Gurđijev je svoje učenike oslovljavao na jedan od tri načina:
-okrugli idiote (kotrlja se najkraćim putem, radi ono što mu se kaže, štreber-uči napamet i usvaja bez razumjevanja i promišljanja, uvjek na strani pobjednika, obožavatelj autoriteta i poslušnik)
-kockasti idiote (teško ga je pomaknuti, neće da radi što mu se kaže nego baš suprotno, uvjek na strani gubitnika, mrzitelj autoriteta i revolucionar)
-cik-cak idiote (ide okolo i samo filozofira, o svemu ima stav kojeg se ne drži, nagovara ljude na ono što sam ne radi, profesionalni svodnik, ideolog, političar, lovac u mutnom koji nikoga ne čuje i ne sluša a svima nameće svoje)
Jednom ga je neki učenik-kockasti idiot upitao koliko na svijetu ima ljudi koji nisu idioti. Gurđijev mu je odgovorio da ih ima manje od 200.
U zadnjim danima svog života Gurđijev je shvatio da nije uspio i da je i on ostao idiot do kraja.
Eto, to je surova stvarnost.
Njegove knjige, naročito Belzebubove priče, meni su čista magija.
(Znam Ome, Belzebub je izmišljeni lik, ali je ipak životniji nego mnogi stvarni likovi, a ono što piše u ovoj knjizi je bliže istini, od današnje, službene ˝istine˝ – Auummm.)
Kao što vidimo bio je u pravu: i idioti mogu pisati knjige. Neki od njih i magične.
I postove. Kao što se vidi iz priloženog.
Ptico, strpljivo čekam tvoj obećani post o samovažnosti.
Jedino zbog tebe, da se ne zamaraš tražeći i da se možeš posvetiti nadopunjavanju Kastanede, navodim izvor:˝Bogoljudi˝ od V. Krmpotić i ˝Nečija baba i 40 ljubavnika˝ od nepoznatog autora.
ajmooooo
Koji sam ja idiot!?
Dostojevskom je svejedno. I meni.
