Sada je: sub apr 27, 2024 12:10 am.

Prijava

Korisničko ime:   Šifra:   Automatsko prijavljivanje  

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Tema je zaključana [ne možeš postati/uređivati postove/odgovarati].  [ 4520 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 220, 221, 222, 223, 224, 225, 226  Sljedeća
Autor/ica Poruka
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: sub nov 29, 2014 12:47 am 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Subotnja Misa!

»Jedina sila koja može privremeno da poništi cen-
triranost jeste centriranost«, nastavio je. »Ti ćeš morati
da poništiš centriranost zbog koje opažaš svet svako­
dnevnih zbivanja. Nameravajući nov položaj svoje sku­
pne tačke i nameravajući da tamo ostane dovoljno du­
go učvršćena, centriraćeš drugi svet i izvući ćeš se iz
ovog.
»Stari vidovnjaci do današnjeg dana prkose smrti
jer rade baš to, nameravaju svoje skupne tačke tako
da ostanu učvršćene u položajima koji ih smeštaju u
bilo koji od sedam svetova.«
»Šta će se desiti ako uspem da centriram drugi
svet?« pitao sam.
»Otići ćeš u njega«, odgovorio je. »Kao što je He-
naro otišao jedne noći na ovom istom mestu, kada ti
je pokazivao tajnu centriranja.«
»Gde ću se naći, don Huane?«
»U drugom svetu, naravno. Gde drugde?«
»A šta je sa ljudima oko mene, i sa zgradama, i
planinama, i sa svim ostalim?«
»Bićeš od svega toga razdvojen istom onom pre­-
prekom koju si probio; preprekom opažanja. I baš kao
vidovnjaci koji su se zakopali da bi prkosili smrti, ti
nećeš biti u ovom svetu.«
Kada sam čuo njegove izjave, u meni se povela
borba. Jedan deo mene je galamio da je don Huanovo
gledište neodrživo, dok je drugi deo znao da je on izvan
svake sumnje u pravu.
Pitao sam ga šta će da se desi ako svoju skupnu
tačku pokrenem dok sam na ulici, usred saobraćaja u
Los Anđelesu.
»Los Anđeles će nestati kao dašak vetra« odgovorio
je ozbiljna izraza. »Ali ti ćeš ostati.«
»To je misterija koju sam pokušavao da ti obja­-
snim. Ti si je iskusio, mada je još uvek nisi razumeo,
ali danas hoćeš.«
Rekao je da ja još uvek ne mogu da se koristim
podrškom zemlje da bih se pomerio na drugi veliki
pojas zračenja, ali pošto imam potrebu koja mi zapo-
veda da se pomerim, ta će mi potreba poslužiti kao
lansirni uređaj.

Don Huan je pogledao u nebo. Protegao je ruke
iznad glave kao da je suviše dugo sedeo i kao da iz tela
razgoni obamrlost. Zapovedio mi je da utrnem unu­-
trašnji dijalog i da uđem u unutrašnju tišinu. Zatim
je ustao i pošao do trga; dao mi je znak da ga pratim.
Pošao je pustom stranom ulice. Prepoznao sam da je
to ista ulica u kojoj mi je Henaro demonstrirao cen­-
triranje. U trenutku kada sam se toga setio, našao sam
se kako sa don Huanom koračam po mestu koje mi
je odavno bilo vrlo blisko: pusta ravnica sa žutim dina­-
ma nečega što je izgledalo kao sumpor.
Prisetio sam se tad da me je don Huan naveo da
taj svet opazim stotinama puta. Setio sam se takođe
da je izvan opustošenog pejzaža dina tu bio drugi svet
koji je sijao izvanrednom, ujednačenom, čistom belom
svetlošću.
Ovog puta, kada smo don Huan i ja ušli u njega,
osetio sam da svetlost koja je stizala sa svih strana
nije bila okrepljujuća svetlost, već je bila toliko umi-
rujuća da sam osećao kao da je sveta.
Kada sam se okupao u toj svetoj svetlosti, jedna
razumna misao je eksplodirala u mojoj unutrašnjoj
tišini. Mislio sam da je bilo sasvim moguće da su mi­
stici i sveci bili na ovom putovanju skupne tačke. Oni
su Boga videli u ljudskom kalupu. Videli su pakao u
fosfornim dinama. A zatim su videli nebesku slavu u
prozračnoj setlosti.
Moja razumna misao zgasla je skoro istog časa
pred snažnim napadima onoga što sam opažao. Svest
mi je bila opsednuta mnoštvom oblika, obličja ljudi,
žena i dece svih uzrasta, i drugih nepojmljivih utvara
koje su sjale zaslepljujućom belom svetlošću.
Video sam don Huana kako ide pored mene, gle­-
dajući u mene a ne u utvare, ali sledećeg trenutka video
sam ga kao svetleću loptu koja se kretala gore-dole
na nekoliko stopa od mene. Lopta je načinila nagao
i zastrašujući pokret i prišla mi bliže, i ja sam video
njenu unutrašnjost.
Don Huan je radio svojim sjajem svesti za moju
dobrobit. Iznenada je sjaj zasjao na četiri ili pet kon-
častili vlakana na levoj strani. Tu je ostao učvršćen.
Sva je moja usredsređenost bila na njemu — nešto
izdužene, krute figure, uzburkane drhtanjem kao lišće
na povetarcu. Bili su naspram gotovo fluorescentne
ružičaste pozadine. U trenutku kada sam svoje oči us-
redsredio na njih, došli su tu gde sam ja bio, ne hoda­
jući niti klizeći niti leteći, već su se vukli duž nekakvih
beličastih vlakana koja su izlazila iz mene. Belina nije
bila svetlost ili sjaj, već su to bile linije kao nacrtane
kredom. Brzo su se razgradile, pa ipak nedovoljno brzo.
Saveznici su bili na meni pre nego što su linije iščezle.
Okružili su me. Uzbudio sam se i saveznici su se
odmah udaljili, kao da sam ih izgrdio. Bilo mi ih je
žao, i to osećanje ih je odmah vratilo. Ponovo su došli
i trljali se o mene. Tada sam video nešto što sam video
u ogledalu na potoku. Saveznici nisu imali unutrašnji
sjaj. Nisu imali unutrašnja kretanja. U njima nije bilo
života. A ipak, očigledno su bili živi. Oni su bili čudni
groteskni oblici koji su podsećali na zatvorene vreće
za spavanje. Tanka linija na sredini njihovih izduženih
obličja činila je da izgledaju kao zašiveni.
Nisu bili prijatni. Osećanje da su mi potpuno stra­-
ni nateralo me je da se osetim nelagodno, postao sam
nestrpljiv. Video sam da se tri saveznika kreću kao da
skaču gore-dole; u njima je bio slabašan sjaj. Sjaj je
rastao i jačao, dok nije bar kod jednog od saveznika
postao sasvim blistav.
U trenutku kad sam to video, suočio sam se sa
crnim svetom. Nisam mislio da kažem da je bio mra­-
čan kao što je noć mračna. Pre bi se moglo reći da je
sve oko mene bilo potpuno crno. Pogledao sam u nebo
i nigde nisam nalazio svetlost. Nebo je takođe bilo crno
i doslovce prekriveno linijama i nepravilnim krugovima
različitog stepena crnila. Nebo je izgledalo kao crn ko­
mad drveta. Videli su se tragovi godova.
Pogledao sam zemlju. Bila je paperjasta. Izgledalo
je kao da se sastoji od pahuljica agar-agara; nisu to
bile pahuljice tupog sjaja, ali nisu bile ni sjajne. Bilo
je to nešto između, što nikad u životu nisam video:
crni agar-agar.
Začuo sam glas viđenja. Rekao je da je moja sku­-
pna tačka sakupila čitav svet sa drugim velikim poja-
sevima zračenja: crni svet.
Želeo sam da upijem svaku reč koju sam čuo; da
bih to uradio, morao sam da razbijem usredsređenost.
Glas je utihnuo; oči su mi ponovo došle u žižu. Stajao
sam sa don Huanom samo nekoliko blokova od trga.
Odmah sam osetio da nemam vremena za odmor,
da bi bilo beskorisno prepuštati se šoku. Prikupio sam
svu svoju snagu i upitao don Huana da li sam uradio
ono što je očekivao.
»Uradio si tačno ono što se od tebe očekivalo da
uradiš«, rekao je ubedljivo. »Hajdemo nazad do trga
da se još jednom prošetamo oko njega, poslednji put
na ovom svetu.«
Odbio sam da razmišljam o odlasku don Huana,
pa sam ga upitao o crnom svetu. Maglovito sam se se-
ćao da sam ga i ranije video.
»To je najlakši svet za skupljanje«, rekao je. »I
od svega što si iskusio, samo je crni svet vredan pažnje.
On je jedina prava centriranost drugog velikog pojasa
koju si ikad napravio. Sve ostalo je bilo bočno pome-
ranje duž čovekovog pojasa, ali još uvek unutar istog
velikog pojasa. Zid od magle, ravnica sa žutim dinama,
svet utvara — sve su to bočne centriranosti koje naše
skupne tačke prave dok se približavaju presudnom
položaju.«
Dok smo se vraćali na trg, objasnio je da je jedna
od čudnih osobina crnog sveta da nema ista zračenja
koja se u našem svetu tiču vremena. To su različita
zračenja koja daju drukčije rezultate. Vidovnjaci koji
putuju u crni svet osećaju da su u njemu boravili či­-
tavu večnost, ali u našem svetu to traje jedan tren.
»Crni svet je užasan jer u njemu telo stari«, rekao
je nedvosmisleno.
Zamolio sam ga da razjasni to što je izjavio. Uspo­-
rio je hod i pogledao me. Podsetio me je da je Henaro,
na svoj neposredan način, jednom pokušao da mi ukaže
na to, kada mi je rekao da smo se mi vukli kroz pakao
čitavu večnost, dok u svetu koji mi znamo nije prošao
čak ni minut.
Don Huan je primetio da ga je u mladosti opsedao
crni svet. Pitao se, pred svojim dobrotvorom, šta bi se
desilo kada bi on otišao i ostao u njemu neko vreme.
Ali, pošto njegov dobrotvor nije bio sklon da objašnja­
va, jednostavno je zagnjurio don Huana u crni svet da
bi mu omogućio da sam to otkrije.
»Moć naguala Hulijana je bila tako izuzetna«, na­-
stavio je don Huan, »da su mi bili potrebni dani da se
vratim iz crnog sveta.«
»Misliš, trebalo ti je više dana da svoju skupnu
tačku vratiš u njen normalan položaj, zar ne? upitao
sam.
»Da. To sam mislio«, rekao je.
Objasnio je da je za nekoliko dana, koliko je bio
izgubljen u crnom svetu, ostario najmanje deset godina,
ako ne i više. Zračenja u njegovoj čahuri su osećala
pritisak godina usamljeničke borbe.
Sa Silviom Manuelom je bilo sasvim drukčije. Na-
gual Hulijan je njega takođe zagnjurio u nepoznato, ali
je Silvio Manuel sakupio drugi svet sa drugim skupom
pojaseva, svet koji takođe nije imao zračenja vremena
ali je obrnuto delovao na vidovnjake. Nestao je na se­
dam godina, a ipak mu se činilo da je odsustvovao samo
na tren.
»Sakupljanje drugih svetova nije samo stvar vežbe
već i stvar namere«, nastavio je. »I nije to samo vežba
iskakanja iz tih svetova, kao da si povučen na lastiku.
Vidiš, vidovnjak mora da bude smeo. Kada jednom
probiješ prepreku opažanja, ne moraš da se vratiš na
isto mesto u svetu. Shvataš šta mislim?«
Polako mi se razjasnilo šta je govorio. Gotovo neo­-
doljivo sam poželeo da se nasmejem takvoj besmislenoj
ideji, ali pre nego što je ta ideja prerasla u uverenje,
don Huan mi je govorio i poremetio ono što sam hteo
da upitam.
Rekao je da je za vidovnjake opasnost sakupljanja
drugih svetova u tome što su ti svetovi isto tako posed-
nički kao i naš svet. Snaga centriranosti je takva da
kada se skupna tačka jednom probije sa svog normalnog
položaja, učvršćuje se na drugim položajima, u drugim
centriranostima. Ratnici se uzlažu riziku da se nasuču
u neizmernoj usamljenosti.
Radoznali, razumni deo mene primetio je da sam
ga ja video kao svetlosnu loptu u crnom svetu. Prema
tome, moguće je da se u tom svetu boravi sa ljudima.
»Samo ako te ljudi prate okolo, pokrećući svoje
skupne tačke kada ti pokreneš svoju«, odgovorio je.
»Ja sam pokrenuo svoju da bih bio sa tobom; inače ti
bi tamo bio sam sa saveznicima.«


Unutrašnji Oganj


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: sub nov 29, 2014 10:50 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri apr 23, 2014 3:14 am
Postovi: 183
Like ! [prisustvovao misi] nemam šta da dodam :D


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: pon dec 01, 2014 12:39 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri sep 23, 2009 11:18 pm
Postovi: 650
bitno da si dodo da nemas sta da dodas.
nek si ti ziv i zdrav! :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: sri dec 03, 2014 10:47 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri apr 23, 2014 3:14 am
Postovi: 183
zelenozubi je napisao/la:
bitno da si dodo da nemas sta da dodas.
nek si ti ziv i zdrav! :)

Hmmmmm....
nisi ti slučajno to napisao, jel da ?
pitanje je koga hoćeš da izigravaš a ne dali možeš da zaustaviš svet jer da možeš zaustaviti svet ti nebi to napisao, dal me razumeš?


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: čet dec 04, 2014 10:38 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri sep 23, 2009 11:18 pm
Postovi: 650
ne, jebiga :dontknow:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: uto dec 09, 2014 10:00 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri apr 23, 2014 3:14 am
Postovi: 183
Citat:
Da bi razjasnio kontrolu nad drugom pozornošću, don Juan je prikazao ideju volje. Rekao je da se volja može opisati kao maksimalna kontrola osvjetljenja tijela kao energetskog polja; također, da se može opisati kao razina sposobnosti ili stanja bića koje bilo u koje vrijeme ratniku može doći u svakodnevnom životu. Iskušena je kao snaga koja zrači iz središnjeg dijela tijela nakon trenutka najveće moguće tišine, ili krajnjeg užasa, ili, pak, duboke tuge; no ne javlja se nakon trenutka sreće, jer je sreća i suviše poremećena, pa ratnik ne uspijeva prikupiti potrebnu koncentraciju da iskoristi svijetljenje tijela i pretvori ga u tišinu.

...


Zelenom zubu za domaći :D


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: čet dec 11, 2014 9:41 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri sep 23, 2009 11:18 pm
Postovi: 650
gavranius je napisao/la:
Citat:
Da bi razjasnio kontrolu nad drugom pozornošću, don Juan je prikazao ideju volje. Rekao je da se volja može opisati kao maksimalna kontrola osvjetljenja tijela kao energetskog polja; također, da se može opisati kao razina sposobnosti ili stanja bića koje bilo u koje vrijeme ratniku može doći u svakodnevnom životu. Iskušena je kao snaga koja zrači iz središnjeg dijela tijela nakon trenutka najveće moguće tišine, ili krajnjeg užasa, ili, pak, duboke tuge; no ne javlja se nakon trenutka sreće, jer je sreća i suviše poremećena, pa ratnik ne uspijeva prikupiti potrebnu koncentraciju da iskoristi svijetljenje tijela i pretvori ga u tišinu.

...


Zelenom zubu za domaći :D

e nebude :D


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: sub dec 13, 2014 1:15 am 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri feb 04, 2009 11:05 am
Postovi: 456
Volja. Hm. Uvijek se sjećam kako je moj stari opisivao volju. U poslu, kao volju za posao. Jer to nas je najviše definiralo kao ljude i kao obitelj, po njegovome. Po mome to je bila nešto kao nepokolebljiva namjera. "We will find road or make one".

Dakle imati volje da se određena stvar dovrši. Napravi, pošto poto. Smiješna je bila jedna scena sa jednim mojim rođakom, koji je bio pozitivan ali malo smušeni lik. Trudio se maksimalno al mu posao nekako... nije išao. Moj stari je rekao za njega "oće da ima volje, ali ne umi" - ne umije imat volje za posao. Smiješno ali i zanimljivo gledište. Nije samo volja u pitanju, nego znanje također.

_________________
"Nagual je osoba koja više nema ništa, prazna je, provodnik beskonačnosti, duh, iluzija"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: sub dec 13, 2014 2:57 am 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Nije to tu poanta, to o čem ti pričaš je previše u tonalu da bi bila ona Volja iako ima veze sa centriranjem.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: sub dec 13, 2014 9:11 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Subotnja misa!

Osetio sam neverovatno olakšanje. Nisam imao pro-
blema da shvatim sve što mi je govorio, i nisam imao
pitanja, pošto sam sve razumevao i bez njegovog objaš-
njavanja.
Onda je on rekao nešto što sam već znao, ali nisam
mogao da iskažem rečima, jer nisam bio sposoban da
pronađem odgovarajuće reči kojima bih to opisao. Re-
kao je da je sve što vračevi rade učinjeno kao posledica
pokretanja njihove skupne tačke, i da takvo kretanje
zavisi od količine energije kojom zapovedaju vračevi.
Pomenuo sam don Huanu da sve to znam i još malo
više. A on je dodao da u svakom ljudskom biću postoji
divovsko, tamno jezero nemog znanja koje svako od nas
može da nasluti. Rekao mi je da ja to mogu možda ne-
što jasnije da naslutim nego običan čovek zato što se
nalazim na stazi ratnika. Zatim je rekao da su vračevi
jedina bića na zemlji koja namerno odlaze iza tog intui-
tivnog nivoa zato što se vežbaju u dve transcendentalne
stvari: prvo, da zamišljaju svoju skupnu tačku, i drugo,
da navedu tu skupnu tačku da se pokrene.
Stalno je iznova naglašavao da je najistančanije
znanje koje vračevi imaju, naša mogućnost, kao bića
koja opažaju, i znanje koje sadrži percepcija koja za-
visi od položaja skupne tačke.
U tom trenutku počeo sam da osećam velike teškoće
u razumevanju onoga što je govorio, ne zato što sam
bio rastrojen ili premoren već zato što je moj um, sam
od sebe, počeo da se igra predviđanja njegovih narednih
reči. To je bilo kao da je neki neznani deo mene koji
se nalazio u meni, pokušavao da bezuspešno pronađe
reči da izrazi jednu misao. Dok je don Huan govorio,
osećao sam da mogu da predvddim kako će on izraziti
moje sopstvene misli. Bio sam uzbuđen kada sam shva-
tio da on uvek izabira bolje reči nego što bih ja uradio.
Ali predviđanje njegovih reči takođe je rasturalo moju
usredsređenost.
Naglo sam skrenuo i stao pored puta. I baš tu
sam, baš tad, po prvi put u životu postao svestan jas-
nog znanja dualizma u sebi. Dva očigledno razdvojena
dela bila su nesumnjivo u meni. Jedan je bio izuzetno
star, opušten, nezainteresovan. Bio je težak, mračan i
u vezi sa svim ostalim. To je bio onaj deo mene koji
se nije brinuo, pošto je bio izjednačen sa svime. Uživao
je u stvarima ne očekujući ništa. Drugi deo je bio sve-
tao, nov, paperjast i uzburkan. Bio je nervozan i brz.
Bio je zabrinut za sebe jer je bio nesiguran i ni u če-
mu nije uživao, jednostavno zato što mu je nedostajala
moć da se veže za bilo šta. Bio je usamljen, izložen,
ranjiv. To je bio onaj deo kojim sam gledao u svet.
Tim delom sam slobodno gledao uokolo. Gde god
da sam pogledao video sam prostrane obrađene njive.
I taj nesigurni, paperjasti i zabrinuti deo mene nalazio
se između ponosa zbog čovekove marljivosti i tuge zbog
toga što vidi da je veličanstvena prastara pustinja So-
nore pretvorena u uredan pejzaž brazda i povrtarskog
bilja.
Stari, mračni deo mene nije se brinuo. I ta dva
dela su počela da se raspravljaju. Paperjasti deo želeo
je da se teški deo zabrine, a teški deo je želeo da onaj
drugi prestane da se brine i da uživa.
»Zašto si stao?«, upitao me je don Huan.
Njegov je glas izazvao reakciju, ali bilo bi netačno
ako bi se reklo da sam to bio ja koji je reagovao. Kao
da je zvuk njegovog glasa očvrsnuo paperjasti deo, i
odjednom sam to opet bio onaj stari ja.
Opisao sam don Huanu spoznaju koju sam upravo
doživeo o svom dualizmu. Kada je on počeo da je opi-
suje terminima položaja skupne tačke izgubio sam svo-
ju čvrstinu. Paperjasti deo je postao isto onako paper-
jast kao što je bio kada sam primetio svoj dualizam, i
ponovo sam znao šta je to što don Huan objašnjava.
Rekao je da, kada se skupna tačka pomeri i dođe
na mesto gde prestaje žaljenje, slabi položaj racionalno-
sti i zdrave pameti. Osećanje koje sam imao o starijoj,
mračnoj, nemoj strani bilo je pogled na prethodnicu
razuma.
»Tačno znam to što govoriš«, rekao sam mu. »Znam
veliki broj stvari, ali ne mogu da govorim o tome što
znam. Ne znam kako da počnem.«
»To sam ti već pominjao«, rekao je. »To što ti pro-
življavaš i što nazivaš dualizmom jeste pogled iz dru-
gog položaja tvoje skupne tačke. Iz tog položaja ti mo-
žeš da osetiš stariju stranu čoveka. A ono što ta starija
strana zna zove se nemo znanje. To je znanje koje ne
može da se ispriča.«
»Zašto ne može?« upitao sam.
»Zato što je, da bi ga ispričao, potrebno da koris-
tiš neuobičajenu količinu energije«, odgovorio je. »Sa-
da ti nemaš te vrste energije za trošenje.
Nemo znanje je nešto što svi imamo«, nastavio je.
»To je nešto što svime vlada, što ima potpuno znanje
o svemu. Ali to ne može da razmišlja, pa tako ne mo-
že ni da govori o tome što zna.
Vračevi veruju da kada čovek postane svestan da
zna, i kada želi da svesno zna to što zna, on gubi iz
vida to što zna. To nemo znanje, koje ti ne možeš da
opišeš, jeste naravno namera — duh, apstraktno. Cove-
kova zabluda je u tome što je želeo da to zna nepo-
sredno, onako kako zna svakodnevni život. Što više
to želi, to utoliko više prolazi.«
»Al i šta to znači rečeno običnim rečima, don Hu-
ane?«, upitao sam.
»To znači da se čovek odrekao nemog znanja u ko-
rist sveta razuma«, odgovorio je. »Što se on više drži
sveta razuma, to više namera postaje efemerna.«
Pokrenuo sam automobil i vozili smo se u tišini.
Don Huan nije pokušavao da mi govori kuda da vozim
niti mi je govorio kako da vozim — što je često činio
kako bi ugrozio moju samovažnost. Nije mi bilo jasno
kuda idem, pa ipak, nešto u meni je znalo. Dozvolio
sam da taj deo prevlada.


Moć Tišine


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: čet dec 18, 2014 2:53 pm 
Offline
Član foruma
Avatar

Pridružen/a: sri apr 23, 2014 3:14 am
Postovi: 183
promatrač je napisao/la:
Nije to tu poanta, to o čem ti pričaš je previše u tonalu da bi bila ona Volja iako ima veze sa centriranjem.

Hahaha nasmejame :D
I meni se čini da piše kao da je poludio...
...ili mu nešto neda dok se ne predstavi kao da je skrenuo :D (ne mislim na ludake iz ludnici)
...nema je cela priča koja bi trebala imati svrhovit opis, kapirate, .. Hmmmm, trebao je dugačko hmmmm da napiše da bi ispostavio veću količinu energije za ono što hoće...a on je napisao Hm i počeo škrabati o sećanjima. Mislim da je gotovo, gubi se, a onda će poludeti jer će otkriti da su ga letači nasamarili (ovo predviđam)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: ned dec 21, 2014 4:22 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Nedjeljna misa!

Razgovarali smo o mom interesovanju za znanje,
ali nas dvojica smo se, kao obično, kretali različitim
putevima. Ja sam govorio o akademskom znanju koje
prevazilazi iskustvo, dok je on govorio o neposrednom
poznavanju sveta.
»Znaš li ti išta o svetu oko sebe?« upitao me.
»Znam svašta«, odgovorih.
»Hoću da kažem osećaš li svet oko sebe?«
»Osećam onoliko koliko mogu.«
»To nije dovoljno. Moraš da osetiš sve, inače ti
svet postaje besmislen.«
Odgovorio sam mu klasičnim argumentom da ne
moram da probam čorbu da bih doznao kako se sprav-
lja, niti električna struja mora da me protrese da bih
znao za elektricitet.
»Govoriš tako da to onda ispada glupo«, reče. »Me­
ni se čini da ti želiš da se držiš svojih argumenata i
pored toga što od njih nemaš nikakve koristi; želiš da
ostaneš isti pa makar to i ne bilo dobro za tebe.«
»Ne znam o čemu to govoriš.«
»Govorim o tome da nisi potpun. Nemaš mira.«
Te reči me naljutiše. Bio sam uvređen. Pomislih da
on svakako nije pozvan da sudi o mojim postupcima
ni o mojoj ličnosti.
»Muče te mnogi problemi«, reče. »Zašto?«
»Ja sam samo čovek, don Huane", rekoh jogunasto.
Rekao sam to isto onako kako je moj otac imao
običaj da kaže. Kad god bi rekao da je samo čovek, tim
je prećutno izjavljivao da je slab i bespomoćan i te nje­
gove reči bile su, kao i moje, u krajnjoj liniji pune
očajanja.
Don Huan se zagleda u mene kao i onda, prvog
dana kad smo se upoznali.
»Suviše misliš o sebi«, reče pa se nasmeši. »I to
te neobično zamara i navodi da se izdvojiš od sveta
koji te okružuje i da se držiš svojih argumenata. Zato
i imaš samo probleme. I ja sam samo čovek, ali kad to
kažem, ne mislim isto što i ti.«

...

Don Huanova dužnost kao praktičara koji me uvo­di
u svoj sistem bila je da poremeti određenu sigurnost,
svojstvenu svima nama, koja se sastoji u tome da su
naši »razumni« pogledi na svet konačni. Upotrebom psi-
hotropnog bilja i dobro usmerenim kontaktima između
jednog meni stranog sistema i mene, postigao je to da
mi pokaže kako moj pogled na svet ne može biti kona­-
čan zato što je to samo jedno tumačenje.
Za američkog Indijanca je ona neodređena pojava
koju nazivamo magijom možda već hiljadama godina
bila ozbiljna, bona fide praksa koja se može uporediti
s našom naukom. Mi to teško možemo da razumemo,
bez sumnje, zbog tih nama stranih jedinica tumačenja
kojima ta praksa operiše.
Don Huan mi je jednom prilikom rekao da čovek od
znanja izvesne stvari voli više od drugih. Zamolio sam
ga da mi to objasni.
»Ja najviše volim da vidim«, reče.
»Šta hoćeš time da kažeš?«
»Volim da vidim«, reče, »zato što čovek od znanja
može nešto da zna samo kad vidi«.
»Šta, na primer, vidiš?«
»Sve.«
»Ali i ja sve vidim pa ipak nisam čovek od znanja.«
»Ne. Ti ne vidiš.«
»Mislim da vidim.«
»Ne vidiš, kažem ti.«
»Zašto to kažeš, don Huane?«
»Ti vidiš samo površinu stvari.«
»Hoćeš li tim da kažeš da svaki čovek od znanja
zaista vidi ,skroz' kroz sve u šta gleda?«
»Ne. Nisam tako mislio. Rekao sam da čovek od
znanja izvesne stvari voli više od drugih; ja najviše vo­-
lim da vidim i da znam; drugi vole nešto drugo.«
»Šta, na primer?«
»Uzmi Sakateku: to je čovek od znanja, i on najvi­-
še voli da igra. I tako on igra i zna.«
»Da li je to što čovek od znanja voli više od ostalog
nešto što on čini da bi saznao još više?«
»Jeste, tako je.«
»Ali kako igranje može pomoći Sakateki da zna?«
»Može se reći da Sakateka igra sa onim što zna.«
»Igra li on ovako kako ja igram? Hoću da kažem
je li to isto što i pravo igranje?«
»Tačnije bi bilo reći da on igra kao što ja vidim, a
ne kako ti možda igraš.«
»Da li on vidi isto kao što ti vidiš?«
»Vidi, ali on i igra.«
»Kako Sakateka igra?«
»To je teško objasniti. On igra na jedan naročit
način kad želi nešto da zna. Ali ja o tome mogu da ka­
žem samo to da se ne može govoriti o igranju ili viđe­-
nju ako ne razumeš način života i shvatanja čoveka od
znanja.«
»Jesi li ga video kad igra?«
»Jesam. Ali svako ko gleda njegovu igru ne može
znati da je to njegov naročiti način saznavanja.«
Poznavao sam Sakateku, ili, bolje reći, znao sam ko
je to. Upoznali smo se jednom prilikom i ja sam ga častio
pivom. Bio je veoma učtiv i rekao mi je da mogu slobodno
da svratim kod njega kad god želim. Često sam pomišljao
na to da ga posetim, ali nisam ništa rekao don Huanu.
Posle podne, 14. maja 1962. odvezao sam se do Sa-
katekine kuće; objasnio mi je kako ću stići do nje pa
sam je lako i našao. Stajala je na uglu i bila ograđena
sa svih strana. Vratnice su bile zatvorene. Obišao sam
kuću sa svih strana i pokušao da zavirim unutra. Činilo
se da u kući nema nikoga.
»Don Elijase«, viknuh glasno. Pilići se poplašiše i
razbežaše na sve strane pijučući na sav glas. Jedno
psetance priđe ogradi. Očekivao sam da zalaje, ali ono
samo sede i zagleda se u mene. Pokušah još jednom da
dozovem domaćina, i pilići se još jednom razgalamiše.
Iz kuće iziđe jedna starica. Zamolih je da pozove
don Elijasa.
»Nije ovde«, reče ona.
»Gde bih mogao da ga nađem?«
»Otišao je na njivu.«
»Gde je ta njiva?«
»Ne znam. Dođite kasnije po podne. On će se vra­-
titi oko pet.«
»Jeste li vi don Elijasova žena?«
»Jesam, ja sam njegova žena«, reče i nasmeši se.
Pokušah od nje da doznam nešto o Sakateki, ali
ona se izvini rekavši da ne govori dobro španski. Uđoh
u automobil pa odoh odatle.
Vratio sam se oko 6 sati. Zaustavio sam kola
pred kućom i zvao Sakateku. Ovog puta on iziđe iz
kuće. Uključio sam magnetofon koji mi je visio o rame­-
nu u mrkoj kožnoj futroli tako da je ličio na fotograf­-
ski aparat . Izgleda da me je prepoznao.
»Oh, to ste vi«, reče s osmehom. »Kako je don
Huan?«
»Dobro je. A kako ste vi, don Elijase?«
Nije mi odgovorio. Činilo mi se da je nervozan. Po
njegovoj spoljašnjosti reklo bi se da je veoma smiren,
ali ja sam osetio da ga nešto muči.
»Je li vas don Huan poslao ovamo nekim poslom?«
»Nije. Sam sam došao.«
»A zašto li to?«
Njegovo pitanje kao da je proisteklo iz iskrenog
iznenađenja.
»Želeo sam samo s vama da porazgovaram«, rekoh
u nadi da mi glas zvuči sasvim prirodno, neusiljeno.
»Don Huan mi je toliko toga lepog ispričao o vama da
sam zaželeo da vam postavim nekoliko pitanja.«
Sakateka je stajao preda mnom. Telo mu je bilo
mršavo ali žilavo. Na sebi je imao pantalone i košulju
kaki boje. Oči su mu bile napola zatvorene; izgledao je
pospan ili možda pijan. Usta su mu bila lako otvorena
a donja usna otromboljena. Pomislih da se Sakateka
žestoko napio. Ali učini mi se ipak da neće biti tako,
jer je pre nekoliko minuta, kad je izišao iz kuće, bio
sasvim čio i potpuno svestan mog prisustva.
»O čemu želiš da razgovaraš?« reče naposletku.
Glas mu je bio umoran. Činilo se da mu se reči
vuku jedna za drugom. Bilo mi je veoma neprijatno.
Njegov zamor kao da je bio zarazan pa je i mene obu­-
zeo.
»Ni o čemu naročitom«, odgovorih. »Došao sam
tek koliko da s vama prijateljski malo proćaskam. Jed­
nom ste me pozvali da vas posetim u vašoj kući.«
»Tako je, jesam, ali sad više nije isto.«
»Zašto nije isto?«
»Zar ne razgovaraš s don Huanom?«
»Da, razgovaram.«
»Šta onda želiš od mene?«
»Pomislio sam da bih vas rado nešto pitao.«
»Pitaj don Huana. Zar ti nisi njegov učenik?«
»Jesam, ali ja bih ipak voleo da vas pitam o tome
što učim od njega i da čujem vaše mišljenje. Tako ću
znati šta treba da radim.«
»Šta će ti to? Zar nemaš poverenja u don Huana?«
»Imam.«
»Zašto onda od njega ne tražiš da ti kaže to što
želiš da znaš?«
»Pitam ga. I on mi govori. Ali kad biste mi i vi
nešto rekli o tome što učim od don Huana, možda bih
to bolje razumeo.«
»Huan može sve da ti kaže. Samo on to može. Zar
to ne shvataš?«
»Shvatam, ali ipak volim da razgovaram s ljudima
kao što ste vi, don Elijase. Ne nailazi se svaki dan na
čoveka od znanja.«
»Huan je čovek od znanja.«
»Znam.«
»Zašto onda razgovaraš sa mnom?«
»Rekao sam vam — došao sam u želji da postane­
mo prijatelji.«
»Ne, nisi. Imaš ti sad nešto drugo na umu.«
Želeo sam da mu objasnim, ali sve što sam mogao
bilo je da nevezano nešto promrmljam. Sakateka ništa
ne odgovori. Činilo se da pažljivo nešto sluša. Oči su
mu opet bile upola zatvorene, ali osetio sam da me ne­-
tremice gleda. Gotovo neprimetno klimnu glavom. On­
da podiže kapke i ja ugledah njegove oči. Izgledalo je
da gleda negde mimo mene. Udari ovlaš o pod vrškom
desne noge, uz samu levu petu. Noge su mu bile lako
zasvođene, a ruke mlitavo visile niz telo. Onda diže de­-
snu ruku; šaka mu je bila otvorena, a dlan pod pravim
uglom prema tlu; prsti su mu bili ispruženi i upirali su
u mene. Pustio je ruku da mu dva-triput zatreperi dok
nije dospela u istu ravan u kojoj se nalazilo i moje
lice. Zadržao je tu za trenutak i potom mi rekao ne­
koliko reči. Glas mu je bio veoma jasan, ali reči je izgo­-
varao lagano.
Trenutak zatim spustio je ruku niz telo i ostao ne­-
pomičan, u čudnom položaju. Stajao je oslonjen na
zglob svoje leve noge. Njegova desna noga bila je iza
leve i prstima te noge udarao je ritmično i tiho po tlu.
Obuzeo me je neobjašnjiv strah, nekakav nemir.
Činilo mi se da su mi misli nepovezane. Kroz gla­-
vu su mi prolazile besmislice bez ikakve međusobne ve­-
ze koje se nisu odnosile ni na šta što se događalo u
tom trenutku. Bio sam svestan da mi je neprijatno pa
pokušah da misli usmerim na to što se tada zbiva, ali i
pored sveg upinjanja, to mi nije pošlo za rukom. Kao
da me je neka sila sprečavala da se koncentrišem ili da
razborito mislim.
Sakateka ne izusti ni reči, a ni ja više nisam znao
šta bih mu mogao reći ili učiniti. Okrenuo sam se,
i ne razmišljajući, i otišao.
Docnije sam osetio da moram don Huanu da ispri­-
čam o tom susretu sa Sakatekom. Don Huan se nasrne-
ja na sav glas.
»Šta se u stvari tamo desilo?« upitah ga.
»Sakateka je igrao« reče don Huan. »On te video,
i onda je zaigrao.«
»Šta mi je učinio? Obuzela me hladnoća i bio sam
ošamućen.«
»Izgleda da mu se nisi svideo pa te zaustavio do-
bacivši ti neku reč.«
»Kako je to mogućno?« uzviknuh s nevericom.
»Veoma prosto. Zadržao te snagom svoje volje.«
Šta kažeš?«
»Zadržao te svojom voljom!«
To objašnjenje mi nije bilo dovoljno. Njegove reči
činile su mi se besmislene. Pokušao sam još štogod da
izvučem od njega, ali taj događaj on mi nije mogao
objasniti na meni prihvatljiv način.
Očigledno je da bi se taj događaj ili bilo koji drugi
koji se zbio u vezi s tim tuđim sistemom razumnog tu­
mačenja mogao objasniti i razumeti samo u uslovima
jedinica značenja svojstvenih tom sistemu. Ovo je delo,
prema tome, reportaža i treba ga čitati kao reportažu.
Sistem o kome sam ovde pisao nije mi bio razumljiv, i
zato bi svaki moj pretenciozni pokušaj da ovo prikažem
kao nešto više od reportaže samo zaveo čitaoca i bio
drzak. U tom pogledu usvojio sam fenomenološki me-
tod i trudio se da o magiji pišem isključivo onako ka­-
ko su mi se te pojave prikazivale. Kao posmatrač, be-
ležio sam ono što sam video, i u trenucima kad sam o
tome pisao nastojao sam da ne dajem nikakav svoj sud.


Odvojena Stvarnost


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: ned dec 28, 2014 2:39 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: ned sep 14, 2008 11:37 pm
Postovi: 264
Nedeljni ??

Grabljivci Svesnosti

Nismo se vratili na ovu temu dok nije prošlo nekoliko godina. Tom
prilikom – na jednom od njegovih nezvaničnih predavanja – Karlos nam
je predstavio jednu potpuno novu i zastrašujuću ideju, koja je
pokrenula najžešće rasprave.

“Čovek,” rekao je, “je čarobno biće, on ima istu sposobnost da leti
univerzumom kao i svako od miliona svesnih bića koja u njemu postoje.
Ali, u jednom trenutku svoje prošlosti, on je izgubio svoju slobodu.
Danas njegov um više nije u njegovom vlasništvu, on je usađen.”

Izjavio je da su ljudska bića zarobljenici grupe kosmičkih entiteta
koji su posvećeni otimanju a koje čarobnjaci nazivaju “letači”.

Rekao je kako je ovo bila najveća tajna među drevnim čarobnjacima,
ali zahvaljujući znaku koji mu se ukazao, shvatio je kako je došlo
vreme da se ova stvar obelodani. Znak je bila fotografija koju je načinio
njegov prijatelj Toni, hrišćanski budista. Na njoj se pojavila jasna i
amorfna figura tamnog i zloslutnog stvora kako lebdi iznad
mnoštva vernika sakupljenih među piramidama Teotihuakana (Teotihuacan).

“Moja družina i ja smo odlučili da je došlo vreme da vam otkrijemo
stvarnu situaciju kao društvenih bića, čak po cenu da izazovemo sve
sumnje koje bi ova informacija izazvala u javnosti.”

Čim sam došao do prilike, zamolio sam ga da mi kaže više o letačima,
i tada mi je rekao jedno od najstrašnijih stanovišta don Huanovog sveta:
Da smo mi zarobljenici bića koja su došla sa granica univerzuma, i da
nas ona upotrebljavaju spontano kao što mi koristimo kokoške.

Objasnio je:

“Deo univerzuma koji nam je dostupan je polje delovanja dve radikalno
suprotne vrste svesnosti. Jedna od njih, u koju spadaju biljke i životinje
a takođe i ljudska bića je iskričava svesnost; ona je mlada, izvor
energije. Druga vrsta je beskrajno starija i više parazitska svesnost,
vlasnik beskrajne količine znanja.”

“U pozadini čoveka i ostalih bića koja naseljavaju ovu zemlju, postoji
univerzum nemerljive veličine naseljen neorganskim bićima. Ona su prisutna
među nama a ponekad su i vidljiva. Nazivamo ih duhovima ili prikazama;
jedna od tih vrsta, koju vidovnjaci opisuju kao ogromne crne, leteće
oblike, pristigla je nekada iz dubina kosmosa, i pronašla oazu svesnosti
u našem svetu. Oni su se usavršili u tome da nas ‘sisaju’.”

“To je neverovatno!” uzviknuo sam.

“Znam, ali to je čista i zastrašujuća istina. Zar se nikad nisi zapitao
o ljudskim energetskim i emocionalnim usponima i padovima? To je grabljivac,
koji se povremeno ispoljava dok uzima svoj deo svesnosti. Oni nam ostavljaju
samo onoliko koliko nam je potrebno da preživimo, a ponekad čak ni toliko.”

“Kako to misliš?”

“Povremeno uzmu previše, i osoba postaje smrtno bolesna i može čak umreti.”

Nisam mogao poverovati u ono što čujem.

“Zar misliš da smo živi pojedeni?” upitao sam.

On se nasmejao:

“Pa, oni nas ne jedu doslovno, ono što čine je vibracioni prenos. Svesnost j
e energija i oni mogu da se priljube uz nas. Po svojoj prirodi oni su uvek
gladni, a mi s druge strane izlučujemo svetlost i posledica tog prilepljivanja
može biti opisana kao energetska otimačina.”

“Ali zbog čega oni to čine?”

“Zato što je na kosmičkom planu energija najmoćnija valuta, i svi je žele, a
mi ljudska bića smo veoma živahna rasa, veoma hranljiva. Svako živo biće se
hrani drugim bićima, a ono najmoćnije uvek izlazi kao pobednik. Ko kaže da je
čovek na vrhu lanca ishrane? Takva predstava je mogla doći jedino od ljudskog
bića. Za neorganska bića, mi smo plen.”

Prokomentario sam kako mi je neshvatljivo da ta bića koja su čak svesnija od
nas mogu biti grabljiva do te granice.

Odvratio je:

“Ali, šta misliš da radiš dok jedeš salatu ili biftek? Ti jedeš život! Tvoja
osećajnost je licemerna. Kosmički grabljivci nisu više ili manje okrutni nego
što smo mi sami. Kada se jača rasa hrani drugom, slabijom, ona joj pomaže da
se razvije.”

“Već sam ti rekao da u univerzumu postoji samo rat. Sukobi među ljudima su
odraz onoga što se tamo dešava. Za jednu vrstu, pokušaj konzumacije drugih je
normalan; ratnik se ne sekira zbog toga i trudi se da preživi.”

“Na koji način se oni nama hrane?”

“Preko naših osećanja, koja su uglavnom vođena pomoću unutrašnjeg dijaloga.
Oni su oblikovali naše društvene okolnosti na takav način da mi stalno
eksplodiramo na talasima osećanja, koja bivaju smesta usisana. Najbolje od
svega, ti talasi su poput napada na ego; za njih je to izvrstan zalogaj.
Takva osećanja su ista bilo gde u univerzumu koji im je poznat i oni su
naučili kako da ih svare.”

“Neki od njih se nama hrane zbog naše pohlepe, besa ili straha; drugi više
vole prefinjenija osećanja kao što su ljubav ili bliskost. Ali, na kraju
krajeva, oni su svi isti. Uglavnom nas napadaju u području glave, srca ili
stomaka gde smo uskladištili najsjajniji deo naše energije.”

“Da li oni takođe napadaju i životinje?”

“Ta stvorenja koriste sve što im je dostupno, ali najviše vole organizovanu
svesnost. Oni sisaju životinje i biljke u onom delu njihove pažnje koji nije
suviše čvrst. Oni čak napadaju druga neorganska bića, ali ona mogu da ih vide
i izbegnu ih, kao što se mi sklanjamo od komaraca. Jedini koji su potpuno u
njihovoj zamci su ljudska bića.”

“Kako je moguće da se sve to dešava a da mi to ne shvatamo?”

“Zato što mi nasleđujemo razmenu sa tim bićima skoro kao genetsku okolnost,
i to osećamo kao nešto prirodno. Kada se neko rodi, majka ga nudi kao hranu,
ne shvatajući šta čini, jer je njen um takođe pod kontrolom. Krstiti dete je
poput potpisivanja ugovora. Počeviši od toga, ona sebe posvećuje instaliranju
prihvatljivih obrazaca ponašanja; ona pripitomljuje dete savlađujući njegovu
ratobornu stranu i pretvara ga u krotku ovcu.”

“Kada dečak ima dovoljno energije da odbaci te obmane, ali nedovoljno da stupi
na put ratnika, on postaje buntovnik ili socijalno neprilagođen.”

“Prednost letača proizilazi iz razlike među našim nivoima svesti. Oni su veoma
moćna i velika bića; ideja da ih možemo nadvladati je jednaka ideji da jedan
mrav može savladati nas.”

“Međutim, njihovo prisustvo je mučno i možeš ga izmeriti na razne načine. Na
primer, kada nas podstiču na napad racionalnosti ili sumnjičavosti, ili kada
smo u iskušenju da prekršimo sopstvene odluke. Ludaci mogu da ih primete vrlo
lako – previše lako, rekao bih – jer fizički osećaju kako ta bića sede na
njihovim ramenima, stvarajući paranoju. Samoubistvo je zaštitni znak letača,
zato što um letača ima ubilačke potencijale.”

“Rekao si da je u pitanju razmena, ali šta mi dobijamo iz takve otimačine?”

“U zamenu za našu energiju, letači nam daju naš um, naše sklonosti i naš ego.
Za njih, mi nismo njihovi robovi već vrsta plaćenih radnika. Oni su podarili
te privilegije primitivnoj rasi i dali nam dar razmišljanja koji nas je
unapredio; zaista, oni su nas civilizovali. Da nije njih, mi bi se još uvek
skrivali po pećinama ili pravili gnezda u vrhovima drveća.”

“Letači nas kontrolišu putem naših tradicija i običaja. Oni su gospodari
religije, kreatori istorije. Mi slušamo njihov glas na radiju i čitamo
njihove ideje u novinama. Oni upravljaju svim našim sredstvima informisanja
i našim sistemima verovanja. Njihova strategija je veličanstvena. Na primer,
bio jednom jedan pošten čovek koji je govorio o ljubavi i slobodi; oni su to
pretvorili u samosažaljenje i poltronstvo. Oni to svima čine, čak i nagualima.
Zbog tog razloga, rad čarobnjaka je usamljenički.”

“Tokom milenijuma, letači su kovali planove da nas kolektivizuju. Bilo je
vreme kada su postali toliko bezobrazni da su se čak javno pokazivali i ljudi
su načinili njihove prikaze u kamenu. To su bila mračna vremena; oni su bili
svugde. Ali sada je njihova strategija postala toliko inteligentna da mi čak
ni ne znamo da oni postoje. U prošlosti su nas zgrabili pomoću naše
lakovernosti a danas to čine preko našeg materijalizma. Oni su odgovorni za
sklonost savremenog čoveka da ne razmišlja o sebi; razmotri samo koliko neko
može da istrpi tišinu!”

“Zašto je došlo do promene u njihovoj strategiji?”

“Zato što su oni u sadašnje vreme pod velikim rizikom. Čovečanstvo je u vrlo
brzom i stalnom kontaktu i informacije su svima dostupne. Zato moraju da nam
pune glave, bombardujući nas danju i noću svim vrstama sugestija inače će se
pojaviti neko ko će shvatiti šta se događa i upozoriti ostale.”

“Šta bi se desilo ako bi smo postali sposobni da oteramo ta bića?”

“Za nedelju dana, povratili bi smo našu vitalnost i ponovo bi smo zablistali.
Ali, kao obična ljudska bića, ne možemo razmišljati o toj mogućnosti, zato što
bi ona zahtevala da se okrenemo protiv svega što je socijalno prihvatljivo. Na
sreću, čarobnjaci imaju jedno oružje: Disciplinu.”

“Susret sa neorganskim bićima se dešava postepeno. Na početku, mi ih ne
primećujemo. Ali učenik počinje da ih viđa u snovima a onda i kada je budan –
nešto što ga može izludeti, ako ne nauči kako da postupa kao ratnik. Kada to
jednom shvati, onda može da im se suprostavi.”

“Čarobnjaci manipulišu stranim umom, pretvarajući se u lovce na energiju. Iz
tog razloga smo moja družina i ja sastavili vežbe Tenzegriteta za mase. One
imaju moć da nas oslobode od uma letača.”

“U tom smislu, čarobnjaci su pobunjenici. Oni koriste podsticaj koji su dobili
i kažu svojim tamničarima: ‘Hvala na svemu, vidimo se kasnije! Sporazum koji
ste sačinili, napravili ste s mojim precima a ne sa mnom.’ Kada rekapituliraju
svoj život, oni doslovce otimaju hranu iz letačkih usta. To je kao kada odete
u prodavnicu i vratite robu prodavcu, zahtevajući nazad svoj novac.
Neorganskim bićima se to ne sviđa, ali ne mogu ništa da učine povodom toga.”

“Naša prednost je u tome da nismo neophodni, ima puno hrane unaokolo! Stanje
totalne budnosti, koje nije ništa drugo do disciplina, stvara takve uslove u
našoj pažnji tako da više nismo ukusni za ta bića. Tada oni odlaze i ostavljaju
nas na miru.”


Armando Tores "Susreti sa Nagualom"


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: ned dec 28, 2014 4:50 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
:occasion5:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: uto dec 30, 2014 9:22 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Predpraznična misa!

Uveravao me je da nije svaki vidov­njak
sklon da objašnjava. Njegov dobrotvor, nagual
Hulijan na primer, nije nimalo mario za objašnjenja.
Ali je dobrotvor naguala Hulijana, nagual Elijas, koga
je don Huan imao dovoljno sreće da upozna, mario.
Iz podrobnih, opširnih objašnjenja naguala Elijasa, i
iz onih oskudnih objašnjenja naguala Hulijana, i iz
svoga ličnog viđenja, don Huan je uspeo da razume
i potvrdi te istine.
Don Huan je objasnio da naša prva pažnja, da
bi dovela u žižu svet koji opažamo, mora da naglasi
određena zračenja odabrana iz uskog pojasa zračenja
gde je smeštena ljudska svest. Odbačena zračenja su
još u našem dohvatu, ali ostaju neiskorišćena, i to­
kom čitavih naših života mi ih ne upoznajemo.
Ta naglašena zračenja novi vidovnjaci nazivaju
desnom stranom, normalnom svešću, tonalom, ovim
svetom, poznatim, prvom pažnjom. Prosečni ljudi ih
zovu realnošću, racionalnošću, zdravim razumom.
Naglašena zračenja sačinjavaju veliki deo čoveko-
vog pojasa svesti, ali vrlo mali deo ukupnog spektra
zračenja koja postoje unutar čovekove čahure. Izostav­-
ljena zračenja unutar čovekovog pojasa su zamišljena
kao neka vrsta predgovora nepoznatom, nepoznatom
koje se podesno sastoji od najvećeg dela zračenja koja
nisu deo ljudskog pojasa i koja se nikad ne naglašavaju.
Vidovnjaci ih zovu svest leve strane, nagual, drugi svet,
nepoznato, druga pažnja.
»Taj postupak naglašavanja određenih zračenja«,
nastavio je don Huan, »otkrili su i izvodili stari vi­-
dovnjaci. Oni su shvatili da nagual muškarac ili na­
gual žena mogu, zbog činjenice što imaju dodatnu sna­-
gu, da naglašena zračenja odgurnu od običnih i da
ih navedu da se pomere do susednih. To guranje je
poznato kao udar naguala.«
Don Huan je rekao da su se stari vidovnjaci ko­-
ristili tim pomeranjem u praktične svrhe kako bi svo­-
je učenike zadržali u ropstvu. Tim udarom terali su
svoje učenike da uđu u stanje povišene, najizoštreni-
je, najupečatljivije svesti; dok su bili bespomoćno oset-
ljivi, stari vidovnjaci su ih učili izopačenim tehnikama
koje su od učenika stvarale zlokobne ljude, baš poput
njihovih učitelja.
Novi vidovnjaci se koriste istom tehnikom, ali
umesto da je upotrebljavaju u prljave svrhe, oni se
njome koriste da vode svoje učenike u učenju o ljud­-
skim mogućnostima.
Don Huan je objasnio da udar naguala treba da
se zada na pravo mesto, u skupnu tačku, koja se od
osobe do osobe vrlo malo razlikuje. Takođe, udar tre­-
ba da zada nagual koji vidi. Uveravao me je da je pod­
jednako beskorisno imati snagu naguala i ne videti,
kao i videti i nemati snagu naguala. U oba slučaja re­-
zultati su samo udari. Vidovnjak može neprestano da
udara na pravo mesto bez snage da pomeri svest, a
nagual koji ne vidi neće biti sposoban da udari na pra­-
vo mesto.
Takođe je rekao da su stari vidovnjaci otkrili
da skupna tačka nije u fizičkom telu, već da je u
svetlosnoj školjki, u samoj čahuri. Nagual raspoznaje
to mesto po njegovom snažnom isijavanju i gura ga,
više nego što ga udara. Snaga guranja stvara ulegnu-
će u čahuri i čovek ga oseća kao udar po desnoj pleć­-
ki, udar koji sav vazduh izbaci iz pluća.
»Da li postoje različite vrste ulegnuća?« upitao
sam.
»Postoje samo dve vrste«, odgovorio je. »Jedna je
konkavna a druga je pukotina: svaka ima različit uči­
nak. Udubljenje je privremena karakteristika i daje
privremeno pomeranje — ali pukotina je duboka i
trajna osobina čahure i proizvodi trajno pomeranje.«
Objasnio je da svetlosna čahura okorela od samo-
refleksije obično uopšte ne oseća udar naguala. Pone­-
kad je, međutim, ljudska čahura veoma gipka i naj­
manja sila stvara zdelasto udubljenje koje po veličini
biva od malog ulegnuća do trećine veličine čitave ča­-
hure; ili stvara pukotinu koja može da se pruža čita­
vom širinom jajolike školjke, ili duž nje, tako da ča­-
hura izgleda kao da je sklupčana.
Neke svetlosne čahure se, čim se ulegnu, vraćaju
istog trena u svoj prvobitni oblik. Druge ostaju ulub-
ljene satima ili ponekad čak i danima, ali se same po­-
vrate. Neke imaju čvrsto nepopustljivo ulegnuće koje
zahteva još jedan udar naguala po graničnoj oblasti
da bi povratile prvobitni oblik svetlosne čahure. I sa­
mo nekoliko nikada ne gube svoje udubljenje kada
ga jednom dobije. Bez obzira koliko ih puta nagual
udario, one se nikad ne vraćaju u jajolik oblik.
Don Huan je dalje rekao da ulegnuće deluje na
prvu pažnju tako što premešta sjaj svesti. Udubljenje
pritiska zračenja unutar svetlosne školjke, i vidovnja­-
ci su svedoci kako prva pažnja pod silinom tog pri­
tiska pomera naglašenost. Udubljenje, pomerajući Or­-
lova zračenja unutar čahure, uzrokuje da sjaj svesti
primeti ostala zračenja iz oblasti koje su obično ne­-
pristupačne prvoj pažnji.
Upitao sam ga da li se sjaj svesti vidi samo na
površini svetlosne čahure. Nije mi odmah odgovorio.
Izgledalo je da se udubio u razmišljanje. Posle možda
desetak minuta odgovorio mi je na pitanje; rekao je
da se normalno sjaj svesti vidi na površini čahure svih
svetlosnih bića. Međutim, kada čovek razvija pažnju,
sjaj svesti dostiže dubinu. Drugim rečima, prenosi se
sa površine čahure do velikog broja zračenja unutar
čahure.
»Stari vidovnjaci su znali šta rade kada su bara­-
tali svešću«, nastavio je. »Shvatili su da stvarajući
udubljenje u ljudskoj čahuri, mogu da prisile sjaj sve­
sti da se, iako on već osvetijava zračenja unutar čahu­-
re, proširi i na ostala susedna zračenja.«
»Po tebi, sve to izgleda kao fizička stvar«, rekao
sam. »Kako se udubljenja mogu praviti u nečemu što
je samo sjaj?«
»Na neki neobjašnjiv način«, odgovorio je, »stvar
je u tome što sjaj stvara udubljenje u drugom sjaju.
Tvoja je mana što ostaješ prilepljen za popis razuma.
Razum se ne bavi ljudima posmatranim kao energija.
Razum se bavi sredstvima koja stvaraju energiju, ali
razumu nikad nije ozbiljno palo na pamet da smo
mi bolji od sredstava: mi smo organizmi koji stvaraju
energiju. Mi smo mehur energije. Nije dakle teško
shvatiti da mehur energije može da napravi udublje-
nje u drugom mehuru energije.«
Rekao je da sjaj svesti koji se stvara udublje-
njem treba ispravno da se nazove privremeno povišena
svest, jer naglašava zračenja koja su do te mere bli­-
ska uobičajenim da je promena minimalna, a ipak
pomeranje stvara veću sposobnost razumevanja i usred-
sređenosti i, što je najvažnije, veću sposobnost zabo-­
ravljanja. Vidovnjaci tačno znaju kako da upotrebe to
pomeranje i šta se njime postiže. Oni su videli da samo
zračenja koja okružuju ona koja svakodnevno koristimo
postaju sjajna posle udara naguala. Ona udaljenija ostaju
nepokretna, što im je otkrilo da ljudska bića i dok
su u stanju povišene svesti mogu da rade kao da su
u svetu svakodnevnog života. Nagual muškarac i na-
gual žena su im postali glavna potreba, jer su ta sta­-
nja trajala samo onoliko koliko je udubljenje ostaja­-
lo, posle čega su se iskustva odmah zaboravljala.
»Zašto čovek mora da zaboravi?« upitao sam.
»Zato što zračenja koja su odgovorna za veću jas­-
noću prestaju da budu naglašena čim ratnici nisu u
povišenoj svesti«, odgovorio je. »Bez te naglašenosti
šta god oni iskusili i čemu god prisustvovali iščezava«
Don Huan je rekao da je jedan od zadataka, koji
su novi vidovnjaci smislili za svoje učenike, bio da
ih nateraju da se sete, to jest da ponovo, u potonjim
vremenima, naglase sami ona zračenja koja su upo­-
trebljavali dok su bili u stanju povišene svesti.
Podsetio me je da mi je Henaro uvek preporuči­-
vao da pokušam da pišem vrhom prsta umesto olov­-
kom, jer tako neću nagomilavati beleške. Don Huan
je rekao kako je Henaro u stvari mislio kako treba,
dok sam u stanjima povišene svesti, da iskoristim ne­
ka nenaglašena zračenja, da uskladištim dijalog i isku­
stvo i da se toga prisetim jednog dana, ponovo osvet-
ljavajući zračenja koja sam upotrebio.
Nastavio je da objašnjava da se stanje povišene
svesti ne vidi samo kao sjaj koji dopire dublje u jajo-
liki oblik ljudskih bića već takođe i kao jači sjaj na
površini čahure. Ipak, to nije ništa u poređenju sa
sjajem koji odaje potpuna svest, koja se vidi kao eks-
plozija usijanja čitavog svetlosnog jajeta.


Unutrašnji Oganj


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: pet jan 02, 2015 3:54 pm 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: sri aug 18, 2010 2:07 pm
Postovi: 810
Posle duze vremena, skroz drugacije razumem sta u knjiigama zapravo pise i na sta oni misle...
Hvala promatrac! :)


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: pet jan 02, 2015 5:30 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Nema na čemu, meni drago ako netko vidi svaki put još nešto. :occasion5:


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: ned jan 18, 2015 5:18 am 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Rana nedjeljna misa!

La Gorda mi je ispričala kako ih je don Huan
poučavao o toj bitnoj dihotomiji tonal-nagual. Rekla je
da ih je Nagual jednog dana sve pozvao da bi ih poveo
u jednu pustu, stenovitu dolinu među brdima. Načinio
je velik, težak zavežljaj u kome je bilo svega i svačega,
čak je i Pablitov radio tu bio. Dao je Hosefini taj za­-
vežljaj da ga nosi, a Pablitu je natovario na leđa jedan
težak sto i onda su pošli svi zajedno. Po njegovom
naređenju taj zavežljaj i sto naizmenično su nosili go­-
tovo punih 40 milja dok nisu stigli na tu pustu
visoravan. Kad su došli tamo, Nagual je rekao Pablitu
da stavi sto tačno na sredinu te visoravni. Zatim je
naredio Hosefini da sve stvari iz zavežljaja rasporedi
po stolu. Kad je sto bio pun, objasnio im je razliku
između tonala i naguala isto onako kako je objasnio
meni u jednom restoranu u Meksiko Sitiju, s tom razli­
kom što je primer koji je njima dao bio mnogo sli­-
kovitiji.
Kazao im je da je tonal onaj red koji zapažamo u
svom svakodnevnom životu, a isto tako i onaj naš
lični red koji kroz život nosimo na svojim plećima,
isto kao što su nosili taj sto i zavežljaj. Nagual je, s
druge strane, onaj neobjašnjivi izvor koji drži taj sto
na mestu i liči na prostranstvo te puste visoravni.
Kazao im je da čarobnjaci moraju iz daljine da
motre na svoj tonal da bi bolje shvatili šta se zaista
nalazi oko njih. Poveo ih je do jednog grebena s koga
su mogli da vide ceo taj kraj. Sto se odatle jedva vi­-
deo. Odveo ih je zatim opet do stola i rekao da se
nagnu nad njim da bi im pokazao kako običan čovek
ne može da obuhvati onoliko koliko čarobnjak može
zato što je običan čovek tu, na tom stolu i drži se
svega, svake stvarčice na njemu.
Onda je naredao da svi redom, jedno za drugim,
pogledaju u predmete na stolu pa je ispitivao njihovo
pamćenje na taj način što bi uzeo nešto odatle i sa­
krio, da bi video da li su bili dovoljno pažljivi. Svi su
odlično položili taj ispit. Ukazao im je na to da je
njihova sposobnost da tako lako zapamte sve predmete
na tom stolu posledica toga što su svi razvili svoju
pažnju tonala, ili, drugim rečima, što su obratili paž­-
nju na stvari koje su na stolu.
Posle toga im je rekao da ovlaš pogledaju u ono
što je na zemlji pa je potom opet ispitivao njihovo
pamćenje sklanjajući kamenje, grančice ili bilo šta dru­-
go što se tu nalazilo. Niko od njih nije mogao da se
seti šta je bilo pod stolom.
Nagual je zatim zbacio sve sa stola i naterao ih
da jedno po jedno legnu potrbuške na sto pa da tako
pažljivo pogledaju u zemlju pod stolom. Objasnio im
je da se za čarobnjaka oblast naguala nalazi tačno is­-
pod stola. Pošto je bilo nemogućno zamisliti da se
može baviti ogromnim prostranstvom koje nagual obu­-
hvata, prostranstvom sličnim toj pustoj visoravni, ča­-
robnjaci su za svoju oblast aktivnosti uzimali prostor
tačno pod ostrvom tonala, što je slikovito prikazano
onim što se nalazilo ispod stola. To je ona oblast koju
je on nazivao drugom pažnjom, pažnjom naguala, ili
pažnjom ispod stola. Tu pažnju ratnik može da do­-
segne tek kad sve zbriše sa stola. Kad se stigne do te
pažnje, rekao je da se te dve pažnje spoje u jednu
jedinu jedinicu, i da je ta jedinica u stvari sveukupnost
svakog pojedinca.
»Ta pažnja ispod stola je ključ za sve što čarob­-
njaci rade«, produžila je la Gorda. »Da bismo došli
do te pažnje, Nagual i Henaro su nas učili da sanjamo,
a tebe je učio o biljkama moći. Ne znam na koji su
način tebe učili da sanjaš, ali nas je Nagual učio da
to postižemo dugim gledanjem ili zurenjem u jedan
predmet. Nikad nam nije kazao šta nam je u stvari
tada činio. Nismo znali da je on pomoću tog gleda­-
nja hvatao našu drugu pažnju. Mislili smo da nas na
to tera tek tako, da se zabavljamo. Ali nije tako bilo.
Sanjari moraju naučiti da tako zure pre nego što po­-
stanu kadri da uhvate svoju drugu pažnju.
Prvo što je Nagual učinio bilo je da stavi jedan
suv list na zemlju pa da me natera da satima zurim
u njega. Svakog dana bi doneo list i stavio bi ga preda
me. U početku sam mislila da mi on iz dana u dan
daje jedan te isti list, ali onda sam primetila da se ti
listovi razlikuju među sobom. Nagual je rekao da kad
to primetimo, mi više ne gledamo obično nego zurimo.
Posle toga bi preda me stavljao svežnjeve suvog
lišća. Naredio mi je da ih mešam levom rukom i da
ih opipam dok zurim u njih. Sanjar pokreće to lišće
u spiralama, zuri u njih, a onda sanja o crtežu koji
čini to lišće. Nagual je kazao da sanjari mogu smatra­
ti da su ovladali veštinom zurenja u lišće onda kad poč­-
nu najpre da sanjaju o crtežima tog lišća, a sutradan
te iste crteže nađu u svojoj gomili suvog lišća.
Nagual je rekao da zurenje u lišće jača drugu
pažnju. Ako satima zuriš u gomilu lišća, kao što sam
ja morala po njegovom nalogu, onda se tvoje misli smi­-
re. Kad više ne misliš, tvoja pažnja tonala slabi i tvoja
druga pažnja se odjednom zakači za to lišće, i onda
lišće postaje nešto drugo. Taj trenutak kad se druga
pažnja veže za nešto Nagual je nazivao zaustavljanjem
sveta. I to je tačno; svet tada staje. Zbog toga treba
neko da bude blizu tebe kad zuriš. Nikad se ne zna
na šta te sve može navesti ta druga pažnja. Pošto se
njom još nismo služili, moramo je prvo dobro upoznati
pre nego što se usudimo da zurimo kad smo sasvim
sami.
Pri zurenju je teško to da naučiš kako ćeš smiriti
svoje misli. Nagual je rekao da on voli tome da nas
uči pomoću gomile lišća zato što do lišća možemo doći
uvek kad budemo hteli da zurimo. Ali za to može da
posluži i bilo šta drugo.
Kad stigneš dotle da možeš da zaustaviš svet, onda
si naučio da zuriš. A budući da je jedini način za za­-
ustavljanje sveta taj da to pokušavaš, Nagual nas je
sve terao do godinama i godinama zurimo u lišće. Mi­
slim da se tako najbolje dolazi do druge pažnje.


Drugi Krug Moći


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: pon feb 02, 2015 11:22 pm 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen/a: sri okt 10, 2007 7:18 pm
Postovi: 4118
Nedjeljna misa ponedjeljkom!

Don Huan je rekao da sam uspešno podneo svoj prvi
kratak susret sa Orlovim zračenjima, ali da je nekoliko
nasrtaja prebacivača opasno otvorilo moju pukotinu.
Naglasio je da se lopte koje su me pogodile zovu kotrljajuća sila,
ili prebacivač.
Vratili smo se u njegovu kuću, mada se ne sećam
kako i kada. Proveo sam nekoliko sati u nekoj vrsti
stanja polusna. Don Huan i ostali vidovnjaci iz njegove
grupe davali su mi da pijem ogromne količine vode.
Takođe su me nakratko potapali u kadu ledene vode.
»Da li su ta vlakna koja sam video bila Orlova zra­čenja?«
pitao sam don Huana.
»Da. Ali ti ih nisi stvarno video«, uzvratio je. »Čimsi počeo da ih vidiš
prebacivač te je zaustavio. Da si ostao samo još trenutak, zbrisao bi te.«
»Šta je tačno prebacivač?« upitao sam.
»To je sila iz Orlovih zračenja«, rekao je. »Nepre­kidna sila koja
nas udara svakog trena u našem životu.
Smrtonosna je kada se vidi, ali inače, u običnim okol­nostima,
mi je nismo svesni, jer imamo zaštitna polja.
Mi smo obuzeti interesovanjima koja upošljavaju svu
našu svest. Zabrinuti smo za naš položaj, naše posede.
Ti oklopi, međutim, ne drže prebacivača na rastojanju,
ali nas jednostavno sprečavaju da ga neposredno vidimo,
sprečavajući tako da nas povredi strah kad vidimo
vatrene lopte koje nas udaraju. Štitovi su nam velika
pomoć i velika smetnja. Oni nas smiruju i istovremeno
nas varaju. Daju nam lažno osećanje sigurnosti.«
Upozorio me je da će doći trenutak u mom životu
kada ću biti bez ikakvog oklopa, neprekidno prepušten
milosti prebacivača. Rekao je da je to jedno od neizbežnih stanja
u životu ratnika, poznato kao gubljenje ljudskog oblika.
Pitao sam ga da mi jednom za svagda objasni šta
je to ljudski oblik i šta znači izgubiti ga.
Odgovorio mi je da vidovnjaci opisuju ljudski
oblik kao moćnu silu centriranosti zračenja upaljenih
od sjaja svesti tačno na onom mestu na kome je pri­rodno
učvršćena ljudska skupna tačka. To je sila koja
nas čini ličnostima. Tako, biti osoba, znači biti nateran
da se udružiš sa tom silom centriranosti i da se udružiš
sa tačnim mestom gde se ona stvara.
Zbog njihovih delatnosti, u jednom trenutku skup­ne
tačke ratnika odlutaju nalevo. To je trajno pomeranje,
a rezultat toga je neuobičajeno osećanje povučenosti,
ili kontrole, ili čak napuštenosti. To zanošenjeskupne tačke
zahteva novu centriranost zračenja.
To je početak niza većih pomeranja.
Vidovnjaci su veoma zgodno to pomeranje nazvali
gubljenjem ljudskog ob­lika, jer označava neumoljivo
kretanje skupne tačke sa njenog prvobitnog boravišta,
koje se završava ne­povratnim gubljenjem naše vezanosti
za silu koja od nas čini osobe.


Vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Generalna diskusija
PostPostano: uto feb 03, 2015 10:32 am 
Offline
Član foruma

Pridružen/a: uto dec 17, 2013 9:59 am
Postovi: 40
Nova knjiga Armanda Toresa je sada dostupna za skidanje.
pozdrav


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Tema je zaključana [ne možeš postati/uređivati postove/odgovarati].  [ 4520 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 220, 221, 222, 223, 224, 225, 226  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 8 gostiju.


Powered by phpBB © 2010 phpBB Group
BH (BIH) by Šehić Nijaz