzdan ali slabo obrazovan. Surov je prema slabijima, poslušan jačima, željan vlasti i počasti. Kako stari sve važniji mu je novac.
3)Oligarhijski sustav je uređen na temelju imovine pa siromasi nemaju udjela u vlasti; vladavina najbogatijih. Zakoni se prekrajaju i izigravaju od strane bogatih, tako da zadovolje njihove interese, što dovodi do sve većih imovinskih razlika unutar društva i s vremenom svi osiromaše osim uskog kruga. Cijene se oni koji uživaju ugled temeljen na bogatstvu, preziru siromasi i pošteni. Pravo na dobru službu postiže se novcem i silom. Usporedba ovog poretka s brodom kojim upravlja najbogatiji član posade, a ne najsposobniji. U jednoj državi su dvije zajednice (bogatih i siromašnih) koje su u neprijateljstvu. Rat se vodi samo ako donosi dobit i ni iz kojeg drugog razloga. Ne mare za obrazovanje ni hrabrost, cijeni se samo škrtost i novac. Ako se novac mora potrošiti nastoji se da to bude novac siromašnih, sklapaju se savezi sa suparnicima (unutar kruga bogatih) da bi došli do još više novca. Borba se uvijek, zbog škrtosti, vrši malim dijelom snaga. Vlada razuzdanost, omogućen život na kredit. Vlada mlitavost, lijenost, neotpornost, namjerno se snižava kvalitet ljudi da bi se lakše bogatili na njima. Vladari su sve bogatiji, a sve manje mudri i snažni. Ovom društvenom uređenju odgovara pohlepni, nezasitni čovjek, hedonista, koji svoju osobnu moć troši na gomilanje materijalnih stvari, bogaćenje i užitke, neuravnotežen, neobrazovan, lijen, pohlepan, nasilna kukavica sklona maltretiranju slabijih i pokoravanju jačem.
Kada siromašni to uvide dolazi do građanskog rata i do slijedećeg tipa društvenog uređenja.
4)Demokratski sustav nastaje nakon pobjede siromašnih. Dio bogatih razvlaste, pobiju ili protjeraju, a sa ostalima podijele vlast. Učešće u vlasti se određuje izborima ili kockom. U demokraciji svatko radi i živi kako hoće; šarenilo – zbog toga ona u sebi sadrži sve oblike društvenih uređenja. Blagost prema osuđenicima, praštanje, nema prisile. Ljudi svih zanimanja se prihvaćaju državnih poslova, nema odgoja i obrazovanja za njih. Sva uživanja i požude se smatraju podjednakim, svi nagoni su isti.
Laž i prijevara na sve strane. Iskvarenost u ponašanju i govoru. Drskost se naziva lijepo ponašanje, bezakonje - sloboda, raskoš – velikodušnost, bestidnost – hrabrost.
Demokratični čovjek nema reda u životu, čas se opija, čas apstinira; čas se prejeda, čas mršavi; čas radi gimnastiku, čas je lijen.
Otac hrani sina, umjesto da bude obrnuto. Bježeći od robovanja slobodnima, narod upada u robovanje robovima (najgorima).
Oslobođen od svakog razuma i stida, ne ustručava se od odnosa sa životinjama, incesta, ubojstva. Nema ludosti koju ne bi počinio i s njom se ponosio. Misli da može vladati ljudima i prirodom. Mali je broj stvarno slobodnih, vladaju najopakiji i najluđi.
Nezadovoljan, siromašan. Sklon svetkovinama, gozbama, prijevari, tužbalicama.
Nezasitnost u slobodi upropaštava demokraciju i dovodi je do anarhije. Vladare koji nisu sasvim popustljivi optužuje se za oligarhičnost i zločin. Preziru se građani odani zajednici, cijene vladari slični podanicima. Svi su jednaki: otac i sin, učitelj i učenik; nitko ne podnosi stegu.
Tri staleža:
-vladari: vremenom stječu još veću moć i bogatstvo nego u oligarhiji
-srednji stalež: siromaši i nestaje jer ga vladari opljačkaju
-narod
Prekomjernost uvijek dovodi do velikog preokreta, pa pretjerana sloboda prelazi u pretjerano ropstvo i za pojedinca i za državu – do tiranije.
5) Tiranija.
Tiranin dolazi iz najnižeg sloja, on je buntovnik protiv imućnih. U početku je dobar sa svima, obećava svima. Zameće ratove da bi učvrstio vlast. Kada završi s vanjskim neprijateljima, okreće se unutrašnjim. Čisti državu od ostataka razumnih, hrabrih i bogatih da da bi mogao suvereno vladati (uništava zdravo tkivo). Za čuvare i zaštitnike uzima najgore ljude. Troši i rasprodaje državnu imovinu, uzima kredite.

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon sep 01, 2008 3:55 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
:?:
Molio bih učesnike foruma koji su zainteresirani, da prouče još jednom sve postove ove teme i da iznesu svoje viđenje i po mogućnosti obrazlože svoj odgovor na sledeće pitanje: kojem tipu društvenog poretka pripada društvo naguala?

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri sep 03, 2008 5:45 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Spartansko društveno uređenje
O prvom tipu, kraljevskom, dovoljno je citirano u predhodnim postovima, pa evo još nešto o drugom, lakonskom tipu.
Pre Likurgovog ustava, Spartanci gotovo da se nisu razlikovali od ostalih Grka. Sve je počelo tako da je Likurg od proročista u Delfima dobio izvesne edikte, a nakon toga je putovao svetom i straživo i uzimao samo ono najbolje što je u video u pojednoj zemlji. Bio je na Kritu, u Aziji, Egiptu, Libiji, Španiji pa čak i Indiji, sve dok nije sakupio sve što mu je bilo potrebno za sastavljanje ustava. Podela zemljišta je možda jedan od najhrabrijih ali i najmudriji Likurgov potez. Pre podele veliki broj stanovništva je bio prilično siromašan, a takvo stanje se vremenom sve više pogoršavalo. Nasuprot njima, mali broj porodica se bogatio iz dana u dan. Da bi takvo stanje u zemlji promenio, Likurg je nagovorio građane da svoju zemlju ustupe, kako bi se ona ponovo podelila. Zemljište je podelio na 30.000 jednakih poseda i dodelio ih ponovo stanovništvu. Svako je dobio onoliko koliko mu je bilo dovoljno, tako da narod ne bi gladovao, ali i da ne bi preterano raskošno živeo, jer je Likurg u tome video ne samo slabost, već i jednu vrstu bolesti. Uspeo je da smanji moć pojedinca, tako da je ovaj vid ravnopravnosti gotovo iskorenio zavist i drskost naroda u međusobnim odnosima.
Trbuh Sparte bila je klasa seljaka-robova; njezini unutrašnji organi obrtnici, trgovci i poduzetnici; udovi, mišići i kostur Sparte bili su ratnici.
Po Likurgovu zakonu, zajednicom mogu upravljati samo oni koji su spremni da umru za nju, dakle glava Sparte se formirala iz redova ratnika. Sastojala se od Skupštine, Veća staraca u koji su mogli ući samo muškarci stariji od 60 godina, dva kralja (današnji predsednik države i vojni zapovednik) i efora (današnja vlada). Njihovi odnosi i ovlasti su bili tako uravnoteženi da nije bilo izigravanja pravila ili prelaska u diktaturu. Npr. kada je jedan od dva Spartanska kralja, Leonida, sklopio politički sporazum koji je po proceni efora bio štetan po Spartu, poslan je u Termopile da korisno umre. Zašto je Leonida prihvatio odluku premda mu je ishod bio jasan ? Jer je kao ratnik prihvatio odgovornost za vlastiti postupak, ali i iz još jednog razloga: Spartanski ratnici su (kao i mi) bili programirani, ali mnogo jednostavnijim i efikasnijim programom: ˝Ako umreš kao ratnik, rodit ćeš se ponovo kao Spartanac-ratnik; ako umreš nečasno, rodit ćeš se kao običan čovek.˝ Zato je za njih smrt bila sitnica. Prepoznajete li ovaj program u kasnijim, lošijim inačicama? Likurg je zajednicu zamišljao kao organizam; borben, efikasan i odlično uravnotežan. I tako je oblikovao Spartansku zajednicu. Prve dve kaste su odgajane da rade svoj posao i njih je kontrolirala treća kasta. Ali ravnoteža je postignuta tako da je treća kasta bila nemilosrdno odgajana i disciplinirana, krvarila i umirala po ratištima, a nije imala pravo na uživanje, nerad i luksuz. Moguć je bio i prelaz između kasta.
Kaže se da babice nisu prvi put kupale dete u vodi već u vinu, zato što bolešjivoj deci od vina bude loše, a jaka i zdrava postaju još jača. Zakržljala, ili u bilo kom drugom pogledu zaostala, deca bacana su sa planine Tajget u provaliju jer se smatralo da kad odrastu neće nikakva dobra doneti, već će samo živeti o trošku države. Zdrava muška deca su sa sedam godina odvođena od roditelja, i brigu nad njima preuzimala je država, bili su obučavani da izdrže hladnoću (deca nisu imala odeću), glad (namerno slabo hranjena) i žeđ, bol (poticani na međusobne sukobe, bičevana, međusobno su se udarali štapovima – takmičenja u podnošenju boli), trenirana da budu mentalno jaka (od djetinstva su promatrali bitke u kojima kojima su se borili njihovi očevi). Nepotrebna surovost? Ni govora! Bitke su bile teške, dugotrajne, u zbijenim bojnim redovima, marševi dugi, naporni, usiljeni. Dok su dve vojske bile u zbijenim bojnim redovima nije bilo velikih žrtava. Ali nakon višesatne borbe došlo bi do pada brzine, snage i volje.Ako bi ranjenik neplanski napustio svoje mesto, ugrozio bi čitav poredak, kao i ako bi upao u stanje histerije i preneo je na svoje drugove. Kada bi se, na taj način dio bojnog reda raspao i neprijatelj izvršio uklinjavanje i proboj, pola bitke je bilo dobijeno. Ako bi to završilo općom panikom i bežanjem došlo bi do pravog pokolja. Zato je Spartanac bio spreman i treniran da izdrži po svaku cijenu i usprkos svemu – u pitanju je bio opstanak cele zajednice. Likurg je znao još nešto: bol i strah uvek idu zajedno. Ako savladaš bol pobedio si i strah. I nakon toga više nisi kukavan komad mesa, nego moćno, teško uništivo biće. Možete zamisliti kako su Spartanski ratnici gledali na ostale Grke. Naročito nakon što su ih mnogo puta pobedilii. Djeca su žudila da budu kao njihovi očevi koje su toliko puta videli u borbi. Svaki kukavičluk teško je kažnjavan. Od rane mladosti učeni su da što manje govore i pri tom budu kratki i jasni. Da nemaju mana, a da im najveće vrline budu hrabrost, trezvenost i razboritost,.
Da bi se sprečila uzdizanja pojedinca po vezi, deca su sama birala svoje vođe (prirodna hijerarhija), a nakon rođenja djeca su uzimana roditeljima i bila zajedno odgajana, tako da su svi muškarci bili otac, a sve žene mama, da njeguju jedinstvo a ne različitost. Zato su živeli u drvenim kućama ( energija nije trošena na luksuz, nego na vojni trening), jeli su samo jednostavnu i skromnu, krepku hranu i to po grupama za zajedničkim stolovima, odeća i vojna oprema je bila jednostavna i uniformirana, nakit zabranjen, uživanje u vinu isto. Još jedan način uštede energije: muškarac se nije mogao ženiti pre tridesete, žena prije dvadesete. I nakon venčanja su živeli odvojeno, muškarac u kući s drugim muškarcima, žena s drugim ženama. Spolni odnosi su bili dozvoljeni samo u svrhu produžetka vrste. Muškarci do dvadesete godine, starci i sve žene su pripadali unutrašnjoj vojsci (kombinacija teritorijalne odbrane, policije i kontraobavještajne službe), a ostali muškarci vojsci. Stalno su nadgledali pripadnike drugih kasta i nemilosrdno ih ubijali, čim bi uočili bilo kakvo odstupanje od pravila; ponekad i bez razloga, samo da bi im uterali strah u kosti. Žene ratničke kaste se po svojoj obuci i sposobnosti za borbu nisu mnogo razlikovale od muškaraca.
Usporedite odgoj, način života, luksuz i odnos gubitak-dobitak Spartanske vladajuće kaste s današnjim vladajućim klasama.
Sparta je započinjala ratove da bi došla do plodnijeg zemljišta, sirovina, materijalnih dobara, kao i robova. Kada bi zaposeli neki teritorij prvo bi iščupali sve vinograde i zabranili opijanje, kocku i sve što su smatrali dekadentnim. Smatrali su da nemaju što naučiti od nespartanaca i nisu se s njima družili. Drugi povod za ratovanje je bila zaštita onih naroda koji su bili pod njihovom vlašću ili onih koji su od njih tražili da budu zaštićeni. Samim tim su podpadali pod protektorat Sparte i faktički postajali potčinjeni u odnosu na nju. Treći činilac je bila odbrana. Mnogi su pokušavali da porobe Spartu, izazivajući mnoštvo ratova, ali nikome od njih to nije pošlo za rukom, iako su Spartanci bili malobrojni (oko 9000 ratnika), dok god su se držali Likurgovog ustava, tj. dok su imali odgovarajući energetski nivo. I najnesposobniji pripadnik ratničke kaste mogao je biti, po znanju i obučenosti, uspešni visoki oficir u bilo kojoj drugoj Grčkoj državici. Spartanska vojska je s lakoćom izvodila najteži i najrizičniji vojni manevar: hinjeni panični beg čitave vojske, a zatim u pravom trenutku munjevito ponovno formiranje bojnog reda i protivnapad.
Nakon što je ojačala kasta obrtnika i trgovaca i preuzela vlast, Sparta je poražena od Tebanaca. Pokušaji reformi nisu urodile plodom i dolaskom Rimljana Sparta je nestala.
Onima kojih zanima detaljnija razlika između ovog društvenog poretka na jednoj strani i poslednja tri na drugoj preporučujem knjigu ˝Samuraj˝, Saburo Sakai.

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet sep 04, 2008 3:40 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Prvi veliki osvajački rat Zapada
˝Sve je uvijek isto, samo su imena drugačija.˝- M. Aurelije

Dvojica grčkih generala igraju šah. Po završetku partije razvila se diskusija o vrijednosti figura. Svatko je sukladno svom položaju i iskustvu zastupao svoju tezu: jedni su smatrali da je najvažnija čvrstoća i skladnost bojnog poretka pješadije, drugi da je važnija pokretljivost lakih figura, treći su govorili o moći slonova (sadašnje kule ili topovi). Samo je C. kao i obično sjedio po strani i šutio. Aleksandar se okrene i upita ga:˝Šta ti misliš, koja je figura najvažnija?˝
˝Šahista.˝ - hladno odgovori C.


Na rubu antičke Grčke rađa se nova sila. Filip Makedonski, iskusni i nasilni vladar i ratnik, ustrojava moćnu vojsku. Bojni red, krut i nepokretan, zamjenjuje s falangom.
U Makedoniju dolazi najveći um tog vremena, Aristotel i počinje obrazovati mladog princa koji mnogo obećava i odabrane mladiće iz plemićkih obitelji. Filip umire nasilnom smrću.
Aleksandar preuzima vodstvo, napada okolne ˝barbarske˝ zemlje da bi sakupio nove vojnike i novac, a zatim iz istog razloga kreće na Grčke državice. Pristupaju mu svi osim Sparte. Nakon toga okreće se svom pravom cilju: Perzijskom carstvu. U tom momentu dužan je 1200 zlatnih talenata, a u kasi ima samo 50.
Treba postaviti slijedeća pitanja:
1)Zašto Aristotel, najveći um tog vremena pristaje otići u provinciju? Zašto pristaje na takav posao kao što je obrazovanje djeteta, kada može raditi s ljudima višeg intelektualnog nivoa? Tko ga plaća? I koliko, kada u Ateni dobro zarađuje? Tko je sve to osmislio, tko ga je unajmio? Možda prezaduženi, sirovi Filip!?
2)Umire li Filip, slučajno, baš u idealnom trenutku?
3)Zašto ne napada i Spartu kao i sve ostale?
4)Omjer zaduženosti i novca koji posjeduje Makedonija je 24 : 1! Kako tako zadužena država može ratovati? Kome je dužan?
5)Ima li netko tko kontrolira Antičku Grčku, ili je ona samo skup državica?
Odgovor na sva ova pitanja je samo jedan: Delfi.
Grupa svećenika i svećenica (proroka, čarobnjaka) od davnina plete nevidljivu mrežu nad Antičkim svijetom, donosi i provodi odluke. Kako?
1)Uzima na školovanje u Delfe djecu iz Grčkih državica, naročito iz moćnih obitelji. Po volji ih vraćaju u matične države ili šalju u druge. Na taj način stvaraju obavještajnu mrežu koje većina Grka uopće nije svijesna.
2)Ženidba svećenica s uticajnim ljudima u Grčkim državama (unutrašnja kontrola). Filipova žena, npr.
3)Slanje obrazovanih svećenika kao pomoć pri sastavljanju zakona u državama (Likurg).
4)Posredovanje u sukobima (svećenici – pregovarači i mirotvorci) pri čemu mogu lako realizirati svoje interese, izazivati nove ratove i sl. I na taj način još i glume mirotvorstvo, blagost i dobru volju.
5)Raspolaganje velikim novčanim iznosima (darovi, porezi, naplata raznih vrsta usluga) i daljnje posuđivanje, koje vodi u daljnju ovisnost.
6)Proročanstva kojima se opet navodi voda na svoj mlin.
7)Kontrola nad Spartom koja im služi kao ˝unutrašnja policija˝.
8) Priznavanje i krunisanje novih vladara i dijeljenja počasti, titula i priznanja, ili nepriznavanje i blokiranje istih, kao i razne vrste negativnih titula i klasifikacija.
9) Odvraćanje pažnje i iscrpljivanja kroz stalne sukobe među državama i pojedincima.
10) Odvraćanje pažnje kroz razne vjerske i sportske manifestacije.

Sve ove metode su se i kasnije koristile i još se koriste. Npr. Katolička crkva je prije Francuske revolucije posjedovala 30% obradivog zemljišta u Evropi i kontrolirala veće djelove bankarskog sustava, financirala sukobe i ratove, a da o drugim točkama ne govorimo. Danas je ista stvar, samo je kontrolor drugi.

Dakle, Delfi drže Grčku u stanju razjedinjenosti i zahvaljujući unutrašnjim sukobima imaju stalnu kontrolu i interes. U jednom trenutku odlučuju da je došlo vrijeme da prošire svoj utjecaj pa aktiviraju odgovarajuću polugu, uvježbanu i obrazovanu pod njihovom kontrolom (Aleksandrova majka i Aristotel). Aleksandrova majka voli sina, više nego Filipa i potpuno je odana Delfima. A i bez toga, jedva čeka da se riješi muža kojeg prezire i mrzi i za kojeg se udala po zadatku i dovede sina na prijestolje. Aristotel nema izbora, zna gdje se nalazi moć i što će se desiti ako ne posluša. Sparta ostaje kao rezerva ako stvari krenu loše, kao i zbog kontrole nad Grčkom.
Čovjek koji se slavi kao najveći osvajač je samo nesvjesni izvršitelj tuđih interasa. Kada je osvojio sve što je trebalo, opet, sasvim slučajno, umire. Jer Delfima ne odgovara moćni vladar koji kontrolira čitavo područje, nego niz država u sukobu. Teritorij se naravno dijeli između Aleksandrovih generala, svećenici su već ˝pokrili˝ čitavo područje i stara igra, ovaj puta u širim granicama se nastavlja.

Digresija: današnja najmoćnija država je ujedno i najzaduženija država svijeta. Tko joj pozajmljuje novac i što dobija zauzvrat?

Ali to nas ne bi trebalo zanimati previše. Kao ni Aleksandar. Zanima nas obrazac i način postizanja cilja. Koji je isti na raznim nivoima. Koji naizgled nemaju veze jedan s drugim.
˝Kako na nebu, tako i na zemlji.˝
A)Zamijenimo pojam Antička Grčka s pojmom ljudski rod. Dobijemo istu sliku. Razjedinjenost, sukobi. Tko profitira? Tko su ˝Delfi˝?
B)Zamijenimo riječi Antička Grčka s riječi čovjek. Dobijemo istu sliku. Iste fluktuacije unutar pojedinca i unutrašnji sukobi. Tko profitira? Tko su ˝Delfi˝?
Odgovor znamo. Ljudi Zapada su mislili da će riješiti problem eliminacijom katoličke Crkve, kraljeva i aristokracije, kapitalizma,.... Neuspjeh. Jer nije im palo napamet da je dogma i problem u nama, a da je dogma i problem crkve, aristokracije i kraljeva, samo posljedica našeg unutrašnjeg problema.
Eliminacija kapitalizma. Neuspjeh. Iz istog razloga.
Deset bitnih točaka kontrole:
1) Kontrola informacija i obrazovnog sustava
2) Unutrašnja kontrola (na jednom nivou ˝krtice (špijuni)˝, na drugom ženidba (Eleonora R., Hillary C.), na trećem instalacija na tjemenu).
3) Sastavljanje zakona sukladno određenim interesima (također ideološki, religijski i moralni obrasci).
4) ˝Posredovanje˝ u sukobima (na nivou koji nas zanima – kroz unutrašnji dijalog).
5) Kontrola energije i ˝energije međuljudskih odnosa ˝ - novca.
6) Interpletacija i iskrivljavanje ˝viđenja˝.
7) Fizički nivo kontrole kroz ljude i institucije koje se u potpunosti kontrolira.
8) Njegovanje lažne, formalne hijerarhije i samovažnosti.
9) Odvraćanje pažnje i iscrpljivanja kroz stalne sukobe među organizacijama i pojedincima.
10) Odvraćanje pažnje kroz razne vjerske i sportske manifestacije i modu.

Zajedno s Aristotelom, u Makedoniju su krenuli jedan istaknuti Delfski svećenik (kao kontrolor) i trojica iskusnih vojskovođa iz raznih Grčkih državica. Sa sobom su vodili četvoricu dječaka, koji su se do tada školovali u Proročistu. Njihov vođa je bio najstariji i najhladnokrvniji dječak C. U Makedoniji su im se na školovanju i vojnoj obuci priključili Aleksandar i još sedmorica talentiranih dječaka otprilike istog doba iz Makedonskih aristokratskih obitelji. Njima će, nakon obuke i školovanja, biti povjereno, uz podršku iskusnih generala, vođenje Makedonske vojske. Oni će činiti prvo pravo vojno zapovjedništvo u povijesti Zapada koje ima sve odlike i karakteristike današnjih Štabova. U toku obuke grupa je u planinama naišla na dvojicu Makedonskih dječaka – konjanika, koji su jašući izvodili prava čuda, pa su i njh uključuli u obuku Ovi dječaci će postati vođe konjičkih krila Grčke vojske.
Nakon završetka obuke, uvodnih ratova s negrčkim susjedima Makedonije u kojima je sakupljeno iskustvo, ispravljene uočene slabosti i regrutirano svježe ljudstvo, kao i pacifikacije Grčke, C. je pozvan u Delfe i upoznat je sa slijedećim ˝proročanstvom˝: ˝Kada moćni orao preleti veliko carstvo, bit će mu slomljena oba krila. U tom trenutku ubij Orla i raskomadaj njegovo tijelo. Ništa ne uzimaj i vrati se u Delfe.˝

Osnovna strategija pohoda je bila slijedeća: Blokada grada-državice i zahtjevanje predaje uz uvjete da se Grčkoj vojsci ustupi određeni broj vojnika, tražena količina hrane, novca i svega onoga što je u tom trenutku bilo potrebno (brodova, konja,...). Zauzvrat gradu je ostavljen stari vladar i djelomični suverenitet. Ako vladar ne bi pristao, pokušalo se isto ishoditi od gradske ˝opozicije˝ (strategija Trojanskog konja), u zamjenu za njihov dolazak na vlast. Ako ništa od ovoga ne bi upalilo išlo se na opsadu i napad, a nakon osvajanja mjere su bile drakonske, u zavisnosti od situacije (tj. vremena borbe i prouzročenih žrtava), od prodaje građana u roblje, preko djelomične odmazde, do potpunog masakra. Cilj je bio formiranje odgovarajuće poruke:˝Ako se predate cijena je umjerena, ako ne ...˝, koja je išla ispred grčke vojske. Poznato?
Također je formirana učinkovita obavještajna služba koja se kretala ispred glavnine vojske, sakupljala informacije i vrbovala nezadovoljnike. Stalno su dovožene nove snage iz Grčke i vojska je obnavljana na opisani način, a relativno nesposobni, bolesni i ranjeni vojnici su ostavljani u osvojenim gradovima kao vladari, nadzornici, vojne i policijske posade. Na taj način su osigurana leđa glavnini vojske i omogućena daljnja opskrba ljudi i materijalom iz osvojenih gradova. Nakon toga u gradove su dolazili grčki trgovci, svećenici, učitelji,... . Potpuno ista strategija koja se i danas koristi. Nakon brojnih bitaka osvojeno je čitavo Perzijsko carstvo i Aleksandar kreće na Indiju, iako se glavnina vojske htjela vratiti, smatrajući da je cilj ostvaren. Nestaje jedinstva u vojsci, ljudi više ne vide smisao u daljnjem napredovanju, počinju gledati kako da se izvuku i sačuvaju život. U kaosu jedne bitke pogibaju obojica konjičkih vođa, vođe grčkih krila. Orlova krila su slomljena. C. otruje Aleksandra, nagovori generale da međusobno podijele Carstvo (nije ih ni trebalo nagovarati) i vraća se u Delfe.
Nemilosrdno.

Zanimljivo je da je Aleksandar za vrijeme čitavog pohoda slao Aristotelu rijetke vrste biljaka i životinja, kao i rijetke i skupocjene knjige i poklone. Za štampanje Aristotelovih sabranih djela poslao mu je odjednom 800 zlatnih talenata (usporedi s Makedonskim dugom), jer naravno njegov vojni pohod nije ništa drugo, nego, kao i svi vojni pohodi, obična i nemilosrdna pljačka. Moj je dojam da Aristotel nikada ne bi bio tako priznat i poznat da nije bilo Aleksandra. Može se povući i paralela s današnjom naukom i onim naučnicima koji su po volji i na usluzi vladajućima. Možda sam i pristran, jer me daleko više od Aristotela fascinirao Platon, posljednji veliki čarobnjak-filozof Zapada koji je bio sposoban spoznati cjelinu, koji je svoje osnove stekao, naravno, u posjeti starom Egiptu i tamnošnjoj svećeničkoj eliti. Čitajući ona njegova djela do kojih sam mogao doći, shvatio sam da su u posljednjih 2500 godina, što se tiče čovjeka kao pojedinca i ljudskog društva, osnovne silnice i obrasci ostali isti. Za razliku od njega Aristotel je ljubimac čistog, ali ne i očišćenog razuma, koji je o svom učitelju rekao:˝Drag mi je Platon, ali mi je draža istina.˝
Prijevod:˝U sukobu mog i Platonovog koncepta nepristrasno presuđujem da je točan moj koncept.˝

Jedan gusarski kapetan je zaskočio zaostali brod koji je pripadao Aleksandrovoj vojsci i opljačkao ga. Nije imao sreće pa su ga uhvatili i odveli Aleksandru.
˝Odakle ti pravo da opljačkaš moj brod, zločinče?˝ - upita ga ljutito Aleksandar.
˝A odakle tebi pravo da opljačkaš čitav svijet?˝ - ledeno odgovori gusar.
˝Ja sam ubio nekoliko ljudi i nazivaš me zločincem, a ti si pobio stotine tisuća i zovu te Velikim.˝

Dvojica svećenika Delfskog proročišta igraju šah. Po završetku partije razvila se diskusija o vrijednosti figura. Svatko je svoju tezu: jedni su smatrali da je najvažnija čvrstoća i skladnost bojnog poretka pješadije, drugi da je važnija pokretljivost lakih figura, treći su govorili o moći slonova (sadašnje kule ili topovi). Samo je C. kao i obično sjedio po strani i šutio. Vrhovni svećenik se okrene i upita ga:˝Šta ti misliš, koja je figura najvažnija?˝
˝Onaj Koji Se Igra sa šahistom.˝ - hladno odgovori C.

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pet sep 05, 2008 4:05 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Novo doba
˝Od početka vremena ljudi su pokušavali sa svačim. Bilo je praauustralskih plemena s kraljevima, sa ženskim vladaricama, onima koji su krali ljude iz drugih skupina, pa i onih koji su ljudsko meso. Civilizirani ljudi ubiju i odu, a ljudožderi ubijaju i rabe tijelo da bi održali svoj život. U vašim ratovima tisuće budu ubijene za nekoliko minuta, ljudožder nikada ne ubije više nego što može pojesti. Ubiti čovjeka, neovisno radi li se o zaštiti, osveti, običaju ili hrani, uvijek je jedno te isto djelo. Ne ubiti drugog čovjeka je ono što razlikuje prave ljude od mutiranih ljudskih stvorenja. Mutantima pripisuju slijedeće značajke: ne mogu više živjeti na otvorenom; provode svoje vrijeme u građevinama s umjetnom toplinom i hlađenjem; ne posjeduju dobru probavu, pa hranu moraju zdrobiti i preraditi; jedu više neprirodnih nego prirodnih tvari; razvili su alergije; posjeduju ograničeno razumjevanje jer mjere vrijeme prema sebi, zato ne prihvaćaju ništa osim svog vremena i bezobzirno uništavaju bez osjećaja za sutra; u sebi nose strah; prijete svojoj djeci; potrebna im je prisila zakona i zatvora. Riječ mutant označava stanje srca i uma; mutant je netko tko se odvojio od drevnih sjećanja i vječne istine.˝ - Morgan, tihi zov Australije


˝U skladu s vladajućom predrasudom (vrlo zgodnom za manipulaciju) imperijalizam je relativno skora pojava, a njegova glavna ambicija je kolonizacija čitavog sveta. To je “poslednji stadijum kapitalizma”. Ova dijagnoza podrazumeva specifičan lek: nacionalizam. Ratovi za nacionalno oslobođenje srušiće imperijalističko carstvo. Ova dijagnoza možda služi svrsi, ali ne objašnjava bilo koji događaj ili situaciju.
Mnogo bliže istini dolazimo kada ovaj koncept postavimo naglavačke i kada kažemo da je imperijalizam bio prvi stadijum kapitalizma, da je svet vremenom bio kolonizovan od strane nacionalnih država, a da je nacionalizam vladajući, aktuelni i nadamo se poslednji stadijum kapitalizma.
Bilo je veoma poželjno, iz mnogo razloga, zaboraviti da sve do skora vladajuće sile Evroazije nisu bile nacionalne države već carstva. Sukob između religozne ideologije osvajanja i njihove prakse nisu razrešile preteče nove društvene formacije – nacionalne države. Prave preteče pojavile su se 1561, kada je jedan prekomorski avanturista (Lope de Agire) proglasio svoju nezavisnost od Krune i kada je u Evropi nekoliko carskih bankara i trgovaca povelo rat za nezavisnost. Carski bankari i trgovci mobilisali su stanovništvo nekoliko provincija i uspeli da ih otcepe od carstva. Ove provincije kasnije će dobiti naziv Holandija. Ova dva događaja još uvek nisu bili borba za nacionalno oslobođenje. Bili su to vesnici stvari koje će se tek dogoditi, ali i podsetnik na prošlost. U rimskom carstvu ulogu Carevog čuvara imala je pretorijanska garda. Ova garda je preuzimala sve više imperatorskih funkcija, sve dok nije stekla veću moć i od samog Cara. U arapskom islamskom Carstvu istu ulogu imala je Kalifova garda. Lope de Agire i holandski gospari nisu bili habsburška Garda, ali su ovaj andski avanturista i holandske finansijske i trgovačke kuće stekli značajne imperatorske funkcije. Ti pobunjenici, poput ranijih rimskih i turskih gardista, želeli su da se oslobode od duhovne podređenosti i materijalnog pritiska koji su išli uz služenje Caru. Od trenutka kada su sami stekli imperatorsku moć, Car je za njih postao samo parazit.
Holandski gospari su sasvim odgovarali toj ulozi; to je bilo njihovo vreme. Oni nisu zbacili imperiju, već su je samo racionalizovali. Holandske finansijske i trgovačke kuće su već posedovale veliki deo bogatstva Novog Sveta. Najvećim delom to bogatsvo bilo je stečeno kao nadoknada za redovno snabdevanje carske flote, vojske i poseda. Ali, njihova ambicija sada je bila da sami krenu u pljačku kolonija, za svoju
vlastitu korist, neopterećeni parazitskim gospodarom. Pošto nisu bili katolici već kalvinistički protestanti, raskorak između njihovog religioznog učenja i dela nije ih mnogo uznemiravao. Njih nije zanimalo spasavanje duša. Njihov kalvinizam učio ih je da je nemilosrdni Bog još na početku Vremena spasio i prokleo sve duše i da u tom Božjem planu nijedan holandski pop ne može ništa da promeni.
Holanđani nisu bili krstaši; oni su bili posvećeni proračunatoj, rutinskoj pljački, u kojoj nije bilo ničeg duhovnog ili herojskog. Zapadnoevropski vesnici nacionalizma izmislili su termin divljak, divljaci. Bio je to sinonim za ono što se u evroazijskom Nebeskom Carstvu nazivalo varvarom, varvarima. Oba ova termina imala su za cilj da neka ljudska bića proglase za legitimni plen. Gledano očima nacionalističkih istoričara, ti prvi kolonizatori, kao i njihovi kasniji nastavljači, izgledali su kao nacije: Španija, Holandija, Engleska, Francuska. Ali, gledano s jedne mnogo prikladnije tačke, iz ugla same prošlosti, kolonijalne sile su bile Habsburzi, Tjudori, Stjuarti, Burboni, Oranži – dinastije identične dinastičkim porodicama koje su se otimale za bogatstvo i moć još od pada Zapadnog Rimskog Cartsva. Ti entiteti više nisu bili samo feudalni posedi, ali još uvek nisu bili ni potpuno razvijene nacije; oni su već posedovali neke, ali ne i sve odlike nacionalne države. Element koji je najupadljivije izostajao bila je nacionalna armija. Tjudori i Burboni su već manipulisali nacionalnim osećanjima svojih podanika, “Engleza” i “Francuza”, posebno u međusobnim ratovima. Ali, ni Škoti i Irci, kao ni Korzikanci i Provansalci, nisu bili regrutovani da se bore i ginu zbog “ljubavi prema otadžbini”. Rat je bio samo mučni, feudalni teret, mrska obaveza; jedini dobrovoljci bili su avanturisti koji su sanjali o zlatu; jedine patriote bile su patriote Eldorada.
Principi koji će kasnije postati nacionalistički program još uvek nisu odgovarali ukusu vladajućih dinastija, koje su se i dalje oslanjale na sopstvene, ofucane, ali isprobane principe. Nove principe usvojile su njihove visoke sluge: njihovi kreditori, snabdevači začinima, snabdevači vojske i pljačkaši kolonija. Ti ljudi, poput Lope de Agirea i holandskih gospara, ili ranijih rimskih i turskih gardista, držali su ključne funkcije, a ipak su bili samo sluge. Kasnije poznati kao buržoazija ili srednja klasa, ti ljudi počeli su da stiču bogatsvo i moć još od kada je prva flotila zaplovila put Zapada. Deo njihovog bogatsva poticao
je iz opljačkanih kolonija; bila je to nagrada za njihove usluge Kruni; taj deo stečenog bogatsva kasnije je postao poznat kao “prvobitna akumulacija kapitala”. Drugi deo tog bogatstva bio je plod pljačke njihovih sunarodnika i suseda, uz pomoć metode koja je kasnije nazvana kapitalizam. Sam metod nije bio toliko nov, ali je postao veoma popularan od trenutka kada je srednja klasa stavila ruku na zlato i srebro
Novog Sveta.
Srednja klasa je tako stekla značajnu moć, ali još uvek nije imala iskustvo potrebno za preuzimanje centralne političke vlasti. U Engleskoj im je uspelo da zbace monarha (Čarls I) i proglase Komonvelt, ali, iz straha da se narodna energija koju su bili mobilisali protiv više klase sada ne okrene i protiv njih, uskoro su postavili drugog monarha, čak iz iste dinastičke kuće (Čarls II).˝
-Perlman

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sub sep 06, 2008 7:19 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Revolucija
˝Milijune ljudi su ubijali u ime religije, Boga, slobode, demokracije, komunizma,..., prekrasnih li imena! Ono što se događalo je tako ružno da će jednog dana čovjek na sve ovo gledati kao na povijest bolesnih ljudi.˝- Osho

˝Nacionalizam nije došao na svoje sve do pred kraj XVIII veka, kada su dve velike eksplozije, u razmaku od trinaest godina, preokrenule relativno stabilan odnos između dve gornje društvene klase i zauvek izmenile političku geografiju planete.
Godine 1776, idući Agireovim stopama, kolonijalni trgovci i avanturisti proglasili su nezavisnost od prekomorskog monarha, nadmašivši svog prethodnika utoliko što im je uspelo da mobilišu većinu kolonističke populacije i da se otcepe od hanoverskog britanskog Carstva (USA). Godine 1789, uspelo im je da mobilišu ne samo stanovništvo nekoliko rubnih kolonija već čitavu podaničku populaciju, da zbace i pogube vladajućeg burbonskog monarha i da sve feudalne veze pretvore u nacionalne (Francuska revolucija). Ta dva događaja obeležavaju kraj jedne ere. Od tada su sve preživele dinastije ubrzo ili postepeno postajale nacionalne, a njihovi posedi su sve više poprimali svojstva nacionalnih država.
Te dve revolucije s kraja XVIII veka bile su veoma različite; svaka od njih je na poseban način doprinela ideji i praksi nacionalizma, ugrađujući u njih različite, ali često i kontradiktorne elemente. Obe pobune bile su uspešne u oslobađanju vazala od obaveza prema monarhističkim kućama i obe su uspele da uspostave kapitalističke nacionalne države; ali između prvog i poslednjeg čina, te dve drame imaju malo toga zajedničkog. Glavni pokretači ovih pobuna bili su upoznati sa racionalističkom doktrinom Prosvetiteljstva. Ali, praktični i samonikli Amerikanci posvetili su se političkim problemima, pre svega problemu uspostavljanja državne mašinerije koja će moći da preuzme inicijativu na prostoru sa kojeg se kralj Džordž bio povukao. Kod Francuza je bilo drugačije; mnogi među njima otišli su mnogo dalje. Oni su kao problem videli ne samo preuređenje države, već preuređenje čitavog društva. U pitanje je bila dovedena ne samo veza između podanika i monarha, već i veza između robova i gospodara – odnos koji je za Amerikance ostao svetinja. Francuski revolucionari pokušali su da primene društvenu misao na ljudsko okruženje, na isti način na koji je “razum prirode”, nauka, počela da se primenjuje na prirodno okruženje. Ruso je radio za pisaćim stolom; on je nastojao da uspostavi društvenu pravdu na papiru, poveravajući ljudske poslove entitetu koji je nazvao opštom voljom. Revolucionari su agitovali u prilog društvene pravde ne samo na papiru već među mobilisanim i naoružanim ljudima, od kojih su mnogi bili vrlo gnevni, a većina veoma siromašni. Rusoov apstraktni entitet prešao je u oblast konkretnog u obliku Komiteta za javnu bezbednost (ili Javno Zdravlje). Bila je to policijska organizacija koja je sebe proglasila za otelotvorenje opšte volje. Visokomoralni članovi tog Komiteta počeli su da u ljudske poslove ulivaju razum. Videli su sebe kao hirurge nacije. Oblikovali su društvo po modelu svojih ličnih opsesija, uz pomoć sredstva koje je najviše ličilo na oštricu brijača u rukama države. Primena nauke na ljudsko okruženje poprimilo je oblik sistematskog terora. Glavni instrument Razuma i Pravde postala je giljotina.
Vladavina Terora prvo je obezglavila bivše vladare, da bi se zatim okrenula ka samim revolucionarima.
Opšti strah podstakao je reakciju koja je zajedno sa Terorom zbrisala i Pravdu. Pokrenuta energija krvožednih patriota bila je usmerena preko granice, s ciljem da strancima silom nametne načela prosvetiteljstva i da naciju preobrazi u Carstvo (Napoleonovi ratovi). Snabdevanje nacionalne armije bilo je mnogo unosniji posao od snabdevanja nekadašnjih feudalnih vojski, što je mnoge bivše revolucionare učinilo bogatim i moćnim pripadnicima srednje klase – one koja je sada bila na vrhu, vladajuća klasa. Tako su teror i ratovi postali deo nasleđa kasnijih nacionalističkih projekata.
Nasleđe Američke Revolucije bilo je sasvim drugačije. Amerikance je manje zanimala pravda, a mnogo više pitanje vlasništva. Doseljenicima-osvajačima sa severoistočne obale kontinenta Džordž od Hanovera bio je potreban isto koliko i Lope de Agireu Filip Habsburški. Tačnije, bogatim i moćnim doseljenicima administrativni aparat Kralja Džordža bio je potreban da bi zaštitio njihovo bogatstvo, ali ne i da bi ga stekli. Kada bi mogli da sami organizuju jednako represivan i efikasan aparat, Kralj Džordž im uopšte ne bi bio potreban. Sigurni u svoju sposobnost da sami stvore takav aparat, kolonijalni robovlasnici, zemljišni špekulanti, proizvođači, trgovci i bankari proglasili su poreze i ukaze Kralja Džordža nepodnošljivim. Najnepodnošljiviji od svih Kraljevih ukaza bio je ukaz koji je privremeno zabranjivao neovlašćene upade na teritoriju starosedelaca kontineta; Kraljevi savetnici imali su na umu životinjska krzna kojima su ih snabdevali lovci urođenici; revolucionarnim špekulantima bilo je stalo do njihove zemlje. Za razliku od Agirea, severna federacija kolonista je uspela da stvori nezavisni, represivni aparat, usput zadovoljavajući samo zahteve za minimumom Pravde; njihov cilj je bio ukidanje kraljevske vlasti, a ne i svake vlasti, posebno ne njihove. Umesto da se oslanjaju na manje srećne saputnike-doseljenike ili stanovnike velikih šuma – o robovima da ne govorimo – ovi revolucionari su se radije oslanjali na usluge plaćenika i dragocenu pomoć Burbonskog monarha, koga će nekoliko godina kasnije zbaciti nešto moralniji revolucionari. Severnoamerički kolonizatori su raskinuli tradicionalne veze između podanika i feudalnih gospodara, ali su, za razliku od Francuza, vrlo postepeno menjali tradicionalne odnose zasnovane na osećanju patriotizma i nacionalne pripadnosti.
Oni još uvek nisu bili nacija u pravom smislu; nevoljna mobilizacija kolonijalnog seljaštva nije bila dovoljna da ih stopi u jedno; višejezična, višekulturna i društveno podeljena populacija podanika još uvek nije bila povezana osećanjem patriotizma. Zato im je bilo potrebno nešto drugo. Robovlasnici koji su zbacili svog gospodara, strahovali su da bi sada i njihovi robovi mogli da se reše svojih gospodara. Iako više nije bilo opasnosti da ih urođeničko stanovništvo baci u more, trgovce i špekulante je veoma brinulo pitanje daljeg napredovanja u dubinu kontinenta. Američki doseljenici-osvajači imali su na raspolaganju sredstvo koje, za razliku od giljotine, nije bilo nov izum, ali je bilo jednako smrtonosno.˝
- Perlman

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: ned sep 07, 2008 7:02 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Rasizam
˝Slobodan čovjek pripada sebi i nikom drugom. Slobodan čovjek je jednostavno energija bez imena, bez oblika koja ne pripada ni ni jednoj rasi ni narodu.˝ - Osho

˝To sredstvo, kasnije poznato kao rasizam, postalo je sastavni deo nacionalističke prakse. Rasizam je, kao i kasniji proizvodi praktičnog američkog duha, bio pre svega pragmatičan princip; sadržaj nije bio važan; bilo je važno da funkcioniše. Ljudi su bili mobilisani na osnovu najmanjeg i najpovršnijeg zajedničkog imenitelja, ali su se tom pozivu odazvali. Ljudi koji su napustili svoja sela i porodice, koji su pozaboravljali svoj jezik i običaje, koji su nekada bili sve, a sada bili lišeni svega što ih je činilo delom neke zajednice, trebalo je da boju svoje kože prihvate kao zamenu za sve što su izgubili. Novi manipulatori činili su sve da se ti ljudi osete ponosnim zbog nečega što nije bila ni lična crta, niti, poput jezika, stečena sposobnost. Svi oni sada su bili jedna nacija, nacija belih ljudi Potvrda ovog osiromašenja je i popis fiktivnih osobina koje su belci navodno delili: bela krv, bele misli, pripadnost beloj rasi. Dužnici, beskućnici i sluge, kao belci, imali su sve zajedničko sa bankarima, zemljišnim špekulantima i vlasnicima plantaža, a ništa sa Crvenokošcima, Crncima, žutima. Spojeni na takvim osnovama, mogli su da budu mobilisani i organizovani u “bele kolone”, grupe za linč, “borce protiv Indijanaca”. Rasizam je prvobitno bio samo jedan od načina za mobilizaciju kolonijalnih armija, ali iako je u Americi bio korišćen više nego bilo gde drugde, ipak je bio samo dopuna drugim metodama. Žrtve pionira-osvajača i dalje su bile opisivane kao nevernici, bezbožnici. Ali, većina doseljenika su, slično kao i njihovi prethodnici Holanđani, bili protestanti, koji su na bezbožništvo gledali kao na nešto što može biti samo kažnjeno, ali ne i korigovano. Za žrtve se takođe govorilo da su divljaci, ljudožderi i primitivci, ali i ovi termini su korišćeni kao sinonimi za sve što nije belo, za stanje koje ne može biti poboljšano. Rasizam je bio ideologija savršeno prilagođena praksi porobljavanja i istrebljivanja. Linčerski pristup, grupni obračun sa žrtvom koja je smatrana inferiornom, privlačio je siledžije bez trunke ljudskosti i osećaja za fer-plej. Ali, taj pristup nije imponovao svima. Ipak, američki biznismeni, pola lovci u mutnom, pola ljudi od poverenja, uvek su imali za svakoga po nešto. Za brojne sledbenike Sv. Đorđa, koji su imali nešto malo časti i veliku žeđ za herojskim podvizima, opis neprijatelja izgledao je nešto drugačije: bili su to narodi bogati i moćni poput njih samih, koji žive u šumovitim planinama i duž obala Velikih Jezera. Apologete pohoda američkih nacionalnih heroja našli su pred sobom samo narode; očajnički otpor urođeničkih, anarhističkih zajednica predstavljali su kao međunarodnu zaveru iza koje su stajali umovi tako moćnih vojnih arhona (vođa) kao što su bili “generali” Pontijak i Tekumseh. Velike šume bile su naseljene nacionalnim liderima, efikasnim generalštabovima i nepreglednim armijama odlučnih patriota. Na toj slici nigde se ne vide represivne strukture njenih autora; pred očima su imali samo svoju tačnu kopiju, samo sa svim bojama potpuno izkorenutim, nešto poput fotografskog negativa. Tako je neprijatelj predstavljen kao jednak u pogledu strukture, snage i ciljeva. Rat protiv takvog neprijatelja nije mogo biti stvar fer-pleja; bila je to surova nužnost, pitanje života i smrti. Ostale osobine neprijatelja, njegovo bezbožništvo, divljaštvo i kanibalizam, činili su zadatak obračuna, pokoravanja i istrebljivanja još hitnijim, što je dodatno naglašavalo herojsku dimenziju tih pohoda. Time je nacionalistički program bio manje-više kompletiran.. Čitalac će možda pokušati da primeni poznatu definiciju nacije kao uređene teritorije na kojoj žive ljudi koji imaju isti jezik, religiju i običaje ili barem nešto od toga. Ta definicija, jasna, zgodna za upotrebu i statična, ne govori ništa o samoj pojavi, već služi samo tome da je opravda. Zajednički jezik, religija i običaji, kao i bela krv američkih kolonizatora, bili su samo predtekst i sredstvo za mobilizaciju osvajačkih armija. Kulminacija ovog procesa nije bila obogaćivanje zajedničkog već upravo suprotno: opšte osiromašenje, potpuni gubitak jezika, religije i običaja; pripadnici nove nacije govorili su jezikom prestonice, klanjali se pred oltarom države i sledili samo one običaje koje je dopuštala zvanična, nacionalna politika.˝-Perlman

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: pon sep 08, 2008 6:47 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Nacionalizam
˝Nacionalizam i imperijalizam su suprotni pojmovi samo na planu definicija. U praksi, nacionalizam je samo jedna od metodologija kojom se uspostavlja vladavina kapitala. Stalni rast kapitala, često nazivan materijalnim napretkom, ekonomskim razvojem ili industrijalizacijom, bio je glavna preokupacija srednje klase, takozvane buržoazije.
Njihovo glavno vlasništvo bio je kapital; gornja klasa je posedovala nekretnine. Otkriće novog sveta neizmerno je uvećalo bogatstvo srednje klase, učinivši je u isto vreme vrlo ranjivom. Kraljevi i plemstvo koji su prvi došli do novog blaga, ubrzo su morali da ga prodaju trgovcima iz srednje klase, zadržavajući samo retke trofeje. Blago nije stizalo u obliku u kojem se moglo odmah koristiti; tako su trgovci počeli da snabdevaju plemstvo korisnom robom u zamenu za opljačkano blago. Ali, plemstvo je jasno videlo da će ono biti sve siromašnije, a trgovci sve bogatiji, osim ukoliko ne krene da pljačka i njih, uz pomoć svojih dobro naoružanih plaćenika. Srednja klasa je bila izložena stalnim napadima starog režima – napadima na svoje vlasništvo. Kraljeva armija i policija sigurno nisu bili prava zaštita; zato su moćni trgovci, koji su već vodili mnoge poslove carstva, preduzeli sve potrebne mere da bi okončali to stanje opšte nesigurnosti: sada su u svoje ruke bili preuzeli i policijske poslove. Gde god je to bilo moguće osnivali su svoje plačenićke vojske. Ali, čim se na horizontu pojavila mogućnost osnivanja nacionalne vojske i nacionalne
policije, oštećeni biznismeni prihvatili su je bez oklevanja. Glavna prednost nacionalne armije bila je garancija da će se sluga-patriota boriti zajedno sa svojim gazdom protiv sluge drugog, neprijateljskog gazde. Novi, stabilniji uslovi koje je garantovao nacionalni represivni aparat bili su za vlasnike nešto poput staklenika, u kojem je njihov kapital mogao da raste, da se uvećava i umnožava. Sam termin “rast” i izvedeni pojmovi, potiču iz kapitalističkog rečnika. Ti ljudi su gledali na jedinicu kapitala kao na zrno ili seme koje investiraju u plodnu zemlju. U proleće, iz svakog semena počinje da klija biljka. U leto, iz svake od tih biljaka oni žanju toliko novog semena da, nakon što plate nadoknadu za zemlju, sunce i kišu, na kraju imaju mnogo više semena nego na početku sezone. Sledeće godine oni sade na još većem polju, a zatim se šire na svo okolno zemljište i unapređuju ga. U stvarnosti, to inicijalno zrno ili seme je novac; sunce i kiša su utrošena energija radnika; biljke su fabrike, radionice i rudnici, a žetva roba – ostaci industrijski obrađenog sveta. Višak semena, profit, jeste zarada koju kapitalista zadržava za sebe, umesto da ona bude raspodeljena među radnicima. Taj proces, posmatran u celini, sastoji se u preradi prirodnih supstanci u stvari za prodaju, robu, i zatvaranju radnika u pogone za proizvodnju, fabrike. Brak između kapitala i nauke omogućio je veliki skok napred ka stanju u kojem danas živimo. Laboratorijski načunici otkrili su metode kojim prirodni materijal može biti razložen na sastavne komponente; investitori su sav svoj ulog stavili na kartu procesa dekompozicije; naučnici-praktičari ili menadžeri shvatili su da se ovaj proces može primeniti i na radnike koji su im stajali na raspolaganju. Eksperti za društvene nauke izumeli su čitav niz metoda da se radnici učine manje humanim, ali efikasnijim, što više nalik mašini. Zahvaljujući nauci, kapitalisti su bili u stanju da preobraze najveći deo prirodnog okruženja u sirovinu za dalju obradu, u veštačke proizvode, a većinu ljudi u njihove poslužioce.˝
-Perlman

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: uto sep 09, 2008 6:55 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Prvobitna akumulacija kapitala:mrgreen:
˝Kapitalistički proces proizvodnje analizirali su i kritikovali mnogi filozofi i pesnici, među kojima je najpoznatiji bio Karl Marks. Ali, njegova analiza je imala jednu značajnu slepu tačku; većina njegovih učenika, ali i onih militanata koji nisu bili njegovi učenici, zasnovala je svoju platformu na toj slepoj tački. Marks je sa puno entuzijazma podržavao buržoasku borbu za oslobođenje od feudalnih okova. On, koji je primetio da su vladajuće ideje jedne epohe uvek ideje vladajuće klase, sam je delio mnoge ideje srednje klase koja je svuda dolazila na vlast. Bio je vatreni sledbenik Prosvetiteljstva, racionalizma, materijalnog progresa. Marks je taj koji je lucidno primetio da svaki put kada radnik reprodukuje svoj rad, svakog trena koji posveti obavljanju dodeljenog zadatka, udahnjuje nov život materijalnom i društvenom aparatu koji ga dehumanizuje. Isti onaj Marks koji je sa toliko entuzijazma gledao na primenu nauke u procesu proizvodnje. Marks je obavio temeljno istraživanje samog procesa proizvodnje kao objašnjenja za fenomen rada, ali je za sobom ostavio svega nekoliko usputnih, površnih i nevoljnih komentara o pretpostavkama kapitalističke proizvodnje, o poreklu i prirodi inicijalnog kapitala koji je taj proces i učinio mogućim. Bez tog početnog kapitala ne bi bilo ni investicija, ni proizvodnje, niti velikog skoka napred. Ove pretpostavke je analizirao Preobraženski i formulisao svoju teoriju o primitivnoj akumulaciji kapitala. Preobraženski je pod “primitivnim” podrazumevao osnov čitavog kapitalističkog zdanja, temelj, pretpostavku. Te pretpostavke ne mogu se pojaviti u samom procesu kapitalističke proizvodnje, pošto bez njih taj proces ne bi ni bio moguć. One moraju biti negde izvan samog procesa proizvodnje. To negde su pre svega kolonije, njihovo opljačkano i istrebljeno stanovništvo. U prethodnom periodu, kada još nije bilo kolonija, početni kapital, pretpostavka kapitalističkog načina proizvodnje, bio je ceđen iz unutrašnjih kolonija, od seljaka kojima su bili otimani i zemlja i njeni plodovi, iz konfiskovanih poseda proteranih Jevreja i Muslimana. Primitivna ili prvobitna akumulacija kapitala nije nešto što se dogodilo jednom u davnoj prošlosti i nikada više posle toga. To je proces koji sve vreme prati kapitalistički proces proizvodnje, njegov sastavni deo. Proces koji je opisao Marks donosi redovan i očekivani profit; proces koji je opisao Preobraženski donosi iznenadne dobitke i velike skokove napred. Redovan profit periodično biva ugrožen krizama svojstvenim sistemu; nove injekcije početnog kapitala su jedini poznati lek za te krize. Bez neprestane primitivne akumulacije kapitala proizvodnja bi stala; svaka naredna kriza mogla bi da postane stalna. Genocid, sračunato istrebljivanje ljudske populacije označene kao legitiman plen, nije bilo odstupanje u odnosu na “inače miroljubiv” tok Progresa. To je razlog zašto su menadžerima kapitala bile potrebne nacionalne armije. Ta vojska nije služila samo da zaštiti vlasnike kapitala od gneva njihovih najamnih radnika. Ta vojska je pre svega trebalo da uvek iznova pronalazi sveti gral, čarobnu lampu kapitalizma – početni kapital, rušeći pred sobom sve branjene i nebranjene kapije, pljačkajući, proterujući i ubijajući sve što bi joj se našlo na putu. Tragovi tih nacionalnih armija takođe su i tragovi Progresa. Te armije su bile, i još uvek jesu, sedmo čudo sveta. U njima je išao vuk pored jagnjeta, pauk pored muve.
U njima su izrabljivani radnici bili drugari izrabljivača, do guše zaduženi seljaci ortaci svojih kreditora, prevareni prijatelji varalica. Samo što to drugarstvo nije počivalo na ljubavi, već na mržnji prema svima koji bi im se našli na putu do mogućeg izvora početnog kapitala: bezbožnicima, divljacima, nižim rasama.
Ljudske zajednice, po načinu života i običajima raznolike poput ptica, bile su napadane, pljačkane i konačno istrebljene na način i u razmerama koji se ne mogu ni zamisliti. Odeća i predmeti uništenih zajednica bili su sakupljani i zatim izlagani u muzejima kao još jedan trag koji je svedočio o toku Progresa; iščezla verovanja i načini života postali su predmet čuđenja još jedne od osvajačevih brojnih nauka. Iz otetih polja, šuma i životinja uzimalo se kao iz mirnog mora; tako je ubiran prvobitni kapital, preduslov procesa proizvodnje koji je livade preobrazio u farme, drveće u klade, životinje u šešire, minerale u municiju, a preživela ljudska bića u jeftine radnike. Genocid je bio, i još uvek jeste, preduslov, prelomna tačka i temelj čitavog vojno-industrijskog kompleksa, pogona za industrijsku obradu čitavog okruženja, sveta kancelarija i nepreglednih parkinga.
Nacionalizam je bio savršeno prilagođen svom dvostrukom zadatku: pripitomljavanju radnika i pljački stranaca. Kao takav, odgovarao je svima koji su raspolagali ili težili tome da raspolažu jednim delom kapitala. Tokom XIX veka, posebno u drugoj polovini, svaki potencijalni investitor otkrio je svoje korene među zemljacima koji su govorili jezikom njegove majke i obožavali bogove njegovog oca. Vatrena osećanja tih nacionalista bila su očigledno cinična. Nijedan od tih zemljaka nije više imao korene među rođacima svojih roditelja: spas svoje duše on je tražio u svom trezoru, molio se svojim investicijama i govorio jezikom računovodstva. Ali, nešto je ipak naučio: bio on Amerikanac ili Francuz, shvatio je da ako ne može da mobiliše svoje zemljake apelujući na njihove uloge lojalnih slugu, klijenata i mušterija, još uvek može da ih mobiliše kao lojalne Italijane, Grke ili Nemce, odnosno lojalne Katolike, Pravoslavce ili Protestante. Jezik, religija i običaji postali su sredstvo za upravljanje nacionalnim državama.
Materijal kojim se manipulisalo bio je samo sredstvo, a ne cilj. Svrha nacionalnih entiteta nije bila unapređivanje jezika, religije i običaja, već razvoj nacionalne ekonomije, pretvaranje zemljaka u radnike i vojnike, pretvaranje otadžbine u rudnike i fabrike, dinastičkih poseda u kapitalistička preduzeća. Bez kapitala, ne bi bilo municije i zaliha, nacionalne armije, nacije. Opsesije racionalističke srednje klase – finansijske rezerve i investicije, istraživanje tržišta i kalkulacije cena – postale su vladajuće opsesije. I ne samo vladajuće: ove racionalističke opsesije postale su apsolutno isključive. Pojedinci koji su prednost
davali nekim drugim, iracionalnim opsesijama bili su brzo izolovani i sklanjani u posebne azile.
Nacije su uglavnom bile monoteističke, iako za time više nije bilo preke potrebe; stari bog ili bogovi izgubili su svaki značaj osim kao sredstvo manipulacije. Nacije su postale monoopsesivne, a ako bi se pokazalo da se neki monoteizam uklapa u vladajuću opsesiju, i on bi bio mobilisan.˝
-Perlman

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri sep 10, 2008 5:58 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
I svetski rat
˝Prvi svetski rat je označio kraj jedne faze u formiranju nacionalnih entiteta. Rat su pokrenuli sukobljeni interesi starih i novih nacija. Nemačka, Italija i Japan, kao i Grčka, Srbija i kolonijalna Amerika, koje su već imale mnoge crte svojih nacionalističkih preteča, postale su nacionalne imperije, monarhije i republike. Najmoćnije među njima želele su da steknu i glavni, nedostajući atribut: status kolonijalne imperije. Tokom rata, svi mobilisani elementi dve velike dinastičke imperije, Habsburške i Otomanske, izdvojili su se u posebne nacije. Kada bi buržoazija koja je pripadala različitim jezicima i kulturama, poput Turaka i Jermena, pretendovala na istu teritoriju, slabiji je bio tretiran na isti način kao nekada američki Indijanci: bio je istrebljen. Nacionalni suverenitet i genocid uvek su bili u najtešnjoj uzročno-posledičnoj vezi. Zajednički jezik i religija samo su prividne karakteristike nacije: kada su služili svrsi bili su korišćeni kao vezivni materijal, kada nisu, bili su odbacivani. Nije bilo nikakvih prepreka da višejezička Švajcarska ili višereligijska Jugoslavija budu primljene u društvo nacija. Kao sredstvo za moblizaciju lako su mogli da posluže i oblik nosa ili boja kose – što se kasnije i dogodilo. Zajedničko nasleđe, koreni i druge zajedničke crte trebalo je da udovolje samo jednom kriterijumu kojim se rukovodio američki pragmatizam: da li “rade”? Sve što “radi” moglo je biti iskorišćeno. Kada je nacija jednom bila uspostavljena, ljudi koji su živeli na nacionalnoj teritoriji, ali koji nisu posedovali nacionalne crte, mogli su biti tretirani kao unutrašnja kolonija, odnosno, kao izvor početnog kapitala. Bez tog kapitala nijedna nacija nije mogla da postane velika nacija; nacije koje su težile veličini, a kojima su nedostajale prekomorske kolonije, tako su uvek mogle da se oslone na pljačku, istrebljenje i otimanje zemlje onih svojih zemljaka koji nisu posedovali nacionalne crte.
Prvi svetski rat ostavio je dva velika carstva u velikim previranjima. Nebesko Carstvo Kine, najstarija država na svetu, i ruska Carevina, mnogo skorijeg porekla, još uvek su odolevale pritiscima da se preobraze u nacionalne države ili da se raspadnu na manje jedinice, kao što se to dogodilo sa Otomanskim i Habsburškim carstvima. Tu dilemu je u slučaju Rusije razrešio Lenjin. Marks je jednom primetio da pojedinac ne može da promeni okolnosti već samo da ih preokrene u svoju korist. Izgleda da je bio u pravu. Lenjinov podvig nije bio u tome što je promenio okolnosti već u tome što ih je iskoristio na izuzetan način.˝
-Perlman

Državni kapitalizam
“U poređenju sa sadašnjim tempom razvoja koji se postiže primenom svih raspoloživih tehničkih i kulturnih dostignuća, sadašnji tempo razvoja kapitalizma u Rusiji je svakako veoma spor. A ne može a da ne bude spor, jer ni u jednoj kapitalističkoj zemlji nije opstalo toliko prevaziđenih institucija, u potpunom neskladu sa zahtevima kapitalizma, tako zaostalih u razvoju i koje samo dodatno pogoršavaju stanje proizvođača.”-Lenjin, 1899.

˝Lenjin je bio ruski buržuj koji je proklinjao slabost i nesposobnost ruske buržoazije.
Ovaj entuzijasta kapitalističkog razvoja, vatreni obožavalac progresa u američkom stilu, nije našao zajednički cilj sa onima koje je proklinjao, već sa njihovim neprijateljima, antikapitalistički nastrojenim učenicima Marksa. Potpuno se bio posvetio tome da od slepe tačke Marksove kritike kapitalističkog procesa proizvodnje napravi priručnik za dalji razvoj kapitala. Marskovo proučavanje ekploatacije i opšte bede postalo je hrana za gladne, virtualni rog obilja. Američkim biznismenima je već bilo uspelo da prodaju flaširanu mokraću kao izvorsku vodu; ali ovako monumentalna inverzija bila je potpuno van njihovog domašaja.
Svaki korak ove inverzije bio je izveden u skladu sa datim okolnostima, pomoću dobro poznatih i već isprobanih metoda. Ruske seljake nije bilo moguće mobilisati pozivanjem na njihovu ruskost, pravoslavlje ili boju kože, ali su zato mogli biti i bili pokrenuti pozivanjem na izrabljivanje i nasilje koje im je carski despotizam nametao vekovima. Eksploatacija i nasilje postali su glavni vezivni materijal. Vekovi patnje pod carskim režimom korišćeni su na isti način kao skalpiranje belih žena i dece kod Amerikanaca, da bi se ljudi organizovali u borbene jedinice, embrione buduće nacionalne armije i nacionalne policije. Slika diktatora i centralnog komiteta Partije, kao diktature oslobođenog proletarijata, izgledala je kao nešto novo; ali, nove su bile samo reči. Bila je reč o nečemu starom isto koliko i egipatski faraoni ili mesopotamski lugali, o izabranim vođama ljudi i jedinim legitimnim posrednicima između sveta ljudi i sveta bogova. Uvek isti, stari, odavno isprobani trik vladara. Ako su ti drevni prethodnici možda i bili zaboravljeni, tu su još bili neki skoriji, poput francuskog Komiteta javnog zdravlja, koji se takođe predstavljao kao otelotvorenje opšte, nacionalne volje. Cilj, ukidanje kapitalizma i komunizam, takođe su izgledali kao nešto novo, kao promena okolnosti. Ali, i tu su nove bile samo reči. Cilj diktature proletarijata i dalje je bio progres u američkom stilu, razvoj kapitalizma, elektrifikacija, razvoj brzog i masovnog transporta, nauka, još intenzivija prerada prirodnog okruženja. Cilj je bio kapitalizam koji slaba i nesposobna ruska buržoazija nikada nije uspela da razvije. S Marksovim Kapitalom kao bakljom i vodičem, diktator i njegova Partija uspostaviće u Rusiji kapitalizam; oni sami poslužiće kao zamena za buržoaziju, a vlast će koristiti ne samo za zaštitu kapitalističkog načina proizvodnje, već i da bi ga pokretali i upravljali njime.
Lenjin nije poživeo dovoljno dugo da bi pokazao sve sposobnosti generalnog menadžera ruskog kapitala, ali je zato njegovom nasledniku Staljinu uspelo da iskoristi sve prednosti osnivačeve mašinerije. Prvi korak bila je akumulacija početnog kapitala. Početni kapital engleskih, američkih, belgijskih i drugih kapitalista dolazio je iz opljačkanih kolonija, koje Rusija nije imala. Ali, taj nedostatak nije bio prepreka – cela Rusija, a posebno rusko selo, bila je pretvorena u koloniju. Prvi izvor početnog kapitala bili su kulaci, seljaci koji su imali nešto vredno pljačke. Pohod je bio tako uspešan da se proširio i na ostale seljake, s racionalnom pretpostavkom da će pljačka svih, čak i ako pojedinačno imaju malo, doneti bogatu žetvu. Seljaci nisu bili jedine kolonijalne žrtve. Pripadnici stare vladajuće klase već su bili temeljno lišeni svog bogatsva i poseda, ali uskoro je bio pronađen novi izvor početnog kapitala. Sa državnom vlašću koncentrisanom u svojim rukama, diktatori su otkrili da mogu sami da stvore izvor prvobitne akumulacije. Uspešni preduzetnici, nezadovoljni radnici i seljaci, aktivisti konkurentskih organizacija, čak i članovi Partije lišeni iluzija, mogli su da budu proglašeni za kontrarevolucionare, uhapšeni, lišeni sve imovine i deportovani u radne logore. Tako su masovna deportacija, masovna pogubljenja i eksproprijacija, kojima su se služili prvi kolonizatori, bili ponovo oživljeni u novoj Rusiji.
Prvi kolonizatori, kao i svi drugi pioniri, morali su da uče na svojim greškama. Ali, ruski diktatori nisu imali taj problem. Svi načini za obezbeđivanje početnog kapitala bili su u međuvremenu dobro ispitani i sada su se mogli naučno primeniti. Ruski kapital se razvijao u potpuno kontrolisanom okruženju, kao u stakleniku. Svaki nivo, svaka varijabla bila je pod kontrolom nacionale policije. Funkcije koje su nekada bivale prepuštane slučaju ili drugim organima, u manje kontrolisanim okolnostima, u ruskom stakleniku postale su briga policije. Činjenica da podanici nisu bili negde van zemlje-matice već unutar nje, što znači da ih nije trebalo osvajati već samo hapsiti, još više je povećala značaj i obim policijskog aparata. Vremenom je svemoćna i sveprisutna policija postala vidljiva emanacija i otelotvorenje proletarijata, a komunizam je postao sinonim za totalnu policijsku organizaciju i kontrolu. Ruski staklenik nije ispunio sva Lenjinova očekivanja. Policijski aparat u ulozi kapitaliste je pravio čuda u obezbeđivanju početnog kapitala, uglavnom od obespravljenih kontrarevolucionara, ali nije bio ni izbliza tako efikasan u upravljanju procesom proizvodnje. Osim toga, policijski aparat nije bio privlačan na način kojem se Lenjin nadao. On uopšte nije imponovao biznismenima i etabliranim političarima, s obzirom da nije bio dovoljno ubedljiv u ulozi menadžera proizvodnog procesa. Taj aparat je privlačio ljude iz posebne klase, pre svega kao sredstvo za osvajanje nacionalne vlasti, a tek sekundarno kao način za obezbeđivanje početnog kapitala. Naslednici Lenjina i Staljina nisu bili poput nekadašnjih pretorijanskih gardista, stvarni nosioci ekonomske i političke vlasti u ime i u korist parazitskog monarha. Bili su to priučeni pretorijanci, šegrti u oblasti ekonomije i politike, koji su očajnički pokušavali da se domognu makar najnižih nivoa vlasti. Lenjinov model je takvim ljudima omogućavao da sa tih najnižih nivoa lako preskoče sve stepenike koji ih dele od centralne palate.˝
-Perlman

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: sri sep 10, 2008 11:10 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
Nacionalsocijalizam
“Naš mit je nacija, naš mit je veličina nacije.Država je ta koja stvara naciju, koja svoja htenja i svoj stvarni život prenosi na narod svestan svog moralnog jedinstva. Maksimum slobode uvek je bio moguć samo uz maksimalnu snagu države. Sve za državu; ništa protiv države; ništa izvan države.”- Musolini

˝Musolini, Mao Ce Tung i Hitler su uklonili zavesu od slogana i videli u Lenjinovim i Staljinovim podvizima ono što su zaista bili: uspešan način za osvajanje i održavanje na vlasti. Sva trojica su tu metodologiju sveli na njenu suštinu. Prvi korak bio je povezivanje sa istomišljenicima među adeptima moći i osnivanje nukleusa buduće policijske organizacije, Partije, kako ju je nazvao Lenjin. Sledeći korak bio je stvaranje masovne baze, borbenih trupa i infrastrukture za njihovo snabdevanje. Treći korak bio je preuzimanje državnog aparata, postavljanje novih državnih teoretičara u kancelarije Dučea, Predsednika i Firera, regrutacija kadrova za policiju i menadžerske funkcije među partijskom elitom i konačno – vraćanje masovne baze nazad na posao. Četvrti korak bilo je obezbeđivanje početnog kapitala neophodnog za obnovu i pokretanje vojno-industrijskog kompleksa, sposobnog da podrži nacionalne lidere i njihove kadrove, policiju, vojsku i industrijske menadžere; bez tog kapitala ne bi bilo ni oružja, ni vlasti, ni nacije. Lenjinovi i Staljinovi naslednicu su još više izbrusili ovu metodologiju, tako što su minimizirali kapitalističku eksploataciju i koncentrisali se na tlačenje na nacionalnom nivou. Priča o eksploataciji nije više služila svrsi; šta više, postala je smetnja, jer je svima, a posebno najamnim radnicima, bilo očigledno da tim uspešnim revolucionarima nije bilo ni na kraj pameti da ukinu najamni rad, već upravo suprotno, da još više prošire njegov domen. Pošto su bili pragmatični kao i američki biznismeni, novi revolucionari nisu govorili o oslobođenju od najamnog rada već o nacionalnom oslobođenju. To nije bilo oslobođenje o kojem su govorili romantičari-utopisti, već nešto što je bilo sasvim moguće, šta više, što je u postojećim okolnostima bilo jedino moguće. Nacionalno oslobođenje zapravo je bilo oslobođenje nacionalnih vođa iz okova nemoći, od lišenosti vlasti. Njihov poduhvat nije bila borba nadahnuta snom već primena isprobane, naučno dokazane i usavršene strategije. Odmah nakon preuzimanja vlasti, nove nacionalne vođe i njihovi saradnici fokusirali su se na pitanje akumulacije početnog kapitala neophodnog za stvaranje velike nacije. Fašisti su krenuli na neke još neosvojene oblasti Afrike (Etiopija), pljačkajući ih kao i raniji industrijalci svoja kolonijalna carstva. Nacisti su se okomili na Jevreje, domaće stanovništvo, koje je bilo deo “ujedinjene Nemačke” od kada i sami Nemci; kao i u slučaju Staljina i ruskih kulaka, Jevreji su bili dobar izvor početnog kapitala jer su posedovali mnogo toga vrednog pljačke. Fašistima i nacistima pridružili su se graditelji japanskog carstva, koji su strahovali da bi raspadajuće Nebesko Carstvo moglo da postane izvor kapitala za Ruse ili za kineske industrijalce-revolucionare. Ujedinivši se u Osovinu, ove tri sile su pokušale da ceo svet pretvore u izvor početnog kapitala. Drugi narodi nisu bili smetnja; do problema je došlo kada su se okomili na posede već ustanovljenih kapitalističkih sila. Pokušaj da se već postojeći kapitalisti svedu na plen mogao je da uspe unutar nacionalnih granica, kao u slučaju Lenjina i Staljina. Ali, primenjena na svetskom nivou, ta praksa, koja bi u tom slučaju značila ne samo iskorišćavanje, već i promenu okolnosti, mogla je da izazove samo svetski rat. Sile Osovine pružile su se preko svojih mogućnosti i bile poražene.˝-Perlman

Praktičnost
˝Što je nekima slučajnost, meni je posljedica. Gdje drugi vide priliku, ja vidim cijenu.˝- Meroving

˝Nakon rata, mnogi razumni ljudi nazivali su ciljeve sila Osovine iracionalnim, a Hitlera ludakom. Ipak, ti isti trezvenjaci smatrali su Džordža Vašingtona i Tomasa Džefersona mudrim i racionalnim ljudima, iako su upravo oni osmislili i pokrenuli osvajanje jednog velikog kontinenta uz masovnu deportaciju i istrebljivanje njegovog stanovništva, u vreme kada je takav projekat bio daleko teži za izvođenje nego u vreme sila Osovine. Tačno je da su tehnologije, kao i fizička, hemijska, biološka i društvena saznanja koja su stajala na raspolaganju Vašingtonu i Džefersonu bila sasvim drugačija od onih kojima su raspolagali nacisti. Ali, ako je znanje moć, kako to da su ubistva koja su počinili američki pioniri, uz pomoć baruta, u vreme zaprega i kočija, nešto racionalno, a ubistva nacista koji su koristili mnogo jači eksploziv, borbene otrove i hemijske agense, nešto iracionalno?
Mnogi razumni ljudi izgleda izjednačuju ludilo sa neuspehom. Nije to bilo prvi put: mnogi su Napoleona nazivali ludakom kada je bio u zatvoru ili u izgnanstvu, ali kada se ponovo pojavio, ovog puta kao Car, ti isti ljudi govorili su o njemu s poštovanjem ili čak s divljenjem. Utamničenje i izgnanstvo nisu bili smatrani samo za lek protiv ludila, već i kao njegovi simptomi. Neuspeh je ludost.˝
-Perlman

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet sep 11, 2008 1:36 am 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Ludi Pas je napisao/la:
:?:
Molio bih učesnike foruma koji su zainteresirani, da prouče još jednom sve postove ove teme i da iznesu svoje viđenje i po mogućnosti obrazlože svoj odgovor na sledeće pitanje: kojem tipu društvenog poretka pripada društvo naguala?


Ovo podrazumjeva da društvo naguala treba postojati. A da li treba?
Društvo naguala je pripadalo u domenu navikavanje na kolektivnu svijest i djelovanje (budi dio i ne možeš biti svjestan cjeline), no da li će ikad biti novih društava naguala?

A opet možda se stvara novo ogromno virtualno društvo naguala!?

Možda je plan da virtualne promjenjive grupe stvaraju priče koje će neprimjetno uključivati ljude u umreženi rad... pa makar mnogi i samo čitali.
A to nije počelo od foruma, nego od C.C. literature.
Recimo ko neka baklja koja se prenosi iz ruke u ruku i pali nove baklje, gdje ih ima.
I opet vrijedi ono: budi dio i ne možeš biti svjestan cjeline.

Ne znam, vjerovatno samo buncam.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: čet sep 11, 2008 7:07 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri jul 30, 2008 10:30 am
Postovi: 57
Lokacija: štenara
:oops:

Nebesko carstvo
˝Tako dolazimo do Mao Ce Tunga, trećeg velikog pionira među nacionalsocijalistima.On je sa Nebeskim Carstvom postigao isto što i Lenjin sa ruskom Carevinom. Najstariji birokratski aparat na svetu nije se raspao na manje jedinice, niti postao kolonija drugih industrijalaca; on je vaskrsao, značajno izmenjen, u obliku Narodne Republike. Predsednik i njegovi “kadrovi” krenuli su stopama svojih brojnih prethodnika u nastojanju da Nebesko Carstvo preobraze u neiscrpan izvor preliminarnog kapitala, progoneći i uklanjajući sve što je ometalo “veliki skok napred”. Sledeći korak, pokretanje kapitalističkog procesa proizvodnje, bio je izveden po ruskom modelu, to jest, uz pomoć nacionalne policije. Rezultati nisu bili ništa bolji nego u ruskom slučaju. Zato je preduzetnička uloga postepeno bila prepuštena menadžerima i oportunistima koji su ljudima ulivali više poverenja nego policija. Maoistički model pružio je svojim radnicima obezbeđenja i studentima isprobanu metodologiju moći, u obliku naučno osmišljene strategije nacionalnog oslobođenja. Opšte poznata kao Mao Ce Tungova Misao ova nauka je svojim budućim predsednicima i kadrovima pružila mogućnost neograničene vladavine nad živim bićima, ljudskom aktivnošću, čak i nad njihovim mislima. Papa i sveštenstvo katoličke crkve, sa svim svojim inkvizitorima i misionarima, nikada nisu imali takvu moć, ne zato što je nisu želeli već zato što nisu raspolagali dostignućima moderne nauke i tehnologije. Oslobođenje nacije je bilo smatrano za poslednji stadijum u borbi protiv parazita. Kapitalizam je prethodno već bio očistio prirodu od parazita, tretirajući ostatak samo kao sirovinu za prerađivačku industriju. Moderni nacionalsocijalizam se ustremio na eliminaciju parazita iz ljudskog društva.˝- Perlman
Perlman je umro 1985. godine i nije doživeo da vidi potpuni uspeh Maove koncepcije.

_________________
av-av


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 56 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 45 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz