Nedjeljna misa!
Citat:
»Želio bih se obratiti tvojemu analitičkom umu«, reče don Juan.
»Razmisli malo i reci mi kako bi objasnio suprotnost između inteligencije
čovjeka - stvaraoca i izumitelja, i gluposti njegovih sustava
vjerovanja, ili proturječnosti u njegovu glupavu ponašanju. Vračevi
vjeruju da su nam grabežljivci dali sustave vjerovanja, ideje o dobru
i zlu, društvene norme. Oni su ti koji su nam usadili nadu i očekivanja,
snove o uspjehu i more o promašaju. Oni su nam podarili zavist,
pohlepu i kukavičluk. Grabežljivci su ti koji su nas učinili samozadovoljnim
robovima navika, do ludila opsjednutima sobom.«
»Ali kako to oni čine, don Juane?« pitao sam još više razljućen
onime što je govorio. »Šapću li nam na uho dok spavamo?«
»Ne, ne rade to oni tako. To bi bilo idiotski!« reče don Juan smješkajući se.
»Oni su bezbroj puta učinkovitiji i organiziraniji nego što ti misliš.
Da bi nas držali u pokornosti, da bismo bili ponizni i slabi,
grabežljiva izvode zapanjujući potez - sjajan, dakako, sa stajališta
borbene strategije, ali jeziv sa stajališta onih koji zbog toga trpe.
Daju nam svoj um! Čuješ li me? Grabežljiva nam daju svoj um koji
postaje naš um. Um grabežljivaca je barokan, proturječan, mračan,
pun straha da svakog časa može biti otkriven.«
»Znam da se bojiš da ćeš biti gladan«, nastavi, »iako nikad nisi
gladovao, a to nije ništa drugo doli bojazan grabežljivca koji se boji
da se svakog časa može razotkriti njegov manevar i da će ostati bez
hrane. Putem uma, koji je uostalom njihov um, grabežljivci u čovjekov
život usađuju što god im odgovara. I na taj si način osiguravaju
neku vrstu tampon zone protiv vlastitog straha.«
»Mogao bih ja to nekako i prihvatiti, don Juane,« rekoh, »ali ima
u tome nešto tako grozno da mi se u biti gadi. Tjera me da se
usprotivim. Ako je istina to da nas jedu, kako to čine?«
Don Juanovo se lice razvuklo u široki osmijeh. Topio se od miline.
Objasnio je da vračevi vide čovjekovo novorođenče kao neobičnu,
svijetleću kuglu energije, od vrha do dna prekrivenu sjajnim
omotačem, nečime što je poput plastičnog prekrivača koji je čvrsto
povezan s energetskom čahurom. Rekao je da grabežljivci jedu taj
sjajni omotač svijesti i kad ljudsko biće odraste, sve što ostane od
toga sjajnog omotača svijesti jest uzak rub koji ide od poda do vrškova
nožnih prstiju. Taj rub omogućuje odraslima da žive ili, bolje reći,
da jedva preživljavaju.
Kao da sanjam, slušao sam don Juana Matusa kako objašnjava
da je čovjek, koliko je njemu poznato, jedina vrsta koja ima sjajni
omotač svijesti izvan svijetleće čahure. Stoga je postao lak plijen za
svijest drukčijeg reda, kao što je na primjer teška svijest grabežljivca.
Tada je iznio najpogubniju tvrdnju što sam je ikad od njega čuo.
Izjavio je da je uski rub svijesti epicentar čovjekova samopreispitivanja
kojemu on nepovratno robuje. Igrajući na naše samopreispitivanje,
što je jedina svijest koja nam je ostala, grabežljivci izazivaju
bljeskove svijesti. Plamenove što nastaju iz bljeska konzumiraju na
okrutan način, svojstven grabežljivcima. Nameću nam beznačajne
probleme od kojih se bljesak pretvara u plamenak svijesti i tako nas
održavaju na životu da bi se mogli hraniti energetskim plamencima
naših tobožnjih spoznaja.
Zacijelo me je ono što je don Juan govorio strašno pogodilo jer
mi je u jednom trenutku pozlilo.
Pošto je don Juan načas zastao, što mi je bilo dovoljno da dođem
k sebi, pitao sam ga: »Ali zašto vračevi starog Meksika i svi vra
čevi poslije njih koji vide grabežljivce nisu ništa učinili da to spriječe?«
»Ni ti, ni ja, ni itko drugi ne može ništa učiniti«, reče don Juan
ozbiljnim, tužnim glasom. »Jedino nam preostaje da razvijemo toliku
samodisciplinu da nas ne mogu dotaknuti. Kako bi od svojih bližnjih
mogao tražiti da se podvrgnu tako strogoj disciplini? Pukli bi od
smijeha, ismijali bi te, a oni agresivniji bi te prebili na mrtvo ime.
I to ne zato što ti ne bi vjerovali, jer je u svakom čovjeku duboko
usađeno nagonsko znanje koje je naslijedio od predaka
- da grabežljivci postoje.«