Pa biće se poistovjetilo s poslom koji toliko dobro radi i zaboravilo da je biće.

Podsjeća na pad Lucifera? Prihvaćanje letačkog uma?

Kad igrač zaboravi da igra Podsjeća na ono što sam čuo od mnogih entiteta "Sišli smo tu da bi stvarali, a sad se ni nesjećamo što je krenulo po krivu i kako je došlo do ovoga".

Kad igra postane igrač, a igrač unutar igre bude zaboravljen.

Jel' viš kak nam ide pretakanje.

Zaključaj se u kulu i baci ključ kroz prozor.

Zaboravi sebe i pomisli da je igra. Eto tjelocentrizma

Vidim

Sad... kako još povezati Lucifera sa svjetlosnom čahurom?

Ima puno svjetlosnih čahura koje su sve iste, sastoje se od orlovih zračenja istih kakva su i vani, ali su zračenja u čahiri odvojena opnom čahure od onih vani "zračenja na veliko".

Još k tome mi kao ljudi predstavljamo sadržaj koji gleda sam sebe putem samorefleksije koja je nastala centriranjem određenih (ono malo) orlovih zračenja zatvorenih u čahuri.

To je na neki način trostruki veo percepcije, jedan unutar drugog.

Spajanjem zračenja unutar čahure sa onima van čahure, čahura radi na svojoj smrti jer tako pali svoju opnu. Što je žešće spajanje unutarnjih i vanjskih zračenja na jednom mjestu to je vjerovatnije da će se opna probušiti i čahura izgubiti konzistenciju.
Tako prevelika želja za spajanjem sa svojim velikim izvorom donosi smrt samosvjesti (kad bi je bilo) drugog srednjeg vela percepcije.

Bi li smrt drugog vela percpecija onda bio korak bliže onome što jesmo, uz uvijet da se zadrži samosvijest?

Mislim da ne, mislim da se taj oblik umiranja dešavao onima koji su gledali u orlova zračenja i naprosto poumirali od toga.
Valjda se treba ponašati ko na tankom ledu sve dok se ne sagleda dovoljno toga da cijela čahura plane u plamenu svijesti, ne ići gledati samo jedan mali snop zračenja i upržiti ga do kraja.

Aha. No šta bi onda bilo gubljenje ljudskog oblika iz te perspektive?

Prestati svirati samo na jednoj žici unutar čahure.

I paliti opnu sistematično?

Ne, uopće ne treba paliti opnu, nego valjda strpljivo, ljubazno... (po načelima traganja) sagledati sve što se može i čekati.

Hm, a nije li opna isto što i oblik?

Nije, ljudsko obličje nije svjetlosno jaje, odnosno čahura.

U redu. Što je onda?

Ljudsko obličje je primarno nastalo od ljudskog kalupa, a kasnije preoblikovano tekovinama civilizacije, tonalom vremena u ovo stanje.
Ljudsko obličje je stanje stvarnosti u kojem je normalan čovjek.

(odabrao Đelo Hadžiselimović)

Znači ljudsko obličje je doslovno skup koncepata o svijetu?

Izgleda da površiniski jest tako, površinski gledano je to skup koncepata koji su samozaživjeli, to jest sami sebe obnavljaju putem navike ili vjerovanja.
Dubinski gledano ima još svašta, recimo onaj nedirnuti ego, originalni čovjek ko da je sad rođen, a to pak valjda nastane od ljudskog kalupa, što je dalje od normalnog razumjevanja.

Shvaćam. Sad, ispravi me ako griješim, ali orginalni čovjek nema fiksne koncepte o svijetu oko sebe, takoreći ne bere vrhnje. Nadalje njegova slika svijeta oko njega je fluidna, jer počiva na beskonzeptualnosti. Onda je i njegov oblik fluidan, nije krut. Negdje u knjigama piše, mislim da baš u knjizi magični pokreti da je čovjekova čahura skružena i da treba postati felksibilna. Čini mi se da je glubljenje oblika utječe na tranformaciji vela percpecije samih po sebi. To bi bio originalni ego, Tonal koji nije gospodar, nego sluga. Ako sam u pravu, takav pojedinac ni nebi mogao biti spaljen od zračenja tako lako.

Probaj!

Nadam se da ne treba ponovo nositi pelene nakon što se makne površinski dio ljudskog obličja, tu bi nastupila kontrolirana ludost kao spas od pelena.

Daleko sam još od toga