.

Pozdrav ljudi

Jedan link
http://www.youtube.com/watch?v=57xGN0bGkhk

pogledajte, komentirajte
kakav utjecaj na vas ima ...

ako niš drugo od pola narpijed muzika je OK... ; )

Sad ću napisati neku svoju viziju koja može zvučati pesimistično, makar to meni zvuči veselo.
Iskreno osjećam da "briši kući propalo je", neka ide svijet mimo mene jer postao je skoro skroz strana instalacija.
Moguća frekvencijska amplituda za život je sve uža, ostat će mjesta samo za kontejnere bez života koji će na kraju vremenske linije uletiti u mlinac ništavila "u kljun orla".
Kako se svijet urušava tako nek se razvezuje od mene kao multidimenzionalnog bića i neka ide!

Ubacuju nam programe da se osjećamo disconnected.

Ne osjecam se ja iskljuceno, osjecam se cak previse ukljuceno, nego vidim u kom smjeru ide sve kad malo pogledam izvana, postoji granica bizarnosti preko koje sam život prestane podržavati održavanje vremenske linije, to jest stvaranje svijeta. Možda je pak rušenje neminovno iz drugih razloga (val?) pa oni kojima to znači kraj poduzimaju svoje očajničke mjere i sužavaju frekvencijski zatvor svima ili manjini koja ih svrbi. O tome ima na abdukcijama itd.

@Lampa

Informaticki receno, programirali su nas tako da smo se connect-ali na "krivi"(virtualni/iluzorni) server a za onaj pravi/drugi nemamo pristup tj. sve je puno zamki i firewall-ova. Iako smo realno u tom pravom serveru, ovaj iluzorni ti ne dopusta da budes toga svjestan. Trenutak connect-anja na taj server predstavlja Pad nas kao nekad visih bica.
Npr. kad u samom Windows7 instaliras windows xp kao virtualnu masinu koja pokrece programe koje nemoze sami windows7. Zato smo u toj virtualnoj masini s osjecajem odvojenosti i u obliku postojanja u 3d ops. Kad se individua kao takav program osvjesti/transformira prelazi iz virtualne masineXP- 3d ops u "realnu" masinu Win7 tj 4d ops.

Izgleda da pizdarija pocne kad mi saznamo da smo u virtualnoj masini koja je iluzorna pa trazimo izlaz iz iste, a jos veci problem sto na neki nacin moramo umrijet kao program/ego u toj masini a kako ubiti sebe kad se toliko volimo i kad toliko volimo stvari koje nudi ta virtualna masina.

@Promatrac
Valjda onda ta pesimisticnost ima smisla jer smo svjesni svoje nesvjesti, zivota koji nije zivot i procesa na koji radi virtualna masina. U ovom slucaju radi tako da crpljenjem nas hrani samu sebe i ko zna kog jos...

pa da se pridruzim:


@snoopy
Oprosti sto ti spamam temu, zapoceo je neznam ni sam kako ovaj sataras u glavi sto sam sad napisao.
U svakom slucaju sretno s nagualom kako god da bilo...

Ako vas zbuni ovo s windowsima jednostavno ignorirajte post i poslusajte Misu

A da, nema u tome ništa tužno što nije oduvijek bilo tužno, "neka ide svijet mimo mene" je samo neka razina unutarnje tišine, zaustavljanja svijeta.
Dalje može biti pomicanje ili zakretanje skupne točke.
Ako je u pitanju pomicanje skupne točke onda slijedi potpuni prekid, umiranje, odustajanje od sebe, svega.
Ako je u pitanju zakretanje skupne točke onda je to nešto kao pregrupiranje unutar sebe, pregrupiranje ili bacanje prtljage, ko zauzimanje pozicije blizu vrata u vlaku prije izlaska.

Nema razloga za tugu. Ne bi li trebali osjećati sreću jer se budimo, jer ćemo se ponovo spojiti sa svojim višim jastvom? No, najčešće osjećamo tugu, brigu, strah,...

Tko je tužan i zašto? Možda je ego taj koji isijava tugu jer ga pokrećemo iz udobne fotelje zaborava, ili smo tužni zato što smo progledali i vidjeli da su naše iluzije o stvarnom svijetu bile dječja bajka? Tužni smo jer nemamo sugovornike ili zato jer nas naša okolina ne razumije i/ili ne podržava? Možda smo tužni zbog odvojenosti od svog višeg ja?

Mislim da vrijeme provedeno u tuzi je moglo biti isto tako provedeno u ne-tuzi. Ne očekujem da netko drugi vlada mojom tugom ili ne-tugom, jer ne prihvaćam da netko/nešto drugo vlada nad bilo čime mojim (premda se događa). I tuga je emocija koja puni vreću kome treba. Zato ne dam tuzi mjesto u svom životu, iako mi ponekad nedostaju ljudi. Pa ako me i spopadne tuga, prođem kroz nju i idem dalje. Tuga je pokazatelj percepcije svijeta koji me okružuje i moje uloge u njemu, izraz nemoći. Dajem sebi za pravo da imam mogućnost izbora, svaki dan, tuga ili ne, nešto drugo ili ne.

Moja tuga, odnosno čežnja je u sjećanju na to što smo bili, a što je nepovratno izgubljeno.
Ako se krenemo uzdizati nećemo moći na svoje, bit ćemo još jednu cijelu vječnost u izgradnji.

Kako to misliš?

Preselili smo se kolektivno u ovu razinu postojanja i nema više nikog tamo odakle smo došli.

Pa i vječno putovanje može pojedincu donjeti ispunjenje.

Mistično putovanje je samo po sebi ispunjenje, nije da vodi u ispunjenje, ali ja pričam o glavobolji oko ponovne izgradnje egzistencije na nekom višem nivou postojanja odakle smo pali/došli, tuga je u tome da tog vjerovatno neće biti a bilo je sjajno i na tragu totalno uzvišenog.

Kužim što hoćeš reći. Ako će i biti kolektivnog građenja nečega, poput civilizacije, to nikad neće više biti to.

Sorry, but, moje viđenje stvari nije takvo. Shvaćam žalost za izgubljenim čovječanstvom, ali (ako te pravilno razumijem) ni to čovječanstvo nismo bili stvarni mi, i ono je bilo iluzija, drugačija i bolja od ove, ali ipak iluzija. čovjek je spoj genetike/materijalnog i nematerijalnog. Materijalnog Čovjeka iz vremena prije pada naseljavala je duša također, odnosno, svijest. Materijalni Čovjek više ne postoji, postojimo mi danas, koji nosimo duše/svijesti koje su i tada sudjelovale u razvoju Čovjeka. Tako da jedino što se promijenilo je materija, tijelo, koliko god veličanstveno bilo, imalo je konačan kraj, kao i sva materija. I kad nam izvori kažu da sadržimo sve znanje u sebi, pretpostavljam da nam je dostupno iz barem dva izvora: kroz sjećanje svijesti kao i kroz sjećanje DNK.

Za razliku od Čovjeka i čovjeka koji su materijalni, mislim da stvarni mi egzistiramo u cijelom univerzumu kao različita bića - alati za stjecanje iskustava pod upravom nematerijalnog bića koje jesam stvarni/stvarna JA.

Pretpostavljam da se kod tebe kao i kod mene javlja čežnja za ljudima, odnosno, svojom grupom koju trebamo naći i povezati se, nekako, nekad, ovdje u 3D. Ne znam kakav osjećaj treba pratiti to prepoznavanje, ali mislim da će sličiti na neku neobičnu ljubav. Naime, grupu će činiti i žene i muškarci, dakle osjećaj te neke neobične ljubavi, drugačiji od do sada poznate, bi se trebao javiti prema svakome od članova grupe, bez obzira da li su istog ili različitog spola. Ne znam, nagađam. U svakom slučaju se veselim jer vjerujem da postoje negdje osobe s kojima činim veličanstvenu grupu unutar koje se energetskim povezivanjem ostvaruju za sada meni nezamislivi dometi duhovnog razvoja. Poteškoća je ako članovi grupe još spavaju ili su pod tako žestokim napadima koji ih odvlače od buđenja.

Zašto misliš da je čovjek prije pada materijalan? Zašto misliš da je bio biće kao takav? Ja bih rekao da je to bila kolektivna svijest.

Nema predaje i odustajanja. Prije koji dan sam igrao pikado i imao sam zadnju strelicu za pogoditi u bulls eye, nije me bas islo, znojile su se ruke ali sam nekak vjerovao i u tu posljednju strelicu i pogodio

Trenutno tu sitjuejsn gledam na stepeniste ili dvosmjernu cestu, jedni silaze drugi se penju, jedni putuju u pravac izgradnje drugi u pravac Pada/zaborava.
Tog sto vise nema je valjda iza nas, dio je tog puta/smjera prema Padu. Ako smo pali doci ce i taj trenutak kad cemo ustati. Nema veze sto tamo nema onog starog kad dodjemo znat cemo vise i kako dalje izgradit ono sto bude potrebno izgradit
A i tamo ce doc trenutak kad ce bit potrebno zakoraciti na jos jedan stepenik vise.
Ja se samo nadam da smo dotakli dno, da ce se ova iluzija raspast pa da mirno mozemo na prvu stepenicu gore...

Mora se vjerovati