he he he dođe mi da se nasmijem okraj nakraj (znte, kao kod prerezanog vrata =) , "svrha naguala" - što nisi započela s nekim lakšim pitanjem, kao što je "smisao života" il ipak "svrha postojanja". lol.

nagual je oblik "yanga" jedna od odlika dualizma svijteta. ono što ti ponakad nazivaš kao fraktal mada naravno ti pojma nemaš o čemu pričaš, no svejedno osjećaš. Ne osjećaj se krivo, potreba tumačenja je ludska. Nije ona kriva što ovaj svijet ne poštiva ljudske kritereije i ideje - poštuju ih samo ljudi. Očekivano.

Nadodao bih jos da osim AP postiji i ITI a to su treca vrata sanjanja o kojima DH prica.

O nekim stvarime treba cutati
jer rec je sa vise lica i nalicja
isto kao i ljudi..
mozda s vremena na vreme
ostaviti neki znak pored puta
za one koji traze..

...............

sve je ovo zbog mog manjka znajna, ili bolje mi oslikava rec ignorance..
....nemojte ga prebacivati na drugo mesto, ovo sam *sanjala* pre nego sto cu da ustanem, a potvrdila je i duga..

Hodam po sred raskrsnice u gradu, kada se sve zaustavlja. Automobili, autobusi...Sve je stalo, kao da se vreme zamrzlo. Ljudi iz vozila i oni na trotoarima, nestali su i setim se da sanjam. Bilo je sunčano prepodne, i po putu su samo odzvanjali moji koraci. Pustara jedna.

Na oko 50 m od mene ugledam samo jednu ženu obučenu u crno, kako se provlači između zaustavljenih vozila. Ne želim da je jurim, samo se nasmejem, pomislivši kako to mora da je ona crna žena, koju sanjam od detinjstva i za koju od svih aveti koje sretoh u snovima, mislim da mi je neka vrsta "zaštitnika" iako ne verujem u zaštitnike i čuvare, jer je ono tamo u snovima uglavnom jedan predatorski svet...Kao i ovaj ovde.

Naravno da ne znam šta bih sad, u snu. Gde više da idem, šta da tražim? Samo koračam napred, a onda se podignem u vazduh, onako, da imam bolji pogled. Viknem na glas da želim videti više od toga, iako mi nije padalo na pamet, šta bi to moglo biti što je više. Na dnevnom nebu video se srp meseca i to me uveseljava. Jako lep prizor.

Onda poletim napred i nađem se u maloj prostoriji, sa izlazom na terasu. Bio mi je zanimljiv taj prelaz, jer kako se okrenem iz prostorije, iza je i dalje bila raskrsnica, ovaj put tamo je bila noć. U prostoriji je bio dan, a na terasi, opet noć.

Izađem na terasu, zakoračim preko ograde i uskočim u noć. Na trenutak ugledam zgrade u daljini, ali onda je sve progutala tama. Lebdim tako, osvrćem se oko sebe, opet sa gomilom pitanja u glavi. Sa strane opet ugledam srp meseca, kako sjaji u tami, za čudo nije bio iznad, nego malko ispod mene, ali nije bilo ničeg drugog. No, bilo je ugodno, volim tu tihu tamu u snovima.

Sa svoje desne strane osetim jako svetlo. To nije bilo da ga vidim, samo osećaj i onda pitanje: Odakle ovo sija? U trenutku shvatam da mi je glava kako spavam, okrenuta prema prozoru, gde verovatno sviće.. Kako to shvatim, tako mi se kapci otvaraju i vidim da zaista buljim u prozor, prvo onaj deo u kom ne znam u šta gledam, pa se onda od toga polako u svesti formira prozor, kako se budim na javu.

Probudila se u nekom dvorcu. Soba sa nameštajem u stilu jednog od Lujeva, mož' biti da je XVI, a i ne mora da je baš taj. Ne razumem se preterano u nameštaj.
Uglavnom, setila sam se da sam nekada u jednoj od Kastanedinih knjiga (ubijte me ako znam u kojoj ), pročitala (ako sam uopšte i pročitala, ili sam utripovala da jesam) gde Don Štrumpf kaže Karlosu da se, kad bude sanjao, pogleda u ogledalo i čeka ga iznenađenje.

E sad, ja se jesam kao dete igrala tako što sam u snovima posmatrala sebe u ogledalu, menjajući svoje lice i dužinu kose, očnjaka i slično, po želji, ali slika je većinom bila maglovita, onako neoštra...I moj lik, nekako kao da je od ....dima?


Sinoć, kad sam se pogledala, onako da bih videla, koje je to iznenađenje....kad ono....(sad ide momenat izneverenog očekivanja).....Kad ono....tamo ja!
Ista ova ja ni sa čim čudnim na sebi (osim same sebe ), približila sam se ogledalu i zapiljila u svoje zenice, ne bi li videla išta neuobičajeno. Iznenađenje?
Jok. Čak je i boja očiju bila ta koja na javi jeste, a slika ni malo maglovita, popuno jasna kao da se na javi gledam.

A onda sam, onako frustrirana, jer ništa novo nisam videla, zagnjurila pola svog tela u svet iza ogledala.
I našla da tamo živi tama.
Slatka i ugodna tama, ista ona u kojoj sam se par puta našla i pre...
Mirna i tiha, pa opet prepuna vibracija i nekog pritiska, koji je takvog intenziteta da mislim da ću se rastopiti pod njim.
Ne od straha...ili šta već. Naprotiv, od toga što je prelepo.

I baš zbog toga, uplašila sam se da ću u tom mraku, onako na pola uvučena, potpuno zaboraviti na sebe.
Na to da postojim.
Da li tako izgleda smrt? Kao zaborav?
Da neću znati da svet ponovo skupim u sliku. Bilo koju sliku i bilo koji svet.


Pa sam izronila iz ogledala i vratila se u istu onu sobu.
Zamak je bio pust, sledio je još jedan od snova u kojima tumaram po nepoznatim prostorijama, sama...
Nekad me ta samoća izluđuje, a opet nekada, uživam u njoj.

Da li si svjesna da si žensko?

Naravno
Ja ne znam zašto su me ovde proglasili za muško, valjda zvučim muževno.

Joga nidra iliti yoga nidra.

Meni se takvo odnošenje "uma rijekom zaborava" zna događati kod dosta rijetko kod susreta sa anorgancima, ili posebnom vrstom ili u posebnom raspoloženju jer je susret netipičan - isto je stvar u ugodi - to je iskustvo ugodno i zbilja se raspadneš tamo, na nekom čudnom mjestu kao da misli nisu više moje tamo. Čudni oblici, osjećaji i boje. Nikada mu nisam dozvolio da se širi jer sam imao isti osjećaj ko ti - tko će me posle sastavit?

Ogledalo sam znao koristit kao prozor - vrata.

Zanimljivo je za čitat nečije snove za promjenu, imam osjećaj kako ovdje svi najviše seru a najmanje sanjaju

Neka ide um rekom zaborava, šta će mi kad ne zna ni da zamisli sve zvezde u svemiru odjednom, ni da predstavi sebi značenje pojmova “večnost” i “beskonačno”. Ali, čini se da u ovom slučaju nije um taj koji se zaboravlja, nego se brinem da će se samozaboraviti ono drugo što je isto ja, ali nije um.



Pa mora se srati, naročito posle prve jutarnje kafe. Majka priroda je kučka, kad nam je pored svega uvalila i osnovne fiziološke potrebe.

S tim u vezi, evo malo serarija o tami koju je Alisa našla u zemlji iza ogledala i koja je prvi osumnjičeni da se još zove i tamno more svesti, tamo negde u knjigama.

Tama o kojoj govorim jeste osećaj, no budući da je tama, ona nikako nema ni oblika ni boja. Niti ičeg, ali je opet, nekako sve. Rekao je jedan nobelovac o tome ovako, ali ne ovaj ivo.andrić vulgaris na forumu:
(khm, khm, stavljam naočare i pripremam se za citat)

“Ne postoje četiri strane sveta, nego samo jedna, a ta nema imena. Ne zna se i ne pita se više šta je dole a šta gore, šta iza a šta ispred. Živ sam, ali u svetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mere i videla.”



Tama je prelaz u druge snove, koliko znam. Zapravo nije. Ona “rađa” snove...Snovi u njoj plutaju kao mehurići, pa ako ćeš u drugi mehurić, moraš proći kroz nju. No, ovo se u praksi odvija toliko brzo da se ni ne stigne primetiti “pomračenje”. Zaista jeste da se kroz ogledalo, vrata, prozor... prelazi u druge snove (više volim da kažem menja scena sna, jer šta je to “drugi” san?) ali to je samo trik da zavara svest. Ne postoje drugi snovi...ma ni ovaj u kom ja tipkam, pa opet vrlo postoje. To je ono što je fascinantno. Pričam na osnovu istraživanja iz snova, ali uvek postoji mogućnost da mi je sve to samo “servirano” od strane...šta ja znam koga.
Ima tu još brdo jedno onoga što ne znam, valjda nisam ni zagrebala površinu “istine”...One sa velikim I, mada se ježim od pisanja značajnih pojmova velikim prvim slovom.

I još nešto. Biće da u tami živi “drugi” koji je sasvim nepravedno dobio to ime. Jer on je nekako više “prvi”.

Slutim da se na javi prvi nalazi ispod svih slojeva misli, čini mi se da je ACA ciljao na to, kada je govorio o podosobnosti.

Umetnost sanjanja meni predstavlja krug koji ima logički opis da bih ga bio svjestan.
Ovde ciljam na radnje koje se u sanjanju izvode moraju imati dobru priču zbog stimulacije za naredne snove. To je kao pravljenje filma. Potreban je scenario koji se traži u spokojnim snovima, potom se snimaju kadrovi priča, dok u montaži mogu videti ono što Orao zahteva. Prikazivanje filma bi gledao neko u svom snu misleći da je to njegov san. Zato DH kaže da ratnici DELE SNOVE.

[/quote]


Pre par sati sam spavao popodnevnu dremku i doživeo prvi put taj osećaj da nema nikakvih misli i da imam taj "invert" osećaj. Ležim kao i ti na jednom boku u stvarnosti, a imam dojam da ležim na drugom i da gledam ka potpuno drugoj strani sobe. Koja slučajnost da to prvi put doživim i sad prvi put čitam ove postove posle par sati i naiđem na nečije iskustvo koje se potpuno podudara sa mojim malopređašnjim. Ja sam primetio da tu nešto ne štima pa sam se u tom "zamračenju" igrao orijentacije i uspeo da sklopim kockice kako stvari stoje, ali nisam izgubio osećaj da mogu se okretati mislima i ka jednoj i drugoj strani, potpuno čudan osećaj, težak za opisati.

Imao sam zanimljiv i neobičan san. San baš i nema konkretnu radnju, kao idem od točke a do točke, dosta sna je ispričano u slikama i asocijacijama. U snu sam bio prastaro biće, uvjetno rečeno, jer nisam imao fiksnog ni oblika ni svijeta. Zanimljivo je da je to biće davno trebalo umrijeti, ali je na neki način prevarilo smrt. A prevarilo je smrt na taj način da je ovladalo umijećem svijesti. No koji god svijet bi sklopio, u njemu nebi mogao dugo biti, jer bi ga smrt ubrzo našla u tom svijetu pa bi morao bježati dalje. San radnjom nikad ne završi, jednostavno ga ja prestanem pratiti jer naočigled može trajati zauvijek. Sjećam se dve crtice. U prvoj sam sklopio svijet ljudi. Ne znamo odakle orginalno dolazi no izgleda da sam bio nešto srodno ljudima, jer sam ih učio kako da koriste svoju unutarnju svijetlost, svoj sjaj svijesti. Također, učio ih je kako da uzimaju od drugih, što orgasnskih što anorganskih bića njihove sjajeve svijesti, da bi se nahranila. Druga crtica je meni osobno bila puno zanimljivija. Tu sam sklopio svijet koji je puno bliži neposrednom iskustvu življenja kao energija, puno bliži univerzalnom postojanju orlovih zračenja.Tu nije bilo neba i zemlje, gore dolje i lijevo i desno. To je bio prazan prostor presvučen vječnim vlaknima. Jedino što tu ima smisla je smjer kretanja energija. U tom sam obliku bio statična piramida od svjetlosti koja je, eto postojala u tom prostoru, zakačena na vlakna. Sam taj način postojanja bio je nekako kolektivan, bio sam i cijela piramida, ali sam bio i jedna jedina točka na piramidi. Piramida je bila kolektiv umreženih svijesti među kojima sam se skrivao, a sama umreženost na taj način je bila ispnjavajuće za jedno biće kao što sam ja, koja je naučilo dijeliti živa bića sebe i druge Blizu piramide bilo je drugih konglomerata svjetlosti, takoreći mjesta koja su naselila živa bića na orlovim vlaknima, cijeli svijetovi umreženih bića, usnulih, udubljenih u ono što opažaju, a nesvjesnih svoje svjetlosne prirode. Od nigdje se odjednom pojavila smrt, kao velika crna zastrašujuća sila, nadvila se nad piramidu svijesti. Zanimljivo je da smrt, makar je došla po mene, nije marila za druga bića u kolektivu u kojem sam se sakrio i bila je spremna uzeti nas sve, radi samo jednog od nas, mene. Morao sam djelovati brzo, prvo što sam napravio je pretvorio se u točku od čiste svjetlosti. Mogli bi reći da je to skupna točka, ali to je iz perspektive onog koji radi stvari nebitno, bitno je samo iz perspektive onog koji pristupa ovim stvarima kao znastvenik i teoretičar. Kao što sam rekao, u ovom svijetu jedino što je bitno je smjer kretanja, koji su određivala vječna vlakna razvučena kroz prazninu, kao vektori. Smrt je, koliko god glomazna bila, koristila samo jedan smjer kretanja, a ja sam znao da mogu pobjeći ako iskoristim dijametralno suprotni. Isto tako, znao sam da ako se trudim u trenutku biti bez opažanja, tj. svijest sama za sebe, u očima smrti neću izgledati kao nešto što može umrijeti. Tako sam kao točka djelomično pomaknu, a djelomično bio izguran od samog pritiska smrti sa vlakna na kojima sam bio na kompletno nova, dijametralno suprotna s kojima sam dalje otplovio, sakrivši se u nekom drugom svijetu.

To bi moglo biti razvijanje ove situacije:

San ~:
1)Ležim u krevetu i budim se u drugačijoj sobi. Ustajem i odlazim do prozora te sobe. Bilo je prizemlje jer sam kroz čisto široko okno ugledao malog psića. Otvorio sam prozor. Psić je izgledao živahne prirode i telom mi je govorio da je gladan. Pogledao sam na podu predamnom je bilo parče hleba. Napolju je bilo dnevno svetlo dana. Uzo sam parče iz sredine hleba sa poda i dobacio psu. Pas me nijednog trena nije direktno gledao, kada sam mu dobacio hleba začuo sam glas: ima li nešto drugo.
Pored prozora je bio frižider, otvorio sam ga i on je normalno zasvetleo što me je potsetilo na javu pa sam otvorio oči i odmah bio u krevetu svoje sobe. Spavalo mi se, tako da sam samo zatvorio oči iz jave ušao u istu sobu iz sna.
2)Zurim u TV ekran na kome se prikazuju neobične tekstualne datoteke. U jednom trenu jedan fajl je lansirao otvaranje veze na forumu Galaksija. Na nekoj temi počnem da pišem ali potom vrlo brzo dođe odgovor i tako puno postova od kojih neki nisu bili vidljivi.

nastavak: Pisanje na forumu je dugo trajalo i bilo je nečeg veoma neobičnog u vezi interfejsa i dijalog boxa. Dinamika pisanja imala je osnove telepatije tj reči koje su kucane nisu imale vidljive karakteristike koje bi golo oko moglo pročitati. Nešto je tu bilo veoma interesantno pa sam održavao postojanost sna da još budem na internetu. Bilo je nečeg čarobnog u odnosu na javu
3)Mešajući javu i san potrajao je do dolaska strane energije u san. Ležao sam na krevetu i gledao u TV na kome je bio šum sa neobično krupnijim kockicama. Jedna ruka mi pokazuje da pogledam u dubinu ekrana. Ugledah malu siluetu kruškastog oblika i kraj nje tanku zelenu končanicu. Končanica je trebala da prolazi vertikalno tačno u preseku siluete, a ova nije
Potom su usledila zbog toga tri tipa napada. Odolio sam svakom tipu. Vratio sam se u javu. Ugledao sam neorganca koji mi je ukazivao da odmah ustanem. Spavalo mi se...ali nisam mogao oka sklopiti, morao sam ipak ustati.

Blago rečeno, lol. Fenomenalan san, pao sam na guzicu od oduševljenja i LOLanja na priču, iskreno to mislim. Imao sam tone snova i "snova" no ova priča je zbilja posebna, vjerovatno reflektira dio tvoje svakodnevne svijesti i razmišljanja. Strahova takodjer.

Naravno da su snovi bezgranični u smislu vremena, ne možeš se sjetit početka ni kraja. Čak i jebeni "Inception" film, govori o tome :) Tek kad se probudimo u jednoj liniji shvatimo da ta linija nema početka ni kraja, kao traka na autocesti, samo se naša svijest (auto) prebacuje od jedne do druge, a one postoje uvijek, stalno, samo nemaju konstrukciju da stvaraju memoriju, sijećanja i samosvijest. Izgleda da je to naučeno i utjecano na nas kasnije.

Opet to regulira /uvjetuje samorefleksiju odnosno samosvijest, no nije da bez toga nas ne bi bilo, samo bi živili više kao leptir ili kao mačka nego kao čovjek.

Pa na neki način, san je odraz nekog mog trenutačnog stupnja shvaćanja stvari, a to je veoma relativan pojam u mojem slučaju. Mjenja se skupa s raspoloženjima i stanjima svijesti, izvan utjecaja i shvaćanja mog budnog uma.

Nego, nekad mi se čini da nema razlike između snova i jave u smislu kontinuiteta života. Davno sam, još u srednjoj školi, čitao nekog autora koji je tvrdio da je vrijeme zapravo hrpa trenutaka poredanih u, umu smislenu linearnu shemu, kontinuitet. U zadnje vrijeme mi se događa kao da mjenjam vremenske linije budnog svijeta. To nisu neke velike promjene, isprva se nedaju ni primjetiti. Stvari ne budu tamo gdje sam ih ostavio, ne sjećam se nekih bitnih razgovora, ili ih se sjećam u drugačijem obliku. Ljudi mi tvrde da sam prisustvovao događajima kojih se uopće ne sjećam i obrnuto. U početku sam bio skeptičan, pripisivao sam to svojoj uobičajno nezainteresiranosti za svakodnevnicu. No shvatio sam da nešto ne valja kad sam jedan dan ubrzano tražio dezić, jer sam morao u grad, a nije ga bilo na mjestu na kojem sam ga ostavio. Sljedeći dan, na stolu su bila ne jedan, nego dva dezića, iste vrste, s jednakom količinom tekućine unutra. I sad, više ne znam da li sam lud, ili moj život i svijet stvarno nemaju ustaljeni kontinuitet, kao ni dezići

Najljepše je od svega je što nema jasnih i preciznih odgovora, samo još novih pitanja i uzdrmavanja ustaljenih aksioma koje imam o čvrstoći moga tijela i moga svijeta.

Eh sad bi ti JK rekao da se zapravo samo radi o položajima skupne točke Zapravo to je i istina al ne znači da pomaže u shvaćanju.

Ne znam dal ti ovo može pomoći u vezi onoga što ti se događa no - pamćenje odnosno kontinuitet ili tijek svijesti se vezuje za stanje svijesti odnosno položaj skupne točke.

To u praksi znači ovo, kad smo jako tužni, sjećat ćemo se vremena kad smo bili jako tužni, kao jedano kontinuitet i činit će nam se da je cijeli svijet pao na naša ramena.

Recimo bilo koje stanje, ili okolina koja inducira stanje - ako naučiš neke stvari pod vodom, dok roniš, najbolje ćeš ih se i sijećat tamo.

Zato se ja ne mogu sjetit stvari iz druge i treće pozornosti više, znam ono što sam mislio no to je samo odraz odraza, kao da se sjećaš slike koju si naslikao po nekom događaju a njega ne.

To je naravno samo uobičajena sitna fluktuacije u skupnoj točki, neke od ovih koje sam spomenuo. No kad ti fale cijeli komadi budne svijesti tu se radi o nečem drugom, kao dvojniku i sličnim pričama. Recimo knjiga u astralnoj projekciji kaže da i kad smo svjesni u sanjajućem tijelu /AP naša svijest se može razdvojiti i naše JA fizičko funkcionira kao i uvijek (ne mora značit da spavamo dok smo u drugim tokovima svijesti budni) no kod ponovnog spajanja SAMO JEDAN tok svijesti preživljava u memoriji (valjda srugačije ne može, zanimljivo je to To je znana činjenica kod ljudi koji prekticiraju AP.

Ih...
baš mi sinoć zbrisao jedan san o prenosima u različite (ne)stvarnosti.

Ostao u glavi samo kao onaj žamor pre nego što zacrkneš na plaži.

A nema u snu inače ništa novo, osim da je to pero laka kategorija kad već spavaš. A ni to nije novo...

Pa šta onda dođavola ima novo? Šta?
(Gde me to vodite? Pustite me!!!)