Pročitaj anabazise aleksandrove vojske (ja sam našao trina mreži) pa će biti jasniji pokušaj aleksandrovog uspostavljanja novog svjetskog poretka. Poslije njega je isto radio i Rim ali brutalnije i krvavije. Zatim Napoleon još krvavije. Na kraju Hitler sa njegovim užasom. Danas je to USA i osjećamo sve na svojoj koži.

Bas mi je drago da barem neko i barem malo se slaze sa mnom. Htela sam nauciti nesto vise, dobiti od Vas priznanje da je Aleksandar III Makedonski bio i Veliki. Imao je mane ali ipak bio je samo covjek. (Mozda zato sto ga Grk obrazovao )

Nesecam se gde sam procitala da postoji misljenje nekih istoricara da je zavjeru protiv Aleksandra i njegovu smrt smislio i rukovodio i sam Aristotel. Pisalo je da jos nista nije dokazano, ali da postoje sumnje sto se istrazuju.

Grci, joj, vjecno ljubomorni

Poželeo bih isrenu želju da uspe Miletu iz Prilepa to je podvig vredan divljenja .Prenesimu i moje isrene želje ako si u kontaktu sa njim.
Smatram da to nema neke veze sa temom koju si započela ,no to su različiti nivoi posmatranja jedne te iste stvari
Tako recimo jedna prosta reč „SVET „
Svako ko izgovori tu reč ima različite asocijacije na tu reč.
Ona je različita za teistu i ateistu za fizičara za istoričara i da ne nabrajam, Svako ima svoju misao ,ideju kad izgovara ovu reč
Najveći problem nastaje onda kada more različitih ideja o svetu svi pobrojani treba da nadju jednu i da odmah odrede sa koje strane treba da posmatraju svet.
Isto ti je i kad govorimo o čoveku. Ako je on slika sveta on je stvoren po tim istim zakonima kao i taj svet.
Znači imamo različite nivoe posmatranja jedne te iste stvari.
Možemo posmatrati Aleksandra kao ratnika preporuke ti je dao FORMICA.
Moje interesovanje je bilo šta je tražio u INDIJI. Što su ga njegovi učitelji filozofije ,ratovanja poslali tamo.,možda da im nešto donese.ili su verovatno mislili da on tamo neće ni stići.
A kad je stigao i tu ima kakvih takvih podataka.
Evo jedne male gimnastike umne.

. Aleksandar je pozvao jedan broj brahmanskih asketa poznatih po svojoj veštini da na filozofska pitanja odgovaraju oštroumnom mudrošću. Plutarh je izvestio o tim dvobojima rečima. Sva pitanja je postavljao Aleksandar.
“Kojih ima više, živih ili mrtvih?”
“Živih, jer mrtvih nema.”
“Gade se radjaju veće životinje, na moru ili na zemlji?”
“Na zemlji, jer je more samo deo zemlje.”
“Koja je životinja najpametnija?”
“Ona koju čovek još ne poznaje.” (čovek se boji nepoznatog).
“Šta je bilo pre, dan ili noć?”
“Dan je došao jedan dan ranije.” Taj odgovor je iznenadio Aleksandra, pa je brahman dodao:
“Nemoguće pitanje, nemogur odgovor.”
“Kako čovek može postati omiljen?”
“Čovek }e biti omiljen ako, iako moćan, ne uliva ljudima strah.

“Kako čovek može da postane Bog?”
“Tako da učini ono što čovek ne može.”
“Šta je jače, život ili smrt?”
“Život, jer podnosi tolika zla.”

Teško da je posle niza susreta koje je imao u INDIJI sa tom kulturom bio i ostao isti Aleksandar pre dolaska u Indiju a to su i znali njegovi učitelji i generali.
Pozdrav !!!
P.S. Ovom prilikom zahvaljujem se PANTELIJI starom vuku koji mi je na njegovom sajtu prušio bogatu literaturu.

Violeta Grci su stare naduvane varalice
Mada je i njihova civilizacija zaista učinjela čudo. Aleksandar ne bi nikad bio ono što je bio da nije imao Grke prvo kao učitelje a kasnije kao podanike jer su mu omogućili uređenje države. Takođe mu nijesu oprostili što nije bio Grk pa se ne čudim da su ga oni sami i otrovali. Ipak aleksandrovo carstvo nije bilo grčko nego makedonsko, pa ko god bili ti makedonci a ne vjerujem da i u današnjim slovenskim Makedoncima nema podosta "krvi" aleksandrovih Makedonaca. Izučavanje njegovog kratkog života već milenijumima raspaljuje maštu i budi interesovanja cjelokupnog ljudskog roda. Postoji i Aleksandrida, živod Aleksandra iz srednjeg vijeka čuva se u Sofiji a pisana je srpskom redakciom. Pistoji njezino fototipsko izdanje a štivo je naročito uzbudljivo. Pozdrav

Vojkan je postavio zanimljivo pitanje: Zašto prema Indiji?
Da li zato što je u to vrijeme u svim drugim pravcima sve bilo istraženo (npr.Heraklovi supovi) ?
Jer poslje osvajanja Egipta mogao je krenuti dalje u tom smjeru...

woooooooow

u Ohridu,
kad neko igrajuci pikado promashi chitavu metu i udari u zid iza,
upotrebljava se fraza: " v 'chenki" - vo pchenki ( u prevodu = u kukuruz)
e sad,
nekome ko se prvi put srece sa tom frazom moze izgledati chudno kakve veze ima njiva sa kukuruzom sa enterijerom kafica u kom se igra pikado,
ali onima koji poznaju shiru sliku i imaju vishe informacija je ta fraza sasvim logichna i razumljiva
pa da se malo informishemo:
ranije,fudbalski stadion u Ohridu nije imao ogradu,
pa kad god neki sivonja zapuca loptu svom snagom a ne nishani dobro ili uopshte, lopta zavrshi u obliznjoj njivi sa kukuruzom,pa se igra prekida dok neko ne vrati loptu iz njive
od tada je ostao izraz kad god neko neshto promashi toliko ochigledno da se kaze:
" v 'chenki "
zato se i tebi violeta dogadja da zbog nedostatka informacija na moj i na ostale postove gadjash u kukuruz
ali da krenemo redom:

zanimljiv fenomen da mnogi koji na ovaj forum dolaze sa nekakvom "misijom" obichno svoj boravak ovde zapochinju sa ovakvom ili slichnom frazom,
da bi se ubrzo,vec posle jedva par postova,pokazalo da to nije tachno i da ustvari nishta od foruma nisu prochitali,i da su doshli da samo svoju misiju obave(pre nego shto im ruchak zagori) i chitaju samo one postove za koje se njima chini da ih u toj misiji ometaju
zbog nemogucnosti sagledavanja shire slike,i neiformisanosti,dogodi im se da te postove pogreshno protumache i shvate kao uvredu i napad i krenu u odbranu svom raspolozivom snagom
oprosti ako te ovo opet vredja,ali ako si zaista chitala forum,onda si ga izgleda chitala sa ovakvim zatvorenim dvogledom:

jer da si chitala otvorenim ochima/srcem,onda nikad ne bi ovakvu glupost napisala:

dovoljno bi bilo da si otishla na susednu temu,na ovom istom podforumu o Istoriji i Arheologiji:
http://www.galaksija.info/forum/viewtopic.php?t=852&postdays=0&postorder=asc&start=20
gde sam rechima i slikama pokushao da opishem PLAOShNIK,mesto odakle je KIRILICA krenula,to sam uradio pre godinuipo a evo i dandanas dobijam mejlove podrshke da nastavim da pishem o tome,jer samo shirenjem znanja i nemilosrdnim i nepristrasnim insistiranjem na ISTINI mozemo doci do spoznaje o shiroj slici u vremenu i prostoru,
shto je najzanimljivije vecina tih ljudi nisu Makedonci niti imaju ikakve veze sa Makedonijom,ali imaju veze sa traganjem za Istinom,to su ljudi koji su svesni vaznosti tog mesta,koji su svesni da arMak(g)edon//zemlja makedonska u sebi josh uvek skriva najdublje tajne,tajne chije bi otkrivanje itekako pomoglo da se shvati danashnji trenutak i sve ovo shto nam se na ovoj planeti deshava u zadnjih nekoliko hiljada godina...

dalje,shta si josh mogla da prochitash i poshtedish sebe sramote:
u temi o Filmovima,pre jedno mesec dana,na Vojkanov post o filmu o Aleksandru Makedonskom sam napisao par postova kritikujuci Olivera Stouna shto nije imao muda da malo vishe istine o Aleksandru u filmu iznese...
poshto se ti postovi odnose na Aleksandra i pripadaju ovoj temi,kopiracu ih ovde,a i da bi lakshe uvidela koliko je tvoj napad na mene besmislen:

Uto Feb 05, 2008 7:08 pm

Uto Feb 05, 2008 7:50 pm

eto,za sada toliko,
ako ti se kompjuter nije sam od sebe od sramote ugasio
onda prochitaj pazljivo ovo shto sam tada napisao
kao i temu o Plaoshniku da se bolje upoznash sa znachajem jezika na kojem oboje pishemo i govorimo,a u vezi jezika ti takodje preporuchujem Ansovu temu:
http://www.galaksija.info/forum/viewtopic.php?t=785&postdays=0&postorder=asc&start=380
kad ovo prochitash,mozda uvidish zashto si u vezi Vojkanovog posta gde pominje ISANDAR-a/kako su na sanskritu zvali Aleksandra/ opet gadjala u kukuruz,
jer nije Vojkan grchki agent koji ti pokushava ukrasti Aleksandrovo ime,pa da ti ovde glumish patriotu koji to ime brani;
vec Chovek koji otvorenog srca i uma pokushava da obuhvati shiru sliku i poveze ono shto je povezivo,spoji ono shto je spojivo,i mogu ti reci da je na dobrom putu
ISANDAR-Iz Sna Dar
/
kad zavrshish sa stidom,
javi da nastavimo dalje prichu,
ali bez sujete i Ega koji ti ne daju da pojmish shiru sliku i koji su te naveli da moju blagu kritiku shvatish kao napad

P.S. ubav sonchev den denes vo Skopje,neli?

Ako sam dobro shvatio nat-a; Justinijana Prima=Skopje

Violeta!
Gledajući malo danas vijesti iz Hagga sa suđenja Gotovini - NAMETNULA MI SE ANALOGIJA S OVOM TEMOM ALEKSANDRA VELIKOG!!!
A. Gotovina u očima običnih dečki koji su bili na frontu, koji su ga poznavali, kojima je bio nadređene - pričaju o njemu kao VELIKOM čovjeku - izuzetnih ljudskih, vojničkih i mentalnih potencijala...Osim toga sudjelovao je u TOM NAJVEĆEM TRENUTKU STVARANJA HRVATSKE DRŽAVE!!!Naravno , sve stoji kad se pogleda sa hrvatske strane...
Srpska strana misli nešto drugo...
Danas mu se SUDI u Haggu - za STRAHOTE rata u kojima najvjerojatnije nije ni direktno sudjelovao (moje mišljenje) već ih prešutio JER SU ONE U JEDNOM TRENUTKU POVIJESTI BILE OPRAVDANE (jesu li???- uvijek možeš reći ne)...
Moje je mišljenje da je on ustvari bio samo marioneta VELIKE BALKANSKE IGRANKE gdje je on još od doba Crne legije (koje je bio član) bio predviđen za TAJ ZADATAK U HRVATSKOJ , a da ga on možda nije bio ni svjestan ...ili je pak bio... i za dobru lovu pristao na igru...
A onda kao i u svakom ratu , ili namještaljki - stvari se otmu kontroli, neki ljudi prestanu igrati po pravilima - ili je možda i taj dio odigrao po pravilima i poslije rata bio sklonjen , ali onda im je opet poslije rata bio potreban da se ODIGRAJU VELIKE POSLIJERATNE IGRANKE...
Možda je samo izmanipulirana žrtva koja je u jednom trenutku povijssti poslužila U 'OPĆELJUSKE' (ČITAJ: OPĆEREPTILSKE ) POTREBE!!!
A možda je još uvijek IGRAČ koji igra u trenutno POTREBNOJ PREDSTAVI koja se zove HAŠKI SUD!!!
Kad ga više ne budu trebali - jednostavno će ga se fizički riješiti - ili možda odglumatati predstavu u kojoj ga se rješavaju....
Sve MOGUĆNOSTI SU OTVORENE!!!

p.s. Hoću ti samo reći da malo zaviriš ispod površine!!!!! SVE SU MOGUĆNOSTI OTVORENE!!!

Malo sam razmisljala dali da produzim da ucestvujem u ovaj razgovor ili ne. Znate, posle svih vasih reci osecam se tako mala, sitna, neprimetna. Mozda ste stvarno u pravu da Aleksandar nie bio tako dobar kakvog ga ja mislim. Na tolkio mojih lepih reci za njega skoro svi vi mi sugerirate da konsultujem drugu literaturu nego ovu dosad, znaci mislite da nie bio dobar. Mozda sam zarobljenik one lirske verzije oko Aleksandra, ali citala sam radova nasih univerzitetskih avtoriteta. Da sam ja pristrasni romanticar mozda mi trebate oprostiti (za sto vas molim), ali i oni??? To im ne bi oprostila.

Ipak, istorija nije moja struka!

Resila sam da ostanem na forumu, ali kao posmatrac, mozda ponekad da postavim i po neko pitanje, ako mi nesto nije jasno. Pazicu da ne padnem iskusenju ili provokaciju da napisem po neki komentar pa da (kako Nat kaze) spustim foruma ispod podnoshljivog nivoa. Ja sam se Nat'u izvinila i u pm ali evo i javno, zao mi je sto mojom stupidnoscu i naivnoscu trosim vase vreme. Bicu iskrena i priznacu da mi je stvarno neugodno da se druzim svama vise i djeliti moja misljenja, al stvarno imate interesantne teme pa nemogu se odreci vas uopste.

Sto se tice Antu Gotovina, ili barem njegovom primeru- pa svaka vojna ima dve strane i uvek je jedna nezadovoljna a druga porazena. Mozda zato svaki narod ima razlicne istorije. U ovom slucaju (primeru), hrvati koji nevole ubijanje treba da napadaju onog ko je branio hrvatske interese, ma ciji to bio pijun. Ne mislite li da je to paradoks??? Ne mislite li da je mozda Ante samo dao istom merom srbima??? Isto to vazi i za srbe.
I na kraju krajeva, ako su vakvi generali pijuni, sto smo onda mi koji trpimo njihove posledice??? Kolateralna steta???

Malo je tesko izdignuti se nad to cijem narodu i kojoj drzavi pripadamo, pa gledati stvari od te perspektive. Meni (citaj nama) kao makedonka, malo tesko pada ako mi neko kvari stvari koji me beljezu i na koje sam ponosna, posebno u danasnoj situacii u politici (ako znate bar malo od toga).

However, stvarno sam cesto na dilemi verovati sve onako kako se svim obicnim smrtnicima servira ili treziti malo dublje (ispod povrsine). Jedno je prenaivno za moj ukus, ali drugom se bojim i pomisliti. Verovati Darvinu ili Biblii? Ili mozda necem trecem? Ako se izdignem makedonskog, kome da verujem, makedoncima ili grcima? Vama (koi ne poznajem), ili nasim profesorima i istoricarima. Jaoj.

Niste mi pojednostavili zivot, znate?

Veliki pozdrav sestro Violeta,
i tri put huraj za sestre i braću Makedonce,
potomke slavnog nam Aleksandra!

Svaki je čovek čitav UniverzUM, i zato nema potrebe da se osećaš mala, sitna i neprimetna..., jer, svrha ovog foruma, barem kako je vidi ovaj što ti piše, i jeste u tome da sinergičnim delovanjem srušimo ove naše čulno-materijalne barijere i otkrijemo drevne metafizičke tajne koje će nas dovesti do istinske Celovitosti.

Ništa u Svemiru istinski nit umire, nit se rađa, a sve bitke ovog sveta samo su Božija zabava.
Rađanje, bol, sreća, patnja, zadovoljstvo, smrt,... samo su dekor u toj Igri.

Vedam da ove i druge najviše istine možeš otkriti u drevnim vedskim tekstovima što ih zapisaše naši preci na početku sadašnje kali-juge /posebno u Bhagavat Giti i Mahabharati, koje se prepliću sa temama plemenskog ratovanja, slave i junaštva/.

Mnoštvo bića, rasa, vrsta, naroda, nacija, i svega ostalog tu je da nas zabavi i prekrati ono što se večnošću zove ....

Doba ratova započelo je još mnogo pre najvećeg boja u povesti i pretpovesti današnjeg čovečanstva – čuvene bitke na Kurukšetri, odkad „oficijelno“ i započinje ovo „degenerativno“ doba kali-juge /kaljuge/, a današnji slovenski narodi najdirektniji su potomci onih Bharata što u toj slavnoj bici učestvovaše, dok su ostali veliki evropski narodi (germani i romani) pobočne grane tog istog indoevropskog stabla, zbog čega smo svi /indoevropljani/ braća i sestre (doduše ne baš po ocu i majci, stričevima, tetkama i ujacima, nego po tim pra, pra, pra, ... precima).

Termin „slovenski“ narod pojavio se tek u novije vreme (od vizantijskog cara Porfirogeneta), dok u starijoj istoriji taj najmnogobrojniji indoevropski narod, zbog velikog broja plemena, nazivahu ogromnom lepezom različitih imena (neki su ih izbrojali čak 677), a pripadnici tog velikog naroda su se međusobno najčešće nazivali Srbima i Rašanima ili Raščanima /Grci, koji nisu u stanju pravilno izgovoriti ime Raščani, nazivahu ih Tračanima/.

Od te glavne indoevropske grane, u kojoj je seme vrline i savršenstva satja juge ponajviše očuvano, potiče ceo današnji slovenski narod i sve njegove današnje „slovenske nacije“.
Na nacije nas podeliše i još uvek nas dele isti oni što nas kroz vekove zavađaju i vladaju, ali je konačno došlo vreme da se ti retrogradni procesi razgradnje, sukoba i svađa unutar našeg naroda konačno zaustave i preokrenu u proces spajanja, saradnje, savezništava i ponovnog ujedinjenja u ostvarenju važne uloge koja nam je poverena.
A uloga te najznalnije, najslavnije i najslovnije indoevropske grane (koja je dala sveto vedsko znanje i sva poznata indoevropska pisma), jeste da u ovo doba kali juge seje seme znanja, svesti i vrline i tako pokrene novo, lepše i satvičnije doba...
...

Zato i ulogu čuvenog Aleksandra Makedonskog, koga prozvaše Veliki, inače potomka još čuvenijeg junaka Herkula (Herakla), ne možemo posmatrati u kontekstu „današnjeg vremena“ i današnje „kolektivne svesti“, koja je, u međuvremenu, od tog starog doba, znatno evoluirala
u pozitivnom /satvičnom/ pravcu.

Danas sve vojskovođe, lidere i političare koji zagovaraju rat i ubijanje opravdano smatramo „negativnim likovima“ i osuđujemo kao „zločince“, „teroriste“, itd., itd.

Međutim, u doba u kojem je živeo Aleksandar ratovi i „upotreba sile“ /“zakon jačeg“/ bili su
„normalna i čak legitimna stvar“, zbog čega sa ove vremenske distance ne možemo biti previše strogi kritičari tog našeg slavnog pretka, pogotovo što je on iz roda kšatrija, koji se, poput Arđune, zanimao i za „duhovna blaga“, a zadatak kšatrija i jeste upravo da ratuju, i da u bitkama, na „fer i pošten način“, ubijaju svoje protivnike.

A što se tiče Aleksandrovog „nacionalnog“ porekla, ono je postalo „sporno“ tek u „novoj“ i falsifikovanoj istoriji, što će se u narednim godinama zasigurno promeniti /kao što će se i cela nova i stara „zvanična“ istorija i praistorija u mnogim segmentima uskoro bitno menjati/.

Možda ti feljton „Aleksandar Veliki - car Srpski“, autora Miroslava Dimitrijevića
http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiv ... 2702.shtml

pomogne da posložiš neke kockice u vezi Aleksandrovog porekla, lika i dela, a ukoliko feljton nisi čitala, evo prvi deo, čisto da vidiš o čemu se tu radi:


Aleksandar Veliki - car Srpski (1)

“Preci iz Pomoravlja

Potiče iz antičkoga bratstva koje je naseljavalo prostor Temnića, odnosno obale u gornjem toku Velike Morave
Aleksandar Veliki (356-323 p.n.e) bio je najveći osvajač i vojskovođa Staroga sveta. Sin Filipa i učenik Aristotelov, Aleksandar je ujedno i najveći od careva bogate antičke srpske istorije.
A da je on zaista srpskog porekla može se videti već kod Plutarha u delu "Slavni likovi antike", drugi deo, strana 101, izdanje 1990. Beograd, u poglavlju "Preci i roditelji Aleksandrovi":
"Da je Aleksandar po svome poreklu s očeve strane bio Heraklid od loze Karanove", piše Plutarh.

Potomak Herakla

Znači, Aleksandar je poreklom iz loze najčuvenijeg junaka antičke mitologije - Herakla, koga su Rimljani kasnije prozvali - Herkules, a koji je bio stvarna istorijska ličnost. To nam potvrđuje i čuveni francuski istoričar iz 1. veka Prico de Sent Mari u svom delu "Les Slave Meridionauh, Armand Le Shevalir", Paris 1674. godine. On ovde navodi mišljenja starih istoričara i pisaca koji tvrde da je Ilija ili Ilion osnivač Troje, po kome će se srpski prostor na Balkanu kasnije i prozvati Ilirijom, a srpska plemena ilirskim, bio ustvari sin Heraklov, odnosno sin "Boga Serbona", kako je Herakle prozvan od tadašnjeg sveta.
"Ovde se ne radi samo o mitologiji jer se iza imena Boga Serbona krije istorijska ličnost - Serbo Makeridov, veliki osvajač i vođa drugog pohoda Arijevaca u Aziju oko 1330. godine pre Hrista", tvrdi uvaženi Jovan I. Deretić u delu "Srbi - narod i rasa", Beograd, 1998. godine.
Inače, Heraklovo potomstvo je vrlo razgranato. Sam Heraklid potiče od najstarijeg Heraklovog sina Nila, koji izrodi Kleodeja, a ovaj Aristomaha, a ovaj opet rodi Temena. Nužno je dovesti u vezu današnji toponim Temnić sa Temenićima.
To antičko bratstvo po svoj prilici naseljavalo je prostor današnjeg Temnića, odnosno obale u gornjem toku Velike Morave. Iz Rodoslova Heraklida dalje nalazimo da je Temen rodio Karana, osnivača plemena Karana, odnosno Karanovića, iz čije loze i potiče Aleksandar car Veliki, car srpski.(Plutarh, str. 313).
Reč - karan - je sanskritskog porekla i znači - ruke, rukotvorci, narod srećne ruke i tako dalje. Da se podsetimo da je stari naziv današnjeg Kraljeva bio - Karanovac, a u Temniću i danas postoji selo - Karanovci. Po svoj prilici pleme Karana u praistoriji živelo je u predelu između Morave i Ibra (Karanovca), znači u susedstvu svojih bliskih rođaka Temenića, što je i logično. Ta geografska bliskost jasno upućuje i na rodovsku bliskost dvaju srpskih antičkih plemena. U nauci je dokazano da su toponimi, i uopšte jezičko nasleđe, vrlo pouzdani putokazi otkrivanja istine, često pouzdaniji od materijalnih dokaza.

Karan(ović) iz Makedonije

Kako su se Karani ili Karanovići našli na prostoru današnje Makedonije, iz čijeg će se plemena pojaviti car sveta? I taj podatak možemo naći kod Plutarha." Temen, rodonačelnik Temana, doveo je svoje pleme na prostore današnje Makedonije iz Arga", kaže Plutarh, na strani 313, već pomenutog dela i izdanja.
Po svoj prilici, Aleksandar Veliki je znao vrlo dobro prošlost svog naroda i njegovu burnu istoriju, jer došavši na vlast, najpre je završio delo svog oca Filipa, tako što je pokorio grčke teritorije i grad Tebu. A u Tebi rođen je upravo Herakle ili Bog Serbon, predak Aleksandrov. Znači, Aleksandar je samo počeo da vraća one teritorije koje su pripadale njegovom narodu u prošlosti, odnosno uspostavljao je staro srpsko carstvo.
Kasnije odlukom da krene put Indije, preko evroazijskog kontintenta, hteo je da opet osvoji teritorije koje su pripadale njegovim slavnim rođacima i "narodu našem najznamenitijem", kako je sam Aleksandar Veliki zapisao u jednoj darovnici Srbima.”

........

A da je Aleksandar od rodne nam srpske /slovenske/ grane, potvrđuje i slavni nam pesnik Gundulić:

"Od Lesandra Srbljanina,
od sveg cara cara slavna,
Aleksandro to svidoči,
kralj veliki svega svita".

Hrvatski pesnik Dinko Zlatarić u delu "Elektra", odnosno u posveti knezu Zrinskom, kaže: "O Velikom Aleksandru kralju srpskom".

A Matija Antun Reljković u delu "Satir iliti divlji čovek", u kome opeva staru srpsku istoriju, pevajući o Slavoniji, kaže:

"Imala si prid ovim junake
kako kaže pismo i kronike
koji uvik slavno vojevaše
s Aleksandrom od Macedonije
koji njima dade dopuštenje
baš u pismu tako govoreći:
"Da ne može nitko posle reći
neg da ste nam bili pomoćnici
i rebreni na glasu vojnici
jerbo ste nam uvik bili virni -
zaklinjem se velikomu Jovi
i tako mi Pluta i Minerve..."

...

Da li sam ja pogresno shvatila ovaj tekst, ili su Srbi napisali Vede, ucestvovali u Trojanskom ratu a Herkules je u stvari bio Srbin, - kralj Serbon...

Linkovani feljton i ove tvrdnje bi istovremeno mogle biti odlican odgovor na violetinu dilemu o kompetentnosti „istoricara“.

No, da ne duzim. Sledi jedan izvod iz teksta „Ko ste vi“ iz „Matrix-Valerijan“ i nadam se da ce pruziti makar delimican uvid u to koliko pitanje da li je Aleksandar Veliki bio Grk, Makedonac ili Srbin ima malo veze sa egzistencijom svakog od nas.

(Uporedivo sa ingenioznim pitanjem sa susednog topika „da li je prva ikavica, ijekavica ili ekavica...“).

„U stvari, ljudsko telo (kao i sve ostalo u kreaciji) je reka inteligencije, energija i informacija koje se neprestano obnavlja tokom svake sekunde svoje egzistencije. Pravi vi, što jeste stalno, ne možete stupiti u isto telo dva puta. Vi svake sekunde obnavljate svoje telo.

Fizičko telo koje imate sada nije ono isto koje ste imali pre dvadeset minuta. Mogu se istražiti brojni fiziološki procesi da bismo videli koliko je ovo bukvalno tačno. Već sam akt disanja, tokom čijeg udaha unosite 1022 atoma iz univerzuma, je astronomska količina sirove materije koja dolazi odasvud i završava kao obnovljena ćelijska struktura vašeg tela. Sa svakim izdahom izdišete 1022 atoma koji potiču iz nekog dela vašeg tela. Vi bukvalno izdišete deliće svojih organa, tkiva i DNA strukture.

Govoreći tehnički vi intimno delite svoju unutrašnju strukturu jedni sa drugima sve vreme. Ne možete tvrditi da vaše telo poseduje ekskluzivnost. Upravo sada, u svom fizičkom telu imate atome koji su jednom bili u telu Hrista, Muhameda, Džordža Buša ili bilo koga drugog. Bilo koga drugog ko je ikada postojao. Delovi te sirove materije su u vašem telu. Samo tokom poslednje tri nedelje je kroz vaše telo prošao 1 kvadrilion atoma koji su prolazili kroz tela svih živih vrsta na Zemlji. Na osnovu studija o radioaktivnim izotopima vi tokom jedne godine zamenite gotovo čitavo svoje telo. Devedesetdevet procenata svih atoma u vašem telu se zamene za manje od godinu dana.
(...)
Ako smatrate da jeste vaše fizičko telo, onda zaista imate problem. O kojem telu govorite?“

Svako od nas je ta „reka inteligencije, energija i informacija koja se obnavlja svake sekunde“.

O kojem Aleksandru govorite?

Kojem vasem Ja je potreban Aleksandar, sumnjiva velicina nacije kojoj pripadate ili primat nekog jezika da bi se osecalo znacajnije, vece i vaznije??!! :wink:

Uzgred napominjem da ce svi naredni postovi na ovoj temi koji u sebi sadrze kljucne reci Makedonci, Srbi, ... ne znam da li ima jos pretendenata ... te prideve izvedene iz njih, stvaranje nacionalne mitologije i njeno proglasavanje za istinu, kao i reakcije na ovaj post, biti ljubazno obrisani.

A ja mislio da samo Deretić pominje Leksu Karanovića

PAGANOGRAFIJA

Eve tuka kade shto bujat pechurki
eden bradest voin so mech i so krv
go isklesal Nasheto Ime vo 'zvezden kamen
Zemjata plache so vekovi
solzite se sekavanja.
Sonceto go simnavme vo kandilo
a potajum na Svetovid mu se molime
Zemjava e prokolnata na vojni i magii
Kopjeto go zakopuvame vo centarot na zemjata
barjak da ni stane vinozitoto
i vetrot da ne rasee kako gluvarica
Kade shto nema more brodovite nashi plovat po
krv
Kade shto nema ljubov nashite srca ni se shtitovi
od vozduh
Kamen vo zemja,lik i dushite nashi i pesnite,
nashata liturgija prozvuchuva posurovo od drugite
zatoa shto se rodivme vo boj
proodevme vo opsada
umiravme krsteni od dva boga
Eve tuka kade shto morinjata i
bregovite gradat zasolnishte
i kade cvekinjata nosat ime na Svetci
Eve tuka e mojata 'zvezda
tuka e mojata zemja
tuka e moeto Nekrsteno ime

O Aleksandru Makedonskom – odlomci iz knjige

Zecharia Sitchin:

„STEPENIŠTE DO NEBA“


„...Riječ Karnain, u arapskom kao i u hebrejskom, znači i
Dvostruki rog i Dvostruke zrake. Tri dodatne epizode, koje
slijede odmah nakon priče o Mojsijevim misterijima, čini se
da kao svog junaka zadržavaju Mojsija, koji je lako mogao biti
nazivan i Du-al'karnain zbog svog lica koje je bilo sa zracima
- to jest, zračilo je - nakon što je sišao s brda Sinaj, na kojem je
upoznao Gospodina licem u lice. Pa ipak, popularna srednjovjekovna
vjerovanja pripisivala su to ime i putovanja u tri zemlje
Aleksandru Velikom, makedonskom kralju koji je u četvrtom
stoljeću pr. Kr. osvojio veći dio tada poznatog svijeta, došavši
čak do Indije.
Popularna vjerovanja u kojima je Mojsije zamijenjen Aleksandrom
potekla su iz narodnih priča o osvajanjima i pustolovinama
Aleksandra Velikog. One su uključivale ne samo podvig
u zemlji Goga i Magoga, već i identičan događaj s osušenom, mrtvom
ribom koja je ponovno oživjela kad su Aleksandar i njegov
kuhar pronašli izvor života!
Opisi Aleksandrovih pustolovina koji su u Srednjem vijeku
bili prihvaćeni u Europi i Bliskom istoku temeljili su se na navodnim
zapisima grčkog povjesničara Kalistena iz Olinta. Njemu je
Aleksandar povjerio zadatak da vodi bilješke o podvizima, pobjedama
i pustolovinama tijekom njegovih osvajanja po Aziji; ali
on je umro u zatvoru nakon što je uvrijedio Aleksandra, i njegovi
su zapisi na zagonetan način nestali. Ipak, nekoliko stoljeća kasnije
Europom je počeo kružiti tekst na latinskom jeziku za kojeg
se tvrdilo da je prijevod izgubljenih izvornih Kalistenovih zapisa.
Znanstvenici ovaj tekst nazivaju pseudo-Kalisten.
Stoljećima se vjerovalo da su brojni prijevodi Aleksandrovih
podviga koji su bili rašireni po Europi i Bliskom istoku nastali na
temelju ovog latinskog pseudo-Kalistena. Ali kasnije je otkriveno
da su druge, paralelne verzije postojale na velikom broju jezika
uključujući i hebrejski, arapski, perzijski, sirijski, armenski i etiopski
- uz barem tri verzije na grčkom. Različite verzije, od kojih
neke prate svoje izvore sve do Aleksandrije u drugom stoljeću pr.
Kr. razlikuju se tu i tamo; ali gledano u cjelini, njihove sličnosti
upućuju na zajednički izvor - moguće je da su to zaista Kalistenovi
zapisi, ili - kao što se ponekad tvrdi - prijepisi Aleksandrovih
pisama njegovoj majci Olimpiji i njegovom učitelju Aristotelu.
Čudesne pustolovine koje nas ovdje zanimaju počele su
nakon što je Aleksandar završio s osvajanjem Egipta. Iz tekstova
nije jasno u kojem je smjeru Aleksandar krenuo, niti je sigurno
da su događaji sređeni po točnom kronološkom ili geografskom
redu zbivanja.
Kako bilo, jedna od prvih epizoda može objasniti zašto je dolazilo
do brkanja Aleksandra i Mojsija: čini se da je Aleksandar pokušao
napustiti Egipat onako kako je to učinio Mojsije, razdvojivši
vode i omogućivši svojim ljudima da preko mora prijeđu pješice.
Kad je došao do mora, Aleksandar ga je odlučio razdvojiti
na dva dijela tako što će u sredini napraviti zid od rastopljenog
olova, i njegova je inženjerija "nastavila lijevati olovo i rastopljenu
tvar u vodu sve dok se struktura nije uzdignula iznad površine.
Zatim je on na njoj sagradio kulu i stup na kojem je napravio
vlastiti kip, koji je na glavi imao dva roga. I na spomeniku je
napisao: Neka svatko tko ovdje dođe i pokuša preploviti more
zna da ja ga zatvorih."
Pregradivši tako vode, Aleksandar i njegovi ljudi počeli su
prelaziti preko mora. Ipak, kao mjeru opreza, prvo su poslali nekoliko
zrobljenika. Ali kad su stigli do kule usred voda, morski
se valovi podigoše i more ih (zarobljenike) proguta i svi poginuše...
Kada Dvorogi ovo vidje, velik ga strah od mora obuze, i
tako je odustao od oponašanja Mojsija.
Ipak, u želji da pronikne u tamu na drugoj strani mora,
Aleksandar je napravio nekoliko obilazaka, tijekom kojih je navodno
posjetio izvore rijeka Eufrat i Tigris, proučavajući tamo
tajne neba, zvijezda i planeta.
Ostavivši za sobom svoje jedinice, Aleksandar se vratio u
Zemlju tame, došavši do planine po imenu Mušas koja je bila na
rubu pustinje. Nakon nekoliko dana hoda vidio je ravan put bez
zida, i bez povišenih ili nižih mjesta na sebi. Ostavio je svojih
nekoliko ljudi od povjerenja i nastavio dalje sam. Nakon putovanja
od dvanaest dana i dvanaest noći, vidje svjetlost anđela; ali
kako je prilazio bliže, pokazalo se da je anđeo bio rasplamsana
vatra. Aleksandar je shvatio da je došao do planine kojom je
cijeli svijet odvojen.
Anđeo nije bio ništa manje začuđen od Aleksandra. "Tko
si, i zašto si ovdje, o smrtniče?", upitao ga je anđeo, pokušavajući
shvatiti kako je Aleksandar uspio proći kroz ovu tminu, što
nijedan drugi čovjek ne bijaše u stanju. Na to je Aleksandar
odgovorio da ga je sam Bog vodio i dao mu snage da dođe na
ovo mjesto, koje je raj.
Kako bi uvjerio čitatelja da je raj, a ne pakao, mjesto do
kojeg je moguće doći podzemnim prolazima, drevni je autor na
ovom mjestu ubacio dugi razgovor između anđela i Aleksandra o
Bogu i čovjeku. Anđeo je nakon toga zatražio od Aleksandra da
se vrati svojim prijateljima, ali Aleksandar je uporno zahtijevao
odgovore na zagonetke neba i Zemlje, Boga i čovjeka. Na kraju je
Aleksandar rekao da će otići samo ako mu anđeo pokloni nešto
što nijedan čovjek prije njega nije imao. Pristajući, "anđeo mu
reče: 'Reći ću ti nešto po čemu ćeš živjeti i ne umrijeti.' Dvorogi
reče: 'Govori.' I anđeo mu kaza:
U zemlji Arabiji, Bog postavi crnilo od okamenjene tame
u kom je skriveno blago ovoga znanja. Tamo je i izvor s vodom
koju zovu Vodom života; tko od nje otpije, pa i jednu
kap, nikada neće umrijeti.
Anđeo je ovoj vodi života pripisivao i druge čudesne moći,
kao što je moć da se leti kroz nebesa, jednako kao što anđeli
lete. Aleksandra nije trebalo dalje poticati, i uzbuđeno je upitao:
"Na kojoj se četvrtini svijeta nalazi ovaj izvor?" "Upitaj ljude koji
su čuvari njegovog znanja", bio je anđelov zagonetni odgovor.
Potom je Aleksandru dao grozd kako bi ovaj njime nahranio
svoju vojsku.
Kad se vratio svojim ljudima, Aleksandar im je ispričao o
svojoj pustolovini i dao svakome po zrno grožđa. Ali kako otkinu
s grozda, novo se zrno stvori na mjestu staroga. I tako je jedan
grozd nahranio njegovu vojsku i sve njihove životinje.
Aleksandar se zatim počeo, raspitivati kod svih učenih ljudi
do kojih je mogao doći. Pitao je mudrace: "Jeste li ikada čuli da
je Bog stvorio mjesto od tame u kojem skriveno je znanje, i da
je izvor kojeg zovu 'izvorom života' smješten u njemu?" Prema
grčkoj verziji Aleksandar je morao pretražiti Krajeve svijeta kako
bi pronašao upućenog; etiopska verzija kaže da je mudrac bio
baš tamo, među njegovim ljudima. Njegovo je ime bilo Matun, i
poznavao je drevna pisma. To mjesto, rekao je, leži blizu Sunca
kad se ono diže s desne strane.
Aleksandru ove zagonetke nisu puno pomogle, i prepustio
se svom vodiču. Ponovno su otišli u Mjesto tame. Nakon dugog
putovanja, Aleksandar se umorio i poslao je Matuna da sam
pronađe pravi put. Kako bi mu olakšao snalaženje u mraku, Aleksandar
mu je dao kamen koji mu je ranije pod čudesnim okolnostima
bio poklonio drevni kralj koji je živio među bogovima
- kamen koji je Adam iznio iz raja kad ga je napustio, i koji je bio
teži od bilo koje tvari na Zemlji.
Premda je pažljivo slijedio put, Matun se na kraju ipak
izgubio. Tad je izvadio čarobni kamen i spustio ga na tlo; kad
je dotaknuo zemlju, počeo je zračiti svjetlost. Pod svjetlom je
Matun mogao dobro vidjeti. Još uvijek nije bio svjestan da je
slučajno naišao na izvor života. Etiopska verzija opisuje što je
uslijedilo:
Sa sobom je imao osušenu ribu, a kako je bio strahovito
gladan, krenuo je s njom prema vodi s namjerom da je opere
i pripremi za kuhanje... Ali, gle, čim je riba dodirnula vodu,
otplivala je dalje!
Kad je Matun to vidio, svukao je odjeću i krenuo u vodu za
ribom, i otkrio je da je ona u vodi živa.
Shvativši da je to izvor vode života, Matun se vode napio
i u njoj se okupao. Kad je izišao iz izvora, više nije bio gladan niti
je imao bilo kakvih briga na svijetu, jer je postao El-Khidr - "Vazdazeleni"
- onaj koji je vječno mlad.
Kad se vratio u logor, Aleksandru (kojeg u etiopskoj verziji
zovu Onaj od dva roga) nije rekao ništa o svom otkriću. Tada
je i sam Aleksandar nastavio potragu, pipajući u mraku u potrazi
za pravim putem. Iznenada je vidio kamen (kojeg je Matun ostavio
za sobom) kako svijetli u mraku; (i) sad je imao dva oka, iz
kojih su izbijale zrake svjetlosti. Shvativši da je pronašao pravi
put, Aleksandar je požurio, ali ga je zaustavio glas koji ga je prekorio
zbog njegovih sve većih ambicija i prorekao da će umjesto
vječnog života uskoro zagristi u ledinu. Užasnut, Aleksandar se
vratio svojim drugovima i vojsci, odustavši od potrage.
Prema nekim verzijama, Aleksandru se obratila ptica s ljudskim
licem koja ga je natjerala da se vrati kad je došao do mjesta
optočenog safirima, smaragdima i jacintima. Po navodnom
Aleksandrovom pismu majci put su mu preprečile dvije ptice
s ljudskim licem.
U grčkoj verziji pseudo-Kalistena Andreas, Aleksandrov kuhar,
bio je taj koji je odnio osušenu ribu kako bi je oprao u izvoru
čije su vode sijevale munjama. Kad je riba dodirnula vodu, oživjela
je i iskliznula iz kuharovih ruku. Shvativši što je pronašao,
kuhar se napio vode i zagrabio je srebrnom zdjelom - ali nikome
nije rekao o svom otkriću. Kad je Aleksandar (prema ovoj verziji,
s pratnjom od 360 ljudi) nastavio potragu, stigli su do mjesta
koje je bilo obasjano, premda na vidiku nije bilo Sunca, Mjeseca
niti zvijezda. Na putu su im se ispriječile dvije ptice s ljudskim
licima.
"Odlazi!", zapovjedila je jedna od njih Aleksandru, "jer
zemlja na kojoj stojiš pripada Bogu i nikomu drugom. Odlazi, o
pokvarenjače, jer u Zemlju blaženih ti kročiti ne smiješ!" Drhteći
od straha, Aleksandar i njegovi ljudi su se okrenuli; ali prije odlaska
uzeli su kao suvenire nešto tla i kamenja s tog mjesta. Nakon
nekoliko dana marša izišli su iz Zemlje vječne noći; i kad su došli
do svjetla, vidjeli su da su tlo i kamenje koje su ponijeli zapravo
biseri, drago kamenje i grumenje zlata.
Tek je tada kuhar rekao Aleksandru za ribu koja je oživjela,
ali je i dalje tajio da je i on sam pio vodu i da ju je ponio u zdjeli.
Aleksandar se razbjesnio i udario ga, a potom ga je istjerao iz logora.
Ali kuhar nije želio otići sam jer se zaljubio u Aleksandrovu
kćer. Tako je njoj otkrio svoju tajnu i dopustio joj da pije iz zdjele.
Kad je Aleksandar to otkrio, otjerao je i nju: "Postala si božansko
biće, poslavši besmrtna", rekao je, "zato ne možeš živjeti među
ljudima odlazi živjeti u zemlji Blaženih." A što se tiče kuhara
- njega je Aleksandar bacio u more s kamenom oko vrata. Ali
umjesto da se utopi, kuhar je postao morski demon Andrentic.
I tako, kažu, završava priča o Kuharu i Djevi.
Učenim savjetnicima srednjevjekovnih kraljeva i kraljica u
Europi različite su verzije samo predstavljale potvrdu drevnosti i
vjerodostojnosti legende o Aleksandru i izvoru života. Ali gdje li
su se, zaboga, mogle naći te čarobne vode?
Jesu li zaista bile blizu granica Egipta, na Sinajskom poluotoku
- području na kojem je djelovao i Mojsije? Jesu li bile blizu
kraju u kojem Eufrat i Tigris počinju teći, negdje sjeverno od
Sirije? Je li Aleksandar otišao do Kraja svijeta Indije - kako bi
pronašao izvor, ili je krenuo na ta dodatna osvajanja nakon što se
vratio iz potrage?
Dok su srednjovjekovni učenjaci pokušavali razriješiti ovu
zagonetku, novi radovi na ovu temu iz kršćanskih izvora počeli
su oblikovati opće mišljenje u korist Indije. Kompozicija na latinskom
zvana Alexander Magni Inter Ad Paradisum, Aleksandrova
sirijska homilija biskupa Jakoba Saruškog, Recenzija Josippona na
armenskom - sadržavali su priču o tunelu, čovjekolikim pticama,
čarobnom kamenu - i smještali su Zemlju tame ili Planine tame
na Kraj svijeta. Tamo je, kažu neka od ovih djela, Aleksandar
čamcem plovio po Gangesu, koja nije ništa drugo nego rijeka
Pišon iz raja. Tamo, u Indiji (ili na nekom otoku blizu nje), Aleksandar
je stigao do rajskih vrata....“

.............

„...Kratak život Aleksandra Makedonskog - umro je s trideset i
tri godine u Babilonu - bio je ispunjen osvajanjima, avanturama,
istraživanjem, gorućom željom da stigne do Kraja svijeta, da riješi
božanske misterije.
To nije bila besciljna potraga. Kao sin kraljice Olimpije, a vjerojatno
i njenog muža, kralja Filipa II., od filozofa Aristotela dobivao
je poduku o svim oblicima drevne mudrosti. Kasnije je bio
svjedok svađe i razvodu svojih roditelja, što je dovelo do pokušaja
bijega njegove majke zajedno s mladim Aleksandrom. Zatim je
uslijedilo pomirenje, a potom ubojstvo; zbog Filipove smrti Aleksandar
je okrunjen kad mu je bilo dvadeset godina. Njegovi rani
vojni pohodi doveli su ga do Delfa, slavnog proročišta. Tamo je
čuo prvo od nekoliko proročanstava koja su mu predviđala slavu
- ali i vrlo kratak život.
Nepokolebljiv, Aleksandar je - kao i Španjolci gotovo 1.800
godina kasnije - krenuo u potragu za vodom života. Da bi u
tome uspio, morao je otvoriti put do Istoka. Jer odande su došli
bogovi: veliki Zeus, koji je preplivao Sredozemno more od feni
čkoga grada Tira do otoka Krete; Afrodita, koja je također stigla s
druge strane Sredozemlja, preko otoka Cipra; Posejdon, koji je sa
sobom doveo konja iz Male Azije; Atena, koja je u Grčku donijela
stablo masline iz zemalja zapadne Azije. Tamo su, prema grčkim
povjesničarima čije je spise Aleksandar proučavao, također bile i
vode koje su čovjeka mogle održati vječno mladim.
Postojala je priča o Kambizu, sinu perzijskog kralja Cirusa,
koji je preko Sirije, Palestine i Sinaja krenuo u napad na Egipat.
Nakon što je porazio Egipćane, prema njima je postupao okrutno,
i oskvrnuo je hram njihovog boga Amona. Zatim je odlučio
krenuti na jug i napasti dugovječne Etiopljane. Opisujući te
događaje, Herodot - koji je pisao stotinjak godina prije vremena
Aleksandra - rekao je (Povijest, svezak III):
Njegovi špijuni otišli su u Etiopiju, pod izgovorom da
nose darove kralju, ali zapravo kako bi zabilježili sve što vide,
a posebno kako bi otkrili da li u Etiopiji zaista postoji ono što
se zove Sunčeva ploča...
Kad su etiopskom kralju rekli da je "najdulji životni vijek među
Perzijancima osamdeset godina", špijuni/izaslanici upitali su ga
jesu li istinite glasine o dugovječnosti Etiopljana. Potvrdivši to,
Kralj ih je odveo do izvora, i nakon što su se u njemu okupali,
otkrili su da im je koža sjajna i glatka kao da su se okupali u ulju.
A iz izvora se širio miris sličan mirisu ljubica.
Vrativši se Kambizu, špijuni su ovako opisali vodu: "Tako je
rijetka, da na njoj ništa ne pliva, niti drvo niti bilo koja lakša tvar,
već sve tone na dno". I Herodot je zapisao sljedeći zaključak:
Ako je priča o izvoru istinita, razlog njihove (etiopske) dugovječnosti
zacijelo je neprestano korištenje njegove vode.
Priča o izvoru mladosti u Etiopiji i o tome kako je Perzijanac
Kambiz oskvrnuo Amonov hram izravno je povezana s Ale
ksandrom. Postojale su glasine da on, u stvari, nije bio Filipov
sin, već plod veze između njegove majke Olimpije i egipatskog
boga Amona (sl. 3). Činilo se da zategnuti odnosi između Filipa i
Olimpije samo potvrđuju ove sumnje.
Kako govore razne verzije pseudo-Kalistena, Filipov dvor posjetio
je jedan egipatski faraon kojeg su Grci zvali Nektaneb. On
je bio majstorski čarobnjak, proricatelj; i potajno je zaveo Olimpiju.
Ona to tada nije znala, ali u stvari je to k njoj došao bog
Amon prerušen u Nektaneba. I tako je, kad je rodila Aleksandra,
zapravo donijela na svijet božjeg sina. Bio je to upravo onaj bog
čiji je hram oskvrnuo Kambiz.
Nakon što je pobijedio perzijsku vojsku u Maloj Aziji, Aleksandar
se okrenuo Egiptu. Očekujući jak otpor od perzijskih
guvernera koji su vladali Egiptom, bio je zapanjen kad mu je ta
velika zemlja pala u ruke bez ikakvog otpora: bio je to znamen,
bez sumnje. Ne gubeći vrijeme, Aleksandar je otišao do Velike
oaze, sjedišta Amonovog proročišta. Tamo je sam bog (prema
legendama) potvrdio Aleksandrovo božansko podrijetlo. Kad je
to potvrđeno, egipatski svećenici obogotvorili su ga kao faraona;
time njegova želja da izbjegne sudbinu smrtnika više nije bila
privilegij, postala je njegovo pravo. (Od tog vremena, Aleksandar
je na svojim kovanicama prikazivan kao rogati Zeus-Amon
- sl. 4.)
Aleksandar je potom otišao na jug u Karnak, središte obožavanja
Amona. Postojali su skriveni razlozi tog puta. Karnak,
slavno vjersko središte od trećeg tisućljeća pr. Kr., bio je konglomerat
hramova, svetišta i spomenika Amonu koje su gradile generacije
faraona. Jedna od najimpresivnijih kolosalnih građevina
bio je hram koji je dala sagraditi kraljica Hatšepsut više od 1000
godina prije Aleksandrovog vremena. Za nju se također govorilo
da je bila kći boga Amona koju je začela kraljica kad ju je posjetio
prerušeni bog!
Nitko ne zna što se tamo doista dogodilo. Činjenica je da je,
umjesto da povede svoju vojsku natrag na istok, prema središtu
Perzijskog carstva, Aleksandar izabrao malu pratnju i nekoliko
drugova za ekspediciju koja je kretala još dalje na jug. Njegovi
začuđeni drugovi vjerovali su da Aleksandar ide na putovanje iz
razonode - zbog užitaka vođenja ljubavi.
Ta netipična epizoda tadašnjim je povjesničarima bila jednako
neshvatljiva kao i Aleksandrovim generalima. Pokušavajući
pronaći razumno objašnjenje, kroničari Aleksandrovih podviga
opisali su ženu koju je krenuo posjetiti kao femme fatale, "čiju
ljepotu nijedan živi čovjek ne može dovoljno nahvaliti". Ona je
bila Kandaka, kraljica zemlje južno od Egipta (na području današnjeg
Sudana). Kao u obrnutoj priči o Salomonu i kraljici od
Sabe, u ovom je slučaju kralj bio taj koji je putovao u kraljičinu
zemlju. Njegovi drugovi to nisu znali, ali Aleksandar u stvari nije
tražio ljubav, već tajnu besmrtnosti.
Nakon ugodnog boravka, kraljica je, kao oproštajni dar, pristala
Aleksandru otkriti tajnu predivne spilje ukojoj se okupljaju bogovi.
Slijedeći njene upute, Aleksandar je pronašao sveto mjesto:
Ušao je s nekoliko vojnika, i ugledao maglu posutu zvijezdama.
A svod je blistao, kao da ga obasjavaju zvijezde. Vanjska
obličja bogova bila su fizički prisutna; gomila ih je u tišini
posluživala.
Isprva je on (Aleksandar) bio uplašen i iznenađen. Ali
ostao je da vidi što će se dogoditi, jer primijetio je neke sjedeće
figure čije su oči svijetlile poput svjetlosnih zraka.
Od prizora sjedećih figura, čije su oči zračile svjetlosne
zrake, Aleksandar se ukočio. Jesu li i oni bili bogovi, ili obogotvoreni
smrtnici? Zatim ga je prenuo neki glas: jedna od figura je
progovorila:
I jedna od njih reče: "Budi pozdravljen, Aleksandre. Znaš
li tko sam ja?"
I on (Aleksandar) odgovori: "Ne, moj gospodaru."
Ovaj drugi reče: "Ja sam Sesonkuz, kralj koji je osvojio
svijet i pridružio se bogovima."
Aleksandar nije pokazao nikakvo iznenađenje - kao da je naišao
upravo na osobu koju je tražio. Njegov dolazak je očigledno
bio očekivan, i on je pozvan da uđe i pristupi Stvoritelju i Nadgledniku
cijelog Svemira. On je ušao unutra i ugledao maglu
blistavu poput vatre; i, na tronu, boga kojeg je jednom vidio kako
obožavaju ljudi u Rokotidu, Gospodina Serapisa. (Prema grčkoj
verziji, bio je to bog Dioniz.)
Aleksandar je iskoristio priliku da upita o svojoj dugovječnosti.
"Gospodine bože", rekao je, "koliko ću godina živjeti?"
Ali bog mu nije odgovorio. Tada je Sesonkuz pokušao utješiti
Aleksandra, jer je božja šutnja govorila sama za sebe. "Premda
sam se sam pridružio bogovima", rekao je Sesonkuz, "nisam bio
tako sretan kao ti... jer iako sam osvojio cijeli svijet i pokorio
tako mnogo ljudi, nitko se ne sjeća moga imena; ali ti ćeš postići
golemu slavu... nosit ćeš besmrtno ime čak i nakon smrti." Tako
je tješio Aleksandra. Živjet ćeš nakon smrti, i tako postati besmrtan,
ovjekovječen trajnom reputacijom.
Razočaran, Aleksandar je napustio spilju i nastavio s putovanjem
koje ga je čekalo - otišao je potražiti savjete drugih
mudraca, pronaći spas od sudbine smrtnika, slijediti putove onih
koji su se prije njega uspjeli priključiti besmrtnim bogovima.
Prema jednoj verziji, među onima koje je Aleksandar tražio
i susreo bio je i Henok, biblijski patrijarh iz dana prije Potopa,
Noin prapradjed. Bilo je to u nekom brdovitom kraju, gdje je
smješten raj, koji je zemlja živih, mjesto gdje sveci prebivaju. Na
vrhu brda nalazila se blistava građevina, iz koje se prema nebu
pružalo ogromno stepenište, sačinjeno od 2.500 zlatnih ploča. U
velikom hodniku ili spilji, Aleksandar je ugledao zlatne figure,
kako stoje svaka u svojoj niši, zlatni oltar, i dva ogromna svijećnjaka,
visoka 20-ak metara.
Na počivaljci nedaleko od njega bilo je zavaljeno tijelo
čovjeka, omotano u pokrivač optočen zlatom i dragim kamenjem,
a iznad njega bile su od zlata izrađene grane vinove
loze s grozdovima od dragulja.
Čovjek je iznenada progovorio, predstavivši se kao Henok.
"Ne pačaj se u misterije Božje.", glas je upozorio Aleksandra. Saslušavši
savjet, Aleksandar je otišao pridružiti se svojim trupama;
ali ne prije nego što je kao oproštajni dar dobio gomilu grožđa
koja je nekim čudom uspjela nahraniti cijelu njegovu vojsku.
Prema drugoj verziji, Aleksandar je sreo ne jednog, već dva
čovjeka iz prošlosti: Henoka, i proroka Iliju - dvojicu koja prema
biblijskim predajama nisu nikada umrla. To se dogodilo dok je
Aleksandar prelazio jednu nenaseljenu pustinju. Iznenada, njegovog
je konja obuzeo duh, koji je i konja i jahača podignuo
visoko u zrak, donijevši tako Aleksandra do svjetlucavog tabernakula.
U njemu je ugledao dva čovjeka. Lica su im bila svijetla,
zubi bjelji od mlijeka, oči su im blistale jače od zvijezde Danice;
bili su visokog stasa, gracioznog izgleda. Predstavivši mu se,
rekli su mu da ih je Bog sakrio od smrti. Rekli su mu da je to
mjesto Grad riznice života gdje nastaju blistave vode života.
Ali prije nego što je Aleksandar mogao doznati nešto više, ili se
napiti vode života, odnijela su ga ognjena kola i on se opet
našao među svojim trupama.
(Prema muslimanskoj predaji, tisuću godina kasnije, prorok
Muhamed je također bio uznesen prema nebu dok je jahao na
svom bijelom konju.)
Da li je epizoda sa Spiljom bogova - kao i druge epizode
u pripovijestima o Aleksandru - čista fikcija, običan mit, ili se
možda radi o kićenim pričama utemeljenim na povijesnim činjenicama?
Da li su postojali kraljica Kandaka, kraljevski grad Šamar,
osvajač svijeta po imenu Sesonkuz? Zapravo, sve do relativno
nedavno, proučavateljima antike imena nisu puno značila. Ako
su to bila imena egipatskih vladara ili zagonetnih egipatskih
pokrajina, vrijeme ih je zamelo baš kao što je neumoljivi pijesak
prekrio građevine i spomenike. Uzdižući se nad pijeskom, piramide
i Sfinga samo su proširivale enigmu; nerazumljive hijeroglifske
slike-riječi samo su potvrđivale postojanje tajni u koje se
nije smjelo dirati. Priče iz drevnih vremena, koje su prenijeli Grci
i Rimljani, pretvorile su se u legende; i konačno, potonule su u
opskurnost.
Europa je počela ponovno otkrivati Egipat tek nakon što ga
je 1798. osvojio Napoleon. U pratnji Napoleonove vojske bile su
grupe ozbiljnih znanstvenika koji su počeli raščišćivati pijesak i
podizati zavjesu zaborava. Zatim je, blizu sela Rosetta, otkrivena
kamena ploča na kojoj je isti tekst bio napisan na tri jezika. Pronađen
je ključ za razumijevanje jezika i natpisa drevnog Egipta:
bilješki o pothvatima faraona, veličanja njegovih bogova.
Europski znanstvenici koji su prodrli dalje na jug, do Sudana,
1820-ih izvijestili su o postojanju drevnih građevina (uključujući
i piramide oštrih kutova) kod jednog mjesta na Nilu zvanog
Meroe. Pruska kraljevska ekspedicija otkrila je zadivljujuće arheološke
ostatke tijekom iskapanja od 1842. do 1844. Između 1912.
i 1914, i drugi su otkrili sveta mjesta; hijeroglifski natpisi govorili
su da se jedno od njih zvalo Hram Sunca - možda se radi baš o
onom mjestu na kojem su Kambizovi špijuni primijetili Sunčevu
ploču. Daljnja iskapanja u dvadesetom stoljeću, povezivanje
slika 5
arheoloških otkrića, i nastavak tumačenja natpisa, potvrdili su
da je u toj zemlji zaista postojalo Nubijsko kraljevstvo u prvom
tisućljeću pr. Kr.; bila je to biblijska zemlja Kuš.
Doista je postojala kraljica Kandaka. Hijeroglifski natpisi
otkrili su da je na samom početku nubijskog kraljevstva njime
vladala mudra i dobronamjerna kraljica. Njeno ime bilo je Kandaka
(sl. 5), Nakon toga, svaka žena koja je došla na prijestolje
što nije bilo rijetkost uzimala je to ime kao simbol velike sposobnosti
u vladanju. A još južnije od mjesta Meroe, na području
tog kraljevstva, nalazio se grad zvan Sennar - koji bi mogao biti
Šamar iz priče o Aleksandru.
A što je sa Sesonkuzom? Etiopska verzija pseudo-Kalistena
kaže da su putujući u Egipat (ili iz njega) Aleksandar i njegovi
ljudi prošli kraj jezera koje je vrvjelo od krokodila. Na tom je
mjestu jedan raniji vladar bio sagradio put preko jezera. "I gle, na
obali jezera bila je građevina, i na vrhu građevine bio je poganski
oltar na kojem je pisalo: 'ja sam Koš, kralj svijeta, osvajač koji je
prešao preko ovog jezera.' "
Tko je bio taj osvajač svijeta Koš, odnosno kralj koji je vladao
Kušem ili Nubijom? Prema grčkoj verziji ove priče, osvajač koji je
dao sagraditi spomenik kao uspomenu na njegov prelazak preko
jezera - koje je ovdje opisano kao rukavac Crvenog mora - zvao
se Sesonkuz; dakle Sesonkuz i Koš bili su jedan te isti vladar - faraon
koji je vladao i Egiptom i Nubijom. Na nubijskim spomenicima
prikazano je kako taj vladar od sjajnog boga prima plod
života oblika datuljine palme (sl. 6).
Egipatski tekstovi govore o velikom faraonu s početka drugog
tisućljeća pr. Kr. koji je zaista bio osvajač svijeta. Njegovo ime
bilo je Senusert; i on je, također, bio Amonov štovalac. Grčki povjesničari
pripisuju mu osvajanje Libije i Arabije, i, što je posebno
značajno, Etiopije i svih otoka u Crvenom moru. Osvojio je velik
dio Azije - prodro je na istok čak i dalje nego što su to kasnije
uspjeli Perzijanci, i napao je Europu preko Male Azije. Herodot
opisuje velike podvige ovog faraona, kojeg je zvao Sesotris, tvrdeći
da je Sesotris podizao spomen-stupove kuda god bi prošao.
"Stupovi koje je podigao", napisao je Herodot, "još uvijek se
mogu vidjeti." I tako, kad je Aleksandar ugledao stup kraj jezera,
to je samo potvrdilo ono što je stoljeće ranije napisao Herodot.
Sesonkuz je zaista postojao. Njegovo egipatsko ime značilo je
'Onaj čija rođenja žive.' jer, zahvaljujući tome što je bio egipatski
faraon, imao je puno pravo ući među bogove i živjeti vječno.
U potrazi za vodom života ili vječne mladosti, bilo je važno
braniti činjenicu da takva potraga nije uzaludna, jer su u prošlosti
drugi ljudi uspjeli ostvariti taj pothvat. Osim toga, ako ta
voda teče iz izgubljenog raja, ne znači li to da će se pronalaskom
osoba koje su tamo bile od njih moći doznati kako se do njega
može doći?
Imajući to na umu, Aleksandar je pokušao pronaći besmrtne
pretke. Da li ih je zaista sreo ili ne nije previše važno: ono važno
je da su u stoljećima prije kršćanske ere Aleksandar ili njegovi
povjesničari (ili oboje) vjerovali da su besmrtni preci doista postojali
- da su u danima koji su i za njih bili drevni i stari smrtnici
mogli postati besmrtni ukoliko su bogovi tako htjeli.
Autori ili urednici priča o Aleksandru opisuju razne epizode
u kojima je Aleksandar susreo Sesonkuza, Iliju i Henoka, ili samo
Henoka....“

jack brisi, greska